Gospođa Sabina/XVI.

← XV.

Gospođa Sabina XVI. autor: Eugen Kumičić

XVII. →

XVI.

Udova Regina Lukaček sjedila je do otvorena prozora svoje male i čiste sobice, krpeći pomno modru čarapu. Veliki i okrugli naočari spali su joj do kvrge na šiljastom i nakrivljenom nosu koji se od te kvrge jako zavinuo nad gornjom usnom. Kost naočara bila se slomila s jedne strane, a starica, da zahvati njome uho, bila ju je čvrsto omotala crnom vrpcom. Velika je bila sparina toga dana. Udova je imala na sebi izlizanu tamnozelenu haljinu i bijeli čist doramak od platna, što joj sezaše do pasa. Oštre kosti njenih mršavih ramena iskočile su pod platnom, što se na njima uzdiglo, kao da si ga prostro na kakvom grebenu da se tu osuši. Pod napola spuštenim zastorom prozora, na crvenom jastuku, protegnuo se Reginin tusti mačak, pa prede i oblizuje se. Regina je plaho pogledavala u ostale prozore dvorišta te stare kućerine blatnih i tamnožutih zidova. S njezina prozora vidjelo se u kuhinje i sobice drugih stanova, gdje se lijeno micahu žene redajući lonce, tanjure i druge stvari. U jednoj sobi sjedilo je maleno dijete na podu i igralo se žlicom, prolijevajući njome vodu oko sebe; u nečijoj prizemnoj kuhinji ležao je velik čovjek na slamnjači, na nekakvoj staroj škrinji, bosonog, goloruk, s lulom u zubima. Sunce se već bilo nagnulo k zapadu, te je rasvjetljivalo samo gornji dio zida, nasuprot Regini. Iz uskog dvorišta dizao se hlad, širio se vlažan zrak, a s krova, sa strehe, gdje su se ispremještale crne i raspuknute daščice, odbijala se vrućina i valjala se u stanove. Sunčani traci kroz pukotine strehe padahu na zid kao zlatne pruge.

Udova Regina bila se zamislila krpeći svoju čarapu. Bilo je oko šest sati po podne kad se naglo prignu na jastuk prozora. Nasuprot njezinoj sobici preko dvorišta bila je široka veža kuće. Pred kućom zastala nečija kočija; stoga se prignula Regina. Ona nije mogla vidjeti kočiju, no domalo opazi noge onoga koji se dovezao tom kočijom i koji se sada naglo približavao k dvorištu. Regina, naravnavši na nosu naočare, pozorno gledaše najprije lijepe otvorene cipele, pa noge, tijelo, napokon i glavu pod bijelim slamnatim šeširom: eto cijeloga Mavra Šarinića, odjevenog ukusno bijelim prslukom, u rukavicama, sa crnim štapićem u ruci.

Šarinić opazi gospođu Reginu, otkrije se i upita:

— Je li kod kuće?

— Izvolite samo! — kimnu udova.

Sad se pokaže na svakom prozoru dvorišta po koja ženska glava da vidi tko se to opet kočijom dovezao, no Šarinić je već ulazio drvenim stubama, te se čulo u tihom dvorištu škripanje njegovih cipela. Regina je došla otvoriti vrata svoga stana. Mavro je opet pozdravi, a ona mu tiho reče:

— Ja mislim da spava.

— Ništa zato, gospođo! — nakloni se Šarinić.

Stupivši pred jedna vrata na hodniku, pokuca. Kad se nitko ne oglasi, primijeti udova:

— Da, on spava!

Šarinić otvori i uđe tiho u sobu. Zastori su bili spušteni i rumeni od sunčane svjetlosti. Ta je soba bila prema zapadu. Ribičević se protegnuo na divanu i tvrdo je usnuo. Lice mu je uznojeno, kosa raskuštrana. On leži nauznak. Nekakve novine, jedan zagrebački dnevnik, pokrivaju mu prsa. Košulja mu je pod vratom otkopčana; s jake desnice, podvinute pod glavom, spuzao se rukav košulje sve do lakta. Ta je ruka čvrsta i bjeloputna.

Mavro primi Ribičevića za koljeno i reče:

— Ej, Viktore!

— A! — drhtne Ribičević, otvori oči, pa doda: — Gle, ti si! Servus, Mavro!

— Oprosti što sam te probudio, ali nas čeka kočija! — ispriča se Šarinić i sjedne.

— Gdje nas čeka?

— Pred ovom kućom! — pokaže Šarinić rukom prema ulici.

— Da idemo, dakle, i danas? — nasmiješi se Viktor ustajući sa divana.

— Dakako da idemo! — Danas će biti krasna večer!

— E, pa dobro, amice! Ovdje je strašno vruće te se baš želim nadisati onoga svježega zraka! Ala sam slatko spavao! Usnuo sam čitajući Hribarov govor! Ovaj list kuje u zvijezde Solarićeve zasluge za domovinu i znanost! Zdravlja mi, to je suviše smiješno!

— Žao mi je što nisam bio na groblju! Čujem da je Hribar izvrsno govorio! — reče Šarinić.

— Ba! Izvrsno! Ta, čitaj, evo ti novina! Fraze i fraze, hiljadu puta čuvene fraze! Evo, čitaj, dok se uredim! — govoraše Viktor porugljivo.

— Hvala, drugi put! — nasmiješi se Mavro.

— Ja sam mislio da će tko drugi govoriti nad Solarićevim grobom! Zar se nisu mrzili u ovo zadnje vrijeme?

— Molim te! — mahne rukom Mavro i saže ramenima kao da se on tome ne čudi.

— Da, zbilja, kad si bio u vinogradu? — upita Viktor i turi glavu u svježu vodu u umivalu.

— Jučer, sinoć!

— A, a, šta kaže gospođa Jela o Solarićevoj smrti? — zapita Viktor otegnuto, držeći mirno glavu nad vodom.

— Gospođa Jela?... Briga nju za Solarića! — nasmije se Mavro.

— Tako!... Čuj, ja držim da ga ona nikad nije ljubila! E, što ti misliš?

— Dakako da nije, a i da je, pa što bi bilo?

— Ne, nije ga ljubila! — strese glavom Ribičević.

— Hajde, obuci se! — opomene ga Mavro, pogledavši na sat.

— Čekaj da se operem još u jednoj vodi! — odgovori Viktor. Otvori zatim vrata i poviče u hodnik: — Gospođo, divna, slavna gospođo, molim lijepo svježe hladne, studene vode!

— Oh, vi ste pravi križ! — uzdahne već na hodniku udova Regina, a kad uđe u sobu, upita ga smijući se, zavrtjevši pred čelom:— Zar se od jučer još nije ohladilo? Da, da, boli vas ovdje! — uzdahne i pokaže svoju glavu.

— Mene? Ta, jučer ga nisam ni okusio! Došao sam kući odmah poslije devete; no, dakako, vi me, gospođo, niste čuli jer ste već o osmoj spavali! — našali se Ribičević.

— Nikad istine iz vaših usta! — zaljulja Regina glavom, pa pođe po vodu.

Ribičević bijaše otkazao svoju sobu udovi kad je ono mislio da će se vjenčati, no budući da je smrt Petra Vojnića osujetila njegove i Sabinine nakane, ostao je on u stanu gospođe Lukaček.

— Zar si i jučer kasno legao? — upita Mavro Viktora.

— Vjeruj, nije moja krivnja! Baš kad sam kući dolazio, sretnem se s nekim prijateljima pa me silom odvukoše u gostionicu!

— Silom! — žmirne u njega Mavro.

— Da, silom! Ti znaš, prijane, kako je u društvu! — slegne Viktor ramenima. — E, sad ću se čuvati! Ta čekaj, da ti kažem! — Iz gostionice pođosmo u kavanu...

— Nakićeni! — prekine mu riječ Mavro.

— Da, da, nakićeni! Znaš koga nađosmo u kavani? Vojnića! Kad me on opazi, pričini mi se da me je pogledao prezirno, izazovno, no, ja ti sada ne znam da li me je uistinu izazovno pogledao, jer, jer sam bio malko, da, ti znaš! — smijao se Viktor. — Da, da, bio sam malko... Krv mi zakipi, pa udri da ga psujem, dok nije utekao iz kavane! Svega mu rekoh; najviše mu se rugah da želi biti plemićem, a da je svinje pasao do svoje desete godine.

— Pa šta si mu time rekao? Zar je sramota pasti svinje? Zar nema plemića koji su to činili u svojoj mladosti? — ukori ga Mavro.

— Ne budi smiješan! Ti hoćeš da pametno govori pijan čovjek! — nasmije se Viktor kroz nos.

— Viktore, ti ćeš se kasno opametiti! — reče Mavro.

Ribičević prigne glavu na prsa, ispruži jednu nogu i poda mu desnicu gledajući molećivim pogledom neka mu vjeruje da više neće piti.

— Da, istina je, poslije smrti staroga Vojnića nisam bio pametan, no to mi ne možeš zamjeriti! Pomisli, čovječe, kako mi je moralo biti pri duši kad sam uvidio da me Sabina ovako... no, ostavimo to! — uzdahne Viktor.

— Ti još nisi zaboravio Zorku! — izusti Mavro važno.

— Šta! Nisam je zaboravio? Smiješno! Već je prošlo sedam mjeseci od Vojnićeve smrti, pa ti misliš da ja još?... Mavro, molim te, ne šali se! Vjeruj mi, čim sam uvidio da me Sabina ne želi vidjeti... ali, do bijesa, bilo pa prošlo! Vjeruj, Zorka je za mene mrtva! Dajem ti poštenu riječ da je tako! — klimaše naglo Viktor držeći ruku na prsima.

Viktor i Mavro iziđu sada iz kuće šaleći se i smijući se. Pred kućom zapale dobre smotke, pa sjednu u lijepu, otvorenu kočiju udove Jele Martinićke da se odvezu u njezin vinograd.

Bio je krasan i ugodan dan mjeseca rujna. Zagreb je bio neobično vesela lica. Lijepe su kočije letjele gradskim ulicama vodom polivenim, ljudi se ugibahu i pogledavahu dva mlada prijatelja: Viktor i Mavro nisu pazili na ljude nego se razgovarahu gospodski i bezbrižno, odbacujući male oblačiće modra dima iz ustâ. Radostan smiješak neprestano im titrao na licu. Bijahu to mladići u najboljim godinama, lijepi, zdravi, jaki, ukusno odjeveni, a lice ih odavalo za naobražene, čestite i dobre ljude. Sudeći po držanju Viktorovu, svatko bi mislio da je to njegova kočija, pa da je umolio svoga prijatelja da se malko s njim proveze, da njemu, gospodinu Ribičeviću, ne bude dosadno u kolima! Na Jelačićevu trgu svirala je vojnička glazba, mnogo se svijeta šetalo, mnogo sjedilo pred kavanama, a zvuci glazbe odbijahu se od kuća i razlijegahu se ulicama. U veći dio ulica uvalila se sjena; u Ilici kao da gore mnogi prozori od sunca, koje se na njenom zapadnom kraju među kućama žarko sjajilo. Iz grada izlazili su omnibusi gostionica i mnogo drugih kola, a u žutom svjetlu dizala se prašina na nekim mjestima u Ilici. Kad se Viktor i Mavro dovezoše na trg, prođu tuda lagano da koga ne zgaze konji. Mnogo ljudi, koji su sjedili pred kavanama, gledalo je za lijepom kočijom udove Jele; mnogo se krasnih i ružnih glava okrenulo da vide mlade prijatelje; mnogo se ljudi razgovaralo pola sata o mladim onim prijateljima, o udovi Jeli, Ruži, Sabini, Zorki i o drugom svijetu. Neki od tih ljudi, koji slušahu vojničku glazbu, videći Mavra i Viktora, oćutješe u srcu žalac zavisti, i to im se jasno vidjelo na licu; drugi su hinili porugljiv posmijeh; treći su... no tko bi nabrojio sva čuvstva što oćute ljudi kad se pred njihovim očima voze u gospodskoj kočiji dva mladića koja su, možda, s čeznućem očekivana u nekom veselom ljetniku, na zelenom brežuljku, gdje žive dvije lijepe žene, o kojima se tvrdi da svaka ima oko sto hiljada forinti imetka?

Prošla su tri mjeseca što je Sabina sa svojom obitelji posjetila udovu Jelu u ljetniku. Jela se bila odvezla u grad, u glumište, a kad je došla kući, našla je Ružu i Mavra Šarinića pod svojim ljetnikom. Bilo je pola noći. Udova se Jela u prvi mah bila osupnula, a kasnije je bilo i suza. Ruža joj je sve ispripovijedala: kako se je sastajala s Mavrom, jer joj je bilo zabranjeno da ga ljubi; kako joj je i što joj je govorio Solarić, i kako ju je obranio od njega gospodin Šarinić, koga je umolila da ostane uz nju dok se tetka povrati iz glumišta. Udova Jela nije znala šta da reče nego se snebivala od čuda, a napokon joj navru suze na oči od boli, ljutosti i ogorčenja. Udova pozove Ružu i Mavra u kuću, i tu reče nećakinji neka joj opet sve ispripovijeda. Ruža posluhne tetku, te udari da kazuje sve šta je bilo i kako je bilo. — Grozno, grozno! — uzdisala je udova.

— Ne, nikad on neće stupiti preko praga moje kuće! Ah, to je strašan čovjek! — Jela plakaše zatim i cjelivaše svoju krasnu nećakinju.

U zoru pođe Mavro u grad. Slijedećega dana napiše dugo pismo Ruži moleći je da ga pokaže svojoj tetki. Ruža to učini. Dva dana kasnije dobi Mavro pismo, gdje mu se javljalo da ga čekaju u ljetniku. Srce mu se širilo od radosti.

Solarić je bacao krv one noći kad ga je Mavro silovito gurnuo od Ruže. Onako slab i bolešljiv, bio je pao vrlo nespretno preko one klupe na kraju Jelina voćnjaka. Došavši s teškom mukom kući, leže sav grozničav i obrvan. Nije više ustao. Jela ga nije ni jedanput htjela posjetiti te upitati da li je istina što joj je Ruža kazivala. Nakon tromjesečna bolovanja umre Solarić, osamljen, jadan, ogorčen. Najljepši i najdulji govor nad njegovim otvorenim grobom izrekao je Hribar.

Udova Jela za koji dan posve se umirila. Šarinić je dolazio isprva svaki treći dan u vinograd, no domalo iščekivala bi ga Ruža svake večeri stojeći među granama jorgovana. Jela mu je šiljala u grad svoju kočiju. Mavru nije bilo drago da se dobra gospođa Jela dugočasi, dok bi on šetao s Ružom u voćnjaku i šumici, pa je stoga umolio udovu da mu dozvoli dovesti u vinograd svoga prijatelja Viktora Ribičevića. Mavro je volio Ribičevića, poznavao ga u dušu, te mu opraštao sve mane, jer je bio osvjedočen da mu je srce dobro i plemenito. Često je o Viktoru pripovijedao udovi i uvijek ga hvalio.

Ribičević posjeti udovu Jelu i doskora se s njom sprijatelji. Svakim je danom pratio Šarinića u vinograd. Gospođa Jela vrlo mu se sviđala, ta, bila je dobra, mlada jošte i lijepa. I on se sviđao udovi. Mavro to opazi. On se tome radovao. Znajući da je Jeli teško uz toliko imanje bez muške glave, reče jednoga dana svome prijatelju Viktoru: — Čuj me, koliko poznajem gospođu Jelu, meni se čini da ona ne voli samotovati! — Viktor mu se smiješio. — E, šta misliš? — upita ga zatim Mavro. Viktor pocrveni, nasmiješi se i reče: — Ti si čudan svat! — a nakon velike stanke doda: — Čekaj, vidjet ćemo...

Jelina je kočija naglo odmicala uz živice, uz visoka stabla, uza zelene livade što se prostirahu pod cestom. Sunce je već zapalo. Iz uvala što dijele vinorodne brežuljke duvao je blag vjetrić i razblaživao lica Mavru i Viktoru.

— Da, Viktore, kako ti već rekoh, ona neće da živi osamljena, a ja bih volio da joj ti budeš mužem nego koji drugi! — reče mu Mavro i udari ga po koljenu.

— Gospođa Jela je vrlo dobra žena! — smiješio se Viktor.

— Ma duša od žene! — usklikne Mavro.

— A ti misliš da me ona...?

— Ma dakako da te voli!

— Dobro, dobro, vidjet ćemo...

Šaleći se, dovezu se do brežuljka koji je bio najbliži Jelinom vinogradu. Kad budu na zavoju, opazi Mavro na cesti, dosta daleko pred kočijom, dvije gospođe i reče veselo:

— Eno ih!

— Jeste, da, one su! — uznemiri se Viktor.

— Stani! — vikne Mavro kočijašu kad sretoše gospođe.

Mavro i Viktor skoče iz kočije i poljube ruke gospođama.

— Danas ste nešto zakasnili! — ukori ih ljubazno udova Jela. — Ne bismo li se malko prošetali? — upita ih zatim.

Svi pristanu. Jela zapovjedi kočijašu neka ide kući.

Sad se upute cestom prema vinogradu, no domalo krenu u prodol uskom stazom.

Lagodan rujanski suton hvatao se vesele prirode. Nebo je bilo vedro; istočno obzorje bivaše sada sivo kao divlji golub, a zapad se oblio žutom, narančastom bojom koja se odozgo splinula u najnježnije svijetlo modrilo. U šumama je šuštalo lišće, uza stazu blistao se tih potočić među dva reda kvrgastih vrba. Nad stazom se strmo dizala šuma, a kako je za bujice nad tom stazom derao potok, viđahu se debeli korijeni stabala, i oko njih tanke žile, koje su visile kao vlasi nad izrovanom zemljom što se točila u jaz. Od onih žila i iz one zemlje širio se jak vonj.

Mavro, idući uz Ružu, držao joj je mekanu ruku. Od sreće nije mogao govoriti.

— Mavro, ja sam sjetna kad pomislim da će domalo nestati ovih milih sutona. Već se osjeća da je ljeto na domaku. Nadoći će zima, snijeg, a tada nećemo moći ovuda! — govoraše Ruža onim svojim dragim i slatkim glasom.

— O, i zima ima svoje čare!... Sjedit ćemo zajedno do prozora, a vani će pršiti snijeg, stabla će biti gola, sva priroda tužna, no ja ću držati tvoju ruku, ljubit ću te, bit ćemo sretni, zar ne, Ružo moja, da ćemo biti blaženi.

— Da, da, sretni! — uzdahne Ruža i stisne mu nježno ruku.

Viktor je hodao uz Jelu, no on nije držao njezinu ruku. Oni se razgovarahu o ljudskoj sudbini.

— Dakle, vi mislite, gospođo, da je na svijetu sve slučaj? — pitaše Viktor.

— To ne bih mogla tvrditi, no osvjedočena sam da smo često igračka sudbine, da ne možemo ništa predvidjeti ni naslutiti, jer...

— Gospođo, i ja sam vašega mnjenja! — kimnu Viktor i pogleda je u dobro lice.

Ona mu se osmjehnu.

Svi obiđu brežuljak i počnu ulaziti šumom, tihom, tajanstvenom. Već se hvatao prvi mrak. Kroz guste grane hrastova vidjela se pokoja zvijezda u nebeskoj modrini. Pokoji osamljeni list treperio je na hladnom noćnom lahoru. Ptice se smještahu po granama — priroda je odisala tihom ljubavi, drhtala je opojena rosnim ljubavnim srhom.

Mjesec dana poslije te šetnje sjedili su Jela i Viktor na klupi na kraju voćnjaka. Bila je planula sjajna mjesečina i oblila svojim sjajem njih dvoje, hrastove i rosnatu travu.

— Dragi Viktore, zar ne bi bilo lijepo da se u isti dan vjenčaju i tetka i nećakinja? — šaptaše lijepa udova.

— Da, lijepo bi bilo! — nasmiješi se Viktor i poljubi joj ruku.

Sljedeća stranica→