U iščekivanju Giga Barićeva —  Otac i kći
autor: Milan Begović
Luđački ples


I. Otac i kći

Pomalo je jenjao entuzijazam, koji je punio zagrebačke ulice nakon prevrata. Prošle su nedjelje iza historijske sjednice hrvatskog sabora, i život se pomalo staloživao, svijet se prilagođivao novim prilikama. Ulica je još bila nemirna i bučna. U grad se slijevale mase vojnika, zarobljenika, emigranata i onih koji su dosada živjeli u Austriji, Ugarskoj i drugdje, bilo kao činovnici, bilo kao privatnici, pa ih je dovela želja ili potreba da se ustale u zemlji, iz koje su izašli i koja je njihova. Bili su to časovi, kad je svatko imao potrebu domovine, odakle ga nitko ne može maknuti ni otjerati.

U ono doba kao da je svugdje bilo premalo prostora, ljudima je postalo tijesno, bilo ih je previše, i svatko je ljubomorno čuvao i posljednji pedalj tla oko sebe, i nije ga dao nikome, tko na nj nije imao pravo. Dolazili su tako i oni, koji su se bili otuđili, koji nisu nosili nego samo ime, što im je davalo neko obilježje pripadnosti zemlji, ili su samo pukim slučajem bili ovdje rođeni, a neki ni to, nego njihovi roditelji.

Mnoštvo časnika koji su slomom velike države, kojoj su služili, izbačeni iz položaja, izgubljeni iz društva, gdje su nešto značili i vrijedili, a koje je sada nestalo, prevareni, razočarani, prisiljeni da obračunaju sa svime, što je dosada bilo njihov život i da započnu nešto drugo, novo, nešto ispočetka, s odricanjima i poniženjima, a možda uopće i s nemogućnošću početka. A osobito na tisuće špekulanata, trgovaca, šibera, švercera, posrednika, senzala u svim strukama i sa svim artiklima, pustolova i hohštaplera, što su tražili konjunkture i lovili u mutnom. Sve je to punilo ulice, da se nije moglo prolaziti, zauzelo hotele i privatne stanove, natrpalo kavane, gostionice, barove, birtije, a grad, izgrađen za pedeset tisuća ljudi, rastezao se, naduvao, da ih primi četiri puta toliko, i gušeći se prijetio da prsne.

Tu i tamo ponavljali se još izgredi, izazvani grupama vojnika, koji su se vraćali s fronte, oružani i nedisciplinirani, ili su, otpušteni, mjesto da se vraćaju svojim kućama, zavoljeli grad, gdje je tako živo i veselo, pa se zabavljali i terevenčili, ili politizirali i konspirirali, već prema tome, u koje su društvo zašli i na kakve su se proroke namjerili. Na mahove se ponavljale i manifestacije s ophodima, muzikama, zastavama, govorima, izazvane sad ovim ili onim događajem, koji je značio za zemlju neku dobit. Patrioti i patriotardi jednako su se natjecali, da se istaknu, kao što to biva uvijek u ovakvim prilikama, i tražili način i priliku kako bi što jače istakli svoju domorodnu sakrosanktnost i što vidljivije objavili; kakve su i kolike žrtve pridonijeli za pobjedu.

U tim danima jakih trzavica, nemirnih entuzijazama, nervozne radosti, mala kuća Remetinčevih, u Kuševićevoj ulici, bila je tiha i snuždena, kao da ni u čemu ne sudjeluje. Drugdje su svuda otvoreni prozori, na koja se naginju radoznala lica, vrata raširena, kroz koja ulazi i izlazi svijet, razgovorljiv i užurban, dok ovdje jedva tko zazvoni, a ako tko izađe, izlazi u sumrak i ogledava se plaho na jednu i na drugu stranu. Unutra je još tiše i sumornije. Nikakvih razgovora ni koraka ni dozivanja, jedva kratak udarac električnog zvona, a onda nečije tapkanje po kamenim stepenicama ili klizanje papuča. Katica što sađe ili se uspne za nešto, Šlojme koga negdje ili po nešto pošalju. Savjetnik i Giga po čitav dan sjede sami u salonu i spavaju oboje u njemu, jer se on dolje guši, strah ga je i ne može da zaspe, ako nije netko kraj njega. Sve je to od onih prvih dana iza rata, kad je morao ostaviti ured i napustiti svoje mjesto. Slutio je još prije prevrata, da će se nešto s njime dogoditi, čim se promijene prilike. Rat je još trajao, a nije bilo više sumnje, da je slom tu, govorilo se otvoreno po kavanama, na ulici, u uredima, političari se spremali i dogovarali, ljudi na vladi stvarali odluke i dolazili u doticaj s onima, koji su do jučer biti veleizdajnici. Ali njega su mimoilazili, nitko ga nije ni u što upućivao, bez njega se odlučivalo. Ponosan i taktičan, još se više odmakao u stranu, povrijeđen nije vršio naloge, za koje je on dosada imao vlast i inicijativu, što je samo povećalo sumnju, da je on nepouzdan za narodnu stvar. To se shvaćalo kao pasivna rezistencija, nesklonost novom vremenu koje dolazi. Još je visjela nad njegovim stolom slika ugarskoga kralja, kad je jedan poznati političar prolazeći kroz njegovu sobu upro prstom na nju i rekao:

- Što ne skidate dolje tu sliku? Taj sutra nije više kralj!

On mu je odgovorio:

- Ako je tako, magnifice, moj će je sluga sutra skinuti!

Kad se sutra vratio u ured, uistinu slike nije više bilo. Ni u njegovoj sobi, ni u sobi banovoj, ni igdje.

Prevrat je bio gotov. I njemu nije bilo ničega žao, osim jedne jedine stvari: da je to sve išlo bez njega, da nije nigdje sudjelovao, da se toliko događalo i zbivalo u neposrednoj njegovoj blizini, iza jednog tankog zida, iza jednih jedinih vrata, a on nije ni za što znao. Htio je pitati drugove, činovnike, čak i onu gospodu, koja su tu odlučivala, ali nije mario pokazivati, kako su ga prešli, omalovažili, isključili.

Neki mlad činovnik, njemu podređen, počeo se isprsivati, ulazio u njegovu sobu i ne pokucavši na vratima, tražiti ovaj ili onaj akt od njega, omalovažujući njegov zahtjev da potvrdi primitak. Kad ga je upozorio, da drugi put zakuca prije nego uđe i počeka na dopuštenje da može ući, ovaj je samo mahnuo rukom:

- Ah, tko na to više gleda. Mi smo demokratski narod!

Kad se pritužio šefu odjela, on ga je slušao, slušao i potapšao drugarski po ramenu, iako je bio daleko mlađi od njega i reče mu:

- Gospodine savjetniče, bilo bi vrlo uputno da se prijavite bolesnim i da ne dolazite u ured.

Stari je gospodin možda prvi put na službenom mjestu pokazao svoje uzbuđenje, primio se rukom za stol u strahu da ne padne, pogledao oko sebe po onoj starinskoj sobi, bacio pogled na bidermajerske fotelje i divane, na kojima su toliki uglednici sjedili; - kad su k njemu dolazili na razgovor, banovi, podbani, biskupi i veliki župani, i napokon digao pogled na dugačka dva portreta nekakvih magnata sa sabljama, kalpacima i krznenim kabanicama, bogzna otkada vise tu, i nasmiješi im se žalosno, kao da veli: Zbogom, gospodo, više se ne ćemo vidjeti! - Onda zazvoni.

- Franc, - reče podvorniku, koji ga je devet godina služio - evo vam ključevi od moga pisaćeg stola. Izvadit ćete sve što je u njemu i donesite u moj stan.

- Šta? - zaprepasti se Franc, - presvijetli nas ostavljaju?

- Nije mi dobro, - reče hladno savjetnik, - nije mi dobro.

Franc mu pomogne obući kaput, zatim počeka sa štapom i šeširom u ruci, dok je savjetnik navukao rukavice. Na jednoj se nije dalo zakopčati puce. On je pruži podvorniku uzevši šešir i štap:

- Zakopčaj mi ovaj gumb, - reče.

Kad je i to bilo gotovo, izvuče malko manšete iz rukava, uspravi se i reče:

- Zbogom!

Onda polako, uspravan, blijed i hladan siđe niz glavne stepenice. Dekorativno uniformirani vratar stajaše kraj izlaza i nakloni mu se devotno:

- Sluga ponizan, illustrissime.

On samo dotače s dva prsta rub svoga šešira i ne rekavši ni riječi izađe iz vladine palače.

Kako se nitko nije nadao, da će doći prije običajne ure kući, to su kućna vrata ostala pred njim zatvorena. Počekao je nekoliko sekunda, jer nije ni mislio na tu okolnost i čekao da se otvore kao uvijek. Ali onda se sjeti, kako nitko ne može znati, da je on tu i zazvoni naglo. Šlojme mu otvori i primi ga za ruku, da je poljubi. Savjetnik prepusti malome ruku, što dosad nikada nije učinio, uvijek bi je ustegnuo i mali je nije mogao poljubiti. Giga je po koraku čula, da je on došao i začuđena mu pođe ususret. Njegov rani dolazak i krut, nepomičan izraz preko čela i očiju otkriše joj odmah, da se s njim nešto dogodilo.

- Što to znači? - upita ona zabrinuta.

- Dali su mi savjet, da se razbolim i više ne dolazim u ured, - odgovori on mirno. A onda s priličnom gorčinom u tonu i iskrivljenom, bolnom grimasom nadoda:

- Došla je sloboda.

I dugo nije ništa govorio, sjedio je u naslonjaču sa svojom finom, žutom, mršavom rukom preko očiju i koljenom preko koljena, koja su se pod prugastim, besprikorno ispeglanim hlačama izbočila sa svojim skoro ravnim pločicama.

Giga je prišla iza naslonjača, pomilovala ga preko glave jedan, pa drugi, pa treći put u malim razmacima, šuteći i ona. U tim sporim, plahim njenim gestama bilo je neizmjerno mnogo suosjećajnosti, da je svaka riječ bila suvišna. Savjetnik je osjećao, kako su se njene misli u taj čas potpuno pokrivale s njegovim.

Preko trideset godina, misli ona, dolazio je redovito tamo, svako jutro i popodne, i vraćao se preko Kapucinske i Kazališne ulice, u onu staru zgradu, i vraćao se preko Gospodske ulice, uvijek sa zakašnjenjem, tako da je podvornik telefonom najavljivao kući njegov odlazak iz ureda. Otkad se god ona sjeća, od prvog djetinjstva, nikad se nije znalo, kad će biti kod kuće. Čekali su s ručkom i večerom na nj, mati se nervozirala i uzdisala: - Što samo rade tamo, da ga još nema! - A on je dolazio miran, važan, bez uzbuđenja. Dok je bio mlađi: morao je čekati dok se šef vrati od bana, s kojim uvijek tako dugo razgovara, ili audijencije kod bana nisu nikad svršavale, a kad je postao on šef drugih i važna službena ličnost, Onda je on išao na razgovor k banu, pitali su i njega za mišljenje u najodlučnijim stvarima, povjeravali su mu najteže zadatke, njegov je djelokrug bio golem i njegova vlast velika.

Išao je u Peštu k ministrima, dogovarao se tamo, preuzimao upute i naloge, rado viđen i priman u svima tim krugovima zbog svog načina u općenju, znanja, spretnosti i upućenosti u svim upravnim i političkim pitanjima.

Bilo je neko vrijeme, kad se držalo, da će postati podban, ali se nešto kompromitirao u jednom slučajnom i neslužbenom razgovoru s nekim madžarskim političarom, koji je isticao, kako bi se moralo uvesti madžarski jezik kao obligatni predmet u sve hrvatske škole. Pritom je taj gospodin u potpunoj ignoranciji, rekao nešto tako, kao da Hrvati nemaju književnosti ni kulture i koješta još onako s visoka, što je poljuljalo inače uvijek opreznu ravnotežu Remetinčevu, da je rekao nešto pojačanim tonom:

- Vidite ekscelencijo, slično tvrde i mnogi Hrvati o Madžarima.

- Mi ćemo ih već prisiliti, da promijene mišljenje! - usklikne onaj arogantno.

Remetinec se opet izravna, postade gladak i učtiv i reče slegnuv ramenima:

- Silom se mogu mijenjati granice države, ali ne čije mišljenje?

- Vi ste fanatičan Hrvat? - dobaci ovaj, kao da ga hoće provocirati.

- Zar vi niste fanatičan Madžar? - upita Remetinec jednako prijazan.

- Ja sam dobar Madžar, - odgovori onaj žestoko, - a vi kao visok činovnik ove države morate biti također dobar Madžar.

Remetinec je jasno vidio, da je proigrao položaj, na koji je imao doći. Dojam, koji je izazvao u ovoj ekselenciji, ne bi se bio izbrisao ni da je bilo kako uzmakao. A bio je i preponosan za uzmak. On je svoju karijeru izgradio revnošću, taktom, znanjem, neisticanjem bilo kakvih osjećanja, ali za puzanje i ponižavanje nije znao. Tko ga je htio poniziti, taj je u njemu izazvao prkos. Pa on odvrati Madžaru:

- Ja moram biti samo dobar Hrvat, ekselencijo.

- Drago mi je, da znam! - završi Madžar s prijetnjom u akcentu.

I Remetinec se vratio iz Pešte u Zagreb noseći u svojoj aktentaši dekret, kojim je imenovan za podbana ne on, nego jedan njegov drug, daleko mlađi od njega.

Giga je iskapala te očeve uspomene, kao da je htjela naći u njima dokaze za njegovo nacionalno osjećanje. Začudo i starom je savjetniku prolazilo to i još koješta drugo kroz misli.

Oboje kao da imaju odgovarati pred kakvim sucem, on kao optuženik, a ona kao svjedok. Ona nije mnogo znala, osim ovako kakvog njegova sukoba s ovim ili onim starješinom, jer je ostao bio uvijek zatvoren i pred njom nije mnogo govorio o službenim svojim odnosima. Katkad po koju stvar, koja je imala značenja za njih, za porodicu, a inače je sve sâm snosio i trpio. Sjećala se tako i jedne njegove divergencije s kraljevskim komesarom Cuvajem, kad su oni u kući mislili, da će biti penzioniran ili u najmanju ruku premješten. Bilo je to zbog atentata na kraljevskog komesara, u koji se htjelo, da je umiješan i jedan poznati političar. Njen je otac sve moguće učinio, da se odustane od progona toga čovjeka i dokazivao, kako su sva indicija sumnjiva i podmetnuta. Znao je dapače i kako su podmetnuta. I rekao je kraljevskom komesaru: ako se od tog ne odustane, on moli da mu se oduzme taj posao. Posao mu je uistinu bio oduzet, ali i progon je protiv onog političara obustavljen. Zar i to nije bio patriotski čin? - pitala se Giga. Imao je on kičme, kad je trebalo, da je ima.

Nije on bio obična, servilna natura, niti je bio kadar da se posluži infamijom i podvalom, samo da se dodvori i što dalje dopuže. Ne, gospodo, - pledirala je ona pred nekim umišljenim forumom, sad pred onom gospodom u saboru, sad pred demonstrirajućom ulicom ili nekim nepoznatim licima u dolamama i kalpacima, a bogzna zašto baš pred njima, - ne, gospodo, nije on nikad izdao svoj narod ni proganjao one, koji su se borili za slobodu, samo je bio dobar, savjestan, ispravan činovnik, kakvih treba svaka država, kakvih će trebati i ova nova, kojoj će donijeti svoje veliko znanje, svoja iskustva i svoj nepotkupljivi značaj. Na mjestu, na kome je bio, zar je mogao biti konspirator, revolucioner? Ali ona zna, kakav je bio u skrovitosti svojoj i kako je kucalo njegovo srce. Ona ga je čula, što je govorio, kad se god što skrivilo Hrvatima. Ona može da to posvjedoči.

Svi oni atentati prije rata, i Jukićev, i Dojkićev i Principov, izazvali su mu nekoliko usklika, koje je ona dobro upamtila, a bila je još mala i nerazumna djevojčica: - Varaju se gospoda, ako misle da će kraljevski komesari štogod pomoći! - Ili: - Govore, da su ti mladići navedeni na te zablude. Ali zablude postoje negdje drugdje. - Ili: - Franc Ferdinand nije trebao praviti demonstracije na Vidovdan. To mu je mogao reći svaki moj kancelarijski činovnik. - Jest, gospodo, tako ne misli jedan odrod, za koga ga vi držite i skidate ga s njegova mjesta kao najgoreg od najgorih. Dobro je, velite vi, ali zašto ga je onda tako volio Khuen-Hedervary, zašto je bio osobni suradnik i prijatelj bana Raucha, zašto je ostao i služio Cuvaja, a bio desna Skerlečeva ruka? Kroz čije su ruke išle sve denuncijacije za vrijeme rata, kome su referirali denuncijanti svoja otkrića, tko je pregledao, registrirao, rješavao sav materijal, što su ga sabirali policijski detektivi i vojnički konfidenti? Kad bi vi znali, gospodo, kad bi vi samo znali! klicala je ona u sebi.

Ali nije znala ni ona, nego mali jedan dio svih prljavština, kukavičluka, niskoće, podlosti, koje je on morao prevrtati, proučavati i spasavati, spasavati, spasavati nedužno prijavljene, iz osvete osumnjičene, iz nenavisti oklevetane.

On je znao sve to jako dobro, i u ovaj teški čas pada mu sve to na pamet, i ne opravdava se on, kao što to sada čini njegova kći, nego optužuje. Jest, on je držao u rukama tu odvratnu zgradu laži i kleveta, tu kloaku, u koju se slilo sve što je najpodlije i najgnusnije u čovjeku, ali, tko mu je to donosio, tko je to sakupljao, tko ga je stavljao pred fakta, koje je morao ispitivati i istraživati?

Prolaze ta lica pred njim ispod njegovih prozora, vidi ih kako mu se smiju i kako ga gledaju s prezirom, optužuju da je proganjao patriote i guraju se u prve redove povorke, što manifestira ulicama, jest, u prve redove, iza zastava, iza onih najvećih i najlepršavijih i viču: - Dolje izdajice! - Dolje tiranske sluge! - Živjela sloboda!

I dolazi mu da zagrabi u one njihove spiskove i prijave i da ih baci na ulicu, da se razlete po njoj i da se uzviču: - Dolje izdajice! - Ali stid ga je, preponosan je za to, zna vrlo dobro, kako je on mrzio one, što su dojavljivali, što su douškivali, ocrnjivali. Neka samo viču: - Živjela sloboda! - neka viču. Sloboda nije sudac ni policajac.

Sad on spusti ruku s lica i s oba dlana pokrije koljena. Ostane tako trenutak, digne se i prošeta gore dolje po sobi. Onda dođe do Gige i položivši ruku na njeno rame reče:

- Ne misli više na to.

- Na što tata? - upita ona začuđena.

- Na to, na što misliš, - odgovori on. - Ionako ništa ne koristi. Nit će oni mene zvati, nit ću se ja i za što opravdavati.

- Ti nemaš rad šta da se opravdavaš, - reče ona uvjereno.

- Tko zna, - reče on rezignirano, - možda bi i bilo što, ali vjeruj mi, ja ne znam.

- Što su samo drugi činili, pak su sada...

On je prekine uzbuđeno:

- Šta se to nas tiče? - Onda nastavi nešto tišim glasom:

- Mi imamo svoje brige.

I oni nisu više o tom govorili.

Vraćali su se, naravno, k istim mislima i razmatranjima; ali uvijek sâmi za se i zatvoreni u svoju vlastitu nutrinju. Pogotovo stari savjetnik, koji nije izlazio i dok je čekao na povratak Gige, koja je odlazila na svaki vlak, što je dolazio s vojnicima i zarobljenicima. To je bilo najgore vrijeme njezina života: ta očekivanja, ta čmarenja na peronu, životinjsko mrcvarenje, gdje svaki zvižduk lokomotive trza srcem i mozgom, gdje se kod svakog dolaska pregleda stotine lica i očiju i u svako se sumnja, da je ono pravo, i onda leti k izlazu i još jedamput zaviruje ispod svake kape: nije on, nije on, nije on, nije on, a onda popuštaju koljena i klonu ruke, i prazno je u njoj kao u praznoj jednoj kući, gdje su pomrli svi stanovnici. Napokon sakupi posljednju snagu i prestigne onog vojnika, što je posljednji izašao, pita ga i ispituje:

- Odakle dolazite?

- Otkad ste zarobljeni?

- Na kojoj ste se fronti tukli?

- Jeste li što čuli za kapetana Barića?

- Ima li ih još mnogo u Rusiji?

A onaj odgovara i ne odgovara, gleda pospan i umoran na tu ženu, i misli, da ona zna kako je to veliko i daleko! Rusija, ne bi tu sada njega pitala i zadržavala. Tko tamo zna, gdje je tko. Ta voziš se u jednom vlaku i ne znaš, s kim se voziš. Nek ona samo ide kući i mirno spava, a onaj će doći, kad dođe. Tko bi čekao na te stotine vlakova! Da ona samo zna, koliko ih čeka na kolodvorima, u vojarnama, bolnicama, zarobljeničkim logorima i sve hoće da se vrati svojim kućama. Kad su te tjerali na frontu, onda je bilo dosta i lokomotiva i vagona i mjesta u vagonima, a sada ako ima lokomotiva, nema vagona, ako ima vagona, nema mjesta u njima, ako ima svega; nema ugljena, pa čekaš dane i dane, dok se makneš. Ne ide to tako, kako ona misli. A pogotovo iz Rusije! A tek iz Sibirije! Tamo ti se još ratuje. Boljševici i carske armije. A šta ti on zna. Ima tamo i naših, kojima se ne će natrag, kojima i ne daju natrag. Nekima je žao, što nisu do sada crkli, pa hoće sad da crknu. Možda je i onaj, za koga ona pita, među njima. Sad se sjeti vojnik, da se okrene k ženi, ali vidje da govori sam za se. Giga je zaostala za njim. Iznemogla i slaba nije mogla dalje.

I to se događalo nekoliko puta na dan, sve na vlas isto. Telefonirala bi prometnom uredu na kolodvoru, da joj kažu, kada su najavljeni vojnički vlakovi, onda bi sašla u Ilicu, tu sjela na tramvaj i odvezla se na kolodvor. Sjedila tamo čitave ure, jer je onda sve bilo u zakašnjenju, u slučajnostima.

Kako je samo mrzila taj ambijenat, napučen gomilama svijeta, prljav, bučan: onaj peron, koji je još iskićen zastavama, zelenilom i prekrivenim ili slabo premaljanim madžarskim natpisima, gdje se vrzu dokoni i zaposleni gurajući te i tiskajući, službujući vojnici i časnici, još u austrijskim uniformama, ali s novim epoletama i čakom bez rozete ili sa znakom SHS, putnici, putnici, putnici, za koje, izgleda, nema na svijetu toliko vlakova, da bi ih mogli odvesti.

A restoran bez ijednog slobodnog mjesta, sve zauzeto, stoje gosti između stolova i žvaču gulaše i kobasice, glavno da imaju mjesta gdje da stave čašu s pivom ili špricerom ili prazan tanjur. Musavi nespretni konobari, pozivani desno, lijevo, ovamo onamo, ne znaju kamo da se najprije upute. Svaki čas svađa s njima, ili natezanje ili gungula čitava.

Kad joj se zgadi od onog vonja, bježi u čekaonicu, koja joj je već radi imena odurna, kao i sve što god je u vezi sa čekanjem, od koga eto strada i pogiba. Ni tu nije ništa bolje, i tu svjetina, galama, smrad i žvakanje, leže i sjede ljudi na zemlji, na klupama, na stolovima. Djeca pište, žene se pravdaju o komadić mjesta, ili je jedna drugoj maknula koferić, ili rad sitnice kakve, jer je sve to ljuto, srdito, nabusito, nasilno: svaki bi htio da nema nikoga na tom svijetu osim njega sama. Dug zvižduk lokomotive, koja ulazi i buka kolesja, koja potresa tlo, oslobađaju je bar na trenutak: s novim se nadama probija kroz svjetinu i zaustavlja se na mjestu, odakle može obuhvatiti pogledom čitav vlak.

I opet ništa. I opet slabost u nogama. I opet klonule ruke. Opet sve kao i prije, s neutješnim povratkom kući.

Dolazila je tako sa suhim, otvorenim ustima, prebita kao pregažena kost, blijeda, nijema, skinula bi s glave šešir, za kojim bi se digle i zalepršale njene podrezane kose, i bacila se na divan, kao da se s njega više nikada ne će dići. Otac je nije ni pitao, je li što čula ili je li se kod koga priupitala, samo bi došao k njoj, turio joj prste u kosu i nekoliko puta maknuo amo tamo palcem milujući je po glavi.

I tako su im prolazile prve nedjelje iza svršetka rata.

Dani u nervozi, žurbama i čekanju, a noći u prekinutim snima, strahu, besanici, košmarima, sakrivajući jedno pred drugim, koliko je to bilo moguće, svoje sumnje i bojazni, tjeskobe i bezutješnosti. Koliko se puta u noći, iscrpljena od nesna, oprezno digla iz postelje i sašla dolje u prizemlje, u sobu gdje je donedavna spavao otac, i šetala se amo tamo po njoj, jer nije mogla gore, da ga ne bi probudila. Ali varala se, jer i on je bdio, samo misleći da ona spava, stiskao zube, krotio nerve i mirovan usprkos uzbunjenih misli. A onda, kad bi vidio, da ona ne dolazi, digao se i on i stao šetati po sobi kao kakav robijaš u svojoj ćeliji. Kad bi Giga čula njegove korake, vraćala se gore, prisilila ga da opet legne, sjela uza nj tješeći ga i milujući, kao da je u njoj sve ravno i vedro, i zadovoljno. Bili su to strašni časovi za oboje, jer svako se od njih sililo da zaboravi svoj jad, a trpjelo od jada drugoga. I ganuta je bila, kako se samo promijenio, otkad se to s njime desilo, kako joj se približio, kao što joj dosada nikad bliz nije bio.

Svaki njen odlazak na kolodvor uzbuđivao ga je i sve njegove misli išle su tamo s njom, nestrpljivo je i s plahim nadama čekao da se vrati, a kad se vratila, klonuo je kao i ona, bezutješan i žalostan. Pazio je na nju, koliko jede i koliko spava, čuvao se svake riječi, koja bi je mogla uznemiriti, uklanjao od nje sve, što je znao da joj nije po volji; a činio koješta što ju je radovalo.

Vraćajući se jednom s kolodvora, s jednog od svojih čestih čekanja, našla ga je gdje se igra »mlina« sa Šlojmom, i njih dva nadmudruju se kao dva dobra druga. Ostala je iznenađena i nije rekla ni riječi, da ne bi zvučilo kao neko njeno zadovoljstvo, što je on popustio, i samo malo zašmrcala od ganuća, što ono dvoje, zadubljeno u svoju igru, nije nju ni opazilo. I uopće se njegovo držanje prema Šlojmu promijenilo. Kod stola ga je počeo nukati da jede, izabirao mu bolje komade, bijelo od pileta i mršavo od govedine, iza ručka sjedio s njim i pitao ga ovo i ono, našao mu neke knjige sa slikama, skidao marke sa svojih listova i u svom stolu držao uvijek omot čokolade, od kojeg je otkidao komadić po komadić i davao mu, kad je odlazio u postelju. Interesirao se čak i za onog nesretnika u Stenjevcu, telefonirao tamo i potsjetio kćer, kako bi mu valjalo poslati nešto da pojede.

Strogi, kruti, nepristupni stari gospodin postao je najednom mekan i srdačan, promijenio se u čitavom svom načinu, a katkad bi izrazio po koje mišljenje, što je Gigu čudilo i presenećivalo. Bilo joj ga je žao, kad je čula što govori, i činilo joj se više puta, da on nije on, nego neki drugi, što tako govori. Desilo se, da je ona izricala neke sudove samo zato, da mu ugodi, i ostala zbunjena, kad je čula, kako ih pobija. Bilo je časova, kad je silno trpjela zbog te njegove promjene. Činilo joj se, da on pravi nasilje na sebi, da se izdaje, da vara sam sebe. I katkad je mislila, kako bi joj bilo draže, da je ostao onakav, kakav je prije bio. Sad je tek vidjela, koliko joj je bio drag njegov ponos, neslomiv i preziran, prkos njegov prema vremenu, koje ga je preteklo i nesuglasan s novom okolinom, koja je za njegove nerve bila bučna i indiskretna. Doduše, nije bilo više sukoba ni trvenja u kući, al nije bilo ni njegove kritike ni njene bune, što je davalo ritam njihovu življenju.

Sve je to kod njega izgledalo kao rezignacija, odricanje vlastite ličnosti, do koje je on toliko držao, sprijateljivanje s onim, što je tu ličnost rušilo. Mislila je na momente, da je to nešto prolazno, da je to samo časovita depresija, što je uslijedila na udarac, koji ga je zadesio, tješila se, da to nije definitivno polaganje oružja, nego samo primirje, al kad je opet vidjela, da on neprestano popušta, da se sve to više zatajuje, k svim njenim tjeskobama pridružila se onda i jedna nova. Mislila je: evo, on je na putu nestajanja. Rastvara mu se duša, propada umire; ono što je najteže, umire u čovjeku. Za tijelo, staro i krhko, dosta je samo dah, tijelo će podleći bez velikih napora, trenutak jedan, kad se slomi žilica kakva u mozgu ili grč u srcu, pa je sve gotovo. U jutro ga zatečeš hladna i nepomična u postelji, kao prevrnutu pticu u krleci. Koliko se puta nadigla u noći na lakat i slušala, da li diše. Abnormalna, kako je bila, čula je tiho otkucavanje svoje i njegove ure, ali nije njegovo disanje, i sva ispresijecana ježurima šaptala je u sebi: više ne živi. Dizala se, libila u mraku, sve polako i sve to bliže k njegovoj postelji, ustavljajući se na mahove i napinjući uha, da čuje, diše li. On bi se koji put malko uskomešao među pokrivalima, čuo vazda u snu škripu parketa pod njenom nogom, a ona se kao zatečena kradljiva vraćala u postelju. Na to bi se rastegnuo jedan jedini njegov uzdah, dubok, težak, dug, kao da je posljednji. I opet bi je preletjeli ježuri sve do u korijenje vlasi, i pitala se, da li je to posljednji.

A i po danu nije bilo bolje. Koliko je puta, dok su sjedili u naslonjačima, on kraj peći, čitajući kakvu knjigu, a ona kraj prozora, okrenuta leđima prema njemu, vezući kakav milje ili jastučić, zapela bi joj igla u tkanini: ruka se ukočila od straha. Jest, otkad već nije okrenuo lista! I čekala, čekala, da čuje šušanj hartije, al ništa. Boji se da se okrene, samo prisluškuje. Možda spava, ali ne čuje mu daha. Iznenada je pograbi: mrtav je. Uspravi se i stoji kao kip nepomična, neodlučna, bi li tamo pogledala. Napokon se polako naginje, na milimetre zakreće vrat i lovi okrajcima očiju najprije njegove noge, pa koljena, i vidi mrtvu knjigu na njima, na knjizi žute, tanke njegove ruke, voštane, s odbljescima svijetla na svakom zglobu, zatim više: mirna prsa s bijelom ravnom košuljom ispod kravate, na koju se rasuli sijedi okrajci brade, i napokon oči, otvorene što gledaju na nju i jedva se smiješe sitno, sitno, kao da vele: - Živ sam, još sam živ. Ona mu se nasmiješi, da sakrije svoje misli i reče:

- Mislila sam, da si zaspao.

- Skoro, - odgovori on. - Umaraju ta slova. Nije to za me.

Prišla bi k njemu i uistinu: izraz mu je sav jedna umornost. I čelo mu je hladno, prsti hladni i pogled smrznut kao površina dvaju smrznutih jezera. Jest, mrtvac je to, pravi pravcati, komu se ne da, da ode otale, gdje je tako priviknut i privezan.

I više puta, kad sjede za stolom nakon ručka ili večere, čini joj se, da su sve njegove kretnje nespretne i slomljene kao od neživih uda, kad hoda po sobi, gore dolje, po čitave sate, nijem, jednoličan, mehaniziran, kao kakvo njihalo na uri, ili kad zuri u nju, dok ona nešto pripovijeda, očima što su neprisutne, što ne čuju i ne razumiju: mrtvac, mrtvac.

Tako joj se neprestano nameće taj osjećaj, da ga gubi, da joj ga nestaje, da će se najednom odlučiti i ostaviti je.

I bit će sama.

Sama samcata u toj velikoj i krutoj tvrdoći života, što je stisnut i neprijateljski kao zatvorena šaka. Da li je i on malo naslućivao šta je u njoj, pitala se često i promatrala ga ne će li ikad bilo kakvim malim znakom odati te svoje slutnje. Činilo joj se katkad, da to izbija iz njegova stiska ruke ili iz dugog pogleda, kojim ju je probadao poput duge, hladne igle, čiji je vrh udarao sve do u sredinu njezina mozga, gdje se zavukla strahovita misao, slična zločincu, koji traži najzabitniji zakutak, gdje ga nitko ne može naći.

Jednog dana, kad se imala zadržati čitavo jutro na kolodvoru, jer su bila najavljena četiri vojnička vlaka, dogodilo se nešto, što ju je prenerazilo. Vrativši se kući ispričao joj je Šlojme, kako je k starom savjetniku, dok je ona bila vani, došao nekakav gospodin i zadržao se dugo, dugo. Došao je automobilom malo poslije no što je ona otišla, a ostao je sve do malo prije. Da je došla prije desetak minuta bila bi ga još zatekla. Ona je ispitivala maloga, kako izgleda taj gospodin, gdje su se zadržavali u njenoj ili očevoj sobi, kako ga je otac nagovorio i koješta još. Šlojme je odvraćao: neki debeli gospodin, bili su dolje u parteru, zaključali se i nisu čitavo vrijeme odonuda izlazili. Ona je u prvi mah pomislila, da nije valjda njihov kućni liječnik, ali mali, koji je liječnika poznavao, odmah je rekao: ne, ne, jer njihov doktor ima cilindar, a ovaj nema. Onda je dalje nagađala u sebi, da nije možda kakav činovnik iz očeva ureda, koji je možda došao da ga nešto upita, možda ga je poslao ovamo ban, da ga pozove, neka ponovo preuzme svoje mjesto, ali varaju se ako misle, da bi mu ona više dopustila, da se tamo vraća. Nije to više za nj, ali ipak, htjela bi da je tako, da ima bar tu zadovoljštinu za ono, što je podnio, i malo priznanje za sav svoj rad od preko trideset godina. Nastavila je a nagađanjem, kad ga je vidjela, jer on nije ništa spomenuo, a bio je jednako tih i nepromijenjen, kao da se nije ništa dogodilo. I za ručkom: sve mehanički, nevažno, obična pitanja i replike. A u Gigi neprestano: tko je to mogao biti i zašto se toliko zadržavao i napokon: zašto otac ništa ne govori o njemu. Nekoliko je puta uzela zamah, da ga upita, ali usta su uvijek rekla nešto drugo, nešto što joj nije ni prošlo kroz mozak, samo onako puke nuzgredice, koje ni sama nije čula i u slijedećoj minuti ne bi znala kazati, kako su glasile. Najedamput se sjeti, da njene pisaće mašine nema u sobi: slučajno je bacila pogled na stolić, gdje je obično stajala, i upita:

- A gdje je mašina?

Stari se trgne, a Šlojme se sjeti, kako je zaboravio reći Gigi, da je savjetnik odnio mašinu dolje, još prije nego što je došao k njemu onaj gospodin. Htio je da nešto kaže, ali savjetnik ga preteče:

- Ja sam je odnio dolje, trebala mi je nešto.

Ona se vrlo začudi. Otac nije nikad pisao na mašini, uopće nije ni znao pisati na njoj. Dakle, služila je onom gospodinu što je bio tu, valjda mu je otac nešto diktirao. Da nije akt kakav na vladu, molba za penzioniranje, ili, i tu se smrzne sva krv u njoj: testament. Jest, testament, govorila je sama sebi, ovdje je zacijelo bio kakav bilježnik ili advokat. I digne se sva uzbuđena, ode k prozoru i ostane tamo, kao da gleda na ulicu, a zapravo da sakrije uzbuđenje i suzama osute oči. Jest, testament. Naslutio je ipak ono, što nju muči, otkrio sve i osjetio, da mora sve udesiti prije odlaska. Najednom je čula kako je otac rekao malome:

- Idi ti sada malo gore, mali moj.

U riječima je bilo mnogo mekoće, da se morala i njegova ruka dići i prijeći preko Šlojmini glave. A i bilo je tako. Stari je pomilovao dječaka, a on se digao, rekao: - Ljubim ruke! - i izašao. U isti čas poleti Giga k ocu, klekne uz njega, obuhvati njegova koljena i zajeca na njima, kao da je već mrtav. Stari se iznenadio na taj ispad, nije znao što znači sve to najedamput i pridižući joj glavu pitao:

- Što ti je? Što ti je?

Ona se trzala, lomila, sva zgrčena i jaukala:

- Ja te ne dam! Ne dam te! Ne dam te!

Stari nije razumijevao, što se zapravo s njom događa. Nije bilo kod nje ništa neobično, da se ovako raskine, primili bi je često napadaji očaja, afekta, paroksizmi, ali iz njenih krikova razabirao je, da je to ovaj put zbog njega, kao da se njemu opet dešava nešto, kao da je on u nekoj opasnosti. Pa kako je god ona klicala »ne dam te«, tako je on samo govorio:

- Pa tu sam, hvala Bogu, tu sam, kod tebe sam, nitko me ne odnosi.

Sad se ona uspravi, uhvati ga za ruke i upita:

- Tko je jutros bio kod tebe? Tko je onaj čovjek?

On odgovori mirno, kao da to nije tako važno:

- Pa moj advokat.

- Šta ti je trebao advokat? - Što će tebi advokat? - pitala je ona nestrpljivo.

On ju je umirivao:

- Kako si ti dijete? Što će mi advokat! Što će mi advokat!

- Jest što će ti advokat? - pitala je ona gotovo srdito.

- Pa, Bože moj, - reče on smiješeći se i čudeći se, - i to mi je pitanje! Ima stvari, za koje čovjek mora da se obrati advokatu. Ne boj se, trebat ćeš ga, prije ili kasnije, i ti. U više ili manje važnim stvarima.

- Kakve su to tvoje stvari, za koje ja ne bih smjela znati?

- Tko ti veli, da ti ne smiješ za njih znati? - ražesti se savjetnik. - Ja nemam pred tobom nikakve tajne.

- Zašto mi onda, kad sam došla kući, nisi saopćio, da je advokat bio kod tebe? Zašto si ga pozvao, kad mene nije bilo tu i kad si znao, da ću tako dugo izostati? - postajala je Giga sve upornija.

On je vidio, da ona sve pogađa i da se ne će moći prijeći preko toga. A zapravo imao je namjeru, da o tom s njom ne govori.

Iako je on svojim testamentom sve ostavio njoj, ipak mu se činilo, kao da je to nešto, o čemu se ne govori. Premda, uvjeravao je sam sebe, smiješno je izbjegavati razgovor o tome. Smrt će doći i ne treba se je bojati. S njome i napuštanje svega, što je na ovoj zemlji vezano uza nj. A jasno je, da ono, što je njegovo, postaje odmah njezino. Čemu dakle obziri i sakrivanja? A onda se začudi svom umovanju i poče da se čudi, koliko je postao surov. Kako je samo moguće, da se nije sjetio, kako se tu ne radi o njemu, nego o njoj, koja ne će biti tako logična i razumna kao on, kad se govori o njegovoj smrti. Vidi on dobro, što znači to njeno uzbuđenje. I poče u sebi da uzmiče, da traži nekakav izlaz, izliku, ispriku, drugi razlog, zašto je zvao k sebi onog čovjeka. Nego nije mu ništa dolazilo na pamet, ništa što bi bilo uvjerljivo, a laži nije htio govoriti. Ni stranim ljudima nije nikad lagao, a kamo li svojima. Za strane je našao uvijek kakav zaobilazan put, koji je mogao voditi k jednim i drugim mogućnostima, a nije značio ništa definitivno, kako je već navikao u svojoj službi i na položaju, na kome je bio. Ali u svojoj kući nije diplomatizirao, nije zaobilazio ni uvijao se: tu je bio jasan, ravan, prostodušan, često puta i grub u svojoj iskrenosti. A eto: sad je ustuknuo. Nikad se nije našao pred takvim pitanjem. Osjećao se gotovo kao krivac, što mora voditi računa o svojoj smrti. Zašto mora umrijeti prije svoje kćeri i time joj nanijeti posljednju bol? Bar da se njen muž vrati prije, nego se to dogodi. Da on može mirno leći i više ne ustati. Da ima nekoga uza se, da nije sama sa životom, koji je započeo takvim napornim uzbrdicama, vijugavim serpentinama, nad ponorima i provalama. I najednom ga stislo u srcu.

- Zašto ne odgovaraš? - upita ona tišim glasom, opazivši, da su u njemu neke dvoumice i patnje.

- Šta ćeš da ti rečem? - odgovori sasvim iscrpljen. - Najvolio bih, da o tom ne govorim.

Diže se i prijeđe na drugi stolac. Pa sve kao da traži, što bi rekao. Napokon uzdahne:

- Ti si tako razumna u mnogim stvarima, a katkad si u nekima pravo dijete. Ne bi čovjek rekao, da si toliko doživjela. Ali ja te molim, nemoj me danas više pitati o toj stvari. Umoran sam.

Od toga dana i toga razgovora Giga je bila opsjednuta nemirom, koji ju je proganjao poput sablasti. Uvjerenje, da se on spremio za svaki slučaj, da više ništa nema da kaže i udesi, da stoji tu kao putnik sa željezničkom kartom u ruci i samo čeka, da uđe u vagon i reče: - Zbogom! - zaoštrilo je njeno raspoloženje do bolesne osjetljivosti. Svaka i najmanja sitnica izazivala je u njoj duge krize nerava, koje su se ispoljavale u ekscesima kod nje dosad neviđenim. Postala je nepodnošljiva u kući svakome, s kim je dolazila u doticaj. Katicu je, zbog samo jednog nesmotrenog odgovora, izbacila iz kuće. Šlojme je plakao, kad je odlazila i došao Gigi, da je moli, nek je zadrži. Ona ga je tako nemilo pljusnula, da se umalo nije srušio na zemlju. I vani je dolazila neprestano u konflikte, u dućanima, obrtničkim radnjama, u prolazima, sa svijetom, koji joj nije ništa učinio. Samo je s ocem bila obzirna, i to nekom pretjeranošću, fanatizmom, da ga je samo uznemirivala, katkad i rasrdila. Ako je nešto manje jeo, nego obično, odmah je ispitivala, odmah smiješne zabrinutosti, nuđenja. Je li zakašljao ili rekao, da mu je hladno, pipala mu je puls, nosila tablete, piramidone, aspirine i još koješta. A najgore je bilo u noći, kad je čula da se miče ili uzdiše:

- Tatice, spavaš li?

- Hoćeš li jedan veronal?

- Tatice, da zapalim svijeću?

- Pazi, da su ti leđa pokrivena.

- Ne ležiš li prenisko?

- Okreni se na drugu stranu.

- Broji do stotinu, pa ćeš zaspati.

Sve na mahove, s malim pauzama, uzbrinutim glasom, da je stari savjetnik počeo uistinu misliti, da je težak bolesnik. Onda je jednom pozvala liječnika, dočekala ga u kućnom trijemu i sva impresionirana rekla mu, da joj je očevo stanje vrlo sumnjivo. Neka ga dobro pregleda i neka mu ništa ne reče, kako je s njim. Kad je odlazio, liječnik joj je rekao, da je stari savjetnik zdrav, mala poremećenja, koja starost sa sobom donosi, zapravo su bez značenja. Nešto malo nemirni nervi, Bože moj, nije ni čudo, - nakon svih neugodnosti, što ih je imao. I zaključio je:

- Samo valja da se malo kreće. Njemu je potreban svjež zrak, a vama sanatorij. Vaši su nervi potpuno derutni.

- Da, derutni, vjeruje mu ona, - mislila je, - samo htjela bi vidjeti njega na njezinu mjestu, kako bi on izgledao, gospodin doktor. Lako je reći sanatorij, kao da te zidovi sanatorija zatvaraju od života. Kao da će onda prestati dolaziti vlakovi, kojih dolasku ona leti u susret, kao da će onda njen otac mirno spavati u svojim dugim noćima. Nije tako jednostavno, kako on misli. Ona je tu kao vojnik i mora izdržati na svom mjestu do kraja.

I nije bilo tako jednostavno. Život je donosio nova iznenađenja. Miješao se, prevrtao, nasrtao i udarao, a nije pitao, treba li kome mira i nije mu bilo stalo, hoće li tko da odahne ili ne će.

Jednoga dana došao je dekret, kojim se savjetnik Remetinec penzionira. Hladnih nekoliko birokratskih rečenica, bez i jedne riječi priznanja. On je dobro razumio stil i smisao takvih akata. Bilo je jasno: Tako se penzionira nepoćudan činovnik. Još se nadao, da će se netko naći, tko će osjetiti, kolika mu je nepravda učinjena, a sad je vidio, da će kod nepravde i ostati. Držeći akt u ruci tresla mu se žestoko ruka i glas, koji je pročitao banov potpis. Poslije nekog vremena savije ga i baci na stol:

- No, pa dobro, - reče Gigi, koja ga je stravično promatrala, - sutra ćemo malo prošetati. Doktor ima pravo: treba mi čista zraka.

Slijedećeg je dana izašao iz kuće prvi put, otkad je izostao iz ureda.

Giga je, po običaju, već otišla na kolodvor, da dočeka neki najavljeni vojnički vlak.

Savjetnik je, ostavivši kuću, krenuo prama Gospodskoj ulici, koja je u ono vrijeme bila neobično živa. Početak prosinca 1918., kad su se u Zagrebu zbivali važni politički događaji, i u gornji se grad sakupljala masa javnih ljudi i mnogo njih radoznalih i zainteresiranih. Prije, nego je došao do ugla ulice, najedamput se ustavi pomišljajući, da se vrati kući. Sresti će zacijelo nekoga od poznatih, a možda i drugove iz ureda, a ne bi volio, da ga itko pogleda sućutnim okom. Pomisao, da bi u bilo kome izazvao osjećaj sućuti, mučila ga je više od svih njegovih boli. Uopće je on uvijek odbijao svačiju sućut, u najvećim svojim nesrećama i nezgodama izbjegavao je, da o njima govori i silio se, da sakrije pred drugima, što se u njemu događa. Što se koga tiče, - mislio je u sebi, - da li njega muči ovo ili ono, da li on strada ovako ili onako? Pomoći mu ne može, a i da može, ne bi mu valjda ni pomogao, samo će se iskesiti izrađujući mu svoju sućut, pa će, čim se okrene, zaboraviti na njegovu muku, kao što zaboravlja napise na dućanima, koje prolazeći ulicom nehotice pročita, ili što je još gore, požurit će se, ne bi li nekoga sreo, komu će zadovoljno saopćiti, što se s njime događa.

Tako se on i sada bojao licemjernih očiju i sućutno produženih lica, koje je mogao sresti, i oklijevao da izađe iz svoje ulice. Ali onda se sjeti, kako će prije ili kasnije ipak morati sresti te ljude, kako im ne može izbjeći, kako je dapače puno bolje, da ga čim prije vide, da ne misle da se sakriva kod kuće, pogružen i poražen, u strahu pred ljudima i svijetom. Dosada nije izlazio jer je bio bolestan, a sada izlazi, jer je zdrav, i jer se nema stidjeti ničega, i ni pred kim. Bože moj, penzionirali su ga, pa to se obično i događa a eksponiranim upravnim činovnicima, kad se vlade mijenjaju. Penzionirali su ga, pa dobro, sad je neovisan ugledan građanin, nije dužan da ikome polaže račun, ne mora da se ikome klanja, ako dosada nije smio da misli svojom glavom, mislit će odsada i pokazat će svima, kako on zna biti svoj i čovjek, kad su skinuli s njega okove, koji su ga vezali. I stresavši okrenutim prstima nekoliko zrna prašine, što su se vidjela na reverima kaputa, uspravivši naglo tijelo, zakrene odrješitim korakom u Gospodsku ulicu i sađe među svijet na trotoaru.

Ispočetka nije gledao nikoga od onih, što jure mimo njega, nekako u strahu da ne sretne koga poznatog ili da ne vidi kakve oči, što gledaju u nj. Poslije se malo ohrabrio i bacio pogled na ovog i onog prolaznika, ali sve onako, kao da je taj pogled slučajan i neodređen. Grupe i pojedinci prolaze dalje, nitko ga i ne zapaža. Tako je došao na Dverce. Tu, baš u onom najtješnijem prostoru, srete dva gospodina, koja su, razgovarajući se, išla mimo njega. Oba su ga dobro vidjela i njihovi se pogledi sudariše u kratkom dijelu sekunde, da se u isti mah i s istom hitrinom opet odvrate od njegova. Jedan od te gospode bio je također banski savjetnik u istom uredu, gdje i on, a drugi političar, koji je baš u one dane igrao veliku ulogu u zagrebačkom političkom životu. I s jednim i s drugim bio je u dobrim odnosima, s banskim savjetnikom, koji je također pripadao staroj gornjogradskoj familiji, kao i on, traju ti odnosi iz djetinjstva. Političar je u posljednjim mjesecima rata bio negdje u provinciji župan i dolazio je s njim često u doticaj. Stari je savjetnik očekivao, da će ga pozdraviti, i već mu se ruka spremila na odzdrav. Ali ona obojica ne uspraviše svojih pogleda Remetinec je sebi htio sugerirati, da je to slučaj i ništa više. Što bi to imalo smisla, da oni demonstriraju protiv njega, i baš oni. Za ovog je savjetnika znao i on i čitav svijet, kako je bio uvijek divotan i suviše revan činovnik nekadašnjih madžaronskih uprava, pripisivali mu se i postupci protiv seljaka za vrijeme nekih izbora, koji nisu bili daleko od zločina, a sad može zahvaliti samo onoj čudnoj nelogici udesa, koji, nedosljedan kao što jest, otvara nekim ljudima sve puteve, kojima ne bi nikada smjeli poći. Ali šta se tu može, mislio je Remetinec, ima ih koji su mogli svašta biti i sve učiniti, pa nikome ne pada na pamet, da im što predbaci. Ima ih, kojima se sve zaboravlja, pred kojima se sve oči zatvaraju, o kojima svaka usta šute, kao da nema pamćenja ni u jednog čovjeka na svijetu, kao da su se svuda oko njih digle zavjese što ne propuštaju ni jednog pogleda, kao da su ljudski glasovi prestali dojavljivati i ogovarati. I koliko ih ima takvih sretnika! Oni dapače i sami ne znaju, da su što krivi, i nose visoko čelo, kud god prolaze, čelo koje se zna namrštiti, kadgod mimo njih prođe isti takav čovjek kao i oni, a možda i daleko bolji, nego oni, ali koji nije bio sretan kao oni. Da to je jedan od onih, kome se ne zaboravlja, koga pretražuju sve oči, koga ozloglašuju sva usta. Njemu se upamtila neka sitnica, ali povlačeći se kroz sva pamćenja stotine zloradih drugih postala je čitava historija, u čijoj se glomaznosti nitko ne snalazi. Puna je činjenica, događaja i stvari, koje se ne mogu kontrolirati ni provjeriti, jer ustaviš li se na jednoj, već nasrću druge i zatrpavaju istinu i njene argumente i protudokaze, jer ma što se tvrdilo, ništa nije tako uplašeno, neotporno, jadno, nadglasivo, diskretno kao istina, dijete nemoćno u mračnoj sobi zatvoreno, gdje ga strah onijemi. Pa što će jadno, i da može vikati, kad započnu kričati svi ti gramofoni klevete, kad su sva usta orijaški megafoni, a sve oči ogromna konveksna ogledala, koja sve produžuju i povećavaju u neizmjernosti, a uši mikrofoni, koji čuju najtiše misli, kako buče kao strahoviti bubnjevi. A i onaj drugi, mislio je dalje Remetinec, onaj političar, koji danas ponosno vodi svoju važnu ličnost kroz velike događaje, kao da im je on prvi kum ili otac rođeni, koji je u svoje doba dolazio k njemu, kolegi, banskom savjetniku Remetincu s prijedlozima, da se makne onaj predstojnik, taj pristav, onaj pripravnik, jer: »Da, dragi kolega, sumnjivi su mi. Predstojnik je brat onog interniranog župnika, koji je s oltara govorio o uskrsu Slavenstva, a pristav otvoreno satirizira ratne izvještaje vojne komande, dok pripravnik, molim vas, pripravnik, koji je pravoslavac, ide svake nedjelje ostentativno na »liturgiju«. - On se malo bunio na tu logiku i nije nikako razumio, kako brat jednog političkog internirca može biti kažnjen za ono, što je njegov brat učinio, i spomenuo kako ratni izvještaji izazivaju smijeh i kod onih, koji bi radije morali plakati nad njima, a napokon prasne u smijeh, kad je čuo, da pohađanje liturgije može biti ostentativno. - »Ne, illustrissime«, - rekao je on gospodinu velikom županu, - »to ipak ne može da bude povod kakvoj kazni, ako jedan pravoslavni činovnik ide nedjeljom u crkvu. Svakome je slobodno, da ide u svoju crkvu, bar dotle dok se te crkve službeno ne zatvore«.

Prekopavajući tako po prošlosti te gospode zašao je stari savjetnik na Strossmayerovo šetalište i vratio se opet na svoj maloprijašnji susret s njima, nastojao da iskonstruira ponovo izraz njihovih lica, kad su ga opazili, i da se pita, jesu li ga naumice ignorirali i pregledali. I činilo mu se sada, da je to uistinu bilo naumice. Jest, jasno je, da je tako. Onaj političar, u dostojanstvu svoga sadanjeg velikog poziva, nije mario ni da vidi toga izopćenog i žigosanog činovnika, jer misli, da ispričava sebe ponizujući njega, jer drži, što je ovaj manji i jadniji, da je on viši i sakrosanktniji. Točno, pozna on takve ljude! Koliko je vidio takvih i sada i prije u svim promjenama i političkim kataklizmima. To su oni, koji grade svoj ugled na tuđim poniženjima, koji se bune na njihovu prošlost, jer tako najuspješnije odvraćaju pažnju od svoje. Sad se ovaj penje na njegova leđa i viče: Vidite, ljudi, ja sam pravi, a ovaj poda mnom je krivi! Složite se sa mnom u optužbi, tko ga brani, taj je jednak njemu! - A kako je svijet lakovjeran i svaki voli da iskaže onako mišljenje, koje ga izdiže u očima drugih, to sve viče: - Raspni ga! - Tako je i onaj banski savjetnik, što je onako devotno kasao uz političara, gurajući koso svoje rame naprijed, propustio da ga pozdravi, jer je vidio, da je to propustio i onaj drugi. Kad onaj drugi tako čini, mora i on da ga slijedi. Da ga je pozdravio, desavuirao bi moćnog gospodina, s kojim ide, a sebe bi kompromitirao. On, Remetinec, bio se maloprije okrenuo za njima, sad vidi u mislima ono koso rame svoga nekadanjeg druga i ona druga krupna leđa i prezirno prošapće: - Hvala Bogu! Onda nastavi u mislima: Pa nek im samo netko reče, da nisu patrioti!

Sa Strossmayerova se šetališta htio uputiti u Tuškanac. Dan je bio pun sunca i neke, regbi, proljetne draži, kao da i nije prosinac, kao da je zima već prošla, a ne da dolazi. Zemlja pod koracima kao da se rasteže i otvara, a ne da se stiska i suzuje. Iluzija jedna: sve to dolazi samo od pora, koje upijaju u se svježinu zraka i mlačnost sunca.

I kad je savjetnik došao do nizbrdice, što se spušta u Mesničku, opazi; gdje se polaganim korakom penje prema njemu jedan poznati pisac, stari prijatelj njegove porodice, koji je za vrijeme rata bio teško progonjen od policijskih i vojničkih austrijskih vlasti. Služio je kao talac, bio u zatvoru, u konfinaciji, pretrpio sve užase logora, šikane i infamije, dok napokon nije obolio i bio dopremljen u zagrebačku bolnicu, gdje je, pod nadzorom policije, proveo sve do konca rata. Kad je došao prevrat, stari je pisac bio prekriven slavom i vođen u triumfu kao najzaslužniji vojskovođa.

On, kako nije odmah prepoznao Remetinca, jedno jer je slabo vidio, a drugo jer mu je sunce udaralo u lice, podiže dlan nad oči, ispitujući tko je taj, koga on kao da poznaje. Savjetnik ga je vidio dobro, ali je skrenuo pogled u stranu i htio proći mimo njega, a da mu se ne javi. Bojao se opet sličnog afronta kao ono malo prije, jer bogzna što je danas ljudima. Svaki se promijenio i izvrnuo za novo vrijeme, kao staromodni šeširi za novu sezonu. Tko bi ga znao, kako se ovaj prevrnuo, kad su ona dva gospodina onako ponosno prošla mimo njega, a nisu imala ničim da se ponose, što će tek učiniti ovaj, koji je toliko stradao. Ali nije Remetinec ni dovršio svojih misli, a onaj ga je prepoznao i uskliknuo:

- Ilustrissime, jeste li vi to?

Savjetniku zaklikta srce, a noge se u koljenima malko složiše. Nije u prvi čas nalazio riječi, samo je prihvatio piščevu ruku i potpuno se naslonio na nju.

- Kako mi je drago, da vas vidim! - nastavi pisac, koji je rado govorio s nekom emfazom i afektacijom. - Baš mi je drago!

Savjetnik još i sada nije mogao govoriti.

- Čuo sam toliko toga o vama, - nastavi pisac, - i htio sam doći k vama, jer su mi rekli, da ste bolesni.

- Jest, jest, bio sam bolestan, - nađe Remetinec nekoliko riječi.

- A kuda ćete? - upita pisac.

- Danas sam prvi put izašao poslije bolesti, - odgovori savjetnik. - Htio sam u Tuškanac, da malo prošetam.

- Divno vrijeme! - zaafektira pisac. - Pravo proljeće. Htio sam da napravim neku vizitu gore, ali radije ću s vama, ako mi dopustite. Da prošetam i ja.

Remetinec je bio neobično zadovoljan, što se pisac ponudio, da ga otprati. Bilo mu je samo žao, što idu u TuŠkanac. Radije bi otišao tamo gdje je najviše svijeta. Tamo gdje može sresti onakve, kakvi su oni njegovi bivši kolege iz ureda i onaj bivši veliki župan. Neka samo vide, s kim on ide ispod ruke (jer ga je pisac prijateljski uhvatio ispod ruke). Kad se ovaj čovjek ne buni na nj, kad se on ne stidi ići s njim, svejedno kako se oni drže. Potpuno svejedno. Kruto se varaju, ako misle, da se sve zaboravilo. Ima ipak netko, tko sve zna i bilježi. Prije ili kasnije sve će doći na vidjelo.

Negdje valjda ima pravednička jedna knjiga, u kojoj je sve upisano. I nekad dođe netko, tko pomnjivije čita i prevrće list po list u njoj, a ne kao današnje vrijeme, koje se žuri, ne zastaje, ne ispituje, ne vidi nego na mahove, rastreseno, površno, lakovjerno, nerazumno, nepravedno, sve od impulza, od naprasitosti, što grabi po nekoliko listova ujedamput, što pregleda neke naslove i pročita tu i tamo koji redak. Kako se vara! Kako se vara!

Pisac je međutim govorio, pričao nešto o svojoj bolesti, o svojoj rodbini, o namjerama da uzme stan u Zagrebu, ako bude moguće da ga nađe, rad bi, veli, našao nešto u gornjem gradu, gdje je mir, gdje je intimitet, gdje nema svjetine, ni žurbe, ni gramofona ni švercera. Ali teško će to ići: sve je to krcato, sve je već iznajmljeno. On se obratio na Narodno Vijeće, ima već nekoliko nedjelja, ali vraga se tko brine za nj. Neka ostane u bolnici, kad može i dok može. Toliki traže stanove, koji moraju stanovati u Zagrebu, jer služe tu po uredima, pa toliki časnici i narodni ljudi, zastupnici, konzuli, strane misije i kako li se sve to naziva. Nek se samo strpi, raspoloživi će se stanovi popisati, suvišne sobe rekvirirat, veliki apartmani razdijeliti, pa će se valjda nešto naći i za nj. Slaba mu je to utjeha. Četiri je godine, star i bolestan, živio po tamnicama, logorima, vojarnama, kazamatama, bolnicama, a sada će valjda morati noćivati tu na tuškanačkim klupama, a danovati po bohemskim kavanama. Eh, da je četrdeset godina mlađi, lako bi bilo, onda se ne bi toliko bunio.

Velika tuškanačka cesta bila je prekrivena lišćem, koje je pod njihovim nogama šuštilo i škripalo. Na jednom se drvetu užagorilo golemo jato vrabaca. Bilo ih je na tisuće. Pisac, čiju je pažnju izazvalo to ptičje kričanje, zaključi:

- Jest, onda bih mogao ovako kao ovi vrapci gore. Sjesti na svoju granu i ćurlikati čitav dan.

Savjetnik se nasmiješi. No odmah se opet uozbilji. Vidio je, gdje ide prema njima neki gospodin, koga je, izgleda, prepoznao i nije mu bilo ugodno, što će se s njime sresti. On tiho reče njegovo ime piscu, koji je gledao prema došljaku. Savjetnik je nastavio govoriti gledajući svoga druga. Gospodin je nekoliko koraka prije, nego je došao do njih, napravio prijazno i nasmijano lice prema piscu i išao ravno k njima. Sad je i savjetnik svratio na onoga svoju pozornost, i on prijazno nasmiješen.

- Dobro jutro gospodo! - reče on milostivo i jovijalno. I stisnuvši ruku piscu nadoda: - Dragi doktore! - Zatim savjetniku: - Ilustrissime! - šta vas vodi u naš ogoljeli i pusti Tuškanac!

Pisac odgovori afektirano:

- A kud će penzionirci, nego u prirodu?

- Blago vama! - reče onaj. - Vi to možete, ja idem na posao.

- Vi to i morate, gospodine ministre, - prihvati dalje pisac u istom tonu. - Mladi ste još, hvala Bogu.

- Kako vi, gospodine savjetniče, - obrati se onaj, koga je pisac nazvao ministrom, što mu je, vidjelo se, u neku ruku laskalo; a istodobno ga i malko ženiralo. - Jeste li sada definitivno u stanju mira, kako se ono službeno veli?

- Potpuno, - naglasi nešto smeteno savjetnik, - mirujem kao potrta marionetska lutka u magazinu za otpatke.

- No, no, no, - prihvati s licemjernim protestom ministar, - pazite samo, da vas opet ne izvuku na pozornicu.

Pisac osjeti gorčinu u savjetnikovu akcentu i prekine ministra:

- Da sam ja na savjetnikovu mjestu, ne bi vam se više nikada vratio u taj vaš teater. Ima, gospodine ministre, u njemu preveć diletanata.

- Svaki je početak težak, - potapša ministar pisca po ramenu uozbiljen, kao da je ona aluzija išla direktno njega, - mi činimo što možemo.

- Sami ga otešćavate, ekselencijo, - replicira pisac ne predajući se, - kad penzionirate ljude, kao što je gospodin Remetinec.

Ministar stisne vrat u okovratnik, pocrveni malko i uvrijedi se.

- Dragi doktore, - reče prilično agresivan u akcentu, - nitko nije nenadoknadiv. Gospodin savjetnik je bio odličan činovnik, priznajem, ali je, kako čujem, sâm odgojio nekoliko činovnika, koji su se u njega ugledali i oni će nastaviti ondje, gdje je on prestao.

Remetinec se uspravi trzajem hrptenice, kao što je to običavao, kadgod se u njemu probudio stari njegov prkosni ponos. Bilo mu je pri duši kao onda u Pešti, kad mu je onaj Madžar rekao, da mora biti dobar Madžar. Pa se nadigne nad visinu, s koje je govorio ministar:

- Imate pravo, ekselencijo, - reče, - nitko nije nenadoknadiv! Pogotovo ne u ovo doba proteza i surogata.

- Izvrsno! - usklikne pisac sav oduševljen. - Izvrsno!

Ministar se zbunio. Pogleda na uru i naglasi kretnjom čitava tijela, kako mu se žuri.

- Žao mi je, - reče, - ali ću zakasniti u vijeće.

I oprostivši se od njih, ode gurajući energičnim koracima hrpe suhoga lišća. Još se čuo šušanj toga lišća ispod ministrovih potplata, kad pisac, uhvativši ponova savjetnika ispod ruke, reče:

- Bili ste jednostavno genijalni! Genijalni!

- Kako to mislite? - upita savjetnik iznenađen.

- Pa ono o protezama i surogatima! - klikne s utriranom zanesenošću pisac. - Izvrsno! To vrijedi da postane krilatica! Izvrsno! Bio bih vas poljubio u onaj čas, kad ste to rekli!

Savjetnik nije reagirao na piščev impulzivitet ni najmanjom gestom, iako mu je laskalo njegovo odobravanje. Mirno i odmjereno reče:

- A što sam mu mogao drugo reći?

Pisac ga pogleda ustavivši se i reče akcentuirajući glasno:

- A što ste mu mogli više reći? Jednostavno: genijalno. Pa to vam je surogat ministra, a nikakav ministar. Proteza za jednu pravu ekscelenciju. Kako vam je samo to palo na pamet! Napravio je lice kao čovjek, kad opazi, da mu je neko ukrao portfelj s novcima.

- Tako daleko nisam mislio, - branio se savjetnik.

- Kako je samo uživao, kad smo ga nazivali ekselencijom! - nastavi pisac rastapajući se od zloradosti. - Držao se kao stara usidjelica, kad joj se reče, da ima negdje netko, tko je strastveno voli.

Sad se stari pisac, sav rumen u licu i ožaren u očima, rasuo potpuno u razmatranje, kritiku, satiru, persiflažu novih prilika, kako su se razvijale i glavnih aktera u njima. Bio je to briljantan monolog, s finim pointama, duhovitim dosjetkama, originalnim metaforama, temperamentnim, katkad i drastičnim akcentima, ironijama, sarkazmima, osmijesima i posmijesima. Bilo je doduše u svemu tome pomiješano i nešto gorčine ili radije žalbe, jer i on se osjećao zapostavljen, ne možda, što bi mu bilo uzmanjkalo slave i priznanja, jer toga je imao i previše, ta gušio se u njima i postao bard, heroj, mučenik, simbol nacije, nego za to, što je držao, da je i on pozvan, da u taj čas dođe na velika, odgovorna i časna mjesta, na kojima po njegovu mišljenju zasjedoše toliki mediokriteti i parveniji. Toliko je puta pomišljao, kako bi sada, da smo prava kulturna nacija, morao baš on i nitko drugi sjediti gore u banskim dvorima, i hodati po onim parketima, na kojima se tako nezgrapno spotiču demokratske pete, i pozdravljati s balkona ovacione mase, koje je volio gledati iz ptičje perspektive, i spavati u mekim dušecima raskošnim snom, koji dolje pred portalom ljubomorno čuva počasna straža. Kako su samo Talijani digli svoga D'Annunzija i napravili ga kraljem Rijeke i Kvarnera, Poljaci svoga Paderevskoga, Česi Masaryka! A on ne može naći ni običnog građanskog stana, mora da se vozi tramwayem, da antišambrira, pred vratima kojekakvih ekselencija, koje kad među njih dođe, prevrću temu, jer su govorili o državnim poslima, a državnim tajnama, koje on ne smije čuti i za koje ne smije znati. Sve ga je to indigniralo, vrijeđalo, razočaralo. I sakupljalo se to u njegovoj intimnosti i ispoljavalo samo u formi kritike i poruge, kao i u ovaj čas u razgovoru sa savjetnikom.

U onim danima entuzijazma bila je buka neobično jaka i ustrajna, ali još ne toliko, da je mogla zaglušiti brbljanja i ogovaranja, koja su se rasipala po društvima, sastancima, vizitama, kavanama, a koja su išla najviše na račun onih, koji su zadržali vlast u rukama. On je sve to čuo, vjerovao i dalje pripovijedao. Uživao u svakoj »gaffe«, u »qui-pro-quo«-ima, u naivnostima, smiješnostima, ambicijama, megalomanijama, preuzetnostima, u koje lako zagreznu ljudi nedorasli veličini časa, koji ih je iznenadio i zatekao nepripravljene.

Do jučer mali, sitni, neznatni, nađoše se najednom pred otvorenim horizontom i širokim perspektivama, i da kako tako dođu s njima u sklad, naduli se kao gumeni baloni, na kojima su našarana groteskna lica, napuhali se, raširili, digli, sve sami Gladstoni, Palmerstoni, Carnoti, Bismarcki, sastajali se, vijećali, određivali, naređivali, protunaređivali, podijelili resore, imenovali se ministrima, u jednu riječ zagrabili u sudbinu svijeta i zagazili u korito historije.

- Komedija! Komedija! - Klicao je na koncu pisac. - Pa recite, da to nije komedija!

Savjetnik se oporavljao od svoje slomljenosti slušajući pisca, kako prikazuje one, koji su njemu sudili. Ali ipak nije dijelio njegova mišljenja, pa makar je koješta bilo istina, što je pisac govorio. Imao je on prilike da vidi i druge ljude u momentima velikih zbivanja, pa je znao, da se, što su ta zbivanja zamašitija i sudbonosnija, ljudske slaboće i smiješnosti bolje vide i više ističu. I reče:

- Jest, dragi doktore, jest, to je komedija. Pogotovo za posmatrača, kao što ste vi ili ja. Ali, mislite li, da smo mi ondje na onim mjestima, da i mi ne bi onako lepršali kao oni baloni, o kojima vi govorite? Možda bi i mi bili samo surogat za kakva ministra i izgledali maleni, maleni u velikim događajima oko nas!

- Vi ste bar, illustrissime, - reče pisac, - na sebi osjetili, što znači, kad neki ljudi dođu na površinu.

- Da su to uistinu, kako ono velite, Gladstoni i Bismarcki, šta mislite da se i onda ne bi našlo ljudi, koji bi stradavali nepravedno, kao što sam ja nastradao, ili radije, da ih ne bi bilo, koji su zaslužili da stradaju, a nisu, nego su se pače uzdigli i pomakli naprijed? To je baš ono neprotumačivo u velikim zbivanjima, što i mene muči već nekoliko dana. Buniš se protiv tragike, koja te je zadesila, a oko tebe se odigrava najveselija komedija, za koju bi trebao kakav Aristofan, da je fiksira.

I koračala su tako naprijed kroz suncem ožareni tuškanački pejsaž prema Sofijinu putu dva stara rezonera kušajući, svaki na svoj način i kroz svoju prizmu, promatrati vrijeme, koje je došlo, i ljude u njemu. I začudo, kako su se slagali i kako su i jedan i drugi osjećali, da su negdje prikraćeni i oštećeni. Pjesnik, koji je s događajima, što su došli, dočekao potpuno oživotvorenje svojih ideala, jednako kao i činovnik, koji je u tim događajima bačen u stranu, u prezir i dangubu. Jedan, jer mu se činilo, da mu je novo doba malo donijelo, a drugi, jer mu je odnijelo sve. A ako je u kome od njih dvojice bilo nešto bistrine u prosuđivanju, to je bilo svakako u onome, koji nije našao ni priznanja za duge godine svoga djelovanja. Razlog tome nije ležao toliko u razlici njihovih karaktera, koliko u istini, da čovjek, čim je udes krući prema njemu, bolje podnosi njegove udarce, mnogo lakše od onoga, koji nije od toga udesa dočekao blagodati u onom razmjeru, kako ih je on zamišljao. Za to je u piščevoj nutrinji odjekivao samo jedan refrain: nezahvalnost, a u onoj savjetnikovoj: nepravda. Onoga su ranili oni, koji su mu na kočiji ispregli konje; pa ga vukli vlastitim rukama i plakatirali ga na svim uglovima ulica, ali ga nisu digli još nekoliko centimetara više, a ovoga su uvrijedili njemu nejednaki i gori od njega.

Na jednom su čuli pjevanje pred sobom, na putu, koji je pravio zavoj, pa nisu vidjeli pjevača. Muški glasovi, s dva tri ženska, dobro intonirani. Pisac ostane s prekinutom frazom na usnama, ustaviše se oba da slušaju. Oni su tamo pjevali vojničku pjesmu »Tamo daleko...«. Bilo je to prvih dana nakon prevrata, kad, ta pjesma nije bila još banalizirana, i kad je još ganjivala i zanosila.

- Što volim tu pjesmu! - klikne pisac. - Prvi put sam je čuo s vlaka, na kome sam bio talac. Ustavili smo se na jednoj stanici. Na kolosjeku do nas stajao je vlak sa srpskim zarobljenicima. I pjevali su. Noć je jecala od njihove pjesme, a ja sam se naduo kao mijeh. Nije, nego da prsnem.

Savjetnik je više slušao, kako oni tamo pjevaju, nego što ovaj govori. On nije bio tako mekan ni prijemljiv za štimunge i sentimentalitete. I sad je više funkcionirao njegov intelekt, nego srce. Tražio je, što je u toj pjesmi što tako osvaja.

Pa reče:

- Monotona je kao dugo čekanje. Zato se i sviđa vojnicima i zarobljenicima.

Zbor se približavao i činilo im se, da je mnogo ljudi u njemu. Savjetnik je htio da se vrate. Bojao se: smucaju se po gradu i okolišu kojekakvi elementi, nemirnjaci, zelenaši i bogzna na koga čovjek nabasa. Ali ga pisac umiri:

- Ne bojte se, to su vojnici ili studenti. Drugi to ne bi pjevali.

- Vojnici? - začudi se savjetnik. - Tamo ima i ženskih.

- S tim bolje, - reče pisac.

U taj se čas počela pokazivati iza zavoja grupa studenata, s dvije tri studentice među njima. Svi s kokardama. Iznenada digne jedan ruku s batinom u zrak i vikne:

- Živio pjesnik!

Svi prihvatiše usklik, a dva poletješe k piscu i digoše ga na leđa uza zaglušnu buku i oduševljeno klicanje. On je nespretno sjedio na ramenu jednog krupnog i niskog studenta, koji je morao biti vrlo jak, i držeći se rukom za rame jednog drugog, visokog, govorio je, razblažen i uzbuđen:

- Hvala! Hvala!

Savjetnik je stajao malo podalje i gledao nasmijan u taj prizor. Promatrao je, kako se piščeva noga, koju je obuhvatio onaj student, što ga je nosio, otkrila do koljena. Nogavica se povukla gore i vidjela podveza od elastika i goli list. To mu je izgledalo vrlo groteskno.

Studenti su neprestano klicali. Napokon pane nekome na pamet i vikne:

- Nosimo ga u grad!

- U grad! U grad! - klicali su ostali.

Ali se pisac otimao. Mahao rukama i glavom, da ne će i kušao da se otme onome, što ga je nosio. No ovaj ga držaše čvrsto kao Rimljanin, koji otima mladu Sabinjanku. Sad je elastika popustila i podveza se otkopčala. Ljuljackala se kao prebita zmija.

- Živio pjesnik!

- U grad! U grad!

Napokon mu uspije, da ih nekako ušutka pokazujući gestama, kako bi htio da im nešto reče.

- Silentium! - zavikne jedan od studenata.

Pisac, još na ramenu onog studenta, zahvali se na ovaciji i poprati tu zahvalu s dvije tri domoljubne fraze. Onda završi:

- A sad me pustite, molim vas. Ima ih zaslužnijih od mene, koje valja dići na ramena. Oni vas čekaju.

Dok je govorio, ceckala je dalje podveza amo i tamo po zraku prateći njegove geste. Napokon ga spusti student, a ostali kliknuše još jedamput unisono:

- Živio pjesnik!

I pođoše prama gradu pjevajući neku patriotsku koračnicu.

Pisac, vežući otkopčanu podvezu, reče ironično:

- Skoro sam im rekao, neka pođu u gornji grad i ponesu na ramenima naše ekscelencije.

Onda primi savjetnika ispod ruke i oni se vratiše laganim korakom u grad govoreći uvijek o istoj temi, o istim ljudima: pisac sarkastičan, superioran, afektiran, duhovit, a onaj drugi rezigniran i umoran.

Kad su se rastajali, upita pisac:

- A od vašega zeta ni traga ni glasa?

- Ništa, - odgovori savjetnik, - još ništa.

- Nemojte očajavati, - prihvati pisac mlačnim suosjećanjem. - Toliki se vraćaju, a da se godinama nisu javljali. Bogzna gdje čami i čeka! U pustoši kakvoj, gdje nema ni pošta ni željeznica.

- Tim se i mi tješimo, - uzdahne savjetnik. - Samo: čekanje je neutješno očajno.

Stajali su kraj Kapucinskih stuba, preko kojih je savjetnik namjeravao poći u gornji grad. I već je bio pružio ruku piscu, ali ovaj kao da se nečega sjetio:

- A propos, - reče, - da vas još nešto upitam.

- Molim.

- Namjeravate li vi u vašoj kući iznajmiti kakve prostorije, ili ste ih uopće već iznajmili?

Savjetnik se trgne neugodno dirnut. Nikad mu nije ni palo na pamet da bi iznajmljivao u svojoj kući i jedne sobe. A kad je pisac tako iznenada za to upitao, sjeti se, da vlast namjerava rekvirirati sve suvišne sobe po privatnim stanovima. To bi se moglo i njemu dogoditi, sada, kad nema nikakva uticaja. I rezolutnim tonom odgovori:

- Nikako. Moja je kuća malena, a prostorije su povezane međusobno. U njoj mogu stanovati samo članovi porodice. Uostalom, u prvom je katu stan moje kćeri, a u prizemlju moj.

Pisac pokuša da se insinuira.

- Lijepa je to kućica. Poznam je ja dobro. Nije velika, nije raskošna, ali je intimna. Blago vama, kad možete reći kao Ariost: parva sed apta mihi.


Savjetniku je bilo pri duši, kao da mu se već netko useljuje u kuću. Žurilo mu se, da čim prije tamo dođe, da ne bi tkogod u nju ušao. I opet je pružao ruku na pozdrav. Ali se piscu nije dalo otkinuti od ideje, koja ga je zaokupila. I poče iznova:

- No ipak, za vas je dvoje i previše prostora u njoj.

- Previše, kako previše! - ražesti se savjetnik. - Pa to je krletka, molim vas. A onda nas je četvero. Četvero! - raskine on posljednju riječ u tri slovke, kao da svakom slovkom zauzima jednu prostoriju.

- Četvero? - upita začuđeno pisac.

- Jest, četvero, - reče ovaj put savjetnik tu riječ neobično brzo i kratko. - Molim vas, tu sam vam ja, moja kći, kuharica i još jedan dječak bez roditelja, koga smo iz milosti k sebi uzeli. A kad dođe moj zet, kako znate, može doći svaki čas, onda nas je petero.

Pisac se zakvačio za svoju ideju kao čičak za vunu, pa nadoveže indiskretno:

I još ipak ostaje dosta mjesta za nekoga, tko nema velikih pretenzija. Molim vas, u prizemlju su dvije velike sobe...

Stari se Remetinec nakostruši:

- To je moj stan. Imam valjda pravo i ja u ovim godinama da uživam u svojoj kući dvije prostorije. Nema vlasti, koja mi to može osporiti.

- Naravno, naravno, - popusti pisac benevolentno, kao da je on ta vlast, koja tu odlučuje. - Ali u prvom su katu tri sobe, i to jedna golema, i salon sa zatvorenom verandom, koja se može upotrebljavati za trpezariju.

- To je stan moje kćeri! - klikne savjetnik srdit. - Tri sobe bez hodnika, nijedna separirana. Nemoguće, da itko stran tu stanuje. A onda, njena je bračna soba zatvorena.

- Zatvorena?

- Da, ne upotrebljava se, - prihvati savjetnik sve žešće. Dopustit ćete i razumjeti, da žena u situaciji, kao što je Giga, ne može spavati u bračnoj postelji, u kojoj još nijedamput nije legao njen muž.

Pisac se nasmije:

- No, znate, illustrissime, u ovo vrijeme tko još računa sa takvim sentimentalnostima.

Savjetnik, koji nije nikad govorio ni jačim glasom ni sa življim gestama, pomakne se sada za korak natrag i nervozno se u kratkim razmacima uhvati nekoliko puta palcem i kažiprstom za nos. Pa reče sa zagrižljivim sarkazmom:

- I vi ste, velite, pjesnik! To nisu nikakve sentimentalnosti! Htio bih vas vidjeti, da noć na noć ležite u postelji, uz prazno mjesto nekoga, koga volite, a koji ne dolazi, koji je možda mrtav! Htio bih vidjeti brutalnu ruku, koja bi otključala onu sobu.


- Kad vlast nešto hoće! - zaskandira nazalno pisac. Vi znate i sami, kako njena ruka nije baš nježna. Uostalom, ima u vašoj kući i lijepa mansarda s dvije sobe i kuhinjom.

Sad je bilo savjetniku jasno, na što onaj smjera. Što bi ga inače zanimali svi ti detalji? Kako je samo dobro informiran, kako izgleda u njegovoj kući! Doduše, zalazio je nekad prije k njima, ali zacijelo onda nije ispitivao, koliko je tamo soba i kako su raspoređene. To su sve nove informacije. I kako samo dobro zna, što je na mansardi! Odatle, dakle, njegova prijaznost, poziv na šetnju, demonstrativno hvatanje ispod ruke, one podvale onom ministarskom surogatu, i laskanje, i previjanje i igranje sakrivača. Sad sve razumije. I bogzna, što je već poduzeo, a možda mu je već i obećano. Sada samo hoće predobiti njega da se ne buni, da pristane bez otpora i protesta.

Dok je on tako premišljao, nastavljao je pisac:

- To vam je idealno za čovjeka samca: mansarda. Ja bih, na primjer, najradije stanovao u mansardi, gdje je božji mir, gdje čujete kišu, kako kuca po krovu, a ujutro vas bude vrapci i lastavice. Samo to valja lijepo udesiti, bijele batistene zastore i dva tri komada starinskog pokućtva. I ništa više.

Savjetnik je srdito rezonirao u sebi: Da, malo prije je sanjao o parketima u banskim dvorima i o počasnoj straži pred njima, a sad se zadovoljava i mansardom. On sada zacijelo čeka, da će mu reći, neka dođe, da se useli tamo u njegovo potkrovlje. Ali se kruto vara. Ne treba njemu nikoga nad glavom, ni šetkanja po njegovim stepenicama, ni bilo čije zvonjave na vratima. Sretan je, da je sâm, sretan što može zakračunati kućna vrata i imati osjećaj, da je odijeljen od ljudi, od zlobe, od ičijeg nadvirivanja, nadgledanja, radoznalosti, indiskretnosti.

A što bi tek Giga rekla! Onako nervozna, razdražljiva, osjetljiva kako jest. Ne, ne, dragi moj, idite vi samo u banske dvore. To je za vas. Tamo spadate. Vi ste to zaslužili. A nekmo li njegova mansarda, gdje doduše kucka kiša po krovu, ali je i prokapala na dva mjesta kroz strop. I debatirajući tako u mislima s njim, reče, sileći se na preziran posmijeh, kojim je kušao omalovažiti mansardsku poeziju:

- Kako se varate! Brzo bi vas prošla volja za mansardu, kad bi za kišnih noći morali otvoriti kišobran, jer vam voda kaplje na postelju. Zaboravili bi cvrkutanje vrabaca i lastavica, kad bi slušali oko sebe cvilenje miševa i natezanje parcova. Znam ja, kako je to i kod mene! Valjalo bi krov promijeniti. I čitavo potkrovlje pročistiti i raskužiti.

- Što ne velite! - klikne pisac malko klonuo u svojoj upornosti.

- Pa otkad je rat počeo do danas nije se ništa popravljalo, - odgovori savjetnik. - A danas je to pogotovo nemoguće. Obrtnici su tako skupi, da se jedva može popraviti pipa na vodovodu ili kontakt na elektrici. Za tri radna dana traže više, nego iznosi moja mjesečna plaća! Ja sam se zakleo, da ne ću izvesti ni najmanjeg popravka sve dotle, dok gospoda obrtnici ne postanu pristojniji u svojim zahtjevima. Kaplje kroz strop? Pa neka kaplje! Nek služavka stavi škaf ispod onog mjesta, i sve je u redu.

Pjesnik je izgledao razočaran. Vidjelo se, da nije očekivao takva izvještaja o prilikama u onoj mansardi. U prvi je čas pomišljao da se odreče svega. Ta ne će valjda spavati pod kišobranom i s parcovima! Ali se onda dosjeti, zašto ne bi sâm dao popraviti na svoj trošak onaj dio krova, što će biti nad njim, pa reče:

- Tko nema krova nad glavom, tom je dobar i onaj, što propušta dvije kapi kiše. Uostalom, to se može popraviti i na svoj račun.

Remetinec turi glavu među ramena:

- Svatko neka radi ono, što mu se čini da je najbolje. Što se mene tiče, ja ne ću nikoga u svoju kuću. Ne što ne bih htio, nego jer ne mogu.

I pruži ruku piscu:

- Hvala vam na društvu, - reče, - i do viđenja.

Pisac mu zadrži ruku:

- Kad se može k vama, illustrissime? Došao bi uistinu katkad, da vas vidim.

- Kod nas vam je sve tako neutješno, ali telefonirajte. Klanjam se.

- Moj rukoljub gospođi Gigi. Do viđenja.

Penjući se Kapucinskim stubama stari se Remetinec ustavi na polovici, da odahne. Srce mu se uzbrkalo, nešto od umora, a nešto od uzrujavanja. Jednu je nogu podigao na slijedeću stepenicu i uprô se rukama povrh koljena. Stojeći tako nekoliko sekunda, reče sam sebi, ali potpuno glasno:

- I to bi mi još trebalo!

Onda kao u dvoumici kimne glavom i grabeći polako stepenicu za stepenicom nastavi s penjanjem.


Jedne noći začuje Giga u snu čudnovato oštar krik kao od kakve sirene ili od neke životinje, što vrišti da mozak potresa. Ona skoči naglo u postelji, posluša onako neprisebna od sna i straha, ne će li se to ponoviti. Dolazeći malo k sebi stala se pitati, nije li to samo sanjala. Ali ne, čula je jasno onaj vrištaj dug, spiralan, strahovit, upravo kraj ušiju. U sobi je bio mir, a i otac je u svojoj postelji na drugoj strani sobe ležao mirno, da se nije čulo ni njegovo disanje. Odozdo iz prizemlja dopirao je nekakav razgovor od više glasova, u taj čas prilično žestok, kao kakva prepirka. Ona nije tome podavala nikakve važnosti, samo je istraživala, kakav je to bio krik i odakle je dolazio. Nije moguće, da je netko od onih dolje dolazio do njihovih vrata i napravio neukusnu šalu kriknuvši kroz ključanicu, da ih možda prestraši. Ali nije ni Šlojme kriknuo u snu, ni kuharica, jer je to bilo neobično jako i vrlo blizu. Ona zovne polako:

- Tata.

Ne javlja se. Spava. I više ga nije zvala. Oprezno se digla, pošla do prozora, da vidi prema svijetlu ulične svjetiljke, koliko je sati na njezinoj uri. Dva sata. Vrati se jednako oprezno u postelju, da ne probudi oca. Probudi li se, ne će više zaspati i bit će sutra skršen i umoran.

Dolje se pojačavala buka i razgovor, sad kao da se svađaju. I nešto se srušilo, kao da je pao stolac. Probudit će, zacijelo će ga probuditi. Bezobzirna bagaža, koliko je puta molila, da ne galame u noći, i uvijek obećavaju, da ne će, a oni uvijek isto. Kad je vidjela, da to ne prestaje, digne se, zaogrne i sađe u prizemlje. Ustavi se pred vratima, posluša i razabra, da se oni tamo natežu o neke pare, za koje su kartali. Jedan je dobio, a drugi kao da mu osporavaju pravo na dobitak. I to je išlo sve u kojekakvim usklicima i frazama, brutalnim i prostačkim, uvredama, psovkama, kao da su u kakvoj birtiji. Ona zakuca energično. Glasovi su se u isti čas primirili, a netko iznutra širokim, naglim zamahom otvori vrata.

Duhanski dim i vruć, zaparen zrak sa zadahom vina udari joj u lice. Oko stola sjedila su četiri mlada čovjeka, razbarušena i uzbuđena od igre, pića, duhana i prepirke, a peti je stajao iza vrata s rukom na kvaki. Svi se zagledaše u nju čekajući, da nešto reče, a jedan se polako digne, spustivši na stol dvije tri karte, što je držao u ruci, i izusti plaho:

- Dobar večer. Izvolite unutra.

Ona nije ulazila, naslonila se rukom i prsima na prag i reče tugaljivo molećim glasom:

- Gospodin Salf, kako bi bilo da se raziđete? Tako je kasno.

- Boga mi, sad ne idem, - klikne neki drugi, što je držao u ruci snop karata, spreman da nastavi igrati. - Meni ovdje stoji hiljada!

- Pa sutra možete nastaviti, - reče ona nešto jačim tonom. - Moj je otac bolestan, a ne može da zaspe od vaše buke.

- Sad ćemo, sad ćemo, gospođo! - umirivaše je Salf.

- Još triput bank, pa onda idemo, - prihvati onaj, što je držao vrata, visok i mršav klipan, dignuvši u zrak tri prsta nezgrapne ručetine i rastegnuvši gornju usnu, ispod koje se pokazivala mesnata crvena pruga, kao da mu je ta usna dvostruka.

- I molim, budite tihi, - ona opet ublaži glas, - i kad odete, nemojte lupati vratima. Laku noć.

Onaj klipan zatvori za njom vrata i čula je, kako je zaviknuo drugovima:

- All right!

- Pst! Pst!

Onaj nadoda glasno:

- Okladio bih se, da nema ispod mantla ništa osim košulje.

Treći jedan odgovori:

- Mogao si pogledati, bila ti je blizu.

Salf reče sa stisnutim zubima:

- Svinjo, prestani.

Kako se bila ustavila, da čuje, šta govore, poleti sada uza stepenice, u strahu da možda koji od njih ne poleti za njom, ili jer joj je bilo studeno.

Bilo je koncem marta, a noći su uvijek hladne. Dolibi se do postelje i uvuče se polako ispod pokrivala.

Oni su dolje mirovali, na momente se čuo razgovor ili koji jači glas, ali inače kao da ih i nema. Giga nije mogla zaspati. Silazak njen u prizemlje, susret s onim ljudima i neprijatna dužnost da ih ušutkava u tako kasno doba, žestoko je uzbudiše. A uopće ju je iritirala čitava stvar s tim podstanarom, koga im je nametnuo stanarinski ured ima već dva mjeseca. Kakva je to samo bila borba! Otac nije izlazio, jer je bio vrlo slab, razdražljiv, agresivan i uhvatili bi ga napadaji srdžbe, kakvih nije imao nikad prije.

Prviput se razbjesnio baš onda, kad je došla komisija odjela za socijalnu skrb, da pregleda njihov stan i da vidi, ima li i kod njih suvišnih prostorija, koje bi se mogle dodijeliti nekome, koji je bez stana, a mora boraviti u Zagrebu, jer je ili državni namještenik ili pripadnik ove općine, ili ga drugi važni razlozi opće naravi sile da ovdje stanuje.

Kad je stari Remetinec vidio pred sobom članove komisije, koju je uostalom sa strepnjom i nemirom danomice očekivao poslije šetnje u Tuškancu s onim pjesnikom, gotovo da se nije srušio na zemlju. Giga ga pridržala i izjavila onoj gospodi:

- Gospodo, suvišno je da pregledavate našu kuću. Nas ima petero i tu nema više mjesta ni za koga.

- Uvjerit ćemo se sami o tome, gospodo, - reče jedan od njih tako hladno i stvarno, da je ona vidjela, kako je uzaludan svaki pokušaj, da ga odvrati od pregledbe. No ona ipak nadoda:

- Imajte obzira s mojim ocem. On je bolestan.

Drugi član komisije, koji joj dozove u pamet onog općinskog činovnika u Stanislavovu, Perczinskog, ne će mu zaboraviti imena, dok je živa, jer je bio ospičav i imao oči od aspika, reče sa sarkastičnom bezobraznošću:

- Mi nismo došli amo radi bilo koga, nego samo da vidimo, koliko imate suvišnih soba.

Na to je savjetnik skočio sa stolca i razvikao se i razgoropadio, kao da je opsjednut:

- Ne vrijeđajte! Budite pristojni! Odlazite! Ja ću se pritužiti vašem šefu! Odlazite!

Činovnici su bili iznenađeni tim ispadom, šutjeli su i nisu se micali s mjesta. Giga primi oca ispod ruke i vodeći ga iz sobe reče mu:

- Molim, počekajte. Vratit ću se odmah.

Kad se vratila, zamoli ih da oproste, no njen je otac žrtva svojih nerava i nema uopće nikakve vlasti nad sobom. Ona će ih izvjestiti o svemu, što žele znati. Izjavljuje im unaprijed, kako su ona i otac apsolutno protiv toga, da itko dođe u njihovu kuću kao podstanar, i tu im navede ove i one razloge, razborite i nerazborite, umjesne i neumjesne, da ih bilo kako uvjeri o opravdanosti svoga protivljenja. Pogotovo ih moli, da ne pregledavaju ovaj čas njen stan u prvom katu, jer su i onako gore sve sobe zapremljene.

Činovnici su se zadovoljili njenim izjavama i samo su pregledavali prizemlje. Napisali su u nekakvoj skrižaljki: u mansardi dvije sobice, obje zapremljeno, u prvom katu tri, stan profesora Barića i žene, u prizemlju stan od dvije sobe, u kome stanuje savjetnik u m. pl. Remetinec.

Kad je sve bilo popisano, reče joj onaj prvi činovnik:

- Gospođo, ne vjerujem da ćete moći izbjeći odredbama zakona o stanovima. Ove vam se dvije sobe mogu oduzeti i dati na upotrebu jednoj ili dvojici, a možda i trojici ljudi, koji imaju u Zagrebu pravo boravka. Mi ćemo vam ipak doći toliko ususret, da ćemo zabilježiti, kako samo jedna soba dolazi u obzir - za jednu osobu. Morate se s tim sprijateljiti i budite zadovoljni, što je tako. Stambeni će ured dodijeliti sobu jednom molitelju i odrediti visinu stanarine.

Dvije tri nedjelje poslije toga uselio se u jednu od onih prizemnih soba gospodin Salf, carinski činovnik. Robustan, nabijen, bravurozno surov, okrugle glave s vrlo izbočenim ličnim kostima, cecav u hodu, preko pasa povezan kajišem, koji je izvirivao ispod zgužvanog prsluka. Pravi tip polugrađanina i poluseljačkog provincijalca, amalgam prostote i civiliziranosti, opanak i lakovana cipela, što je zaboravilo da hoda po blatnom seoskom sokaku, a na trotoar se nije priviklo. Izlazi na ulicu prebacivši kaput preko ramena, ili kad ga obuče, nikad ga ne zakopčava, nadigne ogrlicu uza zatiljak, a uvijek s rukama u džepovima od hlača. Ali ni u čemu se nije toliko ispoljivala njegova neuglađenost, koliko u govoru. Njegova se ruka znala ipak prevući rukavicom, na njegovoj se glavi smjestio kako tako halbcilinder, ali njegov govor nije podnosio nikakva nasilja civilizacije. To je ostalo nekompromisno surovo u akcentu, u izrazu, u frazi, pa i onda, kad je govorio sa ženama i kad je nastojao, da im se ulaska i svidi. »Boga mi« i »Boga vam«, »oca mu« i »mater mu njegovu«, i čitav rječnik drugih riječi, koje se ne pišu, ali zvirlaju kao muhe kroz naš svagdanji život, prateći nas po lokalima, ulicama, sajmovima, proštenjima, slavama, putovanjima, a onda geste: udarac nogom, ili »bosanski grb« ili pljucanje, sve je to Salf upotrebljavao izdašno i s nasladom.

Istog dana, kad je dobio akt od stambenog ureda, da mu je dodijeljena soba u prizemlju Remetinčeve kuće, dovezao se tamo fijakerom on i njegove dvije velike košare s pletenim poklopcem, koji se zatvara gvozdenom prečkom i katancima. Zazvoni tako žestoko, da je stari savjetnik užasnut poletio k prozoru, misleći, da se nešto Gigi dogodilo. On upita došljaka, sluteći već, kad je vidio košare, što ga vodi ovamo:

- Koga tražite?

- Jeste li vi ovdje gazda? - upita sa svoje strane Salf.

- Jesam, što želite?

- U kuću želim. Ja sam državni činovnik, premješten u Zagreb, i ovdje mi je dodijeljen stan. Imam hartiju u džepu.

-. Ja nisam primio ništa, - odgovori diplomatski savjetnik. - I ne mogu vas pustiti, dok ne dobijem naloga.

- No, majku mu, što mi pripovijeda! - reče začuđeno Salf i izvuče neki akt. - Ako ga vi nemate, ali ga imam ja. Od danas imam pravo stanovati u ovoj kući, u uličnoj sobi, u prizemlju desno. Otvorite vrata.

- Ja nisam vratar, - odgovori savjetnik dostojanstveno. - Ali i da jesam, ne bih vas pustio u kuću prije, nego dobijem službeni nalog.

- Koješta! - usklikne carinik. - Otvorite i ne šalite se. Gdje ću ja sada, ako ne ovdje!

- Pođite u hotel i čekajte, dok meni dostave nalog.

- Pa dolazim iz hotela, majku mu! Tamo je moja soba već zauzeta, i ne moga se više vraćati.

- Žao mi je, - slegne Remetinec ramenima, - ne mogu vam pomoći.

I nestane ga s prozora.

Sad se Salf ušeta po trotoaru i oko fijakera, studirajući, što da učini. Najednom štrcne pljuvačku kroz zube i reče kočijašu:

- Jes' ga čuo, Boga mu, što veli? Da nema naloga.

Kočijaš se nasmije.

- Tak je bilo i z menom, mladi gospon! Pol leta sam hranil konjčeke, a nisam mogel pelati fijakera, jer nije došla koncesija.

- Vrag bi vas razumio, - usklikne Salf ne znajući, što onaj govori. Onda poleti opet do vrata i žestoko povuče nekoliko puta zvono.

Nitko se nije javljao. Ni onda, kad je Salf desetak puta potegao zvono. Samo se čulo, kako se prosipa jaki zvuk starinskog metala kroz mirnu kuću, a u kući kao da je sve izumrlo.

Salf je kleo i psovao, pljuckao i puhao, prijetio šakom i riječima, a konačno stao nogom udarati po vratima, a rukom vući zvono.

Na susjednim kućama pootvarali se prozori i radoznao svijet provirio, da vidi, što se to događa pred Remetinčevom kućom, u kojoj je inače sve tako mirno i čiji ukućani ne žive glasno svoj život, nego ga šapću.

Carinik odmah započe pripovijedati onima po prozorima svoju nezgodu, iako mu nitko nije odgovarao niti ga za što pitao. Dobio on službeno sobu, ima akt s državnim murom, a onaj, eto, ne da mu da uđe u kuću. Veli da nije primio naloga. Šta će, Boga mu, nalog, kad ja imam dopuštenje. Je li taj čovjek pri sebi? Pita on njih, je li taj čovjek zna što čini. Sili ga, da tu čeka s fijakerom, koji se mora platiti za svaku minutu, i da gubi vrijeme, a službenik je i morao bi u kancelariju. Onda opet nastavi lupati i zvoniti.

Uto se pojavi na uglu Kapucinske Giga sa Šlojmom. Znala je odmah, da je to njihov podstanar. Kad ga je vidjela onako uzvrpoljena i nasilna, dosjetila se, da je nešto s ocem doživio. Požuri ono nekoliko koraka, mahne mu rukom da ne buči i približavajući mu se upita ga, zašto tako galami. Kad ga je čula, kako odgovara i kad ga je bolje promotrila, zaprepasti se. Radije bi vidjela u svojoj kući i siromaha, i seljaka, i radnika, nego toga klipana. Pa i da je odrpanac kakav, mislila je, samo ne netko ovakav. Ni od čega nije tako bježala kao od prostakluka, koji je okrečen civilizacijom. Kadgod je zinuo, čekala je sa zebnjom, šta će reći. Zato ga je i pitala vrlo malo. Zatraži, da joj pokaže akt stambenog ureda, pa kad je vidjela, što u njemu piše, reče:

- Sve je u redu. Doduše, moj otac ima pravo, mi nismo dužni da vas na temelju toga rješenja primimo u kuću, ali ne ću da vas stavljam u nepriliku i da vucarite tu vašu prtljagu. Dođite, da vam pokažem vašu sobu.

Tad ga Giga upozori, kakva su oni porodica, navikla na mir i čistoću, kako je stari otac neobično osjetljiv, boležljiv, čangrizav, pa valja i on da ima u svemu obzira prema njemu, neka ne lupa vratima i ne bude preveć bučan, osobito noću, kad dolazi kući. I još koješta. Salf je slušao sa šeširom na glavi i s rukama u džepovima, pa pljuckao kadikad oko sebe po podu. Ona taktično primijeti:

- Da, vidite, sluškinja je zaboravila pljuvačnicu. Ako vam što treba, tu je zvono i ona će vas poslužiti. Morate joj dati nešto svakog mjeseca, kad budete plaćali najamninu. U svemu se, dakle, obraćajte na nju, jer ni ja ni otac ne bi htjeli imati s tim brige. Mi imamo naša lična okapanja, i dosta smo sami sebi.

Carinik je slušao i gledao u nju malko nasmijanim očima. Kad je svršila, reče:

- Ne bojte se, gospođo, sve će biti kako želite. Ja vas, Boga mi, ne ću puno smetati, jer sam po čitav dan vani, a i na večer sam obično negdje s drugovima.

Giga se brzo sprijatelji sa činjenicom, da je u kući stranac, i nije više mislila na to. Ispočetka je Salf bio nezapažljiv, obziran, nije ga se čulo ni kad odlazi ni kad dolazi. Ali stari Remetinec nije nikako mogao prijeći preko toga. Nije mu jednostavno išlo u glavu, da netko može stanovati u njegovoj kući protiv njegove volje, tko nije domaći, tko njima ne pripada, kome on ne zna ni imena, ni odakle je, a malo mu je i stalo da to zna. Sjedio je gore - u svojim naslonjačima, ležao na kanapeju, spavao u postelji i uvijek ga držao osjećaj, kako ispod njega živi onaj čovjek, koji ima pravo da otključava vrata, da otvara prozore, da ulazi i izlazi kad hoće. Bilo mu je pri duši, kao da on nije više tu svoj gospodar, kao da je onaj donji dio otkinut od kuće i da ga je potpuno prisvojio onaj uljez. A kad god bi prolazio mimo onih vrata, gnušao se i mrmljao nešto u preziru i negodovanju. Dobro je pazio je li onaj izašao iz kuće, o tom ga obično Šlojme izvješćivao, inače ne bi prošao kraj njegovih vrata, pa da ga vani čeka još kako važna stvar.

Ali sve je još bilo dobro, dok nije k Salfu počelo zalaziti nekoliko prijatelja i znanaca, da piju i da kartaju.

Bilo je to društvo mladih aferista i špekulanata, koji su svojom promućurnom bezobzirnošću hvatali konjunkturu i pravili kojekakve poslove, pomoću kojih se u ono vrijeme dolazilo lako do novaca. Agenti, šverceri, prekupljivači i preprodavači svega i svačega, zasluživajući na tisuće i tisuće, da ih malo zatim potroše po lokalima i izgube u kartašnicama. Izgleda tako, da je i njihovo poznanstvo potjecalo otale, što se često sretoše kod kakva kartaškog stola ili u ekvivoknim noćnim etablismanima, pa u jednoj prigodi odlučiše da slože partiju kod jednog od njih, mjesto u kavanama na očigled čitavog svijeta. Pogotovo Salf nastojaše, da se to aranžira, jer on kao državni činovnik nije htio da se o njemu raširi mišljenje, da je kockar. A kako je njegov stan bio najpodesniji, sakriven u maloj ulici, udoban, s vlasnicima, koji ne zanovijetaju, složiše se lako da se sastaju kod njega.

Odmah poslije večere započelo bi to njihovo kartanje i trajalo do u rane ure slijedećeg dana. Donijeli bi vina i jestiva, da im bude jednako dobro i ugodno kao u kartašnici.

Prvo su vrijeme nastojali, da budu što tiši i obzirniji, pa nije dolazilo nikad do ispada među njima. Ali je stari Remetinec, ionako razjaren zbog toga prisilnog ukonačenja, kad se dosjetio, da se oni dolje kartaju (iako mu je Giga to sakrivala i uvjeravala ga, kako se mladi ljudi sastaju samo na razgovor, na partiju šaha, na nedužnu kakvu zabavu), zapao u takvo bjesnilo, da je izgledalo, da će šenuti umom. Giga ga nije nikad vidjela takva. Nemoć, da to zapriječi i sila, da to podnosi, zagrizoše se zubima u njegov mozak kao dvije zmije ljutice, a on im se otimao s uzaludnom bjesomučnošću, od koje je strahovito patio. Takva što u njegovoj kući. Birtija i kartašnica! Još neka dovedu i kakve ženetine, pa je stvar kompletna! Giga je uhvatila jedan dan Salfa, rekla mu kako njezinu ocu to nije pravo i molila ga, da malo prorijede svoje sastanke:

- Da je to jedamput na nedjelju, - reče, - još bi se dalo podnijeti, ali ovako noć na noć, pa to nije moguće izdržati.

Salf je pokušao da bude što učtiviji, ali kud bi mu to uspjelo, kad je sav, koliko ga je bilo, bio neučtivost glomazna i goropadna:

- Pa nemojte, gospodo, tako! - govorio je kopkajući rukama po džepovima pantalona. - Zar, Boga mu, nitko ne smije k meni na čašu vina! To vi mene tjerate u bircus, a ja volim da stojim kod kuće. Nemojte tako! Plaćam li vam pošteno kiriju? Plaćam! Je li vas čime bunim? Ne bunim! Je li to moj stan, u koji ja mogu valjda dovesti svoje znance i drugove? Jest. Pa šta hoćete od mene? Recite po duši, kako vi to zamišljate, da bih ja mogao čmariti ovdje sâm u dugim večerima ili lijegati rano, kao da sam ja stara drijemežna kokoš. Jok vala! Crko bi sâm od duga časa ili bi postao pijanica, što bi vam opet bilo krivo. Jer bolje vam je, da kod mene sjedi dvaest trijeznih prijatelja, neg da vam ja, u noći kasno, dolazim kući nakresan. Trefi se još da nabasam na vašu, mjesto na svoju postelju.

Misleći, da je rekao nešto vrlo zgodno, podiže se i zaljulja na prstima svojih raskrebečenih nogu, uvijek s rukama u džepovima i nasmije se bravurozno čekajući, što će ona reći.

Ali Giga kao da je to prečula, iako joj talas krvi šikne u glavu. Brže bolje prihvati:

- Zašto se po koju večer ne sastajete kod drugih? Valjda i drugi imaju svoj stan.

- Točno da imaju, - odvrati on, - samo svugdje su vam neke smetnje. Nigdje nismo tako nesmetani kao kod mene.

- Pa zar se baš morate kartati? - zapita Giga s nešto ljupkijim akcentom. - Nije li bolje, da prolazite vaše večeri u kazalištu i kinu, ili da se zavrtite malo na kojoj čajanci. Ima vam toga dosta u Zagrebu.

- Kušali smo mi i to! - odgovori on. - Ali sve to dosadi. Vjerujte, gospođo; sve dosadi, ali kocka nikada! I kino, i teatar, i igranka i žena, sve to možeš onako, kojiput, u ove ili one dane, po jednu ili dvije ure, ali karte, Boga mi, možeš uvijek i dokle god hoćeš. Nikad da se izdovoljiš ni da se nasitiš. Ja vam mogu sjediti uz njih od večera do jutra, od jutra do večera, pa da mi ih još uvijek nije dosta.

Pritom sklopi ruke iza zatiljka, protegne se, da mu se ispod prsluka vidio kajiš i dio trbuha, nategnut pod košuljom, te uzdahnuvši reče:

- Eh, majka im, šta ih volim!

Giga videći tu gestu, ustukne, no onda se nasmiješi i upita:

- Karte?

- Da, karte.

- Ali zar vam nije žao novaca, koje gubite?

- Ne gubim vam ja tako lako.

- Tko igra, taj mora i gubiti, - reče Giga.

- Tko sa mnom igra, mora izgubiti, - pohvali se Salf. - Lija sam vam ja.

- Pa kako vam to uspijeva? - zainteresira se ona sve to više, jer joj je najednom sve to izgledalo čudnovato.

- Imam vam ja svoj sistem.

- Svaki valjda ima svoj sistem?

- Samo je jedan dobar, a to je moj! - pribode se on kažiprstom u prsa.

Giga ga pogleda lukavo-sumnjivo i zaprijeti mu prstom:

- Pazite, da se ne dozna za nj.

Salf sada upravi kažiprst u čelo i:

- Za to treba inteligencija! - reče naglašujući i produžujući ono drugo »e«.

I zacijelo je ta njegova »inteligencija« bila povodom, da su se one večeri, kad je Giga silazila k njima, nakon nekog vremena, što se ona vratila u postelju, nemilo posvađali i potukli, da su se lomile stolice i praskale čaše, uz kriku i galamu, od čega se kuća tresla od temelja pa do krova. Giga se naglo digla, no ostala je malko sjedeći na ivici od postelje i počekala, da se otac probudi. Kad je vidjela, da on miruje, pošla je k njemu, stala uz njegovu postelju, da bude odmah uz njega, kad se trgne iz sna, a međutim je slušala, kako se oni dolje bjesomučno kavže, u vrtlogu psovaka i grdnja:

- Lupež!

- Lopov!

- Bandit jedan!

- Mrčio si karte!

- Vraćaj pare!

- Zatuci ga!

Napokon između svega toga probije odozdo jauk, kao da je nekom zarinut nož u leđa ili trbuh.

Giga se instinktivno nagne nad oca, kao da ga hoće obraniti i zapriječiti mu da čuje. Pritom dodirne dlanom njegovo lice, ali u isti čas ustegne ruku k sebi, protrnula od užasa. Kao da je svega nestalo, što je do tog trenutka obuzimalo njen interes, ništa više nije čula, ni za što nije marila, samo strahovita sumnja u mislima, a na dlanu led ponesen od očeva lica. I pružala je onu ruku tražeći u mraku očevo čelo, polako, polako, da je opet hitro povuče, i ponovo pruži, i opet ponovo vrati, dok napokon ne prebaci pokrivalo i s obje ruke zgrabi njegovu, ukočenu i hladnu, kao što je bio sav hladan i mrtav.

Koljena joj se prebiše kao dvije staklene šipke, i sruši se preko očeve postelje, gotovo i ona leš, bešćutna i obamrla. Tako je nađe sluškinja, koja se, poletjevši u prizemlje, da vidi što se tamo događa i izbacivši Salfove drugove napolje, vraćala i navirila u sobu svojih gospodara, da čuje, što vele oni na izgrede onih lopuža.