Gospođa Sabina/VII.

← VI.

Gospođa Sabina VII. autor: Eugen Kumičić

VIII. →

VII.

Viktor Ribičević bio je presretan, jer je znao da će doskora, za mjesec dana, postati mužem dražesnoj Lozarovoj kćerci. Prijateljima, koji su se čudili toj njegovoj nagloj odluci, odgovarao bi: — E, to vam dođe da i ne sanjate! — Da, on bijaše uistinu blažen. Gotovo cijele dane boravio je u Lozarovoj kući uz svoju dobru buduću ženicu. Grlilo se sada to dvoje do mile volje. Ribičević je bio sve u Sabininu stanu, posve se već bio udomaćio, svaki mu je kutić već bio poznat, a samo se na njega pazilo, po njegovoj se volji kuhalo, sve mu se smiješilo, samo se njega slušalo pri stolu. Tek je sada stao uviđati kako je gospođa Sabina otmjena i ljubazna dama, pa mu se srce širilo od radosti što se namjerio na tako dobru punicu. Pri stolu je Viktor sjedio do nje, a ona ga odlikovaše u svakom pogledu i svakom zgodom, neprestano mu povlađivaše svaku riječ, gledajući mu živo u oči, kao majka u sina, koji se povratio iz rata. Već jutrom bi dolazio Viktor u Lozarovu kuću, kad bi Sabina bila u postelji, pa ako je želio da joj štogod reče, njemu, Viktoru Ribičeviću, bilo je dozvoljeno unići u sobu. Sabina, podvivši pod glavu jake i bijele ruke, povjerljivo i radosno bi s njime razgovarala dok bi se Lozar oblačio.

Na Ribičevićevu je licu sijevala sreća, njemu se pričinjalo da je postao drugim čovjekom, zrelim, razboritim, štedljivim. Četiri su dana prošla da nije bio s prijateljima u gostionici, u kojoj bi obično provodio prvu polovicu noći; da, četiri su dana prošla da nije po licu potepao djevojku što je služila njega i prijatelje njegove u gostionici. Ribičević je uživao u svom preobraženju, u tom poboljšanju svoga moralnoga bića. On je sada samo otmjeno govorio, birao je riječi, a žalio je svoje drugove, kojima je jošte bilo suđeno da se potepaju po gostionicama i krčmama, koji su jošte bili u takvim društvima gdje te ne smatraju duhovitim ako ne izustiš po koju krupnu. Ribičević se naglo zaljubio u obiteljski život; vrlo mu je godilo sjedeći uz Sabinu poslije večere, kad je pomišljao na svoje drugove raštrkane po gostionicama u dimu, u zapari, u zagušljivom zraku. Kad bi ih sreo u Ilici, nagovaraše ih neka naslijede njegov primjer, neka se pobrinu za stare dane, jer da je bećarski život užasan, te da čovjek lakše umire kad zna da će mu djeca zaklopiti oči.

Jednoga dana šetahu Mavro i Viktor Jelačićevim trgom. Viktor je svome prijatelju opisivao sreću koja mu je punila srce i dokazivao mu da je posve zdrav otkad ne jede u gostionici i da ga želudac nikad ne boli. — Da, amice dragi, domaća hrana, domaća hrana! — govorio je Viktor prijatelju, no on ga je slušao nehajno, jer su mu misli lepršale okolo prekrasne glave gospođice Ružice. Bilo je podne kad su prijatelji prolazili ulicom gdje stanovaše Ruža, najmilija i najljepša djevojka u Zagrebu, po Mavrovu sudu. Ruža je bila baš na prozoru, i to ne slučajno! Mavro bi svakog dana prolazio njenom ulicom, i to o podne! Djevojka se osmjehnu i porumeni, a on je pozdravi i uzbuni se tako da ga je Ribičević već po treći put nešto pitao.

— Da, da — odgovaraše Mavro... — Je l' de da mi se osmjehnula?

— O, i Zorkin je osmijeh božanstven! Čuj Mavro, nisam ni sam znao da mogu ovako silno ljubiti! — tvrdio je Ribičević s iskrenim osvjedočenjem svome prijatelju koji ga nije slušao nego je samo ponavljao riječ "božanstven", jer mu je bila ipak zazvučila u uhu.

Ribičević je jošte nekoliko časova govorio o svojoj Zorkici, ali najposlije uvidi da to nije od njega lijepo, pa sućutno upita prijatelja da li mu je Ruža na pismo odgovorila. Mavro mu reče da nije, ali da se nada da će doskora primiti odgovor. — Ta, jučer je dobila list, — reče on — pa se valjda stidi, boji se da bi me uvrijedila da odmah odgovori...

— Boji se? — začudi se Viktor. — Da, zbilja, meni i Zorkici, nama ne treba da pišemo, dakako...

— Nije lijepo da djevojka odmah odgovori, a to ona zna — reče Mavro.

— Ti ne poznaješ žene, ti ne poznaješ ženske ćudi! — saže ramenima Viktor nekako sažalno.

— Gle, Solarića — upozori Mavro. — Sav je u crnini!

Gospodin Celestin Solarić uzmicao je uza zid, pognut, crven u licu, plaho se ogledavajući. Naglo je koračao, kao da se boji ljudi, gladio je bradu i brkove i tako pokrivao rukom donji dio svoga lica da ga svijet tobože ne prepozna. On se šuljao ulicom kao čovjek koji ide nekamo da učini nešto nepošteno. Kad opazi mlade prijatelje, otvori usta, prestrašeno ih pogleda i namrgodi se. Vidjelo se da mu nije bilo drago što ih je baš tu sreo. Bio je u svečanom odijelu. Da mu se ne opazi bijeli ovratnik, naglo se zakopča. Solarić pozdravi mlade prijatelje kimnuvši im, pa uze jošte naglije koračati.

— Nismo u njegovoj milosti! — nasmije se Ribičević.

— Ide nekamo u posjet! — primijeti Mavro zamišljeno i okrete se.

— Eno ga, gleda na nas, a, ide, da, ide u kuću bogate udove! — govorio je Viktor.

— U kuću? U...? — uzbunio se Mavro.

— Da, zar nisi vidio? Šta ti je, Mavro?

— Hm!... Mi se često sastajemo u ovoj ulici...

— Tko?

— Ja i Solarić... Neke slutnje... — reče Mavro i zavrti prstima pred licem.

— Slutnje... slutnje! — klimaše Viktor i pozorno gledaše prijatelja.

— Da, on vreba na udovu ili na... — stisne Mavro usne i nakrivi glavu.

— Na... na Ružu? Ah, ne vjerujem! Sabina zna sve, a nije mi ništa kazala!

Mavro zaljulja glavom.

— Ti, dakle, misliš da... — ne svrši Viktor jer poče vući dim iz smotke, koju je baš tada zapaljivao, a kad odbaci napola izgorjelu šibicu, opet upita otpuhnuvši oblak dima: — Ti, dakle, misliš da on vreba na udovu?

Mavro prođe rukom preko čela i ne reče ništa.

Prijatelji se sada vrnu, pa kad prispiju na izlaz ulice, na jedan ugao Jelačićeva trga, stanu i nastave svoj razgovor. Viktor pripovijedaše sada Mavru mnogo ružnih stvari o Solariću. Tvrdio je, mećući ruku na prsa, da je on velika hulja, te da će zlo svršiti. Mavro primijeti da ima ipak ljudi koji Solarića hvale, pa da on ne vjeruje sve ono zlo što svijet o njemu govori, jer da nije moguće da čovjek bude tolik zlotvor.

Viktor se smijao svome prijatelju koji se nešto razljuti te reče: — To je strašno, bio ja ma u kojem društvu, svuda slušam te grozote o Solariću, ta, zašto se vraga ne nađe čovjek da mu skine krinku s lica? — Viktor se sada jače stade smijati. Zabadajući batinu u kup snijega, počeo je dokazivati prijatelju da ima na svijetu mnogo Solarića, pa baš stoga da ima i ljudi koji hvale Celestina Solarića. — Jeste, dragi amice, mnogo ih ima, a valjalo bi da se ožigošu ti nepoštenjakovići, ne poimence, nego sav njihov ceh.

— A kako da ih ožigošemo? — pitaše Mavro.

— Kako? Rušiti ih sa pijedestala njihove slave! Pokazati ih svijetu kakvi su, bičevati ih kao Isukrst one Farizejce!

— Viktore, to je veoma teško kod nas; mi smo malen narod, pa čuj da ti kažem: pred koji dan govorio sam baš o tome s jednim starijim piscem, a on mi reče da je kod nas u modi zabašurivanje, da se općinstvo plaši istine...

— Ta, molim te, to su stare diple! — mahne Ribičević prekinuvši mu besjedu.

— Hm! Solarić! Solarić! — klimaše Mavro.

— Ja bih žalio udovicu! — zatrumbeta Viktor odbacivši daleko komad smotke, za kojom polete dva čovjeka — tko da je prvi ugrabi.

Dok se prijatelji razgovarahu na Jelačićevu trgu, bio se već Solarić popeo u stan bogate udove. Solarić, posavjetovavši se sa Sabinom i doznavši od nje da ga udova voli, odluči da čim prije posjeti svoje zlato. Vidjesmo ga u crnom odijelu. Penjući se lagano čistim stubama, navlačio je bijele rukavice. Na stubama ga uhvati jak kašalj, koji ga mučno svijaše. Sluškinja udove Jele začuvši taj kašalj istrča iz kuhinje i nasloni se na ogradu hodnika, te gledaše mršavoga i visokoga Solarića dok se iskašljao. Solarić upita sluškinju da li tu stanuje ta i ta gospođa, i pokaže sam vrata. Sluškinja se nešto začudi, kimnu i šuteći ga odvede u salon.

U salonu su bile Jela i Ruža. Tetka namigne Ruži neka se udalji. Udova se uzbunila; krv joj je skočila iz srca u vrat i lice, a i ruke, njezine punane i bijele ruke, budu ružičaste.

— Milostiva... — reče tiho Solarić i poljubi joj toplu i oveliku ruku.

— Sjednite, molim, sjednite — ponudi udova smeteno.

Solarić počne iznova kašljati gledajući plaho u vrata, gdje bijaše izašla Ruža.

— Milostiva, vi se ne čudite mom posjetu... — nakloni se Solarić i sjedne.

— Meni je milo, gospodine — šapne udovica i otare usne rupcem.

Udova mu je sjedila nasuprot i držala rubac na krilu. Sjedila je na rubu naslonjača, nešto pognuta prema Solariću. Krv iz lica bila se spustila lagano u vrat, koji se još rumenio nad bijelim "rišem", prišitim na ovratniku crne svilene haljine. Udova je bila sapeta u toj haljini, a nategnuta svila na njedrima više se sjajila negoli na mjestima gdje je bilo nabora. Otvoreni rukavi, opšiti čipkama otkrivahu joj ruku, što je bivala naglo jačom i oblijom, gubeći se prema laktu. Solarić je u prvi mah opazio debelu zlatnu narukvicu, na kojoj je blistao ovelik alem—kamen. Lice lijepe udove bilo je zadahnuto izrazom radosna iznenađenja i velike sreće, koja se sada slijevala u drijemežnu i nesnošljivu prazninu njena samotnoga živovanja.

— Gospođa Sabina govorila je s vama, vi znate što moje srce... — nakloni se Solarić.

— Da — kimnu udova i opet porumeni.

— Draga gospođo, u meni ćete naći čestita muža koji će znati... — ne svrši Solarić zbog kašlja.

Udova uzdahne i povjerljivo ga pogleda. Solarić je promatraše divljim pogledom. Oči mu isplaziše i mutno se zasjajiše. U zjenicama se zatim krijesila ukočena svjetlost, kao u mačka kad gleda, u najmračnijoj noći, kako da skoči s krova na krov bližnje kuće. Iste njegove ruke micahu se po mršavim nogama prema koljenima, ispružajući koščate prste, slične zgrčenim pandžama grabežljive zvijeri. Udova je bila oborila glavu. Njeno je lice bilo dobro i milo; glatka plava kosa sjajila se sredinom tjemena; smiješak njenih usnica bio je povjerljiv do skrajnosti, bezazlen, smiješak dobre i čestite ženske glave. Udova ne podrhtavaše, lagano disaše, ali se osjećaše onemoglom i slabom kao da je izišla iz mlake morske kupelji, iz onoga modroga mora koje se duboko svjetluca kad mu na glatkoj površini titra omarni odraz razvrućenih surih pećina, iz onoga mora gdje ima najviše soli, gdje nema nablizu slatke vode. Udovi bijaše kao da je izjeda morska sô što se prihvata puti u sparnim srpanjskim dnevima. Solarić se prignu prema Jeli, uhvati je za ruke, a njegove oči povuku se u svoje rupe, uvijek uprte u lijepu udovicu, te misliš, povući će je za sobom, ispit će je u svoje lakome zjenice. Jela ga pouzdano poglednu, podatno i povodljivo mu se nasmiješi.

— Draga gospođo — reče Solarić suhim i hrapavim glasom — htio sam vam pisati, no ja mislim da sam bolje učinio, došavši amo osobno, jer nismo djeca...

— Da, bolje... što ste došli... — šapne udova i izvadi jedno pismo iz džepa. Preda ga Solariću i reče: — Čitajte, pa mi recite šta da učinim.

To je bilo pismo Šarinićevo; u njemu je bio otkrio ljubav krasnoj Ruži, koja nije bila kod kuće kad ga je listonoša donio, pa je, eto, došlo u tetkine ruke. Udova, pročitavši pismo pomisli da joj je dužnost posavjetovati se s kojom pouzdanom osobom da sazna štogod pobliže o Šariniću, te ako je čestit čovjek, da će već dati pismo Ruži. Jela je svesrdno ljubila svoju nećakinju i nije htjela da joj srce smuti taj gospodin Šarinić, koji je, možda, vrijedan mladić, no koga ona ne poznaje.

Solarić čitaše pismo i klimaše glavom smiješeći se prezirno. Kad je pročitao, upita ga Jela da li poznaje toga gospodina. On joj kimnu da ga poznaje i mahnu rukom. Jela mu pripovijedaše sada kako su se sastale sa Šarinićem na plesu, te kako ga otada često viđa u ulici, pod svojim prozorima. Udova oda Ružu veleći da joj se sve čini da je djevojka zavoljela toga mladića. Solarić se na te riječi uznemiri, bojeći se da Jela ne pronikne njegove misli, no u jedan čas svlada svoju uzrujanost.

— Ali, molim vas, savjetujte mi šta da učinim — pitaše ga udova. Ona mu time htjede pokazati da drži mnogo do njega, da će uvažiti njegov savjet.

— Ja?... Draga gospođo, to su škakljive stvari! Ja da vam savjetujem? Ne, ne mogu, ne mogu! — nakloni se Solarić, a oči mu neprestano igrahu. Nešto je snovao.

— Zar ga ne poznajete pobliže? Vi ste, valjda, dobar poznavalac ljudi! — nasmiješi se udova i zaprijeti mu, kao da će reći: E, vi ste odmah proniknuli moje srce, vi ste odmah uvidjeli da vas ljubim! — Jela se radovala svome odgovoru i bila je pomislila: Ovako ne bi ni Sabina znala govoriti!

Solarić joj počne sada pripovijedati da poznaje veoma dobro gospodina Šarinića, no da mu je teško, njemu, ozbiljnom čovjeku, upletati se u takve stvari, pa da se ne bi htio zamjeriti nikome a kamoli dobroj gospođici Ruži, koja, možda cijelom dušom ljubi toga mladića. Solarić mahnu objema rukama napokon, te sažalno reče da ga dobro poznaje.

— Recite mi iskreno svoje mnjenje, jer ako... — porumeni Jela neobično jako. Udova bi često porumenjela i ne znajući zašto.

— Da, ako stupimo pred oltar da nam blagoslove...

Udova uzdahne, a on nastavi:

— Ljubav, bit će mi najsvetija dužnost da posvetim očinsku brigu tome milom djetetu. Hm! Mavro Šarinić!... Jadan mladić!...

— Dakle tako?... Slutila sam; o, moje srce me nikada ne prevari! Znala sam zašto mi je šaptalo: Jelo, spravi taj list!

Solarić reče sada da je Šarinić propalica, da je zadužen preko očiju, no da nije ni čudo, jer ta nesretna mladež neprestano pijančuje, karta se i kojekuda klatari. On govoraše kako drži da mu je dužnost upozoriti je na to, jer bi ga srce boljelo da naša Ruža bude nesretna, kako se to dan današnji viđa u Zagrebu, u svijetu. Riječ "naša" jako je naglasio.

Udova mu se srdačno zahvaljivaše najslađim riječima na tom iskrenom savjetu, ponižavajući samu sebe i sav ženski spol, jer mu je ponovo rekla: — Ah, šta ćemo, mi žene, mi ne znamo ništa!

Solarić nije htio zaključiti taj razgovor nego je nagovarao udovu neka predoči Ruži pogibelj koja joj prijeti; da joj izliječi srce, ako je uistinu ranjeno, a kad izusti ovu posljednju riječ "ranjeno", slatko joj se nasmiješi i pogladi svoju plosnatu glavu straga.

Nakon kratke stanke upita je da li je sasvim odlučila da ga učini najsretnijim čovjekom. Udova se ganula na to na stolici i udarila mu po desnici koja mu bijaše na koljenu.

— Ah, vi ste strašni! — uzdahne Jela.

Solarić sjede do nje, ispruži noge, htjede ih prekrižiti, no odmah ih povuče k sebi pod stolicu. Njegove su noge bile velike i ružne. Postolar ga nije nikada mogao zadovoljiti, jer su mu bile na nogama velike kvrge, čvorovi, koji su podavali cipeli vrlo ružan oblik. Solarić uze udovičinu desnicu, položi je na svoje koljeno i stane je gladiti. Jela poče teško uzdisati, a on navali opisivati svoju ljubav, pa i njoj pripozna da ne sumnja o njenom plemenitom srcu. Osvjedočavaše je da će biti sretni i pitaše je da li je dobro promislila jer je velik taj korak u životu, a on ne bi htio da bude kajanja i suza.

— Da, draga gospođo, ja sam, kako vidite, iskren, a takav sam uvijek bio. Oh, vi ne znate, kakav je svijet! Ja bih se volio ubiti negoli reći najsitniju laž! Vi ste, dakle, dobro promislili?

— Da; neću da ovako sama živim — šapne udova i stisne mu ruku.

— Mila Jelo, vi ste divna žena! Zar me vi uistinu ljubite? — reče Solarić i poljubi joj ruku.

— Da, vi ste dobri i plemeniti! — izlane udova nestalnim glasom.

— Mila Jelo, kada mislite da bismo mogli pred oltar? — upita je Solarić, gledajući u neke ormare.

— Kako vi želite! — uzdahne udova i nasloni mu glavu na rame.

Solarić ne drhtnu; to ga ne iznenadi, no oči mu isplaziše, usta mu se otvoriše. On gledaše u njenu glavu, koja mu se bila spustila s ramena na prsa. Iz glatke plave kose dizao se slab miris, a on neprestano gledaše u široki put kose sredinom glave. Pridigne joj glavu i poljubi je u čelo.

Ruža bijaše već nestrpljiva, njoj se činio taj posjet predugim, pa je sve ujedno razmišljala, što li pripovijeda teti gospodin Solarić. Juha se bila već ohladnjela na stolu. Ruža pokuca napokon na vrata i javi teti da je objed gotov. Jela se smela i glasno odvratila: — Odmah, odmah!

— Draga Jelo, mi smo, dakle, sporazumni! — reče Solarić i uzme joj iznova ruku!

— Da, da, posve sporazumni! — osmjehnu mu se udova.

Solarić progovori o uzgrednim nekim malenkostima koje se daju i kasnije lasno urediti. Udova ga osupnuto gledaše ne znajući o kakvim se to malenkostima radi. Solarić joj se usiljeno smiješio i molio je neka se umiri, jer, valjda, i sama zna da na vrijeme valja urediti neke sićušne stvari, posve uzgredne u pravoj ljubavi, no da se on s njom želi posavjetovati, s njom, umnom i razboritom ženom, prije nego uglavi vjenčanje, a kasnije će zadovoljni uživati mir i bračnu sreću. Udova ga najposlije shvati, uzbuni se nešto, pocrveni i reče mu da je to najlakša stvar, te da ona sama uviđa kako je najbolje da se pristupi k oltaru uredivši i ovo i ono. Jela ga umoli neka je posjeti jošte istoga dana oko osme ure da će ispiti tasu čaja, pa će lijepo o svačem porazgovarati. — No reći ću vam što sam nakanila — govorila udova — da, odmah vam mogu reći...

— Što ste odlučili? — pitaše je Solarić nestrpljivo, videći da joj je riječ zapela u grlu.

Udova se osokoli, krene ramenima i izlane: — Bit ćemo oboje zadovoljni! — No Solarić ne bijaše zadovoljan tim odgovorom, nego je opet upita šta je odlučila.

— Polovicu... — šapne udova sramežljivo.

— Polovicu, dakle? — kimnu Solarić, a oči mu sijevnu, ruke mu se ganu, prsti ispruže i naglo zgrče.

— Da, polovicu ću vam zapisati... no, šta je moje i vaše je... ta mi se...

— Ljubimo! — hukne Solarić.

Udova ga stidno pogleda. On joj pruži ruku, povuče je na svoje grudi, te šapne:

— Draga Jelo, oh, kako ste mi mila!

Usta mu ostanu otvorena, oči mu naglo isplaze i jače je privine na grudi. Njegova oštra brada dodirivala se Jelina čela. Bila mu je teška u naručaju, gledala ga je napola zatvorenih očiju, a lice joj je bilo zažareno, vrat crven. Njegov topli dah plazio joj je po jakom zatiljku, zaraslom kratkim rudim vlasima. Solarić joj pridigne glavu i poljubi je u usne, cjelovom vrućim i naglim. Sada osjeti jošte više težinu njezina tijela, pa je ostavi da sjedne. Jela prisloni glavu na dlan ruke. Bila je blijeda, bilo joj se smučilo. Solarić je promatraše stisnutih usnica. Njemu se čudno činilo što je već u prvom sastanku cjeliva — no šta da činim, mišljaše, kad već na tom prvom sastanku govorimo o ljubavi, kad već mislimo na dan vjenčanja, kad već govorimo i o uzgrednim malenkostima, o njenom novcu? — Da se nisu cjelivali, smiješno bi bilo, jer se smatrahu starim prijateljima. Razgovarati o vjenčanju, pa rastati se bez cjelova, bila bi stvar nečuvena!

Solarić uzme klobuk i pruži ruku udovi obećavši joj da će je posjetiti oko osme ure. Udova pozove Ružu da se pozdravi s gospodinom Solarićem. Krasna se djevojka ispriča što je bila neuljudna kad ih je smela u razgovoru veleći: — Mislila sam da ste već bili otišli! — Ruža pocrveni. Solarić joj ne bijaše mio, a nije znala uzroka tome svome čuvstvu. Udova je bila radosna, no nije mogla da podigne svoje oči na Ružino lice: gotovo se stidjela pred njom. Kad je Solarić izišao, pitaše Ruža tetku što joj je toliko vremena pripovijedao onaj gospodin. Jela se smela i nije znala šta da reče u prvi mah, nego se smiješila i radosno zirkala nećakinju prijeteći joj prstom i pitajući je: — A što si ti, dušice, radila?

— Ja? — začudi se Ruža uprijevši prst u grudi.

— Da, ti si bila, bez sumnje, na prozoru! O, ti mala zlobnice! — prijetila joj opet tetka.

Ruža pocrveni kao rak. Kad sjednu k stolu, reče tetka Ruži da je gospodin Solarić veoma voli, da mu je mila kao rođena kćerka. Ruža se tome čudila, no jošte se više začudila kad joj Jela reče: — Tvoja sreća, tvoja budućnost veliku brigu mu zadaje!

— Moja budućnost? — osupne se Ruža i položi nož i vilice na sto, pa sklopi ruke pred dražesnom bradom.

Jela joj poče sada kazivati da je gospodin Solarić dočuo kako joj pod prozorima šeće neki gospodin, a taj da je gospodin prava propalica. Ruža nije ni disala. Velik val krvi naglo joj udari u lice kao krvav plamen. Jela joj zatim reče da se taj gospodin zove Šarinić, te da ona vjeruje riječima gospodina Solarića, koji nema razloga da ocrnjuje čovjeka, najvećeg pijanca u Zagrebu. Ruža poče na to blijedjeti, no ne po cijelom licu, jer joj je krv ostala na nekim mjestima pod tankom i prozirnom kožom. Tetka se uzbuni videći je onako blijedu i prestravljenu.

— Dušo draga, tebi se Šarinić mili, pa misliš, sve je zlato što se sjaji. Poslušaj ti mene, dušice, a ako meni ne vjeruješ, možeš pitati gospodina Solarića kad dođe k nama danas navečer — mirila ju je i uvjeravala tetka.

— Zar će danas amo doći? — trže se Ruža.

— Tebi nije drago što će doći? — uzbuni se udova.

— Meni?... — šapne Ruža. — Meni je sve isto — doda i obori glavu.

— Ne, ne... no kako da ti kažem?...

— Teto, draga teto! — preplaši se Ruža.

— Dušice, ne boj se!... Znaj, gospodin mi je Solarić govorio... On je vrlo čestit čovjek... Dušice, ljepše bi nam bilo, da, i meni i tebi! Nije ovako dobro, ja ne mogu na sve paziti! — govoraše udova prekinutim glasom.

Ruža priskoči k tetki, sjedne do nje, objesi joj se o vrat i spusti glavu na njene grudi.

— Gospodin Solarić želi... — nasmiješi se udova i poljubi Ružu.

Ružine ruke spuste se mrtvo sa tetkina vrata; tužna djevojka klone joj na krilo, obrnuvši se plećima k stolu.

Jela uze tješiti Ružu i dokazivati joj da je Solarić dobar i plemenit. Ona je izgovarala te riječi kao da se ispričava pred svojom nećakinjom koja bi je savjetovala u svim važnijim okolnostima. Udova bijaše osvjedočena da je Ruža pametna djevojka, te joj je bilo sada teško pri srcu što joj ne odobravaše izbora. Jela je bila bogata, živjela je udobno i bezbrižno, a nikad u svom životu nije sebi glave trla šta bi bolje bilo da uradi u ovoj ili onoj prilici. Kad bijaše djevojkom, malo je mislila, drugi su se za nju brinuli, pa kad su joj našli muža, imala je još manje briga. Sada joj je Ruža bila zvijezda po kojoj se ravnala. Udova je bila dobre ćudi, bezazlena, te, možda, i od naravi nadarena, no ljudi, njeni pokojni roditelji, nisu se potrsili da probude njezin um, da ga razviju. Muškarcima koji su Jeli duševno slični, velimo da su dobričine.

Jela je tješila Ružu uvjeravajući je da će joj Solarić biti pravim ocem, i molila je da bude s njime ljubazna.

— Ali, teto draga, kad je to želja vašega srca, vjerujte mi, sretna sam!

— Ja vidim, Ružo, na tvom licu da ti nije po volji ova vijest; reci mi iskreno svoje mnjenje!

Ruža ne htjede odgovoriti, a Jela je ukori: — Da, da, ti mrziš gospodina Solarića jer znaš što on veli o tvojem Šariniću!

— Molim te, draga teto!... Da ti istinu kažem, meni je gospodin Solarić...

— Što? — drhtne Jela na Ružin odlučan glas.

— On mi je nesnošljiv — izusti Ruža zlovoljno i nestrpljivo.

— On!... Tebi!... Nesnošljiv! — žacne se udova i sva uzdrhta.

— Da, on! — smrkne se Ruža.

— A zašto? — dahne Jela.

— Na plesu kod Lozarovih cijelo je vrijeme u mene buljio! Već sam bila ljutita! — reče Ruža, pridigne joj se s krila i popravi svoju crnu kosu.

Udova problijedi. Nakon kratke stanke izlane gorko:

— Tebi se pričinilo... On... on mene ljubi!

Ruži stanu drhtati usne i pogledne tetku tužno, a ona ponovi:

— Da, mene!

— Draga teto, budi sretna! — zajeca Ruža. Oči joj se naglo zaliju suzama i klone tetki u naručaj.

Sljedeća stranica→