V. Gospođa Sabina VI.
autor: Eugen Kumičić
VII.


Iza noćne kiše osvanuo veseo zimski dan. Sjajno sunce, nagnuto k jugu, spušta okomito svoje trake nad Zagreb. Pločnici su u Ilici čisti i suhi, mnogi su prozori otvoreni, stakla se na mjestima bliješte, stanovi se izvjetravaju; u bistrom i prozirnom zraku, pod neobično odaljenom modrinom nebosklona, nagone se svijetlosivi, rijetki oblaci, tjerani mlakom jugovinom. Njihove sjene lete preko ulica, trgova, kuća i povlače se po Okiću i Sljemenu, zasjenjuju livade, crne oranice i žute valove hrle i razlivene Save. Po šiljastim se krovovima topi snijeg i puzi u velikim grudvama po glatkom crijepu, ostavljajući za sobom velike vlažne ljage, što se domalo posuše, prevrne se preko strehe i ruši na pločnik, gdje se sav razleti, a kad se rastrese na čijoj glavi ili ramenu, smiju se neki gizdelini toj nesreći. No jošte se više raduju ako se ta nesreća pripeti kojoj poznatoj gospođici, jer će joj izreći svoje duboko sažaljenje na budućem plesu, moći će cijelu noć o tome razgovarati i tako zabavljati svoju plesačicu. Ilica je na više mjesta ispresječena sunčanom svjetlošću, što u nju upada iz ulica s južne strane. Mnogo svijeta šeće otkopčane kabanice, neki mladi ljudi osjećaju već preveliku toplinu, te imaju na sebi kratak i tijesan kaput i uske hlače, što im dosežu do članka, pa misliš da su na sebe navukli odijelo mlađega, stasom manjega brata. Ima tu mladih djevojaka, sve po dvije, tri, pet i više njih banu u Ilicu iza nekih uglova. Te djevojke nose knjige i pisanke, ozbiljna su lica, na kome se crta samosvijest. Jedna se plavka među njima glasno smije, sad govori s jednom, sad s drugom, a pritom je turnula ruke u džepove otkopčana kaputa, skrojena na mušku. Među tim djevojkama jošte jedna plavka, vitka, visoka, pomodno, suviše elegantno, odjevena. Ta sakriva knjige kad prolazi mimo muškaraca, kao da se stidi, pa pogledava u dućane, u izložene nakite lakomo i požudno.

Ilica je neobično vesela. Krasan je zimski dan. Zrak je lagodan i procijeđen mirisom oranica i livada, gdje je snijeg okopnio. Iz rahle se zemlje dižu lake pare, a zapuhe mlake jugovine donose ih u grad i naviještaju skoro proljeće.

Zorka se Lozarova naslonila na prozoru i smiješila Ribičeviću, koji šetaše suprotnim pločnikom. Zorka mu se toga dana pričinjala dražesnijom negoli obično. Njezin je pogled bio pun miline, a na usnama joj lebdio bolan smiješak. Zorka je spustila zastor, pa, držeći ga jednom rukom, sad bi se povukla u sobu, sad bi se opet više ispružila nad ulicu. Lice joj je bilo u sjeni, ispod zastora se nije vidjelo čelo, no njene mile oči gledahu u njega povjerljivo kao nikada. Sunce joj je oblilo samo bijelu ruku, ali kad bi nešto podigla zastor, pao bi joj trak i na njedra, te pozlatio njeno modro odijelo.

Ivan se Lozar žurio kući da ne zakasni k ručku. Gusto je i naglo koračao i poskakivao, kao da se odbija od ploča, kao da je pruživ. Idući tako, nabasa na Milana Kriškovića nedaleko od svoga stana.

— O! Milane! — povika Lozar i uhvati ga prijateljski pod ruku, okrene ga i odvede ga sa sobom. Milan je bio smeten i kiselo se smiješio.

— Dragi Milane, jesi li gdje vidio gospodina Ribičevića? A, vražji je on dečko! — zaustavi se Lozar u hodu i udari Milana rukom po ramenu.

— Da, da, vidio sam ga malo prije! Idite susrest ćete se s njime. Gospodine, oprostite, moram kući...

— A, što si se vraga uzbunio? — upade mu u riječ Lozar. — Ti vrebaš na neku od ovih lijepih gospođica! — nasmiješi se Lozar, rekavši to malne u lice jednoj gospođici koja je mimo njih prošla. Gospođica s knjigama osmjehnula se starom šaljivdžiji i stidno oborila oči.

— Čujem da ste bili u mladosti pravi Don Juan! — kimnu Milan.

— Što? U mladosti! Ha, ha, ha! Dragi Milane! Ti, dakle, misliš da dan—današnji ne bi moglo zakucati za mene koje srce? Dakako, ti to misliš! Hajd'mo, danas si moj gost; popit ćemo čašu vina!

— Hva... hvala! Ne mogu, da, ne mogu! Drugi, drugi put — izvine se Milan.

— Ta ne luduj, Milane! A, evo Ribičevića! I on će s nama!

— Ne, bez šale, valja da idem! Oprostite, da, drugi put! — branio se Milan.

— Nije ti pomoći! Gle ti njega! — reče Lozar i proveze svoju desnicu pod pazuho Milanove ljevice. Milan na to problijedi. Lozar ga je sada silomice vukao.

— Što se pravdate, gospodo? — upita Ribičević približivši se i podavši im ruke. Viktor je bio veseo.

— Servus, dragi Ribičeviću! Hajde, pomozite mi! — smijao se Ivan Lozar svojoj šali, a nije znao da se Zorka na prozoru mrgodi videći nesmotrenost svoga oca, koji, uostalom, nije ni snivati mogao da će dolazak Milanov Sabinu ozlovoljiti. Lozar je bio posve nevin jer mu nisu bili poznati neki odnošaji njegove obitelji.

— Šta da vam pomognem? — pitaše Viktor i pogledavaše u Zorku. Bio je opazio naglu promjenu na njenu licu, te se poboja da je nešto skrivio. Ni njemu nisu bili poznati neki odnošaji dražesne Zorke.

Milan se otimao, klanjao se i obećavao da će doći slijedećega dana, no Lozaru se činilo da se mladić šali.

— Pozvah ga k ručku, a on veli da ne može ići. Dragi Ribičeviću, moja žena umoljava i vas da nam danas počastite stol. Vi, valjda, nećete zamjeriti što vas tek sada lovim ovdje na ulici. E, vi ste domaći! Ribičeviću, uhvatite Milana ispod druge ruke. Tako! Ha, ha, ha!

— A... a... ali, dragi gospodine, molim vas, uistinu ne, ne mogu, nemam vremena! — moljaše Milan u najvećem strahu.

Silentium! — Ribičeviću, držite ga čvrsto! — hihotao je Lozar.

Milana odvuku sada u vežu. Na dnu je stuba jošte molio da ga puste, ali napokon uvidi da mu se valja podati udesu. Zorka čekaše, strepeći i dršćući; već joj bio neugodan prizor pred očima, no ona se prevarila. Kad opazi Sabina Milana, žacne se malko, ali shvativši sve u jedan čas, savlada svoje presenećenje i svoj jad, i poda ruku Milanu veoma ljubazno, a nije ga htjela ni okom ošinuti, jer je uviđala da ga mora osokoliti i osloboditi njegove pojmljive zabune. Milan se čudio njenoj prijaznosti. Ne shvaćajući njena ljubaznoga susreta i onoga nagloga preobražaja na njenu licu, uze se klanjati i glupo smiješiti. Zorka bijaše sve opazila i poglednula važno majku, koja ju je kradomice povukla za haljinu htijući joj reći: "Ne boj se prizora, sve je u redu! Govorit ćemo kasnije!" Zorka pomisli da joj je majka htjela reći: "Ala je glup tvoj otac!" Kako se vidi, nisu se razumjele.

Gospoda odlože kapute.

— Mila ženice, je li ručak već gotov? — upita Lozar tarući veselo ruke.

— Jeste! — nakloni mu se Sabina. — Zar si gladan, dragi Ivane? — doda zatim zabrinuto i nježno, kao kad majka pita svoje dijete da li ga što boli.

— Kako ste, milostiva?... A vi, gospođice? — reći će Ribičević.

Sabina, oslonjena o rame svoga muža, kimnu da je dobro. Zorka upita njega za zdravlje.

— A gdje ste se s Milanom sastali? — zavrti Sabina lagano glavom.

— U Ilici, milostiva, da, u Ilici; vani je lijepo vrijeme, divno! — pentaše Milan stojeći pognuto, pravo ispruženih ruku sve do koljena. Dok je pripovijedao o vremenu, vukao je iz rukava kaputa ošve košulje, a to je činio samo s tri prsta svake ruke. Milan se nosio na gospodsku, tako da se Lozar često snebivao od čuda kako da mu ne stišću prste one uske i šiljaste cipele, što su bile omotane žutim suknom. Toga dana imao je na sebi žućkast i kratak haljinac, iskrižan crtama raznih boja. Modre mu hlače bijahu već nešto izlizane na dnu nogavica, a kad se klanjao, neprestano je stiskao pete da se ne opaze one izjedene niti. Mutnim je očima lagano micao, a glavom je neprestano kretao, kao kad nešto ispred sebe na stolu tražimo. Njegove su zjenice bile sive i zalivene nekim mrtvilom.

Zorka mu je gledala preko ramena, preko glave, razgovarajući s njime, te je hinila pred Ribičevićem kao da joj je Milan od malo vremena poznat, kao da ne drži ništa do njega, da joj je tuđ, dosadan. Sabina se već na Milana nije ni obazirala, a kad bi joj on štogod rekao, nije mu odgovarala nego se pričinjala da je prečula njegove riječi, i naglo bi štogod upitala Ribičevića. Kad je Viktor govorio, ona bi ga slušala, sagnuvši se prema njemu i smiješeći mu se, pa ako bi se tada u njegove riječi uplitao Milan, mahnula bi mu rukom neka šuti, a Viktora bi umolila pogledom da oprosti što mu smeta taj dosadljivac svojim glupim primjedbama. Sabina je isticala veliko prijateljstvo, srdačnu pouzdanost prema Ribičeviću. Sve ljubaznosti kojima je izražavala svoju radost, bile su namijenjene Viktoru.

Pri stolu bijaše sve otmjeno; svako se trsio da bude duhovit, uslužan i umjeren u jelu i piću. Soba se bila napunila veselom svjetlosti, koja je sjećala gospodu lijepih proljetnih dana. I mali je Silvio bio dobar i čedan pri stolu, jer mu majka bješe kupila nov velociped. Irena se veoma čudila otmjenom ponašanju gospode i naslućivala da se zapleo nekakav važan događaj. Njoj je godilo što gospoda tako tiho govore, da ne prekidaju riječi jedan drugomu, a kad ju je Viktor veoma prijaznim smiješkom umolio za dozvolu da joj natoči čašu, stalo joj se srce rastapati od miline. Ribičević je sjedio do Sabine, koja ga umoljavaše da uzme ovo i ono, a kad se on zahvaljivao, opet ga je nudila najboljim komadima pečenke, te mu ih svojom vilicom metala na tanjur. To se Ireni nije sviđalo. Sabina je natakala Viktoru čašu vinom, a kad bi joj dokazivao da nije dostojan tolike dobrote, gurnula bi ga laktom, kucnula bi se s njime i smiješila mu se neprestano i slatko. Ribičević se divio toj miloj gospođi, svojoj dobroj punici, i svakim bi časkom zirnuo u Zorku, koja mu sjedaše nasuprot, do Milana. Zorka je bila blažena, i najsrdačnije bi mu se osmjehnula baš onda kad bi joj Milan pod stolom najjače pritiskao prste, pa to ne stoga, što bi je, možda, boljeli prsti, nego ne znajući šta da kaže Milanu, kako da ga ukori, a da ostali ne opaze i ne čuju. Uviđala je da je najpametnije smiješkom sakriti svoju zabunu, negodovanje i jad. Zorka je bila sapeta u modru odijelu, koje je bilo zakopčano sve do vrata. Odraz modrine njena odijela podavaše krasnom joj licu nešto nevino i dobro. Njene se grudi dizahu milovidno, te se činilo Viktoru kao da hlepte za njim.

Zorka bijaše mirna i spokojna.

— Dragi Ribičeviću, zašto dolazite tako rijetko k nama? Zar vam već nisam rekla da su vam naša vrata uvijek otvorena? — pitaše ga Sabina položivši svoju ruku na njegovu.

— Milostiva, vi ste suviše dobri! — nakloni se Ribičević.

— Ribičeviću, u vaše zdravlje! Vi ste divan čovjek! — vikne Lozar i isprazni čašu.

— Živio gospodin Ribičević! — klikne mali Silvio, doleti k Viktoru, kucne se s njime, ispije do dna i reče: — Evo, tata, i ja sam ispraznio kupicu! — Svi se nasmiju, samo Irena uzdahne: — Silvio!

— Da, divan čovjek! — mrmljaše Lozar u tanjur. — Divan čovjek, no Ribičeviću nešto manjka... Ženica, ženica...

— Molim te, dragi Ivane! — umoli Sabina, koja nije dozvoljavala da se dira u Ribičevićeva čuvstva.

— Ta, nije dijete! Dakako da nije! — mahne Lozar znajući da taj razgovor godi njegovoj ženi.

— Da, dakako da nije! He, he, he! — nasmija se Milan, a da nije znao zašto.

— A šta se ti, Milane, smiješ? — upita Sabina.

— Ja, milostiva gospođo? Da, dakako da nije dijete! E, gospodine Ribičeviću, je l' te, mi se poznajemo! O, mi smo vražji dečki, mi smo...

— Ti si, amice, velika bluna! — mahne Lozar prema Milanu objema rukama. Sabina ukori muža, gurnuvši ga nogom ispod stola. Lozara to iznenadi, pogleda je i zine: — A! — Sabina se naglo okrene prema Viktoru, a muž joj se dosjeti da je počinio nekakvu nesmotrenost.

— Ha, ha, ha! To je divno, da, divno! — smijao se Milan, jer mu je rekao Lozar da je bluna.

— Ali molim te, zašto se smiješ? — upita ga sada Ribičević.

— Zašto?... Da, smijem se..., da, sad sam se sjetio! Oh, to je divno! Ha, ha, ha! Ta, zar ne znate da je danas generalica pala na ledu?

— Koja generalica? — uzvine glavu Sabina i sakupi u sredini čela kožu.

— Ta, naša patronesa! Ha, ha, ha! Divno, divno!

— Generalica! — mahne Sabina prezirno, pa klimajući glavom ponovi još prezirnije: — Generalica, generalica! Cijeli se božji dan skita Ilicom!

— O, vrlo naobražena žena! — obrani generalicu Milan.

— O, ti si velika bluna! — reče Lozar oponašajući njegov glas, a obrativ se k Ribičeviću nastavi:

— Evo, dragi prijatelju, ovakvih imate mnogo u Zagrebu!

— Milan je vragometan dečko! — kimnu Ribičević.

— Hvala ti, amice! Divno, divno! — nakloni se Milan.

— Milane, znaš li ti čitati? — upita ga Lozar.

— Čitati? Želite da vam čitam jedno bezimeno pisamce? — reče Milan i segne u džep.

— Od kakve kuharice? — upita Lozar, a Sabina ga opet gurne. Objed je bio lijepo započeo; do pečenke je vladala pristojnost, a sad se, evo, sve izvrglo. To je ljutilo Sabinu.

— Divno, divno! Da, bezimeno! O, krasan jezik, valja da je naobražena dama, da...

— Molim vas, prestanite! — razljuti se Irena. Takvi bi je govori uvijek ogorčili.

— Gospođice... — naceri joj se Milan.

— Vaše kuharice ne spadaju amo! Zar vas nije...

— Ireno, to je šala! — zapjeva Sabina i ustane.

Objed se svršio. Svi osim Lozara ustanu i upute se u drugu sobu, gdje je bio glasovir. Zadnji je izlazio Ribičević pa kad je umolio Zorku, stupivši malko postrance i naklonivši joj se, da uđe u salon pred njim, stari je Lozar važno zakašljucao, namignuo mu i mahnuo rukom neka mu se približi da ispije s njim još jednu čašicu. Dok su oni pili, čekala je Zorka u drugoj sobi Viktora i smiješila im se kroz otvorena vrata. Viktor cmokne jezikom, otare usta i bradu, pa pritrči k djevojci.

Sabina umoli Milana neka zaigra štogod na glasoviru, no Zorka preleti salon skližući se po glatkom podu i sjedne pred pijano.

Zorka igraše neki valcer ljuljajući glavom i tijelom i pogledavaše majku i Viktora koji se razgovarahu povjerljivo. U njihov se razgovor bio upleo i Milan. Irena je sjela podalje od svih i zadubila se u veliku knjigu pozlaćenih korica. Sabina pripovijedaše Viktoru cijelu historiju o muzikalnom naobraženju svoje kćerke; hvalila je njene učitelje i dokazivala mu da je Zorka rođena za glazbu. Milan je povlađivao Sabinine riječi veleći da gospođica divno igra, da joj u Zagrebu nema premice. — U Zagrebu! — rekla je Sabina i porugljivo se osmjehnula. Silvio je međutim skakao kao mahnit i vikao majci neka ga gleda kako pleše, ali u jedan mah bio se zaustavio usred salona i zagledao u sobu, gdje je njegov otac sjedio pri stolu. Zapanjenost i čudnovat posmijeh na Silvijevu licu opaze Sabina i Viktor. Dječak dođe k majci i šapne joj u uho: "Tata je poljubio Reziku!", Majka ga poljubi, pogladi mu glavu i reče mu neka ide u dvorište, gdje mu je velociped. Sabina se nije bila niti najmanje uzbunila, no ljutilo ju je što je Silvio opazio šalu svoga oca. Jošte se razgovarahu o glazbi, a zatim Sabina pogleda Zorku vrlo važno, te pođe u drugu sobu, ne u onu gdje su objedovali. Sabina uzme u ruku jedan ženski škrljak, priđe k vratima i zovne Zorku i Ribičevića. Za ovima je htio unići u sobu i Milan, no oštar Sabinin pogled zaustavi ga u hodu. Taj pogled nije bio proračunat, već posve naravan, a odavao je strah koji obuzima majku kad misli da će joj tkogod pomrsiti račune u bijesnom lovu na zetove. Milan se bio trgnuo pred onim crnim okom, raširenim, gnjevnim i lakomim kao u gladne mačke što obilazi koš svježih sardelica.

Sabina, vrteći škrljak u ruci, upita Viktora:

— No, kako vam se sviđa?

— Prekrasan, prekrasan! — odgovori Viktor motreći vrpce i cvijeće na klobuku.

— Danas sam ga kupila — reče Sabina i metne ga na Zorkinu glavu. — Zorka, amo, okreni se prema svjetlu da te vidi naš dragi prijatelj Ribičević! Zar ne da imam dobar ukus, dragi Ribičeviću?

— Divan, gospođo! — nakloni joj se Viktor.

Zatim ga umoli Zorka da joj sveže vrpcu škrljaka, a on uzme svilu u ruke, te htjede napraviti lijep uzao pod njenom bijelom i punanom bradom. Topal dah vijao mu u lice iz Zorkinih rumenih ustiju, između ona dva niza bijelih, čistih i zdravih zuba; a okrajci rukava doticahu se njezine haljine. Ribičević ne mogaše svezati vrpce jer su mu prsti suviše drhtali. Zorka se smijala, a Sabina mu reče: — Kakav ćete vi biti suprug! Joj meni, ni vrpce ne znate svezati! — uzdahne i osmjehnu mu se. Ribičević je tvrdio da će i to naučiti kad bude imao ženu. Zorka porumeni na te riječi i obori stidno glavu. Majka, stojeći iza nje, povukla ju je za haljinu davši joj tako znak da ne popusti, da je sada najveća borba, neka se junački drži.

— Ribičeviću, dragi Viktore, da vi se zovete Viktor..., zar ne da nije baš ružna moja Zorka? — pitaše Sabina žmureći mu u oči.

— Divna! — uzdahne Ribičević.

Zorka se poda majci u naručaj, te joj se nasloni na rame da sakrije lice na njezinu jakom ramenu.

Majka joj pogladi mekanu zlatnu kosu i reče:

— No, Zorkice, budi dobra; gospodin Viktor..., naš Viktor nije ljudožder!

— Dakako, ja nisam ljudožder! — potvrdi Ribičević, a oči mu sijevnu i obuhvate Zorkin dražesni stas oko pasa.

Sabina opazi taj pogled; usne joj drhtnu, oči joj se širom otvore i promjere znalački Viktora. Sabina, da sakrije svoju zabunu, naglo reče:

— Dođite amo, Viktore; jošte ću vam nešto pokazati što sam danas Zorkici kupila!

Majka htjede otvoriti jedan ormar da pokaže Viktoru novu haljinu, ali je uto zovnu Lozar, jer da je došao u posjete g. Ilija Hribar. Sabina se nasmiješi Viktoru, namigne Zorki pa ih ostavi same.

Ribičević se sada zagleda u Zorku, koja stajaše pred njim oborene glave. Ruke joj se spustiše mrtvo niz ubavo tijelo. Sabina je bila za sobom zatvorila vrata. Iz salona su se čuli zvuci glasovira. Sunce je naginjalo k zapadu, poprijeko. Nakon dulje šutnje uze Ribičević Zorkinu ruku i vruć cjelov utisne na onu bijelu i glatku put. Zorka mu se milo osmjehnu, a on je dovede do jedne stolice i pritisne je malko na ramenu da sjedne. Zatim klekne na jedno koljeno i obuhvati joj obje ruke. Zorka se slabo branila.

— Slatka Zorka, vi me... ljubite? — pitaše je Viktor, a glas mu drhtaše i zapinjaše.

— Ustanite! — šapne djevojka.

— Ne, prije valja da saznam svoju sudbinu!

— Viktore, vi me ne ljubite! — huknu Zorka malne očajno.

— Ja, ja da vas ne ljubim? Ta, umirem za vama! Zorko, ako me ne ljubite, ja ću se...

— Oh, ne, ne! — prestraši se djevojka i položi mu ruku na glavu, koju on spusti na njezino oblo koljeno, na njezinu jaku nogu. Tako stajaše nekoliko časaka, a onda reče dršćućim glasom:

— Dušo moja, zašto me mučite? Oh, budite dobri i plemeniti! — moljaše je uzdignuvši oči vlažne i mutne.

— Da, ljubim vas, ljubim! — šapne Zorka i klone mu glavom na rame.

Viktor primi lijepu glavu objema rukama i pritiskivaše je na svoj obraz govoreći nestalnim glasom: — Znao sam da me ljubite, no htio sam čuti tu preslatku riječ iz vaših usta! Vi, dakle, vi, ti želiš, ti hoćeš biti mojom milom ženicom?

— Da! — odvrati naglo Zorka i odlane joj kao vojskovođi kad vidi da neprijatelj polaže oružje.

Viktor naglo ustane, uhvati je desnicom za bradu, te kako je sjedila, uzvine joj glavu nad lakat svoje ljevice, nad niskim oslonom stolice; sagnuvši se, poče joj cjelivati rumene usne, silovito, čvrsto po srijedi, u uglovima, do samih bijelih zubi, a onda čelo, jagodice, vrteći glavom i zatvarajući oči.

— Viktore, je l' te, mi ćemo biti sretni!

— Da, dušo mila, sretni i blaženi! Ja ću te do groba, do crna... — ne svrši Ribičević, jer se naglo otvoriše vrata. Sabina se hotimice začudi, pa odmah uze hiniti duboko ganuće.

— A, zar tako, kad se časak udaljim? Zorka, Viktore! — kimnu Sabina i dotakne se očiju rupcem.

— Majko! — uzdahne Zorka.

— Milostiva... — htjede nešto reći Viktor.

— Ah, djeco, djeco! — uzdahne Sabina duboko. — Zorko, ti ne ljubiš svoje majke, a vi, okrutniče, vi ste me lišili njenoga plemenitoga srca! Viktore, vi ne znate što ćuti majka, kad..., ah, to je strašno! Ljudsko srce ne može ljubiti i ovo i ono... Grozno, grozno! — zdvajaše Sabina.

Majka zagrli sada jedinicu i stiskaše je na velike grudi kao da se boji da će je u istom času zauvijek izgubiti. Očajno ju je privinula na njedra i plaho gledaše Viktora, strepeći pred njim, pred tom grabežljivom nemani, koja je začarala i koja će da joj ugrabi dobru Zorkicu, njezinu jedinu radost, jedinu utjehu!

— Da, da, vi se ljubite, vi se ljubite! — šaptaše Sabina. — Oh, ljubav, prava se ljubav poznaje kao i čisto zlato! Viktore, vi šutite, vi šutite?...

— Milostiva, šta da vam kažem?

— A ti, Zorko?... Utješi me! Ne, ja bez tebe ne mogu živjeti!

— Majko, ja ga...

— Da, da, ti ga ljubiš, a što mogu ja, jadan stvor, protiv vječnih zakona naravi? — uzdisaše Sabina.

— I on mene ljubi! — izlane Zorka.

— Je l' to istina, Ribičeviću? — preplaši se Sabina.

— Gospođo, da, obožavam je, i molim vas za njenu ruku! — izusti Viktor s teškom mukom. Njemu je bilo malne žao što je prouzročio toliku bol u Sabininu srcu.

Sabina je jošte pô sata uzdisala i pripovijedala kako živi samo za svoju Zorku, kako je još mlada za udaju, i kako se nije nadala da će što takvo tako rano saznati. Govorila je o Zorkinu djetinjstvu, o materinskim brigama, o strahu što je pretrpjela nad zipkom svoga djeteta kad je bila Zorka jednom teško oboljela. Zatim je razvila veliku sliku o svojim besnenim noćima, o tolikim radostima, te o tuzi koja bi je obuzimala kad je pomišljala da će jednom svanuti crn dan, njoj, bez sumnje najboljoj majci, dan kad je bude ostavila njena kćerčica da pođe s nepoznatim čovjekom, među bešćutne ljude, sama, mlada, vikla na svako dobro, neiskusna, dobra i povjerljiva.

Sabina se isprva pretvarala, ali je napokon opoji zvuk njezina vlastitoga glasa, koji bivaše svakim časkom toplijim i srdačnijim. Zorka je bila mekana srca; riječi njene majke duboko je ganuše. Ona jecaše. I majci je i kćerci godilo što su ganute, to im bijaše neka utjeha, neka isprika pred svojom savjesti. Sabina, čim je umukla, čim joj je prestao zujati vlastiti glas u ušima, odmah se osvijesti. Ribičević je gledaše očaran i uznesen; on se bojao pred takvom kreposti, uviđao je svoju ništetnost i držao je da nije dostojan da bude mužem kćerci tako plemenite žene.

— Djeco draga! — reče Sabina tužnim glasom: — kad se ljubite, kad ne možete živjeti jedno bez drugoga, čemu da se onda ovako sakrivate da uzmognete kazati koju riječ? Zar ne bi bilo bolje da čim prije stupite pred oltar božji? Viktore, je l' te, da pravo govorim?

— Da, gospođo, čim prije! Zorka i ja ne poznamo se od jučer... Rođeni smo jedno za...

— Dobro, dragi Viktore! Za koji dan zaruke, a vjenčanje za...

— Za... za mjesec dana! — pomogne Viktor Sabini.

— Ah, djeco, djeco! — uzdahne Sabina. — Jeste li sada zadovoljni?

— Milostiva, da je moguće, i danas bih u crkvu! — osmjehnu se Viktor.

— Viktore! — ukori ga Zorka nježno.

— No, sad hajd'mo u salon! Viktore, izvolite! — pokaže mu Sabina vrata da prvi iziđe, a kad one ostanu iza njega, šapne Sabina kćerci: — No, sad je u redu!

Irena umah opazi njihova vesela lica; razvali oči, zatvori knjigu, pa dostojanstveno iziđe iz sobe. Sabina gledajući za njom kimnu dva—tri puta, pljesne rukom o ruku i glasno se nasmije. I stari se Lozar nasmije bojeći se da bi uvrijedio ženu da nije njezinih nazora u svakom pogledu. Lozar stajaše uz glasovir do Milana, a bio je donio u salon bocu vina i dvije čaše, te sve postavio na glasovir. Sabina opazi vino, ali ne htjede učiniti nikakve primjedbe.

Sabina mignu Milanu neka je slijedi u jedaću sobu. Milan problijedi i posluhne. Kad budu sami, uhvati ga svakom rukom za jedno rame, strese ga, približi ga k sebi, tako da joj je udario prsima o grudi, pa ga odrine i zapovjedi mu neka sjedne pokazavši mu oštrim zamahom desnice stolicu. Milan je gledaše okamenjen. Dugački prsti drhtahu mu na koljenima.

— Čuješ, Milane, ti znaš da si zaslužio... — pokaže mu Sabina dlan ispružene desnice.

Milan zakašljuca i odmakne se od nje sa stolicom.

— No, nije vrijedno da te ispljuskam... Ne boj se; zar ti ne velim da nisi vrijedan?! Milane, ti si velika ništarija!

— Molim, da, da! — potvrdi Milan gorkim osmijehom.

— Pazi se! Ako dočujem da si igdje pisnuo ma jednu riječ...

— A, a, molim, nisam dijete! — obeća, gledajući u njenu desnicu opet ispruženu.

— Dakle! — šapne Sabina i prekriži usnice kažiprstom, pogleda ga važno, nasmiješi mu se, protare zatim palcem kažiprst, klimajući mu kao da ga nešto pita. Milan pogladi kosu, protegne noge, izvrne ih i pokaže Sabini izlizane hlače oko pete.. Sabina ustane, uzme novčarku iz jedne ladice, pa prijeteći mu očima, utisne mu u ruku jednu desetaču. Dok ju je Milan privijao i metao u svoju lijepu, praznu novčarku, uhvati ga Sabina iz šale za uho..

— Znaš, ako čujem da si izustio jednu riječ!... — zagrozi mu se i makne rukom.

Ona ga je sveudilj držala za uho, a on se smijuckao i zurio sad u njene oči, sad u novčarku.

— Sad hajde! Gdje ti je klobuk? Idi! — gurala ga je prema vratima.

— Da pozdravim barem gospodu...

— Šta im treba tvoj pozdrav!

— Zorka se, dakle, udaje? Čini mi se — da, Ribičević...

— Beno!

— Molim... Ha, ha, ha!

— Hoćeš da te... — mahne Sabina desnicom.

— Za Ribičevića?... E, e, e! Divan dečko!

Sabina kimnu.

— E, e, e! — smijao se i klimucao Milan, izlazeći iz sobe.

Sabina ga je opet držala za uho. Još na pragu sobe, onako okrenute glave i nakrivljena vrata, smijao se Milan i žmirkao u Lozarovu ženu, u svoju zaštitnicu, kako bi običavao reći Ilija Hribar, kojemu bijahu poznate sve Sabinine tajne.

Kad se zatim Sabina povrati u salon, opazi Zorku u naručju svoga oca. Lozarove oči zalile su se suzama. Naglo je otirao crveno lice hrptom rutave ruke.

— Draga Sabino, sve već znam, sve mi je rekla Zorka! — govoraše Lozar smijući se iskreno i srdačno.

— Baš nam treba petljanija! Ljube se, pa neka se uzmu, a to neka bude čim prije kad već valja da bude! — klikne Sabina i uzme za ruke Zorku i Ribičevića.



Sljedeća stranica