Ištipana hartija/Knjiga druga/Na dnu

U mraku Ištipana hartija Knjiga druga, NA DNU
autor: Janko Polić Kamov
Kitty


Na dnu

uredi
I spustismo se, tonusmo u crno,
gdje nikad sunce okom ne zaviri —
ko da si zabo u pješčanu zrno
i miso tud se u besplođe širi.
A plašt od noći glavu mi zagrnuo,
tek nagon uma upropašten viri
i dere sulud ono grozno — crno,
gdje škripom dršću nevidni vampiri.
I sve što dere — plašt je dublji, grči:
i sve što dublji — nagon jače dr'ti;
i sve što jače — zabludom se mrči.
I nigdje pomoć jedne brze smrti:
ko u prostor abisni duga lutnja,
gdje riječ plane — a odječi šutnja.


I sve to ode: i dobro i lijepo
i sve, što čovjek riječima je zvao
i sve, što um je u sisteme sklepo
i sve, što sklad je na hartiju dao.
Tud sami đavo sve je ljudsko scijepo,
sve ono, što je gorak kroz svijet brao
i zlo i dobro, rugobno i lijepo
i — tu sam ko sa neba pao.
U kotal mraka sve se ovo svali
u jetki porug na diobu ljudi,
gdje jasnim slovom sve su ljudsko zvali.
A tu tek haos osjeća ludi,
što svi su kao "logica pazzesca"
ko u noć gromku kratko svjetlo bljeska.


Razumjeste l' me, zapjenjene glave,
o mozgovi, gdje zločin se talasa,
u sparnoj stisci gdje se ljudi dave
ko naplav ljudska rad drveta Spasa?
Il prsnu zemlja s užarene lave
il Raskoljnikov to se muklo glasa?
I ne već misli, to se ljudi dave
ko od panike izblijedjela masa.
A tamo Kain iskrivio pleća
na glupi upit: "a zašto ga smrvi?"
Ta ni on ne zna i čemu ga sjeća
i mukle tutnje i provale krvi
i kako mu se isprejela glava
i kako prsnu užarena lava.


Ko kad je ono heroj iz Itala
medalju zabo u mliječne grudi:
ko da se zgodi od obijesti šala,
ko bijelo lice da od stida rudi.
O kakva ga je to sirena zvala,
da smrtnim nožem kroza živo bludi
i žensku dražest baca u zub Bala
i mušku snagu da Jehovi nudi?
Pa kad je glupost iscijedila svoju
prokletstvom grubim vjenčavši ubicu
i "podlost" sunuv u lice heroju
i "slavom" mrtvoj izmorivši žicu —
Tu sađoh dublje, a kad trgoh gore
sarkazmom gorkim igrahu mi bore.



Sljedeća stranica