Giga Barićeva/3.2

←Otac i kći

Giga Barićeva —  Luđački ples autor: Milan Begović

Gatanja i predosječanja→

II. Luđački ples

- Vi ste običan dripac! - izdreči se advokat Mika na Salfa hvatajući ga za oba revera od kaputa. - Jeste li čuli, što vam kažem? Ništa drugo, nego dripac! Znate li vi, što ste učinili? Znate li, da vas mogu dati odmah zatvoriti i da ni jedne ure ne bi više ostali u državnoj službi? Takva što, molim vas! U ovakvoj kući! Ovakvoj gospođi! S koga ste kontinenta došli, molim vas? Vi, Tunguz jedan, Zanzibarac, Džilolovac, bokser, Jack Trbosjek!

Salf je držao ruke u pantalonama i gledao preda se, namrgođen, malko zadihan, sav mastan od znoja i crven od čela do podbratka.

- Napolje s tim rukama! - hitro i gotovo surovo zapovjedi Mika, a onaj istrgne nerado svoje lopate i objesi ih nešto zgrčeno uz bokove kao rak svoje krakove. - Ali ne ću se ja s vama dulje natezati, niti imam volje, da vas predajem policiji i sudovima. Sudit ću vam ja sâm. Vi ćete sutra ujutro sprtljati vaše stvari i otići odavle. Nestati. Odletjeti.

Onaj digne naglo lice i upita prkosno:

- A kamo da idem?

- Kud hoćete, - upane mu Mika u riječ. - Valjda ne mislite, da ću vam ja tražiti apartmane po Zagrebu! Ovdje ne možete ostati i zahvalite Bogu, što vas nisam odmah izbacio na ulicu. Zavrijedili bi, da prospavate noć na kojoj klupi u Tuškancu ili u čekaonici na kolodvoru. A što, batine ste zaslužili, onako da vam dva žandara odrape dvadeset četiri, pa da ste otraga karirani kao engleski štof.

- Ne tjerajte me! - izleti Salfu naglo iz usta. - Uopće nisam znao šta činim. Žao mi je i zamolit ću gospođu za oproštenje.

- Da, kad bi vas ona htjela vidjeti! - raskrivi se Mika sarkastički.

- Poći ću gore k njoj, - promrmlja Salf usiljenom mekoćom.

- I to bi vam trebalo! - klikne advokat široko nasmijan. Ali i kad bi s njom govorili, i kad bi vam oprostila, ne bi nikako mogli ostati ovdje. To bi značilo za nju vječni nemir. Sutra, dakle, kad ustanete, spremite se i odselite.

- Ja bih ipak htio govoriti s gospođom, - zavije lijevim ramenom Salf, kao da se fizički upire o svoju namjeru. - Molim vas, recite joj to.

- Reći ću joj, pa ako htjedne, pozvat ćemo vas gore.

Advokat se Mika kratkim, spretnim koracima popne u prvi kat, gdje ga je Giga čeka, nestrpljiva da čuje, što je učinio s onim prostakom. Hoće li mu uspjeti, da ga uvjeri, da dobrovoljno ode iz stana, ili će se morati obraćati na policiju. Ona uopće ne će ni jednog dana ostati u kući, ako je on tu. Ne bi imala ni trenutka mira, živjela bi u vječnom strahu, da se ne ponovi ono što se te večeri dogodilo. Sva sreća da se snašla i da ga je nadmudrila, a pogotovo sreća što je advokat Mika bio još u svojoj kancelariji, pa ga je mogla dozvati u pomoć. No, to je bila opet jedna komedija! Strašna i neočekivana.

Vratila se pod večer s Mirogoja, kamo je polazila vrlo često da prigleda i nakiti svježim cvijećem grob, u kome su joj počivali roditelji. Kuharica je otišla sa Šlojmom u cirkus, koji je onih dana bio u Zagrebu. I ona je mislila otići k nekoj poznatoj gornjogradskoj porodici, kod koje se već i najavila, ali kako je došla s groblja pješice, bila je nešto umorna i nije joj se dalo izlaziti. Osim toga radovala se neizmjerno da čuje kako se Šlojmu dopao cirkus i šta veli na sve one dresirane zvijeri, konje, clowne i balerine, i kako on o svemu tome pametno pripovijeda, praveći rukama ubaštinjene svoje geste, od kojih ga nije bilo moguće odviknuti. Uopće, otkad joj je umro otac, dječak je postao njen jedini drug i prijatelj, i briga njena glavna i najdraža. Patnje, strah i sve, što je još doživio, lišiše ga one vedre djetinjske rastresenosti, koja se ni na čemu ne zadržava, koja prima i ostavlja dojmove s lakoćom i površnošću, kad je život sav od trenutaka, što se ne drže jedan drugoga, nego se rasiplju u zaborav. On je naprotiv rasuđivao vrlo zrelo, znao što znači bol, poniženje, žalost, smrt, o svemu je imao svoje misli, sve je vidio i zapažao i katkad pravio takve primjedbe, da je zapanjivao.

Kad je umro stari savjetnik, on je bio jedini u kući, koji se držao hrabro kao kakav odrasli momak. Ona je taj put potpuno zatajila. Sve je u njoj otkazalo službu: i nervi i razum i energija; bilo je previše i za nju, koju inače nije ništa više iznenađivalo i koja je već naučila, da čovjek mora biti na sve pripravan. Ni očeva smrt nije bila za nju nešto neočekivano, ali je došla kao posljednja kap, što se uspe u prepun sud. Napatila se baš s njim kao nekada sama sa sobom gledajući s dana u dan, kako mu svišnjava srce zbog nepravda, poniženja, ranjena ponosa, dodira s prostotom ljudi i sudara s vremenom, koje ga je pregazilo. Napokon je negdje duboko sakrito u njoj tinjao prijekor, da je svemu tome doprinijelo i ono, što se s njom zbivalo, na što se doduše prilagodio, ali s čime se nije nikad potpuno pomirio. A još je sve to išlo u tako čudnim trzavicama i neugodnim nuzgredicama, s odnosima, za koje je držao, da se ne bi nikad mogli ni okrznuti o zid njegove kuće, a ono su ulazili u nju i dovlačili sobom talog, u kome su živjeli. Zato je njegova smrt bila za nju nešto više, nego teški udarac, koji snalazi čovjeka pri gubitku nekoga, koji mu je nada sve drag i mio, bilo je to očito ubojstvo, pripremljeno od strahovite urote, u kojoj je sudjelovala i krutost vremena i društvena laž i ljudska glupost, a napokon i ona sama. I dok se ona motala u samomučenju i gotovo bila veći mrtvac od oca, odsutnija od svoga muža i luđa od svoga tasta, dotle je Šlojme bio sav oko nje, oživljavao je i dovodio na razbor. Nema sumnje, da je taj dječak učinio sada za nju isto ono, što i ona nekada za nj: otrgao je iz strašnih nekih ruku, koje su bile navalile, da je zadave.

Kad bi ona u noćima bez sna tumarala po praznoj kući, on se dizao iz postelje, koja je sada bila u njezinoj sobi, letio za njom iz sobe u sobu, lovio je, tražio i hvatao odvlačeći je i moleći, da se vrati u postelju, pokrivao je kao nekad ona njega, namještao joj jastuke, dizao joj kosu s lica, brisao znoj i čekao da zaspe.

Onda bi lijegao u svoju postelju, spavao nekim čudnim, lakim snom kao ptica, trgnuo se na svaki njen uzdah i nemir i u slabom svijetlu noćne svjetiljke gledao, je li budna i odmah skakao, da je upita, treba li štogod. Jedamput se desilo, da nije mogla nikako zaspati, a on je sjedio kraj nje, bio nešto živ i veseliji, nego obično, možda zato, što je ona za nekoliko trenutaka izašla iz svoje slomljenosti i zapitala ga prvi put, kako mu je i je li sve u redu s njim, pa videći je, kako se muči besanicom, pomiluje je i reče uzbrinut i nježan:

- Samo ti spavaj, ja ću ti pjevati.

I pjevao je tihim mumljanjem čudnu neku melodiju, monotonu od sama dva tri takta, koju ona nije poznavala, ali ga nije htjela ništa pitati, jer joj je ugađalo i htjela je da spava. Mislila je kroz polusan, kako je možda njega tom pjesmom neko nekad uspavao tamo u onom prljavom i bijednom Ghettu, majka možda ili sestra, glasom promuklim od tuberkuloze i s preplašenim srcem.

To ju je vratilo. Dolazila je doduše pomalo i teško k sebi, vraćala se opet svojim nadama, svojim vjerovanjima, uvjeravala se, kako ipak nije sve svršilo za nju i kako valja da živi, jer će je netko trebati: onaj čovjek, koji se mora vratiti i ovaj dječak, koji se ne smije izgubiti. I sad se baš uhvatila njega, kad su svi otišli od nje, za koje je mogla nešto učiniti, i zaokupljala se njim, i tješila i valjda ne više iz samilosti i čovjekoljublja kao ispočetka, nego jer je on uistinu njen. Njen više, nego da su odjedne krvi rođeni, jer bolovi zajednički prepaćeni i suze za isti jad prolivene jače su od najbliže krvi. Onda je život počeo da se nameće, da je rastrese i zauzima svojim zahtjevima, brigama, zanovijetanjima, i ljudi koji uvijek nešto hoće, dolaze, pitaju, traže i smetaju. Računi, uredovne doznake, kondolencije, vizite, telefon, telefon, telefon: i moraš da živiš i da postojiš, pa iako si već legao i protegao se da umreš.

Prvi njen izlaz iz kuće bio je advokatu, koji ju je nekoliko puta zvao radi očeva testamenta, a ona je samo poručivala da pričeka, jer je bolesna i ne može da se makne. Mika je bio njen advokat nakon smrti njegova šefa, koji je njezinu ocu sastavljao testament. Ona ga nije dotada poznavala, a on je nju vidio prvi i jedini put kod očeva sprovoda, na komu se nalazio. Kondolirao joj je pače, ali ona nije nikoga vidjela niti išta čula, nego samo zna, da su njenu ruku u crnoj rukavici hvatale tolike ruke, bogzna sve čije. Čula je kasnije od nekih rođaka, da je među tim rukama bilo i onih, koje su njegova oca gurnule u grob, preko koga su se k njoj pružale, kao što je i među kondolencijama našla njihova imena. Da komedija bude potpuna, ona je svima bez razlike poslala štampane zahvalnice: »Na iskazanoj sućuti iskreno zahvaljuje Giga Barićeva, rođena pl. Remetinec«. K advokatu je pošla navečer u njegovu kancelariju u Nikolićevoj ulici i točno u određeni sat zazvonila na njegovim vratima. Primio ju je nekako udvorno presiran, ispričavao se, što joj je toliko dodijavao pozivima, ali stvar se ne da odgađati i mora se u takvim stvarima postupiti; kako zakon zahtijeva. On je već priredio, ona će samo potpisati i sve će biti u redu. Testament je bio kratak, jasan, suh, pravi birokratski akt, sadržavao je samo dvije točke: prva je određivala nju za univerzalna baštinika, a druga odredbu da testamentu priloženo pismo preda svome mužu, ako se ikad vrati, uz preporuku da ga ona ne otvori ni onda, ako dozna, da nije više živ. Neka ga nečitana baci u vatru. Mika joj ga pruži i upita malko nasmiješen:

- Hoćete li moći odoljeti napasti?

Njeno se lice prekri također jedva zapažljivim prozračnim smiješkom:

- Prvi put se vidimo, - reče, - pa već mislite tako loše o meni?

Mika se nađe u neprilici, ali kako je pismo ležalo tu okrenuto, sa svoja tri velika, okrugla, crvena pečata, pokuša da se izvuče dosjetkom:

- Pečat je uvijek jedna provokacija. To draži i onoga, koji po naravi nije mnogo radoznao.

- To ste i vi radoznali, što je pod tim pečatom? - upita Giga s malko zlobnim akcentom.

On se nešto uozbilji i reče:

- U službenim stvarima znam da svladam sve svoje slaboće.

Ona se nije dala smesti njegovim tonom i odgovori još ležernije:

- To ću pokušati i ja, jer je to za me također nešto službeno.

I spremi očevo pismo u svoju torbu.

Od tog sastanka počelo je njihovo prijateljstvo.

Advokat Mika nije više pozivao svoju klijenticu k sebi u kancelariju, nego kad je god šta trebalo, polazio je k njoj, »na pet minuta službena razgovora«, kako je govorio, nakon čega bi uslijedio uvijek još četvrt sata privatnog. Ona je voljela te njegove, ispočetka vrlo kratke, a kasnije sve to dulje pohode, jer je Mika zgodno i duhovito pripovijedao, nije se upuštao u udvaranje ili pokušavao da je osvaja, iako joj je često rekao koješta laskavo. No to je sve bilo u spontanoj i neproračunatoj formi, više produkt njegove prirođene kavalirštine, nego neko sredstvo da joj se približi. Uza sve druge stvari koje je za nju obavljao kao njen pravni zastupnik, ponudio se još, da će pokušati da traga za njenim mužem, što bi mu možda moglo i uspjeti, jer on pozna Rusiju, tamošnje zarobljeničke logore i mnoge ljude; sam je toliko vremena tamo bio, posvuda se vucario i probijao, svašta vidio i svašta pretrpio.

Ta njena veza s Mikom bila je za nju od odlučne važnosti. Osim materijalnih olakšanja, koje joj je on pružao, vodeći sve njene poslove, oslobađajući je sekatura, kojima je svaki građanin izložen dolazeći u dodir s fiskusom, sudovima, uredima, bio je on za nju i moralni oslonac, podižući njene klonule energije i jačajući njeno povjerenje u samu sebe, tako da je u svakoj neprilici, dvoumici ili brizi morala da ga »pita za savjet«, ili da čuje »što on veli na to«, ili ako nije ništa drugo, a ono da mu se bar »saopći«. Mika je bio uvijek spreman na svaku njenu zapovijed i želju, kao vojnik u ratu, nikad nije ništa odlagao, nikad se nije izgovarao ili izvlačio. Ovako bi po prilici tekli njihovi telefonski razgovori:

- Imate li, doktore Mika, popodne mnogo posla?

- Kao uvijek.

- Kako to mislite, kao uvijek?

- Ako me vi za što trebate, onda nemam.

- Ali, doktore Mika, ja ne ću da vi zbog mene...

Ona bi onda čula, kako on pita svoga koncipijenta, tobože kao da ne zna, ima li što važno ono popodne, a koncipijent je nešto odgovorio, na što bi on rekao: - Sve to nije tako važno, - pa bi se nastavio razgovor s njom:

- Popodne sam potpuno slobodan. Disponirajte sa mnom.

- Htjela bih da vidim, što je s mojim tastom. Hoćete li me pratiti do Stenjevca.

- To je za me, draga gospođo, velika čast, a u isto vrijeme i veliko veselje.

Tako je bilo i taj dan, kad se ono dogodilo sa Salfom. Samo sve uzbuđenije i rapidnije:

- Jeste li vi to, doktore?

- Jesam.

- Dođite odmah k meni!

- Šta vam je? Uzrujani ste...

- Ovaj moj podstanar je drzak, a ja sam sama kod kuće.

On nije više ništa rekao, samo je čula, kako je prekinuo spoj. Zacijelo je poletio na ulicu, da uhvati negdje taksi.

Međutim se u njezinu stanu odigrala prava bokačeskna farsa. Počela je time, da je ona, pošto se vratila s groblja, odlučila da se okupa. Kako je bio konac svibnja i baš jedan od onih sparnih nesnosnih dana, kako ih u to doba zna biti u Zagrebu, a Mirogojska i Mlinarska cesta, kojima se ona pješice vratila, pune prašine, to nije htjela čekati na sluškinju (koja je bila sa Šlojmom u cirkusu), da joj priredi vodu. Svukla se, navukla na se samo svoj frotirmantl, zapalila plin i vratila se u svoju sobu, sjela na naslonjač da pričeka, dok se kada napuni. Najednom netko zakuca. Ona se trgne:

- Tko je?

No jedva što je to izustila, uđe Salf.

- Ne zamjerite, gospođo, ja sam gore tražio djevojku i ovdje sam zakucao nekoliko puta, no nitko mi nije odgovarao.

- Što želite? - upita ga ona u vidljivoj neprilici potegnuvši jedan veliki jastuk na svoja koljena.

- Htio bih telefonirati, ako vam ne smetam.

Nije znala, što bi učinila u taj čas. Htjela ga je otpraviti i obući se, pa ga onda pozvati natrag, ali kad je već jednom tu, pričinilo joj se mnogo jednostavnije da ga pusti neka telefonira. To je stvar od jedne minute. Pa reče nakon male pauze:

- Došli ste baš u nezgodan čas. No ne mari, sad kad ste tu, samo nemojte dugo.

- Dvije sekunde, samo dvije sekunde, - odgovori Salf iskeljivši lice u širok smijeh i idući na prstima ka stolu, pred kojim je ona sjedila i na kome je stajao telefon. Kroz otvorena vrata kupaonice čuo se šum vode.

- Zauzeto, - ponovi on odgovor telefonistice na njegov poziv. Objesi slušalicu držeći je i dalje rukom, spreman da je ponovo digne i nazove. Fotelj, u kome je Giga sjedila, stajao je tako, da je Salf vidio samo njen profil, a ona bi, da ga je htjela vidjeti u lice, morala okrenuti i podići glavu. Kad je on rekao »zauzeto«, malko ju je okrenula, ali nije podigla, i njen se pogled zaustavi na njegovoj ruci, što se prebacila preko telefona. (Drugu je turio u džep pantalona). Oči joj se najednom u malom diskretnom čuđenju raširile, a malo trenutaka nakon toga stisnule joj se usne u sitnu grču gađenja, okrenula je glavu, da ne gleda dalje onu ruku. Pričinila joj se više kao neka zdepasta, gadna, neinteligentna životinja, nego instrumenat, kojim se čovjek služi za oživotvorenje svoje misli, da se bori i brani, da pridiže, pomaže, vodi, izgrađuje i osjeća, tako rekavši, kao s drugim srcem. Izvlačila se iz manšete, na nutarnjem rubu uprljane, prekrita znojnim kapljama među krupnim, kovrčastim crnim dlakama, što se prosipale i po hrptima prstnih članaka, nabubrenih i mesnatih, kao da su otečeni od stršljenova uboda. Masivni, okrugli nokti nisu bili nečisti na rubu, jer im je rub bio tako fanatično izgrižen, da se uvukao pod meso, koje je izbijalo daleko naprijed. Na donjem članku palca rasplastila se široka, niska bradavica, sva porozna kao sitna spužvica, a malo niže tukla je žila kucavica nadižući u zdravu ritmu kožu, na kojoj se istodobno trzalo nekoliko dlaka.

Giga pomisli, što bi učinila, da se ta ruka digne i spusti na njen zatiljak ili rame, koji su joj bili na dohvatu. I osu se njena koža bubuljicama jeze. Zatim se diže i premjesti u drugi fotelj, koji je stajao na protivnoj strani stola, odakle je mogla Salfu gledati u lice. On je gledao u nju držeći neprestano ruku na slušalici; s očima, koje nisu odavale nikakvih misli. Ona ih je dobro vidjela, iako se sumrak sve to više sužavao. Nije voljela očiju, što su prazne: u njima leže sve mogućnosti i nikad se ne zna, što zapravo namjeravaju. Draže su joj oči, koje su drske i agresivne, jer znaš, da se braniš. Ovako nehajne i bezizrazite sliče na dva sakrivena razbojnika, što vrebaju na žrtvu. On diže opet slušalicu, nazove broj i ponovi:

- Zauzeto!

Tad odloži slušalicu i reče:

- Žao mi je, što vas zadržavam. No to je nešto vrlo važno.

- Ništa, ništa, - reče ona ležerno. - Ja imam vremena. Tad ispruži ruku i zapali lampu na stolu. On se malko nasmije i pokuša da joj napravi komplimenat:

- U polumraku ste ljepši.

Ona tako udari u smijeh, da je raskolačio oči od čuda.

- Hvala, - reče, - vi ste bar iskreni!

On se dosjeti, da je rekao glupost i poče se ispričavati:

- Nisam tako mislio. Boga mi, lijepi ste vi i na svijetlu. Ali kad je onako malo mračno, izgledate poetičnije.

- Dakle kod svijetla sam nepoetična? - reče ona uzdignuvši obrve. - Pa hvala Bogu! - nadoda, pogleda ga nekako turobno-ironično i završi hitro: - Ali za to se ne ćemo ubiti.

- Vi mi se rugate! - reče on, no ona prihvati:

- Hitro, hitro, nazovite vaš broj. Moja će kada skoro biti puna.

On nazove, a ono opet:

- Zauzeto!

- Baš nemate sreće! - usklikne ona.

- Kako se uzme, - reče i dopuza rubom stola malo bliže k njoj. - Gotovo volim, da je zauzeto.

Ona je razumjela, što on hoće da kaže, ali se pričini kao da nije i reče:

- A malo prije rekoste da je nešto vrlo važno.

- Jest, Boga mi, važno je. Ali nek čeka. - On je dopuzao do njena fotelja. Stojeći tako nad njom vidio joj je u dekolteu prsa, u koje se direktno prosipalo svijetlo s lampe. Ona to osjeti i skupi pod vratom krajeve svoje haljine i malo se prestraši:

- Da, ali ja ne mogu čekati. Sad ćete morati otići.

- Hoću. Samo da vas prije nešto zapitam.

- Što?

- Jeste li sada sa mnom zadovoljni? K meni ne dolazi više nitko.

- Ja nisam protiv toga, da tkogod k vama dolazi. Samo ne onako kao prije.

- Ne treba mi nikoga.

- Kako to najedamput? - začudi se ona. - Nije vam dosadno?

- Zar niste opazili, da sam uvijek kod kuće? - On spusti stisnute oči na nju i reče polako: - Radi vas.

Istodobno prevuče svojim dlanom preko njene ruke, gole do lakta, što je ležala ispružena na naslonu fotelja. Protrnuvši od toga dodira ona htjede da se digne, no on je primi za ruku, da se srušila natrag.

- Pustite me! - vikne. - Šta vam pada na pamet - I skoči na noge.

Njegovo se lice potpuno izmijenilo, kao da je drugi čovjek. Zacrvenio se, stisnuo usne, dihao naglo, kao da se bori s nečim u sebi. S odlukom, koja je jača od njega i spremna, da ga gurne na djelo. U njoj se sledila sva krv, panika je uhvati za grlo, sva izobličena upravi prst k vratima i krikne:

- Van!

Salf se prigne malko naprijed kao zvijer, što se sprema na skok.

- Van! - ponovi ona još jače, a onda se povuče iza fotelja i sva izvan sebe krikne:

- Odmah izađite van!

No jedva je izrekla zadnju riječ, on je primi za obje ruke obuhvati je oko tijela, prebaci je na naslon iza fotelja, nagne se nad njena usta govoreći u afektu živinskim nekim glasom:

- Volim vas! Volim vas!

- Pustite me! - kričala je ona bespomoćno, u nemogućnosti da se brani rukama ili da se istrgne iz njegovih. Samo se odupirala nogama, ali on prebaci preko njih jednu svoju, da ih zaveže kao snop. Uto se dogodi čudo. Upravo se bio malko ispružio, da joj uhvati usnama usta, kad ona njegova jedna noga, što se upirala o tlo, oklizne o glatki parket, naslonjač, gurnut, poleti naprijed, a njihova tjelesa ostaše bez uporišta i srušiše se na zemlju. Ona se u padu nekako istrgla i bila prije njega na nogama, pa već zauzela zamah da pobjegne. No on je dohvati oko gležnja jedne noge, da je protrnula i naglo sjela na tle.

- Ne ćete mi pobjeći, - reče on s nekim zloradim zadovoljstvom držeći je neprestano na gležanj.

Sve se to zbilo u nekoliko sekundi. Kroz tih nekoliko sekunda ona je promjerila situaciju. Bilo joj je jasno, da je otpor najnerazumnije sredstvo u tom času. Nastavi li borbu, ne će mu se odhrvati. Pa kad se našla sjedeći na tlima prema njemu i gledajući ga onako žestoko usplahirena i strahovito odlučna, nešto iz instinkta samoobrane, nešto jer joj je uistinu izgledao u onoj svojoj brutalnoj, odurnoj erupciji bezgranično komičan, stade da se smije. Punim, dugim, sonarnim smijehom, što je na mahove izgledao kao delirij, a na mahove opet kao veličanstveno ruganje. Smijala se, smijala, smijala. On polako digne glavu, pusti njenu nogu, uspravi se i sjede prema njoj gledajući je začuđeno, kako se previja, sva gotovo zacenuta od smijeha.

- Šta vam je najedamput? - upita.

Ona nije odgovarala, samo se smijala dalje.

- Boga mi! - usklikne i pogleda je intenzivnije. - Pa nije poludjela!

Sad Giga pruži ruku i mahne prema njemu dlanom, u nemogućnosti da što reče.

- Govorite, što se smijete.

Napokon joj uspije izgovoriti koju riječ:

- Čekajte! Odmah! Čekajte! - I brisala je rukavom suze, što su joj bez plača isprsle na oči.

Salf potpuno dođe k sebi. Slegla se u njemu krv, kao kipuća voda u kotlenici, kad se skine s vatre. Oči mu se smješkale, očekivale, a znoj mu polako curio u nekoliko mlazova niz ugojeni obraz. Ona je vidjela, da je u taj čas minula opasnost, sad je trebalo naći načina da je ukloni sasvim. Sluškinja i Šlojme ne mogu još dugo biti kod kuće, a ovaj se ne će dati otjerati tako lako. Sad je doduše miran, ali dokle će mirovati zvijer u njemu? Najednom prestane potpuno sa smijanjem, posluša. Iz kupaonice je dopirao šum vode. Trgne se:

- Moja voda! - Onda se diže naglo, pruži mu ruku i reče mu neobično ljubaznim tonom, kao da su se dosada igrali najnedužnije igre:

- Dođite, pomozite mi.

On primi njenu ruku i digne se sa zemlje. Ona ga pogleda, pa mu reče s koketnim predbacivanjem:

- Baš ste se glupo ponijeli! Dođite. - I povuče ga u kupaonicu.

Kada je bila skoro puna, ona turi prst u vodu i reče:

- Hladna je, još malo tople. - Digne čep za oticanje, a u isti čas otvori pipu za toplu vodu. Zatim stane pred ogledalo i omota glavu nekakvim šarenim rupcem. Međutim je pazila na Salfa, koji je pratio svaku njenu kretnju u nekom zanosnom začuđenju, ne znajući, kako da shvati to njeno držanje i ne razumijevajući njenih namjera. Ispočetka je mislio, da ga samo zavarava i zacijelo će mu podvaliti, ali kad je vidio, kako se sprema na kupanje, kad ga je posula iz neke boce sa štrcaljkom parfemom i dala mu, da pomiriši neki sapun, za koji reče, da od njega postaje koža lijepa i glatka, i da bi ga i on morao upotrebljavati za svoje nezgrapne ruke, onda ga ostaviše sumnje i obuzeše ga ugodna i plaha očekivanja.

Pustio je, da radi s njim što hoće i zaboravljao, da sâm sa svoje strane išta poduzme. U podsvijesti mu nešto šaptalo: sve će biti dobro. I ljuljackao se u nekoj neodređenoj radosti. Tko bi se ikad tome mogao nadati od takve goropadnice. Ovako treba s takvima. Čim si veća životinja, tim im više imponiraš. Kako se samo razmekšala! Boga mi, još će tu da se okupa pred njim. Vrag ih zna, te fine dame! - Dok se u njemu tako prevrtalo, pruži mu ona onaj sapun:

- Kako bi bilo, da operete te vaše ruke? Tako su vam znojne, a to je vrlo neugodno za onoga, s kim se rukujete.

On uze sapun, a ona otvori pipu na lavoaru.

- Jest, meni se uvijek znoje ruke, - reče on prostodušno.

- Nasapunajte ih dobro.

- I noge! - nadoda on u istom tonu.

Dok je on nasapunavao ruke, ona priđe najprije kadi, otvori i drugu pipu, onda priđe iza njega, jednom ga rukom poškaklje iza zatiljka, a drugom zagrabi s njegovih ruku šaku sapunske pjene i baci mu je kao za šalu usred lica:

- Operite i lice. Znojni ste kao pastuh! - klikne i sonorno se nasmije.

On podiže nasapunane ruke k obrazu i stade da ga sapuna. Giga se približi vratima, izvuče oprezno ključ, što je bio iznutra u bravi, nasloni se na vrata i ugura ključ s vanjske strane. Sve je to bilo gotovo u sekundu. Onda naglim pokretom izađe iz kupaonice, hitro zaključa vrata, pa poleti k telefonu. Ona je već i svršila svoj razgovor s Mikom, dok se onaj sjetio, da je zaključan. Najprije je mislio, da je šala i vikao je iznutra:

- Gotov sam!

- Oprao sam se!

- Gospodo, dođite! - i zakrene pipe, da čuje, što mu odgovara.

Ona je sjela u naslonjač i dovikivala mu obijesno:

- Jeste li oprali uši? Jeste? Sad još i vrat.

Odgovarao je:

- I vrat.

- Sad uđite u kadu i operite još i noge.

On kao da se dosjetio, da ona pravi s njime šegu, zakuca iznutra i reče:

- Otvorite. Sad je dosta.

- Ne, ne, ne! - kričala je ona. - Morate biti čisti i lijepi. Jednostavno se okupajte. Imamo vremena.

No on se nije dao. Osjećao je iz njena glasa podmukli neki prizvuk prijetnje i zlobe. Sjetio se, da je čuo i čitao, kako su žene nasamarivale nasrtljive ljubavnike i slutio, da i njega čeka neugodno iznenađenje. Kako je samo bio glup, što se dao uhvatiti u stupicu! Ispita kakva su vrata i je li ih lako provaliti. No ako počne udarati, ona je kadra da izleti iz kuće, zovne policiju i napravi skandal. Pa pokuša lijepo:

- Gospođo, otvorite! - zastenje molećim glasom.

- Okupajte se najprije, - odgovarala je ona.

- Otvorite, bit ću dobar!

- Samo čekajte. Još malo.

I tako su se natezali, on sad moleći, pa prijeteći, udarajući šakom po vratima, pri koncu se već tako uzgoropadio, da je tresnuo nekakvim flakonom o tle, a ona zavaravajući ga pjevuckavim odgovorima, dražeći ga i izazivajući, sve dok nije čula da je taksi stao pred kuću. Sišla je hitro dolje, pustila advokata Miku da otključa kupaonicu, a ona je otišla u drugu sobu. Mika je natjerao Salfa u parter i tamo mu odčitao bukvicu:

- Vi ste jedan običan dripac!

Kad se nakon toga vratio gore i rekao Gigi, da onaj želi, da je moli za oproštenje, ona odbije, da ga uopće vidi. Nek samo ide iz kuće, čim prije, odmah, ako je moguće. Ona mu i oprašta sve, ali ne će da ga vidi.

Ta je poruka porazila Salfa. On je Miki samo rekao:

- Pa dobro, ići ću. I to čim prije.

Giga je zamolila Miku, da je ne ostavlja, dok ne dođe djevojka:

- Tko zna, - reče, - što onome luđaku može pasti na pamet! - Onda se dosjeti nečemu i nadoda:

- Uopće mogli bi i večerati sa mnom. Ako niste zauzeti?

- Drage volje, - odgovori on. - A i da sam zauzet, ne bih vas ostavio bez ikoga u kući.

- Samo se morate strpiti, dok se vrati djevojka. Ne znam uopće, da li ima što, čim vas mogu ugostiti.

Mika, zadovoljan, što će ostati s njom, reče nasmijan i galantan:

- Ja sam Perzej bez ikakvih pretenzija. Dosta mi je, što sam Andromedu spasio od nemani.

Ona se malo zamisli, kao da traži u svojoj memoriji, kako su izgledali odnosi tih mitoloških figura. Kad se sjetila, preleti ležerno preko toga i samo usklikne:

- Onaj je uistinu neman!

Tad mu potanko ispriča, što je doživjela sa Salfom.

Mika je ispočetka uživao. Smijao se, odobravao i uživao. Znao je po onome, što je pripovijedala o svojim doživljajima, kako je poduzetna, kuražna i odlučna, ali nikad ne bi pomislio, da je u nje toliko dosjetljivosti i lukavosti. I govorio je sam sebi, kako je to čudna, zanimljiva žena. Zatim kao da se nešto bunilo u njemu, gledao je, slušao i konstatirao: jest, točno, morala se braniti, i svaka bi se druga na njezinu mjestu branila, ali ne tako. Vikala bi, otimala se, udarala ga, rukama, nogama, bacila mu u glavu što god bi joj bilo na dohvatu, grizla bi ga, čeprljala, no ovako? Ne, to je uistinu nečuveno. Ženski i đavolski u isti mah. - Opasna si, draga moja, opasna si ti! - mislio je, kao da sâm sebe upozorava, da bude na oprezu. Kako je samo sve to udesila, kao da se nekoliko dana na to pripravljala! I sada sjedi tu poput male djevojčice i nedužno pripovijeda. U pripovijedanju oblizuje jezikom usne, a i ne sluti, kako je bila strašna. No sve se to opet u njemu sleglo, i buna i kritika, kad mu je ona pružila ruku, pogledala ga zahvalno i rekla:

- Vidite, doktore Mika, u onom očajnom trenutku vi ste bili moja prva misao. U meni se odmah stvorila odluka: nešto izmisliti, sve to nekako zategnuti, postaviti mu bilo kakvu klopku, samo dok vas obavijestim. Ja znam, nisam se baš lijepo ponijela. Pače, infamno sam se ponijela. Ali on je bio strahovito bijesan. Bio bi me raskinuo.

- A što bi učinili, da vam nije uspjelo zatvoriti ga u kupaonicu? - upita advokat sav opet na njenoj strani pri pomisli, da je stvar ispala drukčije.

- Ispočetka nisam ni mislila na tako sretan izlaz! - klikne ona. - Najprije sam gledala, kako ću dobiti vremena, dok dođe djevojka, onda sam kombinirala, kako ću pobjeći iz sobe, a napokon sam skakala s jedne mogućnosti na drugu ispitujući, koja je prikladnija. Bila su to upravo fantastična sredstva, kojima sam se htjela poslužiti. Revolver nije dolazio u obzir, jer je bio zaključan u sekreteru. Ako utrnem lampu, on će zaključati izlaz i ganjati me po mraku naokolo. Poletjeti do prozora bilo bi ludo, jer bi me samo s njega odvukao. Onda sam odlučila prikazati se, kao da mu popuštam. Pomalo ga zavaravati, izazivati, dražiti, pa se opet otimati i braniti. Pa nek me poljubi nekoliko puta, mislila sam, no užasno mi se gadio! Ona njegova vlažna usta, kao da su napravljena od svježeg mesa, a nešto bijele pjene od pljuvačke na uglovima. Sve se to u meni zbivalo kroz ono nekoliko trenutaka, što smo oboje sjedili na zemlji, na što me uhvatio smijeh, čudnovat, očajan. Smijala sam se, mislim, u jednu ruku od groze pred onim ustima, a drugo zbog glupe situacije, u kojoj sam se nalazila. Bila sam spremna na sve. Do skrajnosti bilo kakve, ali koja će me spasiti od one posljednje. Znate, skoro sam mu predložila, da ću se okupati pred njim, ako obeća, da me večeras ne će dotaknuti. I već sam bila primila svoju kućnu haljinu, da je razgrnem. Onda mi je slučaj pomogao. No to već znate!

Napokon se vratila djevojka sa Šlojmom. U trijemu je srela Salfa, koji joj drhtavom rukom pruži ključe od kućnih vrata dršćućim glasom:

- Predajte ovo gospođi i recite joj, da sam otišao. Ne ću ovdje ostati ni minute. Sutra ću poslati nekoga po svoje stvari.

Giga pogleda začuđeno akvokata:

- Što velite?

A Mika odgovori:

- Stidi se.

Ona se nasmije:

- Ne vjerujem, - reče. - Radije: srdi se, a možda se i boji.

Mika odgovori nešto turobnim tonom:

- Varate se. To mora biti strašno za čovjeka, kad tako nasjedne ženi. Ja bih pobjegao na drugi kontinent.

- Kad bi svi ljudi bili tako stidljivi, onda bi mi, žene, na našem kontinentu ostale same, - reče Giga s nešto ironije.

Mika se zlobno nasmiješi i upane joj hitro u riječ:

- To bi i zaslužile!

Kapetan Dühren je pisao:

- »Ne čudite li se, što dobivate danas od mene pismo? Zapravo, vi ste dužni meni odgovor na moja tri posljednja, što sam vam ih pisao skoro pred godinu dana. Ali ja sam iz vaše šutnje čuo odgovor, koji je glasio: - Ah, dragi moj, sve je to suvišno i nepotrebno. Ima mnogo važnijih stvari, koje zauzimlju našu pažnju, nego što je jedan čovjek, koga smo slučajno prije dvije godine (jer su sada upravo od toga dvije godine!) sreli negdje u nekim teškim časovima, koji je bio malo uslužan prema nama, a i mi prema njemu, čije se lice izgubilo u vremenu, u daljini, u pridolasku drugih lica, u smjesi drugih glasova. Premda, možda se i varam. Možda taj odgovor glasi drukčije. Zašto ne bi moglo biti, da se vaš muž vratio, pa ste sada sretni, a sreća vam odnosi sve časove i sva osjećanja. A možda da ste i tako nesretni, da su za vas časovi prestali kucati i sjećanja živjeti. Ili što je još najvjerojatnije, dosadilo vam to natezanje s nekim, koga se ne čuje i ne vidi, to igranje riječima, mučenje u verbalizmu, iz koga se čuje samo prazan šum dalekih reminiscencija, finta, da se nešto održi, što znate, da se ne će održati. I učinili ste ono, što je bilo najjednostavnije i najzdravije: niste više odgovarali. Da vam pravo kažem, ja nisam zbog toga prekoravao vas, nego sebe. - Ti si svemu kriv, - govorio sam sâm sebi, - nisi zaobilazio, nisi se pretvarao, ni taktizirao, nego naprasito lupao na vratima, kazao što hoćeš - i tako prestrašio žive, a probudio mrtve. - Nestizanje vašeg odgovora bijaše za me teška, duga bolest, sa svim simptomima i patnjama, počevši od hladnih zebnja i besanica, pa sve do vrućica i delirija.«

Pismo kapetana Dührena obuhvatalo je nekoliko strana kvadriranog trgovačkog papira i bilo pisano kao što su to većinom običavali nekadanji austrijski oficiri, vrlo lijepim gotičkim rukopisom sa širokim gornjim dijelom u slovima b, i, i donjim u g, i z, a donjim i gornjim u h. Gigu je ispočetka umaralo čitanje toga rukopisa, a i sadržaj je nije bogzna kako interesirao. Bilo joj je čudno pri duši, kad je vidjela onaj kuvert s krupnom, uzornom kaligrafskom adresom i onim servilnim natpisom »Ihrer Hochwohlgeboren«, a onda u drugom retku »Frau Margit Barić von Remetinec«.

Osjećala se u taj čas krivom prema tome čovjeku, koga je potpuno napustila i zaboravila, ne samo jer je život čitavo to vrijeme oko nje šumio i zvrlao kao strašni jedan stroj, pa je neprestano bila u opasnosti, da je ne zavitla i ne smrvi, nego jer nije znala, što da mu kaže baš na ta njegova posljednja pisma, u kojima je bilo koješta, o čemu ona nije mogla diskutirati. No nije joj bilo u naravi, da govori mimo predmeta, kao da je gluhonijema, da gnjuri glavom u pijesak i izgleda slijepa, pa je odgađala s odgovorima, odgađala i napokon ih ne napisala.

Jest, ima on pravo, kad veli, da je on kriv. Premda, osjeća on, nije samo to razlog, ima i još nešto. Htio je da dođe u Zagreb. U svakom od svojih prijašnjih pisama doticao se te mogućnosti, pravio kombinacije, govorio o putnici, informirao se za hotele i da li ima mjesta u njima. Ona je prije katkad i spomenula, kako bi bilo lijepo, da dođe, da vidi Zagreb, da upozna njezina oca, da se najede bijelog kruha i šunke, čime još i sada tamo oskudijevaju, ali kasnije je preko toga prelazila. A poslije očeve smrti nije više ni odgovarala. Što bi on tu i kud bi ona s njim, sama, u očekivanju muža, koji može doći svaki čas, u onom gornjogradskom gnijezdu, gdje se vidi iz kuće u kuću, gdje se sve kontrolira i tumači na svoj način? Sve to, dakle, a možda i još nešto drugo, što je bilo u njoj, a nije ni sama sebi htjela priznati u taj čas, neki daleki i podmukli osjećaj nesigurnosti prema tome čovjeku, odbijali su je pomalo od njega i sililo je na zaboravljanje.

To zaboravljanje nije možda bilo potpuno, kao kad nam za nekim nije stalo, ali je bilo utočište pred nekim strahom, bježanje od nečega, što ne smije da se približi. Pomalo se sve pretvorilo u čudnu indiferentnost, koja je graničila skoro nekom pritajenom mržnjom ili srdžbom, kadgod ga se sjećala, a pogotovo kad bi dobivala vijesti od njega.

Tako je i današnje pismo izazvalo svu skalu osjećaja u njoj. Počevši od prijekora, kojim je sebe optuživala, pa sve do jake razdraženosti, koja je rasla što je dulje čitala u onim stranama. Zato je najednom prekinula sa čitanjem. Došla je do kraja strane i nije mogla dalje. Baci pismo na stol s neugodnim osjećajem, sličnim na onaj, koji nas zna uhvatiti, kad prođemo mimo prosjaka, koji nam proseći milostinju ukazuje kljastu ruku ili ranjave prsi, da nas gane na milosrđe. Digla se onda, ponovo ga uzela, složila nedočitana u kuvert i stavila u sekreter na hrpu prijašnjih kapetanovih pisama. I nije više mislila na nj. Preobukla se, zazvonila djevojci i pitala za Šlojma. Ali Šlojme je već izašao.

Ona mu nije branila da pođe katkad, kad mu se prohtjedne, u grad, da malo prođe ulicama, pregleda dućanske izloge ili bilo šta drugo, što ga zanima. Dječak ne bi išao daleko. Do uspinjače da vidi, kako se diže i spušta, do nekog bazara u Ilici, gdje su bile poredane kojekakve igračke, ili do jednog urara, pred čija bi vrata, ako su bila otvorena, stao da čuje, kako stotine ura otkucavaju najedamput. Ipak sva ta izlaženja nisu bila ni česta ni redovita, sve do u posljednje vrijeme, kad bi se počeo svako popodne oko četiri, pet sati odalečivati iz kuće, da se vrati tek kad se već smrklo. Danas je namjeravala, da mu kupi cipele, pa bi voljela, da nije prije izlazio. Sad se svrati njena pažnja na tu okolnost i ona upita djevojku:

- Kamo on to ide svako popodne?

- Ako ga trebate, - odgovori djevojka, - možete ga odmah naći. U parku pred sveučilištem.

- Što radi tamo? - začudi se Giga.

- Ne znam, valjda je našao kakvog dječaka ili više njih. Meni je rekao, da ide tamo, gdje se zadržava čitavo vrijeme.

- Ne bih htjela, da se druži s kakvim fakinima, - reče Giga i odluči poći do univerze.

Još je samo htjela zakopčati rukavicu, pa otići, kad zazvoni telefon.

- Ah vi ste to, doktore Mika! - klikne ona i uzbudi se kao uvijek, kad je on naziva. Mika je svako malo vremena dobivao vijesti iz Rusije, preko Berlina, i javljao joj odmah sve, što mu se odgovaralo na njegova pitanja o njezinu mužu, iako su svi ti odgovori bili uvijek negativni i glasili stereotipno: ne zna se ništa.

- Ima li šta novo? - upita ona također svojim stereotipnim pitanjem, no ono nije bilo tako mehaničko, kao što bi to izgledalo. Svaki put je u njoj oživjela neka plaha nada, koja bi hitro šapnula: - »Možda je danas nešto došlo«, da se opet raspline još prije negoli je Mika odgovorio.

- Ništa, ništa, htio sam samo da čujem vaš glas u telefonu.

Giga se nasmije:

- Zar vam je to zbilja tako potrebno?

Onaj odgovori:

- Osam dana, šta se ne javljate. Znači, da je kod vas sve u redu. Da vas nitko ne smeta.

- Jest, sve je u potpunom redu! - prihvati ona.

A Mika sa sitnim prizvukom prijekora:

- Onda, hvala Bogu, ne treba doktora Mike!

- No, no, čujete, - reče ona, - vi ste muškarci prava djeca. Osjetljivi, razmaženi, pretenciozni...

- Što ne velite! - klikne Mika. - I pretenciozni?

- Jest, pre-ten-cio-zni, - raskida ona riječ na slovke.

- Uistinu, radoznao sam, u čemu sam ja tako pretenciozan? Mislim, da nema čovjeka, koji bi od vas manje tražio, nego ja.

- Šta vi znate! - zapjevucka ona u telefon. - To je baš ono najgore, što ne osjećate toga. Točno, vi nikad ništa ne tražite od mene. Nisam dosada dobila od vas ni jedan advokatski račun, iako bi to već jednom moralo biti.

Mika je prekine:

- Ne govorimo, molim vas, o tim stvarima. Ne bavim se ja poslovima, kao što su vaši. To je za me, kao što bi bilo za vas, da mi prišijete puce na kaputu ili skuhate čaj. Pa valjda su i prijatelji zbog čega tu!

Ona se opet nasmije:

- Pa ja nisam nikad došla u takvu priliku.

- To se može vrlo lako desiti, - odgovori on, - s jednim starim neženjom, kao što sam ja. Da se slučajno razbolim i umrem...

- Onda vam više ne bi trebao moj čaj!

Još su se neko vrijeme tako nadmudrivali, dok se ona nije sjetila na maloga. Pa zaključi:

- Uostalom, ako ste željni čuti moj glas, ne treba da to bude kroz telefon. Ja ću uopće fiksirati jedan dan za svoje prijatelje. Recimo svaki utorak. Počevši od sutrašnjeg. Pa ćete, nadam se, dolaziti i vi - i bez oficijelnih razloga. Dakle: do viđenja!

Giga se spusti Mesničkom i uđe u Frankopansku ulicu. Zrak je bio topao i vlažan, nebo je u mutnoj jednoličnosti visjelo nad gradom. Svijetlo se počelo sužavati i pomalo se hvatao mrak.

Na uglu kod milosrdnih sestara opazi, kako joj dolazi ususret neki gospodin svlačeći rukavicu, nasmijan i udvoran. Pa da, to je Žarko Babić, Mister Kvit. Otkada ga nije vidjela! Poslije majčine smrti nije više k njima dolazio. Ne što nije htio, ili što bi im se iznevjerio, nego kod njih se odonda sve unesredilo zbog različnih događaja i peripetija, nisu nikoga primali, ni mogli primati, pa se znanci izgubili i zaklonili. Ali on im je uvijek ostao vjeran. Nije mogao zaboraviti, da je baš njihova kuća bila u Zagrebu prva, u koju je on počeo zalaziti, a preko nje našao veza i s drugima, i tako zašao u gornjogradsko društvo, gdje je bio voljen i rado viđen. Kad joj je mati umrla, poslao je vijenac na njen odar, a poslije i na očev. I pisao je oba puta nekoliko riječi sućuti. Ona mu se i zahvalila. To je bilo posljednje, što se desilo među njima. Pozdraviše se sada vrlo srdačno (on joj poljubi ruku) uz različne usklike i čuđenja, kako to već biva, kad se dobri znanci, nakon duga vremena, prvi put sretnu. On je pitao: što radi, kako živi, ima li vijesti od muža, izjavljivao, kako ju je žalio u njenim nesrećama, i koješta još, kako to već ide u takvim prilikama, a ona: zahvaljivala se, uvjeravala ga kako prati njegov rad u teatru, kamo ne ide ima već više od dvije godine, ali čita što novine o njemu pišu i uvijek se veseli, jer uvijek pišu dobro.

- Ah, da znate, Mister Kvit, koliko sam puta požalila, što vas nisam vidjela u ovoj ili onoj ulozi, u kojima su vas toliko hvalili. Ali sad ću početi ići u teater. Sakrit ću se negdje u loži, jer ja uistinu nemam volje da se pokazujem, glavno mi je da se malo rastresem. Katkad mi je kao da ću poludjeti.

Kvit je gledaše sa sućuti. On ju je i sada jednako volio kao onda, kad je bila mala djevojčica, u crvenoj haljini, na šetnjama po Topuskom, gdje ga je tako nemilosrdno sekirala. Čim je čuo, da ga naziva »Mister Kvit«, zadrhtale su u njemu sve one reminiscencije, neke dapače tako živo, kao na primjer ona konjska muha, da mu se nehotice digla ruka do sljepoočice. Sjetio se i onog poljupca pred vratima, u hotelu, koji nikad više nije htjela ponoviti, iako je on toliko puta za to molio. Ovako odjevena, u crnini, činila mu se nešto napaćena i umorna, ali nimalo ostarjela ili istrošena. Usne su joj jednako svježe, lice bez nabora, oči svijetle i čiste, kao da ne gledaju u siječanjski sumrak, nego u lijepo sunčano podne. On je čuo nešto govoriti, - jer o tom se u društvu mnogo pripovijedalo, - o čudnoj njenoj udaji, i kako je prije prve bračne noći izgubila muža, pa je tražio sada u njezinu izrazu tragove djevojaštva i sam sebi sugerirao, kako on dobro vidi, da pred njim stoji još ona mala Gigica, nestašna i nedužna, koja mu je nekad poslala cvijeće, kad je igrao Otella. I radovao se tim konstatacijama, kao da mu je ostalo nešto sačuvano, što je njemu pripadalo, kao da je našao nešto dragocjeno, što je dosada držao da je zauvijek izgubljeno.

- Nema smisla, - reče u svom ležernom patosu i s bogatom ličnom mimikom, - da se čovjek odriče i onih rastrešenja, koja ga duševno pridižu i obogaćuju. Vaš će vam muž oprostiti, zapravo veselit će se, kad mu budete pripovijedali, da ste radije gledali »Hamleta« ili slušali Beethovena, nego za dugih neutješnih zimskih večeri sjedili sami kod kuće.

- To svakako, - odgovori ona, - no ne radi se o tome. Najteže je ići tamo sama. Bojim se, da ću baš onda najviše osjetiti, kako ga nema uza me.

Kvit gotovo požali, što je razgovor pošao tim putem. Izašao je malo prije iz teatra, s probe, gdje je, jer je nastupao samo u jednom činu, više sjedio u parteru, nego bio na pozornici, pa je tamo negdje straga, u mraku, u posljednjim redovima, flirtao s nekom malom studenticom iz glumačke škole. Obećao joj, kako će je on podučavati, uvjeravao, da je u nje sila talenta i da će neobično uznapredovati, bude li dolazila k njemu samo dvaput nedjeljno, što mu je ona i obećala. To ga je vanredno raspoložilo, pa je jednostavno lebdio prama Frankopanskoj ulici, i tako lagan i frivolan vidio Gigu, gdje ide prema njemu. Tek kad je došlo do govora o njezinu mužu, oteščalo je njegovo raspoloženje, sve se rasplinulo u njemu što ga je nosilo. Onda je počeo mucati i pretvarati se, filozofirati, prevraćati očima i glumiti. - Jest, jest, - potvrdi on, samo da nešto reče. - Razumijem vas potpuno.

No ništa nije razumijevao, niti mu je stalo, da što razumije. Bio bi najvolio da je može upitati, kad je može vidjeti, prima li uopće i bi li mogao da je pohodi. I zbilja, nakon nekoliko replika uspije mu naći momenat, kad se dalo ubaciti pitanje:

- Zar uopće nikome ne zalazite i nikoga ne primate?

- Pravo govoreći, još nisam bila nigdje, kako se ono veli »službeno«. Pohodila sam ovu ili onu poznatu familiju, ali inače ništa. A i k meni ne dolazi nitko, osim katkad koja prijateljica, ako se mogu nazivati prijateljicama one, s kojima nema čovjek ništa zajedničko osim interesa za »trač«. To je sve.

Ta riječ »trač« i ironičan ton njezine posljednje fraze pomogoše i Kvitu do neke mekše dispozicije. Njegov smiješak izađe iz konvencionalne nategnutosti, oči se oslobodiše one neke neiskrene praznoće i počeše se razumno svjetlucati, a lakti mu se uzgibaše kao krila leptira, kad žedan stane na vlažno tlo. I reče ležerno:

- To je vrlo malo.

Giga prihvati, kao da se dosjetila:

- Pardon, lažem. I jedan gospodin dolazi koji put k meni. Doduše poslovno, ali onda se obično zadrži malo dulje, pa razgovaramo.

Sad je Kvit bio opet onaj isti od prije:

- Jedan gospodin! - usklikne radoznalo i nadoda diskretno: - No, pa hvala Bogu!

- Moj advokat, - reče Giga hitro, - samo moj advokat! - ponovi, kao da ga je htjela utješiti, kao da je naglašavala: netko tko ne računa.

U njemu se, čini se, budio kritičan komentar, pa reče:

- Eh, da, advokati znadu govoriti.

Osjetivši kritiku i aluziju Giga požuri da se otereti:

- Da, advokati imaju svoj način. Vide u svakom delikventa, kao što liječnici u svakom vide bolesnika, a popovi grješnika.

- Izvrsno, izvrsno, - reče olakoćen Kvit, pa nastavi veselo: - A glumci?

Giga odgovori:

- Za glumce smo tu samo zato, da im pružamo »štihvort«.

- Izvrsno, izvrsno, - klicao je on.

- Uostalom, - reče ona, - ako želite vidjeti, kako moj advokat izgleda, dođite u utorak poslije podne k meni. Odlučila sam da utorkom primam svoje prijatelje. Naime ona dva tri, koja držim da su mi prijatelji.

- Sretan sam, što i mene računate među njih, - zahvali on vrlo polaskan.

Izmijenivši još nekoliko riječi Giga mu pruži ruku:

- Dakle do viđenja!

Ispustivši njezinu ruku, on pođe prema Ilici, sav opet lagan i poletljiv kao malo prije, kad je izašao iz teatra.

Sa stare platane, ispred univerze rasipao se u sumrak žagor tisuća i tisuća vrabaca, što su sjedili i na mahove skakutali na granama i grančicama bezlisne široke krošnje. Nalikovalo je to više na čudan razgovor golema mnoštva djece, na monotonu molitvu duvna ili umorno silabiziranje staraca, na mirna ne važna pitanja i jednako mirne neuzbuđene odgovore, nego na ptičje glasove. Bilo je nešto tako razumno, nešto logično naglašeno, da si u onom metežu, prevrtanju, koprcanju glasova tražio da razabereš riječ ili frazu, pa da uloviš nit razgovora, da shvatiš smisao onih natezanja, da vidiš, o kakve se to trice prepiru, o čemu se dogovaraju, koga ogovaraju; zašto brbonje, o što se zadijevaju, čemu prigovaraju, što odobravaju, zbog čega zanovijetaju, što ih uzbuđuje, srdi, draži, uznemiruje i sekira. I što dulje ganjaš za smislom svih tih čavrljavih debata, biva on sve jasniji i određeniji. Jest, pa naravno, da noga utrne na grančici, koju prstići ne mogu da obuhvate, jer je pretanka. Na onoj je drugoj nemoguće stajati: kvrgasta je. A ova predebela, pa se noge omiču. Onaj se nalazi udobno na onoj rašljatoj među dva drvca, kao na fotelju: - Ah, kako mi je dobro! - Jedan pak sjedi u rašlji od tri drvca, kao na nečijoj ruci: - Divota! Spavat ću kao paša! - Dvoje se stislo jedno uz drugo i zadovoljno šapuću: - Dođi bliže, bit će nam toplije. - A k njima doleti neki treći i počne da se gura: - Idi! Što se guraš! - Ima mjesta za svakoga! - Ja stojim, gdje je mene volja i ne dam se tiranizirati! - Međutim na drugoj se grani poredalo deset, dvadeset, sve jedan uz drugoga, sjede kao siromasi na keju, kad se sunčaju. Gdjekojem je tijesno, stisnuli ga sa strane, pa zaleprša, opet se vrati, progura se i namjesti: - Aha! Sad je u redu! - A onaj najkrajniji reče svome susjedu: - Reci tome do tebe, da je glupan! I sve jedan za drugim govore isto slijedećem, do posljednjega, koji vraća natrag predzadnjem: - Reci dalje: tko što ima, to i daje! - I tako to ide gore dolje uz vrištanje, smijanje i lepršanje. - A ti si, veliš, slabo ručao danas? - vikne jedan nekakvome na grančici nad sobom, što se pesimistično nakostrušio. - Ništa, kažem ti, - odgovara nakostrušeni, - dva mala odurna crva, što sam izvukao ispod jednog kamena. - Ne volim ti ja to, - umiješa se treći protežući desno krilo i desnu nogu u isti mah, - te crve, gliste, ličinke, gusjenice i gujine, sve je to da pljuneš prije no što progutaš. - Na to se protrese precizno jedna elegantna vrabica: - Uh, ja sam tako gadljiva! - A onaj mali do nje, starčić neki zgureni, valjda joj je tata, zabrbonji moralizirajući: - Pazi, da ne dočekaš, da griskaš koru od drveća kao miš! - Na drugoj strani, na kraju duge ispružene grane brbljaju nešto dvoje, šuškaju samo, da ih nikako ne razumiješ. Napokon reče on nešto jasnije: - Ima nas nekoliko, što idemo oko podne na jednu terasu u gornjem gradu, gdje nam neka curica dobacuje masu krušnih mrvica. Čekaj me sutra ovdje, pa ću te tamo povesti. - A ona, uzbrinuta, zapita: - Ide li s vama još koja dama? - Ima ih, ima ih, naravno da ih ima! - zaćurlika on. Preko debele grane dolje dopuzaše dva krupna i pozdrave se, kao da se odavna nisu vidjeli: - Ooh, otkad se nismo vidjeli! - veli prvi. - Mislio sam, da ste otišli nekamo u okolicu, u selo koje, gdje se može naći štogod dobro po kokošinjcima. - Pa i jesam, - odgovara drugi. - Tamo preko rijeke. Najeo sam se žita, kakva se ovdje ne vidi! - Zato ste i dobili tako velik trbuh! - usklikne prvi. - Ali ja vam ne volim te ekskurzije. Opasno je to. - Točno, - potvrdi drugi, - gotovo me zatukao neki seoski kokot, brutalna jedna seljačina. - Na ogranku, tamo pri kraju, malo jato, sasvim po strani, a jedan pred njim i pita sad ovoga, sad onoga. Zacijelo nekakva škola. Veli onaj sprijeda: Tko zna, kako postaje kiša? - U taj čas nasta krika: - Ja znam! Molim ja znam! I ja! - Učitelj, jer onaj sprijeda to je zacijelo učitelj, upre kljunom na nekoga malog golišavog: Reci ti! - A golišavac muca: - Kiša postaje... kiša, kiša, kiša postaje... A ostali udare u smijeh, pištanje i vrištanje, da se dugo nisu mogli umiriti. Negdje u sredini drveta zaokružila je druga grupa jednog, koji pripovijeda: - Čudo smo doživjeli, velim vam. Kao svaki dan došli smo na veliki trg, da čekamo, dok se raziđu prodavači i dignu štandovi, pa da se bacimo na otpatke i prosuto zrnje. Ali ono danas ni štandova ni prodavača. Sav trg čist i ravan, sa svojim velikim jahačem u sredini, na kome obično sjedimo i čekamo. Najedamput počeli dolaziti ljudi u uniformama i s puškama, parada čitava. I svećenik među njima, koji nešto čati u velikoj knjizi, pjeva i blagosivlje. Kad je završio, dva reda onih uniformiranih skidoše puške i svi ujedan mah ispališe. Razbjegli smo se na sve strane, kud je koji prije mogao. No poslije smo se vratili. Samo na trgu opet sve prazno. Nisi mogao naći ništa, koje puce, nekoliko čikova i milijuna pljuvotina. - Fuj! - usklikne neka ženka, kojoj se diže perje od gađenja. A i malo podalje druga grupa, u kojoj jedan priča pokazujući kljastu nožicu, kako je nastradao negdje tamo, gdje svršava grad, gdje je puno svakakve dječurlije. Samo ne tamo, tko voli svoju glavu. I ne staneš na zemlju, već leti kamen za tobom. I s njim bi tako, odapeo klipan praćku i odnio mu nogu do koljena. - Čuvajte se takvih! - pedagogizira onaj poznavalac života. - A tko ih zna! - klikne neki poletarac. - Ja odmah vidim tko je opasan, - reče kljasti. - Kako izgleda? - upitaše mnogi, - kako izgleda? - Odgovori kljasti: - To je teško reći, to se mora osjetiti. - Sad jedan iskrivi glavu i pogleda na zemlju, prema nekom dječaku što je sjedio na sveučilišnim stepenicama: - Da nije to jedan onakav? - Sva se grupa naćuli preko grane. - Ne, ne, - reče kljasti, - taj svaki dan tamo sjedi, sluša što govorimo i gleda što radimo. Budite mirni, taj vam ne će ništa.

To je bio Šlojme, koji je sve slušao i razumijevao, što brbljaju, žamore, šapću gore u krošnji pusti oni vrapci, dok ga ne trgne iz njegove fantazije dodir neke ruke.

- Šta radiš ovdje? - upita ga Giga začuđeno.

On se nekako ne snađe u prvi čas, zbuni se, i pokaza na platanu, koja je bila cigli jedan ogromni cvrkut.

- Slušam, - odgovori i pokaza glavom na drvo.

- Da samo znaš, što govore! - klikne još prije, nego je ona dospjela da što reče.

- Idimo, idimo, - prihvati ona. - Valja da kupimo cipele.

On je primi ispod ruke i hvataše njezin užurbani korak svojim nešto krivim nogama, sav još zanesen od onih vrapčjih razgovora, što ih je u sebi i na svoj način odgonetavao i iskonstruirao.

- Ne volim da izostaneš tako dugo od kuće, - reče ona, kad su izašli iz sveučilišnog parka, - i da ideš tako daleko. Uopće da ostavljaš gornji grad. Na promenadi ima mjesta dosta, a vrapci pjevaju i na Griču.

Šlojme je pogleda raširivši, što je više mogao, svoje uske, malko razroke oči:

- Ali nigdje tako ne razgovaraju. Na Griču samo pjevaju, ali ne razgovaraju.

Pričinilo joj se neobično, što govori, pa pogleda i ona njega. Izgledao je kao da se nalazi u transu: kao pravi mjesečar, mislila je, ili onaj bjesomučni dječak s Rafaelove »Transfiguracije«, što visi dolje u očevoj sobi na velikoj Alinarijevoj fotografiji. I malo se prestrašila. Da nisu to predznaci kakve abnormalnosti, da nema u njemu klica kakva poremećenja ili defekti živaca, što ne bi bilo nikakvo čudo poslije svega, što je podnio i doživio. Opazila je, kako je mali neobično osjetljiv, više puta šutljiv i melankoličan, zatvori se čvrsto u se kao najopreznija školjka, pa ne može izvući iz njega ni jedne riječi. Drugda je, zbog bilo kakve sitnice, fanatično uzbuđen, izobliči se od ekstaze kao sada, na momente pak suosjećajan, govorljiv, umiljat do neke čudnovate servilnosti, da joj je neugodno. Katkad bi ga pitala, da li on nju voli; mjesto da odgovori, stisnuo bi je grčevito za ruku sa svih svojih deset malih prsta. A jedamput, lani, naslonio je usta na njezinu podlakticu, pritisnuo ih na meso čvrsto, s paroksizmom, onda zagrabio zubima, da se još i danas pozna znak. Ona se bila žestoko rasrdila, udarila ga i izgrdila. Kad je kasnije došao, da je zamoli za oproštenje, pitala ga je, zašto je to učinio, a on je samo rekao:

- Jer te volim.

Svega se toga sada sjetila, pa ga nije dalje pitala. Ali kad su poslije večere sjedili u njenoj sobi, upita ga, što je ono govorio o vrapcima, koji da ne pjevaju, nego da razgovaraju. On je za čas opet izgledao kao onaj dječak s »Transfiguracije«, počeo je najprije mucati, a onda pripovijedao sve svoje fantazije, kako ih je ono prije u sebi komponirao, i još drukčije i raznoličnije, i s mnogo više detalje i kombinacija. Čitav jedan roman života, apliciran na ono gusto jato ptica, viđen iz njihova nemira i čuven iz njihova cvrkutanja. I da ga nije prekinula, on bi bogzna do kada pripovijedao.

- Idi, idi, - reče mu smiješeći se, - to su samo tvoje izmišljotine.

On je pogleda razočaran, pa prigne tužno glavu i zaklima njom:

- Ne, ne, ja sam sve to čuo.

- Ali, Šlojme, - prihvati ona s blagim prijekorom, - pa to nije moguće! Valjda ne misliš, da ja mogu vjerovati u takva što.

- Pođi jedamput onamo, pa poslušaj, - reče uvjereno dječak. - Ispočetka se ništa ne razumije, no poslije čuješ sve što govore.

- Kao ljudi? - upita ona, kao da mu se izruguje.

- Jest; baš tako, - potvrdi.

Ona se malo zamisli tražeći možda neko pitanje, kojim bi ga razuvjerila ili natjerala u škripac, pa reče tiho:

- A kojim jezikom govore?

Iznenađen osta dječak otvorenih usta, nije znao šta bi rekao. Smeo se potpuno i tražio, da se sjeti, kakvim je jezikom govorilo ono jato.

No, dakle, kakav je to bio jezik?

- Ne znam, - odgovori dječak, izgubljen u realnosti, u koju ga je dovuklo njeno pitanje.

- Hrvatski? Je li bio hrvatski? - tjerala ga ona dalje.

On samo makne glavom: ne.

- Dakle: nije hrvatski. Onda je koji drugi, - nastavi ona nepopustljivo. - Jesi li ikad i igdje čuo taj jezik? Kako to, da ga ti razumiješ?

Šlojme nije više odgovarao, gledao je u nju snebivajući se, neprisutan, kao da uopće ne zna što ga pita. Ona ga primi za ruku i zapita glasom punim mekoće:

- Možda je to bio jezik, kojim se kod vas govori?

- Mislim, da jest, - šapne on, pa nadoda malo glasnije: Prije sam mislio na to. Ali sad znam, da jest.

Ona se prigne i poljubi ga u lice.

Kad se malo zatim uputio u svoju mansardu, pošto joj je rekao laku noć, okrene se kraj vrata i reče:

- Ali katkad ćeš me ipak pustiti da odem dolje pred univerzu.

- Pa naravno, - odgovori ona, - ali samo katkad, ne svaki dan.

Ostavši sama Giga je još nešto malo razmišljala o Šlojmu i njegovim fantazijama kušajući, da im odgonetne smisao. Čudila se, kako je čovjek od čovjeka daleko, pa makar živjeli blizu, jedan uz drugoga, otkrivali se i razgovarali koliko mu drago. Svaki je ograđen visokim plotom, živi u svojoj ogradi sam i siguran, da nitko ne može preko nje. Što zna netko, kome uspije nadviriti se preko nje, pogledati dvaput naokolo i konstatirati, da je tamo preko nekoliko cvjetova, nešto drača, pet šest hrušteva, koja krtica ili neko jezero? Koliko je tu stvari, bilja i životinja, da ih nije moguće ni zapaziti, a kamo li prebojiti, proučiti i otkriti im smisao i važnost za onoga čiji su? Kajala se sada, što je dječaka toliko ispitivala i nadvirivala se nad plot, kojim je ograđen njegov unutarnji život, u koji ionako ne će nikad potpuno zagledati. A i čemu? Netko može biti nama samo onoliko, koliko nam ga treba i koliko ga hoćemo imati, a kad bi možda saznali, koliko je u njemu od onoga, što je nama potpuno daleko, tuđe, možda i odvratno, po svoj bi ga prilici manje voljeli i manje trebali ili potpuno izgubili. Čar odnosa ljudi među sobom leži možda baš u tome, što pojedinac nikada ne može ući u trag tajnama drugoga, a uzaludno traganje za njima čini te odnose vječnima i neraskidljivima. Htjeti nekoga otkriti do u najskrovitije znači voljeti ga do u bezgraničnost. Samo većina ljudi ne teži tako daleko, mnogi su radoznali jedva za ono, što mogu otkriti okom. Zato se ljudi vole tako površno i prolazno. Kad je oko vidjelo sve, što je htjelo, čar se rasplinuo.

Sve su te refleksije nastale u njoj, jer je još od početka sve njeno nastojanje oko dječaka išlo onamo za tim, da ga potpuno priveže uza se, da mu ne da samo krov i zaštitu, nego da mu nadomjesti majku i svijet, gdje se rodio i iznikao. Zato je i bila neobično sretna, kad je njen otac promijenio raspoloženje prema njemu, kad je počeo da ga voli, da se s njim zabavlja i razgovara. Doduše, ona je vidjela u tom izobličenje očeve ličnosti, nešto što je davalo dojam klonulosti, rezignacije, obračuna sa samim sobom, pomirbe sa svima, sa čime je bio u protivštini, i napokon slutnju skorog svršetka. Ali usprkos svega rado je znala, da se vole i razumiju, da postaju jedan drugome sve bliži, jer je htjela, da mali dobije osjećaj, kako je uz njih, uz svoje, od kojih ga ništa i nitko ne će i ne može otkinuti. Ta je želja bila u njoj tako jaka, da je onda, kad su njezina oca iznosili mrtva iz kuće, dakle u času najveće boli i neutješenosti, dobro opazila što se u dječaku zbiva i koliko se žalosti, koliko je ta žalost iskrena, a nije samo refleks njezine. Pa kad je poslije njih dvoje sjedilo u polumračnoj sobi, glavu uz glavu, tugujući bez suza i bez riječi za starim gospodinom, koji se više ne će vratiti, onda je bila uvjerena, da je sve njegovo korijenje tu, na ovom tlu, na koje ga je udes presadio. A sada, evo, on u svojim fantazijama sluša onaj drugi jezik, s kojim je prvi put progovorio, i traži onaj drugi svijet, koji je, otvorivši prvi put oči, gledao i upoznao. I nije se mogla oteti osjećaju deziluzije, iako se silila, da se utješi opravdavajući sve to uspomenama, instinktima, prvim dojmovima, koji se možda mogu uspavati, ali nipošto izbrisati. Možda će godine učiniti i to, ali ako i ne učine, on će ostati za nju uvijek ono, što joj je bio i još jest u danima kušnje i samoće: otkupitelj njenih briga i iskoristitelj njene darežljivosti, za što je morala imati nekoga, da ne bi svisla.

- Pa makar, - zaključi svoje refleksije, - meni je značio mnogo više, nego ja njemu. Pa šta bih više?

Digla se da uzme knjigu iz hrpe, što je stajala na klaviru. Dobila je jutros nekoliko novih od svoga knjižara i samo je odmotala paket, a nije ni pogledala naslova. I neke su note tu, što je bila naručila. Nekoliko stvari od Debussyja. Ona uzme jedne: »Les Cathedrales«. Nasloni se laktom na klavir, pročita nekoliko taktova i zaželi, da ih čuje. Prebaci deku s klavira, digne pokrivalo s tipaka i nehotice, povlačeći ruku, udari u jednu.

Instrumenat je uzdahnuo kao živo stvorenje, a ona se trgne od zvuka kao od nečega nenadanog i neočekivanog.

Dvije su godine prošle, što nije zasvirala, što stoji nijem taj klavir, koji je toliko s njom razgovarao, drhtao, osjećao i živio. Dan na dan kroz deset godina. Nije bila nikakva savršena pijanistica, niti je imala ikakvih ambicija, da to postane, ali uz prirođenu muzikalnost svladala je za malo godina tehničke poteškoće i došla tako daleko, da je mogla s lakoćom čitati i kompliciranije stvari, pa ih nakon kratkog vježbanja interpretirati i uživati u njima. Najvoljela je Bacha i Beethovena. Raznolikost i svježina Bachovih motiva i izraza rezonirala je u bujnosti i bogatstvu njezina života, i ona se našla u njemu kao možda nigdje drugdje, ni u jednoj knjizi, ni u bilo kakvoj umjetnini. Bach je točno govorio njezine riječi i misli. Beethoven je više oživljavao njezinu strastvenost. Zanosio je, trošio, raskidao svojim bezbrojnim prijelazima iz raspoloženja u raspoloženje i svojim fanatičnim variranjem jednog motiva, kao što se to i u njoj događalo, kad ju je primio jedan osjećaj. Učitelji na konzervatoriju nisu nikada propustili, a da je ne nagovaraju da se usavrši za koncertnu umjetnicu, ali ona se na sve te nagovore smijala i primjećivala:

- Pa ja se mislim udavati. Vježbajući osam sati dnevno otjerala bih i najstrpljivijeg muža iz kuće. A to mi se ne isplati, pa da bi postala drugi Liszt.

No to zapravo nije bio razlog, niti bi je išta moglo odvratiti od toga, da je u njoj postojala potreba i težnja za tim. Ona je često razmišljala o tim nagovorima i ispitivala mogućnost, da postane pijanistica. I svaki put je to odbijala od sebe. Za nju je muzika bila nešto, što služi njezinim unutarnjim potrebama, kojom pretražuje svoju intimnost, pojačava emocije, koje već žive i operiraju u nama. Ona nam je najbliža onda, kad smo najsamiji, kad govorimo sami sa sobom, kad se najviše sami sebi otkrivamo. Onda je duša gola i nikome pristupna, kao tijelo kad se s njega skinu haljine i pokrivala. S tim se ne ide pred druge ljude. Što to znači doći u stanoviti sat, u stanovitu dvoranu, kako je to već osam dana bilo oglašeno u novinama i plakatirano na reklamnim stupovima, izaći na podij, svirati stotinama, čekati na odobravanje i misliti na kritike, koje će sutra izaći u novinama, i htjeti ganuti i htjeti uvjeriti, da daješ sve što je najličnije, najosjećajnije u tebi! Ne, ne, sve je to samo tehnika. Parada, toaleta, poza, laž. Nije ona za to. Ona sjedne za svoj klavir, kad treba da sjedne, svira ono što odgovara njenoj dispoziciji, ne treba slušača oko sebe, jer je nitko ne bi razumio, ne treba aplauza, jer se ona ne producira, nego osjeća. Osjećanje je življenje. Sve drugo je mehanika života.

Tako od nje nije postala virtuoskinja.

Kad je sada uzela nekoliko Debussyjevih taktova, nakon toliko vremena, čudno joj je govorio onaj klavir, gotovo nepoznatim glasom, prejakim, preveć metalnim, kao da se buni i opire. Prsti su se spoticali o tipke, postali su tvrdi, negibljivi, od toliko grčeva ukočeni, od toliko boli neosjetljivi. A i prostori u sobi raspršavali su tonove, kao da su pedali otvoreni. Sve nešto neobično, tuđe, kao kod dvoje ljudi, što se dugo nisu vidjeli ni razgovarali, a nekoć su bili jedno drugom vrlo bliski, pa se najednom sretnu i sve govore jedan mimo drugoga: dva aparata, a ne dva živa stvorenja. I ona spusti poklopac na tipke. Sutra će pozvati čovjeka, da ga akordira i očisti. U njemu je zacijelo prašine i hrđe, lijen je postao i ljut. Povuče ponovo deku preko njega izravnavši je rukom, kao da gladi onu tronogu zvijer i kao da joj veli:

- Spavaj, spavaj, do viđenja sutra!

Uze zatim jednu od onih knjiga »Marie Donadieu« i odnese je na stol kraj kreveta, gdje je spavala. Čitat će je prije spavanja. Pogleda na uru: još je tako rano, jedva je prošlo devet. To je bio svakidanji problem: kako da prođe ono vrijeme od večere do spavanja.

Strašni dugi časovi u mirnoj kući, u mirnoj ulici, u mirnoj rezignaciji, bez ikakva izgleda, da će sutra biti bolje. Iako je u to zimnje doba ranije lijegala, ipak nije do u kasnu noć usnula. Čitala je obično, kad nije mislila i razglabala sama sa sobom o svima onim stvarima, koje bi se preko dana zavukle negdje u pozadinu i nekako nesudjelovale u njezinu životu. U noći bi se vraćale uvijek s istim pitanjima, sumnjama, čežnjama, dok se napokon mozak ne bi umorio ne nalazeći izlaza ni rješenja. Ali prije toga koliko muke, prevrtanja i komešanja! Svake večeri prije no što bi se odlučila da spava, morala je razgrnuti postelju, jer se plahta pod njom zgnječila i smotala sva na jedno mjesto, pa je ležala na golom madracu. I jastuci bi se zgužvali, pa ih je rastepla i protresla, da se dignu. To je zacijelo čeka i noćas, pošto se nervi iscrpe, srce omlohavi, a mozak obradi svoj penzum.

Sjeti se u taj čas, da jutros nije dočitala kapetanova pisma. - Bog zna, što sve piše, možda i nešto zanimljivije, nego na početku. A uopće nije lijepo od nje, što ga nije pročitala do kraja. Toliko je ipak zaslužio. Možda i pita nešto, na što bi se moralo odgovoriti. Izvadi pismo iz sekretera, preskoči nekoliko stranica i pročita završetak:

- »Tako sam mislio, da je dosta: žena. Isto kao i moja mati. »Idi, - govorila je, - u nedjelju popodne dolje u Schönbrun (mi Vam stanujemo u Hietzingu, visoko u Lainzerstrasse), kad su aleje u parku pune svijeta. Među svijetom ima i mnogo djevojaka. Vidjet ćeš, da ih ima i lijepih. Nisu baš najgore one, što tamo šetaju, pogotovo ako su u pratnji roditelja. Ne ustavljaju se kraj one gole nimfe, na čijim se golim bokovima rasipa voda velikoga vodoskoka, jer se stide svijeta, koji tu stoji i gleda naokolo. One nemaju ekipaže da prošetaju po Prateru, ni auta da se izvezu na Kobenzl. Nemaju ni prijatelja, da ih tamo povede. Schönbrun je najbliži i najjeftiniji, a ima koješta vidjeti u njemu. U golemu stakleniku velike palme, kao u Nizzi i Kairu. U menažeriji deve i lavovi kao u Sahari, a napokon Tivoli, kao u Rimu, gdje ženske piju bijelu kavu s vrhnjem, a stari svoj jogurt. To je dobro za sklerozu, ako ne znaš! Idi, dakle, jedne nedjelje tamo, pođi za njima, sjedi i ti malo u Tivoli, naruči čokoladu, da izgledaš malko izbirljiviji, pogledaj dva, tri put u onu, što je ljepša, jer kad već imaš da biraš, birat ćeš ljepšu, a kad pođu kući, slijedi ih, da vidiš, gdje stanuju. Ne ćeš trebati dugo hodati: ući ćeš u kakvu usku ulicu iza crkve, u jednu od onih starih kuća sa širokim, niskim portalima. Vratar će ti reći ime: Gospodin, što pije jogurt, bit će zacijelo kakav ministerijalni ili dvorski savjetnik, ili sudbeni predsjednik u penziji. Dvije, tri nedjelje za redom ići ćeš tamo i svaki put ćeš učiniti isto, što i prvi put, dok se ona jedna ne sjeti. Ona će biti žena za tebe.«

- I bilo je na vlas onako, kako je mati rekla.

U julu sam prvi put išao u Schönbrun, a već prvih septembarskih večeri sjedio sam kao vjerenik u maloj jednoj kući sa širokim baroknim portalom, u Rudolf von Alt-gasse. Sve neobično poetično i dosadno. Moja plava vjerenica (ein entzükender Unsinn!) išla mi je na nerve dvjema stvarima: prvo, govorila je žargonom, kojim se danas ne govori nigdje na svijetu, drugo, sve mi je odobravala i nikad mi se ni u čemu nije protivila. Tako se dešavalo, da bih dolazio k njoj u sedam sati i odlazio u jedanaest, a nas dvoje ne bi progovorili deset riječi.

- »Jesi li pročitala 'Fräulein Else'?«

- »Jesam, slatko srce!«

- »Pa šta veliš?«

- »Oduševljena sam.«

- »Glupost! Kako te to može oduševiti?«

- »Srce drago, mislila sam, da me je oduševilo.«

- »To se uopće ne da čitati!«

- »Jest, pravo imaš, jedva sam dočitala.«

- »Premda, ne može se reći, da 'Fräulein Else' nije interesantna.«

- »Svakako, srce drago, vrlo je interesantna.«

Poslije takva razgovora nisam nikako mogao vidjeti, da su njene lijepe plave oči lijepe, niti mi je išta značio poljubac s njenih usta, koja su u svojoj svježini i aromi bila nešto tako dražesno, da se dražesnije ne može zamisliti.

Promislite, u pet mjeseci što se poznamo, ona je rekla oko šest tisuća puta »srce drago« i »slatko srce« (statistika je uvijek bila moja slaba strana), a ni jedan jedini put nije me poslala do vraga, iako sam katkad bio nesnosan do skrajnosti. Grizelda, prava Grizelda.

Dolazilo mi je više puta, da joj prilijepim jednu, samo da čujem kako će reći: - »Kako si jak, srce drago!« Ali prije, nego to učinim, jer bi konačno do toga i došlo, odlučio sam se jedne večeri, da je upitam:

- »Šta bi rekla, da jedamput odem i više se ne vratim?«

Odgovorila je:

- »Srce slatko, što god ti učiniš, meni je sve pravo!«

Ne znam, kako sam se suzdržao, no ruka mi se već digla, da je udarim. Od toga dana nisam više odlazio u Rudolf von Alt-gasse.

Dakle, nije dosta žena. Nego treba da bude ona žena.

O tom se uvjerila i moja mati, koja me sada ne šalje više u Schönbrun, da tragam za djevojkama, što spuštaju oči, kad prolaze mimo nimfe pod vodoskokom. Ona bi me najradije uputila nekamo drugdje, ali zna, da bi to bio uzaludan put, kao i onaj, što ga prevališe moja pisma, koja su ostala bez odgovora. Po svoj će prilici bez odgovora ostati i ovo posljednje.«

Giga je bez ikakve daljnje emocije rekla u sebi: - I najbolje je tako! - i spremila list u sekreter.

Apsurdno bi bilo, kad bi podržavala nešto, što bi se moglo komplicirati i biti izvor novih nemira i neugodnosti. Kapetan nije ni malo površan, bilo bi neodgovorno pružiti mu i malo razloga, da se iludira. Najbolje onako, kako je bilo dosada. Riješiti sve bez debata i razgovora. Šutnja i odsutnost već će učiniti svoje. Odgovor, koji bi sadržavao brutalni otkaz, zabolio bi mnogo jače. Drugi jedan neodređen i nejasan poveo bi za sobom stotinu pitanja i stotinu razjašnjenja. Najbolje je ovako. Laku noć, kapetane! I zatvori rubriku sa nešto ciničnim raspoloženjem: - »Pozdravite mi nimfu pod vodoskokom.«

Francuske knjige, štampane širokim recima i velikim slovima, čitaju se brzo. Još prije ponoći Giga je daleko zašla u Charles Louis Philippeov roman »Marie Donadieu«. Čist odsječak života držaše u živoj akciji sav njen emotivni materijal: sve se u njoj uznemirilo, užurbalo, probudilo, osjetila se najednom bez razuma i bez volje nošena nagonima, kao na letećem stroju, što šumi svojim propelerima i omamljuje svojim lebdenjem. Nije više bila ona mučenica, koja se lomila sa životom, koja se snašla u toliko sukoba i nevolja, ustrajna, nepobjediva, kadra da se odhrva najjačoj napasti, najsljepljim afektima, vješta da umakne svim zamkama i zasjedama, nego živi komad ljudskog mesa, sam za se, isječen, krvav, otvoren krikovima i razdrt strastima. Slova su se ispremiješala pred njenim očima, koje su se pomalo suzivale, knjiga s klonulom rukom pane na jorgan pustivši jednu stranicu da leprša u zraku.

- Vi ste Markova žena? Marka Barića? Kolosalno! Otkada, molim? - pitaše jedan nervoznim gestama gurajući s čela na zatiljak i opet sa zatiljka na čelo svoju bijelu kapu pomorskog časnika.

- Uzeli smo se ima već preko tri godine, - odgovori ona prilično rezervirano i neodređeno, kao da se boji ili kao da joj je neugodno govoriti o tome, ili uopće govoriti s tim čovjekom.

- Kolosalno! A zašto on nije došao ovamo? Rad bih ga vidio! Kako, molim? Niste li nešto rekli?

Giga je zakašnjavala s odgovorom, a onaj bi iza svakog pitanja napravio vrlo kratku pauzu i naglo upao s novim.

- Nije u Zagrebu, - reče ona i prinese k ustima čašu s vinom, da izbjegne pobližem razjašnjavanju.

Doktor opazi, da se njoj ne da o tome govoriti, pa reče onome, što je neprestano pitao:

- Šta velite, admirale, na onu knjigu, što sam vam jutros dao?

Admiral se iznenada digne, povuče svoj kačket preko čela, digne ruku nad oči i kretaše glavom desno i lijevo, kao da promatra nešto u velikoj daljini:

- Kolosalno! Kolosalno!

Bio je to visok, lijep gospodin, gipka i elegantna držanja, sumornih, živomodrih očiju, s dugim, koščatim, bijelim prstima, koji su neprestano igrali u nekom nestrpljivom nemiru; s malko promuklim, ali toplim glasom. Giga je gledala u nj sa čudnom sućuti, kadgod bi se digao i tražio dalekim pogledom nešto u imaginarnim prostorima pred sobom. Doktor je ovaj put gurne laktom i prigne se k njezinu uhu:

- Sad je na komandantskom mostu svoje lađe.

Giga jedva primjetljivom kretnjom glave i obrva upozori advokata Miku na admirala, kraj koga je sjedio. Mika diskretno digne pogled ne odajući ni čuđenja ni sažaljenja.

Poslije malo vremena spusti admiral ruku, sjedne, ostane na čas odsutan, klonuo, da se onda ponovo vrati k sebi i umiješa u razgovor.

- Sjedili smo u školi jedan pred drugim, - nastavi. - Oba smo bili dobri matematičari. Iza mature rastali smo se, jer sam ja pošao na tehniku u Beč. Vi ste dakle njegova žena? Kolosalno! Genijalan vam je to čovjek! U gimnaziji je znao tako blefirati profesore matematike stavljajući im pitanja, da su morali priznati, da ih ne mogu riješiti. Govorilo se, da mu je nakon ispita na univerzi izdana svjedodžba, na kojoj stoji napisano: Kadar riješiti svaki problem više matematike. Je li to točno?

- Nešto slično, - odgovori Giga.

Admiral se opet digne, stavi dlan nad oči gledajući kao prije u prostor - Kolosalno! Kolosalno!

Oni su sjedili u malom ograđenom prostoru, u uglu velike dvorane, od koje se otale vidio samo malen dio. Orkestar od nekoliko štrajhinstrumenta rastezao je on-stepe i valcere, što se ovamo jedva čulo od jakoga razgovora i bučnog udaranja i sklizanja nogu parova, koji su plesali.

Bio je posljednji dan poklada, i kao svake godine dotada, uprava zavoda za umobolne priredila je svojim pacijentima zabavno veče, kojemu su prisustvovali samo oni mirniji i neopasniji. Nitko strani nije dolazio na takve priredbe, jedva koji liječnik iz Zagreba, rijetko kada koja službena osoba i koji intimni upraviteljev prijatelj. Ovaj put je upravitelj, govoreći nedavno na telefonu s Gigom, koja je pitala za staroga Barića, pozvao Gigu da dođe na njihovu zabavu. Reče joj još, ako stari bude i malo lucidan, da će i njega pustiti na četvrt sata.

Giga se onda dogovorila s Mikom i njihovim kućnim liječnikom, pa su sada eto tu svi zajedno na tom luđačkom plesu.

Upravitelj je doveo k njihovu stolu još i Admirala, koji je bio najnedužniji njegov pacijent, načitan, vrlo inteligentan, nekada vrstan inžinjer, a sada bolestan na fiksnoj ideji, koja ga drži na mahove sad dulje sad kraće vrijeme. On, naime umišlja sebi, da je nekakav Admiral, komandant jedne flote, i u jačim napadajima markira da vodi čitave pomorske bitke, da izvodi velike operacije, komandirajući s mosta svoje admiralske lađe navalu, paljbu, zaobilaženje, uzmak, pobjedu.

Staroga Barića nisu doveli, jer je čitav dan nešto preveć tmuran i nestrpljiv, pa je upravitelj mislio, da će biti bolje, ako ga ostave na miru. Možda kasnije, rekao je, ako se imalo razvedri.

Giga je sjedila neobično tiha i snuždena. Ta groteskna zabava izazivala je u njoj čudne dojmove. Ritam one muzike, raspojasani smijeh i prebučni razgovori tamo u sali pričinjali joj se ne kao izrazi zdrava veselja, nego nešto prirašteno i neobuzdano, sve od samog surova nagona, bez ikakve forme i poezije, kao što to izgleda na običnim zabavama normalnog svijeta. Zato je, ulazeći u dvoranu, samo hitro prebacila oči preko onih glava u plesu i odahnula, kad se zavukla u svoj ugao.

Tu je pak našla Admirala, koji joj je ispočetka izgledao potpuno normalan, dok je nije upravitelj upozorio, tko je i što mu je. Kad je prvi put uzeo svoju admiralsku pozu, uzbudila se vrlo i sve je pomišljala, kako bi čim prije otišla, ali upravitelj, koji je opazio njen nemir, primi je za ruku i reče:

- Ne bojte se, nije ni malo opasan, a za pet je minuta opet priseban.

Poslije je s njim mirno razgovarala i samo bi malo ustukla u momentima, kad se dizao na svoj komandantski most. Gledala ga onda sućutnim pogledom i mislila u sebi: kolika šteta za toga čovjeka, što je takav.

- Znate li, - nastavi on, kad se usprisebnio, - znate li, da sam ga nagovarao, nek pođe sa mnom na tehniku? Kakvu bi karijeru napravio! Bio bi danas kao i ja! A možda i više, nego ja. Komandant kakve Zepelinske flote. Kolosalno!

Giga protrne na tu prispodobu, ali se brzo snađe, da se ne bi dosjetio, što ona misli; on kao da se ipak dosjetio:

- Nemojte misliti, da to nešto znači, što sam ja ovdje. To je provizorij. Čim se havarije dignu, idem vam ja odavle direktno na more. U luku, gdje smo usidreni. Onaj prokleti Skagerak, tamo smo nastradali.

Upravitelj diskretno gurne Gigu davši joj time razumjeti, da je onaj opet u svojim fantazijama. Mika, koji se također nije snalazio u tom ambijentu i osjećao neku trpkost u duši, pokuša da se bar kako asimilira i kao da vrlo uvažava admiralov govor, reče mu:

- Tamo su najopasniji grebeni!

On se naglo okrene k Miki, pogleda ga malo prezirnim očima i nasmiješi se:

- Šta ne velite! Poznam vam ja tamo svaki greben bolje nego vi aleje na Zrinjevcu. Imate komad hartije? Imate komad hartije?

I poče opipavati džepove. Izvuče iz jednog nešto hartije i prostre je preda se na stol, pa poče šarati olovkom:

- Koliko sam puta prošao mimo Skagensriffa u najvećoj oluji. Jedamput se ugasio skagenski svjetionik, ali se nisam dao prevariti. Rekao sam odmah: - Svjetionik ne gori! - što mi naš stari pilot, koji pozna Skagerak kao svoj dlan, nije vjerovao. Kolosalno! Kolosalno!

Pa nadigne ruku nad oči i sav se preobrazi u licu, kao da nešto vidi u daljini:

- Ali sada gori!

Poslije je klonuo na stolicu iscrpljen, iznemogao, zadihan, digao kačket umornom rukom, koja mu se prebacila preko koljena, sve točno onako, kao da je do toga časa upravljao brodom boreći se s vjetrom i valovima, i teškom im se mukom odhrvao.

Giga uhvati upravitelja za ruku dršćući na čitavom tijelu pred tom bijedom. Mika uzme Admiralovu čašu i usuvši malo sode u nju, pruži mu je, da se okrijepi. Nekoliko sekunda prođe, onda onaj pograbi čašu i ispije je.

- Skandinavski akvavit! Kolosalno! To vraća život!

Uspravi se, stavi kačket na glavu i nasmiješi se ležerno prema Gigi:

- Ja sam vas morao negdje vidjeti.

- Vrlo lako, - reče ona, - kad ste Zagrepčanin.

- Možda na ulici, a možda i na kakvoj zabavi. Možda smo gdje i plesali zajedno.

- Ne vjerujem, - prihvati ona, - jer ja dobro pamtim svakoga, tko je i jedan jedini put plesao sa mnom.

U taj čas pristupi njihovu stolu neka djevojka ljuljajući se u taktu valcera što je upravo svirao. Letjela je skoro, tako je nosio ritam. Rasute joj kose, podvezane crvenom vrpcom, zaokružile glava kao crn ogroman turban, a oči dobre, svijetle i nasmijane kao u djeteta. Stavi lagano ruku na Admiralovo rame, prigne se do njegova lica, da je izgledalo, da ga hoće poljubiti, ali samo mu reče s nešto afektacije u tonu:

- Lijepo vas molim za ovaj valcer.

Admiral se odmakne grubo. Pogleda je s visoka i imitirajući njen ton zapita je s nazalnim utriranjem:

- Lijepo vas molim, pustite me na miru.

- No, no, - umiješa se upravitelj, - ne ćete je valjda odbiti, kad vas tako lijepo moli. Ona nije tko god. Marie-Antoinette.

- Kraljica Francuske! - zadivi se Admiral. - Kolosalno!

Marie-Antoinette ga povuče za lakat:

- Dođite, Admirale! Večeras je posljednji ples, - reče vrlo svečano.

On se digne i upita je opet imitirajući njen način:

- Zašto posljednji; veličanstvo?

Ona se prigne uza nj i šapne mu na usta:

- Sutra se ide na stratište.

Kraljica i admiral zađoše među parove. Upravitelj natoči Gigi u čašu vina i sode, pa reče:

- Vidim, gospođo, malo vam je neugodno ovdje. Ohrabrite se. Nije to tako strašno, kako vam se čini. Mi to samo tako uzimamo s našeg zdravog i normalnog gledišta. Ali ako je glavna težnja u čovjeku, da bude sretan, onda je najviše sreće ovdje među ovim zidovima. To nije nikakav paradoks, pa makar se doktor Peruzović još toliko čudio i dizao obrve sve do čeone kosti.

- Hvala vam na toj sreći, dragi doktore, - reče Mika, - al meni je draže ovako.

- Jasno da vam je draže tako, - potvrdi upravitelj, - ali vi ne ćete nikad doseći ono, za čim najviše težite. Vidite, ovdje se to postizava. Ona mala luda djevojka, što je pošla s Admiralom, bila je negdje u provincijskoj pustoši učiteljica. Prije tri, četiri godine navalila je banda Zelenog Kadera na njen stan, opljačkaše je, zavezaše, silovaše i zapališe joj krov nad glavom. Ne znam kako ni tko ju je spasio, da živa ne izgori, no kad su je pitali žandari, tko je to na nju napao, ona je samo odgovarala: Revolucija! I uvjeravala ih je da je ona Marie-Antoinette. Pa to je i danas.

- Da, ali je uvijek u strahu pred stratištem, koje dolazi sutra, - upadne mu advokat Mika u riječ.

- To je samo dekoracija, - reče upravitelj, - to joj samo služi, da pojača svoju fiksnu ideju. Za nju vrijedi samo to, da je kraljica. A ona to uistinu i jest. Više je kraljica od svih onih koje su svjetskim ratom izgubile prijestolje. Ona može svoje izgubiti samo ako ozdravi.

- I bit će na profitu! - usklikne Giga.

- Tko zna! - usklikne upravitelj. - Uz to vam je ona preko očiju zaljubljena.

- U Admirala! - reče Giga.

Upravitelj stavi Gigi ruku na rame:

- Kako to žene odmah opaze! Ljepše i poetičnije idile ne možete zamisliti. Ona mu krpa i čisti odijelo i rublje, šije mu rupčiće, veze monograme, uređuje sobu - jer on je pacijent prve klase - šilji mu olovke, što mu služe za nacrte i ratne planove, šeta s njim po bašti i čita mu iz knjiga i novina.

- A ne bojite se, doktore, - započe Mika.

- Ni najmanje, - prekine ga upravitelj, - nisu nikada tako sami.

Giga je postala radoznala. I reče upravitelju:

- Rado bi ih vidjela, kako se drže.

Društvo ustane i pođe u dvoranu postavivši se u kraj, odakle se moglo dobro vidjeti sve parove. Upravitelj je ponudio Gigi ruku i ona se naslonila na nju. To je rado činila, jer je osjećala slaboću u nogama i neku nesigurnost u sebi, uznemirena i potresena svim tim impresijama.

U malom su orkestru cviljele i jecale violine u taktu od tri četvrtine, a na momente stenjali basi i roktali u srditim kontratempima. Parovi su potiskivali i okretali naprijed u prvi čas neupadljivi i skladni u svojoj ritmičkoj disciplini. Samo ondje među njima čuo se jači ili slabiji krik, smijanje jedno dugo i protegnuto ili pjevanje, što je hvatalo motiv iz orkestra oštro u višim tonovima, a slabije u nižim. Plesalo je tu muško i žensko zajedno, žensko i žensko, a i po koji muški par. Groteskna revija kostima i iznošenih haljina, od najmodernijih toaleta do sluškinjskih bluza iz jeftinog šarenog kretona, s vrpcama u kosama, sa cvijećem na prsima, s bazarskim narukvicama i ogrlicama od raznobojnih drvenih i staklenih perla. Među njima se isticaše gdjekoji bijeli kostim bolničarke, jedan jedini smoking, nekoliko svijetlih muških odijela, nemodernih, s kratkim neizglačanim pantalonama. Gigin se interes ustavio najprije na toj raznolikosti nošnje, nagađala je slojeve, od kojih je potjecao ovaj ili onaj. I nikome ne smeta, što se tu nalazi s nekima, s kojima se, da je u normalnu svijetu, nikad ne bi ni zastao ni družio. Konstatirala je još, kako onaj gospodin s aristokratskim alirama u smokingu i monoklu s najvećom nježnošću drži uza se neku priprostu žensku, u klotastoj haljini s velikim svijetlim gumbima, s neurednom frizurom, nezgrapnim rukama i muškim cipelama, što joj klapaju na nogama bez ritma. Ovdje su svi ljudi jednaki, - mišljaše Giga, - kao i u smrti. Onda potegne upravitelja za lakat.

- Onaj je s monoklom zacijelo kakav aristokrat? - upita. - Ili nije, izgleda, mnogo izbirljiv.

- Kelner, - odgovori upravitelj. - Služio je u Pešti, u »Hotelu Hungaria«, a kako je zagrebački pripadnik, došao je k nama. Od madžarskih magnata naučio je nositi monokl i rubac u manšeti. Njegova je dama namještena u našoj praonici.

Međutim je došao pred njih čudan par. Sitna, mršava starija gospođa u violentnoj rasfransanoj taftastoj haljini s volanima, s vrlo visokim petama na neobično malim cipelama. Njen je kavalir limunast u tenu, blijedo-modrikastih očiju, lice tanko, suho, gladno, prozračno kao onaj triangl, što otkucava u orkestru, a tanke flamingove noge klecaju u uskim prugastim hlačama.

Giga je jasno čula, kako ona mala dama, sva u ekstazi, govori u sav glas svom trianglu:

- Vous etes mon ideal!

Triangl se zaljulja, kao da ga je udario šipkom onaj muzikant u orkestru, i zacinka metalnim glasom:

- Ne razumijem francuski.

I Mika je čuo taj kratki dijalog. Pa upita upravitelja:

- Tko su ovi?

- Grofica neka, - odgovori upravitelj, - monstrum jedan erotički. Zavela mi je tri bolničara, vrtljara i nekoliko pacijenata. Moram je vezati u noći, jer se jednostavno ušulja u sobe, gdje spavaju muški. Po danu vreba po koridorima, prava pravcata kuja. Onaj žuti, što pleše s njom, to vam je neki poeta, koga je amo dovela bijeda, glad, zagrižljivost, megalomanija i još nešto drugo.

Upravitelj je htio nastaviti informacijama, ali u to je prolazio Admiral s Marie-Antoinettom.

Ona je naslonila raščupanu glavu ispod njegova srca, a on je, ugledavši grupu oko Gige, oslobodio ruku iz Marie-Antoinettine i stavio je nad oči u svojoj admiralskoj pozi. Giga se nešto zaklonila iza upravitelja.

- Bojim ga se, - reče.

Upravitelj primijeti:

- Nemojte, da opazi, da ga se klonite. To je jedino što ga iritira. Onda se osjeti povrijeđen i kadar je, da vam to predbaci. Doduše u neopasnoj formi, ali ipak nije ugodno ni to.

Giga, da popravi dojam, koji je možda izazvala kod Admirala, mahne mu ljubazno glavom. On se na to ustavi, digne ruku do ruba kačketa i pozdravi je vrlo učtivo. U isti čas je prestala muzika.

- Kako bi bilo, - reče upravitelj, - da vidimo što radi vaš svekar. Ako je i malo pri sebi, dovest ćemo ga ovamo.

Našli su starog Barića, gdje sjedi u naslonjaču (koji je Giga odmah u početku dala prenijeti ovamo), potpuno apatičan, bez ikakva razumijevanja, zguren, ispijen, prava sjena s mrtvim zjenama. Držao je ruke prekrižene na prsima i mljeo amo tamo usnama, kako je to i prije običavao. Dok su gospoda stajala kod ulaza, priđe Giga k njemu, stavi mu ruku na kose, pomilova ga sućutnom gestom preko lica i ramena:

- Tata, - reče drhtavim glasom, - tata, to sam ja. Giga. Tata.

Stari se nije ni ganuo. Ukrućen u svojoj odsutnosti niti je šta čuo niti vidio. Ona spusti neutješno ruku gledajući ga neko vrijeme i ponovo počne:

- Tata, zar me ne poznaš?

Primi ga lagana za vilicu, mokru od pljuvačke, okrene prema sebi njegovo lice, što je išlo vrlo lako, kao da vrti glavu kakva manekena, i još jedamput reče teško, da je svaka riječ bila samo uzdah:

- Ja sam to, tata. Tvoja Giga. Markova Giga.

Ali onaj ništa. Neživ, prazan, očajan. Kako mu je pustila lice, tako se glava opet vratila u stari položaj. Ona obriše svoje smočene prste u rubac, koji je držala u drugoj ruci i s očima punima suza okrene se k upravitelju:

- Ne prepoznaje me.

Upravitelj slegne ramenima:

- Jučer je cijelo popodne razgovarao i veselio se, kad sam mu saopćio, da ćete večeras doći ovamo. Žao mi je, ali ne će biti ništa. Najbolje je, da ga svuku i legnu u postelju. Idimo.

Ona poljubi staroga u čelo i vrati se s gospodom u dvoranu.

Za stolom su našli Admirala s drugim bolničkim liječnikom. Kad je vidio Gigu, digao se, salutirao lijepom elegantnom gestom:

- Čekali smo vas nestrpljivo, - reče. - Žao bi mi bilo, da ste otišli, a da vas nisam pozdravio.

- To ja ne bih učinila, - odgovori Giga. Ne bih imala ni razloga za to. Vi ste bili vrlo ljubazni sa mnom.

- Kako i ne bih, - klikne Admiral. - Vi ste vrlo šarmantna dama, a i supruga moga dobrog druga sa školskih klupa. Pozdravite ga. I dovedite ga amo jedamput.

Prije nego je svršio svoju repliku muzika je započela jedan moderni one-step. Admiral je udarao ramenima u taktu i gledao u Gigu čudnim, insinuantnim pogledom. Najedamput se uspravi, diže ruku do ruba svoga kačketa i reče:

- Molim vas za ovaj ples.

Ona se neobično uplaši. Pogleda ga raširenim očima ne znajući, što da reče. Napokon se prisili na ljubezan posmijeh i tresne glavom:

- Žao mi je, ali ja ne plešem.

- Kako da ne plešete? - usklikne on s nešto povrijeđenom jovijalnošću. - Pa malo prije ste rekli, da se sjećate svakog vašeg plesača, pa makar je i jedan jedini put plesao s vama.

- Da, ali poslije očeve smrti nisam više plesala. Ne zamjerite, no ostavimo to za drugi put.

Ali se Admiral nije dao odbiti. Njegovo nagovaranje postajaše sve intezivnije:

- To su samo izgovori. Je li, doktore? - obrati se advokatu Miki. - To su samo izgovori?

Giga se okrene i pogleda bespomoćno upravitelja, a onda Miku. Kao da ih zove u pomoć.

- Koliko ja znam, - odgovori Mika malko retardirajući, kao da traži kakvo prikladno opravdanje za Gigu, - gospođa ne ide nikamo, pa nije već odavno plesala.

Admiral je postajao sve uzbuđeniji:

- Ali sad je došla na našu zabavu, pa ne će valjda odbiti da jedamput zapleše. Što mislite, direktore?

Upravitelj je vidio, da se sve to ne će riješiti debatama i izmicanjem. Vidio je također, da se Gigi uopće ne će plesati, a pogotovo ne s tim neuravnoteženim čovjekom i među onim jadnicima prijeko. Bio je u velikoj neprilici i kušao najprije da se založi svojim auktoritetom, kako bi Admirala odvratio od njegova zahtjeva.

- Ja mislim, - reče on, - da ste vi toliko kavalir i da ćete respektirati raspoloženje jedne dame.

Giga istodobno nadoda:

- Da je moj muž ovdje...

Admiral se nešto užesti:

- Ja vam garantiram, da mu ne bi bilo ni najmanje krivo, kad bi čuo, da ste plesali sa njegovim starim drugom. Pače, zamjerit će vam, ako to ne učinite. - I dignuvši opet ruku do sljepočice, salutira i reče odlučno: - Molim za ovaj ples.

Giga se napravi sitna i uska kao zrno prosa i nagne se prema upravitelju gledajući prestravljeno u Admirala. Mika se također uznemiri, izvuče uru i reče jako:

- Pa već je vrijeme da se ide kući.

Upravitelj prihvati Mikin prijedlog:

- Jest, jest, vaša su kola spremna.

Giga se digla prva. Nervozna u prstima i laktima, presirana u izrazu, a s grčem u dušniku. I Mika i upravitelj digoše se s njom. Ali Admiral izađe malo u stranu i reče gotovo ljutito:

- Ne, vi me uistinu vrijeđate. Vi me vrijeđate! Ne ćete da plešete sa mnom, jer držite, da sam lud. Ali ja sam još toliko pametan, da pogađam vaše misli.

Giga zadršće u nogama, morala je sjesti. Pomisao, da se onaj čovjek osjeća od nje prezrenim i poniženim, posve je smekšala njen otpor. Ona pruži ruku prema Admiralu, kao da mu hoće doći ususret i osloboditi ga svih sumnja, koje su ga zaokupile, pa reče:

- Ja vas vrlo štujem, a to ću vam i dokazati. Drage ću volje plesati s vama, samo ne ovaj ples, nego valcer.

- Kolosalno! Pa to je kolosalno! - klikne Admiral potpuno preobražen, onda se okrene prema dvorani, digne ruku nad oči, makne desno i lijevo glavom i krikne zapovjednim glasom:

- Muzika! Valcer!

Onda poleti među parove krčeći sebi put i vičući sav izvan sebe:

- Valcer! Valcer! Valcer! Valcer!

- No to je najbolji izlaz! - reče Mika.

- Hvala vam i s moje strane, - obrati se upravitelj Gigi. - To je vrlo lijepo od vas.

Ona ga pogleda zabrinutim očima i reče, kao da se opravdava:

- Zašto da ga žalostim i rasrdim. Samo, molim vas, nemojte da muzika svira predugo. Dosta je jedna ili dvije ture.

- Već sam na to mislio. Ne bojte se.

U dvorani nastane komešanje. Pojačao se žamor osobito, kad je muzika prestala. Ali poslije malo prihvatila je opet, i to valcer. Giga je čekala kao osuđenica, gospoda su je hrabrila i tješila, isticala, kako je to na koncu konca malenkost, sitna jedna i humana žrtva, koncesija jednom bijedniku. Okrenut će se dvaput dvoranom i sve je svršeno.

Onda upravitelj zaključi:

- On će valjda mjesece i mjesece živjeti od sjećanja na to.

- Nije meni toliko do toga, da s njim plešem, nego da uopće plešem, - reče Giga suzdržavajući teškom mukom jecaj.

Sad se vratio i Admiral. Stane u svoju običnu pozu i gleda ponovo u imaginarne daljine:

- Kolosalno.

Onda se obrati Gigi:

- Večeras je na admiralskom brodu veliki ples. Vama u čast, gospođo. Molim, vašu ruku!

Ona se digne i ležernom gestom primi njegovu ruku, a on je, držeći se ponosno i dostojanstveno, povede u dvoranu. Ostalo društvo nagrne za njima, da ih vidi, kako plešu.

Kad se Admiral ustavio, spreman da je primi oko pasa, prva je njena misao bila, hoće li joj uspjeti da dobro pleše. Zapravo plesala je vrlo malo u životu: nešto kao studentica u plesnoj školi, na kakvoj kućnoj zabavi kod prijateljica i dva-tri puta na velikim službenim balovima, to je sve. Nije inače ni ludovala za plesom, kao što to često biva kod mladih djevojaka, a malo joj je bilo stalo da se nađe i zabavlja s muškarcima, jer je imala Marka, s kojim se sastajala i koga je voljela. Kako će to sada ići s tim valcerom? Admiral je plesao dobro, vidjela je malo prije, i držao se vrlo spretno, može se reći elegantno, s vitkim svojim tijelom, što je imalo elana i gipkosti. On je obujmi čvrsto sežući dugom rukom skoro do ispod njezina desnog pazuha. Iskoristivši njenu neotpornost ispremiješa svoje prste s njezinima, da je u isti čas napustila sve te misli i osjetila je samo jedno: da je u rukama luđaka, pritisnuta i obuhvaćena kao lješnjak u kliještima. I prepustila se potpuno očekujući da će joj početi hrskati rebra, prsni koš i zglobovi u prstima. Noge su joj samo mehanički reagirale na ritam, a glava bi najvoljela da se nasloni na njegova prsa: jedva je imala snage, da je suzdrži.

Prvih nekoliko taktova nisu ništa govorili. On je gledao preko njezine glave izgubljenim ravnim pogledom, inače pun skladnih, lakih pokreta, u ramenima, u laktovima, u koljenima, s mnogo suplese i elegantne nonšalanse. Najednom je upita gledajući nepomično u prostor:

- Jeste li ikad dosada bili na ovakvu brodu?

Ona samo pridigne oči i opazi, da je obuzet svojom manijom. Prestraši se i ne reče ništa. Admiral nastavi:

- Niste? Drago mi je, što sam vam dao prilike da to vidite. Nikakav život nije tako lijep kao naš, vjerujte.

Giga nije odgovarala, samo je mislila, kako je tura već pri koncu i očekivala, da će upravitelj ustaviti muziku.

- Najljepše je pak to, što sam ovdje ja jedini i vrhovni gospodar. Imam vlast i nad životom svih vas, što ste ovdje. Svaki mora da se pokorava.

Onda spusti na nju svoj pogled, u taj čas usiljeno nasmijan:

- I vi.

Ona odluči da prihvati igru, ne bi li malko temperirala njegovo manijačko raspoloženje, pa reče s plahom koketerijom:

- Al ja vam se potpuno pokoravam. Bez ograničenja.

- Kolosalno! - usklikne on. - Kolosalno!

Opet nekoliko taktova bez riječi. Ona je sada osjećala njegove koščate zglobove, što su se bolno ulupili među njezine prste. Pokuša da se oslobodi, no nije išlo: njegova je ruka bila kruta i beščulna kao metal. Admiral progovori:

- Poslije ću vam pokazati čitav brod. Vidjet ćete, gdje spava admiral. Vidjet ćete mašine. I topove. Velike i male. Na palubi, u kazamatama, na tornjevima. Ja volim one male. Šnelfajerkanone, revolverkanone, mitraljeze. Dat ćemo jednu generalnu salvu u vašu čast. Salvu iz svih kalibara. Šta velite na to? Kolosalno, a?

Giga je brojila časove. Kada će prestati muzika! Bože moj, kada će prestati!

- Divit ćete se, kako se sve to sja. Nigdje ni jednog jedinog zrna prašine. Više je ima u vašem oku, vjerujte, nego na našim topovima. Moji su mornari fanatično skrupulozni.

A u Gigi sve to intenzivnije vapi: kada će prestati, Bože moj, kada će prestati.

- Radoznao sam šta ćete reći na defile. To su momci. Svi u bijelom.

Valcer je neumorno posrtao: jedan, dva, tri, - jedan, dva, tri...

- Bože moj, da prestane već jedamput. Ako ne prestane, past će joj glava na njegova prsa. Uopće, ne može je više držati uspravno. Mora je nasloniti samo na čas.

I kao da joj se vrat prekinuo: glava se sama od sebe spusti na admiralova prsa, vjeđe se prikučiše i trepavice složiše. Zaokupi je neka pasivnost, iznemoglost, tromi jedan umor, što ju je izvelo iz realnosti; ništa u njoj nije živjelo, osim nogu, kojima je ritam muzike davao snagu i otpor. On nije, izgleda svemu tome podavao nikakve važnosti, zanesen neprestano svojim varljivim svijetom. Fantazirao je dalje o svojim imaginarnim mornarima, mastima, ofcirima, o smionim poduzećima, ludim avanturama, o opasnim morskim prolazima, olujama i crnim sablasnim noćima:

- Kolosalno! Kolosalno!

Najednom kao nekakav sudar. Osjeti, da mu se Giga trga iz naručja i začuje njen krik. Marie-Antoinetta je potegla za šal i htjela, da je rastavi od njega:

- Odlazi! Pusti ga! - kričala je u isti čas, sva jedna iscerena maska ljubomore i ludila.

Parovi, što su bili u njihovoj blizini, prekinuše plesanje i zaokružiše ih. Upravitelj, Mika i liječnici, što su bili s njima, poletješe tamo, a orkestar presta svirati. Jedan bolničar uhvati oko pasa Marie-Antoinettu i pronese je kroz gomilu prema izlazu, a ona je lomatala po zraku rukama i nogama kričeći sva izvan sebe:

- Beštija jedna! Ubit ću je! Oči ću joj iskopati!

Upravitelj povede prestravljenu Gigu u svoju kancelariju, a Mika je nosio za njima njen rastrgani šal.

- Vrlo mi je žao, gospođo, govorio je upravitelj, - vrlo mi je žao. S onom nesretnicom nismo računali.

Giga je sjedila na kanapeju između njega i Mike, s licem u dlanovima, trzajući ramenima od naprasitog jecanja.

A Admiral je ostao sam na bojištu, miran, kao da se nije ništa dogodilo, neprisutan, s rukom nad očima, pretražujući valjda daleku jednu pučinu.