Ištipana hartija/Knjiga druga/Kad izmiče ljeto

← Pod bijelim, ljetnim nebom

Ištipana hartija Knjiga druga, KAD IZMIČE LJETO autor: Janko Polić Kamov

Roman →

Kad izmiče ljeto

I

Pepeo krije nebesa plavetna, bludna i masna,

pod plahtom gustom i tvrdom sunce im raskoš ispija:

dok tamo žarkom o stisku truni se maglica strasna,

za ovim zastorom nujnim turobnost uda nam svija.

Ljubav i cvijeće i cjelov! Ljubav i draga i lasna!

Ljubav od smirne i sjaja! Ljubav od vitkijeh šija!

Ljubav od bistrijeh oči, naivna, glupa i jasna!

Ljubav što poput zefira prazno i milo ćarlija —

Ode. Tamo je traž' te u kakoj vezenoj knjizi,

što izlog resi ko djeva nevina, čista i sama,

knjižaru kao i ocu na teret, muku i brizi.

Mržnja se spušta i spušta... nevidno, tiho ko tama

i onda... kašnje... kad planu i na nas nebeske luči,

sušit će ogromnu boru od kiše, leda i — žuči.

II

To ide, ide u dahu — ko ono život kad niče

iz svakog trzaja zemlje, iz struja zračnijeh žilja,

iz grlca ptice i šturka, iz baršun' škripljive priče,

što veze riječi od ruža, grožđa i trešnje i smilja.

To ide, ide i ide — nit grmi, šumi il viče,

tek dahom razmeta čula, u dušu svemira cilja

i jednim uzdahom bljednu i lišće, čovjek i ptice,

a mašta ciničnog mozga strši ko kosturna zbilja.

Lišće tek ojače drhtnu i s groze zelen mu svenu:

sušica šušti u parku ko nekad titrave halje

i svako gleda u oku sve dublju, pospanu mrenu.

A čovjek možda će pljunut i odmah krenuti dalje

htijući odati prezir, kad prezret ne može veće:

u onoj pljuvački ruga bijaše krvi moleće!!

III

Al jednoč valjat će svršit i ruku pružiti Smrti

i crve pitati mesom, što život baci u smeće

i zadnjim platiti grošom lopatu, što će da prti

na suhar žića i misli krstove, zemlju i cvijeće.

Bakalar svega i svega, što netko okrutan vrti

i na njeg udarce tupe od daska ledenih meće

i škropi neslanom vodom i psalmom glinastim dr'ti:

jestivo smekšavši tvrdo na groblje Hristovo skreće.

Psujmo, dok žive nam glave; psujmo, dok jezici žive,

dok suhar kao bakalar ne daše mrtvačkoj kući,

da sluge etične Smrti nad nama batine krive!

Na smrtnom ležištu psujmo, pa Vjera neće ni ući:

mrijet ćemo sami ko pseto — grobište prokleta ljeha! —

psujući prolaznost bitka: psujući prolaznost grijeha!!!

Sljedeća stranica→