Ištipana hartija/Knjiga druga/Roman
← Kad izmiče ljeto | Ištipana hartija Knjiga druga, ROMAN autor: Janko Polić Kamov |
U mraku → |
Roman
uredi1
uredi- Zovnuh te pjesmom od ružâ i rekoh: budi mi žena!
- Prostrijelit ću ćilime zlatne od praška mendulje cvijeća;
- i ležaj savit ću tebi, ležaj od ljubičnog sijena
- u hladu proljetne noći, u hladu majskog drveća.
- O dođi! — zovnuh i gledah u more tvojijeh zjena,
- o dođi! — zovnuh i gledah, kako te zastire sreća
- i kako s neba i zemlje izniče sutonska sjena
- i biva kao tonuće sve šira, mrkija, veća.
- Pođošmo besvijesnim krokom ko grijeh, kad u pako pada
- i đavo jabuke slatke baca u Evine usti,
- a ona se šećerom maže i maštom djevice nada.
- I nisi kliknuti znala: "pusti me, satano, pusti!"
- kad bludom planu od krvi — o zbogom, nevini stide! —
- jer svrbež ulih u dušu — o musci, o cantaride! —
2
uredi- Pjesma je puzala moja u mekom, gibljivom kasu,
- gdje nam je pasti od truda, gdje nam je suđeno leći:
- ... Drhtaj u kretnjama tvojim, drhtaj u tvojem glasu,
- raspojas u tvojoj kosi, histerija u tvojim pleći';
- Slomljenost u tvome boku, slomljenost u tvome stasu;
- pucaj na sisama tvojim i toplo usjane peći;
- ridaj na usnama tvojim ko da ih zimica rasu,
- u oku abis i propad, gdje će se gromovi sjeći.
- A grč u napetom stegnu: grčevi umornog mesa,
- izazov prokšeni, ludi obijesno none ti vija,
- s kojega slinasto grlo zbunjenu sapu istresa.
- Voluptas tobom se draška, a pregib lomi i svija,
- ko traci sunca u magli u svojoj motaš se sviti:
- nemoć u rukama tvojim i — ti si moja, o Kitty.
3
uredi- Sami, daleko od svijeta — sami u planinskoj spili,
- gdje sige stoljetne strše i mrak ih vlage omata,
- tek golub katkad zagukne i o hrid lepetne krili,
- i ode sušiti perje o plamen sunčanog zlata.
- Sami, daleko od svijeta, u jednoj sablasnoj vili,
- zatrpav hridinam gluhim avlijska, kamena vrata —
- sami, daleko od svijeta, sami u planinskoj spili,
- zauzlav stravično ruke ko gvožđe okolo vrata.
- I ljudi ne smiju ući. Maštamo svetište tudi
- ljubavi, sreće, slobode — slobode, ljubavi, sreće,
- gdje neće nikada ući podlaci imenom — ljudi.
- Tek val će nositi raskoš — sunce i lunu i cvijeće
- kroz otvor onaj maleni, na koji nebo nalijeta
- i šapta: sretna o djeco... daleko, daleko svijeta.
4
uredi- A onog goluba tamo, sjećaš se goluba, kaži?
- Gukanjem šapto ti svašta. Arturom ti si ga zvala.
- Zašto si sklopila vjeđe, kad posuh cjelovom draži,
- što si ih donijela meni i mojim usnama dala?
- O prozreh! Prepast ih sklopi: u njima plovljahu laži
- pljuskajuć trepavke guste ko more nabore žala.
- O prozreh, nevjerna ženo, o prozreh posmijeh ti vraži
- i reci, zašto si onog gukanjem Arturom zvala?
- O preljub! Preljub! O gade! Na licu packe sramote.
- Packe! Fuj! Kaljave packe. O gade! Prevarna ženo!
- Gle, jedan zamahaj štapa i tvojeg Artura ote.
- Ko daska mrtav je pao: eno ti ljubavnik, eno:
- mi ćemo živjeti odsad ko kletva, tuga i bolja
- vukući prokleti bitak, dok bude njegova volja.
5
uredi- Ljubomor vidim na usni. Zaviđaš ljubici, je li?
- Treći već ovo danak na mojim prsima leži.
- Lijepa je, makar su brzo i prašci njezini sveli,
- al, veliš, nekada bjehu i oni zlatni i svježi.
- Kunem se, ne krenuh vjerom; kunem se na život cijeli!
- Ovo je crna podlost, što s usna krivih ti reži —
- Ovo je gadna mržnja, što lica rumena bijeli —
- Sumnjaš? A bludnice! Gade! Odlazi! Odlazi! Bježi!
- Noktima zadrije u meso — o pusti, divlja pantero —
- evo ti! — drži i ne daj! Krvca ti oblila sise,
- surka je pukla o srijedi; jači sam: ja sam je zdero.
- Na meni krvave kapi iz obih obraza vise;
- ne marim — jači sam ipak — pala si poda mnom nice,
- vraćam ti pantersku ljubav na bludno, prevarno lice.
6
uredi- O grozo! Maštasmo tada — sjećaš se maštovnih boja,
- što s naših vrcahu oč'ju, samoćom opiti oba,
- kad šaptah s nebeskim smiješkom uz pratnju šumećih hvoja:
- Sloboda, sreća i ljubav... i ljubav, sreća... do groba.
- Prokletstvo! Mrzim te, Kitty, jer lijepost mrska je tvoja,
- pa prošla uz moju mržnju vlažna od suza ko N'joba.
- Sve si mi srušila slike od onih maštovnih boja:
- Mržnjom se grlimo sada — do vijeka, prokleti oba.
- De pođi, rekoh ti kadgod i ti mi "pođi" odvrnu,
- a uveče bijasmo opet ko sjena jedno uz drugo
- bacajuć krijeseće oči u nojcu ubitu, crnu.
- Ko pjanac, što je od špire postao nitkov i rugo,
- a on je grdi i — pije i daje cipele šupe
- i krevet, dokle se usnut može sred traljave klupe.
7
uredi- I opet spominješ mrtvog Artura po treći puta.
- Smlavih ga mahnit od strasti, a veliš, nevina smlavi'.
- Ubih ga ljubeći tebe: ljubomir bijaše ljuta,
- što štapom tresnu i kresnu po njegovoj dražesnoj glavi.
- A nijesi l' hvalila glase, što s njeg'vog drhtahu guta
- drmajuć prokšeno svitam po rosnoj, zelenoj travi?
- Sad reci, zašto se bluza od tvojeg raspukla skuta
- i reci, nijesi l' ti ona, što njega mlađana smlavi?
- Ubica nijesam i ne bjeh, jer ona bješe ubica,
- što pribi razbludne oči o perje golubljeg grla,
- a preljub besvijesno puznu u ruju njenoga lica.
- Jest, ona, što je u misli i onu ljubicu strla
- i savjest moju i svoju u rilce stršenu rinu
- i kazni nekriva mene: zločincem postah u vinu!
8
uredi- Sad zbogom, dođosmo k meti. — Kako to grize i peče,
- kako nas gazi i lomi i pljuska, lema i bije:
- mi smo ko mesnata masa sred jedne ogromne sječe;
- mi smo ko kosturna suhar, kad tresnu hridine dvije.
- O grižnjo! Savjesti! Smrade! Rad tebe krvca isteče
- i žuč nam umjesto krvi u žile nabrekle slije:
- Grizemo zavidni sebe, kad pane ljubavno veče,
- a onda vidamo rane, kad sunce himnuse vije.
- Baš tako. Krivnja je tvoja i proklet neka je časak,
- kad svezah život uz tebe užetom nevidne snage,
- bludnice, što proda sebe za pusti golublji glasak.
- Vraćaš mi spominjuć ljubu i njene latice drage?
- Bješe mi, kunem se, druga i ništa, razumi', više!
- "Ubica!!"... Ne viči tako... o Kitty, tiše... o tiše...
9
uredi- Utihni, nervozna sapo, utihni, lišće i granje:
- ja želim usnuti jednom ko dijete, ptica i djeva.
- Dođite sanljivim letom, pričice, basne i sanje,
- da usnem kao čedance, kad nad njim dadilja pjeva.
- Zaludu! Škripi sve ljuće, sve bješnje, grče i tanje,
- u mojem usjanom mozgu grmi i tutnji i sijeva:
- Sad savjest plodove svoje srpovim truni i žanje,
- a ludost na njinom mjestu kablove iglica lijeva.
- Zderah ti šminku od platna: sad sise strše ti nage —
- O crkni, laži i zlobo, pa klekni, kaj se i moli:
- isprat ću jednijem kretom i packe, mrlje i ljage.
- O ženo, eto smo, gledaj, ko naši pradjedi goli,
- kad glas se Edenom prosu: Adame, Adame, gdje si?
- Ja sam te ubio, Kitty, bila si i više — nijesi.
10
uredi- Legla je mrtva za uvijek do mojih nemoćnih nogu
- i ja sam sumrtvo oko na njeno spustio tijelo.
- Ja više ljubiti ne znam, ni mrzit više ne mogu:
- nad njenom ovo je smrti jedino moje opijelo.
- Ko ono nevine duše, što poše služiti bogu
- mnijući: samostan daje sve sretno, umirno, bijelo;
- svlačimo čovječje halje pa na se vansvjetsku togu —
- Al među zidinam onim čovještvo bijaše cijelo.
- Pođosmo zajedno tako, maštajuć dragu slobodu,
- a roblje bijasmo sebi — maštajuć ljubavnu sreću
- postasmo mržnja i kletva u kratkom, patničkom hodu.
- O zbogom, nesretna Kitty! Palim ti idejnu svijeću:
- U nam sve živi i gine: u svijetu ko u samoći;
- što tamo bijaše "život" — tu sablast misli i noći.
Sljedeća stranica→ |