Ištipana hartija/Knjiga druga/Misli

Ljeti Ištipana hartija Knjiga druga, MISLI
autor: Janko Polić Kamov
Blud duše


Misli

uredi
Ja tebi pjevam, jer si ti sloboda,
što krilim svetost od nebesa bije;
ko smjeli oro da ti srce poda,
kad carskim letom svoja čuvstva vije.
Ja tebi pjevam, jer si ti sloboda,
što bludnu raskoš čistim nebom lije:
ko da se ono ispisala oda
na modri papir od kreljuti dvije.
O sama ti ko sunce nad oblaci,
što sipa zanos i gomile buši
i nosi svjetlo u rasipnoj šaci
i stvara vjere i božanstva ruši.
O sama ti ko klicaj vaselene,
ko u trijumfu kad se sunce krene.


Od kolijevke jer život naš do groba
tek vuče kola teških zakonika
i savija se poput vječnog roba
pod sramnom knutom glupog redarnika.
I poput onog iscrvljenog Joba,
što guba svrnu sa čovječjeg lika,
on klikće svedno do mračnoga groba
u slavu boga podlog osvetnika.
I ko bolesnik sve se zavarava,
kad s pluća krvca u komade sune
da to se luda s njime poigrava.
A u njem pluće svakim danom trune
i s lude šale — zora mu omrknu:
ko rob poživje — pa ko ropče crknu!


Ti jedina! — dok život crkve diže
i sakramente povrh ljudi baca;
ti jedina, što snesu boga niže
i upre prstom na trulog mrtvaca.
I dok se ruka veličanstva liže
kroz špalir cijevi, sablja i oštraca,
tvoj let se nosi i nad prijesto siže
i čupa jezik svinutih podlaca.
Ti jedina, što sruši sva božanstva
i razotkri im avetnu prazninu;
ti jedina, što pljusnu veličanstva.
I s ruševina ti se opet vinu
i raskoš cijelu duša ti istrese,
kad samu sebe na prijesto ponese.


O sama ti, dok život puške peri
na Kajna svakog, što se svijetom valja;
o sama ti, dok život porug ceri
na Magdu svaku, što se bludom kalja.
O sama ti, što pravom mjerom mjeri
i vaga tijela ogola, bez halja
i ništa ljudsko ne donosi vjeri
u grozni pohot njenih crnih ralja.
Ti jedina, što oproštenje baci
ko sunce zanos na ledeno polje,
kad ljubit zemlju pođoše mu traci.
Ti jedina ko mladost krepke volje,
potentna vječno i poletu strasti,
o vratu što ćeš svakoj ženi pasti!



Sljedeća stranica