Ištipana hartija/Knjiga druga/Roman

Kad izmiče ljeto Ištipana hartija Knjiga druga, ROMAN
autor: Janko Polić Kamov
U mraku


Roman

uredi
Zovnuh te pjesmom od ružâ i rekoh: budi mi žena!
Prostrijelit ću ćilime zlatne od praška mendulje cvijeća;
i ležaj savit ću tebi, ležaj od ljubičnog sijena
u hladu proljetne noći, u hladu majskog drveća.
O dođi! — zovnuh i gledah u more tvojijeh zjena,
o dođi! — zovnuh i gledah, kako te zastire sreća
i kako s neba i zemlje izniče sutonska sjena
i biva kao tonuće sve šira, mrkija, veća.
Pođošmo besvijesnim krokom ko grijeh, kad u pako pada
i đavo jabuke slatke baca u Evine usti,
a ona se šećerom maže i maštom djevice nada.
I nisi kliknuti znala: "pusti me, satano, pusti!"
kad bludom planu od krvi — o zbogom, nevini stide! —
jer svrbež ulih u dušu — o musci, o cantaride! —


Pjesma je puzala moja u mekom, gibljivom kasu,
gdje nam je pasti od truda, gdje nam je suđeno leći:
... Drhtaj u kretnjama tvojim, drhtaj u tvojem glasu,
raspojas u tvojoj kosi, histerija u tvojim pleći';
Slomljenost u tvome boku, slomljenost u tvome stasu;
pucaj na sisama tvojim i toplo usjane peći;
ridaj na usnama tvojim ko da ih zimica rasu,
u oku abis i propad, gdje će se gromovi sjeći.
A grč u napetom stegnu: grčevi umornog mesa,
izazov prokšeni, ludi obijesno none ti vija,
s kojega slinasto grlo zbunjenu sapu istresa.
Voluptas tobom se draška, a pregib lomi i svija,
ko traci sunca u magli u svojoj motaš se sviti:
nemoć u rukama tvojim i — ti si moja, o Kitty.


Sami, daleko od svijeta — sami u planinskoj spili,
gdje sige stoljetne strše i mrak ih vlage omata,
tek golub katkad zagukne i o hrid lepetne krili,
i ode sušiti perje o plamen sunčanog zlata.
Sami, daleko od svijeta, u jednoj sablasnoj vili,
zatrpav hridinam gluhim avlijska, kamena vrata —
sami, daleko od svijeta, sami u planinskoj spili,
zauzlav stravično ruke ko gvožđe okolo vrata.
I ljudi ne smiju ući. Maštamo svetište tudi
ljubavi, sreće, slobode — slobode, ljubavi, sreće,
gdje neće nikada ući podlaci imenom — ljudi.
Tek val će nositi raskoš — sunce i lunu i cvijeće
kroz otvor onaj maleni, na koji nebo nalijeta
i šapta: sretna o djeco... daleko, daleko svijeta.


A onog goluba tamo, sjećaš se goluba, kaži?
Gukanjem šapto ti svašta. Arturom ti si ga zvala.
Zašto si sklopila vjeđe, kad posuh cjelovom draži,
što si ih donijela meni i mojim usnama dala?
O prozreh! Prepast ih sklopi: u njima plovljahu laži
pljuskajuć trepavke guste ko more nabore žala.
O prozreh, nevjerna ženo, o prozreh posmijeh ti vraži
i reci, zašto si onog gukanjem Arturom zvala?
O preljub! Preljub! O gade! Na licu packe sramote.
Packe! Fuj! Kaljave packe. O gade! Prevarna ženo!
Gle, jedan zamahaj štapa i tvojeg Artura ote.
Ko daska mrtav je pao: eno ti ljubavnik, eno:
mi ćemo živjeti odsad ko kletva, tuga i bolja
vukući prokleti bitak, dok bude njegova volja.


Ljubomor vidim na usni. Zaviđaš ljubici, je li?
Treći već ovo danak na mojim prsima leži.
Lijepa je, makar su brzo i prašci njezini sveli,
al, veliš, nekada bjehu i oni zlatni i svježi.
Kunem se, ne krenuh vjerom; kunem se na život cijeli!
Ovo je crna podlost, što s usna krivih ti reži —
Ovo je gadna mržnja, što lica rumena bijeli —
Sumnjaš? A bludnice! Gade! Odlazi! Odlazi! Bježi!
Noktima zadrije u meso — o pusti, divlja pantero —
evo ti! — drži i ne daj! Krvca ti oblila sise,
surka je pukla o srijedi; jači sam: ja sam je zdero.
Na meni krvave kapi iz obih obraza vise;
ne marim — jači sam ipak — pala si poda mnom nice,
vraćam ti pantersku ljubav na bludno, prevarno lice.


O grozo! Maštasmo tada — sjećaš se maštovnih boja,
što s naših vrcahu oč'ju, samoćom opiti oba,
kad šaptah s nebeskim smiješkom uz pratnju šumećih hvoja:
Sloboda, sreća i ljubav... i ljubav, sreća... do groba.
Prokletstvo! Mrzim te, Kitty, jer lijepost mrska je tvoja,
pa prošla uz moju mržnju vlažna od suza ko N'joba.
Sve si mi srušila slike od onih maštovnih boja:
Mržnjom se grlimo sada — do vijeka, prokleti oba.
De pođi, rekoh ti kadgod i ti mi "pođi" odvrnu,
a uveče bijasmo opet ko sjena jedno uz drugo
bacajuć krijeseće oči u nojcu ubitu, crnu.
Ko pjanac, što je od špire postao nitkov i rugo,
a on je grdi i — pije i daje cipele šupe
i krevet, dokle se usnut može sred traljave klupe.


I opet spominješ mrtvog Artura po treći puta.
Smlavih ga mahnit od strasti, a veliš, nevina smlavi'.
Ubih ga ljubeći tebe: ljubomir bijaše ljuta,
što štapom tresnu i kresnu po njegovoj dražesnoj glavi.
A nijesi l' hvalila glase, što s njeg'vog drhtahu guta
drmajuć prokšeno svitam po rosnoj, zelenoj travi?
Sad reci, zašto se bluza od tvojeg raspukla skuta
i reci, nijesi l' ti ona, što njega mlađana smlavi?
Ubica nijesam i ne bjeh, jer ona bješe ubica,
što pribi razbludne oči o perje golubljeg grla,
a preljub besvijesno puznu u ruju njenoga lica.
Jest, ona, što je u misli i onu ljubicu strla
i savjest moju i svoju u rilce stršenu rinu
i kazni nekriva mene: zločincem postah u vinu!


Sad zbogom, dođosmo k meti. — Kako to grize i peče,
kako nas gazi i lomi i pljuska, lema i bije:
mi smo ko mesnata masa sred jedne ogromne sječe;
mi smo ko kosturna suhar, kad tresnu hridine dvije.
O grižnjo! Savjesti! Smrade! Rad tebe krvca isteče
i žuč nam umjesto krvi u žile nabrekle slije:
Grizemo zavidni sebe, kad pane ljubavno veče,
a onda vidamo rane, kad sunce himnuse vije.
Baš tako. Krivnja je tvoja i proklet neka je časak,
kad svezah život uz tebe užetom nevidne snage,
bludnice, što proda sebe za pusti golublji glasak.
Vraćaš mi spominjuć ljubu i njene latice drage?
Bješe mi, kunem se, druga i ništa, razumi', više!
"Ubica!!"... Ne viči tako... o Kitty, tiše... o tiše...


Utihni, nervozna sapo, utihni, lišće i granje:
ja želim usnuti jednom ko dijete, ptica i djeva.
Dođite sanljivim letom, pričice, basne i sanje,
da usnem kao čedance, kad nad njim dadilja pjeva.
Zaludu! Škripi sve ljuće, sve bješnje, grče i tanje,
u mojem usjanom mozgu grmi i tutnji i sijeva:
Sad savjest plodove svoje srpovim truni i žanje,
a ludost na njinom mjestu kablove iglica lijeva.
Zderah ti šminku od platna: sad sise strše ti nage —
O crkni, laži i zlobo, pa klekni, kaj se i moli:
isprat ću jednijem kretom i packe, mrlje i ljage.
O ženo, eto smo, gledaj, ko naši pradjedi goli,
kad glas se Edenom prosu: Adame, Adame, gdje si?
Ja sam te ubio, Kitty, bila si i više — nijesi.


Legla je mrtva za uvijek do mojih nemoćnih nogu
i ja sam sumrtvo oko na njeno spustio tijelo.
Ja više ljubiti ne znam, ni mrzit više ne mogu:
nad njenom ovo je smrti jedino moje opijelo.
Ko ono nevine duše, što poše služiti bogu
mnijući: samostan daje sve sretno, umirno, bijelo;
svlačimo čovječje halje pa na se vansvjetsku togu —
Al među zidinam onim čovještvo bijaše cijelo.
Pođosmo zajedno tako, maštajuć dragu slobodu,
a roblje bijasmo sebi — maštajuć ljubavnu sreću
postasmo mržnja i kletva u kratkom, patničkom hodu.
O zbogom, nesretna Kitty! Palim ti idejnu svijeću:
U nam sve živi i gine: u svijetu ko u samoći;
što tamo bijaše "život" — tu sablast misli i noći.



Sljedeća stranica