Gospođa Sabina/XV.

← XIV.

Gospođa Sabina XV. autor: Eugen Kumičić

XVI. →

XV.

Udova Jela Martinićka imala je ovelik posjed u zagrebačkoj okolici. Na vrhu plosnata brežuljka, među granatim jabukama, bijelio se njezin ljetnik, lijepa i udobna jednokatna kuća. Oko kuće je bila malena čistina, otkud se odmatalo cijelo klupko stazicâ što se vijugahu voćnjakom i gustom šumicom na osoju. U toj okolini dražesni su se brežuljci rastalasali, a jedan od najubavijih bio je Jelin. Sa istočne strane spuštao se dosta strmo u hladovitu uvalu koja se sve više i više širila prema jugu. Prisojem brežuljka prostirao se od vrha do ceste vinograd što se svijaše podnožjem. S te ceste odvajala se druga i penjala se bokom brežuljka, vodila pred ljetnik.

Bilo je koncem svibnja, a mogao je biti deveti sat kad je Ruža istrčala iz kuće do ograde vinograda, te stala gledati na cestu da li dolaze kakva kola. Jela i Ruža očekivahu toga dana svoje prijatelje iz Zagreba. Ružina je soba bila prizemno, kojih dvadeset koraka od ograde vinograda. Ona se baš umivala kad joj doviknula tetka iz druge sobe da joj se čini da čuje topot konjâ, da dolaze kola. Ruža se naglo obriše, te onako raščešljana potrči iz kuće nad vinograd, jer se odatle vidio dobar komad ceste. U ljetniku bile su same sa starom kuharicom.

Dan bijaše topao, nebo vedro i sjajno plavetno. Daleko na jugu, tamo preko Save što se na mjestima blistala, dizala se bijela magla i gubila u plavilu dalekog obzorja. Zagrebačka je gora prolistala, sva se narav gizdala u svojoj šarenoj svježini. Ljetnici po brežuljcima i po pitomim obroncima provirivahu milovidno iz zelenila. Sjene stabala, ovdje uske i dugačke, tamo široke i okrugle, mirno su ležale na zaprašenoj cesti, na livadama, po voćnjaku. Vršci su se u šumama sjajili, rubovi tim šumama kao da su pozlaćeni, a sa zapadne strane sterala im se debela sjena koja se lagano vukla u njih.

Ruža doleti k ogradi vinograda, stane neoprezno u visoku rosnu travu i smoči svoje lijepe otvorene cipelice.

Uz drvenu je ogradu rastao jorgovan, kome ona pridigne grane da ispruži glavu i da zirne okom po cesti. Ruža nije imala vremena da se posve pripravi za doček gospode. Od svoje nove haljine od sivkasta cachemira ima na sebi samo suknju, koja ju je dražesno stisla oko vitka pasa. Njene bjeloputne i oble ruke gole su do ramena; vrat joj je jošte mokar od umivanja, a i na crnoj kosi vidi se pokoja kapljica. Ruža stoji među granama jorgovana; glava joj je sva okružena cvijećem. Gledeći u taj veseli svijet, grudi joj se šire, opojene svježim jutarnjim zrakom, u kome se rasplinuo miris rahle zemlje, rosnata lišća, šarena cvijeća, disanje neizbrojivih života, silan dah oživjele prirode. Njena se rumena usta smiješe divnoj prirodi, a bajne joj i začuđene crne oči promatraju rojeve mušica što titraju nad granom jednog osamljenog stabla u blizini guste živice. Roj njenih sjetnih misli leti prema Zagrebu, gdje se kupaju tornjevi u sunčanom svjetlu, gdje za njom vene jedno srce. Ruža se zagleda u savsku ravnicu i obori glavu kao da se stidi velebne prirode koja joj šapće o ljubavi.

Kroz guste grane jorgovana probijaju sunčani traci i sjaje joj se gdjegdje po prekrasnoj glavi i na njedrima. Ruža osjeti da je nešto hladi na golom ramenu, kao da je mrzla ruka, i okrene se. Na snježnom i punanom ramenu bila joj je rosna grana jorgovana. Otrgne granu, pomiriše je, osmjehne joj se, pa je baci daleko u vinograd. Sad se obazre plaho i stidljivo, uteče u kuću, te reče tetki da se kola još ne vide.

Jedan sat zatim sjedila je Ruža pred kućom u dnu sjenice držeći na krilu svoje vezilo i gledajući kroz vrata sjenice prema jugu, u savsku ravnicu. Već je nekoliko puta bila ustala i približila se ogradi vinograda da vidi jesu li se pomolile koje kočije na zavoju pod odaljenim brežuljkom. Misleći da još neće doći gosti, opet sjedne u dnu sjenice, ispruži noge i prekriži ih tako da joj se cipele ticahu. Bila se posve uredila. Odijelo joj prekrasno pristajaše kao da je na njoj saliveno. Tako sjedeći, gledala je zamišljeno jednoga mrava koji joj se bio popeo na malenu i svijetlu otvorenu cipelu i odatle zaševrdao po svilenoj crnoj vrpci na bijelu čarapu. Ruža uhvati nježno mrava i metne ga na vezivo, no smiluje mu se videći kako jadan bježi po platnu pa ga položi na zemlju.

Tetka, zabavljena u kući, povikne joj opet da pogleda na cestu. Ruža se prošulja kroz granje jorgovana i spazi dvije kočije koje su letjele obronkom brežuljka. Sad povikne tetki da idu. Udova Jela dotrči pod vinograd, stane uz Ružu i reče joj:

— Da, idu!

Iza kočija dizala se prašina i padala po živici uz cestu i preko nje na livade, jer je duvalo povjetarce s brežuljka. U kočijama bilo je gospođa i muškaraca; vidjeli su se šareni suncobrani i bijeli slamnati šeširi. Kad zakrenu kočije s glavne ceste na onu koja se penjala do Jelina ljetnika, opaze gospoda tetku i nećakinju i počnu im mahati rupcima i šeširima. Za koje vrijeme dovuku uznojeni konji gospodu pred ljetnik. Iz prve kočije izmotaju se Sabina, Zorka, Jakov Vojnić i Solarić, a iz druge Lozar, Irena i Silvio; u ovoj se dovezao i Milan Krišković, no on je sjedio do kočijaša, držeći uzde sve od Zagreba, čemu se uzalud protivio Ivan Lozar, bojeći se grabâ uz cestu.

Sabina i Zorka srdačno se izljube sa svojim prijateljicama. Gospoda muškarci ljubili su samo ruke. Sabina je bila vanredno vesela, smijala se, kliktala i udarala gospodu po ramenu suncobranom. Ona i kći joj bile su odjevene toga dana s velikim ukusom. Njihova skupocjena odijela naručio je bio Vojnić iz Beča. Jela se divila njihovim prekrasnim šeširima kakvih nije bilo u Zagrebu.

— A kako je tebi danas, dragi Solariću? — upita udova Jela držeći mu mršavu ruku.

— Bolje, mnogo bolje! — odgovori joj Solarić promuklim glasom.

— E, ovaj divan zrak posve će te ozdraviti! — klikne Lozar.

— Da, da, osjećam se već posve zdravim! — kimnu Solarić.

On je bio opasno obolio; dva je cijela mjeseca ležao. Lice mu je bilo upalo, oči se povukle u svoje koščate udubine; vrat mu je bio mršav i tamnožut. Da je bacao krv, tajio je svima osim Jeli, koja je to znala.

Udova se bila s njim izmirila poslije onoga krabuljnoga plesa, te je čekala da ozdravi pa da stupe pred oltar.

Solarić se već dobrano oporavio. Od nekoliko je dana dolazio u vinograd lijepe udove koja ga je jošte ljubila, no ne kao isprva, jer je slutila da joj nije liječnik lagao kad joj je kazao da Solarić neće doživjeti starosti. Bili su se pomirili, no Jela nije nikako mogla sasvim zaboraviti onih bezimenih pisama i one pokladne noći. Bijaše joj u duši nekako nejasno, nikako se nije mogla osvjedočiti da je Solarić ljubi, da se želi vjenčati jedino radi nje same a ne radi njezina bogatstva. Solarić je često Ružu pogledavao, slijedio je voćnjakom, žudio neprestano da se s njom sastane, da se s njom tiho razgovara. Jela je opažala da je Ruža često zamišljena i sjetna, da joj želi nešto reći.

Gospoda se rastrkaše oko kuće razgledajući voćke, cvijeće i vinograd i veseleći se lijepom danu. Irena, čim se pozdravila s Jelom i Ružom, odmah je počela obletavati voćnjak i diviti se krasnoj prirodi. U isti je mah okretala oči prema Solariću, kliktala od radosti i korila svoga brata što on ne poima ljepote koje ga okružuju. Lozar je tvrdio, smijući se važno, da je on materijalist! I drugi se tome smijahu, a najviše Milan Krišković, koji neprestano ponavljaše tu riječ. Irena je toga dana obukla svijetlomodru haljinu od satina, jako izrezanu oko vrata. Velik škrljak od bijele slame bio joj je nakićen žutim klasjem, iz koga se dizahu dva crvena maka. Rukavi haljine sezahu joj samo do lakta.

Ruža i Zorka pođoše u jednu sjenicu, sjedoše i dulje se vremena razgovarahu.

— Je li ti danas pisao Šarinić? — pitaše Zorka crtajući kolobare rtom svoga suncobrana u pijesku sjenice.

— Jeste, pisao mi je dugačak list. Donio mi ga je naš mljekar.

Ruža je Zorki sve povjeravala.

— Ti ga, dakle, silno ljubiš? — Zorka će zamišljeno pogledavši je tužno.

Ruža joj uze ruku i šapne:

— Zorko, zar ti nisi sretna?

Zorka saže ramenima i sjetno se osmjehne.

— Ah, ti ljubiš, ti si ljubljena! — šaptaše Ruža.

— Molim te!... Ah! ljubav! — uzdahne Zorka i kimne kao da ne vjeruje u ljubav.

— Ah, ljubav! — uzdahne iza njih Milan Krišković, koji se bio približio sjenici po mekanoj travi.

Djevojke se preplaše, Zorka problijedi, a Ruža pocrveni.

Milan uđe u sjenicu smijući se glasno. Klekne pred djevojke, položi ruke na srce, te gledajući uvis uskliknu:

— Ah, divne li ste, gospođice!

— Ah, smiješna li čovjeka! — uzdahne Zorka oponašajući mu glas.

— Zorko, da sam pjesnik...

— Ti! — nasmije mu se Zorka i pogleda ga strogo.

Taj pogled nije Ruža opazila, no Milan ga je razumio.

Sad iziđu iz sjenice da se prošeću voćnjakom.

Udova Jela kazivaše Jakovu Vojniću da će iskrčiti jedan dio šume, gdje će nasaditi trsja. Ona mu je tumačila svoje osnove i vodila ga sad amo, sad tamo, htijući mu nešto nasamu reći. Kad se malko od Sabine udaljiše, stane Jela i reče Jakovu tiho:

— Gospodine, primila sam danas vaše pismo, no ja vas ne razumijem!

— Ne razumijete?! — uzbuni se Jakov.

— Da, ne razumijem! Ja nisam nikada potpisala nijedne mjenice!

— Ali, gospođo, ja sam našao vašu mjenicu među spisima pokojnoga strica! Vaše je ime na njoj, te se nadam da mi nećete zamjeriti... — nakloni se Jakov.

— Ja vam opet velim da nisam nikada ni novčića uzajmila od vašega strica! — tvrdila je udova.

— To je čudnovato! — smete se Vojnić.

— Gospodine, ni ja to ne poimam, ali što nisam dužna, neću da platim! — slegne udova ramenima i sklopi ruke pod grudima.

Sabina opazi da se Jakov i Jela o nekoj važnoj stvari razgovaraju, približi im se i reče šaljivo:

— O, o! Draga Jelo, tebi laskaju i zaručnici!

— No znaj i ti pa se čudi! Gospodin Vojnić pisao mi je da mu platim neku mjenicu, pet stotina forinti, koje da mi je posudio njegov stric! — potuži se Jela.

Sabina se za čas prepadne, no odmah se poče smijati i reče:

— Smiješno!

— Smiješno? — začudi se Jakov.

— Da, smiješno! A, gle, zar je na svijetu samo jedna Jela Martinićka? — opet se nasmija Sabina.

— Moguće! — stisne Jakov pleća i umoli udovu za oprost.

— Uistinu, i dan današnji se zbivaju čudesa! — klikne Sabina. — Jela Martinićka da pravi dugove! Ha, ha, ha!

Sad im se primaknu Lozar i Solarić. Lozar potepa ženu po licu veleći:

— E, e, kako si, dušice, vesela!

Jela poče sada Lozaru pripovijedati kako će krčiti šumu, te odvede njega i Solarića na kraj voćnjaka.

Jakov Vojnić reče Sabini:

— Smiješno, smiješno, ali na mjenici je njezino ime! Ja ne znam šta da učinim.

— Dragi Jakove, čujte me! Zar niste do sada opazili da je udova ćudljiva žena? Da, ja sam s njom govorila o toj stvari; ona je uistinu uzajmila pet stotina forinti od vašega strica...

— Dakle je istina!

— Jeste, no udova se stidi što vi to znate, jer vas ona veoma cijeni, pa bi joj bilo žao da pomišljate štogod zlo o njoj.

Vojnić porumeni jer mu je bilo drago čuti da ga udova cijeni.

Sabina nastavi:

— Pred koji dan rekla mi je udova da će meni dati taj novac da vas ja isplatim, jer ne bi rada s vama govoriti o toj stvari.

— Dobro, no ona je počela govoriti sa mnom o toj stvari! — ispriča se Jakov.

— Ona! — osupne se Sabina, misleći da udova sve zna.

— Da, jer sam joj pisao!

— A tako? — odlane Sabini. — Mi smo, dakle, sporazumni?

— Jela će meni dati novac a ja vama — kimne Sabina smiješeći se.

— Vi ste dobra prijateljica, vi ste divna gospođa! — nakloni joj se Jakov. Ona ga potepa rukom po licu.

Iza njih na kraju voćnjaka derao se u travi Silvio. Dječak se bio popeo na onisku šljivu i, spuštajući se zatim na zemlju, po jednoj grani koja se prekinula, pao u rosnu travu i zamazao svoje novo odijelo. Vojnić priteče k dječaku, podigne ga i živo ga prodrma za jedno uho.

Sabina povlađivaše Jakovu, jer mu ona uopće sve povlađivaše.

Vojnić se bio posve udomio u Sabininoj kući.

Već su bila prošla četiri mjeseca što mu je stric umro; znak njegove žalosti za pokojnikom bila je crna uska koprena na njegovom panama—šeširu širokih krila. Taj šešir bila mu je kupila Zorka, koja je tvrdila da mu prekrasno pristaje. Jakov stanovaše u Ilici, u svojoj kući, pod istim krovom sa Sabinom. Sabina je bila uzajmila mnogo hiljada u pokojnoga Vojnića na svoju kuću, a mladome Vojniću nije bilo ugodno kad je saznao za taj dug, no to se sve mirno izravnalo, te je Sabinina kuća postala njegovom svojinom. Jakov stanovaše u prvom spratu, ali je imao poseban stan, koji mu je progutao mnogo hiljada dok ga je posve uredio po Zorkinom ukusu. Držao je cijeli stan, jer je bio isprva nakanio da će se odmah vjenčati, no kasnije odluči da će prije položiti sve stroge ispite da se riješi svake skrbi.

Sabina obožavaše Jakova, u svemu mu ugađaše. Svaki dan bi ga pitala za sto savjeta, a on je sve potisnuo u kut, svi su samo na njegov mig pazili pa je doskora samo njegova valjala. Bio je on pravi gazda u Sabininoj obitelji, gdje se sada samo on pitao šta da se kuha za objed, šta za večeru. No i Jakov je bio plemenit i velikodušan: često je otvarao svoju lisnicu, jer računima nije bilo ni konca ni kraja! Iz Beča bi malne svaki dan prispio po koji zamot uz pouzeće, a to su bile haljine, šeširi, cipele i mnoge druge sitnice. Sabina se neprestano tužila da je život težak, da je sve poskupjelo. Jakov se isprva radovao što može zadovoljiti svakoj želji svoje vjerenice i svoje buduće punice, ali nakon dva mjeseca pričinjalo mu se da su njihovi zahtjevi suviše veliki.

Sabina i Zorka nisu više pješke izlazile; jutrom i poslije podne vozikahu se gradom i okolicom sjedeći u lijepoj i prostranoj kočiji ponosno, s nekim gospodskim nemarom, vesele, bezbrižne, skupo odjevene.

U kući bi došlo kadgod i do okornih riječi. Jednom se Jakov razljutio zbog rukavica. Njegova ih je buduća punica naručila iz Beča pet tuceta pa je morao za njih platiti preko sto forinti, a Zorka nije bila posve zadovoljna. Kad bi Jakov zamišljeno šetao svojim sobama, došla bi k njemu Zorka; nakon nekoliko suza opet bi se razmirica poravnala.

Milan Krišković boravio je sada cijele dane u Sabininu i Vojnićevu stanu. Jakov ga je smatrao svojim tajnikom; šiljao ga je na poštu, u dućane, k sudu, svakamo. Zorki je Milan pomagao u svakojakom poslu, čak u slaganju nove rubenine koju je naručio Vojnić iz Beča. Ono malo rubenine što je Zorka imala prije zaruka s Jakovom dalo se sobarici. Rezika pregledavši svoj dar oćutjela se uvrijeđenom.

Dugo se vremena govorilo u Zagrebu o Zorki i Vojniću, ali se napokon utišala naklapanja i ogovaranja zlobnih i zavidnih jezika. Mnoge majke i tetke govorahu da iskreno žale Vojnića, jer da Lozarova kći nije vrijedna mladića tako bogata i lijepa. Uostalom, sva su klevetanja prestala tek onda kad su neke zabrinute majke stale dokazivati da Vojnić nije baš bogat kako se mislilo, a da je vrlo glup, neotesan, te da neće dugo živjeti, jer je bio pustolov, leventa i još koješta. Mnogo posvađanih prijateljica, koje ne bi možda nikad progovorile jedna s drugom, posjetilo se kad se začuo glas o Zorkinim zarukama, da izjave svoje mnjenje, da dočuju štogod, da prišiju koju, da im srcu odlane. Neke Sabinine prijateljice tvrdile su, dapače, da se Vojnić nikada neće vjenčati sa Zorkom, jer da je ta njegova ljubav samo hir mlada čovjeka, da je ta ljubav prava i ružna pustolovina, te da je baš sramota za Zagreb što se u njemu takvo što zbiva, jer se javno ćudoređe vrijeđa, te se daje zao primjer. Neke bolje odgojene prijateljice, koje su često bile pozivane k Sabini na gozbu, šaptale su o redarstvu koje bi moralo zapriječiti takve sablazni.

Gosti udove Jele, prošetavši se prostranim voćnjakom i nadivivši se lijepoj okolici, sjedoše k obilatu stolu. Bijahu svi veseli osim Ruže, koja bi se svakim časom zamislila. Ona je sjedila nasuprot Solariću, a to joj ne bijaše ugodno, jer je on plaho pogledavaše, bojeći se da mu ostala gospoda ne opaze poglede, što ulijevahu u njeno srce nemir i bojazan. Ona bijaše neobično uzrujana, i uzalud se trsila da gleda svakamo, samo ne u Solarića.

Lozar i Milan Krišković napijahu gospođama, pijući više od ostalih, tako da ih je Sabina neprestano opominjala. Lozar je tvrdio da se on ne može opiti, nego da ljubi potpunu slobodu i da on svojoj ženi nikada ni u čemu ne prigovara.

— No, no, dušice, pij samo, al' ne suviše! — popuštala bi Sabina.

— E, dakako, gospođa Jela ima božanstvenu pivnicu! Ej, Milane, Jakove, ta kakvi ste vi ljudi! Ej, da se kucnemo! Šteta što nema ovdje prijatelja Hribara! — uzdahne Lozar očijukajući sa svojom čašom, koju je nosio sad pred lijevo, sad pred desno oko.

Kad je izustio ime Hribarovo, gurnu ga Sabina ispod stola nogom da o tome, o Hribaru, ne govori, no ne znajući on šta znači to guranje, okrene se k njoj i, držeći čašu u ruci, upita je zapanjeno:

— A?

Solarić, Jela i Irena uznemire se na taj prizor. Irena popravljaše čipke na svojoj haljini.

— Da, šteta što nije ovdje naš... naš prijatelj Hribar! — mucaše Lozar ogledavajući se.

Sabina namignu ostalima: ta nemojte slušati moga muža; zar ne vidite da se nakitio?!

Solarić ustane sada i pođe u drugu sobu. Svi gledahu za njim. Bio je problijedio. Sabina uzdahne i reče:

— Ah, čudna su bića ta gospoda muškarci! — Da, draga Jelo, danas idemo u kazalište! — doda odmah, samo da se zaboravi neopreznost Lozarova, koji još sveudilj gledaše u vrata bližnje sobe.

— Da, ići ćemo! — odgovori Jela.

— Idi, draga tetko, ja ne mogu s tobom! — oglasi se Ruža.

— Zašto ne? — upita Zorka.

— Boli me glava! — zakašlja se Ruža.

Sad pozove Solarić iz druge sobe Ružu da mu donese čašu svježe vode. Kad dođe Ruža u sobu, pogleda je živo, uzme čašu, poljubi joj ruku i reče joj tiho, drhtavim glasom: — Ružo, ti si dobra...

Ruža drhtne, problijedi i uđe u svoju sobu ne prošavši kroz onu gdje se ručalo. U svojoj sobi stupi k prozoru, pogleda zelene brežuljke, a guste suze stanu joj roniti niz lice. Solarić ju je već više puta onako živo i plaho pogledao, ali "ti" joj nije bio jošte nikada rekao.

Solarić je mrzio Hribara i bio je umolio sve prijatelje da ne govore nikada pred njim o bivšem mu prijatelju, o čovjeku koji je bio pomutio radost udove Jele, o čovjeku koji je htio uništiti njegovu sreću, raj njegove ljubavi.

Hribar, uvidjevši da ne može predobiti udovu, bio se okanio jalova posla. Rijetko je dolazio k Sabini jer se bojao sastati s Irenom, koja je bila počela, uvidjevši da ne može predobiti Solarića, laskati njemu, misleći da će se s njim vjenčati.

Udova Jela opazi da se Ruža ne vraća te ustane i pođe da je traži. Zorka poleti za udovom. I ostali ustanu. Objed je bio veselo započeo, ali je zlo svršio. Svi bijahu zlovoljni. Sabina povuče muža k prozoru i reče mu:

— Gle, svemu si ti kriv!

— Dakako, ja sam uvijek svemu kriv! — strese ramenima Lozar.

— Molim te, šuti! — šapne Sabina s pritajenim gnjevom.

— Dakako, dakako! — pentaše Lozar.

Udova i Zorka nađoše Ružu koja je sjedila do svoje postelje.

— Ružo, ti si plakala! — začudi se Jela.

— Ja! — usili se Ruža smiješeći se.

— Šta je tebi, dušice? — upita Zorka i poljubi je.

— Meni?... Boli me glava! — uzdahne Ruža i porumeni.

Jela sklopi pred sobom ruke, zaljulja glavom, pogleda uvis i duboko uzdahne.

Poslije objeda šetahu Jelini gosti lijepim voćnjakom. Lozar ležeći u travi pripovijedaše svome sinčiću neku čudnu bajku o Medvedgradu. Jela je svuda vodila ostalu gospodu dok ih napokon ne dovede u šumicu na osoju. Sad im kazivaše da su stazice odviše strme u šumici, da će doskora druge napraviti, jer je teško tuda šetati. Solarić povlađivaše njezinu nakanu. On se bio usopio idući uzbrdice i zaostao da se odmori. Sabina, slušajući njegov suhi kašalj, namignu Jakovu i zaklima glavom, dignuvši obje usne pod nos. Ruža, opazivši taj Sabinin mig, smuti se i pogleda tužno svoju tetku.

Irena je hinila da ne sluša što drugi govore i birala je usput cvijeće s velikom nekom strasti zaletajući se sad desno, sad lijevo u šumu i čudeći se svakome cvijetu koji bi ogledavala, kao da želi znati u koji red spada, kao da već to, dapače, znade.

Zorka i Milan Krišković udaljivši se za kojih dvadeset koraka stanu gledajući Sljeme i pokazujući vrhunce zelene gore.

— Milane, ta, budi jednom oprezan — reče mu tiho Zorka.

— Oh, divna li zelenila! — klikne Milan.

— Molim te, nemoj me neprestano gledati! Danas kod stola bila sam ljutita na tebe! Zar misliš da je Jakov slijep? — šaptaše Zorka.

— Da, ono je crkvica svetoga Jakova! — odgovori glasno Milan ispruživši ruku prema Sljemenu. On je te riječi glasno izgovorio, jer je opazio da im se približuje Jakov Vojnić sa Sabinom.

Kad iziđe to društvance iz šumice, svi stanu i umuknu promatrajući čudan prizor na tratini blizu kuće. Lozar je tu jošte u travi ležao. Pred njim stajahu, također u travi, ovelika staklenka i čaša, gdje se sjajilo zlatno Jelino vino. Mali je Silvio jahao na ocu koji je svukao kaput. Otac se i sin smijahu, hihotahu. Sunce se nagnulo k zapadu, a zlatni mu traci, šuljajući se među granama jabuka i šljiva, pozlaćivahu travu, Lozara, vino i Silvija okruglim plohama i na mjestima oštrim crtama koje su sjekle duge sjene stabala, križale se tim sjenama i ređale se uz njih po bujnoj tratini. Na istočnom kraju voćnjaka oblila je sunčana žuta svjetlost gredice šarena cvijeća, a tamo podalje, na rubu šumice, mirno je sjajio zelen mah oko debla pokojega starovjekog hrasta.

— Silvio, sad je dosta, vruće mi je, zagušit ćeš me! Čekaj, da pijem. Zagušit ćeš me! — vikaše otac.

— Čekaj, tatice, ja ću ti naliti čašu! — reče Silvio, skoči s oca i natoči mu vina.

Lozar sjedne i htjede piti, no Silvio povikne:

— Čekaj da se kucnemo!

Sad se kucnu. Silvio poče piti iz staklenke, naglo, nespretno, tako da mu je vino curilo po prsima haljine.

— Silvio! — povikne sada Sabina otegnuto i strogo prijeteći rukom.

Otac i sin poglednu prema šumi i prepadnu se. Silvio baci podaleko staklenku, koja se razbije. Svi se približe k Lozaru. On im se smiješio. Lice mu je bilo ožareno, oči mutne i crvene. Jakov Vojnić primi Silvija za uho, a glava Lozarova sinčića stane se nemilo tresti. Dječak se povali u travu. Tihim voćnjakom kriještilo se njegovo deranje. Sabina zahvali Jakovu toplim i srdačnim glasom što je na svoja pleća uzeo veliku brigu da joj lijepo uzgoji sinčića. Lozar mu se zahvali usiljenim posmijehom.

Oko šeste ure popnu se gospoda u kola. Svi se udobno namjeste, te čekahu da i Lozar uđe. On je bio umolio svoje suputnike da se popnu na kočiju, a on će lako skočiti k njima. Uhvativ se za kočiju objema rukama podigne jednu nogu i htjede se odrinuti od zemlje drugom, no kad Jakov uvidje njegovo napinjanje, podupre ga pod pazusima i podigne ga sretno. Lozar se uvali u kočiju i reče Vojniću smiješeći se ljubazno: — E, nije baš od potrebe da se mučite!

Ruža se poljubi s gospođama i zaželi svima sretan put i zabavu. Toga se dana pjevao Faust. Udova Jela sjedeći u kočiji uz Sabinu ustvrdi da joj je ta opera najmilija, jer da je to muzika klasična. Sabina pogleda na te riječi Vojnića, žmirucne i osmjehne se zlobno. Kočije krenu. Gospoda pozdravljahu Ružu koja im mahaše lijepom bijelom rukom.

— Ružo, pripazi na sve! — povikne joj tetka.

— Kada da bude večera? — upita Ruža.

— Ne brinite se, dušice; tetka će kod nas večerati! — nasmiješi joj se Sabina iz kočije, koja se lagano spuštala niz brežuljak.

Ruža pogleda jošte jednom u zadnja kola i drhtne videći kako je Solarić upro u nju svoje crne, duboke i divlje oči. Kočije iščeznu, no one Solarićeve oči još dugo vremena sijevahu u prašini što se vitlala nad cestom.

Udova je Jela često zalazila u glumište. Ruža bi je samo kadikad pratila. Osvjedočavala je tetku da. voli čitati kod kuće negoli slušati opere koje je već mnogo puta čula. Udovi je bilo drago što joj nećakinja ostaje kod kuće, jer se mogla slobodnije zabavljati sa svojom prijateljicom Sabinom, koja ju je bila povukla u vrtlog svakojakih zabava glavnoga grada. Isprva se Jela bojala tih zabava, no napokon joj omilješe, a teško joj bijaše bez Sabine, gospođe naobražene i duhovite. Sabina joj bijaše sve; Jela je pazila na svaku njezinu riječ, trsila se da je oponaša u govoru, smiješenju, čudila se svakomu njenom kretu i radovala se što može i sama sjati u društvu tako otmjene gospođe.

Udova bi se vraćala iz Zagreba u svoj ljetnik kasno u noći, jer bi se sada poslije predstave sakupilo lijepo društvo kod Sabine. Ruža je obično spavala kad bi se tetka dovezla kući, njihajući se u svojoj udobnoj i lakoj kočiji i razmišljajući o svim ljubaznim susretanjima, o laskavim riječima naobražene gospode, koja je obletavahu u salonima najbolje prijateljice.

Kad se Ruži izgubiše iz vida kočije, nasloni se na ogradu vinograda i zamisli se u nevesele misli. Sunce se sakrivalo za bližnji brežuljak, na kojem se kupao u žarkoj svjetlosti nečiji ljetnik. Pred Ružom je pukla silna savska ravnica što se gubila u nježnim crtama u dalekom ružičastom južnom obzorju, isprekrižana srebrnim prugama, svijetlozelena, sjajna, nakićena šumama raznih oblika, a te šume, oblivene zlatnim večernjim sjajem, čine ti se udaljeni nepomični otoci, iza kojih se prostiru duge ravnice, sela, tornjevi, što se crtaju na zelenilu livadâ i na rumenilu neba. Sunčani je sjaj oblio i glavu Ružinu i jorgovan koji ju je okrunio. Ružine su oči posve otvorene, obuhvataju svojim pogledom velik dio tiha obzorja, čude se, sjetno se smiješe i bajno se sjaje pod bijelim joj i spokojnim čelom, u dražesnom orisu njena lica, među granama mirisava jorgovana. Njezino je čelo spokojno, njene se punane usne smiješe, no ne sasvim radosno, kao u djevojčice kojoj srce još nije oćutjelo ljubavi, jer je njezino cijelo lice zadahnuto onim miljem što se raspline iz zaljubljene duše, onom spokojnom i tihom sjetom koja je miris i odsjev bolnih osjećanja plemenita i nevina srca, opojena slašću uspomena i slutnja. Nada koja je neprestano tinjala u njenoj duši podavaše joj snagu, a njezine radosne ako i nejasne slutnje oživljavahu sjaj u njezinim očima, dražesnu rumen na prekrasnom licu, kraseći joj cijelo lice neizrecivim čarom, koji je bješe svu prodahnuo i stvorio premilom djevicom, rascvjetalom ružom.

Lagodan se suton hvatao kad je Ruža ušla u svoju sobu. Dugo je vremena tu čitala listove od Mavra Šarinića. Pročitavši koje pismo, položila bi ga na krilo i zagledala se u krasnu okolicu koja je tonula u sivom sutonu. Sjedila je do otvorena prozora. Večernji vjetrić duvaše u bijele zastore i vijaše joj u lice, donoseći u sobu svježi zrak iz prolistalih šuma i hladnih uvala. Iza šume, među vrhovima stabala, vidio se pun mjesec, velik i krvav, okružen maglovitim kolobarom. Njegovi traci obliju doskora dražesnu Ružinu glavu s jedne strane, s koje kao da je sada problijedjela i preobrazila se.

Ružu obuze slatka uzrujanost. Ustane, iziđe iz kuće i krene voćnjakom prema šumi. Bilo je već oko devet sati. Na kraju voćnjaka, u skrovitom mjestu sastajala se Ruža sa Mavrom Šarinićem, koji je tu dolazio jednom stazicom u šumi.

Mavro joj je pisao da će doći toga dana, pa da i ona dođe, ako joj bude moguće. Sreća im se toga dana nasmiješila. To dvoje ljubilo se cijelom dušom. Šarinić je bio ponovo umolio udovu Jelu za Ružinu ruku, a ne dobivši odgovora, došao je jednoga dana u njezin stan. Jela mu je rekla neka govori sa Solarićem o toj stvari. Udova je Solarića smatrala u ono vrijeme svojim mužem i posve se u njega pouzdavala. Solarić odbi molbu Šarinićevu, uz to ga je i uvrijedio veleći mu da je o njemu čuo svašta pripovijedati. Kad je to Ruža saznala od Mavra, vrlo se bila ražalostila, no to je ne bijaše ogorčilo i posve unesrećilo, jer je znala da je njezin Mavro čestit čovjek i da ljubi nju jedinu, da mu je ona sve na ovom svijetu.

Solarić je mislio samo o Ruži. On nije mogao odolijevati svojoj strasti koja ga već bijaše posve zaslijepjela. Krasna djevojka bila mu je otrovala sav život. Za Ružine i Mavrove sastanke nije se znalo ni sumnjalo.

Bila je tiha noć. Nebo se naoblačilo daleko na zapadu, gdje je svaki čas bljeskalo, no grmljavina se nije čula. Bregovi se jasno razabirahu u mjesečini kojom je bila noć protkana. Samo se u šumama čuo tajanstveni šapat, koji se gubio Sljemenom, na udaljenim vrhuncima. Kroz udaljena stabla vidjela se na jednom mjestu srebrna i titrajuća struja Save.

U Ružinom ljubavnom skrovištu povrh guste šumice, među visokim hrastovima, bila je drvena klupa. Tu je sada sjedila Ruža i prisluškivala da začuje Mavrove korake. Dugo je vremena čekala i već mišljaše da te večeri neće vidjeti svoga zlata. Nebo se na zapadu sve više i više oblačilo. Već se čula mukla tutnjavina. Šume ne šaptahu više, svuda je zavladala mrtva tišina, lišće miruje kao da je ukočeno. Polovicu neba rasvjetljavaše sjajan mjesec. Crni se oblaci gomilahu vukući se prema istoku.

Ruža drhtne začuvši nečije korake ne iz šumice već iz voćnjaka. Umalo stvori se pred njom visok čovjek. Djevojka ustane i htjede pobjeći u prvi mah.

— Zar se vi mene bojite? — upita je Solarić hrapavim glasom.

Ruža mu ne uzmogne ništa reći.

Solarić se bio odvezao s drugovima u grad, gdje je Jeli rekao da ide leći jer mu nije dobro. Znajući da je Ruža u ljetniku, a tetka joj u glumištu, uzme kočiju i odveze se u blizinu vinograda. Sakriv se za jednu živicu, vrebao je dulje vremena na Ružu dok je nije napokon opazio gdje šeće voćnjakom. Dulje vremena bješe oklijevao da joj se približi.

— Gle, ovdje je klupa; sjednimo, draga Ružo! Danas je veoma ugodna noć, ali se čini da će kiša. Sjednite, sjednite! — umoli je Solarić glasom koji drhtaše. On se uzalud silio da govori mirno.

Ruža ga oštro promjeri i korakne da pođe kući. On je primi za ruku i opet reče:

— Molim vas, draga Ružo, sjednite.

Ruža htjede sada istrgnuti svoju ruku iz njegove, a kad je on čvršće stisne, progovori ona ljutito:

— Molim vas, ostavite me!

— Vi ste čudnovati! Što da me se bojite? Ta vi i ne poimate šta vam želim reći! Izvolite sjesti, pa da čujete! Da, vi ste veoma čudna gospođica! — kimnu Solarić smijući se usiljeno.

Ruža misleći da joj želi štogod važno kazati ostane na mjestu i reče:

— Ja vas slušam!

— Draga Ružo, mene boli srce, jer uviđam da me prezirete!

— Varate se: ja nikoga ne prezirem! — odsiječe djevojka.

— Vjerujte mi, nesretan sam! — reče on tugaljivo. — Ružo, vi ne znate, možda, šta je prava ljubav... Da, vaša tetka mene ne ljubi, a ni ja nju ne ljubim, no... s vama je teško govoriti...

— Izvolite samo, jer ako se radi o sreći moje tetke rado ću vas slušati! — odgovori Ruža nešto smireno.

— Sjednite, sjednite, i sve ću vam reći!

Ruža sjedne.

— Vi ste umna djevojka, te vam mogu sve povjeriti. Kako rekoh, ja i vaša tetka — mi se ne ljubimo; ja nje nikada nisam ljubio, a svako će mi oprostiti kad sazna zašto sam morao hiniti da je ljubim.

Ruža ga slušaše oborene glave.

— Da, gospođice, da postignem ono za čim mi srce umire, hinio sam da ljubim vašu tetku, samo da uzmognem dolaziti u vašu kuću da vas mogu gledati i slušati! — svrši on prigušeno i primi je za ruku.

Ruža drhtne i htjede ustati, ali je on silovito povuče za ruku, tako da je sjela do njega.

— Gospodine, to je grozno što vi govorite! Ostavite me!

Solarićeve oči isplaze iz svojih udubina. Stisnuvši joj obje ruke, šapne joj:

— Ružo, nemojte me uništiti! Ružo, ja vas ljubim!

Djevojka pokuša da oslobodi ruke. Solarić je obavije desnicom.

— Zar vas nije stid — plane djevojka i ustane.

I Solarić ustane držeći je obavitu oko pasa.

Sad skoči iz šume mlad čovjek i silovito odrine od Ruže Solarića koji se zatetura i svali preko klupe.

— Oh, Mavro! — klikne Ruža i padne u naručaj mladiću.

— Hajd'mo! — šapne Šarinić i odvede je u sredinu voćnjaka.

Kad budu podaleko od Solarića, videći Mavro da Ruža dršće, utješi je:

— Dušo moja, umiri se; to nije ništa!

— Ah, grozno, grozno! Jadna tetka! — uzdahne Ruža i suze joj poteku niz lice.

Mavro je primi za ruke, pogleda je ljubazno i opet je uze tješiti.

Malo zatim začuju korake. Sakriju se iza jedne sjenice. Solarić prođe pred njima u mjesečini i ne opazi ih. Na ustima je držao bijel rubac. Šariniću se pričinilo da je Solarićev rubac okrvavljen.

Sljedeća stranica→