Ištipana hartija/Knjiga druga/Pod bijelim, ljetnim nebom
← Blud duše | Ištipana hartija Knjiga druga, POD BIJELIM, LJETNIM NEBOM autor: Janko Polić Kamov |
Kad izmiče ljeto → |
Pod bijelim, ljetnim nebom
uredi- Pozdrav od crnijeh slova nosim ti, kopreno bijela,
- što si na svetu modrinu pala u sjeti i tuzi;
- smrskala jednijem mahom toplu i raskošnu pjesmu,
- što poju šume i luzi.
- Lutaš ko zloguki galeb, što gnijezdo ostavi negdje
- proklinjujuć vlastitu kuću, majku i djecu i ženu,
- tek letom sipljući zanos nad morem strasti i srdžbe,
- kad baca kroz vrlet pjenu.
- Ljeto je kročilo milo korakom ogromnog sunca
- kao da ljubav u vatri baca u poljupcim cvijeće,
- rumeno kao nebesa, kad zora raskrije krilo
- i gola u selo kreće.
- I lupka prstima svojim o kapke usnulih kuća
- i vjeđe obijesno draška i čupka dražesno kose,
- gdje mladost sniva o smijehu, što usne karminom boja,
- kad hvata curice bose.
- I budi tananim grlom ko crkvut poletne ptice
- il cilik napetih žica il trillo ženskog soprana
- i diže nestašno suknje i baca nožice sitne
- i trese rosulju s grana.
- A ono mladosti svježe tare si krmelji s oči
- i sokom u polje leti, nagolo, sretno i ludo,
- kao kad Branko u proljet snijegom od ženskijeh grudi
- mlad bi se grudo i grudo.
- ... Ljeto je kročilo milo i onda — nešto ga zbuni,
- nešto što proklinje sreću, jer nikad ne vidje sreće;
- nešto što s ljubavi svoje u vatri poljupce baca
- i — prži nevino cvijeće.
- Došlo je kao i zima, kad ljeto busijski napa
- i halju cvijeća i ploda cijelu mu skine i zdere
- grohoćuć nečujnim smijehom kroz ono stisnutih zubi
- na odar nade i vjere...
- Pozdrav od crnijeh slova nosim ti, kopreno bijela,
- štono si ledenim dahom smrskala toplo i sretno.
- Shvaćam ti podmuklu zlobu, što si o haljinu svoju
- ovila tužno i sjetno.
Sljedeća stranica→ |