Gospođa Sabina/XVIII.

← XVII.

Gospođa Sabina XVIII. autor: Eugen Kumičić

XVIII.

Ivan Lozar bio se sasvim umirio kad mu je žena izbrojila na ruku deset hiljada forinti. Vijest o njegovu pronevjerenju bila je prodrla u javnost, no o njoj se razgovarahu samo neki ljudi. Takve vijesti, nisu mogle zanimati općinstvo jer su bile veoma obične, na dnevnom redu. Sa ono preostalih hiljada platila je Sabina Hribara i začepila neke škulje, no ne sve. Bila je vesela i zadovoljna. Vojnićeva dolaska nije se bojala. Čast njezine obitelji bila je spasena, te se sada opet moglo veselo živjeti. Bile su poklade; gradom su letjele pozivnice, ples je slijedio za plesom, a nju se svakamo pozivalo, već radi grofa Roberta. Ona je bila svuda prva; o njezinim haljinama pisale su novine, mnoge gospođe hleptjele su sada za njezinim prijateljstvom, sav je grad govorio o njoj. Zorka je bila kraljica na svakom plesu, a oko nje lepršahu, klanjahu se i svijahu samo plemići i neki vojnički časnici. Njezin pratilac i zaštitnik bio je grof Robert, koji je na nju sveudilj pazio.

Jakov Vojnić obavljao je međutim svoj posao u Pešti, grozničavo, hrlo vozikajući se u neke velike palače. On obavi svoj posao ne u tjedan dana, kako bijaše rekao grof Robert, nego u dva dana! Pešta nije London, a kočija se kotrlja, trese se, leti s jedne strane grada na drugu, od koje pjevačice do ministarstva, a odavde k mešetarima plemstva! Vojnić se divio prijaznosti neke velike gospode. On se zaljubio u Peštu i u njene stanovnike; on je već osjećao u svom srcu, od radosti raširenom, da će mu taj grad ostati u miloj uspomeni. Trećega dana otputuje iz Pešte. Vagon mu je bio tijesan, cijeli dan zujao mu je njegov predikat "plemeniti de Vojnicsdol" u ušima, od radosti i uzrujanosti nije mogao ni sjediti, ni ležati, nego je sve mislio kako će zagrliti svoju ženicu kad dođe u Zagreb, kako joj je sada ravan i kako će lijepo proživjeti svoj vijek među otmjenim svijetom. Zamotan u svoju toplu bundu, gledaše kroz prozor vagona nepregledne ravnice pokrivene snijegom. Bio je blažen i smiješio se u krzno, kojim bijaše opšiven vrat bunde. Vlak je jurio, drhtao, soptao i zviždao; gradovi, sela i šume naglo odmicahu, u barama, uz nasipe, plivaše led, mostovi su škripali, vrane su letjele nad oranicama i livadama, velike rijeke naglo se svijahu, a Jakov se uvijek smiješio i izgovarao: de Vojnicsdol, de Vojnicsdol.

Nasta noć. Vagon bijaše slabo rasvijetljen, plamen drhtaše, po staklu prozora curila je voda, vani je bilo sivo, pršio je snijeg. Vojnić nije mogao usnuti. Često je pogledavao na sat, no Zagreb je bio još daleko, daleko. Dugo je razmišljao o svojoj prošlosti, a napokon zaključi da je sve postigao što može postići mlad čovjek. — Bio sam siromah, mišljaše, a sad me, eto, bogata! Doktor sam, imam mladu i lijepu ženu, član sam stare plemićke obitelji, da, sve sam postigao, i eto plemić sam de Vojnicsdol!

U tri sata poslije ponoći stigne vlak u Zagreb. Vojnić iziđe iz vagona i poče tražiti svoju kočiju pred kolodvorom. On se nadao da će ga dočekati i žena, a kad tamo, nije ni kočiju poslala! Čudio se tome. Napokon pomisli: "Zorka me ne očekuje danas, ona drži da sam još u Pešti!" Sad se sjeti da je brzojavio, te se još većma začudi. Uzme kola i odveze se kući. Dugo je zvonio dok je probudio sobaricu. Kad mu otvori, upitao ju je da li gospođa spava. Sobarica odgovori da je gospoda još po podne otišla s gospođom majkom i da se nije još povratila.

— A zar nije primila moj brzojav? — upita Vojnić u čudu.

— Brzojav je jedan došao u noći, oko desete ure. Metnula sam ga u vašu sobu! Gospođa se nije danas nadala vašem dolasku! — reče stara i pospana sobarica.

— Idite u krevet! — zapovjedi Vojnić, uđe u svoju sobu, upali sam svijeću, pa sjedne.

Nije znao šta da misli, ni šta da učini, bi li ostao kod kuće ili bi pošao k punici da potraži ženu. — Valjda je bolestan tast, pa je otišla k majci! — šapne i umiri se malko. Sad poče šetati sobom i opet ga spopadne uzrujanost. Jednim mahom stane u hodanju. Netko je otvarao vrata njegova stana. Čulo se više prigušenih glasova. Vojnić problijedi i odmakne malko zatvor sa stakla na vratima. U hodnik stupe tri krabulje u crnom dominu. Jakov uhvati revolver što je visio do kreveta, otvori naglo vrata i poleti na hodnik.

— Tko je? — vikne on i naperi revolver u krabulje.

Jedna krabulja kriknu od prepasti, klone na stolicu i pokrije se rukama. Najviša krabulja, neki muškarac, sakri lice krinkom i trže se k vratima hodnika. I u srcu treće krabulje stisnu se krv, no samo za jedan tren, jer ona shvati svu pogibelj, sjeti se nečemu, svlada natčovječnom silom svoju prepast i, okrenuvši se prema Vojniću, počne se srdačno smijati:

— Ha, ha, ha! Hajde da vidimo, dragi Jakove, pogodi, tko su ove krabulje! A vi, krabulje, čujte, da se niste otkrile dok ne pogodi!

— Sabina! — osupne se Jakov i ruka mu klone.

— Da, ja sam! O, da sam slutila da ćeš se tako prestrašiti, ne bih počinila ove šale! Ah, to je uistinu smiješno! Ha, ha, ha! — gušila se Sabina od smijeha. — Čuj, čuj, bili smo na krabuljnom plesu, i tamo sam saznala da si stigao u Zagreb, pa evo nas da ti čestitamo! Jakove, zar se ti bojiš krabulja? Gle, ona tamo na stolici, ona se uistinu prestrašila tvoga revolvera! Ah, od srca se nasmijah! No, Jakove; tko su ove krabulje?

Sabina se sva uznojila u malo časova. Ona je već uviđala da se izvukla iz najstrašnije neprilike svojom hladnokrvnošću i lukavošću.

I krabulja koja je klonula na stolicu osvijestila se već i uvidjela da je spasena. Ona ustane i baci se u naručaj Vojniću, koji je ogrli i poljubi.

— Oh, kako si me preplašio svojim nesretnim revolverom! — reče Zorka. Glas joj jošte drhtaše.

— Jakove, još ne znaš tko je ova krabulja? — upita ga Sabina, smijući se grohotom. Ona mu je pokazala muškarca.

— Dragi prijatelju, dobro došli! Ja vam čestitam na uspjehu! Da istinu rečem, danas se, eto, sastasmo vrlo čudnovato, ali gospođa punica nije mirovala dok nisam privolio na tu šalu! E, pa neka bude: poklade su! — reče grof Robert skinuvši krinku i rukujući se s njime.

— Da, grofe, poklade su! — nasmija se sada Vojnić nešto usiljeno.

On nije sumnjao o istinitosti Sabininih riječi.

— Hajd'mo u sobu da nam kažeš kako je bilo u Pešti! — reče Sabina.

Kad budu u sobi, ispripovijeda Jakov sve što je doživio u Pešti. Svi mu čestitahu! Bio je sada vanredno veseo. Napokon reče, šaleći se:

— Zar ne bi bilo dobro da štogod okusimo? Ja sam strašno ogladnio u boju sa krabuljama!

— Izvrsna misao! — klikne grof Robert.

Vojnić uzme svijeću i pođe iz sobe da potraži butelju dobra vina.

— Gospođo, ja vam se divim! — stisne grof Sabini ruku.

— Mamice, ja još dršćem! — Ti si nas spasila! — šapne Zorka i poljubi je.

Vojnić se povrati i natoči čaše. Svi se kucnuše u zdravlje plemića Vojnicsa de Vojnicsdol. Sabina nareže butine. Svima je išlo u tek! Kad se malko razveseliše, reče Sabina značajno:

— Grofe, je l' te da nema plemstva bez velikodušja?

— Pravo govorite, gospođo! — nakloni se grof.

— A, zbilja, dragi Jakove, ti ne znaš kakva se nesreća dogodila u našoj obitelji? Da, da, ti ne znaš jer si bio u Pešti! — pitaše ga Sabina nešto snuždeno.

— Nesreća, kakva to nesreća? — pogleda je Jakov znalično.

— Da, velika nesreća! Neka ti kaže majka! — potvrdi Zorka.

— Molim vas, gospođe, to se često zbiva na svijetu! — opazi grof, koji se bio o svemu sa Sabinom sporazumio.

Sad ispripovijeda Sabina Jakovu kako su ukrali petnaest hiljada Lozaru i kako bi mu tast bio pao u veliku nepriliku da joj nije gospodin grof posudio potrebnu svotu. Dugo je vremena govorila Jakovu o toj obiteljskoj nesreći, spominjala je čast, pronevjerenje, pogane jezike, sramotu, zatvor, a napokon doda da se ušlo tatu u trag.

— E, dobro je, kad mu se ušlo u trag! — kimnu Jakov i isprazni čašu.

— Ali da nije bilo gospodina grofa, tvoj bi tast danas čamio nevin u zatvoru! — uzdahne Sabina.

— U zatvoru? — trzne se Vojnić. — Meni je žao što ste uznemirili gospodina grofa! Ti znaš, Zorko, gdje su ključevi moje blagajne, pa zašto niste uzeli od moga novca? — upita ih malne okorno.

— Grofe, vi ste izgubili okladu! — klikne veselo Sabina.

— Da, izgubio sam, no veseli me što sam je izgubio, jer uviđam da je gospodin Vojnić pravi plemić: činom, a ne samo naslovom! — nakloni mu se grof.

— Okladu? Kakvu to okladu? — pogleda Jakov sve u čudu.

— Da, dragi Jakove! — razjasni mu Zorka — gospodin grof je mislio da ćeš se ljutiti, ako uzmemo novaca iz tvoje blagajne, a majka se okladila da se ti nećeš ljutiti! Majka je dobila okladu, i znaj da smo uzeli tvoj novac!

— Gospodine grofe, žao mi je što mislite tako zlo o meni! A šta je oklada? — upita Vojnić.

— Ja sam obećao da ću iz svih sila uznastojati da vam priskrbim za koju godinu barunstvo, ako izgubim okladu! Evo, izgubio sam i osvjedočio sam se tijekom našega razgovora da ste vi već vrijedni barunstva! — reče grof važno, pruži mu ruku i osmjehnu se njemu i dražesnoj Zorki.

— Barun! — drhtne plemić Vojnics de Vojnicsdol.

— Da, barun, barun, dragi Jakove! — kimnu mu Sabina smiješeći se slatko.

Povratak na vrh stranice.