Giga Barićeva/3.3
| ←Luđački ples | Giga Barićeva — Gatanja i predosječanja autor: Milan Begović |
Beethoven: Sonata QUASI UNA FANTASIA op. 27. No. 1→ |
III. Gatanja i predosječanja
Toliko je Irina Aleksandrovna čula u više navrata od same Gige o njezinu životu. Pošto je pročitala Perinu ispovijest, još je jednom, čekajući da se Giga vrati, rekapitulirala sve te avanture i peripetije, spremna da joj, po tome kao i po onome, što je danas ćula, iskonstruira proročanstvo.
Iz njenih pričanja o onoj sedmorici gospode, koja su se otimala o njenu ruku, mogla je donekle kombinirati, kako je ona disponirana prema ovome ili onome, koga uvažava, s kojim simpatizira, koga odbacuje, ionako po prilici naslutiti kako će izgledati njena konačna odluka. Doduše, nije već dugo s njom razgovarala, pa nije imala prilike da sazna, što se s njom događalo u posljednje vrijeme, ali bilo joj je jasno, da međutim nije ništa nadošlo, što bi odlučno, pa bilo u čemu promijenilo sadržinu njezina življenja ili skrenulo smjer njenih osjećanja. To je imalo da se zbude danas, a kako će to izgledati, morala je ona, Irina Aleksandrovna, da izgata i isprorokuje. Jer jasno joj je bilo također, da je kod te toliko iskušane i napaćene žene, tako dosljedno ustrajne u svojima nadama i vjerovanjima, napokon nastupio čas preokreta. Vremenu je konačno uspjelo da pokoleba ono, što je pred ljudskim nasrtajima i nastojanjima ostalo nepokolebljivo. Sad ne preostaje ništa drugo, nego izbor, pri kome vrlo lako razbor bude uplivniji od srca. Premda, tko bi znao do posljednjeg trenutka, kamo se nagne duša: više puta baš na onu stranu, gdje je tako malo svijetla, a tako mnogo sjene. Znala je Irina Aleksandrovna vrlo dobro, kako se udes igrao i s njenom voljom, kako je ona odlučivala jedno, a izvršivala drugo, kako je sve u ruci pukog slučaja i kako je hir trenutka stoput rodio najbesmislenije apsurde. Ne će dakle tu pomoći ni savjeti bilo čiji, pa ni oni vlastiti, kao ni ono, što će kazati one karte koje stoje tu pred njom na stolu jedna na drugoj u pravilnoj hrpi, a najmanje pak valjanost i vrijednost onoga, čiju će ruku ona dohvatiti. Tko zna, kad ih Giga vidi svih sedam poredanih oko sebe, što će biti na jednome od njih, čim će izazvati njenu odluku. Možda samo kakva nepažljiva sitnica, jedan kret ruke, jedan potez lica, drhtaj oka, ton jedne bezazlene riječi ili nešto još neznatnije, što se ne će ni odraziti jasno u njezinoj svijesti.
I dok je tako Irina Aleksandrovna ispitivala mogućnosti, lovila konkluzije, logične izraze i nelogične slučajnosti, ušla je napokon Giga, još i sada nekako plaha i nesigurna. Irini se Aleksandrovnoj pričini, da se vratila bljeđa, nego kad je izašla i zabrinutija, pa je zaključivala, da je čitavo vrijeme, što se zadržavala u kuhinji s Franciskom i u svom budoaru, pred ogledalom, uređujući se i dotjerujući, bila obuzeta sumnjama i neodlučnostima, iz kojih se teško izvlačila.
- Tako vam dobro pristaje crnina, - usklikne Irina Aleksandrovna. - Morali bi uvijek nositi crno.
Giga se nije ni najmanjim izrazom osvrnula na Irinin komplimenat; ona priđe k njoj, uzme Perin manuskript i pregibajući ga upita:
- No, šta velite, Irina Aleksandrovna?
- Mila moja, preveć je iskren taj vaš Pero, - odgovori Ruskinja s kritičnim akcentom.
- Pa to je ono, što volim, - reče Giga. - Svaki drugi bi to sakrio.
Sad Ruskinja zaklima glavom još kritičnije:
- Ah, molim vas, znam ja, što znači takva iskrenost.
Giga rastvori oči zainteresirana:
- Šta bi mogla značiti?
- Vi ste još pravo dijete, mila moja, - zatalasa se Irinin tanki diskant. - Meni to ne bi nikad imponiralo, naprotiv, ja bih odmah potražila sve razloge tolikoj iskrenosti, a možda bi ih i kod vašeg Pere našla bez velikih istraživanja. Prevelika iskrenost ili hoće da skrene vašu pažnju s nečega, što je vrlo važno i što hoće da se sakrije, ili ima svrhu da opravda volju i pretenzije, koje takav iskreni gospodin nastoji da nam nametne.
- Mislite, dakle da je to taktika? - upita Giga.
- Sve je taktika, mila moja, gdje se spolovi sukobljuju i obrazlažu, - zapjevucka Ruskinja. - Sve je taktika. Šta, molim vas, radi taj vaš Pero.
- Bavi se muzikom, - odgovori Giga, začuđena tim njenim Pitanjem. - Dirigent je, ali ne će da uzme stalno mjesto, samo kombinira, kako bi osnovao filharmonično društvo i tako našao nešto, što bi ga zanimalo i zauzelo.
Ruskinja je pogleda s lukavim smiješkom:
- A od čega živi? Teta?
- Pa naravno, on ima u rukama čitavo njeno imanje, - odgovori Giga, ali videći preko usana Irine Aleksandrovne sitan urez sarkazma, odmah se dosjeti, zašto je to pita, pa reče:
- Valjda ne mislite?
- Naravno, da mislim, mila moja - potvrdi Ruskinja. - Pa jasno je kao sunce. Vama je imponiralo, što gospodin Pero ne podnosi, da se vaš čik nađe u istoj pepeljnjači sa čikovima druge gospode, a pritom ne vidite, kako će danas sutra biti ona njegova teta...
- Ne, ne, - odgovori Giga opravdavajući ga. - On je potpuno nezavisan. Sve je njegovo, što je bilo njezino, on tim gospodari po volji. Ona ima svoju rentu i od nje živi.
Irina Aleksandrovna nije htjela da nastavlja sa seciranjem slučaja »Pere Sambolec«, jer joj izgledaše, da se Giga najviše na njemu i zadržava. Mislila je također, kako je u ovim stvarima odgovaranje opasnije od svakog nagovaranja, nije htjela da nehotice doprinese rješenju, koje joj se nije činilo najbolje. Ona sama, da je na Giginu mjestu, ne bi imala takvih skrupula, svejedno bi joj bilo, da li takva teta živi u gradu, gdje i ona, ne bi je pače smetalo ni da je vidi u svojoj kući, ni da sama k njoj zalazi. Ali to ovisi od temperamenta. Koliko poznaje Gigu, zna vrlo dobro, da bi ona pri svakom susretu s tetom vidjela pred sobom scene, što su se odigravale u onoj kući na Akademičkom trgu, gdje bi ona također stanovala, i na zidu onog blijedog svjedoka, sv. Alojzija i koješta još. Pa uzevši karte poče da ih miješa i zaključi:
- Uostalom, to se mene ne tiče. Dobro bi bilo, da počnemo, jer je već kasno.
Giga ne reče ništa, samo presiječe dvaput karte napravivši tri kupa. Irina Aleksandrovna pogleda donju kartu na svakom kupu:
- Dama coeur, as tref, kralj pik, voila, - reče pogledavši čvrsto u Gigine oči, što su, uprte u nju, očekivale radoznalo prvo odgonetanje.
- Dakle? - upita Giga, a dlan, na kojem je držala naslonjeno lice, pomakao se od pritiska njezina podbratka.
- Ako uzmemo ovo kao ishodnu situaciju onoga, što će karte kasnije donijeti, to znači: vi i vaš muž, a među vama as tref: smrt.
- Točno, - odgovori Giga. - To odgovara, kako znate i sami.
- Presijecite opet.
- Dvaput? - upita Giga.
- Dvaput, kao uvijek, - odgovori službeno i kratko Ruskinja, i kad je Giga presjekla karte, nastavi:
- Tref desetica, pik kralj, tref sedmica, nije dobro! - usklikne Ruskinja okrenuvši ona tri kupa karata, što ih je Giga pridigla. - Nije dobro, - ponovi niskim tonom u glasu. Onda je pogleda ozbiljno i bez ikakve sućuti, pa nastavi, kao da citira kakvu neporecivu presudu:
- Zbog vašeg muža imat će te strahovite neprilike i vrlo neugodne svađe. Vrlo ćete se radi toga žalostiti. Evo, tref sedmica znači neminovno: suze.
- Moguće! - reče Giga, kao da sumnja u to vračanje. - Samo, nažalost, ne znam, s kim bih se još mogla svađati radi moga muža!
- Šta mi znamo! - prihvati misteriozno Ruskinja. - Možda s onim, koji će biti njegov nasljednik. Svakako: najskorije će vrijeme pokazati, jesu li karte rekle istinu.
Giga zaklima glavom i sumnjivo se nasmiješi:
- Ili ne će pokazati!
- Ne budite frivolni! - reče sa strogim akcentom Irina Aleksandrovna. - U ovim stvarima leži samo onda neki smisao i istina, ako vi sami u to vjerujete, ako intenzivno hoćete i želite da saznate, što je sakrito u neposrednoj budućnosti. Molim vas, dakle, ne oteščavajte moj posao.
Dok je ona tako govorila, miješala je ponovo karte i stavila ih prilično srditom gestom pred Giga:
- Dignite dvaput. - A kako je Giga u rastrešenosti pružila ovaj put desnu ruku, upozori je ona: - Lijevom, molim!
Irina Aleksandrovna izvršujući svoju funkciju kao gatalica nije bila više ona sladunjava, pjevuckava, insinuantna, ljubezno-devotna dama, koja ima sve obzire prama svojim mušterijama, nego se potpuno preobrazila u rezolutnu ženu, s izrazom krutosti i neumitnosti u licu, s glasom punim odlučnosti i neke jetke grubosti, uvijek kao da zapovijeda, ili kori ili prigovara. Čitavo njeno držanje zahtjevalo je respekt, tražilo pokornost, ne podnoseći omalovažavanja ni dvoumica, kao da je uistinu namještenica kod strogog usuda, u čije ime govori i presuđuje, kome se svatko mora slijepo pokoravati i čija je vlast svemoćna i neograničena.
Giga je na njenu zapovijed digla lijevu ruku i presjekla karte, a ona digne prvi kup i izvrne ga donjom kartom prema gore:
- Coeur dama, - reče hitro i hladno. - To ste opet vi.
- To sam opet ja, - ponovi Giga makinalno njene riječi i akcent.
- Uopće coeur dama predstavlja vas, - naglasi Ruskinja nestrpljivo, onda prevrne drugi kup:
- Tref dečko! - klikne. - No, znate, - začudi se.
- Što znači dečko? - upita radoznalo Giga.
- Samo čekajte, molim, - odgovori Irina Aleksandrovna prevrćući i treći kup:
- Šta je ovdje? Pik as!
Ona se nešto lecne, namrči čelo i oklijevaše s tumačenjem, kao da traži kako bi se izrazila. Giga, impresionirana, fiksirala je one tri karte a nepovjerenjem i nekom odvratnošću. U sobi je polako disala tišina i protezala se kao dremovan čovjek s dugim, nevidljivim rukama - sve do uglova mračnoga stropa.
Napokon se Ruskinja odluči:
- To je vrlo čudnovato. Tumačenje je jednostavno, ali u vašem slučaju potpuno nerazumljivo. Nevjerojatno. Tref dečko znači policiju. Imat ćete s policijom posla. U najkraće vrijeme. A iza toga, kao što veli as pik, slijedit će proces, u kome ćete vi igrati glavnu ulogu.
Giga nije ostala ravnodušna na te iskaze, iako joj je sve to izgledalo apsurdno, pogotovo jer nije imala ni najmanjih odnosa s policijom ili sudom. Njene su prilike bile sređene, ni s kim nije imala konflikta, nitko nije imao da od nje što traži, ni da je progoni. Primijetila je vrlo tiho, skoro šaptom:
- Apsurd! To nije moguće.
- Ali šta vi znate! - ražesti se Irina Aleksandrovna. - Šta vi znate! Čovjek se iznenada zaplete u nešto, da ni sam ne zna kako. Pane cvjetni lonac s vašeg prozora i razbije nekome glavu.
Giga prihvati ležerno:
- Moje cvijeće stoji samo na verandi.
Sad se Irina Aleksandrovna naljuti, njezine se oči zakrijese kao dva zelena staklašca.
- Ne treba to uzeti doslovno. Ide se na sud i radi stotinu drugih stvari. Neočekivanih i nepredvidljivih. Dobijete od nekoga falsificirane banknote, i kad hoćete, da ih promijenite, hapse vas pod sumnjom, da ste u vezi s krivotvoriteljima novca.
- Ah, molim vas, - mahne Giga rukom.
- Ili što drugo, - prihvati Ruskinja iritirana, - bilo šta! Recite nešto negdje iz neopreza, a možda iz uvjerenja ili iz one potrebe kritike i prkosa, što je svakom čovjeku prirođena, pa vas netko denuncira, usput još nešto izmisli i nadoda, i: voila. Policija, sud, proces, haps.
- Doduše, sve je moguće na tom svijetu! - nasmiješi se Giga ironizirajući kombinacije Irine Aleksandrovne. - Ali čuvat ću se: pregledat ću dobro banknote, koje primam, i pazit ću, što govorim.
- Nemojte se šaliti! - utanji Ruskinja opet svoj glas. - Nemojte se šaliti! - I definitivno promiješa karte, koje je dosada samo premetala u rukama:
- Prepolovite!
Giga primi karte lijevom rukom.
- Molim, desnom ovaj put! - prekine Ruskinja njenu kretnju, i kad je Giga to učinila, ona ih složi i počne da ih hitro reda s lijeva na desno, po osam karata u četiri reda. Karte su joj jednostavno letjele iz ruke (tako je bila izvježbana) i ostajale jedna uz drugu ravne, jednako udaljene, u čudnoj, hladnoj, neugodnoj simetriji, kao da su žive. Kad je to bilo gotovo, nađe odmah coeur damu i počne od nje brojiti kuckajući zgrčenim kažiprstom po kartama, što slijede za njom i govoreći monotono:
- Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam. - Onda pogleda hladno Gigu stisnuvši trepavice i reče malo jačim glasom:
- Coeur as.
Giga je gledala u njen kažiprst, što je udarao kao zakovrčen kljun. Na njemu se nalazi čudnovat, krupan, po svoj prilici srebren prsten, koji dosada nije nikad vidjela na njenoj ruci, a izgledao je kao neka lubanja s dva svijetla mliječnozelena oka, tako da je zajedno s prstom davao dojam misteriozne ptice. Kad je Ruskinja natakla taj prsten, nije opazila, ali to je moralo biti čas prije nego, što je počela brojiti i kuckati po kartama. Svakako pogled na to iznenadio je vrlo. Protrnula je, prožeta čudnom stravom.
Međutim je Ruskinja kuckala dalje:
- Jedan, dva, tri... sedam. Tref as.
Ostane nekoliko sekunda s prstom na toj karti, pogleda velikim, mirnim, studenim pogledom Gigu, a onda uze u lijevu sve tri karte složivši ih kao lepezu:
- U vašoj je kući smrt, - reče s nekom krutom nasladom. - Ponavlja se dakle ono od prije. Doduše ovdje stoji: u kući, ali na koncu konca smrt muža, pa umro on gdje mu drago, jest: smrt u kući.
I proslijedi dalje s brojanjem, i opet sabere tri karte, sedme po redu, i sastavi ih:
- Karo kralj, tref devetica, pik devetica. U izgledu vam je bogat, distinguiran gospodin, koji je vanredno blagorodan, dobroćudan, iskren, a vrlo vas voli, i odavno vas voli, i ljubomoran je na sve one, prema kojima ste prijazni i koji vas salijeću. Tko je taj, vi znate najbolje, a i ja bih se usudila da pogodim.
- Advokat Mika? - upita začuđeno Giga.
- Točno, advokat Mika! - potvrdi Ruskinja. - Zar se ne slaže sve, kao da je naručeno?
- Sve osim mene, - odgovori Giga. - On će biti i ostati moj advokat i ništa više. Valjda ja znam bolje, nego karte.
- Svakako znate bolje nego karte, što se sada događa s vama, ali što će biti sutra?
- I to, i to! - klicaše Giga kao prkosno dijete.
Irina se Aleksandrovna uznemiri, drhnu glavom, kao da ju je potresla elektrika, stisne usne i ustane:
- Onda je suvišno, da se ja ovdje mučim, - reče, nakon male pauze, uvrijeđena. - Ja nisam tu za svoju ličnu zabavu.
Gigi je bilo žao, što se ona uvrijedila:
- Nemojte, Irina Aleksandrovna! Uvažite, da sam i ja malko nervozna. Imam upravo ludu volju, da se borim protiv udesa. Da ga izazovem.
- To je samo na vašu štetu.
- Pa makar! - odgovori Giga. - Ali sjedite Irina Aleksandrovna, sjedite i nastavite.
- Tako nije moguće raditi, - reče zlovoljno Ruskinja. - Ja se ne smijem uzrujavati, a inače je isključeno, da se koncentriram, - zaključi sjedajući na svoje mjesto.
- Bit ću dobra, bit ću dobra, - govorila je Giga, kao da je moli, da se ne srdi.
Ruskinja se primiri, zaodjene ponovno lice izrazom najveće i najsvečanije serijoznosti, pa nastavi s kuckanjem po kartama i izborom triju, na koje je pao broj sedam:
- Coeur dečko, coeur sedmica, pik kralj - reče ona, udes, koga hoćete da izazovete, odgovara vam odmah.
- Kako to? - upita Giga interesirana, bez persiflaže, bez ironije.
- U ovom se dečku nalaze vaše misli, a oko čega se one okreću, to govore ove druge dvije karte: crvena sedmica znači vašu tajnu ljubav, koju možda ni sama sebi još niste potpuno priznali, i to za jednog mladića, - pa pokaže pik kralja, - koji ima prema vama poštene namjere. Koji je to?
Giga se osmjehne:
- Šta ja znam, kad nisam o tome ni sama sebi još ništa priznala.
- Možda Simeoni? - pogleda je, kao da prodire u nju, Irina Aleksandrovna.
- Možda, - slegne Giga ramenima.
- Ili radije: Pero?
- Možda i Pero, - zaključi Giga bez akcenta, flegmatično.
- No to su vaše misli, - reče Ruskinja odlažući one tri karte na stranu, - te su još daleko od čina. Da vidimo dalje.
I opet ista igra, opet tri karte:
- Karo as, karo dama, pik desetica.
Ona zastane malko, kao da hoće da se snađe, pa reče:
- Od bogate jedne gospođe dar, koji će vas iznenaditi, i jedno pismo.
Sad pruži prema Gigi lice, produži na oba kraja usta, pa tiho šane:
- Teta?
Giga samo odmahne rukom, kao da veli: ne marim za to.
Nove tri karte:
- Čeka vas veliki imetak, ali i bolest i neobično velike neugodnosti.
I još nekoliko puta po tri karte:
- Ako se udate za jednoga stanovitog mladića, nastat će iz toga svađa i nezgode. Pik sedmica svjetuje: okanite se toga.
- Jedan seriozni stariji gospodin neobično je srdačno disponiran prema vama; ako se odlučite za nj, od njega vas čeka nasljedstvo: bogatstvo. Preživjet ćete ga dakle i postati njegovom baštinicom.
- Neka dama, koja vas ne voli, zbog uspjeha, što ga imate u vašim stvarima, prouzrokovat će vam bilo čime suze i žalost.
- Na izletu u simpatičnom društvu doznat ćete nešto, što će vas razveseliti i usrećiti.
Na stolu je ostalo samo pet karata. Ruskinja izbroji tri:
- Čudna kombinacija! - usklikne. - Pik dama, to ste u ovom slučaju vi. Coeur kralj onaj čovjek, koji vam je najbliži. Među vama sud. Policija.
Giga, koja je dotada bila mirna, gotovo apatična na sve te gatalačke fraze, koje je toliko puta čula i kojima u sebi nije davala važnosti, sad se trže i reče:
- Izgleda kao da mi je suđeno da svršim u Lepoglavi!
Onda se nasmiješi.
Uostalom da na mome mjestu sjedi kakav razbojnik, vaše su karte kadre, da mu proreku velike počasti i karijeru velikog dostojanstvenika. Sve same kontradikcije u tim vašim kartama.
- Kao u životu, mila moja, - zapjevucka Irina Aleksandrovna. - Sve kao u životu!
Sad izabere Irina Aleksandrovna još tri karte iz snopa i s one dvije posljednje, što su ostale iza brojenja, van kombinacije, napravi figuru u formi križa. Promiješa one ostale i na svaku od onih pet stavi po tri, ali prevrnute, da se ne vidi, koje su. Dok je ona to činila, promatrala je Giga njen prsten:
- To je nešto novo, Irina Aleksandrovna? - upita. - Taj prsten niste prije imali.
- Uvijek sam ga imala, mila moja, - odgovori ona, - samo ga vi niste vidjeli, jer ga skoro nikad ne nosim. Jedino u rijetkim slučajevima.
- U kojima?
- Kad nekome u odlučnim časovima života proričem. U njemu je čudna moć, dosada nije nikad slagao.
Nad Giginim usnama zatrepti trag sitne skepse.
- Ne vjerujete? - upita Ruskinja.
- Što da vam kažem! - usklikne Giga u izrazu još skeptičnija.
- Nisam vjerovala ni ja, - nastavi Ruskinja, - dok nisam sama na sebi i na drugima iskusila njegovu moć. Ali ja vam samo velim: čudotvoran je. Njegove oči gledaju daleko u vrijeme, koje dolazi. Dalje od očiju čudotvorne Kazanjske Bogorodice.
- Dajte da ga vidim, - pruži Giga radoznalo ruku.
- Ne, ne, sad ne, - ustegne Irina Aleksandrovna k sebi ruku, na kojoj je nosila prsten. Kasnije, kad svrši vaša seansa.
- Odakle ga imate, ako se smije znati? - upita Giga.
- Jedino, što mi je ostalo nakon kaluđera. Kad je služinčad slijedeće jutro iza noći njegova odlaska pospremala njegovu postelju, našla je u njoj taj prsten. Da li ga je zaboravio ili namjerice tamo ostavio, ne znam, ali kakvu on ima moć u sebi, to znam. Zapravo sreće ne nosi, jer inače bi je donio onima, koji ga posjeduju. Kako znate: kaluđer je teško stradao, a ja sam, evo, postala vještica i megera. Dakle sreće ne nosi, ali tako divno sluti nesreću, da bi bilo bolje i ne služiti se njime.
Posljednje riječi Irine Aleksandrovne izazvale su jaku depresiju u Giginu raspoloženju.
Najednom je uhvati malodušnost, sve su njene odluke i poduzetni elani počeli posrtati. Uzalud je kušala da se ohrabri, uzalud se pozivala na zdrav razum: sve su to trice, švindli, ispraznosti i bablja posla. Negdje duboko u njoj uznemirilo se nešto: slutnja, koja se nije ničim dala zatomiti. Slutnja jača od svih logika i upornija od svakog dokazivanja. Koliko je doživjela i prepatila, pa zašto da se to ne nastavi? Zašto da se sada na jednom pruži pred njom ravna, glatka cesta, na kojoj ne će posrtati, ni krvariti nogu, ni gubiti daha?
- Šta mislite? - upita je Ruskinja, koja se također u taj čas svratila u svoju prošlost, dotakla se mislima jedne ili druge neiscijeljene rane, ali hitro se od njih odvratila, kao dijete kad približuje pljuvačkom smočen prst nekom vrućem predmetu i hitro, i ne dotaknuvši ga, povlači ruku natrag.
Giga ne odgovori, tako da se pauza produžila, još sumornija i neutješnija. Ruskinja osjeti, da se u njoj prevrću sumnje i križaju neshvatljivosti, pa nije ponovila pitanja, nego je čekala. Ne bi li je istrala iz toga raspoloženja, htjede nastaviti s tumačenjem karata, ali odluči, da i s tim počeka: lako da se slože onako ili slično kao prije, pa se njeni nemiri još većma uskomešaju. Napokon poče tražiti, što bi joj rekla, nešto nevažno, daleko, što bi drugamo skrenulo njenu pažnju. Upravo htjede otvoriti usta, kad se Giga iznenada trgne, skoči na noge i razbaca hitrom rukom poredane karte pred Irinom Aleksandrovnom, da su neke i na zemlju odletjele. Pritom razdraženo reče:
- Ne ću da znam ništa! Ne ću da znam ništa! - pa poče šetati gore dolje po sobi kao uznemirena zvijer.
Ruskinja se u prvi mah prestraši, ali odmah se snađe i pođe za njom govoreći:
- Umirite se, mila moja! Umirite se! Ostavimo sve za drugi put.
Ali Giga je u neravnim linijama koracala po sobi, okretala se naglo, mijenjala smjer i tempo svojih koraka, pustila Ruskinju sad da kasa za njom, sad opet da je dostigne, istiskujući srdite izraze:
- Ni danas, ni drugi put! Nikad više! Ne ću da znam ništa. Sve je to laž!
- Ali umirite se, mila moja! Samo se umirite! - pjevuckala je Ruskinja za njom.
- Laž je! - ustavi se Giga najednom. - Sve je laž!
- Pa možda i jest, mila moja, samo se umirite, - hvatala je Irina Aleksandrovna Gigu za lakat.
Giga se otrgne i spusti se u fotelj, na kome je malo prije sjedila Ruskinja. Nasloni glavu na naslon s licem prema stropu, zatvori oči. Dišući naglo i stenjući tiho na mahove, kao da jauče u sebi. Ruskinja pođe za njom, pokupi ono nekoliko karata, što je ležalo na podu, samo se ne usudi izvući jedne, na kojoj je stajala Gigina noga. Potegla je oprezno jedamput, dvaput, a onda je odustala. Zatim sabere i one, što su bile pobacane po stolu, pa sve zajedno stavi u svoju torbicu zaklonivši se iza fotelja, da je Giga ne vidi. Tu je još opreznije skinula prsten s ruke ubacivši i njega u torbu. Da otkloni tako sve, što bi moglo dati Gigi povoda, da se dalje uzrujava. Opet je postala iz nje ona uslužna, susretljiva, poslovna žena, koja ima samo jedno nastojanje, da udovolji svojoj mušteriji, do koje joj je toliko stalo i koju nipošto ne bi htjela izgubiti. I pošla je u tome tako daleko da je počela i sama sebe okrivljavati zbog onoga, što su karte govorile. Da je mogla i slutiti, da će na nju sve to tako djelovati, bila bi zacijelo ublažila nešto sva ona prevrtanja, ili bi im bar dala mekše oblike, zaobišla ih nekako zaodjenuvši ih nejasnošću i dvosmislicama. Kako bi se mogla ikad tome nadati od te mlade, energične žene s izdržljivim nervima, koja se snalazila u teškim odnosima i zamršenim situacijama, bijedama, sukobima, katastrofama, uvijek jaka, spremna, neslomiva. A sad najednom pred pukim slutnjama i nagađanjima gubi ravnotežu i ustrašena zatvara uši, da ne čuje proroštva, koja se ne moraju ispuniti, koja mogu biti varljiva, a vrlo lako i da i jesu, kako ih je ona, Irina Aleksandrovna, vrlo često i toliko puta predskazivala. I sjedajući na drugi fotelj, prema Gigi, odluči, iako protiv volje, da umanji moć svojih karata, da im u neku ruku odreče važnost i stavi u sumnju vjerodostojnost.
- Sve to ne treba uzeti tako doslovno, - reče ponešto ženirana. - I karte imaju svoje kaprice. Katkad se rasrde, pogotovo ako ih čovjek bagatelizira, kao što ste to vi cijelo veče s njima činili, pa onda prkose, kao da imaju razmaženu djetinju dušu u sebi. Nemojte se vi za to žalostiti. Sutra će govoriti drukčije.
- Ne ću da znam za njih! - usklikne Giga. - Ni za što i ni za koga ne ću da znam.
- Pretjeravate, mila moja, opet pretjeravate, - previjala se umiljata fraza Irine Aleksandrovne kao najglatkija jegulja.
- Svega ću se odreći i živjet ću sama za se, - nastavljala je Giga u tišem, nenaglašenom načinu. - Po svemu se čini, da je tako suđeno.
Izgledalo je, da je nakon svega onoga užurban proces, što se u posljednje vrijeme razvijao u Gigi, a kojim je htjela likvidirati sve, što je izgradilo, napunjalo, dirigiralo, njen život do jučer, radi čega je toliko podnijela i stradala, nastupilo nenadano malodušje, strah pred novim, pri čemu je njom ovladala čudna idiosinkrazija za sve, što je tražilo od njenih osjećaja, da se za nekoga založe. I nije bio strah, kako je to bila mislila Irina Aleksandrovna, pred novim udarcima i bolima, koje joj je udes stavljao u izgled, nego odvratnost od sitničavosti svagdašnjice, koja pomalo mrvi ljudske zanose, dok ih ne uništi sasvim. Nije se ona ustručavala da upravi svoje življenje na druge staze, ali ustuknula je pred pomišlju, da će ostavljajući drage i jadne svoje dosadašnje bezizglednosti, segnuti za nečim, što je blisko, realno i dohvatljivo, ali zapravo kud i kamo udaljenije od nje, nego ono, što sada napušta. Već samo mjerenje i procjenjivanje, kojim je ispitivala onu sedmoricu, u brizi da ne bi izabrala nekoga, koji je za nju nepodesan, punilo ju je gađenjem prema samoj sebi i prema onom životu, koji bi nakon toga došao. Doduše nije pritom ni malo računala s materijalnom stranom, ali ipak to još uvijek nije bio samo osjećaj, koji je morao ravnati njezinim odlukama. Jer od sve te gospode, koga ona toliko i tako voli, da ne bi mogla bez njega? Istina, nekoji uopće ne dolaze u obzir, ali dva ili tri su tu, među kojima će birati. Nije dakle jedan, onaj, kao što se veli, jedan i nikoji drugi, nego ovaj ili onaj, svejedno koji, samo da joj bolje konvenira.
Pa kad je Irina Aleksandrovna na njene rezignirane izjave primijetila, kako sve to nema smisla, što ona govori, jer se mlada žena, kao što je ona, ne može i ne smije odreći svijeta i života, i još koješta, sve u uobičajenim frazama, Onda je odgovorila:
- Varate se, Irina Aleksandrovna. Sve ima više smisla, nego špekulirati sa svojim životom To je najgore. Onda je čovjek komad sukna, ili komad zemlje, što se prodaje na metre ili četvorne hvate. Radije živjeti sama i znati da nisi živjela ni za koga, kad nisi mogla za onoga, za koga si htjela.
- Egoizam, mila moja, egoizam, - klicala je Ruskinja.
- To se meni ne može predbaciti, - reče Giga sa nešto žalbe u glasu.
Ruskinja se sjeti Šlojma, za koga je Giga toliko učinila, pa upita:
- A šta radi vaš židovski dječak? Bit će da je narastao, otkad ga nisam vidjela! Kako uči?
Iza svoje posljednje replike Giga se malo zgurila u se i spustila oči u krilo, na kome su stale njene ruke, umorno prebačene jedna preko druge. Kad je Ruskinja spomenula dječaka, podiže ona oči, u kojima je bilo neizrečno puno tuge. Licem joj prođe tanak, bolan posmijeh, jedva vidljivo mahne glavom, ali ne reče ništa.
Irina Aleksandrovna nastavi brbljavo:
- Bože moj, kad sam došla, htjela sam reći Franciski, da mi ga pošalje, da ga vidim, pa sam zaboravila. Mora da je već velik. Ipak, on vam je bio utjeha u teškim danima. U kom je sada razredu?
Giga pojača svoju kretnju glavom:
- On nije više tu! - reče tužno. - Otišao je.
- Šta velite! Stavili ste ga u neki zavod?
- O, ne, - odgovori Giga. - Ne bih ga ja dala nikamo iz kuće, da je mogao ostati kod mene. Već je prošla godina dana, što je otišao. Odveli su ga. Jednostavno došli, uzeli ga za ruku i odveli.
I to je jedna druga drama za sebe. Nešto, čemu se nikad nije nadala. Dječak je pripadao njoj, bio njen, definitivno njen, bez oca, bez majke, bez braće, nitko nije pitao za nj, nitko nije o njemu što znao. Upisala ga u gimnaziju, gdje su doduše tražili svjedodžbu rođenja, no ona je obećala upravitelju, da će se pobrinuti, da je dobije, pisat će u Poljsku, u Stanislavov, i možda je negdje upisano; gdje i kada se rodio i Šlojme, sin Arona Goldberga. Ispočetka je oklijevala i bojala se da traži informacije, da pozove u pomoć vlasti, općine, policiju, nije htjela da se dozna, što je bilo s njegovim ocem, da dječak ne ide s tom ljagom kroz život. Ali kad se stvar nije više dala zatezati, kad je gimnazija odlučila, da će sama uredovnim putem zatražiti od vlasti, da pokušaju pribaviti Šlojmove dokumente, onda se ona obrati sama na gradsku upravu u Stanislavovu. Nije prošlo dugo vremena i dobila je, što je željela. Sad je bilo sve u redu. Mali je išao nesmetano u gimnaziju, bio već u četvrtom razredu, učio marljivo, razvijao se duševno vanredno, a u tijelu ostao uvijek slabunjav, nježan, skoro kržljav. Sve je učinila, da se popravi i ojača, išla s njim na more, slala ga u Gorski Kotar, u Sloveniju, gdje god je mislila da će biti dobro za nj. Tako, iako se nije bogzna kako razvio, ipak je postao otporniji i nije pobolijevao. Najednom se najavio kod nje rabin, telefonirao i zamolio, kad bi mogao s njom govoriti. Tiče se, reče, maloga Goldberga, nešto vrlo važno, pa ako je moguće da ga primi čim prije. Ona je htjela da sazna odmah, još na telefonu, o čemu se radi, no rabin se svojim tankim, skoro ženskim glasom, izvlačio: nešto vrlo važno, što se ne da riješiti telefonom, razgovor je opširan, gdje su po srijedi i poslovne stvari. Ona je slutila, da je nešto neugodno i požurila se, da se čim prije sastane s rabinom, koji je došao poslije podne k njoj, zajedno s jednim židovom u kaftanu i solufima, čije držanje i izgled, u čistoj i novoj odjeći odavahu čovjeka uvažena i imućna. Govorio je prilično njemački zanoseći malo na žargon, odmjeren u gestama, čuvajući se da ne pretjeruje, s tendencijom da izgleda što ljudskije i otmjenije. Najprije se ispričao, što je tako banuo u njenu kuću, ali njegova je dužnost da joj zahvali, što je sve učinila za njegova nećaka, koji bi zacijelo, bez nje, nastradao, možda i sasvim propao.
Giga je na to htjela da zovne Šlojma, da im ga pokaže, i pohvali se kako lijepo napreduje i koliko ima veselja s njim, uvjerena, da će iz njega postati čestit čovjek.
No židov je ustavi i reče, da će dječaka vidjeti kasnije, neka se najprije oni porazgovore o svemu i uglave sve što treba.
Sad je i rabin uzeo riječ i predstavio došljaka, kako je on vrlo ugledan i bogat gospodin, koji će sve učiniti za sina svoga brata, jer je pokojni Aron bio njegov brat, a on ne želi, da itko od njegove rodbine živi od milostinje dobrih ljudi.
Kad je svršio, okrene se Goldberga i priopći mu, što je rekao gospođi. A Goldberg odmah prihvati:
- To je potpuno točno, što je rekao gospodin rabin. Potpuno točno. Nemate pojma, milostiva gospođo, što smo mi sve učinili, da otkrijemo dječakovo boravište. Dok je trajao rat, bili smo ja i moja žena otsutni iz Galicije, živjeli smo kao bjegunci u Beču. Tamo sam radio i stekao sve ono i daleko više, nego što sam kod kuće izgubio. Moj brat nije htio da bježi, mislio je, da je bolje živjeti pod svojim krovom u opasnosti, nego umirati od gladi u tuđini, gdje te opasnosti nema. I izgubio je glavu. Zacijelo znate, kako i zašto. A vjerujte, bio je nevin. Ja znam, da je bio nevin. Ali onda nije dostajalo vremena ni za velike istrage ni za raščišćavanje sumnja. Radi pukih indicija išlo se na vješala. Koliko je naših tako poginulo, nedužnih i pravednih kao novorođenčad. Ja sam čuo za bratovu nesreću i uzbrinuo sam se za njegovu djecu. Dva mala dječaka bez majke! Pisao sam znancima, da ih pošalju za mnom, jer sam se bojao sâm ići po njih. Bog zna, što se može i meni dogoditi. Osumnjiče valjda i mene ovim ili onim, pa bi svršio i ja kao Aron. Ali znanci, zastrašeni, nisu ni odgovarali na moja pisma. Tek kad je rat svršio, vratio sam se kući, i tad sam doznao, da je mlađi umro malo poslije očeve pogibije. Za starijega, za Šlojma pripovijedao mu neki općinski činovnik, da ga je našla na cesti neka milosrdna gospođa, iz Praga ili Brna, nije ni sâm znao odakle je, ali po akcentu mu se činilo, da je Češkinja, Slovakinja ili nešto slično, i odvela ga sa sobom, jer nije mogla naći nikoga, tko bi ga uzeo k sebi. Potraživao je on dječaka u Čehoslovačkoj, propitkivao se kod općina, anonsirao u novinama, ali sve uzalud. Dok ga napokon nije jednog dana pozvao onaj općinski činovnik...
- Perczinski! - upane mu Giga u riječ, sjetivši se onoga s očima od aspika, koji joj je utjerao u dušu toliko straha i iznudio hiljadarku.
- Jest, Perczinski, - prihvati Goldberg, - onaj koga ste pitali za savjet, kud bi s dječakom, da, on me je pozvao i saopćio mi, da iz Zagreba traže Šlojmovu svjedodžbu rođenja. Tako sam doznao, gdje je dječak i kod koga je. Zatražio sam informacije od gospodina rabina, i čim mi je potvrdio, da je mali ovdje, da ga pozna, jer dolazi k njemu na vjeronauk, da je u dobrim rukama, odmah sam se uputio ovamo, da vam u prvom redu zahvalim za sve, što ste za nj učinili, osobito što ste se pobrinuli, da ga uzdržite u vjeri njegovih otaca, i konačno, da vam se odužim za trud i trošak, ako i ne mogu za ljubav, što ste uložili za nj. Osam godina što je kod vas, što ga hranite i odgajate, što ga uzeste pod svoje, to se ne da naplatiti ni nagraditi. Ali ja vas molim, da uzmete čednu odštetu, koja odgovara mojim mogućnostima, a nipošto vašim zaslugama.
Već sam dolazak Šlojmova strica neobično ju je uznemirio. Prva misao u njoj bila je, da je zacijelo došao samo zato, da ga odvede sa sobom. Ali koliko joj god puta dolazilo na usta, da ga za to upita, uvijek bi se ustručavala, jer se bojala, da bi mogao odgovoriti: jest, došao sam po dječaka. I što je više govorio, to je bojazan u njoj sve više rasla, pa slušajući što govori, tražila je u njegovim riječima samo jedno: aluziju ili direktnu izjavu, kako dječak mora s njim. Zato nije ništa govorila, nego ga gledala i slušala sve uzbrinutije, sve uzbuđenije, razmišljajući, što će učiniti, ako on to zatraži od nje, hoće li se usprotiviti njegovu zahtjevu, i ima li ona pravo, da se usprotivi, i kako će odmah nazvati Miku, da vidi, što on misli. A na koncu Šlojme je već veliki, pa će valjda i on u toj stvari imati svoje mišljenje, koje će valjati uzeti u obzir. Kad je Goldberg počeo govoriti o naplati i odšteti, nije mogla više izdržati, digla se stisnuta grla i jedva se suzdržala da ne krikne i ne pobjegne otale, da pođe gore k Šlojmu, pa da se zatvori s njime i ne da ga nikome, pa tko bio da bio. Nitko nema prava na nj, možda jedva otac ili mati, da su živi, no ovako on je njen. Ona ga je spasila, othranila, odgojila i brinut će se za nj do kraja. Vrlo je jednostavno doći tako iznenada i reći: molim tu sam ja, njegov stric, dajte ga meni, ja ću ga odvesti kući, kamo i pripada, a pritom i ne pitati, kako će biti njoj, kad joj ga odvedu, i uopće, da li joj je pravo da ga odvedu.
Šta on tu govori o nagradama i odštetama, kao da je dječak bio u najmu ili na odgoju kod nje, kao da je ona jedna od onih žena, što drže tuđu djecu, jer roditelji ne znaju, što bi i kud bi s njima, kao da je njena kuća pension za nahočad, utočište, sklonište ili kakvo prenoćište. Ali kad je vidjela, da onaj izvlači iz portfelja nekakav papir, ček jedan i reče:
- Gospođo, ovo je vaše, a sada molim da vidimo dječaka!
Ona se prihvati za stolac da ne padne i samo reče:
- Vi me vrijeđate!
Na to su Goldberg i rabin pružili ruku prema njoj i počeli je uvjeravati, kako im to nije ni najmanje u namjeri, kako je to samo priznanje, zahvalnost, oduženje zapravo, i kako on, Goldberg, ne zna, što bi inače učinio, da je uvjeri, koliko joj je obvezan.
- Kako bismo vas mi vrijeđali, gospođo, - govorio je Goldberg, - kad smo vam do smrti zahvalni, kad vas držimo za dobročiniteljku našu i kad nema što ne bi za vas dali i učinili! Zatražite što hoćete, i ne će vam Šalom Goldberg ništa odbiti.
Rabin je kimao glavom i odobravao svaku njegovu riječ, a kad je onaj prestao, prihvati:
- Ovako, gospođo, govori poštenjak!
Ona je stala nepomična, sva u komešanju misli, nije se usuđivala išta reći, jer se bojala, da ne čuje definitivan zahtjev da prepusti Šlojma. Osjećala je, kako je već vrijeme, da se to izusti, jer sve što se dosad govorilo, nije bilo nego priprava na to. I držanje Goldbergovo i nastup izgledahu kao naglašavanje nekog prava, kao držanje i nastup nekoga, tko dolazi u ured za izgubljene stvari, gdje zna, da će naći nešto, što je negdje, rastresen, ostavio i zaboravio. Jest, gospođo, - kao da govori, - ja sam došao po svoje, i molim da mi predate ono, što je moje!
Čeka vas zakonita nagrada i još nešto povrh toga, jer je iz gubljena stvar za me vrlo dragocjena. Još samo treba da izvadi tu pred njom svoje legitimacije i pasoše dokazujući, kako je baš on Šalom Goldberg iz Stanislavova, Šlojmin stric i nitko drugi, opskrbljen svim pravima, zakonitim i prirodnim, koja ga ovlašćuju, da povede sa sobom dječaka. Ako ona ne pristane, naći će se već, tko će mu pomoći do njegova prava. Ali ona će pristati, on zna da će ona pristati. Iz tih je razmatranja trgne Goldbergovo pitanje:
- Dakle, gospođo, što tražite od nas? Samo zapovijedajte!
Ona se za čas skanjivala da odgovori, ali onda, kao da joj je netko iz srca prišapnuo, ponovi što je čula u sebi:
- Ostavite mi dječaka.
Sama se ganula na svoje riječi, tako su bile pune molitve i mekoće. Oba židova okrenuše glave jedan prema drugome i pogledaše se bez riječi nekoliko sekunda. Rabin se prvi maknuo i prešao širokom rukom, suzujući je sve više, preko bijele, kovrčaste brade; Goldberg, igrajući se s dva prsta oko jednog puceta na prsima, reče polako, vrlo, vrlo ljubazno, s razboritim dobroćudnim posmijehom u malim očima:
- Pa ja sam, gospođo, došao, da ga povedem kući.
Ona je pala u naslonjač, presječenih nogu, upravo u gležnjima, kao da su dvije vlati mahnute srpom. Lišena misli i snage sjedila je tu, složena u se kao kakva haljina, koju je netko bacio u naslonjač. I ruke su izgledale više kao bešćutni, kao viseći rukavi, nego kao ruke. Neko vrijeme nije nitko od njih troje progovorio ni riječi, a možda su ona dva i nešto rekla, ali ona, neprisutna kako je bila, nije čula. Napokon je počela osjećati, oživljavala je pomalo od udarca i prvo što je primijetila, bilo je neko metalno zujanje u glavi, kao da su joj kroz mozak provučene žice svih telegrafa i telefona. To se kasnije prorijedilo, utanjivalo, gubilo u nekoj golemoj daljini i vječnosti, mjesto toga čula je ljudski govor, ispočetka neko sitno mrmljanje, a onda razaznala samo po koju riječ, dok nije konačno čula:
- Nemojte se, gospođo, žalostiti. Ja razumijem vašu bol i sve bih učinio, da vam je olakšam Nije to jednostavno prekinuti takva što. Osam je godina dječak s vama, postao je tako rekavši dio vaše krvi. Čovjek se ne otrgne lako ni od psa ili mačke, a kamo li od ljudskog stvora, kome smo bili sve i jedino na svijetu. Sve ja to shvaćam, no shvatite i vi mene. Moja žena i ja nemamo djece, ni ikoga osim njega. Bogati smo, no to nas je obilje samo gušilo u samoći i uzaludnosti, u kojoj smo živjeli. Kad smo doznali, da je on živ, vjerujte, sve je oživjelo oko nas i u nama, naš mrtvi imetak pretvorio se u snagu, koja se razmahuje, pokreće, stvara u nešto, kako da vam rečem, u nešto što je uistinu bogatstvo. Jer su se našle dvije ruke, koje će ga pomaknuti iz nepokretnosti i dignuti s onog zlata plijesan, što se za nj primala. Šta mislite, što bi bilo s mojom ženom, kad bi vidjela da dolazim bez njega? Njoj bi se zacijelo pričinjalo, da se vraćam s groblja, gdje sam bio na ukopu našeg rođenog djeteta. Uvjeren sam, da ona sve ove dane, što sam ja odsutan od kuće, ne radi drugo, nego provirkuje kroz prozor u nadi, da nas vidi gdje dolazimo. Izgubila je, vjerujte mi, pojam o daljini i vremenu, i drži da je dosta jedan čas, da se ode, vrati i donese ono, što ona čeka. Ona je u ovaj čas žena, što ima da postane majkom. Ona je sada kao na porođaju, vjerujte, sva u nadama, radostima i bolima očekivanja.
Govoreći tako Goldberg se nešto življe razmahao bijelim, mesnatim rukama, obe mu se jabučice osule intenzivnim crvenim mrljama, kao da su našminkane, a usne mokre i nabrekle. Ona se čitavo vrijeme, dok je on govorio, opirala u sebi njegovu zahtjevu, ali je taj otpor postepeno popuštao, ne možda zbog onih razloga, što ih je židov navodio, nego što se u njoj budilo uvjerenje, da bi se Šlojme mogao također odlučiti na to, da ode sa stricem. I obuzimao je drugi strah, jači od onoga prvog, strah ne da joj ga oduzmu, nego da on na to pristane bez ikakva otimanja. Pregorjet će da ode, kad već mora biti tako, ali samo da ne ode dragovoljno. Samo to ne. Samo to ne. Prepustit će im ga, ne će se protiviti, ne će ga zadržavati ni jedan dan, ali samo da ne vidi na njemu radosti, kad bude odlazio. Najvoljela bi, da ga ona sama mora nagovarati da ide, a on ne će da ide. Da im pobjegne na ulici, s kolodvora, iz vagona, da se vrati očajan, zaplakan, a ona da ga vodi natrag, da ga umiruje i da mu tumači, kako nije najveća nesreća, što se ljudi rastaju, nego što se zaboravljaju. Pogotovo se taj strah pojačao, kad se sjetila, kako je ljubomorno čuvao svoje solufiće i čuo, da oni vrapci na sveučilišnom trgu govore jezikom, kojim je on u djetinjstvu govorio. Nema sumnje, da se nostalgija u njemu nije posve utrnula i da će sada, kad vidi toga čovjeka, koji mu je rod i govori njegov jezik, oživjeti u njemu želja i potreba za krajem i svijetom, koji je njegov.
Međutim je Goldberg, nakon kratke pauze, u kojoj je obrisao velikim rupcem čelo i usta, nastavio da ističe razloge, koji ga sile, da povede maloga sa sobom, a i prava, koja ga na to ovlašćuju. On je, reče, njegov skrbnik, pa je u dužnosti, da se brine za nj i da čini s njim sve ono, o čemu je uvjeren da je za nj dobro i korisno. Pođe li Šlojme s njim, čeka ga bogatstvo i život s velikim zadacima, a ona, ako ga voli, ne će valjda htjeti da se toga odreče za volju jedne, doduše lijepe sentimentalnosti, ali koja mu nikad ne će nadoknaditi ono, što bi izgubio, kad bi slijedio. Zar bi joj pravo bilo, kad dječak postane zreo čovjek i dobro razazna, što je sve žrtvovao toj sentimentalnosti, pa počnu među njima prigovori i predbacivanja, iako ne u krutoj formi, a ono ipak u sitnim, jedva primjetljivim žalbama: »Uh, da smo onda bili pametniji!«... Ili »Da smo samo prihvatili stričevu ponudu!...« A i ona sama ne će uvijek biti tako sama, možda se i preuda, a onda su tu i njena djeca, i najednom će Šlojme biti tuđinac, doseljenik, nametnik, i što je najgore, - a tu je Goldberg još više pocrvenio, - bit će onaj, koji, ako ona utroši za nj bilo kakvu paru, bilo sitan osjećaj, da otima tuđe, bit će prezreni, gramzljivi židov. I okrenuvši se k rabinu, zaleti se tankim svojim glasom u visok, pjevuckav ton:
- Nije li tako?
Rabin slegne ramenima i razmahnu obje ruke na stranu, kao da je u kakvoj dilemi i odvrati:
- Moguće, a možda i ne. Ljudi se mijenjaju.
Giga je dalje sjedila i jedva se maknula neznatnom ili nehajnom kretnjom, koja nije bila reakcija na Goldbergov govor. Naoko se činilo, kao da je se sve to ništa ne tiče. Ali ona je čula sve, samo je bila obuzeta apatijom i nevoljnošću, prikovana samo uz jednu realnost: Šlojme odlazi. Sve debate, nadmudrivanja, svi pro i kontra, logike i natezanja ništa ne znače. Iz svega proizlazi samo jedno: Šlojme odlazi. To se više ne da popraviti. Razlozi su tu, koji se ne mogu pobijati. Smiješno je i govoriti o tome. Njoj je to jasno. Bolno i jasno u isti mah. Odlazi dakle, zacijelo odlazi u svoju sreću. Ona ga ne će i ne može zadržavati. Ne zbog onoga što ga tamo čeka, jer nije nikad bila mišljenja, da se zbog bogatstva moraju žrtvovati i najdraži odnosi, nego jer sama nije znala, kako je sve to oko nje, što će biti s njom, hoće li izdržati do konca, a napokon što će biti s njim, ako se njoj posklizne tlo ispod nogu, zapne bogzna gdje i ako se raspe. Jer ni u njoj ne izgleda sve ravno, i ona se umorila, počinje da kleca, da se vrti među pitanjima i dvoumicama. Tko zna, kako će se to razvijati s njim, ako kod nje nastane promjena, hoće li nadoći poremećenje u osjećajima, raspoloženjima, odnosima.
Pa kad se Goldberg obratio k njoj i upitao je:
- Što mislite vi, gospođo?
Ona je uzdahnula i odgovorila mirno, ali ujedno i s bolnom uvjerljivošću:
- Imate pravo.
- No dakle! - odahne Goldberg.
Ona se polako digne i reče stvarno i hladno:
- Idem da vam ga dovedem.
Goldberg napravi blagorodnu gestu dignuvši ruku od prsiju prema bradi i čelu, kao da joj odobrava i zahvaljuje u isti mah. Ona je pošla polako i tromo k izlazu, ali dva tri koraka pred njim ubrzala i gotovo izletjela napolje. Kao da je netko progoni.
- Mislio sam, da ne će ići tako lako, - reče rabin, kad je ona zatvorila vrata za sobom. - A eto, išlo je.
- Jest, - odvrati Goldberg, - samo njoj nije lako.
- Kako tumačite tu neočekivanu popustljivost? - upita rabin.
- Pametna žena! - odgovori Goldberg. - Vrlo pametna. Žao mi je, što mi ne da prilike, da joj se odužim. I vi velite, da nije imućna.
- Koliko sam mogao doznati, - reče rabin, - nije. Ova kućica i nedaleko grada nešto malo zemlje, što daje u zakup i što joj uz muževu plaću ili penziju, ne znam pravo, dopušta da živi bez briga.
- Pogriješili smo s onom odštetom, - prihvati Goldberg. Radije, da smo joj uzeli nešto lijepo kod juvelira.
- To možete uvijek! - usklikne rabin.
Ona se međutim popela na mansardu. Šlojme je risao neke geometrijske oblike na velikom bloku i vrtio kompasom. Nadvirila se nad njegov rad naslonivši se rukom na njegovo rame, a onda mu reče sileći se, da ne oda uzbuđenje:
- Dođi dolje. Ima netko, tko je došao, da te vidi. Iz Stanislavova.
On povuče naglo noge, koje je protegao daleko ispod stola i Pogleda je začuđeno:
- Iz Stanislavova?
- Jest, nekakav tvoj rod, - odgovori ona, kao da nije ništa važno, samo je u njezinu glasu podrhtavao strah, a oči su radoznalo ispitivale izraz dječakov.
Samo se on nije nimalo uzbudio. Začudio se i ništa više. I dodao na njen odgovor:
- Tko bi to mogao biti?
- Dođi, pa ćeš vidjeti, - odvrati ona.
Kad su došli do vrata, ona mu stavi ruku na leđa i reče:
- Idi ti sâm unutra. Ja vas ne ću smetati. Tamo je i rabin.
Šlojme otvori malko vrata i oprezno turi glavu u sobu.
- Uđi, uđi, slobodno, - reče rabin, a Goldberg poleti k njemu i izljubi ga emfatično prebacivajući glavu u hitrim kretnjama od jednog do drugog Šlojmina obraza:
- Sinko moj, - klicao je, - sinko moj, hvala Bogu, što te nađoh.
Šlojme je prepoznao strica, ali nije pokazivao ne samo nikakva oduševljenja, nego ni začuđenja, što ga vidi tu. Mucavo i tražeći riječi u žargonu reče:
- Kako to, da ste došli ovamo? To mora da je vrlo dalek put.
Goldberg se obrati rabinu:
- Što velite, a? Pita svoga strica, kako to, da je došao amo? Umjesto da se veseli, što sam došao! A zaboravio je da govori kao i mi. - Onda ga pogleda od glave do pete i usklikne zadovoljno i razočarano u isti mah: - Postao si pravi goj! Ali ipak, tetka će se veseliti, kad te vidi.
Šlojme prihvati ne s bogzna kakvim interesom:
- A gdje ste ostavili tetku?
- Jeste li čuli? - upita Goldberg s nazalnom persiflažom rabina: - Ona tamo gore umire za njim, a on samo pita: gdje ste ostavili tetku! Umjesto da reče: »Povedite me k njoj, povedite me odmah«. Sad se obrati k Šlojmu:
- Kad baš hoćeš da znaš, tetka je ostala kod kuće u Galiciji. Pozdravila te i jedva čeka, da te zagrli. Ta će poludjeti od radosti, kad te vidi.
- Pa valjda ne ćemo u Galiciju? - začudi se Šlojme.
- Pa naravno, da hoćemo, - odgovori namignuvši lukavo okom Goldberg, - kući u Galiciju.
- A škola? - upita Šlojme ne vjerujući u to.
- Što znači škola! - klikne Goldberg. - I to mi je nešto! Škola! Ima i u Galiciji škola.
Dječaku se sve to činilo sumnjivo. Nije se ni najmanje oduševljavao. Budi se u njemu pomalo neki otpor, i ako je bilo nešto u njemu, što je govorilo u prilog toga, da opet vidi zemlju, gdje je ostavio mrtve roditelje. Bilo mu je nejasno, kako je došlo do toga, da je njegov stric tu najedamput banuo, a ona, Giga, ne kaže ništa i ne spominje ni jednom riječju o tom polasku. I upita:
- Pa ne ću valjda ići tamo u školu?
Goldberg se široko nasmije:
- Nego šta? Ne misliš, da ćeš samo šetati! To bi bilo nešto!
Šlojme je gledao u nj ne razumijevajući, što to znači.
- Ti kao da se tome čudiš, izgleda, - reče Goldberg. - Pa to je valjda prirodno i razumljivo. Vraćaš se kući, a budući da oca i majke nemaš, ja i moja žena bit ćemo ti otac i majka.
- A šta veli gospođa? - upita Šlojme podrhtavajući u glasu i u ramenima.
- Što će reći? - utanji židov svoje pitanje. - Ona nema što reći. Ona zna, da ti ne možeš ostati vječno kod nje.
Šlojme rastvori oči, pune strave, onda mu se oči napuniše suzama. Osta časak bez riječi, ogleda se zatim desno i lijevo i naglo izleti iz sobe. - Giga! - vikao je na stepenicama. - Giga! - još jače i uzbuđenije. - Giga! - još dulje i očajnije.
Najprije se spusti nekoliko stepenica, u misli, da je ona dolje u parteru, ali kad je čuo, da mu se ona odazvala iz mansarde, naglo se vrati i poleti gore. Ona ga je čekala na najgornjoj balustradi i uzbrinula se, kad ga je vidjela, kako hiti gore sav razmahan hvatajući dvije po dvije stepenice. Jedva je dospjela, da ga upita što mu je, on je odmah počeo kričati, izobličen u licu, raskolačen u pogledu, kao da je obuzet mahnitom stravom:
- Ja ne idem odavle! Ne idem odavle! Ne idem odavle! - i poleti u svoju sobu bacivši se na postelju, u koju je zagnjurio glavu kao ranjen galeb u pijesak.
Ona pođe za njim s ustreptalim srcem od radosti. Nije se ni izdaleka nadala, da će njegov otpor biti takav, mislila je, da će plakati, žalostit će se, možda i otimati, ali to je prešlo sva njezina očekivanja. Ne bi se čudila, kad bi njegov stric, povrijeđen, odustao od toga, da ga vodi sa sobom. Zato se među treptajima njezine radosti u isti mah probijala i neka bojazan, da se dječak ne upropasti i ne izgubi šanse, koje su pred njim stajale otvorene. Njoj su bili dostatni oni krikovi, da se oslobodi slutnje razočaranja, pred kojom je toliko strepila. Čim je utvrdila u sebi, kako mu je ona više, nego itko drugi na svijetu, odmah se u njoj sve primirilo i izravnalo, tako da je razum mogao govoriti sâm, bez protesta, jači od svakog sentimenta, hladan i trijezan kao mehanizam stroja. Šlojmova je sudbina bila riješena u taj čas. On će poći sa stricem, on mora poći s njim, niti bi ona mogla da to spriječi. Pošla je za njim u sobu, pridigla ga i počela s prijekorima, koji su bili u čudnom nesuglasju s mekoćom njezina dlana, što je milovao njegovu kosu, i s toplinom akcenta, što je nosio njene riječi. Kakvo je to njegovo ponašanje? S onakvim stricem, kao što je njegov! Koji je došao da ga vidi, pošto ga je godinama tražio i napokon našao, koji nije došao da ga otme, nego da ga izmoli od nje, pa da ga povede sobom i bude mu mjesto oca. Ona razumije i zna vrlo dobro, kako je on, Šlojme, tu u njezinoj kući i na svome, i bila bi uistinu nesretna, da to nije tako. No eto sretna je, što je tako, i sad će joj biti sve lakše: i rastati se s njime i živjeti bez njega, ako mora tako biti. A izgleda da i jest tako. Dječak je ispočetka samo jecao i nije mnogo mario za to, što ona govori, ali kad je počela govoriti o rastajanju i življenju jednog bez drugoga, onda je širio oči sve začuđenije, zaprepaštenije, što takvo šta čuje iz njenih usta. I ona je, dakle, za to, da on ode od nje? Tjera ga, diže ruke od njega, prepušta ga ljudima, koji su doduše njegov rod, ali što oni njemu znače i mogu li mu ikad onoliko značiti, koliko ona? Zašto ga je onda spasila i povela sa sobom, kad je mislila da ga se prije ili poslije riješi. Zašto je radila i govorila s njim, kao da je suđeno, da vječno ostanu skupa izgrađujući planove za njegovu budućnost sve u vezi s njom i kraj nje, kao da mu je mati? Koliko je puta rekla, da će se njen muž, kad se jednom vrati, veseliti, što on, Šlojme, ima toliko dara za matematiku, i pomagat će ga u vježbama i rješavanjima matematskih problema? Nije li dvaput rekla, ne samo njemu, nego svakome, s kim je o tome govorila, kako će se on, kad maturira, preseliti iz mansarde dolje u prizemlje, u sobu njezina oca, gdje je velika biblioteka, iz koje će moći uzeti i čitati knjige koje hoće, i gdje je veliki stol, na kome će biti mjesta za njegove crteže i kartone, jer on će pohađati tehniku i biti inžinjer, koji će konstruirati mašine, motore, avijone, Zepeline? A sad ga pušta da ide i da je ostavi, ne opire se ni jednom riječju. Dolaze i vele: mi ga vodimo odavle, a ona ništa, ništa, ništa, kao da je iz kuće mače, koje će još dvaput pomilovati i predati u ruke, koje ga odnose.
- Varala si me! Varala si me! - klicao je gorak i neutješan.
Kad je to Giga čula, opet se dala zaljuljati od sentimenta kao platno od vjetra. Lepršala je u ganuću, razbor joj se suzio u zrno leće i zavukao se, ušutkan, negdje daleko u mozak.
Već je podigla ruku, da ogrli dječaka i da se s njim složi i protiv one dvojice, što u taj čas dolje u salonu rezoniraju čekajući, da se oni vrate. Ali Šlojme je međutim opazio svoje rublje, koje je ona poredala po stolu, da ga pregleda i ako ustreba zakrpi, pa mu postade jasno, zašto je to. Reče bolno, ne bez ironije u glasu:
- Već su me i opremili za put. To ide brzo!
Dolazilo joj je, da pograbi njegove košulje, koje su stajale ravne jedna na drugoj u šarenim bojama, i snop naslaganih čarapa, koje je krpila svaki put, kad bi došle iz pranja, pa da ih strpa natrag u ormar, pođe s dječakom dolje i reče gospodinu Goldbergu:
Gospodine, nitko ne može prisiliti Šlojma, da ostavi nju, koja ga je odhranila, uzela pod svoje i otela propasti. On mu je stric i skrbnik, dobro, to ona priznaje, to se mora uvažavati, ali ne mora se otkinuti dječak odanle, gdje mu je u svakom pogledu dobro i odakle ne će da ide. Nije sva sreća ni u bogatstvu.
Šlojme prekine njeno rezoniranje:
- I ti si odmah pristala, kad su ti predložili, da me izručiš?
- Gdje bi ona pristala! - odgovorila je. - Kako on samo s njom govori i što li sve o njoj misli! Tu nije pitanje o njezinu pristajanju, nego o stričevu pravu. Nepravedno pravo. On na nj udara šakom i pritom misli u sebi: zakon je uza me. Ali stajao zakon uz koga mu drago... Ima tu još koješta. Sad se u njoj opet stalo izvlačiti iz svoga moždanog skrovišta ono zrno razbora, povećavati se i nadglasavati svaki drugi glas u njoj. I ponovo je počela da sebe isključuje iz svega, da na nj misli s očima i željama uprtim samo u jedan cilj: da njemu bude dobro. Sva joj je duša bila izgužvana od tog pustog miješanja i koprcanja, poput bolesničkog jastuka nakon duge, nemirne grozničave noći. Iskidalo je to vrcanje s jedne na drugu stranu, između dvije protivne želje, pri čemu se naginjala i bacakala kao magnetska igla. Pa je konačno rekla:
- Ne budi nepravedan prema meni, jer meni je najteže. Ja ostajem sama. Ali bih te vrlo malo voljela, kad bih te ustavljala i odvraćala od nečega, što znam da je za te dobro. Možda to i ne bude za te dobro, jer nikad čovjek ne zna, gdje se nalaze razočaranja i neugodnosti, ali kako sada izgleda, sve govori u prilog tvoga odlaska. Na koncu konca mi se ne ostavljamo, samo se rastajemo. A svijet je ipak uzan i malen, isprekrižan cestama i željeznicama, pa samo smrt razdvaja. A zapravo ni smrt. Samo ti pođi, bilo kada naći ćemo se opet.
Šlojme je htio protusloviti. Vidjelo se, kako ne može da se privikne na tu pomisao. I rekao je nešto kao: ne ću, ne mogu, pobjeći ću, no ona stavi prst na usta: - Pst! - i približivši mu se reče, kako on mora nastojati samo jedno, da joj ne otešča njegov gubitak. Onda ga primi za ruku i pođe a njim niz stepenice, kao brat i sestra. Ona ga povede pred Goldberga i reče mirno:
- Sve je u redu, gospodine. Šlojme je uvijek bio razuman, pa je i sada. Ako ga katkad na praznike pustite, da me pohodi, on više ne traži.
Goldberg pruži dječaku ruku, privuče ga k sebi i obuhvativši ga oko tijela, reče:
- Šta veliš na to? Gospođa veli, da te ja pustim! Pa ti ćeš je pohoditi, kad god budeš htio. Je li tako?
Šlojme upre male, tužne oči u Gigu i kimne kratko glavom.
A Goldberg doda:
- Ali nadajmo se, i gospođa će doći k nama.
Slijedećeg dana prije podne odlazio je Šlojme. Ona ga je povela na kolodvor, gdje ih je čekao Goldberg, srdačan, nasmijan, u svojoj bundi od dabrova krzna i u svome gospodstvu, poliven punim aprilskim suncem, kao da ga je sâm za tu prigodu naručio. Stajali su pred dugačkim Pullmannom prvoga razreda, na kome je Šlojme čitao misteriozan napis: Zagreb-Wien. Goldberg je nametljivo govorio o nuzgrednim stvarima, o tome, kako nikad ne bi bio mislio, da je Zagreb tako velik i lijep grad, kako mu je žao, što ga njegova žena ne pozna, kako će u Beču odsjesti u »Imperijalu« i ostati tamo zbog poslova dva tri dana. Zatim je pitao Gigu, da li voli putovati, gdje je sve bila i koješta još, što je moglo ostati i neizgovoreno, ali sve vrlo prijazno, neobično srdačno, s mnogo uzrječica, mimike i posmijeha. Kao da bi htio nešto zabašuriti, nešto zaobići. Ona je pomalo reagirala, ali sve na silu, s drugim mislima u podsvijesti i s nestrpljivošću u nogama, jer nije mogla dočekati, da već jednom kondukteri dadu znak odlaska. Teško joj je bilo stajati tu i mrcvariti se prenavljanjem, pokazivati, kako je tobože sve interesira, što onaj pripovijeda, a zapravo je ne interesira ništa, nego jedva čeka da se vrati među svoja četiri zida, gdje je toliki mir, da će svaku svoju misao čuti, kako se otpreda od moždanog klupka.
Napokon su i kondukteri žviždnuli, mašina je povukla vagone, a s njima i onaj Pullmann, čije se jedno okance napunilo Goldbergovim nasmješenim gospodstvom, a na željezničkoj prečki vidjela njegova ruka kao prebit klas.
Napokon se i ona vratila među svoja četiri zida, što su stajala nijema oko nje kao četiri daske mrtvačke škrinje. Takva je samoća bila oko nje, da nije imala osjećaj, da su je svi njeni napustili, da su se razišli, izgubili, nego da je baš ona, koje više nema, ona je otišla, ostavila njih i ovaj svijet.