Gospođa Sabina/XVII.

← XVI.

Gospođa Sabina XVII. autor: Eugen Kumičić

XVIII. →

XVII.

U Narodnom kazalištu pjevao se Faust. Bilo je u pokladno doba. Zastor se već bio digao kad banuše u ložu Sabina, Zorka, Jakov Vojnić i Milan Krišković. Općinstvo se uznemirilo i okrenulo glave prema loži, gdje se smijaše Sabina popravljajući svoje kose pred ogledalom. Čulo se i oštrih: "pst! pst!" Sabina svrne okom po općinstvu, pa sjedne slavodobitno okrenuvši leđa pozornici. Mičući ramenima i glavom, neprestano se smiješila Zorki i samoj sebi; isticala se šarenim odijelom i našušurenom kosom koju je posula bijelim praškom; kočila se prpošno, nametala se općinstvu, glasno se razgovarala te tako smetala ljudima.

Staro i klimavo glumište bilo je te večeri dupkom puno. Iza poderanih i zaprašenih kulisa čuo se slab ženski zbor. Na pozornici se tresao i napinjao tenor izgovarajući hrvatske riječi na talijansku.

— Zorko, jesi li je opazila? Gle kako se nakitila! Nije ni čudo: mlada ženica! Ha, ha, ha! — nasmije se Sabina prigušeno i porugljivo.

Zorka pogleda sumorno u jednu ložu i hladno se nakloni gospođi Jeli, uz koju je sjedio Viktor Ribičević. U Zagrebu se govorilo da je Jela vrlo sretna u svojem drugom braku.

Već su dvije godine prošle što je udata za Viktora. Vjenčala se istoga dana kad i nećakinja joj Ruža s Mavrom Šarinićem.

Sabina i Jela nisu se više posjećivale.

— Čula sam da je Ruža s mužem na putu u Italiji! — reče Zorka.

— Da, jučer otputovaše! — potvrdi Milan Krišković, koji je sjedio iza Zorke.

— Pa što će ona u Italiji? Zar može ona pojmiti umjetnost? — Sabina će porugljivo.

— E, dakako, tko hoće u Italiju, valja da je štogod učio, jer drukčije: Martin u Zagreb, Martin... — primijeti Milan.

— O, sad ti već svaka sobarica putuje! — uzdahne Sabina.

— Gospođa je Šarinić naobražena žena! — opazi Jakov.

— Ali, dok... doktore! — začudi se Milan.

Sabina mu se samo osmjehnu kao da će mu reći: Ti se, dragane, šališ!

Vojnić se upusti sada u podulji razgovor sa Sabinom. Razgovarahu o grofu Robertu Czarinovicsu, koji je sjedio u jednoj loži, nasuprot njima. Grof Czarinovics bio je čovjek u godinama, odebeo, blijeda lica, velikih očiju, ćelave glave i pune, prosijede brade. Taj grof neprestano pogledavaše Zorku gladeći svoje velike i debele crne brkove.

— Ali, dragi Jakove, ti mi, valjda, vjeruješ! Grof Robert posve je osvjedočen da neće biti nikakvih poteškoća. On čeka obavijest iz Pešte a ona će doći za koji dan! — uvjeravaše ga Sabina.

— Zar ne bi dobro bilo da pođem sam u Peštu?

— Svakako! Grof Robert veli da će ti dati nekoliko pisama, koja će ti otvoriti mnoga vrata... Dragi Jakove, uostalom, ti znaš da ruka ruku pere, a obraz obadvije!... — gurne ga Sabina nježno laktom.

— Razumijem! Imam nekoliko hiljada u gotovu novcu!

Jakov Vojnić bio je pripravan i na žrtve da steče plemstvo.

On stanovaše više nego dvije godine pod istim krovom sa Lozarovima, na veliku sablazan svijeta, koji je tvrdio da se bogati baštinik Petra Vojnića neće vjenčati sa Zorkom. Kod Lozarovih često bi došlo do svađe, jer je Jakov uviđao da neće moći bogzna koliko vremena namirivati sve ogromne troškove rasipne Sabine. On je sveudilj odgađao vjenčanje ispričavajući se da će najprije položiti sve ispite. Njegova ljubav za Zorku bijaše ohladnjela. On se plašio braka.

Najviše ga je ljutila neotesanost Sabininih rođaka, koji joj nisu nikada na njezina pisma odgovarali. Sabina je rado pripovijedala o svojoj rodbini, nekom pukovniku, o dvorskom savjetniku i o svojem bratiću, koji da je ravnatelj neke velike ogromne tvornice u Beču. Ona je vrlo često pisala toj velikoj gospodi moleći ih da se zauzmu za Vojnića, da ga preporuče svojim svemožnim prijateljima kod peštanske vlade. Gospoda ne odgovarahu, vrijeme je prolazilo, a Sabina trebala sveudilj novca.

Vojniću je to naposljetku dozlogrdilo. Propitkujući sazna domalo da je Sabina u rodu, vrlo udaljenom, s jednim natporučnikom i s jednim sudbenim pristavom, no pukovniku, i dvorskom savjetniku nigdje ni traga! Sada buknu oluja u Lozarovoj obitelji. Sabina je zdvajala. Jakov se grozio. Zorka plakaše i plakaše. Oluja se napokon slegla pod suzama, ali najviše dolaskom grofa Roberta Czarinovicsa u Zagreb.

Grof Robert bio je bogat, veoma bogat čovjek i veoma gostoljubiv. U malo se vremena upoznao s otmjenijom gospodom glavnoga grada, kojoj je priređivao gospodske objede i lijepe večernje zabave. Grof bijaše vanredno ljubazan sa Lozarovom obitelji. Kad ih je prvi put posjetio, Sabina malo da se nije onesvijestila od silne radosti. I Jakova je grof Robert volio; te ga je često pozivao k sebi, jahao bi s njim i u lov bi s njim polazio. Jakov je bio sretan čovjek, najsretniji u Zagrebu, kad bi jahao Ilicom uz gospodina grofa Roberta, koji mu savjetovaše da; čim prije položi ispite te da se onda vjenča, jer da je ovo posljednje sitnica, ali da plemići moraju biti ogledalo prostačini i u ćudorednom pogledu. Grof bijaše upućen u sve odnošaje Sabinine obitelji. On bijaše prijatelj, savjetnik, otac Zorki i Jakovu.

Vojnić bude doktorom prava i Zorkinim suprugom.

Zagreb se razgovarao nekoliko dana o gospodskim svatovima i o Zorkinom kumu, grofu Robertu. Eto, već su mjesec dana vjenčani, sretni su; mladi i veseli, najljepši mladenci u cijelom glumištu gdje se Zorka smiješila svome grofu Robertu, gdje Jela, promatrajući je, veli svome suprugu Viktoru:

— Viktore, to je prava sablazan! To je bestidno! Gle, majka joj se razgovara s Vojnićem, a ona ne može da skine očiju s grofa!

Ribičević se osmjehnu svojoj dobroj ženici, koju je bilo ogorčilo Zorkino očijukanje sa grofom.

Kad se svrši opera, nakloni se grof Robert veoma ljubazno prema Sabininoj loži. Gospođe mu se osmjehnu, omotaju glave i ogrnu se velikim kabanicama. Pred kazalištem čekale su dvije lijepe kočije: jedna za Sabinu a druga za Zorku i Jakova. Mladi supruzi nisu više stanovali u Ilici. Vojnić je imao lijepu jednokatnu kuću u donjem gradu.

Sabina pruži ruku kćerki i zetu i stupi pred vratašca kočijâ. Vratašca je otvorio uslužni Milan Krišković. U tom trenu približi se Sabini Hribar i šapne joj:

— Molim te, reci tome deranu neka ide kud ga je volja! Valja da s tobom govorim nešto važno, da, vrlo važno!

Hribar je bio uzrujan i zasopljen. Sabina se prepala i rekla Milanu:

— Posjeti me sutra, dragi Milane, a sad zbogom!

Milan se duboko nakloni, poljubi joj ruku pa iščeze u mrak, s kiselim posmijehom na usnama.

— Šta je, dragi Hribaru? — upita Sabina kad se kočija makla.

— A, šta? Šta? Dakako, ja, ja ne mogu da izgubim svoj novac! Danas ćeš me isplatiti, sve, da, dvije hiljade, jer je to...

— Molim te, govori mirno! — prekine ga Sabina.

— O, ti već znaš, dakako da znaš; ja hoću svoje! — puhao je Ilija Hribar.

— Ja znam! Šta znam! — čudila se Sabina.

— Njega će zatvoriti, ja nisam kriv, perem svoje ruke! O, o, o! Deset hiljada! To je velik novac!

— Deset hiljada! Šta mi to govoriš... Ja te ne razumijem... Možda... Lozar... Reci, reci! — šaptaše Sabina preplašeno. U srcu joj se stisnula krv. Ona je slutila nešto strašno.

— Da, Lozar, on je pronevjerio...

— Šta! — drhtne Sabina, da se kočija uzdrmala.

— Deset hiljada... O, ja hoću svoje; znaš, danas, danas!

Sabina sveudilj drhtaše. Hribar je gledaše. Kad bi svjetlo plina palo u kočiju, pričinila bi mu se blijedom, žutom.

Kočija stade pred njenom kućom. Kad iziđu iz nje, reče mu Sabina slabim glasom:

— Dođi sa mnom! Govorit ćemo. Možda je Lozar kod kuće.

Sabina se teško popela u prvi sprat. Bijaše je oblio mrzao znoj.

Uđu u prvu sobu i drugu, i nikoga ne nađu. Sabina pozove sobaricu i upita je gdje je gospodin. Lozar se na to oglasi iz treće sobe, gdje je sjedio u mraku. Sabina zapovjedi sobarici neka iziđe, pa zaključa vrata.

— Ivane, gdje si? — upita ga žena dršćućim glasom.

— Šta je? Evo me! — odgovori joj on iz druge sobe gorkim glasom. Sabina i Hribar pođu k njemu. Lozar se uvalio u naslonjač kao bolestan čovjek i nijemo gledaše u strop. Kad opazi ženu i Hribara, duboko i bolno uzdahne.

— Zar je istina šta mi veli Hribar? — upita ga žena i spusti se obrvana na drugi naslonjač.

— Ti si svemu kriva! Ja sam uništen, osramoćen! Oh, grozno! Da, ti si kriva! — reče gorko Lozar. Debele mu suze kapahu niz lice.

— Imaš vremena dva dana da nadomjestiš novce! — strese se Hribar.

— Dva dana! — skoči sa naslonjača Sabina. — Dva dana! Ivane, umiri se, umiri se! Ja ću naći taj novac, da, ja ga moram naći!

Lozar ljuljaše nepovjerljivo glavom.

— Ja nemam ni krajcare kod kuće! Ja hoću svoje! Sabino, moje novce, moje novce, šta će meni tvoja srebrnina! — huknuo je Hribar.

Lozar ga gledaše zapanjeno. On nije znao da je njegova žena Hribaru dužna.

— Sabino, Sabino, ti si me uništila! — zdvajaše Lozar plačući.

— Šta! Ja tebe uništila? Ivane, ti me vrijeđaš! Zar je moja krivnja što već petnaest godina čekaš promaknuće? Zar sam ja kriva što si ti uzimao novac iz blagajne u uredu? Jesi li mi to ikad rekao? Kad sam ti tražila novaca, dao si mi, a što sam ja mogla znati da ono nije tvoj novac? — ljutila se Sabina.

— Ženo, ženo, bog te čuje! — klimaše Lozar.

— Umiri se! Kada se saznalo za manjak u blagajni? Deset hiljada, dakle? — upita ga sada tiše.

— Da, deset, deset! Danas po podne imao sam predati blagajnu! O, sutra, za koji dan, sav će Zagreb govoriti o mojoj sramoti! Predstojnik mi je dao dva dana vremena, no odakle da smognemo u tom roku toliki novac? — jadikovaše Lozar.

Sabina se zamisli i poče šetati sobom. U to vrijeme upita Lozar Hribara tko mu je povjerio tu tajnu.

— Moj prijatelj, tvoj predstojnik! On zna da mi Sabina duguje! Dakako da mi duguje! O, ja hoću svoje novce! — govoraše Hribar mičući naglo usnama.

Sabina se udari po čelu. Stane pred muža, osovi se i reče pobjedonosno:

— Ivane, preksutra dat ću ti novce!

— Prek... preksutra? — trže se Hribar i naravna naočare.

— Da, i ti ćeš dobiti svoje! — reče mu prigušeno i jedovito.

Lozar i Hribar je gledahu osupnuto. Sabina je to obećala kao da već ima novce u džepu. Oni je, malne, prestrašeno gledahu, a ona im se smiješila kao junak kukavicama.

— Hribaru, preksutra dođi po novce, a sada laku noć!

— Dakle, preksutra? — upita tiho Hribar.

— Da! — odsiječe odlučno i oštro Sabina.

Hribar otvori vrata. U drugoj sobi čuo se šušanj ženskih haljina. Irena je odatle bježala. Na hodniku sastane se s njom Hribar. Ona ga promjeri ljutito, okrene mu leđa, pa se izgubi u mraku hodnika.

Malo zatim umoli Lozar ženu da mu oprosti što ju je vrijeđao, što je bio ljutit.

— Draga Sabino, da, da, ti si dobra ženica. — uzdahne Lozar idući u svoju sobu i otirući suze sa svoga crvenoga lica.

Slijedećega dana pošalje Sabina sobaricu k svojoj Zorki s malim listićem. U listiću je molila kćerku neka je odmah posjeti. Kad je sobarica odlazila, reče joj Sabina:

— Rezi, pazite: kad dođe gospođa Vojnić, recite joj da je čekam u spavaćoj sobi.

Rezi se nakloni i odleti iz sobe.

Oko jedanaeste ure pozvoni Zorka na vratima svojih roditelja. Njezina majka sjedne na divan, spusti glavu na dlan ruke i zagleda se snuždeno u pod. Bila je u tom mahu prava slika tuge. Zorka uniđe i preplaši se videći svoju majku onako tužnu. Priskoči k njoj, klekne, uhvati je za ruke, pa je upita:

— Mamice mila, šta ti je te si tako snuždena?

Sabina kimne i teško uzdahne. Zorka problijedi, pa opet navali pitati. Majka spusti sada glavu na rame svoje kćeri i ogrli je bolno uzdišući:

— Dijete moje, Zorko moja!

— Mamice, ne muči me, molim te, govori, kaži šta se zbilo? — poče Zorka plakati.

— Sjedi, dijete moje! Grozno, oh, grozno!

— Majko! — zadrhta Zorka.

— Sramota, sramota! Oh, jadni tvoj otac!

— Moj otac! — okameni se Zorka.

— O, bog znade da je on posve nevin! Zorko, ti si bila uvijek moje slatko dijete. Zorko, smiluj se, da, meni, tvome ocu, tvojim roditeljima! — govoraše Sabina očajno, prekinuto, grozničavo.

— Ah, reci, majko, svrši!

Sabina joj sada ispripovijeda da je otac izišao na četvrt sata iz svoje sobe k svomu predstojniku ostaviv otvorenu blagajnu, pa da se netko u sobu ušunjao i ukrao petnaest hiljada forinti dok se on razgovarao s gospodinom predstojnikom. To je strašan udarac za cijelu obitelj jer će ljudi misliti da je otac te novce pronevjerio.

— To ljudi ne mogu misliti! — reče Zorka. Njoj je bilo malko odlanulo: nije u tome nazrijevala nikakve grozote.

— Ali oca će baciti u zatvor ako se ne nađu novci! Ja znam da će se naći novac, čujem, dapače, da se ušlo u trag tatu, no zar te groza ne hvata kad ti velim da će ti oca zatvoriti?

— U zatvor! U zatvor! — uzdahnu Zorka, i suze joj opet iskoče na oči.

— Da, u zatvor, ako ne nađemo do sutra novaca! — zalomi Sabina rukama. — Zorka, sav će svijet pokazivati na nas prstom! Zasada je još ta krađa tajna, jer je otac umolio predstojnika da ga počeka koji dan. Ti znaš kako je svijet zloban: ljudi bi rekli da je tvoj otac... Oh, grozno — spopadne se Sabina za glavu.

— Mamice dobra, umiri se; ja ću govoriti s Jakovom! On ima mnogo novaca, jer je, kako znaš, prodao jednu kuću! On neće sve trebati kad pođe u Peštu.

— Zorko, ti si dobra, ti si moj anđeo, ti jedina možeš spasiti čast svoga sijedoga oca! Ne, ne, ne govori s Jakovom, on ti ne bi, možda, dao!

— Da, i ja mislim, jer se jučer strašno ljutio kad je platio jedan moj račun. Oh, kako su skupa ta odijela! Ali, je l' de, mamice, ja ne mogu biti raskidana?

Sabina očajno klimaše.

— Gle, čuj, a da pitam grofa Roberta? — dosjeti se Zorka.

Sabina mahne rukom i reče:

— Teško da ima toliku svotu pri sebi!

— Mama, ja ću ipak govoriti s Jakovom! On mi je muž, on mi mora dati! — kliknu Zorka odvažno.

Nakon podulje stanke pridigne glavu Sabina, uze kćerku za ruke, pa reče:

— Zorko; ti nas možeš spasiti! Slušaj! Jakov valja da ide u Peštu, a zašto da ne pođe danas? Ja ću posjetiti grofa Roberta i umolit ću ga da mu napiše nekoliko listova; kad otiđe Jakov, uzet ćemo novac iz njegove blagajne. On će doći iz Pešte veseo, a moja će briga biti da ga umirim! Uostalom, mi ćemo Jakovu povratiti taj novac, jer, kako ti rekoh, već se ušlo tatu u trag. Zorko, ni riječi Jakovu o toj Stvari! Pristaješ li, dobro moje dijete?

— On će se strašno ljutiti! — opazi Zorka.

— Velim ti, ja ću ga već umiriti! Zorko, pomisli na sramotu ako ti oca zatvore! I na Jakova bi pala sramota, a ja sam osvjedočena da bi se on; dapače, ljutio na nas što se nismo pomogle kad smo mogle.

— E, pa kad je tako, zašto da ga ne pitam dok je u Zagrebu? — opazi Zorka.

— Mi ćemo mu reći da se krađa zbila nakon njegova odlaska iz Zagreba! — domisli se Sabina odmah.

Zorka pristane na sve. Izljubi se s majkom i pođe kući zibajući se u svojoj gospodskoj kočiji.

Koji sat zatim odveze se Sabina u stan grofa Roberta koji je primi vanredno ljubazno. Sjednu. Sabina ga umoli da napiše nekoliko listova za Jakova Vojnića, te da ga lijepo preporuči svojim prijateljima u Pešti. Grof je rado odgađao to pisanje, no Sabina ga je molila dok ga napokon nije sklonila. Za malo časova načrčka grof pismo, zatvori ga i reče Sabini:

— Čitajte naslov!

Sabina se začudi pročitavši naslov i nasmiješi se:

— Ovu sam pjevačicu čula u Beču!

— Taj list valja popratiti sa alem—kamenjem! Vrijednost najmanje dvije hiljade! — pokaže grof taj broj sa dva prsta lijeve ruke.

— Krasna je žena ova primadonna! — primijeti Sabina.

— Čitajte naslov! — reče grof podavši joj malo zatim drugo pismo. — Tu će biti dosta jedna hiljada!

— O, o, o! Neki odvjetnik! — nasmija se Sabina.

— Čitajte naslov! — napokon će grof i uruči joj treći list.

— A, tajnik! — usklikne Sabina. — Ovo će pismo najviše koristiti!

— Tu treba priložiti tri hiljade, da, svakako, tri hiljade! — spomenu grof, a onda doda: — Ja držim da će prvo biti od najveće koristi! Molim vas, gospođo, recite Vojniću neka odmah, jošte danas otputuje, jer drukčije neće naći u Pešti primadonnu!

Sabina umoli grofa da on sam pošalje ta pisma Jakovu Vojniću i da ga pismeno u svemu pouči. Grof zadovolji njezinoj želji.

— Dragi grofe, bi li nas htjeli danas počastiti svojom prisutnosti? — umoli ga Sabina pri odlasku.

— Veoma rado, no poslije opere! — nakloni se grof Robert.

— Oko deset, dakle, kod gospođe Vojnićeve! — nasmiješi se Sabina.

Grof se opet nakloni i isprati je do vrata predsoblja.

Oko osme ure gospodska je kočija stala pred zagrebačkim kolodvorom. Iz kočije se izvuče prvo Jakov Vojnić, onda Zorka, a napokon Sabina. Za koji časak polazio je vlak u Peštu. Kad pozvoni drugi put, izljube se gospođe s Vojnićem.

— A kad se misliš povratiti, dragi Jakove? — pitala ga je žena.

— Grof Robert mi je pisao da mogu sav posao obaviti za tjedan dana! — odgovori Jakov i jošte je jednom poljubi.

Vojnić skoči u vagon. Nasloni se na prozor, još se razgovaraše sa svojom ženicom. Pozvoni treći put. Vlak se makne. Jakov pozdravljaše gospođe rukom a one njega rupcima.

Gospođe se uvuku u kočiju i odvezu u grad, u Vojnićevu kuću. Majka i kći pohite u sobu gdje je bila željezna blagajna. Zorka potraži ključe, nađe ih i otvori debela vratašca. Sad izvuku iz blagajne veliku lisnicu i postave je na sto. I nju otvore. Sabinine se oči zakrijese. Dršćućom rukom izvadi iz lisnice skup stotinjača. Bilo je tu i hiljadarki. Sabina stane tiho brojiti hiljadarke. Jedan je broj hotimice ponovila, te je uzela šesnaest hiljada! Zorka, kako je bila uzrujana, nije to opazila. Sabina metne novce u džep, postavi lisnicu, u kojoj je bilo jošte nekoliko hiljada, na mjesto, zatvori blagajnu, poljubi kćerku i sjedne umorna na divan.

Kad se svrši opera, dođe grof Robert. Dok je on veselo večerao sa Zorkom i Sabinom, jurio je Vojnić, zamotan velikom bundom, u Peštu da postigne ono za čim je toliko težio.

Bio je jedan sat poslije ponoći kad se odvezla Sabina u Ilicu, kući. Lozar je teško disao i nešto mrmljao u snu. Sabina ga probudi i pokaže mu novce. On plakaše od radosti.

— A odakle tebi taj novac, draga Sabino? — jecaše Lozar.

— Šuti! Što te briga! — odsiječe oštro Sabina bacajući ljutito haljine po sobi.

Sljedeća stranica→