Gospođa Sabina/XIV.
| ← XIII. | Gospođa Sabina XIV. autor: Eugen Kumičić |
XV. → |
XIV.
urediDebela, ošišana i uznojena glava Ivana Lozara uvalila se u mekane jastuke njegova bračnoga kreveta. Već je osam sati, a on jošte spava pod bijelim i nadutim blazinama. Silno mu disanje otpuhiva i uzdiže sa usnica rašepurene brkove. Soba se već napunila rumenkastim svjetlom, kad se ganuše blazine kao da je u njihovoj utrobi nešto oživjelo. Lozarove se oči otvore, zabijele; trepavice mu se stanu naglo micati, a naposljetku se sasvim probudi i zagleda se u strop, te stane razmišljati o nečem. Domalo mu bude čudno što ne čuje disanje do sebe, u postelji, što bijaše do njegove. Sabina bi obično hrkala, a disala je uvijek glasno. Lozar okrene glavu na jastuku lijeno i bojažljivo, pa svali oči nadesno, no njegovi pogledi ne zapeše o jaka Sabinina pleća. Sad sjedne, prožulji oči i začuđeno ih razvali gledajući u krevet svoje žene. — Šta je to? — pomisli, osvjedočiv se da Sabina nije na njemu ležala. Sjedeći nepomično, neprestano gledaše u ženinu postelju. Iz Ilice čuje se vreva ljudi, škripanje kola, njihalo na satu tiho i odmjereno mjeri vrijeme; kazalo se već dobrano odmaklo od osme ure. Lozar posumnja da sanja, da mu se to pričinja. Otkad je oženjen, nije još nikada opazio da je Sabina ustala prije negoli on. Pogladi dlanom njenu postelju i osjeti da je platno ravno i svježe. Opet se zamisli, te nikako nije mogao pojmiti zašto mu nije žena ondje gdje običavaše biti u taj sat. On pomisli da je Sabina dobre volje, pa da se skrila negdje u sobi, no na tu se pomisao nasmiješi nekako nepovjerljivo jer je znao da je Sabina ozbiljna žena i da se s njime nikada ne šali. — Osam sati je već prošlo! Ples traje obično do zore! Čudno, čudno! A Zorka? — E, e, ja mislim da su došle kući, dakako da su došle! — klimaše spuštajući se lagano na pod. Svrne okom po sobi i, ne videći Sabininih haljina, opet zaklima.
Lozar se naglo odjene; htio je da potraži ženu i kćerku u drugim sobama, htio se osvjedočiti da li su kod kuće, te i saznati štogod o plesu. Kad iziđe iz svoje sobe, doskora se namjeri na Irenu. To mu nije bilo milo. Što je sreo sestru, nije bio slučaj jer je ona na njega vrebala. Irena nije spavala cijele noći. Bila je blijeda, žuta, slomljena, a ipak se osmjehnula bratu gorko, porugljivo i zlobno. Nazvavši mu dobro jutro, upita ga zašto je spavao tako do kasna, a on joj smeteno reče da nije kasno, da on spava obično do osme ure.
— A kada je ustala Sabina? — upita ga Irena nehajno.
— Sabina? Dakako da nije, nije još ustala! Da, nisam je htio buditi!
— Oh, u kući je toliko posla! Idem je probuditi! — reče Irena i učini dva koraka.
— Molim te, ostavi je u miru! Cijelu ju je noć boljela glava; usnula je tek u zoru! — ustvrdi Lozar naglo.
— Tako! — uzdahne Irena sućutno i sklopi ruke.
— Da, da, u zoru! — šaptaše njezin brat.
Irena ga pogleda koso i nasmiješi se zlorado. Lozar zakašljuca, ispruži vrat i mahne glavom nekoliko puta. U velikoj zabuni upita sestru da li je Zorka ustala.
— Nije; to je strašno danas u našoj kući! Kao da je sve zaklano. Čekaj da je probudim! — šapne Irena i korakne prema vratima Zorkine sobe.
Brat je uze moliti neka je ne budi, jer da je mlada i zdrava i da se zimi rado spava i koji sat više negoli ljeti. Irena ga ukori veleći mu da će lijepo odgojiti djevojku, koja da će se, bez sumnje, zalijeniti. Lozar mahaše samo rukom da to nije istina. Ona ga sada upita da li je čuo u noći škripanje vrata i reče da je to grozno, da nije cijele božje noći oka stisnula! — Ti, dakle, nisi čuo kako je netko hodnikom koračao? Čuješ, Ivane, ja ti ne vjerujem u duhove, u sablasti...
— Duhovi! Sablasti!... Irena, ti si sanjala! Tko bijesa da hoda noću?
— Pitat ćemo Zorku! — šapne Irena tajanstveno i zlobno se nasmiješi.
Približivši se vratima Zorkine sobe, pogleda brata i veliki joj se zubi otkriju. Pokuca. Nitko se ne oglasi, a onda pokuca jače.
— Tko je? — začu se ljutit glas iz Zorkine sobe. Brat i sestra poglednu se i dahnu u jedan mah: — Sabina!
Irena se nakesi bratu: — Ona, dakle, nije u svojoj sobi?
— Da, glava ju je boljela; no, znaš, dok se mi ovdje razgovaramo, došla je k Zorki, okolo, hodnikom.
Umuknu i stanu se gledati. Iz Zorkine sobe začu se opet glas:
— Zar nije netko pokucao na vrata?
— Zorka se probudila! — šapnu Lozar.
Irena mu kimnu i prekriži prstom dršćuće mršave usnice u znak da šuti. Ona se nadala da će se majka i kći razgovarati, pa da će tako štogod dočuti.
Lozar nije znao šta da učini. Iz sobe začu se opet:
— Spavala sam i naglo se probudih! Da, i meni se pričinilo da je netko pokucao! — Kako ti je, Zorko? — pitala je Sabina tako glasno da su mogli čuti muž joj i Irena svaku riječ.
— Silno sam umorna; nije mi dobro! — odvrati Zorka majci.
— Ti ćeš ostati dulje vremena u krevetu, ja ću se već... — govorila je sada Sabina tiho, te se više nije moglo razumjeti u drugoj sobi njezina šaputanja.
Lozar se bojao da će Sabina opet glasnije govoriti i, sluteći da bi to mogla biti kakva tajna, koje ne bi smjela znati njegova sestra, dođe mu dobra misao da pokucne jače na vrata, pa da tako opomene svoju ženu da se čuva, da šuti. Lozar podigne ruku da pokucne; Irena se razljuti i htjede mu to zapriječiti, no on povikne:
— Sabina! — i oštro pogleda sestru.
— Šta želiš? — odazva se Sabina jedovito.
— Ništa, ništa, dušice! Ja i Irena tražimo Zorku; htjeli smo je probuditi! — odgovori on slatko i pokorno.
— Idi u ured! Ostavite nas u miru! — zapovjedi Sabina i obrne jošte jedanput ključem.
Lozar se i Irena pogledahu plaho, pa se išuljaju iz sobe hodeći na prstima, prestrašeni kao da su počinili kakav zločin. Sabinin je glas bio oštar, okoran i rezak. Na hodniku uhvati Irena brata za rukav kaputa i upita ga kroza zube da li je prestao biti gospodarom u svojoj kući, da li je on uistinu zadnje pometalo! Lozar je gledaše snuždeno. Irena mu se približi licu, izvali velike i bijele oči, usne joj se rašire i nategnu, uzrujanost je neodoljive znaličnosti obuze, pa ga opet upita:
— Ivane, šta se to zbiva u našoj kući?
Lozar saže očima, stisne ramenima, mahne rukom, ali joj ne odgovori, nego siđe niza stube glavinjajući i mrmljajući u debele brkove.
Irena je sva uzdrhtala. Oko nje se zbivalo nešto čudnovato, neobično. Pođe u svoju sobu, sjedne na divan te počne razmišljati šta bi to moglo biti u Zorkinoj sobi, zašto je Sabina kod svoje kćerke, zašto su se ključem zatvorile, zašto je netko u noći kućom hodao? Da, negdje u zoru zatvarala su se i otvarala vrata Zorkine sobe, a kad bi nastala tišina, Ireni se činilo da čuje prigušeno stenjanje. Ona je bila ustala, neko je vrijeme prisluškivala i bojala se da je tko ne opazi, a kako je bila praznovjerna, strepjela je i plašila se duhova koji se šeću najradije mračnim hodnicima.
Ona sada uviđa da to nisu bili nikakvi dusi nego ukućani, možda Sabina ili Zorka. Svjetlost sunca podala joj je srčanost. Irena izuje cipele, te pođe k vratima Zorkine sobe, hodajući tiho na prstima, raširenih ruku i ljuljajući se da uzdrži ravnovjesje svoga visokoga tijela. Htjede zaviriti u sobu kroz luknju ključaonice, no ključ je baš tako ostao da nije ništa mogla vidjeti. Prisloni uho na otvor ključaonice, priguši svoje disanje, ali ne ču nego šapat. Sva dršće, oči su joj ukočene, crveni vrat ispružen, usnice uzvinute, lice na mjestima modro, na mjestima crveno.
— Oh, šta se to zbiva u toj sobi! — misli Irena, a moždani joj se trzaju od muke — nepojmljive je slutnje obuzimaju, sjeća se svoje prve mladosti i tolikih razočaranja, srce joj puca od boli i čezne za minulim danima. Htjela bi znati šta znači onaj tajanstveni i sumorni šapat mlade... mlade djevojke! Prije, kad je bila pred tim vratima sa svojim bratom, Irena je čula kako je Zorka rekla majci da je umorna, da joj nije dobro, a te riječi čine joj se nešto veliko i otajno, i motaju joj se mozgom kao rastaljeno željezo. U Zorkinoj se sobi gane Sabina, začu se šušanj haljina, pa onda hod. Irena se trgne od vrata, pođe u svoju sobu dugim koracima. Sad navuče cipele, uvali se u naslonjač i uzme neku knjigu. Njene se ruke tresu. Spusti knjigu na koljena; glava joj klone na oslon naslonjača. Velika je obrva slabost i sumornost i činilo joj se da je došla od ljubavna ročišta, da je nešto vanredno doživjela, da ju je cjelivao i grlio netko šapćući joj najslađe riječi.
Zorka došavši s plesa do kuće teškom se mukom popela u prvi sprat, u svoju sobu. Već se putem tužila majci da joj nije dobro. Majka ju je ljubazno ukorila da je preveć plesala, pa da se prehladila kad je onako vruća i uznojena otišla s njom iz streljane. Zorki je bilo uistinu zlo; neumjereno plesanje, sve one ugodnosti i neugodnosti koje je doživjela na krabuljnom plesu, toliko žestoka osjećanja silno je potresoše. Sabina se isprva preplašila, no domala ju je minula ta velika prepast. Kao prava majka, nije mogla ostaviti svoje kćeri, nego je, probdjevši nekoliko teških sati, u njenoj sobi zadrijemala. I Zorka je napokon usnula, a probudiše je otac i Irena.
Sabina se bila razljutila na svoga muža kad je kucao na vratima i rekla Zorki:
— Čudan je tvoj otac!
— Ne ljuti se, mamice, on je samo zabrinut! — šaptala je Zorka baš onda kad je Irena uzalud prisluškivala.
— Vidjet ćeš, saznat će se da smo bile na plesu! Tvoj je otac, bez sumnje, sve Ireni izbrbljao! Za sobaricu se ne bojim! — Kako ti je, Zorkice?
— Umorna sam! — osmjehne se kćerka.
— Nekoliko ćeš dana ostati u krevetu. Ah, ti, mala zlobnice!
— Danas će doći k nama Vojnić! Oh, koliko ga...
— Da, ti ga ljubiš! — potvrdi majka s velikim osvjedočenjem njene i neizuštene riječi.
— Šta ćeš reći Vojniću ako bude za mene pitao?
— Da si se prehladila! Zorko, budi mirna, spavaj! Ja idem da štogod prigledam.
Sabina ustane, sagne se nad Zorkinu glavu, koju obuhvati objeručke, okrene je prema sebi i zagleda se u lijepe kćerine oči smiješeći se dobrohotno i srdačno.
— Ah, pojela bih te od radosti! — šaptaše Sabina otkrivši bijele svoje zube i tresući naglo svojom glavom.
Zorka ogrli majku objema rukama, otvori posve oči, namrgodi se hotimice, raznježeno i dražesno, pa naglo poljubi svoju dragu majčicu usred usnica. Majka joj sada izljubi cijelo lice, ugrize je za punanu bradu, opet je poljubi i zaprijeti joj prstom.
I majka i kći nasmiju se glasno.
— Zbogom! Zbogom! — šaptaše Sabina, odilazeći od postelje. Kad bude u drugoj sobi, ispruži glavu kroz pritvorena vrata, snimi poljubac prstima sa usnica i baci joj ga, smiješeći joj se i klimajući veselo, kao da joj veli: Dobro, dobro, sad je sve u redu!
Kad se vrata zatvoriše, podvije Zorka bijele i oble ruke pod glavu, uzdahne i zagleda se u dno postelje gdje je prstima nogu potezala pokrivalo. Tijelo joj je bilo posve protegnuto, onako nauznak ležeći, pa se čudila što je tako dugačka i mislila je o svom lijepom stasu i o svojim najnovijim haljinama. Lice joj je bilo blijedo, no spokojno, mirno i zadovoljno, kao čovjeku koji osjeća da mu se zdravlje vraća. Na njenom licu vidjelo se čuvstvo neobične bezbrižnosti, a to čuvstvo slijevalo se i splinjavalo oko njezinih ustâ, u posmijeh tihe radosti i sreće. Takav se smiješak viđa na licu ljudi kojima se sa srca svalila neka velika briga, i na licu mlade, zdrave i sretne zaljubljene djevojke kad prvih proljetnih dana ulazi u zelen i svjež gaj, gdje je stalno čeka njezin dragi. Zorka mišljaše zatim o prošloj noći, nabrajaše sama sebi po redu sve zgode te noći trseći se da se sjeti svih upita i odgovora, svake riječi. Kad joj napokon sune u glavu čudna misao da bi morao biti dosta dugačak lijes za njezino tijelo, da je umrla, makne nožnim prstima pod pokrivalom, osmjehnu se. Ta misao izazove zijevanje na njena usta. Poče drijemati i usne, snivajući da je umrla, o svom pogrebu i o vijencima koje je položio Jakov Vojnić na njezin mrtvački lijes.
Sabina se toga dana odjenula s velikom pomnjom. Dugo se vremena mučila njena sobarica ne mogavši joj nikako udovoljiti. Oko jedanaeste ure bi svršen taj teški posao. Sabina se kao podmladila; skupo odijelo od modre svile, posuto žućkastim čipkama vuklo se za njom po glatkom podu. Lice joj se rumenjelo pod bijelim praškom, oči su joj neprestano žmirkale. Hodala je ponosito; glasnije negoli obično davala je naloge svojoj sobarici. U dubini njenih očiju tinjala je velika radost koju je s teškom mukom pritajivala. Uzrujanost ju je tjerala iz jedne sobe u drugu; sjedala je, naglo ustajala i pogledavala se u zrcalu. Otvarala bi knjige, pregledavala albume, note, odijela i svakojake druge sitnice u svojem pisaćem stolu.
Sabina i Irena srele bi se sad u jednoj, sad u drugoj sobi, no one se ne bi ni pogledale. Samo se jedanput ošinuše ljutitim pogledom. Sabina se bila zamislila na Irenin pogled, po kojem je sudila da Irena nešto naslućuje, da je možda već štogod i nanjušila. Sabinino oko bijaše pronicavo. Valjalo je biti na oprezu.
Oko podne posjeti Sabinu udova Jela. Udova je naglo banula u sobu, osupnula se malko pred pobjedonosnim držanjem svoje najbolje prijateljice i pred njenom lijepom haljinom. Jela bijaše vrlo uzrujana. Sabina je umoli neka sjedne nasmiješivši se neobično otmjeno i pouzdano. Udova sjedne i duboko uzdahne.
— Jelo, šta je? — upita je prijateljica zabrinuto, pa sjedne uz nju.
— Grozno! — uzdahne Jela i suze joj skoče na oči.
— Grozno? — ponovi Sabina uzvinuvši glavu.
— Da, onaj Turčin bio je Solarić, Oh!... Znaš, evo, baš je sad bio kod mene! On taji, veli da je cijelu noć čitao, no ja znam da laže, ta zar mu ne poznajem glasa? — ljutila se Jela tarući suze i gnječeći svoj rubac.
— Možda se varaš! — sklopi ruke Sabina i zaklima.
— Ne, ne varam se! Grozno! Više mi ne smije pred oči! Tvoja sobarica, ah, sobarica!
— Moja sobarica? Šta govoriš o mojoj sobarici? — razvali oči Sabina.
— Da, radi tvoje sobarice je došao na ples... Ona krabulja, ona Mlečanka!...
— Bila je moja sobarica? — ustane Sabina u čudu.
Udova klimnu snuždeno, a Sabina je stane uvjeravati da je to sanjala.
— Sanjala! Ta lice joj vidjeh kad je s njim govorila na pragu tvoje kuće!
— Na pragu moje kuće? — osupne se Sabina.
Udova joj sada sve ispripovjedi. Sabina problijedi i zovne sobaricu koja stupi u sobu smiješeći se i tajeći svoj nemir.
— Rezi, da mi kažete istinu! Kada ste noćas legli? — upita Sabina strogim glasom.
— Ja? — začudi se sobarica.
— Da, vi! Govorite! — zapovjedi Sabina.
— Pola sata poslije vašega odlaska! — odgovori Rezi posve mirno.
— Lažete! — uplete se udova Jela.
— Kako, milostiva? — hoće sobarica ravnodušno.
— Vi ste bili noćas na plesu, a kući vas je dopratio jedan Turčin, jedna krabulja! — reče Jela tajeći svoj gnjev.
— Ja na plesu? Mene pratila krabulja... Turčin?! — snebivala se sobarica.
— Da, vas; vidjela sam vas ja, da, ja, kad ste skinuli na pragu ove kuće krinku pred Turčinom! Zar vas nije stid tako lagati?! — plane udova.
Sobarica zadrhta, problijedi i obori glavu.
Sabina ustremi u nju svoje velike oči. Rezi se čudila. Ona je bila opazila neke krabulje pred vratima kad se razgovarala s onim Turčinom, no nije slutila da bi među onim krabuljama mogla biti i udova Jela. Rezika nije znala zašto je morala onako govoriti s Turčinom na plesu. Sad se prepala i uvidjela da mora priznati da je bila na plesu. Sabina navali na nju dosta prostim izrazima i reče joj da se nosi iz kuće! Rezi poče plakati i prizna sve iskreno, a Jela i Sabina najvećma se začudiše kad uvidješe da Rezi ne zna da je onaj Turčin bio Solarić.
— Idite, Rezi! — zapovjedi joj Sabina i zamisli se. Već za koji časak pronikne cijelu zasjedu Irene i Hribara, no udovi ne razjasni sve, dapače je počne uvjeravati da nije moguće shvatiti te spletkarije, te da onaj Turčin nije bio Solarić, jer bi ga sobarica sigurno po glasu prepoznala. Udovi nije bilo sve jasno, ali je ipak donekle shvatala cijelu spletku.
— Dakle, Irena i Hribar odvedoše na ples sobaricu! Da, da, onaj seljak, da, ono je bio Hribar! Oni je, dakle, nagovoriše šta ima reći Solariću! — umovaše udova.
— No, tko ti veli da je ono bio Solarić? Ta zar nisi vidjela da ga Rezi nije poznala, da ne zna tko je ono bio? Uostalom, ja ništa ne vjerujem sobarici! Ta cura besramno laže! — reče Sabina, koja je sve Reziki vjerovala.
— On, on je bio! — klimaše udova.
— Jesi li mu vidjela lice?
— Nisam, ali njegov stas, njegov kret, pa i glas sam mu čula!
— Molim te, draga Jelo, ti si bila uzrujana, pa ti se to sve samo pričinilo. Ta i ja sam ga vidjela, no prisegla bih da je ono bio netko drugi. Pa zar nisu mnogi ljudi slična stasa? — uvjeravaše je Sabina.
Njoj je sto misli križalo glavom u isti mah, a uviđala je da se to sve mora stišati, da joj valja umiriti udovu koja je već sumnjala o zdravom vidu svojih očiju. Sabina se bojala bruke, a željela je da Jela bude Solarićevom ženom. — Ne, sablazni neću! — pomisli i poče uvjeravati udovu da je Solarić čestit čovjek koji ne može počiniti šta tako. Toga je dana za prvi put hvalila i Irenu veleći da je ona naobražena i čestito odgojena djevojka, koja se bavi samo ozbiljnim stvarima. Jela počne govoriti o bezimenim listovima. Sabina je naposljetku posve smete. Udova pođe kući nešto umirena, no jošte nije bila posve načistu.
Sabinino se čelo sada smrkne. Ljutila se na udovu, koja joj je mutila radost toga lijepoga, velikoga dana. Znala je sada da je Irena pisala bezimena pisma, znala je sve, no nije htjela mutiti kaše. Njoj se vrzlo najviše glavom kako da dočeka Jakova Vojnića i kako da se riješi Ribičevića. Šetajući sobom, tako razmišljaše, ali eto jednim mahom stane i trže se. Tome je bio razlog misao da ne treba više Jelina novca, da može sada, dapače ugrabiti Solarića udovi. — Ta zar mi neće biti zetom bogati Vojnić? — upita se Sabina i žmirnu u zrcalo.
Sabina je zatim dva puta pokucala na vrata Zorkine sobe, no budući da joj se ne odazva bolesnica, pusti je da mirno spava. Kad je po drugi put kucala, nadođe Irena i poče premetati neke knjige na jednom stolu.
— Zar Zorka još nije ustala? — upita Irena nehajno.
— Nije! — odsiječe Sabina.
— Valjda se gdje prehladila! — reče Irena sažalno.
— Da.
— Tako?... Da je gdje bila na plesu, ne bih se tome čudila! — Irena će ujedljivo.
— Ne luduj! — otrese se Sabina.
Irena razvali oči i upre ih u Sabinu pa gnjevno izusti:
— Molim te, ja ludujem?
— Šuti! Probudit ćeš Zorku! — mahne Sabina prezirno rukom.
— Dobro, dobro! — grozila se nešto Irena.
— Šta! Kome se ti groziš? — upita je Sabina posprdno.
— O, ti si uzrujana od noćašnje zabave! — htjede uštipnuti Irena.
— Kako znaš da sam bila na plesu! — upita je Sabina i uništi je svojim pogledom. — Ja sam pratila na ples svoju kćer, a tebe, tko je pratio tebe?
Irena zadrhta. Nije bila pripravna na to pitanje.
Sabina je bila sada o svemu posve osvjedočena.
— Mene pratio, mene? — smete se Irena.
— Šta zahtijevaš od mene, šta hoćeš? Da, nisam znala da tako naobražene djevojke polaze krabuljne plesove sa sobaricama! — nakloni joj se Sabina porugljivo.
— Ne vrijeđaj me! — vrisnu Irena.
— Ja da tebe uvrijedim! Ha, ha, ha!... A molim te kad... ćeš... opet... pisati udovi Jeli? — upita je Sabina, žmireći joj u lice.
— Šta? — dahne prestrašeno Irena i klone na stolicu blijeda kao smrt.
— Srami se! — zakriješti Sabina prigušeno; ošine je pogledom i naglo pođe u drugu sobu, gdje se sastane sa svojim mužem, koji uzmakne pred njenim zažarenim i od jarosti nabuhlim licem.
— Sabino, što se ljutiš? — upita je bojažljivo.
— Oh, grozna je ta tvoja sestra! Već mi je dozlogrdila!
— No, no, draga Sabino, umiri se!
— A šta se tebe tiču ženske gluposti?
— Ne ljuti se, molim te!
— Ne budi smiješan!
— Gle, nisi pravedna; nešto si ljutita pa hoćeš da nada mnom iskališ svoj jad! — govoraše Lozar ljubazno. A gdje je Zorka?
— U postelji; prehladila se! — odgovori Sabina smireno.
— Jadno moje dijete! Da idem k njoj?
— Nemoj jer spava! — Ne brini se za nju, molim te!
— A, a, da se ne brinem za nju, ja, njezin otac! — klimaše Lozar umiljato. — No, no, da se ne ljutiš, neka bude kako ti voliš, da, kako ti voliš, jer ti znaš, Sabino, da se ja uvijek... — ne svrši Lozar jer mu žena mahnu da šuti začuvši zvonce na hodniku.
U sobu uđe Rezika i preda gospođi posjetnicu, na kojoj je bilo natiskano: Jacques Voinics.
— Sa cs na kraju! Divan čovjek! — usklikne Lozar pogledav posjetnicu.
Jakov Vojnić, sav u crnini, stupi u sobu. Sladak, materinski Sabinin ga smiješak osokoli. I Sabina i muž joj pruže mu u isti mah ruke. Sabina mu oduze crni visoki klobuk i umoli ga da sjedne na divan. Jakov posluhne nešto smeteno.
— Kako ste noćas spavali, dragi gospodine? — upita ga Sabina toplim glasom.
— Hvala! A vi, milostiva gospođo? — nakloni se Jakov.
— E, Sabina rano ustaje; malo je spavala! — odgovori mu Lozar, gledajući ga zaljubljeno, oponašajući svoju ženu.
— Zorka još nije ustala; vrlo se prehladila! — reče Sabina tužno.
— Tako?... Prehladila? — uznemiri se Jakov.
— No, no; to će proći! — dahne Lozar i osmjehne mu se.
— Gospodine Vojniću, dozvolite da vam izrazim čuvstvo svoje duboke sućuti... Vas je zadesila velika tuga. Sav Zagreb oplakuje pokojnog vašeg strica! — izusti Sabina tužno, pečalno.
— Da, da, velika šteta što je onako kršan u grob legao — kimnu Lozar.
— Kršan?... Bolest ga je bila posve obrvala u ovo zadnje vrijeme — reče Jakov mirno gledajući u svoje lijepe ruke što su mu bile na koljenima.
Jakov je sjedio sam na divanu, a Lozar i Sabina nasuprot njemu. Oni se sagibahu prema njemu, neprestano ga gledahu, smiješeći mu se, a kad bi opazili da želi štogod reći, samo bi rukom mahnuli jedno drugome, dajući tako znak: šuti, dopusti da on govori, on, gospodin Vojnić!
I Jakov je govorio i pripovijedao o zadnjim časovima svoga strica i o nekim osnovama, ali nije htio ni jednom riječi sjetiti Sabinu one noći kad ga je protjerala iz kuće. I o Zorki se zametnuo razgovor, a sad se Sabina počela tužiti na svoj udes i na udes svake majke, jer je strašno otrgnuti se od svoje djece, od kćerki, ako je u kući samo jedna kao u nje. Lozar uzdahne dva—tri puta i pogledne Jakova da ga upozori kako Sabina pametno i istinski govori.
— Da, dragi gospodine, teško nama majkama! Oh, koliko odgovornosti pred bogom! Al' što ćemo kad je u svijetu tako! Vidite, ja imam samo dvoje: onoga dječaka i Zorku! Silvio, kad svrši nauke, tko bi znao kamo će! Zorka je djevojka, pa će i ona od kuće, ostavit će nas! Dragi Ivane, ja je ne dam i ne dam u Beč! — obrani se Sabina.
— O, nikako, nikako! — zaljulja glavom Lozar.
Muž i žena bjehu se sporazumjeli da će tako govoriti. Lozar, razmišljajući o tome, bio se naposljetku malne osvjedočio da mu Zorku snubi neki Bečlija. Kad je Sabina rekla da neće dati svoje Zorke u Beč, trgnuo se Jakov, a ona je to, na svoju radost, opazila.
Sabina poče sada pripovijedati da se već Zorka mogla udati, ali da ima još vremena. — Oh, svijet je zloban! — tužila se Sabina, obuhvativši objeručke glavu, kao da se želi obraniti od toga svijeta. — Da, zloban, zavidan, a ljudi vam izmišljaju stvari o kojima nisi nikad ni sanjao.
— Dragi Vojniću, moja žena govori istinu! — ustvrdi Lozar okrenuvši se na stolici.
I Jakov potvrdi Sabinine riječi klimanjem.
— Da, zbilja! Vi ste, valjda, također, dragi Vojniću, čuli glas što se prosuo Zagrebom o mojoj — znate li o kome? — o mojoj Zorkici! Ne znaš da li ćeš se ljutiti ili smijati! Dakle, vi ne znate? Ha, ha, ha! Ma da, svjetina brblja da se moja Zorka udaje za nekoga, znate, onoga Ribičevića!
Jakov je gledaše, a Lozar obori oči i zamisli se. On nije više slušao svoje žene koja nastavljaše: — Da, za onoga Ribičevića! Taj je čovjek nekoliko puta k nama došao, napio se, a svijet je stao..., no, znate i sami kako je u malim gradovima!
Jakov je začuđeno pogleda. Sabina shvati taj pogled i upita ga da li je, možda, i on vjerovao u tu izmišljotinu.
— Kako ne bih kad mi je sam Ribičević pripovijedao da...
Sabina se stane glasno smijati i reče svome mužu:
— Ivane, Ivane, i Ribičević je to razglašavao!
Lozar, ne znajući šta da reče, ljuljaše glavom kao da se čudi Ribičeviću.
— O, to je drzovito! — uzdahne Sabina, uozbiljivši se jednim mahom. — Pokazat ću već ja... ne svrši. Htjela je reći da će pokazati vrata Ribičeviću, no time bi sjetila Jakova one poznate neugodnosti. Uostalom, zabuna Vojnićeva bila joj je dokazom da su ga one neugodnosti sjetile već njezine prve riječi: "Pokazat ću već ja."
Bilo joj je jasno da se zaletjela; da popravi svoju pogrešku, reče Vojniću, smiješeći se: — O, sad razumijem! Ribičević vas je htio samo ljutiti...
— Zašto? — upita Jakov.
Sabina uvidi da ju je taj upit bacio u škripac; ona nije mogla iz pristojnosti reći Jakovu: "jer zna da je vi ljubite". Da se iz neprilike izvuče, osmjehne se slatko Jakovu i reče mužu: — Zar ne da je Ribičević htio samo razljutiti gospodina?
— Dakako, to je jasno, dragi prijatelju, jer on zna, dakako, da, on zna, da, dobro zna... — ne mogaše doreći Lozar svoje misli, gledaše ženu da ga izbavi iz škripca.
— No, dragi Vojniću, šta znate vi? — odvaži se Sabina, zaokupivši ga pogledom i osmijehom da prevrne govor.
— Gospodin suprug veli da Ribičević zna, a ne ja! — odgovori Jakov.
— A tako! — nasmiješi se Sabina i pocrveni malko.
Lozar pogleda na dobnjak i reče da je već kasno. Vojnić na to ustane, no Lozar mu položi ruke na ramena veleći mu da ga nije htio otjerati, nego da će ga, dapače, vrlo veseliti ako ostane kod njih na ručku.
— Da, bit će nam milo! — nakloni mu se Sabina.
Jakov se ispričavao, ali mu nije koristilo jer mu Lozar odnese klobuk u drugu sobu; povrativ se poče ga koriti što neće da počasti njihov stol. Jakov privoli. Sabina mu zahvali stisnuvši mu srdačno desnicu.
Kad uniđu u sobu, gdje je već bila juha na stolu, nađu tu Irenu i Silvija, koji ljutito pogleda Jakova Vojnića misleći da će mu biti opet učiteljem. Irena poda ruku Jakovu i nakloni mu se hladno. Sabina je mnogo govorila dok je objed trajao, a na Irenu se nije ni osvrtala kao da je i nije bilo pri stolu. Razgovor se vrtio oko običnih stvari — plesovi, kazalište, vjenčanja, zaruke, raspiti i nešto o politici; koju je Vojnić mrzio. Sabina je izabirala najbolje komade pečena purana i metala ih svojom vilicom na Vojnićev tanjur; Lozar mu je natakao čašicu vinom, a budući da je Jakov neprestano morao slušati Sabinu, nije se mogao s njim češće kucnuti, no on bi svojom čašom kucnuo na stolu o njegovu, da ga ne čeka dok je uzme u ruku. Silvio je bio ljut, te je Ireni, koja ga je korila, pokazivao jezik dok ga nije majka uzela za uho i bacila iz sobe. Ona to nije učinila stoga što je vrijeđao Irenu, nego stoga što se htjela mirno razgovarati s Jakovom. Silvio se užasno derao, tako da je Sabina morala opet ustati i zapovjediti sobarici neka ga zatvori u neku sobicu. Vojnić se nije čudio tome prizoru jer je poznavao dječaka. Kad ga umoli Sabina neka to ne zamjeri jer su svi ljudi bili djeca, slegne ramenima i osmjehne se. Ali se Irena oglasi:
— O, nisu sva djeca takva! To je odgoj!
Sabina je ošinu pogledom a Lozar uzdahne:
— Ireno!
— Ta, zašto da ne kažem istinu?! Ja kao dijete nisam bila takva! — obrani se Irena.
— E! Tko bi to znao?! Tebe su kao dijete poznavali oni ljudi koji su nešto stariji negoli sam ja! — odgovori Sabina i ne uzmogne pritajiti svoj gnjev.
Irena problijedi.
— Sabino! — umoli je Lozar bojeći se neugodna prizora.
Srećom, bio je objed svršen. Sabina ustane i pozove Jakova u drugu sobu, iz koje se ulazilo u Zorkinu. Lozar je dulje vremena mirio sestru, koja mu se tužila da ne može živjeti uz Sabinu.
— Šta ćeš da ti ja učinim? Obadvije ste jednake! — šaptaše on, bojeći se da ga čuje žena.
— Zar tako braniš svoju sestru? Nisi li čuo kako me vrijeđa? O, dakako, gospođa je srdita i zlovoljna, jer noćas nije spavala! Da, svi ste se protiv mene urotili! Ja sam u kući prava tuđinka, meni se ništa ne kaže, pa ni onda kad se polaze plesovi!
Lozar je pogleda u čudu.
— Da, sve znam! — reče mu u gnjevu sestra i udalji se iz sobe.
— Oh, vi, babe! — uzdahne Lozar pa ispije još jednu čašu.
Lice mu se već rumenjelo. Ustane i pođe u sobu gdje je bila Sabina s Vojnićem. Kad ga žena opazi onako rumena, namigne mu i reče:
— A, ti ideš u kavanu? Idi, idi, dragi Ivane!
Lozar shvati njezinu želju pa pozdravi nju i Jakova. Otiđe iz kuće žaleći što žena nije dozvolila da još malo brblja s Vojnićem. Ta, radilo se tu o sreći njegova djeteta! — E, nije lijepo od Sabine što me je otpravila! Zar Zorka nije i moja kćerka? — mišljaše silazeći stubama.
Sabina se razgovarala s Vojnićem kao s najboljim prijateljem, bratom, sinom. Gledala ga je neprestano, s nekim je čeznućem očekivala da joj što rekne, smiješila se, udarala ga po ruci, svaku mu riječ povlađivala.
On je bio obećao Zorki da će zaboraviti onu kobnu noć kad su se cjelivali, te da o onim neugodnostima ne treba nikada ni slova prosloviti, a Sabini je to kazala kćerka, te joj je uistinu bilo drago što se ne treba ispričavati zbog svoje naglosti. Njeno je lice sjalo od radosti, oko joj se krijesilo, bila je rumena i bijela, mlada jošte, otmjena i duhovita, prekrasno odjevena, dobra, ljubazna, prva gospođa u Zagrebu. Vojniću se rastapalo srce videći pred sobom tu svoju lijepu i dobru buduću punicu, ženu strogih moralnih načela, strogu do skrajnosti, do naglosti; ženu koja se bojala svake sjenke u ćudorednom pogledu, koja je smatrala ljubavni potajni cjelov zločinom, a to je Jakovu rekla Zorka, koja ne zna šta je laž, ona divna Zorka koja je tako plakala zbog njega, kako mu je Ruža na plesu kazivala i prisezala; da, to mu je rekla ona krasna i obožavana Zorka, koja leži, eno, tamo, u onoj sobi, snatreći o njemu.
Vojnić bijaše blažen u tom lijepom salonu, sjedeći do najotmjenije gospođe u Zagrebu. On je tako mislio o Sabini; to je bilo njegovo duboko osvjedočenje. Pa, uistinu, u ono se vrijeme mnogo govorilo o Sabini; njezin je salon bio na glasu. Tu se sastajahu Solarići, Hribari, bogate udove, krasne djevojke i mnogi drugi ljudi, koji najvole nositi haljine od engleskoga sukna iz Moravske. Jakov prispodabljaše stan svoga strica sa stanom Lozarovim, prispodabljaše svoju rodbinu s rodbinom gospođe Sabine, te osjećaše veliku slast u srcu, znajući da će biti rođakom jednom pukovniku, jednom dvorskom savjetniku, jednom ravnatelju neke tvornice u Pešti i mnogoj gospodi, a svi će ga nazivati "Jacques" ili "ti". Sad prizna sebi da mu je drago što mu je stric umro. Jakov se bojao svoje rodbine te je već razmišljao šta bi učinio da mu dođe u Zagreb neka tetka, koji bratić ili drugi koji rođak. — Ah, kada ću postati plemićem? — mišljaše i nadaše se da će to biti doskora, kad bude imao onakvu rodbinu, onakve veze s velikom gospodom. Vojnić još nije posve shvaćao kakva je silna moć novac. Opažao je da ga mnogi nekako drukčije pozdravljaju, da se za njim ogledaju neke gospođe i da mu se osmješkuju mnoge djevojke. On je o tome svemu razmišljao, razgovarajući sa Sabinom, koja je opazila bila svaku njegovu misao.
— E, šta ćemo, svima je suđeno, dragi gospodine, svima, jednome prije, drugome kasnije! Vjerujte mi, sve se vremenom zaboravi! I meni je bilo strašno kad mi je otac umro, al, kako rekoh, tu nema pomoći! — tješila ga Sabina zbog smrti njegova strica, a dobro je znala da mu ne treba utjehe.
— Vi ste, gospođo, poznavali moga strica? — reče Jakov gledajući se u zrcalu.
— Jesam; samo sam jedanput s njim govorila! — odgovori Sabina zbunjeno. Ona mišljaše da je to pita iz zlobe, da joj time hoće reći: Gospođo, ja znam da je ova kuća moja, da vam je dao moj stric novaca! Jakov ju je to slučajno upitao.
Sabina, da sakrije svoju malu zabunu, odluči da smete Jakova, te upita:
— Kad ste kod mene u kući bili, zašto mi niste nikada kazivali o svom stricu?
Jakov je pogleda u čudu. Ovako zbunjen, nije više mogao opaziti Sabinine smetnje, koja je već, uostalom, bila iščezla sa njezina lica.
— Ja se sjećam da sam vas, dapače, jednom upitala da li ste u rodu s Petrom Vojnićem, a vi rekoste da ga ne poznajete. Oprostite što govorim o tome! — ispriča se Sabina.
— O, molim, molim! To su bile neke razmirice! — odgovori Jakov dižući s koljena kratak vlas koji mu je bio odnekud pao na hlače.
Sabina htjede nešto reći kad začu Zorkin glas. Ustane i otvori vrata širom. Vojnić se okrene i opazi u Zorkinoj sobi polovicu jednoga zrcala, jedan divan i na njemu ženskih haljina.
— Šta želiš, dušice? — upita je majka unišavši u sobu i ostavivši vrata otvorena.
— Spavala sam sve dosada. Gladna sam! A tko se to s tobom razgovara? — pitaše Zorka.
— Tko? E, to ti ne mogu reći! — šalila se majka.
— Je l' on? — dahne Zorka da je nije čuo Jakov.
Majka joj kimnu da jeste, pa reče glasno: — Osjećaš li da ti je štogod bolje?
— Da, draga mamo! — odgovori Zorka radosnim glasom.
Sad dođe sobarica Rezi u sobu gdje je bio Jakov, koga upita gdje je milostiva gospođa. Jakov joj pokaže Zorkinu sobu. Rezi javi gospođi da s njom želi govoriti jedan gospodin. Sabina ostavi Zorku ne zatvorivši vrata i, prošavši mimo Jakova, reče mu neka je počeka. Jakov osta sjedeći na istom mjestu.
Vrata Zorkine sobe bila su posve otvorena, a otvarahu se u salon. Vojnić čekaše, kako mu je rekla Sabina, i promatraše jedan dio Zorkine sobe: zrcalo, divan, haljine i jednu sliku. Bilo mu je čudno pri srcu onako samome u velikom salonu, gdje je Sabina priređivala plesove. Svuda je bilo tiho. Divan gdje je sjedio Jakov bio je uza zid. Dulje je vremena prisluškivao da li se čuje Zorkino disanje, no ništa, sve tiho, kao da se hotimice pritajila. Jakov se odvaži, prigne se sjedeći sveudilj na istom mjestu, ispruži malko vrat te opazi podnožje Zorkine postelje. Zatim ispruži više vrat te je već vidio malone polovicu kreveta. Zorka je činila to isto, htijući vidjeti njega, a znala je da sjedi na divanu. Da, ona je činila isto što i Vojnić, no na drugi način. Pridigla se, naime, u postelji, pa onda sjela, te se sagibala prema svojim nogama i ispruživala vrat. Napokon, kad u isti mah ispružiše što više vrat, slučilo se da se opaziše i naglo se trgoše, Zorka nauznak na krevet, a Vojnić na oslon divana. Oboje se smiješilo tome slučaju. Jakov se osokoli i reče koji čas zatim:
— Gospođice, igramo se kao djeca! Gospođice, dobar dan!
— A vi ste tu! — začudila se Zorka.
— Da, draga Zorko! Majka mi je vaša rekla da vam nije dobro! — reče Jakov i ustane, te počne šetati.
— Molim vas, zatvorite vrata! — umoli ga Zorka preplašeno.
— Da zatvorim? Dobro! — odgovori on, kad se ona sjeti da se vrata otvaraju u salon, da su širom otvorena i da je dosta teško zatvoriti vrata, a da se ne vidi šta je u njenoj sobi, povikne mu: — Ne, ne, ne zatvarajte!
Vojnić, ne znajući što da učini, stupi na prag njezine sobe i gledajući joj u lice upita:
— Što ću, dakle: zatvoriti ova vrata ili ne?
— Ta, sad je sve isto! — nasmije se Zorka dražesno i zvonko.
— Da, imate pravo! — prizna Jakov.
— Ala smo djeca! Sjedite amo, do uzglavlja! — umoli ga Zorka stidno.
— Hvala, hvala, gospođice! Oh, vi ste vrlo blijedi! — primijeti Jakov i sjedne da se s njom porazgovori.
— Da, nije mi dobro! — osmjehnu mu se Zorka.
Sada umuknu. Jakov joj promatraše lijepu glavu. Zlatna kosa probijala se na mjestima kroz škuljice svilene mrežice; njeno spokojno i zadovoljno lice bilo je dobro i milo, a bjelina jastuka podavaše mu neku svježost i glatkoću. Usne joj je upokojio radostan smiješak, miran, sveudilj isti, kao dah sretne ljubavi. Zorka bijaše toga dana prekrasna, te da Jakov nije bio u nju otprije zaljubljen, zaljubio bi se sada.
— Gospođice, Zorko, ti me ljubiš? — upita je Jakov tiho i uze joj toplu ruku.
Zorka okrene lice k njemu, prigne glavu, uzdigne oči i osmjehne mu se kao razmaženo dijete.
— Oh, kako si krasna! — uzdahne Vojnić kao presenećen.
Zorka se dražesno namrgodi i šapne:
— Nemoj mi to govoriti!
— Da, divna si! — hoće on prigušeno i poljubi joj ruku.
— Jakove, molim te, nemoj mi laskati! — ukori ga ona.
— Neću više!
Sad ga poče Zorka koješta raspitivati o Ribičeviću: šta je nakanio učiniti radi one uvrede, a naposljetku ga umoli neka sve zaboravi, jer nije vrijedno tražiti zadovoljštinu od onakvog prostaka! Jakov je bio njezina mnjenja i obeća joj da se neće nikada pobiti u dvoboju. Sad počeše opet šaputati o svojoj budućoj sreći i graditi svakojake osnove za budućnost...
Rezi bješe malko prije javila Sabini da je čeka jedan gospodin. Bio je to Viktor Ribičević. Kad ga Sabina opazi, osovi se, digne nos uvis, pa ga promjeri strogim pogledom kao da ga pita: šta imaš ti ovdje posla?
Viktor se smete, pocrveni do ušiju, nakloni se ne izustiv ni riječi.
— Šta želite, gospodine? — upita Sabina hladno, reskim glasom.
— Gospođo, vi znate dobro šta se dogodilo...
— Da, ja znam sve, a sada? — zapjeva Sabina i uzvine glavu na pleća.
— Priznajem da sam se prenaglio, ali uzmite u obzir moju ljubav...
Sabina ga prekine glasnim, naglim, na kratke stanke prekinutim smijehom, te svaki onaj njezin "ha", "ha" padaše mu u lice poput oštra, debela i mrzla zrna grda. Viktor je gledaše osupnut.
— Vašu ljubav! Vašu ljubav! — odsiječe zatim Sabina porugljivo.
— Ali, gospođo, ja vas ne razumijem! — slegne ramenima, glupo, smiješno, kao čovjek poražen.
— Vi me ne razumijete? — nasmija se opet Sabina. — Čujte, da vam kažem u nekoliko riječi: ja sam se u vama prevarila!
Viktor razvali oči, a ona nastavi smijući se:
— Gospodine, nije za vas žena! Počekajte još koju godinu dok se opametite! Vama, vama da dam svoju Zorku! Gospodine! Vi, zaručnik, pa polazite krabuljne plesove! Zar ste mislili da mi nije na srcu sreća moga djeteta, da se ne zanimam za svaki vaš korak? Oh, slutila sam da ćete poći na ples, napokon to i saznah! Odvedoh u streljanu Zorku da se osvjedoči na svoje oči da vi niste dostojni njezine ljubavi! Gospodine, ja vas žalim!
Viktor drhtne.
— Zorka vam poručuje po meni da vas više ne želi vidjeti; uostalom, kad bi ona to i željela, ja bih vas znala zapriječiti... Dragi gospodine, ja se nadam da ste me razumjeli.
Viktor se ćutio krivcem.
Sabina ga gledaše ovako blijeda i uznojena, radujući se u srcu. On htjede da se ispriča, no riječi mu zapinjahu u grlu. Sabina mu mahne rukom neka šuti, pa mu se nakloni i otiđe u sobu svoje Zorke.
Ribičeviću se zamagli pred očima. Onako salomljen sjede i pritisne srce objema rukama. Disao je naglo, gušilo ga i morilo. Gospodski ga namještaj tihe sobe vrijeđao, rugao se njegovoj boli; on se osjećao jadnikom, odbačenim i prezrenim čovjekom; činilo mu se da je duboko pao, da je nekoliko godina prošlo odonda kad je poljubio Zorku zadnji put. Dugo je vremena tu sjedio, a napokon se bio posve zaboravio, te nije više ništa mislio, nego je nijemo gledao u Zorkinu sliku, koja je visila u velikom, pozlaćenom okviru na zidu. Krasna mu se djevojka smiješila i gledala ga svojim modrim očima neprestano, radosno, začuđeno. Viktor se sjeti minulih sretnih dana, svoje ljubavi, a u srce mu se stane slijevati tuga i milina. Oči mu se ovlaže, Zorkina slika bivaše sve nejasnijom, njezin se radosni smiješak izgubi u njegovim očima, pomućenim suzama. Viktor ustane, uzdahne, otare suze te iziđe iz Sabinine kuće.
| Sljedeća stranica→ |