Ištipana hartija/Knjiga druga/Blud duše

← Misli

Ištipana hartija Knjiga druga, BLUD DUŠE autor: Janko Polić Kamov

Pod bijelim, ljetnim nebom →

Blud duše

I

Pružam ti papir, titrava sanjo u ženskoj sviti!

Tvoji su zubi bijeli ko cvijeće na majskoj kiti,

a usne kao dozrele trešnje, što sunce prži;

kose ko zlato ranoga dana na rosnoj svrži;

tvoje su oči ko nebo noćno sitnijeh zvijezda —

ko ptiče drobno bludeća leta, zgažena gnijezda.

Pružam ti papir, sutonska noto u oku sanje!

Stupi de bliže. Ne boj se ništa. Svjetlo je danje.

A moj se kostur zgrčio mučno ko pjani besan,

ko nesklad, što je rodio prevrat, miso i pjesan.

I tu sam stao kriveći usne ko zločin prvi,

ko jarci, što su sreli se nekoč na uskoj brvi.

Stupi de bliže ptičjim krokom na moje prsi;

đavolji neki orkestar u nj'ma akorde mrsi

ko da se koti s ozebe kišne u njima azma

il ko da kapa napolje mukom ex-protoplazma.

I izvih grudi ko Samson Silni spaljenih krila,

kad kriknu glasom groma i srdžbe: Dali-Dali--la!!

Stupi de bliže do moga stola. Čitaj i ćuti.

Na papir bacih krvave note vascijele puti,

po kojoj tresnu sveljudski igrač mahnito — bijesno,

kad srcu njeg'vom postane mučno, teško i tijesno.

I prsnu u šir ko da je vulkan prosuo nemir,

ko Adam ono, kada je pao bujmeći svemir.

Tamo to bješe, gdje bič je piso kroniku dneva,

a dreka s šiba bijaše pjesma, što narod pjeva;

gdje orgij pasji na ženskom krilu bludom se zvaše,

dok tamo svetac cjelovom mira rješava snaše.

A div se samo pomaknu lako, rastegne kosti

i strese gamad psujući grdno — bog da mu prosti! —

Tamo to bješe, gdje tinja plamen gažena mnoštva,

a ono sluša daleki stupaj Velikog boštva,

što uvis stremi ko bludna Venus draškavih prsti

i suzom sjajnom s vijeka u vijek čovještvo krsti.

Suza je njena ko sunce ljetno, kad hrbat pali,

a žena kleca i padši trudna krilo razgali.

Tamo to bješe, gdje val za valom mozgova srta,

lubanja leži ko krhka barka razbita, strta,

a munja lomi svjetlo nebesim i himne sklada

nad ljudstvom onim smrskane barke, glada i rada.

Ropski je uzdah veslao veslim tišten i stovjek

i prsnu barka i morem plovi slobodni čovjek.

Tamo to bješe, gdje prosuh cjelov razblude divlje,

gdje nagon kriknu rastućim bijesom življe i življe:

Na mojim usnam čovještvo cijelo ko ljupko ime

ljubavi prve, prvijeh dana i prve rime.

Pod mojim prsim čovještvo cijelo ko ljubav sveta,

zadnjijeh noći, zadnjijeh rima, ocvalog cijeta.

II

Amo te, ženo jeftinog smijeha i skupog plača,

s haljinom trulom, što vjetar snese ljudskog sred drača;

umor je zadro pospane crte na tvome oku,

a muški prsti modrice tupe na tvome boku;

na tvome mesu svi smo mi pošli koracim grubi'

i naše stope pričat će svijetu, kako se — ljubi.

A tu je stala djevojka laka ko miris cvijeta;

bijele joj halje ko kada sanju ovije sjeta;

ko zapad ljetni lice joj gori, gori i gori,

plave joj kose ko vedro nebo o majskoj zori;

a svetim stidom mota se cijela — grudi i uda —

ko da je prorok iznio svijetu — savjesti bluda!

Stupi de, ženo patničkog mesa i kosti kruti',

do svetog stida mirisne jedne, nevine puti;

iz tvojeg oka proročki pogled na nju će teći

— o ti, što ponije zakonik društva na svojim pleći' —

i taj će pogled krvavim slovim pisati riječi:

Savjest sam svetih, što lomeć pokoj dreči i — dreči!

A ja ću onda naći u dronjcima savita pleća:

čo'eka, što je klonuo negdje ko gladna vreća,

što zub vremena rupe joj ruje, prazni i toči

ko da su ono nečije šupe, ispite oči,

a ona sve se svija i kleca i čudno mrsti

ko psujuć prošlost, kad su je pleli nesretni prsti.

I ponijet ću je ko Pilat Hrista u raskoš halja,

gdje laki posmijeh čarobnog svjetla kosam se valja;

u drhtaj šala silosti neke, u blagu sjenu,

u dimnu maglu, u miris masti i vinsku pjenu:

tamo gdje sreća otkriva grudi i nijemo zove

kicoške misli da po njoj blude, kote se, plove.

I bacit ću je natrulu, blatnu na njinom stolu:

bijedu ću unijet onoga dana golu i — golu.

U nje su rane duge u beskraj, rane što gnjiju,

i zadah u njih ko raspad tijela, kad duše mriju.

O nema, nema kolonjske vode za nježne ćuti,

kad u nos prsne trulež i raspad strvine puti!

Proročka himno! Strvinu nosim na njinom stolu,

od vijeka staru, zderanih halja, golu i golu;

pod nos je turam obijesnim krikom mozgova sviju,

što pitak misli iz jedne čaše bezdane piju:

O gladni svijete, tvoja je savjest svijetla i čista

ko raskoš sitih, što svilom draška i zlatom blista.

A vaša; siti — uprite pogled na trulu vreću! —

Zakleh se tri put jednijem kretom razbit vam sreću... —

i dugo lunjah i skladah pjesme i lutah svudi

ko duša jedna svijetla i sama što u noć bludi

— I tu je nađoh trulu od gada, crnju od tmice

pa sad je lijepim o čelo vaše — smradeć vam lice!

III

Kroz drhat svjetla gledah te jednoč lijepu i čistu

ko da sam oči kliznuo lako niz mramor-bistu.

O sva si bila ko glatkog neba ljubezni dašak,

ko leptir, kada šarolik pospe na ruci prašak.

O sva si bila ko skladni himnus, što u noć prši,

ko akord štono s nevida dođe, u nevid svrši.

I sve se čini da ono luna na nebu suzi

i cijela noć je dijete u crnom, dražest u tuzi,

a one suze plaze nebesim ko srebro pjene,

ko sjeta da je poljubac tisla na dječje zjene,

tek smiješak piri ko zefir sanja i sve je lijepo

ko ženske puti slijevanje boja — krvca i mlijeko.

Lijepa i čista. I blude oči i tihne duša:

usnula djeva, što mušku lasku kroz kose sluša,

i sve se šire usnice njene i smijeh je hvata

ko da si prstom tako se lako njenoga vrata

i onda bliže... pružio usne na njeno čelo,

slijepio čvrsto, čvrsto i čvrsto — rumen na bijelo.

Kroz drhat svjetla ja sam te gledo —... davno je bilo...

i mislim sada: bijaše ono prazno i milo

i sve ko pustoš spomen me hvata glupa i blijeda

ko dan Svih Svetih, Božić i Uskrs i Čista Srijeda,

ko klicaj mnoštva, kada se glava krunjena kaže,

ko sa tribine kada govornik zanosno laže.

Ne rekoh... eto... Vrijeme je trglo i probi kranij

i njeg'vo zrno ko demon bajki u dušu rani

i tu je stalo teško i tupo mozga posrijedi

i sve miline nevinih ljeta tišti i cijedi

ko s čira da mi istište gnjilež ljuto stištući

ne mareć, što sam reko u boli: i sam će — pući.

I od tog časa ponije me kreljut ko nagon živo,

gdje blatni krčmar gojan od kletva prodaje pivo,

a pijanac srta ljubeći zemlju žarče i niže

i grki grohot dimljivi atmos ko baklja liže.

Ko pjane misli u crnoj glavi ljudstvo se mota:

nakazna hropti zgažena pod stô pusta Ljepota.

Da, to su oni, što ludost bujmi nokti' i zubi'

i nešto pecka u mrku ruku: ubi i ubi...

i razvrat sikti na krvcu s oči i prska mamen

pa ko u priči rumeno srce postaje kamen...

i sve se žari ko treskaj misli, ko snovi glada:

orkestar jedan noći i vatre — orkestar Hada.

A moja duša zanosom bludnim mota se cijela

pred jednim boštvom triju oblika... U grč bordela

i dalje tamo... u manikomij, u avet šala...

i dalje... dalje... u miris krasta sred hospitala...

Oh! gdje se nesklad zlogukim boram vjenča i mota:

nakazna hropti zgažena pod stô pusta Ljepota.

IV

Odlazi, ženo raskošnih grudi i dugih halja,

i usnama onim ljubavi prošle blijedih medalja.

Ljubiti tebe zakon je reko s vjerom u slozi

i svak će da'nut javno, bez stida diveć se nozi

i slikar još će prenijet na platno bijele joj none

ko topli baršun sunčanih dneva ljetne sezone.

Tvoje su oči čiste i jasne — čitam im smiso —

veliki pjesnik najljepše pjesme njima je piso.

U njima sjaji žuborak usni u punoj snagi,

što kroz trg ide pjevajuć sitno: "ljubi me, dragi" —

a sakramenat sveti mu svrhu u božjem slovu

navlačeć uvijek na staro truplo haljinu novu.

O tvoj je smiješak, što ljubak sjeća na dječju dreku;

on je ko glasi Zolinog boga, što mliječno teku.

I sve se čini... doći će, doći njijanje ono

s pjesamcom dugom ko zimnja večer, ko posno zvono,

gdje sreća leti po toploj sobi uoko svijeće

ko lepir zlatni, kada je pošo cjelivat cvijeće.

Gle, smijeh me napa mutan i blatan, što um tek bistri

ko da sam reko: djecu će rađat dobri filistri,

publika ona Sirotnih djeva i Mušketira,

nedjeljne šetnje, benavih Gustla, šunke i mira,

što ima račun pošten i vrijedan dolične cijene:

"Nekad sam eto kupovo ženu, pa žena — mene..."

Odlazi u kraj. Tako si hladna. Ko cjelov krune,

ko svjetlo u noć beskrvne jedne, daleke lune.

Jer... tu... u meni... slušaj i idi... đavo se ceri...

i mislim eto... na šapat krvi od tvoje kćeri.

Negdje je pjevah ko trinajstljetnu, ko cvjetaj sisa

i divlju pjesmu na plahi papir pero ispisa.

U nje su oči dublje od noći, ko dna pučine,

crnje od crnog, abisnog neba, ko bezdan tmine,

ko upit onog posljednjeg diva na svjetskom odru,

ko da si zadro beskrajne oči u krošnju modru.

One su kao kreljuti sumnje u bit svemira,

što zakon brani i vjera časti i — zločin dira.

I ne smijem eto stupiti u svijet u čvrstom kroku,

vodat joj tijelo krepkijem stiskom o svome boku.

A sve me zove suluda bezdan više i dublje

i sve mi gori užaren mozak od plamne zublje

i znam da strše na mene zubi pseta čuvara

e pero eto... završni drečaj na papir šara.

Ljubljah je uvijek. Ljubljah od vijeka i u smrt blisku,

u jednom mrkom, muklom i gluhom beznadnom vrisku.

I znam da ljubav razdire savjest — i neću mira

i drska miso ko zločin srta i Ono dira...

Ja eto rekoh... i sve me nešto lomi i bije

i ljuće svijam na svoje grudi ljutice zmije.

Sljedeća stranica→