Gospođa Sabina/V.

← IV.

Gospođa Sabina V. autor: Eugen Kumičić

VI. →

V.

Ivan Lozar je nešto zakasnio k ručku. Teško je uzlazio stubama vukući sa sobom debele noge. Bilo mu je u duši kao da ide u posjete neprijaznim, tuđim ljudima, pa kad se popeo u prvi sprat i kad je opazio na vratima svoga stana svoje ime na žutoj limenoj tablici, njemu se i to ime pričinilo tuđe, nesnosno, malne mrsko. Žao mu je bilo što je baš on taj Ivan Lozar. Došav u sobu, potuži se ženi da mu je studeno i baci sam u peć jedno drvo. Sabina mu mirno odgovori da zimi mora biti studeno. Malo kasnije sjedoše k stolu. Svi su šutjeli isprva; samo je Silvio pripovijedao svom ocu da će mu majka kupiti velociped. Otac ga je slušao i ne slušao pogledavajući na svoju ženu koja se silila da protjera s lica oblake sjete i dosade. Na njenu se licu vidjelo da joj u srcu kuha, da će domalo provaliti oluja. Lozar, sagnuv se nad svoj tanjur, iščekivaše nestrpljivo svršetak ručka. Irena bi svaki čas pritisla čelo prstima i duboko uzdahnula s boli što joj je sjekla glavom. Ona se držala dostojanstveno i važno kako se i pristoji biću koje čuva u svojim grudima veliku obiteljsku tajnu. Onaj zagrljaj Ribičevićev i Zorkin duboko joj se usadio u pamet, a drago joj je bilo što ih je iznenadila, jer je znala da će moći zabavljati svoju maštu bar koji mjesec dana onim prizorom. Pri svršetku ručka ustane Irena, zlobno i ukorno pogleda Zorku i pođe u svoju sobu. Ostali članovi Lozarove obitelji zirnu za njom i svaki se za sebe sažalno osmjehnu. Lozar to ne bi učinio, no osjećao je da to mora biti s neke obiteljske sloge, a povrh toga je mislio da će to opaziti njegova žena te da će je time udobrovoljiti.

— Je li bila kod tebe Zorka? — upita Sabina muža opazivši njegov trajni i usiljeni smiješak.

Lozar se smrkne kad začu glas svoje žene, no odmah uvidi da je pogriješio, pogleda stoga ženu ljubazno i umiljato. Zorka gledaše uvis i bubnjaše prstima po stolu. Sabinu je srdilo to bubnjanje pa opali kćerku ljutim pogledom. Zorka zažmuri i prestane bubnjati. Majka ponovi pitanje.

— Da, bila je — odgovori Lozar pijući vino iz velike čaše. Poplahne usta vinom i opet reče: — Da, bila je!

— Pa zar nisi znao zašto sam je k tebi poslala? — upita ga Sabina drhtnuvši ramenima i glavom.

— Sabino, molim te! — uzdahne Lozar točeći vino u čašu.

Sabina se smrkne u jedan mah. Srdito baci na stol ubrusac, ustane i pođe u drugu sobu.

Lozar raširi ruke i kimajući glavom gledaše za njom, a onda upre lakat o stol, nasloni na ruku debelu glavu i reče svojoj djeci:

— Ni pri stolu nemam mira! Ta koji joj je bijes da se danas ljuti? Djeco, Zorko, šta je tvojoj majci? Ah, to je strašno! Da, to biva obično poslije tih nesretnih plesova!

— Tata, znaš, moj velociped...

— Daj mira! Derane, hajde učiti! — ljutio se otac na svoga sina. — Što ti treba velociped? Dat ću ti ja velociped! Šiba, šiba!

Silvio se ražesti, trgne stolnjak tako da se prevrnuše na njemu čaše. Zorka pljusne brata, jer joj je bilo žao što se crno vino prolilo po stolu. Silvio poče tuliti i pođe da traži majku.

— Zorko, ja ću poludjeti! — jadikovaše Lozar. — Poludjet ću! — ponovi i udari se po čelu.

Zorka slegne ramenima, te rekavši: — Ja ti ne mogu pomoći — ustane i stupi pred zrcalo da popravi onu ostriženu kosu nad čelom. Od zrcala korakne k prozoru i zagleda se u Ilicu.

Lozar je sjedio sada sam pri stolu. Objed mu je prisjeo, a nije to bilo ni prvi ni zadnji put. Njemu je bilo na ovom svijetu svuda ljepše negoli u vlastitoj kući. Gladio je desnicom punu čašu vina i neprestano klimao. U grudima je osjećao veliku gorčinu, u grlu mu je bilo žuhko, pa je stoga ispio dvije—tri čaše više negoli obično. Vino ga je donekle razblaživalo, ono mu je bilo vjernim prijateljem, toliko mu je puta priskočilo u pomoć protiv zlovolje. Vino bijaše njegov najbolji saveznik protiv Sabininih hira, te bi on češće, obično uvečer, osujetio sve ženine navale zamaglivši svoj razum tako da bi ona morala uvidjeti da su joj uzaludne sve riječi sa čovjekom koji je ne čuje, koji je ne shvaća, koji joj ne može odgovoriti. Kad bi se Lozar napio, bio bi dobar, sve bi joj povlađivao tupo se smiješeći. To je Sabinu žestilo, te je bila odlučila da se na stol ne smije donijeti više od jedne boce vina. Lozar se smijao tim strogim mjerama: svake je večeri zalazio u jednu skromnu krčmu, a to mu Sabina nije mogla zapriječiti. On je ljubio vino svom dušom, on ga je štovao i obožavao jer je u njemu zaboravljao sve nevolje i sve Sabinine hire.

— Zorko — pozove tiho Lozar svoju kćerku.

— Želiš? — zapjeva djevojka, a da se nije ni okrenula ni ganula.

— Dođi amo! — mahne otac glavom. — Daj mi još jednu čašu vina!

— Nemoj više piti; zar nećeš danas u ured!

— Ima mlađih u uredu! — kimnu Lozar.

Zorka mu natoči čašu vina iz boce što je bila u ormaru. Otac joj uze ruku, zamašuka glavom, pa gorko i tugaljivo izusti:

— Zorko, ti si dobra, ti ljubiš svoga oca! Zorko, molim te, govori s majkom, reci joj da me ovako ne muči. Molim te, Zorko, reci joj, jer...

— Ali, dragi oče...

— Da, da, reci joj, milo dijete, jer ja ne mogu više ovako živjeti!

Zorkine usne drhtahu. Glas njezina oca bijaše tužan, diraše joj u srce. Zorka položi ruku na očevo rame i šapne:

— Majka je dobra, a znaš i sam...

— Zorko, vidiš, jučer smo opet mnogo potrošili! Moja plaća nije tolika da smijemo... Zorko, reci ti majci, ta vidiš da ja ne mogu jer se odmah razljuti.

— Ja da joj rečem? — začudi se Zorka, uprijevši kažiprst na svoja prsa. — Molim te nemoj to od mene zahtijevati!

Lozar kimnu, ispije vino, pogleda žalobno svoju kćerku, poljubi je, pa pođe u kavanu na crnu kavu. On je molio Zorku da govori s majkom, no znao je da su njegove riječi nesmisao, da Sabinine ćudi ne može nitko preokrenuti. Govorio je da mu odlane srcu, nadao se nije ničemu, no takvi su mu razgovori bili dragi i donekle utješljivi.

Zorka je opet stala pred veliko ogledalo i opet je popravljala one kratke i zlatne vlasi na čelu. Dugo se vremena ogledavala i tražila koji bi bio najprikladniji izraz na njenu licu kad bi dala snimiti svoju sliku. Zatim se trsila da iznađe najslađi smiješak, najljepše držanje glave, a pritom je mislila na Ribičevića, Vojnića i na još neku gospodu. Učila je tu, pred tim velikim i čistim staklom, i uzdisanje i oponašala je stidnu djevojku, opsipanu slatkim riječima, hotimice se silila da naglo uzdiše, a bilo joj je milo vidjeti svoje bujne grudi kako se dražesno snizuju i nadimaju. Napokon pritisne srce, drhtne i uputi se prema svojoj sobi pjevajući tiho i sitno. Idući stanom, nabasa u jednoj sobi na majku, koja je sjedila na divanu i listala neku knjigu.

Zorka u prvi mah drhtne i htjede proći sobom, kao da i ne vidi majke, no ova je tiho, kroza zube, pozove: — Zorko! — Djevojka se naglo zaustavi na taj reski i oštri poziv, te uprije pogled u majku koja jošte listaše knjigu. Zorka stoji usred sobe kao mramorni kip i čeka, a majka lista i šuti. Listovi knjige šušte pod njenim prstima. Ruka joj dršće. Nakon podulje i mučne stanke zatvori Sabina mirno knjigu, ustane i uze šetati sobom. Zorka, stojeći sveudilj na svom mjestu i okrećući se sad lijevo, sad desno, gledaše za svojom majkom, koja joj je prolazila pred nosom. Kad Zorki dosadi to čekanje, podigne ramena i, čudeći se, korakne prema izlazu, no majka se ustoboči pred njom, ustremi joj u lice svoje velike oči, pune gnjeva i jarosti.

Zorka uzmakne pred tim pogledom za jedan korak. Sabinine oči sijevnu sada još jače.

— Srami se! — istisnu Sabina muklo i gnjevno.

— Zašto? — izvine se s teškom mukom iz Zorkina grla.

— Dakle na stubama! Zar nisi čula Silvija? Na stubama cjelivaš ti beskućnike?

— Pa ti vjeruješ Sliviju? — izlane Zorka bojažljivo, dršćući i obori oči.

— Da, ja mu vjerujem. Srami se! Idi! — zaškrine Sabina i gurne je u rame pokazavši joj vrata.

Zorka ne pisne ni riječi nego iziđe oborene glave. Došavši u svoju sobu, sjedne na divan i teško se zamisli. Njene usne stanu grčevito podrhtavati, oči joj se zaliju suzama, koje se kotrljahu niz blijedo lice na ubava njedra. Kad isplače svoju tugu i svoj jad, umiri se nešto, no domalo je zaokupiše još crnje misli. Njenim licem prostirala se isprva mučna očajnost, sva bol stisla joj se oko usnica i grčevito ih nakrivila, a oči, kao da su posve ugasle, staklene i mutne gledahu u supor preda se. Ona mlada svježost i glatkoća njenih obraza bila je sada uvenula, zgrčila se i uzburkala. Klonuvši na divan, spusti glavu na jastuk, ruke niz gojno tijelo, te ležaše tako obrvana i nemoćna od ljute boli. Zaklopi napokon oči, lice joj oživi, gorčina oko usnica raspline se i šapne: — Možda se varam... Nekakva nada zasja joj sada na licu, ustane sa divana, obuhvati čelo desnicom, pa odnesavši je naglo od glave, odlučno reče: — Da, varam se... — Opet je stajala pred zrcalom i smiješila se... Naglo zadrhta, problijedi smrtno i prigne glavu nad grudi. Zorka bijaše silno uzrujana, i u toj uzrujanosti umah se bila skamenila, kao da nešto prisluškuje.

Opet navališe suze na oči...

Sunce se bilo nagnulo k zapadu kad se Zorka umivala. Odjenuvši se, pristupi k prozoru i zagleda se u malu baštu, što se prostirala iza kuće. Bio je vedar zimski dan; po golim granama caklio se snijeg, po zemlji provirivalo je gdjekuda uvenulo lišće i po koji busen žućkaste trave. Zorka gledaše jato vrabaca što je skakutalo baštom, na onim mjestima gdje je bilo manje snijega. Zorkino lice sada bilo je nešto smireno; njene oči plivahu jošte u sjeti, no vidjela se na njoj neka pripravnost i odlučnost. Onaj bistri zimski zrak mamio ju je iz kuće, ona je već osjećala njegov svježi cjelov, njegovo studeno draganje. Zorka uhvati rukavice, te navlačeći ih na ruke, iziđe iz sobe. Opet se sretne s majkom.

— Kamo ćeš? — upita je majka razdraženim glasom.

— Idem gospođi Stoberici! — odgovori Zorka nehajno. Stoberica zvala se njena učiteljica pjevanja.

— Zar su već četiri sata?

— Da — odvrati Zorka tiho.

— Idi! — reče Sabina i okrene joj leđa.

— Zbogom, mamice draga...

— To "draga" ostavi za drugi put, ti, primadono, koja se već sada uči kako će ljubiti tenore na stubama... na pozornici! — izusti Sabina porugljivo.

— Danas si...

— Šta sam danas? — upita oštro Sabina.

— Ta, molim te, ne ljuti se! Danas si zle volje! — primijeti Zorka umiljato.

— Idi!

— Hvala! — nakloni se Zorka i iziđe sva rumena od stida.

Sabina pođe k prozoru i gledaše dulje vremena za svojom dražesnom kćerkom. Majka se radovala videći je onako čilu, vitku, mladu i krasnu. Krv nije voda: Zorka je bila njezin ponos! Sabina se već nije srdila jer bijaše pomislila na svoje mlade dane i sjetila se nekih sitnih grijeha, pa joj je bilo sada gotovo žao što je Zorku onako strogo ukorila. — Ta, bože moj, — pomišljala je Sabina — svijet je takav, mladost je takva! Jedan poljubac nije baš najužasniji zločin, no na stubama, na stubama! To je strašno! Na stubama, kao kakva kuharica! Ne, tako se ja nikad nisam zaboravila!

Sabina se zatim odjene u skupocjeno zimsko odijelo. Ogleda se sa svih strana u visokom zrcalu, zadovoljno se nasmiješi sama sebi, pa uzevši iz jedne ladice novčarku, siđe lagano niz stube. Bila je to lijepa dama; krupnoća joj podavaše nešto dostojanstveno. Na haljine najnovijega kroja obukla je dugu, sametnu, crnu kabanicu, opšivenu crnim krznom, dugačkih i svijetlih dlaka. Nad grudima lepršahu joj široke vrpce francuskog šešira, koji joj je prekrasno pristajao. Sabina hodaše Ilicom lagano, odmjereno, ponosito. Nagnuvši glavu nad zatiljak, otmjeno se osovila, a kad bi na pozdrave odvraćala, samo bi glavom kimnula. Sve se obaziraše za njom. Više žene negoli muškarci!

Došavši na Jelačićev trg, zaokrene u jednu ulicu, i tu sretne Mavra Šarinića, koji je pozdravi na svoj način, kako je sve ljude pozdravljao. Sabini nije to bilo po volji, njoj se dapače činilo da ju je taj pozdrav uvrijedio, jer je bila navikla na duboke i ponizne poklone. Sabina ga zaustavi i nakloni mu se vanredno duboko, htijući ga time sjetiti da joj se on nije naklonio kako bi valjalo pred tako visokom damom. Mavro nije razumio njene nakane.

— No, dragi Šariniću, kako ste spavali noćas?

Vi ste vrlo mnogo plesali! — smiješila se Sabina.

— Dobro, vrlo dobro, milostiva gospođo! — odvraćaše Mavro, namještajući na nosu svoj pince—nez.

— A što radite u ovoj ulici? — upita ga sada i zaprijeti mu prstom. Ona je pratila svoje riječi otmjenim kretanjem tijela, ali to bijaše sve usiljeno. Htjela je da se svijet što je tuda prolazio čudi njenim visokim manirama, da probudi u ljudima pozornost. — Oh, znam, znam! — klimaše Sabina Mavru.

— Znate? Šta znate, milostiva gospođo? — pitaše je ravnodušno Mavro.

Sabini se nije sviđala Šarinićeva spokojnost i ono njegovo mirno razgovaranje kojim ju je ponizio, kako se njoj činilo.

— Je li na prozoru? — upita ga Sabina s osobitom važnošću. Ona se silila da ga smete, da ga stjera u granice ponizne pristojnosti, da s njom govori, da se drži pred njom kao časnik kad mu štogod nalaže general. — Gle, nema je na prozoru! Čudo! To nije lijepo od nje! — reče Sabina pogledavši u prozor kuće, gdje je Ruža stanovala.

— Nema je? Koga nema? — obrani se Šarinić smijući se kao da se šali s kojim prijateljem.

— Ukorit ću Ružu! Baš idem k njezinoj tetki! Dragi gospodine... — nakloni se Sabina i pođe zbogom, svojim putem. Šarinić joj htio pružiti ruku, no vidjevši da joj to nije milo, naglo je sustegne. Sabina opet hodaše odmjereno i dostojanstveno, kako je već morala hodati — gospođa Lozarova. Svaki njezin kret, svaki pogled, sve je bilo proračunato. Već iz Ilice slijedio ju je neki pukovnik, visok, blijed, mršavih i klecavih nogu, nadutih prsiju i čvrsto namazanih kratkih brkova. Sabina, ulazeći u kuću udove Jele Martinićke, okrenula se na pragu prema pukovniku, osmjehnula mu se izazivno i porugljivo, te iščeznula dostojanstveno. Kad dođe pukovnik pred kućna vrata, zaustavi se i pogleda na stube. Sabina se opet osmjehnu pukovniku, koji je pozdravi rukom. Pukovnik pođe dalje oponašajući hod mlada čovjeka i zviždukajući neku polku.

Udova Jela stanovaše u prvom spratu. Sabina popostane malko na hodniku da odahne, jer se bila usopila. Izvadi iz džepa malo ogledalo, dotakne se rupcem nekoliko puta po licu; popravi uzao na vrpci svoga šešira, pa stane razgledavati hodnik zatvoren nizom visokih prozora. Pod je bio bijel, ljupki suton punio je hodnik sjetnom svjetlošću, a u tišini koja je tu vladala čuo se samo tik—tak sata, što se vidio kroz stakla na zidu u kuhinji. Sve je tu čisto i uredno; svuda se opažala radna ženska ruka. Iza onih svijetlih vrata udovičina stana slutio si građansku udobnost, ljude sretne, site, dobroćudne, čisto odjevene i čestite.

Sabina pokuca. U stanu se začu otvaranje vrata.

— Je li kod kuće gospođa? — upita Sabina starovitu ženu, sluškinju udove Jele.

— Na službu, milostiva. Izvolite! — odgovori sluškinja i pođe pred njom da je odvede u sobu za posjete.

Uto se otvore jedna vrata, a iz polumraka upita Jela:

— Tko je?

— Ja sam, draga dušice! — odazove se Sabina.

— O, dobro došla. Molim te, izvoli amo. Kako, kako si, draga Sabino? Da, da, dobro! E, lako tebi!

— uzdahne udova i izljubi se s prijateljicom.

— Ti si me, draga Jelo, očekivala?

— Da, nadala sam se tvom posjetu. Oh, kako mi je samoj dosadno! — potuži se Jela.

Gospođe uniđu u sobu i opet se poljube. Sabina svuče tešku kabanicu i položi klobuk na jedan stol.

— Gle, još nisi ni svijeće upalila! Dakako, mlada udova i sumrak, ova mila polusjena, da, da, to se slaže! Je l' de, dušice, ti si sjedila i snatrila, tvoje su misli bludile svijetom?

— Molim te, draga Sabina! — mahne udova, a zatim upali svjetiljku, zasjenjenu velikim zelenim abažurom.

— Jelo, zar ne znaš da je danas?

— Šta, kakav danas?

— Ona malenkost!... Evo, molim te, drži, prebroj! — reče Sabina i uruči joj pet stotina forinti koje joj je dugovala. Jeli se razvedri lice, no Sabina to nije mogla opaziti jer je svjetlost svjetiljke padala na sto, a Jela je jošte stajala, pa joj je lice bilo u polusjeni.

Gospođe sjednu sada jedna nasuprot drugoj. Soba je bila prenatrpana namještajem; dvije garniture, jedna žuta, druga modra, bile su pomiješane; stolice su se gurale među sobom, veliki ormari zapremali zid; dva oveća stola i jedan stočić priječili su u hodanju, deset slika pokrivalo je stijene, a njihovi okviri sjajili su se u polutami; do prozora bilo je cvijeća, pa glasovir, onda jedan crveni naslonjač, kao izgubljen među svojim drugovima. Bila su tu još tri velika zrcala; nekoliko polica krcatih raznim sitnarijama. U jednom, napola otvorenom ormaru bijelile su se ženske haljine među ostalim odijelima.

— Zar nije Ruža kod kuće? — upita Sabina, promatrajući namještaj sobe.

— Ne, no doći će doskora. Želiš li je vidjeti?

— Ne želim; dapače mi je drago da smo same! Znaš, mlade djevojke ne treba da čuju sve, što... prestane Sabina i pogleda Jelu, prignuvši se malko.

— Tako! — začudi se Jela i složi ruke pred sobom. Njezino rumeno i oblo lice i glatko počešljana plava kosa, sve se sjajilo kao da je masno.

— Draga Jelo, dozvoli da ti kažem dvije—tri od srca...

— Izvoli! — šapne udova i osmjehnu se nepovjerljivo. Jela nije poznavala Sabine u dušu, no plašila se svih gospođa, jer kamo bi god došla, svuda je slušala kako sve jedna drugu ocrnjuju, pa je stoga mislila da joj valja biti neprestano na oprezu.

— Dušice moja, ti ne sumnjaš o mojem iskrenom prijateljstvu? — upita je Sabina tužnim glasom.

— Molim te, zašto da sumnjam? — nasmiješi se udova dobroćudno.

— Sjećaš li se našega razgovora? — šapne Sabina i pomakne se svojom stolicom bliže k stolu.

— Noćas, na plesu? — upita udova, ganuvši se cijelim tijelom.

— Da, noćas! Jelo, što si se smrkla u licu?

— Ja smrkla? Varaš se ljuto! Molim te, govori, govori!

— Ti poznaš gospodina Solarića?

— Poznam, no teško da Ruža... — ne svrši udova, jer se uzbuni.

— Nije tu govora o Ruži već o nekoj drugoj...

Jela obori oči.

— Solarić je vrlo čestit čovjek. Govorio mi je mnogo o tebi, a meni se čini da se i on tebi sviđa.

— Sabino, molim te! — izlane udova porumenjevši.

— Jelo, ne budimo djeca! Zašto da ne govorimo iskreno? Ja te želim vidjeti doskora sretnom!

Udova pogleda Sabinu posve pouzdano. Njeno se lice sjajilo sada više negoli obično.

— Draga Jelo! — nastavi Sabina najslađim glasom — usreći čovjeka koji te uistinu ljubi... Solarić mi je već dulje vremena govorio o tebi, no nisam se mogla odlučiti... — zape Sabinin glas. To zapinjanje bilo je hotimično.

— Nisi se mogla odlučiti? — pitaše udova nestalnim glasom.

— Da ti povjerim tu tajnu! Solarić drži da ga ti mrziš! — izusti Sabina sućutno, a promjeri je prezirnim pogledom.

— Ja?... Zašto da ga mrzim? — odgovori udova naglo.

— On veli da je tvoje srce hladno, bešćutno...

— Oh, on se vara! — kimnu udova i obori glavu na grudi.

— Draga Jelo, hoćeš li da utješim Solarića?

— Da, reci mu što misliš da je najbolje! — izlane udova.

— On će poludjeti od radosti! — uzdahne Sabina, i u taj mah pričini joj se udova lijepom ženom. Sad se zamisli, oblak negodovanja preleti joj licem, no za časak se svlada. Misao da je Jela mlađa od nje mučila ju je, ali ju je sokolilo osvjedočenje da je i gluplja negoli je ona.

— Reci mu neka me posjeti! Dovedi ga amo ti!

— umoli je udova pogledavši je velikim i bezazlenim očima. — Draga Jelo, reći ću mu! Oh, ti, sretnice!

— Sabino, ti si uistinu dobra, ne, ja ne vjerujem... — ne izreče udova nego se silno smete.

— Što ne vjeruješ? — usplahiri se Sabina.

— Ništa, ništa, draga prijateljice — ispričavala se udova.

— Ako si mi prijateljica, govori! — navali Sabina sluteći da joj je htjela reći nešto važno.

Udova se jošte branila, no najposlije reče:

— Ne vjerujem što zlobni jezici o tebi naklapaju! Oprosti, Sabino, i vjeruj mi da sam te svuda branila.

— Branila?... O meni naklapaju? — osupnula se Sabina, jer joj što takvo nikad ljudi ne rekoše.

— Da, o tebi; ali molim te, to su trice — reče udova i uze joj ruku.

Sabina se čudila i čudila da svijet o njoj zlo govori. To joj je bilo uistinu žao, to ju je ozlovoljilo. Htjela je znati tko su ti zlobni jezici, a Jela, ne htijući imenovati nikoga, reče bezazleno i nepromišljeno: — Mnogi, svi! — Sada se Sabina jošte više uzvrpolji, te neprestano ponavljaše: — Svi, svi, svi!

Jela ju je dulje vremena mirila i nikako nije htjela imenovati ljude. Sabina, uvidjevši da neće ništa saznati, upita:

— Jesi li već odlučila udati Ružu?

— Ružu? Za koga? — začudi se Jela.

— E, što znam ja?... Za Šarinića, valjda!

— Za Šarinića?

— Da! Čujem da je Ruža mnogo baštinila po svojem ocu — načme Sabina da čuje šta će reći udova, a znala je da je Ruža siromašna roda.

— Baštinila po svom ocu?... Ruža nema imetka, no odlučih da joj svoje ostavim — ispovjedi udova svoju iskrenu nakanu.

— Dakako, poslije smrti! — povladi Sabina plemenitu udovičinu namjeru.

— Da, poslije smrti! — odvrati udova nakon kratka razmišljanja.

— Ako se vjenča... koju hiljadicu...

— Dobit će ona već dosta. Oh, Sabino, ti ne znaš koliko ljubim svoju dobru Ružu! To je pravi anđeo!

— Ah, ta nam djeca zadavaju dosta brige! — uzdahne Sabina i ustane da pođe kući.

Već je bila večer. Prijateljice stajahu sada do prozora i jošte razgovarahu o Solariću, zlobnim jezicima, o Ruži i o drugim stvarima. Na suprotnoj kući gorio je plin i rasvjetljivao glave i ramena gospođa. Sabina je bila nevesela i ogorčena, a na Jelinu licu cvala je radost. Kad se Sabina počela oblačiti, dođe Ruža u sobu.

— Tetice, dobar večer! — pozdravi Ruža zvonkim i mekim glasom koji je uvijek iz srca izvirao.

— Dobar večer! — odgovore u isti mah Jela i Sabina.

— A! Vi ste ovdje, milostiva gospođo! — reče Ruža smeteno i nakloni joj se.

— Da, dušice! Zar ste bili na klizalištu? — upita Sabina.

— Nisam, gospođo; ja idem rijetko na led — odgovori Ruža, gledajući u tetkino lice.

— A jeste li koga sreli na ulici? — Sabina će, rastežući važno svaku slovku.

— Vidjela sam mnogo ljudi; večer je lijepa, a svijet šeće...

— No, no, što se stidite! Ružo, vi ste dražesno dijete... O, ja sam i govorila s njime! Je l' te, vi niste ljubomorni na mene? — smijala se Sabina.

— Ljubomorna na tebe! Sabino, ti se šališ, da, ti se šališ! — klimaše udova.

— I Zorku sam vidjela! — reče Ruža i zirnu u Sabinu, kao da je moli da joj više ne govori o ljudima koje je bila susrela na ulici.

— Zorku ste vidjeli? Kada? Gdje? — upita Sabina naglo i upre pogled u krasno Ružino lice.

— Vidjela sam je u n... ulici kad sam izašla; bit će već tome dva sata — otpovrnu Ruža nehajno.

— U n... ulici? Da, da, poslala sam je k jednoj prijateljici! Vi ste je, dakle, vidjeli? — smiješila se Sabina usiljeno.

— Baš je ulazila u onu veliku kuću, u najveću što je u onoj ulici — pripovijedaše Ruža svlačeći rukavice.

Sabina se na te riječi ganula. To ju je iznenadilo.

— Sad zbogom, draga Jelo... Ružo, poljubite me! Zbogom! — pozdravi Sabina i žurno iziđe.

Gospođe se srdačno izljube. Ruža i Jela isprate je na hodnik, i tu se opet izljube. Sabina, silazeći stubama, razgovarala se jošte s udovom moleći je da je čim prije posjeti.

Sabina hodaše sada naglim korakom uza zid kuća, prignuta i gledajući u pločnik. Bila je silno uzrujana; radost se i bojazan križahu u njenom srcu. Svjetlost plina svakih nekoliko koraka pala bi joj na bijelo i smrknuto lice i požutjela ga na časak, a sjena njezina krupna tijela duljila se zidom, uz koji je brzala, uzmicala. Išla je samotnijim ulicama, uz prozore prizemnih stanova, slabo rasvijetljenih, uz trošne kućarice, uz neke pocrnjele zidove, iza kojih se prostirahu velika i blatna dvorišta. Ljudi koji susretahu tako odličnu gospođu u tim samotnim ulicama čudili su se i gledali za njom, a ona hodaše ne ugibljujući se nikome, ne obazirući se ni na koga. Bila je tiha večer. Laka magla spuštala se na zemlju, vlažni su se pločnici na mjestima sjajili na mrtvom svjetlu, što je na njih padalo iz prizemnih prozora nekih malenih dućančića. Kroz zamagljena stakla prozora blatnih krčama vidjele su se omašne glave u dimu duhana. Cesta bijaše tu izrovana, pločnik nejednak, kućâ je ponestajalo, mrko se obzorje otvaralo, a u njemu su se kočila stabla, svijetlile svjetiljke, daleko, kao udaljene zvijezde, u mraku, u sivkastoj magli. Nebom se valjahu gromade oblaka, a između njih, u dubokim jazovima krijesila se pokoja sitna zvijezda na blijedom modrilu. Studen je vjetar lijeno, na zapuhe duvao, donoseći sa sobom miris vlažne zemlje, vonj bara i kaljuža i saneno ishlapljivanje plave Save, i raznosio sa crnih strništa uvelo lišće i šuljao se u gradske ulice, udarajući u uglove kuća i tresući plamenima plina. Sabina se prigibala i stiskala se u kabanici prkoseći vjetru, koji joj je bacio vrpce šešira preko ramena i njima lepršao. Vjetar bivaše sve jačim; dvije debele kaplje udariše joj u lice, te ona bojeći se kiše poče još naglije koračati. Ljutila se sama na se što tuda luta, no opet joj se činila ta šetnja važnim doživljajem, malne zanimljivom pustolovinom, koja je sjećaše mladosti, prvih odvažnih ljubavnih koraka. Veselila se što je udovu zaokružila jakom mrežom; nije sumnjala o uspjehu svoga posjeta, ali ono Ružino pripovijedanje da je vidjela Zorku gdje je unišla u onu veliku kuću, smućivalo je njenu radost. Ta kakva radost? Zar nije izgubila Solarića? Ah, udova je dosta lijepa, a mlađa od nje! Ta je misao ogorči. Sabina je bila udarila onim pustim ulicama jer nije htjela ići k svom cilju Ilicom, gdje je toliko ljudi, koji se u svojoj besposlici suviše zanimaju za tuđe poslove.

Napokon zamakne u jednu široku ulicu, što vodi u Ilicu s južne strane. Došavši pred najveću kuću, pogleda u prvi sprat, u dva rasvijetljena prozora. Bijele, prozirne zavjese bile su razvezane, te se ticahu od vrha do dna prozora. Sabina se zaustavi nasuprot kući, preko ulice. Stojeći u sjeni ovisoka zida, koji je zatvarao veliko dvorište, gdje je bila neka kovačnica, zagleda se u one prozore. Njoj se nije pričinjalo, nego je uistinu opazila kako se iza zavjese miču neke sjene, okrugle, velike kao čovječje glave. One sjene sad bi se približile k prozorima a sad odalečile, te bi se tako snizile i duljile po zidu iza Sabine. Jedna sjena neprestano se micala, uzdizala nešto široko kao bijel oblak nad glavu, te bivala svakim časom tamnijom. Sabinine oči točile su se u stakla onih prozora, njezine su usnice drhtale, pest se stiskala. Ulicom se provlačila magla; odaljeni plameni viđahu se okruženi mutnom, svijetlom parom. Sabinine oči već su se suzile od naporna gledanja. Kad opazi kako jedna sjena diže objema rukama nešto okruglo nad glavu, poleti preko ulice, popne se naglo u prvi sprat, pa stane navrh stuba, na kraju tamna hodnika. Bila se usopila i mučila se da tiho diše. Malko se kasnije otvore jedna vrata na hodniku, a jaka svjetlost iz sobe sinu po podu i na suprotnom zidu. Sad se pokaže jedna žena, no nije se sva vidjela jer je bila stala baš na pragu. Vidio se jedan dio haljine i jedno rame. Ta se žena razgovarala s muškarcem koji je bio u sobi. Iz bijelih zidova tihoga hodnika širio se mlak, pljesniv, mrtvački vonj stare kućerine.

— Kasno je; zbogom, Milane — šaptaše žena koja stajaše na pragu sobe.

— Servus, Zorkice; podaj mi još jednom desnicu! — odgovori Milan iz sobe.

Kad se Zorka prignu u sobu da zadovolji zadnjoj želji Milanovoj, poleti Sabina hodnikom. Zorka, začuvši šušanj haljina, drhtne i skoči u sobu, ali da se i sjetila zatvoriti vrata, ne bi bila dospjela, jer je njena majka u jedan čas banula u Milanov stan. Zorka spozna majku i vrisnu, a onda dršćući i prestravljena šapnu: — Ti!

Milan pobjegne u drugu sobu, odavde na hodnik, pa se sretno spasi doletjev na ulicu. Sabina bijaše blijeda, crne joj i velike oči plamsahu divljim žarom sipajući svoj gnjev jednakom silom u Zorkino skamenjeno lice.

— Nesretnice! — izvinu se muklo iz Sabininih grudi.

Zorka se spusti na divan i prikrije oči rukama. Sabina se zažari, grčevito je uhvati za ruke i trgne je sa divana. Zorka padne na koljena.

— Govori, šta radiš ovdje? — zakriješti Sabina gurnuvši joj glavu nad pleća.

— Majko!

— Besramnice! — plane majka i skine joj ruke s obraza.

— Već sam bila...

— Govori!

— Nakanila da ti rečem...

— Šta? — trže se Sabina silovito i odmakne za jedan korak.

— Oprosti!

Sabini klonu noge; sjedne na divan i izusti:

— Govori, ubij me!

— Mnome će se Milan oženiti — izlane Zorka nestalnim glasom; pogleda majku, a glava joj opet na grudi klone.

— Milan! — ciknu majka i skoči sa divana prestrašena.

— Da, Milan!

— A odakle da te hrani taj deran? Zorko, zar si poludjela? — zalomi Sabina rukama i svrne pogledom po prostranoj i dosta udobno uređenoj sobi.

Zorka, sveudilj klečeći, spusti glavu na jednu stolicu, a Sabina pođe k prozoru, te zureći u mrak osta nepomična i zamišljena do zavjesa. U sobi se čulo Zorkino prekinuto jecanje. Djevojka pridigne glavu i pogleda u majčina mirna pleća. Lice Zorkino bilo je nakvašeno suzama; do jabučice na jednom obrazu bilo se prilijepilo za kožu nekoliko vlasi. Sabina je slušala kćerino jecanje i onda osjetila čuvstvo smilovanja u svom srcu. Gledajući u sivu i mrku noć, reče Sabina mekanim glasom:

— Zorko, tebe ljubi Ribičević. Zar ti nije nikada govorio o svojoj nakani?

— Jeste, Ribičević mi je govorio; on me ljubi — šapne Zorka. Glas njezine majke oživio joj je srce. Još je klečala i gledala majku, čiji se krupni stas crtao na bijelim zavjesama. Klečeći, oslonila se laktima na stolicu, te čekala majčina dalja pitanja.

— Je li kazivao da bi se i domala želio vjenčati? — upita Sabina posve spokojno.

— To mi nije kazivao, ali ja mislim da bi Viktor želio...

— Ti, dakle, misliš da si...?

— Šta?

— Ala si glupa! — okrene se ljutito majka.

— Da..., da... — pripozna Zorka i obori glavu shvativši majčino pitanje.

— Sad nije pomoći! — uzdahne Sabina. — Što mi hasni da te psujem! Ustani!

— Majko, ti si dobra! Oprosti mi, zaklinjem te, oprosti mi! Ah, da ti znaš kako sam nesretna! — zaplače Zorka gorko.

— Ustani! Sad nije razgovora o tome! Ti ćeš uzeti Ribičevića! Jesi li razumjela?... On već ima dosta lijepu plaću! Ustani! — zapovjedi Sabina i sama je pridigne.

— Slatka majko! — zajeca djevojka i klone joj u naručaj. Taj iskreni uzdah gane Sabinu, no ne do suza. Ona je žalila što ne može otrti dvije—tri suze, ali se tješila da su tim dublja njena čuvstva. Zorkino kajanje nije bilo hinjeno, a Sabina se živo sjećala da nije protočila toliko suza kad je nju njezina pokojna majka, pred kojih dvadeset godina, korila zbog posve sličnoga prekršaja. Sabina je uviđala da se na svijetu ništa novo ne zbiva, nego da se obično ponavljaju isti događaji nekom postojanom tvrdoglavosti. Ta otmjena gospođa bila je duboko uvjerena da je to sudbina tako odredila u njezinoj obitelji, te da je posve naravno što nema ustuka takvu umovanju, nego da se valja pokoriti svome usudu, a to je i učinila Sabina.

— A gdje je ona ništarija? — upita Sabina.

— Tko? — šapne Zorka u majčina njedra.

— Milan... Kukavica! Gle, dobro je učinio što je umaknuo, ali koju zaušnicu neće izbjeći. Zorko, sjedi amo! — reče Sabina i povuče je k sebi na divan. — Da, koju zaušnicu, to je njegova sudbina!

— Nemoj, majko, osvetio bi se, brbljao bi...

— Pravo imaš! Gle, ti si dosta pametna! Dakako, on bi sve rasturio po cijelom Zagrebu! Zorko, čuvaj se, pazi na svaku riječ pred ocem!

— Hoću, majko! — obeća djevojka i htjede je grliti.

Sabina se užasno smrkne, odrine je od sebe i usili se da reče čim hladnijim glasom:

— Mani me se! Dok nisi Ribičevićevom ženom, dotle ne trebam tvojih cjelova!

Sabina je mislila da je prenaglo Zorki oprostila, pa da spase dostojanstvo matere, jošte je jednom istakla svoju strogost.

Zorka poče opet plakati.

— Ustani, hajd'mo! — zapovjedi majka.

— Ne idem dok mi ne oprostiš! — natmuri se Zorka.

— Ti si, dakle, osvjedočena da te Ribičević ljubi, da će se s tobom vjenčati, ako ja dozvolim? — upita majka blaže.

— Pa zar ti nećeš dozvoliti? — začudi se uistinu Zorka, no Sabina, kako je voljela svakoga sumnjičiti, odmah se namrgodi misleći da je Zorkino pitanje ujedljivo.

— Vidjet ću... Da, dozvolit ću! — popusti Sabina i žmirne.

— O, Viktor me strastveno ljubi! — pohvali se Zorka.

— Ja te ne poimam, dijete moje... — ne svrši Sabina jer se sjeti da i nju mnogi ne pojme.

— Šta ne poimaš? — pogleda je Zorka u čudu.

— Ma, ti govoriš o Viktoru kao da ga ljubiš, a ovamo..., no, dosta... Ja te poimam! Zorka, Ribičević je čestit mladić; bit ćeš srećna! Ljubiš li ga?

— Koga? — upita Zorka i pogleda je postrance.

— Koga? — prasne u smijeh Sabina. — Ta, Ribičevića!

— Da, ljubim, ja mislim da ga ljubim — odvrnu Zorka dignuvši ruke pred čelo, mičući prstima i okrećući glavom.

— Ustani sada i otari suze! Ah, Zorko, Zorko! — prijetila joj je majka blago i milostivo.

— Majko, ti se više ne ljutiš? Oprosti što sam te ražalostila! — moljaše djevojka gladeći joj čelo objema rukama.

— A, molim te! Što bi mi hasnilo da se ljutim! — saže ramenima Sabina.

— Dozvoljavaš li sada da te poljubim? — umoli je Zorka smiješeći se, a dok se smiješila, podrhtavahu joj usnice od jecanja.

— Ah, ti zločesto dijete! Ne bih ti smjela dozvoliti! — popusti majka i odvrne joj cjelov.

Zorka joj obavije sada ruke oko vrata, pa je uze cjelivati kao mahnita.

— Zorka, zagušit ćeš me! — branila se majka. — Zorka, dakle, Ribičević?... Ho, zar ne bi koji drugi bio?

— Ne znam... meni je najmiliji... ne, ne, ti ga mrziš...

— Tko ti je najmiliji?

— Onaj... znaš! — reče Zorka, i pokaže vrata.

— Vojnić! Hm! I on te ljubi, je l' de da te ljubi? — pitaše Sabina zamišljeno.

— On me obožava! — šapne Zorka.

— Čula sam da mu je stric obolio... no, ti ne možeš čekati... dok umre... Zorka, ostanimo pri Ribičeviću! — kimnu majka, udari rukama po koljenima, pa ustane.

Majka i kći pristupe k zrcalu da poprave klobuke. Jedna se drugoj smiješila u ogledalu.

— Zorka, ni riječi o toj stvari! Budi oprezna! — opomene Sabina popravljajući vrpce na grudima.

Zorka joj kimne u ogledalu. Poljube se i iziđu iz stana Milana Kriškovića.

— Već je kasno, ali mi je drago što smo se u Milanovoj sobi porazgovorile, jer je kod kuće teško! Ah! ona nesretna Irena! — uzdahne Sabina kad budu na ulici.

— Gle, daždjelo je! — reče Zorka opaziv na cesti kaljuže blatne vode.

Pridignu haljine pa, gledajući u pločnik, smicahu uza zid jedna za drugom, hodajući pognuto sve do Ilice, gdje je bilo manje vode na pločniku. Ilicom se šetalo vrlo malo svijeta. Sabina još nije učinila dvadeset koraka u glavnoj ulici Zagreba, a pred nju stanu Celestin Solarić i Ribičević. Prvi stupi o bok Sabini, drugi Zorki.

Ribičević se razgovarao sa Zorkom o običnim stvarima: o kazalištu i plesovima. Kad se udaljiše od njih za tri—četiri koraka Sabina i Solarić, upita ovaj:

— Jesi li bila kod udove?

— Tiho! Jesam!

— A Ruža?

— Molim te, ustrpi se, govorit ćemo sutra!

— Ne, ja želim znati! Sabina, umiri me! Radi se više o tebi negoli o meni!

— Dobro! Hoćeš li da ti sve kažem u dvije riječi?

— Govori!

— Iz svih sila, oprezno i lukavo, trsila sam se da saznam štogod o Ružinu srcu, no napokon uvidjeh da udova luduje za tobom.

— Jela?... Sabina, govoriš li istinu? — upita Solarić, a oči mu sijevnu.

— Da, istinu!

— Ali Ruža? — šapne muklo i hrapavo Solarić.

— Udova mi je rekla da te Ruža ne voli — lagaše Sabina.

— Sabina, tako se nismo pogodili!

— Razumijem: Ruža je mlada i lijepa, no ne zaboravi da je udova bogata, a naš je cilj... Solariću, promisli dobro!

— Misliš?

— Dvjesta hiljada!

— Teško! — drhtne Solarić.

— Bez sumnje! — dahne Sabina.

— Nije, dakle, pomoći? — upita Solarić griskajući brk i misleći na Ružu.

— Nije!

— Govorit ćemo. Dvjesta! Dvjesta! — mumljaše Solarić, oči mu sve jače sijevahu.

Tako razgovarajući prispiju pred kućna vrata, pred stan gospođe Sabine, koja pozdravi gospodu vrlo srdačno, a osobito Ribičevića. Zorka je bila pružila Viktoru obje ruke i dulje mu se vremena smiješila. Znala je da je Viktor zaljubljen i u njezine ruke, znala je da ih on tako rado stišće i gladi.

Jedan sat zatim sjedjeli su Lozarovi pri večeri. Osim Irene, bili su svi vanredno veseli. Silvio je znao da će dobiti nov velociped, te se o njemu razgovarao s ocem koji se smijao videći da su mu žena i kći dobre volje. I Zorka se izmirila s bratom. Irena se svojim kiselim držanjem, svojim žuhkim opaskama trsila da pomuti radost, no, na nju se nije pazilo: Negdje u pô večere, kao slučajno, upita Sabina muža:

— Dragi Ivane, viđaš li češće gospodina Viktora Ribičevića?

— Viđam; čemu sve to pitaš?

— Tako; ne znam ni sama kako mi je to sinulo u pamet! Ribičević je vrlo čestit mladić — kimnu Sabina lagano.

— O, divan dečko! — usklikne Lozar, pa ispije čašu vina. — Divan mladić! — cmokne jezikom, nakrivi nešto glavu i digne ruke kao kada svećenik čita sveto evanđelje.

— Vrlo ljubazan i čuvstven! — zapiskuta Irena pogledavši koso Zorku, koja dosadno okrenu glavu od tetke.

— Zar je i s tobom ljubazan i čuvstven? — ugrize Sabina Irenu i zažmuri.

Slušajući te ujedljive riječi, stari se Lozar uozbilji.

— Sa mnom?... Oh, sa mnom si... ti jedina ljubazna! — odgovori Irena Sabini, koja se na to nasmije usiljenim grohotom.

— Sa... Sabino! — umoli Lozar ženu, bojeći se neugodnih prizora.

— Da, pravo veliš, dragi Ivane: bolje da šutim! — uzdahne Sabina i odmah nastavi: — Ribičević je vrlo čestit i uman mladić, pa, da ti iskreno kažem, on mi je najmiliji od te mlade gospode što nam dolaze u kuću. Da, da, vrijedan mladić, vrlo naobražen, uljudan, iskren. Ivane, ako ga vidiš sutra, dovedi ga na ručak. Njegovo mi je društvo vanredno milo. Zorko, ti se ne protiviš tome? — upita Sabina i osmjehnu se lukavo gurnuvši je nogom ispod stola.

— Ja, draga mamice? I ja sam tvoga mnijenja... Da, Ribičević je vrlo čestit čovjek — odgovori Zorka hotimice stidno, a postrance zirne u tetku Irenu, koja prevrne oči i duboko i glasno uzdahne.

— Zorkice, Zorkice, meni se sve čini da ti je Viktor... — zaprijeti joj otac i nasmiješi joj se znajući da će time ugoditi ženi. Lozar je predviđao sve ženine želje. On ih nije naslućivao, on ih je uistinu predviđao, jer mu to bijaše ušlo u krv tečajem mnogih godina njegova sretna braka. Da, sretna; Lozar bi često sa zanosom govorio o svojoj ženi pripovijedajući i tvrdeći da se nije mogao namjeriti na bolju drugaricu. — Oh, Zorkice, Zorkice, meni se čini... — klimaše Lozar zadovoljno.

— No, no, dragi Ivane, što ti se čini — upita ga ljubazno žena i položi mu ruku na rame. Lozara smete ta prerijetka ženina ljubežljivost, pa reče bojažljivo:

— Čini mi se da Zorkica ne mrzi gospodina Ribičevića. Da ti istinu kažem, on se i meni svi... sviđ... — ustručavao se Lozar.

— On ti se sviđa — pomogne Sabina klimajući mu da dobro govori.

— Da, on mi se sviđa! — odahne Lozar radosno, videći da nije glupo mislio.

— A tebi, Zorko? — Sabina će tiho.

Zorka obori oči, ne previše, kao glumica kad zna da i galerija mora vidjeti igru njezinih očiju.

— Gle ti nje! — klikne otac. — Pa što se stidiš? Zorko, ne budi dijete!

Sabina se čudila kako joj je muž predviđao svaku njezinu želju. On je i pitao i odgovarao, kao da mu je ona u uho šaptala.

— Dragi Ivane, ja bih rado blagoslovila taj brak! — uzdahne Sabina, a u tom je uzdahu bilo suviše svečanosti i ganuća.

Irena porumeni čuvši Sabinine riječi.

— Draga ženice, ti znaš da mi je sreća našega djeteta... — ne svrši Lozar, jer ga svlada iskreno ganuće.

— Oče! — izlane Zorka i ogrli oca.

Nasta podulja stanka. Silvio videći da nitko ne govori reče:

— Mamice, hoćeš li mi sutra kupiti velociped?

Dječaku nitko ne odgovori. Irena je žalila što je Silvio prekinuo onu svečanu tišinu. Taj se trenutak njoj činio važnim, velikim, ganutljivim, ali je Silvio svojim brbljanjem uništio sav njezin užitak toga velebnoga obiteljskoga prizora. Irena je drhtala obuzeta svetim uspomenama tolikih razočaranja i ugasnulih nada.

Kad se svrši večera, posjeti Ilija Hribar Lozarove. Sjednuvši do Zorke, odmah poče pogledavati Sabinu. Bio je te večeri ozbiljan i mučaljiv. Neprestano je gladio ćelavu glavu i micao se na stolici kao da sjedi na iglama. Kad popiju čaj, pođu u sobu, gdje bijaše glasovir. Zorka uze igrati veselo i nestašno, i njezin je otac morao plesati sa sinčićem. Lozar se vrtio sobom, hihotao i nukao Hribara da pleše. Široke nogavice hlača klepetahu mu oko članka, a on neće da prestane, onako usopljen, nego se skliže po glatkom podu, glavurda, trese se i smije se ženi. Irena se bila udaljila, ispričavši se da je u glavi siječe.

Dok je Zorka igrala, razgovarahu Sabina i Hribar stojeći u praznini jednoga prozora.

— Ništa, ništa izvjesno? — mljaskaše Hribar.

— Nisam mogla s njom govoriti u prisutnosti Ružinoj, no ja mislim da ćemo uspjeti. Jeste, dragi Ilija, udova te voli; to ja razumijem — tješila ga je Sabina.

Hribar se smijuckao nepovjerljivo, puhao na nos i neprestano micao usnama. On je bio osvjedočen da pozna Sabinu u dušu, a Sabina se trsila da je on ne pronikne.

Bilo je dosta kasno kad se raziđoše; Hribar k svojoj kući, a ostali svaki u svoju sobu. Te večeri svi članovi Lozarove obitelji srdačno se izljubiše — svi osim Irene, koje nije tu bilo. Stari je Lozar odmah usnuo. Sabinu su mučile razne misli. Zorka je slatko usnula i cijelu je noć snivala da drži nad sobom rumena i zlatokosa anđelka, pa da joj se smiješi, tepajući joj po grudima svojim ružičastim nožicama.

Sljedeća stranica→