Giga Barićeva/1.4.4

←Freddy (terakota)

Giga Barićeva —  Bela Balaško (karikatura) autor: Milan Begović

Mister Kvit (pastel)→

4. Bela Balaško. (Karikatura)

- Bela Balaško! - izreče Giga svih pet slovaka neobičnom brzinom udarivši akcenat na posljednji a, i pritom podiže perom crtanu karikaturu jednoga koščatog i bradatog gospodina s plačljivim, izbuljenim volovskim očima i s velikim cvijetom u zapučku.

Irini Aleksandrovnoj pričinila se ta riječ: Belabalaško kao kakvo orijentalno, možda armensko ili tatarsko ime, pa je pomnjivije pogledala crtež. Kad je vidjela, da ta slika ne predstavlja nikakvog orijentalca, upita radoznalo Gigu:

- Kako ono rekoste, mila moja, kako se zove taj gospodin?

- Bela Balaško, Irina Aleksandrovna, jednostavno: Bela Balaško, rođen tamo dolje u Opatovini, prošao je svoje djetinjstvo puzajući po gelenderu od »Sto stubah«, ili iza kaptolske škole, gdje je igrao na špekule i šaketao se s deranima iz Nove Vesi i Kožarske ulice.

I Giga preleti u sekundi svojim mislima sve, što je znala o tome kavaliru.

Otac mu je imao malu pekarnu na uglu Tkalčićeve ulice i htio je namrijeti dečku svoj obrt i dućančić, pa ga je zarana počeo dresirati za taj posao. Još prije nô što je Bela morao u školu, naprtio mu je na leđa koš, da raznosi po susjedstvu svježe kifle i žemljičke za zajutrak lijenim buržujima i njihovoj pospanoj i prokšenoj dječurliji.

Ali novac, što bi ga Bela sakupljao od mušterija, nije se nikad slagao s izdanom robom, tako da je mali skoro svaki put, kad se vratio u pekarnu i napravio s ocem obračun, izvukao batine.

- Gdje su pare? - grmio je stari Balaško držeći svog dječaka preko koljena i prašeći straga njegove pantalone.

Bela je pustio staroga nek se iskali, stiskao zube i nije pod najjačim udarcima nijedamput zajaukao. Ali nije htio, a možda ni znao reći, što je učinio s parama, kojih nije donio.

- Jesi li ih izgubio?

- Nisam.

- Je li ti ih tko izmamio?

- Nije.

- Jesi li ih zaigrao?

- Nisam.

- Pa što je onda s njima?

- Ne znam.

- Slomit ću te kao cvibak, ti falot jedan! Ako se to drugi put dogodi, napravit ću od tebe prezl!

No sve očeve prijetnje pokazale su se uzaludne.

Sutra je bilo isto.

Napokon je stari pekar odlučio da uhodi mališa. Pošao je za njim Novom Vesi, Mlinarskom cestom i Jurjevskom ulicom. Kad je Bela došao na Kipni trg, dočekala ga je hrpica dječurlije: tri-četiri dječaka i dvije-tri djevojčice, svi otrcani i krmeljivi, s malim radoznalim očima i gladnim rukama.

Bela se uspne na Vrazovo šetalište, a hrpica za njim. Tamo se na jednoj klupi poredaše oko njega, a on je, metnuvši košaru preda se, dijelio kifle i žemljičke svojim proleterskim vršnjacima.

Stari zaobiđe s druge strane, ušavši u Opatičku ulicu i odatle u mali prolaz, što vodi u Dugu, pa stade iza ugla, odakle je mogao dobro vidjeti što djeca rade. Ta ga viktorhugovska slika nije ni najmanje oduševila. Kad je vidio, kako mali razdaje njegovu muku, razlije mu se žuč po čitavoj utrobi i on se zaleti u ono klupko, što se naginjalo nad košarom mirisavog njegova peciva.

Djeca se raštrkana kao golubovi, jedni držeći čvrsto svoj plijen, a drugi, što ne prispješe da izaberu, praznih ruku.

Bela ostade sâm na mjestu. Gledao je zaprepašteno u oca, kome su oči bile pune divlje vatre, kao dvije rasplamtjele krušne peći.

- Alzo tako ti, falot jedan, - stisne vilice novoveški purgar, - tako ti s mojom robom!

I za tren postade od maloga Bele: prezl.

Ova epizoda bila je odlučna za Belinu budućnost. Stari je naprtio koš s pecivom jednom od svojih naučnika, a sinu je dao torbu s knjigama:

- Naj pe halt v školu. Naj bu pop, če ima mehko srce, ili morti kaki profesor il sudec. Z njega vre ne bu nigdar pošten meštar!

Bela je i u školi ostao onaj isti altruist, s nepromijenjenim simpatijama za gladoviće, koji su većinom oko njega sjedili. Imao je neku čudnu averziju prema svakom drugu, koji je bio imalo bolje obučen i koji je imalo mirisao na gospodstvo.

Volio je tuberkulozne, anemične, skrofulozne drugove, koji spavaju u gnjilim i vlažnim podrumima, kojima su oci i majke služnici, pralje, kolporteri i zanatlije. Svaki od njih redovito je u po jutra dobivao od njega komadić peciva, katkad posuto makom ili slojem maslaca. Taj je običaj ponio on sa sobom i u gimnaziju, kamo ga je otac, kad je vidio da mali ima volje i sposobnosti, rado slao i sve moguće činio i žrtvovao da napreduje i dođe na sveučilište. I kao sveučilištarac Bela je pomagao tri siromašne radničke porodice iz susjedstva, koje su bile prilično opskrbljene djecom s praznim želucima.

Sad se stari Balaško nije više na to bunio kao nekada. Bela je samo rekao: daj ovima i ovima nešto malo više, a on je davao. Nije baš bio uvjeren, da se to mora, ali je mislio u sebi:

- Če dečko tak hoće, bu vre praf.

U dućanu mu je pomagala kći, nekoliko godina mlađa od Bele, koju su svi zvali Bikica, jer je još kao mala curička, riječ cvibak, po nekim tajanstvenim zakonima ljudskoga govornog organa, metatizirala u »bikec«. Pravo joj je ime bilo Roza ili Rozika, kako je to već stajalo na krsnom listu i školskim svjedodžbama.

Kako u kući već davno nije bilo majke, to je Bikica vodila kućanstvo još od vremena, kad je ostavila pučku školu. Imala je doduše uza se nekakvu staru sluškinju, ali je ona sa svim upravljala kao odrasla.

Kad je Bela došao na univerzu, Bikica je bila već velika djevojka od kojih šesnaest, sedamnaest godina. I koliko god je bila zauzeta brigom oko kućanstva i pedantnim nastojanjem, da njezini »muški« ne osjete da u kući fali žena i majka, ipak ju je počeo zanimati život i svijet i nešto je mamilo, da nađe svoje mjesto u svijetu. Još kao mala curica rado je zagledavala u ogledalo i kritički ispitivala, što je na njoj lijepo, a što nije. Čula je možda, da je netko nešto rekao o njezinim očima ili obrvama, pa se u njoj probudila svijest o važnosti lijepih detalja na ženskom licu i ona prirođena taština, koja ju je nagonila, da se što više uljepša i udesi. Ubrzo se snašla u svim teorijama i praktikama mode, modisterije, kozmetike i parfimerije, pa iako nije tjerala nikakav luksuz, oblačila se s mnogo jednostavnog šika i upotrebljavala ukusnim rafinmanom svoj ruž i puder.

Bela nije rado gledao kako se iz Bikice malo po malo razvija malograđanka. Najvolio bi, da je ostala onakva, kakva je bila i njihova mati: čedna obrtnička kći.

Ali Bikica bi mu odgovarala na njegove primjedbe:

- Ti ćeš brzo postati doktor, pa kako ćeš da ja izgledam kao kakva radnica ili provincijalka. Još se možda oženiš i dobiješ kakvu damu za ženu, pa kakva ću onda izgledati ja među vama?

I Bela se konačno toj činjenici prilagodio.

Bela nije bio nikakav kicoš, odijevao se jednostavno, ali ipak u skladu s modom i ukusom. Nije ni u čemu oponašao svoje drugove, nego je nastojao, da sve što je na njemu, odgovara njegovu tipu. Zato se nije brijao. Nosio je besprijekornu crnu Henri Quatre-bradu. Vrlo je često vodio sestru na šetnju, u kino, u teatar i kojekamo, gdje se svijet sastaje i zabavlja. Volio je, kad bi ga primila ispod ruke ljuljkajući se malko u bokovima, povlačila ga sobom naprvo, kao da nešto traži što im ide ususret. Volio je, kad ga je upozoravala na svijet oko njih, na lijepe žene i njihove haljine, na muškarce, koji je gledaju i koji joj se sviđaju. Pritom je upotrebljavala neke riječi i prispodobe, koje su podcrtavale ono, što je vrijedno da se zapazi i u čemu je čovjek mogao uživati.

- Gledaj, Bela, onu malu tamo. Oči su joj kao dvije šarene špekulice. Da ti se malo poigrati s njima!

Ili:

- A šta veliš na onaj bezobrazni nosić, dolje, među ona dva gospodina? Gleda preko njih, kao da i nisu kraj nje. Ne bih htjela u takvoj situaciji biti.

Ili:

- A od one dvije sestre, koja ti se više sviđa?

- Kako znaš da su sestre? - upita Bela.

- Po ušima. Uši su im jednako malene i jednako savijene kao sitni gramofončići. Meni se čini, kao da neprestano iz njih pjevucka: - Sestre smo! Sestre smo!

Bikica je imala i jednu prijateljicu. Neku Zdenku, kojoj je otac imao kuću uz njihovu. Zalazile su jedna k drugoj svaki dan, bile su često zajedno, pratile se i povjeravale u svim stvarima što su ih zanimale. Imale su istu krojačicu, istu modisticu, istu frizerku, zajedno prevrtale modne žurnale, kupovale štofove i parfimerijske artikle, čitale isti roman i gledale iste filmove.

Zdenka je išla neko vrijeme u gimnaziju, pa je bila i naobraženija, ali Bikica je po prirodi imala bolji ukus i hitrije shvaćanje. Zdenka je znala što je lijepa knjiga i dobar film, a Bikica šta je lijep šešir i ukusna fasona.

Tako su se te dvije novoveške djevojčice upotpunjavale i pretvarale malo pomalo u dame. Bela ih je vodio katkad u »City« ili Pik-bar, gdje su plesale, flirtovale, priučavale se društvenom općenju i prisvajale mondene alire. Tko ih je vidio kako večerom neženirano srču kroz slamku svoju bowlu iz stolovatih čaša i kako u sumornom ritmu igraju tango, ne bi nikad pomislio, da je jedna jutros izglačala snop rublja, a druga izbrojila kifle za zajutrak čitave Nove Vesi.

Međutim je Bela već svršio pravo, doktorirao i ušao u sudbenu službu. Marljiv i savjestan, stekao je kroz kratko vrijeme povjerenje starješina. Predsjednik suda uzeo ga k sebi kao pomoćnika i svak mu je proricao brzu i veliku karijeru.

A nije Bela bio običan dobar činovnik, kao što su inače svi karijeristi, niti se vješao za paragraf kao za nešto, što se ne da pomaknuti ni nategnuti.

- Nisu paragrafi čavli, - govorio je, - na koje se vješaju ljudi, kao kaputi na klinčanice, nego da s pomoću njih digneš čovjeka, gdje možeš. Na njih se samo onda vješa čovjek, kad u njemu više nema čovjeka.

Ali uza svu tu svoju humanost bio je strog, kad je trebalo da se pravda u nešto umiješa i izreče svoj sud. Nije volio izmotavanja ni zabašurivanja. Nek se otkrije čitava istina, pa makar sve propalo.

Stoga nije čudo da je Bela slovio kao nepodmitljiv. Ni dobra riječ, ni prijateljski obzir, ni bilo čiji interesi, a najmanje pak koristoljublje, nisu imali na nj nikakva uticaja. Bilo je slučajeva, gdje je i njegov starješina želio, da se riješi ovako i ovako, a ne onako i onako. Onda je Bela slegnuo ramenima i rekao:

- Gospodine predsjedniče, ako su po srijedi kakvi veliki razlozi, da bi ovaj slučaj valjalo riješiti drukčije, nego to zahtijeva zakon, molim, oduzmite mi akte i povjerite ih drugom.

Društvo, politika, kapital rado se i često upleću u sudske odluke. Imaju i moć i sredstva za to, pa imaju i uspjeha. Ali Bela se nije bojao nikakve moći niti su ga ikakva sredstva mogla navesti, da odstupi od svog mišljenja. Pa tko je god želio, da mimoiđe pravedno rješenje, taj je, znajući kakav je Bela čovjek, nastojao prije svega, da njegov udes ne dođe u Beline ruke. Jedino gdje je Bela katkad popustio i odvinuo paragraf jače, nego se smjelo, bilo je kad je pred njim stajao član siromašnog svijeta, koga bi glad, nevolja ili bolest nagnale na sudar sa zakonima.

Tu je Bela postajao onaj mali nekadanji raznašač kifla i žemljičaka i dijelio koliko je više znao i mogao. Više nego jedamput prigovarao mu je predsjednik što je bio preblag u osudi, a njemu se onda pričinjalo da sluša prijekore svog starog oca.

Još je nešto nagonilo Belu da se smiluje optuženome: ako je počinio zlodjelo radi žene. Tko je pod utjecajem žene, taj je neodgovoran. Žena je jača nego glad. Okrutnija nego nevolja. Teža nego bolest. Čovjek uz nju postaje nerazumno dijete. Ili surova neukrotiva zvijer. S njom tepa i jeca. Radi nje i ubija. Da je nakiti, skida dragulje sa čudotvorne Bogorodice u zavjetnoj crkvi. Da je nasmiješi, uništava baštine i upropašćuje porodice. Da je dobije, pali, utapa, ubija.

Evo, molim vas, ovaj ovdje: slom banke? Među milijunskim ciframa svjetlucaju dva šarena oka, kao, kako ono reče Bikica, kao dvije špekulice.

A ovdje: prevarno igranje na kartama. Pregledajte malo bolje te ubilježene karte. Šta ne vidite? Četiri dame: jedna sa strelicom, kojom ranjava, druga s Pandorinom kutijom, treća s cvijetom, a četvrta sa srcem. Kako je sve to jasno: sreća i nesreća, radost i bol, zanos i ludost, život i smrt s njima i u njima. Šta znači prema svemu tome mali ubodi iglicom na leđima karata, koji šapću igračevim prstima: - Tu sam, povećaj uložak. Podeseterostruči ga. Postostruči ga. - A hrpa se žetona diže pred njim kao piramida.

A ovo umorstvo? Mlad student koji ubija glumicu, zrelu, rafiniranu, proračunanu ljubovcu u času kad ostavlja hotel, gdje se sastajala s bogatim suparnikom. Tražio je od grada do grada, jurio od hotela do hotela, kroz stotine ulica, stotine vrata, uz bezbroj stepenica u ljubomornom i mahnitom tempu, sa zgrčenim prstom uz kokot dragoga browninga i zgrčenom krvi u praznim moždanima. Prebijen u koljenima, slomljen u nadama, skršen u življenju.

Bela je sâm doživio časove sličnog ludila. On je također bio na rubu ponora, i samo ga je sticaj prilika spasio da se ne surva u nj. Bilo je to u ono vrijeme, kad je sa svojom sestrom zalazio i on k susjedi Zdenki i s njima išao po barovima, na izlete, u kina. Zdenkine plavomliječne caklenaste oči s mrtvim, nijemim, opalnim pogledom imale su čudan utjecaj na još neiskusna mladića. One su njezinu licu davale neku misterioznost. Kao prazne oči na klasičnim mramornim plastikama.

Bela je imao neki strah od tih očiju. Što je postajao intimniji sa Zdenkom, to su mu se činile misterioznije. On kroz njih nije nikada mogao vidjeti, šta se u Zdenki događa, one nisu bile ono što se kaže »ogledalo duše«, nego zamagljene i neprodirne, kao da je preko njih prevučena koprena leda. Kad su se smijale, ostajale su nepomične pod blijedim vjeđama i žutim trepavicama, bez svijetla, pune samo mrtvog, beščutnog refleksa, poput onoga što ga daje srebrna hartija. U poljupcu se nisu nikad zatvarale. Ukočene, apatične, suhe slegle se u dno svojih očnica, kao dva mrtva svjedoka, koji ne mogu ništa registrirati i ni o čemu svjedočiti.

- U što gledaš, kad me ljubiš? - pitao je katkad. Držao je sâm otvorene oči, da vidi njezine.

- Ni u što, - odgovarala je ona.

- Pa zašto ih ne zatvaraš?

- Ne znam zašto bi ih zatvarala. Ja onda i onako ne gledam ni u što. Ja uopće i ne mislim, da si ti, koji me ljubi. Mogao bi na tvom mjestu biti i netko drugi.

- Svejedno tko?

- Svejedno. Ja osjećam onda samo poljubac.

One tri-četiri godine Beline i Zdenkine ljubavi bile su za nj gotov delirij. Držalo ga je kao groznica. Tko god je primio njegovu ruku, osjetio je u njoj abnormalnost temperature. U njegovim zjenicama gubio se nesiguran, često puta nenazočan pogled.

Kroz to je vrijeme položio sve svoje ispite i postao doktor. Htio je da svrši. Radi nje, koju je mislio oženiti. To je učenje bilo fanatičan napor. Natezao je nerve, kao što lađari natežu konope, kojima povlače lađu uz vodu. Sipao je u mozak ispitno gradivo kao berači grožđe u rešeto za mošt. Valja svršiti. Što prije. Što prije.

Zdenka je često puta dolazila k njemu, dok je učio i stavljala mu svoju ledenu ruku na čelo. Njezini dugi, bijeli prsti prešli bi katkad preko njegovih usta, a on ih je ljubio morboznom strasti skližući usne uzduž svakoga prsta i ližući njezin neosjetljivi dlan.

Dok se spremao za zadnji ispit, izlazio je s njom vrlo rijetko. Ona je pratila Bikicu na njezine sastanke s nekim Dalmatincem, visokim i krupnim, koji je imao oči velike i vječno razdražene kao kakva grabežljiva ptica, a ruke koščate i grčevite kao čampre. Bikica je bila potpuno fascinirana od vatre onih očiju i grčevitosti onih ruku. Od prvog njihova susreta osjetila se njegova. Istina, on je odmah nastupio naprasito, bez okolišanja, siguran, kao da pristupa čaši vina, koju hoće da ispije, ali ni ona nije uzmicala niti se otimala, kao ni čaša, koja je ponuđena. Bilo je to u kinu, uopće prvi put kad su se sreli i vidjeli. Zdenka i ona bile su same; Bela je ostao kod kuće i učio. Kraj nje je sjedio nekakav glomazan čovjek, komu nije mogla vidjeti lica, toliko je bio krupan. A da ga je htjela pogledati, morala bi podići glavu.

Najednom, dok je film šumio, a muzika sentimentalno odjekivala, pokri njezinu ruku, koja se držala ručke među dvjema stolicama, jedan ogroman dlan. Ona u prvi čas nije trgnula rukom, samo se okrenula, digla glavu i pogledala u oči svome susjedu.

On je gledao ravno u platno, kao da ga se ona i ne tiče. Njegov je pogled bio mokar, kao da je pun vode.

Bikica pokuša da izvuče ruku ispod one tople, mesnate gromade, ali Dalmatinac stisne prste.

- Oprostite, to je vaša ruka, - reče još ne dižući ruke. Tako sam se zadubio u predstavu, da nisam ni znao što činim.

Bikica ga samo pogleda i htjede izvući ruku. On stisne jače i reče:

- Pa kad je već jednom tako, pustite, nek tako i ostane.

I nisu više progovorili. Nju su boljeli zglobovi i ukočila joj se podlaktica, ali se nije micala. Nije više pratila igre, jer su se sve njezine misli sakupile pod onom velikom muškom šakom. U grlu joj je kucala krv i teško je disala. On je dalje mirno gledao film.

Tako su ostali sve do pauze. Čim je planulo svjetlo u sali, on diže ruku, izvuče iz kaputa rubac, prijeđe njime preko usta i nosa, zatim se nagne malko k Bikici:

- Predstavite me vašoj prijateljici.

- Kako, kad ne znam ni ja, tko ste ni šta ste?

Međutim je Dalmatinac sreo hladni i prozirni Zdenkin pogled. I pruži joj ruku iza Bikičinih leđa:

- Uostalom ja poznam i vas. Vozimo se često tramvajem. Ja stanujem na Zvijezdi.

Kad prođe pauza, uze Dalmatinac Bikičinu ruku, stavi je na ručku, pokrije je svojim dlanom, sve kao i prije. Bikicu su opet boljeli zglobovi u prstima i ukočila joj se podlaktica. A on je, sve do konca, nepomično, kroz vodu svojih očiju gledao film.

Odonda nije više Bikica bila svoja. Dalmatinac ju je uzeo čitavu u svoju šaku, kao svoj rubac, i radio od nje šta ga je bilo volja. Neotporna kao list na vjetru, nerazumna kao kakva igračka i podatljiva poput meke travne staze, što se vijuga livadom.

Kad je Bela promoviran na doktora, priredio je stari Balaško svečanu večeru. Pozvao je nekoliko rođaka i kumova, a došli su, naravno, i Zdenka i Dalmatinac. Dalmatinca su u posljednje vrijeme smatrali za Bikičina vjerenika, a Zdenka i Bela imali su se za koji mjesec uzeti.

U maloj purgarskoj kućici u Novoj Vesi bilo je te večeri neobično bučno. Pilo se i pjevalo, nazdravljalo i plesalo. Kao kakav kataralni starčić hroptao je gramofon poznate fokstrote i čarlstone, a labavi se pod udubljivao i dizao pod ludim mladim nogama. Stari Balaško, napunjen vinom, govorio je svaki čas svom sinu:

- Naj se kucnemo, gospon doktor.

Dalmatinac je neprestano pozivao Zdenku, da s njim pleše. Pritom bi je čitavu obujmio desnom rukom sežući svojim velikim prstima do njezinih prsiju:

- Znaš, Bikice, ona pleše bolje od tebe.

Bikica je nedužno odgovarala:

- To kažu svi. Samo ti pleši s njom. Ja radije sjedim.

Zdenka je, plešući, pomalo zatvarala oči.

Bela je to opazio i čudio se. On je dosada uvijek držao, da ona nikad ne zatvara očiju. Jedva kad spava. A gle, sada, kao da uživa. Onda je opazio, kako je Dalmatinac drži. To ga zbuni. Ipak su ti moderni plesovi nepristojni. Čudnovato, kako to ljudi dopuštaju svojim ženama.

I pođe naglo k plešećem paru:

- Dopustite, i ja bih rado ovaj tango...

Zdenka je u taj čas imala zatvorene oči. Kad je čula Belin glas, sitno zažmiri, da se vidjelo samo bijelo među trepavicama, prihvati čvršće plesača i reče:

- Ne, sad ne. Mi idemo tako lijepo zajedno.

Dalmatinac joj zadre svih svojih pet prsta u desnu grud i zavrti je dalje. Bela osta sekundu na mjestu, onda priđe ka gramofonu u ustavi ga. Zdenka se otrgne od plesača i pogleda Belu dugim, ledenim, apatičnim pogledom, da je protrnuo.

Dalmatinac je u isti čas rekao glasno, da je ona mogla čuti:

- Idiot.

A stari Balaško, koji je kroz maglu svoga pijanstva ipak razumio Belinu gestu, izmuca buršikozno:

- Pa kaj su oni, gospon doktor, morti ajferzihtig? Če ni jedna, bu jih vre jezero drugih.

Bikica uhvati oca za lakat:

- Šuti, tatice, to se ne govori.

Ali je i ona osjetila slabinu u listovima. I njoj je bilo teško.

Već u jutro slijedećega dana znala je čitava Nova Ves, da je Zdenke nestalo. Ukućani su najprije opazili, da je uzela svoje rublje i haljine, a onda su na krevetu pod jastukom našli cedulju:

»Nemojte me tražiti. Za koji dan saznat ćete sve.«

I Bela i Bikica znali su odmah, da je pobjegla s Dalmatincem. Bikica se složila kao kućica od karata. Bela je uzeo svoj revolver, napunio ga i poletio na Zvijezdu, uvjeren da će ih tamo zateći:

- Ustrijelit ću ih oboje.

Stari je Balaško digao polumrtvu kćer s poda, položio je na sofu i držeći bocu s octom tro joj čelo i sljepočice:

- Hohštapler jedan dalmatinski!

Bela je međutim sjedio u Dalmatinčevoj sobi i slušao, šta mu je pričala njegova gazdarica. Ona ga je čula u noći oko dva ili tri sata, ne zna točno, jer su gradske ure otkucavale jedna za drugom, a kako je bila jako pospana, nije ih razaznavala. Došao je automobilom, koji je ostao pred kućom. S njim je došla i jedna ženska. Govorili su i smijali se, ali ona nije razumjela ni jedne riječi. Čula je guranje stolica, otvaranje ormara i ladica i neprestano koracanje po sobi. Mladi je gospodin pakirao svoje kofere. To joj je bilo jasno. K njemu su često dolazile kojekakve ženske, ali dosada nije tako čudnovate halabuke nikada čula. Onda je ona, nešto iz radoznalosti, da dozna šta se sprema, a nešto od straha, da joj stanar ne ode bez otkaza, zakucala na njegova vrata.

- Tko je? - upita on srdito iznutra.

- Kaj ideju na izlet, mladi gospon? - odgovori ona. - Če im kaj treba, ja ne spim.

Na to mladi gospodin otvori malko vrata. Ona je vidjela mladu damu u fotelju, obučenu, sa šeširom na glavi. Čini joj se, da još nikad nije tu bila.

- Samo me malo pričekajte, milostiva, - reče on, - doći ću ja već k vama.

Ona se vratila u svoju sobu i gledala kroz prozor. Već se počelo daniti. Sad sviće tako rano.

Šofer, kad ju je vidio, zamolio je, da mu baci kutiju šibica. Htio je pušiti, a nije imao šibica. Ona mu baci dolje punu kutiju i zapita ga, da li će daleko. Paleći cigaretu reče šofer, da ne zna kamo ide. Ali čini mu se prema moru. Na Sušak, valjda. Ako ne i dalje.

Uto se javi mladi gospodin. Platio je sobu dva mjeseca unaprijed. Ako ne dođe više u Zagreb, otkazat će joj na vrijeme. Ono njegovih stvari, koje ne može ponijeti sa sobom, nek ostane kod nje.

I onda su otišli. Gospodična se sve do nosa zamotala u lisicu, vidjela joj je samo oči. Svijetle plave oči. Jako lijepe oči. Kao dva gumba od plavoga samta.

Do toga časa slušao je Bela, nepomičan i apatičan, pričanje stare, brbljave gospođe. Sad mu krv skoči u glavu, a i on sâm skoči naglo:

- Sad znam sve. Hvala vam. - Zatim nadoda, više sâm za se: - Al ja ću ih već naći.

Na ulici je Bela kombinirao, gdje bi se moglo nalaziti ono dvoje i koji su smjer mogli uzeti. U inozemstvo? Bez putnice?

Činilo mu se nemoguće, da je išta bilo među njima prije noćas. Ali on će lako saznati, je li to već pripravljeno. Ima prijatelje kod policije i lako će saznati, da li imaju putnice.

Šofer je rekao da idu na more. U Dalmaciju? Koliko on zna, tamo se ne dolazi s jednom djevojkom u očinsku kuću, gdje ima i neudanih sestara. Možda su otišli u Primorje. Za prvo vrijeme. Bilo gdje, samo da nisu u Zagrebu.

Ali gdje bili, da bili, on će ih već naći.

I uistinu, još isto jutro doznao je, da su oboje prije dva-tri dana digli putnice. Na upit policije javljeno je u Zagreb, da su oko osam sati prešli sa Sušaka na Rijeku. Nalaze se oboje, pod svojim pravim imenom, na listi onih, koji su prešli most preko Rječine.

Čim je Bela saznao za smjer njihova bijega, odmah je bio gotov i plan njegova progona. Zatražio je dopust, digao putnicu, uzeo što je najpotrebnije za put. Sve je bilo gotovo još ono prijepodne. Kod kuće nije rekao ništa kamo će. Ali otac i sestra slutili su, što se u njemu događa. Stari je samo primjetio:

- Kaj te briga za onu flundru!

A Bikica koja je ležala u postelji nakon dvosatne besvjestice, blijeda, sa žutim, prozračnim ušnim školjkama i slomljenim beskrvnim rukama na jorganu, prošapta kad se prignuo, da je poljubi u čelo:

- Bela, nemoj ga ubiti.

Bela je naprotiv osjećao samo jedno: pritisak revolvera u stražnjem džepu hlača. On je ćutio neprestano onaj tvrdi, gvozdeni predmet, još od jutros, na svim žurbama, u času kad se nagnuo nad sestrino čelo, na kolodvoru dok je kupovao kartu, u vlaku dok je sjedio u kupeju i griskao nestrpljivo nokte ili prolazio kroz sve vagone tražeći nekoga među putnicima. Koga, nije znao ni sâm.

Na večer je stigao u Rijeku.

U hotelu, gdje je odsjeo, prvo što je zapitao portira:

- Jesu li odsjeli ovdje taj i taj gospodin, i ta i ta gospođa?

Nitko s takvim imenom nije tu odsjeo.

Bela nije ni zavirio u određenu mu sobu, rekao je samo da se gore pošalje njegova prtljaga, a on će već doći kasnije.

Onda je počela bjesomučna jurnjava po hotelima, restoranima, kavanama, noćnim zabavištima. Kod svakog portira jednako pitanje i jednak odgovor. U lokalima šetnja između stolaca, traženje dviju glava, dvaju parova mrskih očiju, dvaju iznenađenja, dvaju stravičnih preneraženja. Ali nigdje ništa. Ušao je katkad i po dva puta u isti hotel ili lokal. Nigdje ništa.

Kad se kasno u noći vratio u hotel, pekli su ga tabani, kao da je čitav dan hodao po staklenim krhotinama. Navukao je papuče i hodao gore dolje po sobi sa šeširom na glavi u nemirnim i nepravilnim zavojima. Poslije dugo vremena skinuo je šešir, bacivši ga na tle, a zatim sako, objesivši ga o stolac, pa nastavi svoje zavojite šetnje.

Sa stropa je bacala jedna apanirana žarulja nekakvo mrtvo svijetlo, koje je jedva prodiralo u tamne kutove po podu i iza pokućstva. U svakom kutu nešto sivo, mliječno, modrušasto, nepomično, neprodirno, hladno, bez refleksa, bez života.

Njezine oči.

U podzemlju, negdje u susjedstvu jazz. Razaznaje se jasno melodija. Zavijaju u spiralnim tonovima arogantni instrumenti.

- Huiiiii! Huiiiii!

Kao pantere i jaguari u džungli.

On dalje šeta. Sve to hitrije. Gotovo u tempu one muzike. Sve u spiralama. Treska nogama. Sad je već u ritmu punog čarlstona. Sve u jačim spiralama. Jedna mu je papuča već spala s noge.

- Huiiiii! Huiiiii!

I druga.

I najedamput kao da vidi samo donji dio dvorane, gdje se pleše. Sve same noge. Muške i ženske, sve par po par. Sve same svilene čarape u malim cipelama i klemprave nogavice cowbojskih pantalona.

A onda: njezine noge i krupne cipele Dalmatinca. Noge se uvijaju kao dvije kobre opijene sviranjem, a cipele ritmiziraju teško i tromo poput dijelova kakvoga golemog stroja.

Slika se zatim uspinje. Dva para koljena, kao koljena dvaju pajaca. Slomljena, klimava, slabo pričvršćena.

Slika se uspinje dalje. Veliki muški prsti, s kvadratnim noktima i izbočenim krupnim zglobovima pokrili malu žensku grud, koja se među njima bjelucka i zavija kao kugla od biljara.

Bela se baci na stolac sav iznemogao s kipućom bijelom pjenom oko usana. Dohvati cipele, navuče ih, pograbi sako i šešir i poleti niz stepenice za zvukom onog jazza. Upao je kao kakav luđak u hotelski bar. Plesalo je samo nekoliko parova. On ih pregleda za tren. Sve nepoznata, indiferentna lica.

Ispivši naglo jedan liker izađe opet na ulicu. S mora ga je zahvatio pun, svjež vjetar i miris soli. Otvorio je usta i primio ga u se naglom pohlepom. Šetao je dugo uz more. Nervi su popustili, krv se stišala. A mozak se oslobađao fiksne ideje i počeo da traži druge misli.

Sjedeći na kamenu stupu, o koji se privezuju lađe, osvježen noću, zaljubljen ritmom nemirne vode, upita napokon sama sebe:

- Ima li sve to ikakva smisla?

Kad je drugog jutra ostavljao hotel, da pođe na zagrebački vlak, portir, primivši od njega napojnicu, sjeti se, da ga je taj gospodin pitao za neke goste.

- Gospodine, - reče on, - vi ste sinoć pitali za toga i toga gospodina. Ja vam nisam smio dati nikakve informacije, jer mi je tako bilo naređeno. U isti čas, dok ste vi ovdje mene pitali za njih, oni su se vozili put kolodvora, da otputuju u Veneciju. Ja sam im priskrbio karte, jer uopće nisu ostavljali sobe. Da ste otišli na kolodvor, bili bi ih zacijelo tamo našli.

Bela osjeti lagan pritisak svoga revolvera, ali u isti tren i izgubi taj osjećaj. Mahne rukom i reče portiru:

- Hvala, dobro je i tako.

Kad je Bela došao kući i ispričao Bikici svoje riječko mahnitanje, nju je uhvatio žestok plač. Njezino se rame tako trgalo od jecanja, da je košulja potpuno spuzla s njega.

Bela je toplom bratskom rukom pomiluje po golom ramenu:

- Žao ti je, što ih nisam zatekao?

Ona jako kimne glavom:

- Ne, ne. Sretna sam, što si tu.

- Onda ne plači više, - reče on. - Šta misliš, kako bi nam bilo, da se to kasnije dogodilo?

- Svejedno, - reče ona neutješivo.

- Promisli, da ti je muž?

Bikica raširi na nj svoj pogled, pun suza:

- Pa on je i bio moj muž!

Ta epizoda razočaranja i najbrutalnijeg nevjerstva žestoko je deformirala duševni ekvilibrij brata i sestre. Sve se dogodilo tako naglo i neočekivano, u času kad je njihova svijest bila najudaljenija od takve mogućnosti, kad bi i sama smrt bila tisuću puta uvjerljivija i razumljivija, da je efekat na njih bio sličan onome, što ih ostavljaju za sobom nenadni i veliki kataklizmi, koji sve što zateknu, pa i ono najveće i najčvršće, unište i sravne sa zemljom. Prolaz tornada, udar strahovitog potresa, porazno bjesnilo nenadno probuđenog vulkana ostavljaju za sobom sličnu dezolatnost, kakvu je njih dvoje osjećalo u svojoj nutrini. Sve je u njima bilo opustošeno: bujni svježi parkovi njihovih očekivanja, palače njihovih sanja, crkve osjećanja, tornjevi s veselim zastavama, terase radosti, dugi i široki bulvari života: očaj, očaj, očaj.

Bikica je bila raskidana kao raskidana paoma. Činilo joj se, da sve na njoj visi u dronjcima: i meso i nervi i mladost.

Poslije nekoliko nedjelja njezina se fizička snaga vratila, ruke se u poslu kretale i noge je čvršće nosile. Ali praznina u njoj nije se nikako ispunjavala. Ni čudan osjećaj neke duševne žeđe nije je ostavljao. Najljepše joj je bilo onda, kad bi se dala zavesti od iluzije, da bi se njezin Dalmatinac još mogao vratiti.

Bela je nakon prvoga bijesa odmah uvidio, kako je bezizgledan svaki napor, da se sve ono ponovno nastavi, što se prekinulo. U prvo vrijeme priučavanje na istinu bilo je strahovito. Poslije je u tu istinu gledao ravnodušno.

No njegov odnos prema životu bio je potpuno drugi. Prije se htio dati čitav, služiti, voljeti, a sad ga je uhvatio delirij uzimanja, gospodarenja, sebeljublja. Svagdje uzeti, gdje se nešto pruža, zapovijedati gdje se god sluša, a pustiti da bude ljubljen i obožavan kao bešćutan idol.

I poslije malo vremena postao je Bela jedan od najbezobraznijih kavalira zagrebačkoga društva. Prelazio je iz avanture u avanturu kao od akta do akta u svome uredu: registrirano, obrađeno, riješeno, a onda: a. a.

I njemu je samom bilo čudnovato, kakvom je lakoćom sve to išlo. Ne može se reći, da on nije izbirljiv i da je uzimao štagod. Naprotiv. Bio je vrlo difisilan, kao kakav gurmančina kad promijeni kuhinju. Najvolio je ono, što se najteže moglo dobiti. Zapravo samo je to i tražio. Vjerenice, udate žene, one najvjernije, najzaljubljenije, imale su za nj najveću draž.

A sve te vjere i vjernosti i ljubavi sve je to bilo puko staklo, krhko i lomljivo, koje je on kidao s perverznim užitkom.

Sad je tek vidio, da njegov slučaj sa Zdenkom nije bio nikakva neobičnost. Nešto svakidanje, normalno, razumljivo. Samo su njegova mladost i neiskustvo stvorili iz toga dramu, koja umalo da nije svršila katastrofom. A to je bila jednostavna komedija, kakve se odigravaju svaki čas i posvuda, kud se god čovjek okrene.

Zato, kad je poslije dvije-tri godine, sreo Zdenku, već davno udanu za onog Dalmatinca, nije ni najosjetljivijim nervom zadrhtao. Kao da je mimo njega prošlo kakvo god poznanstvo.

Skinuo je čak i šešir i prvi put bez ikakva straha pogledao u njezine opalne zjenice, iza kojih nije više bilo nikakvih misterija.

- Postala je ljepša, - pomisli gledajući za njom i promatrajući njezine male bokove, koji su se u lascivnom ritmu dizali i spuštali pod krepom njezine haljine.

Poslije su se sreli slučajno na nekoj vrtnoj zabavi kod jedne familije. Dali su jedno drugom ruke bez uzbuđenja, s gestom indiferentne učtivosti. Zdenka ga je kasnije primila ispod ruke i odvela uskim puteljkom prama dnu vrta:

- Dužna sam vam jedno razjašnjenje, - reče ona.

Pod njihovim je nogama škripao šljunak, kao da netko jeca.

- Ostavimo sva razjašnjenja, - odgovori on. - Svak ima pravo na svoj život i nije nikome za to odgovoran.

- Mene muči savjest neprestano. Bila sam zla. Pogotovo prema Bikici.

- Bikica je mnogo pretrpjela, - reče gotovo s prijekorom Bela. - Ali sad je sve dobro. Sretna je sa svoje dvoje djece.

- No, hvala Bogu! - šapne Zdenka i ustavi se pred jednom osamljenom klupom, u tami.

- Govorimo radije o nečem drugom, - prihvati on i sjede uza nju.

- Ja nisam tako sretna, - još tiše reče ona.

Bela je osjetio u njezinu glasu prizvuk žalbe na samu sebe i na udes.

U taj čas dozujala je na njih odnekud iz granja jedna serpentina. Ona je digla tromu ruku, potegla i pretrgla uski papirić. On je čuo u onom zujanju ljubomorni prijekor jedne od svojih prijateljica, koja ga je zacijelo u taj čas uhodila.

Kad su malo zatim čuli, gdje se približuju koraci, reče ona hitro i vrlo jednostavno:

- Ovdje ne možemo govoriti. Dođite sutra k meni. Ili preksutra.

A kad on nije ništa odgovorio, nadoda:

- Moj je muž na putu.

On opet nije odgovorio.

Mimo njihovih glava proleti opet jedna serpentina.

- Čekat ću vas.

U isti čas izađoše iza grma na zavoju puteljka jedna gospođa i jedan gospodin. Gospođa se glasno nasmije i reče s indiskretnim akcentom:

- Nisam li vam rekla? Doktor Bela ne voli buke ni muzike. Njemu je najdraži šapat.

- Onda zašto govorite tako glasno? - reče Bela pikiran. Zatim da ublaži efekat svoga tona, digne se i predstavi Zdenki nadošli par.

Poslije malo vraćali su se k ostalom društvu dvoje u dvoje. Zdenka s onim gospodinom, a Bela sa onom gospođom.

Gospodin reče Zdenki:

- Ne znam, što nalaze žene na tom dru Balaški. Pa on je običan pedant.

Zdenka odgovori:

- Jest, prvi dojam je takav. Ali kod drugog susreta dojam je mnogo povoljniji.

Gospođa, moletna ženica s frnjastim nosom i s gornjom usnicom zavrnutom poput krova kakve male pagode, reče Beli:

- Nije baš trebalo da se zavučeš s njom tako daleko od ostalih!

Bela odgovori:

- Pa to nije daleko. Jedva na dohvat jedne serpentine.

Nekoliko dana nakon toga večerao je Bela kod svoje sestre. Njezin je muž te večeri bio kod svog običajnog kuglanja. I kad god je on tamo polazio, dolazio je Bela k Bikici. To je bilo jedino vrijeme, kad su se brat i sestra mogli na dulje sastati i sami razgovarati.

Baš one večeri bila je Bikica izvanredno raspoložena. Sjala se čitava od neke neafektirane radosti: u crvenim posmjesima i crnim velikim pogledima. Brbljala je neprestano bez pauza i kadenca i verala se između stolaca kao nemirna životinja.

- Šta ti je danas, Bikice? - upita je Bela. - Vesela si, kao da si opet postala ona mala curica od nekada.

Bikica sjedne uz brata i uhvati ga za ruku:

- Pomisli, Bela. Popodne sam srela Dalmatinca.

- Pa?

- Pa ništa. Sjedila sam već u tramvaju, kad je on ušao. Odmah me je opazio. Hitro je digao oči, kao da nekoga traži i jednako hitro opet sašao s kola.

- I zato si večeras vesela?

- Ne zato, - odgovori tiše Bikica. - Nego zato, što sam se uvijek bojala časa, kad ga budem srela. Držala sam: srušit ću se od uzbuđenja, kad ga vidim.

- A kad tamo?

- Ništa, kao da sam srela kogagod. A bio je tako komičan, da sam se upravo napadno nasmijala. Dvije-tri glave u kolima okrenule se u čudu prema meni. Neke su se međusobno ispitivale, kao da hoće otkriti, komu se ja to smijem.

I zašuti. Podigne istodobno izvrnut dlan do nosa, turi palac pod ostale prste i zagleda se redom u sve nokte. Onda reče retardirajući pomalo glasom:

- Ipak, željela bih znati, kako živi njih dvoje?

- Ona ga vara, - reče Bela.

- Misliš? - začudi se Bikica.

- Ne mislim, nego znam.

I Bela ispriča sestri svoj doživljaj sa Zdenkom. Njihov susret na onoj vrtnoj zabavi i njezin poziv. Ispočetka nije htio da ide. Šta će on tamo? Ona mu ionako ne znači više ništa. Još bi mogla pomisliti, da ga usrećuje time, što mu daje priliku, da bude s njom.

Poslije se predomislio. Pa zašto da ne ide? Ona će još reći, da je tako teško osjetio njezin nekadanji »refus«, da ga ni sad još nije zaboravio. Poći će, dakle. Držat će se kao i na onoj klupi, u bašti, dok su padale serpentine: sve to nije tako važno. Manje nego mala ogrebotina. Bez i najsitnije brazgotine.

Kad su sjedili u njezinoj sobi, rasvijetljenoj blijedim svijetlom modrih abažura, ona je zavučena duboko u ugao starinskoga kanapeja, u nekoj prugastoj haljini, izgledala kao pripitomljena zvijer. Oči su joj u pravom smislu riječi irizirale. Nokti zašiljeni, polirani. Tijelo vijugavo i perfidno.

I usprkos što je on odbijao sve aluzije na njihov davni odnos, ona se neprestano na to navraćala. Najzad se umorio i pustio je da govori.

To je bilo pravo djelo skrušenja. Sve šta je učinila bila je očajna glupost. Samoubijstvo. Onaj isti dan, dok su bježali, pokajala se, ali nije više bilo povratka. Očekivala je, da će on, Bela, banuti odnekud i ustrijeliti je.

Samo da ih je ulovio! Radije bi bila umrla od njegove ruke, nego ostala s onim drugim.

I tako dalje. I tako dalje. Sa suzama. S poniženjima. I s ponovnim molbama za oproštenje. I s uvjeravanjima: kako je on, jedini on i nitko drugi, bio njezina prava, velika ljubav.

U jednom trenutku uhvatila je njegovu ruku, poljubila je i dragala o nju svoje lice.

Bikica je sve to više širila oči od čuđenja. Napokon su joj se kroz trepavice izvukle dvije krupne kaplje:

- Meni je nje ipak žao, - reče ganuta i potraži rupčić.

- Komedijašica! - usklikne brutalno Bela.

Poslije malo nastavi s pričanjem:

Ostao je dugo, dugo s njom. Za sve to vrijeme vanredno je glumila svoju ulogu. Bilo je trenutaka, kad je sve to izgledalo tako iskreno, da se i on skoro zanio. Kao da je nadovezivao na ono nekadanje mrtvo i prekinuto.

Čovjek je zbilja pravi idiot.

U njezinu glasu prelijevale su se sve skale i vibracije. Rezoniralo je u njemu toplo, duboko, meko, kao u kakvom Stradivariusu.

Velim ti, čovjek je idiot!

Kad je ona vidjela ili radije mislila, da stara vatra gori nekadanjom snagom, počela je da fantazira o tome, kako je uvijek sanjala, da će se njih dvoje prije ili kasnije ponovo sastati i zajedno živjeti. Doduše, sve je to bezumno, šta ona govori, ali kad bi samo on htio, rastavila bi se od muža. I tako naprijed, i koješta još.

Vraćajući se od nje kući kroz prazne jutarnje ulice, nosio je u ušima sav onaj šum riječi i fraza, pa nije znao koju bi prije slušao. Palila su ga usta od poljubaca i cigareta, a dlanovi su mu još uvijek osjećali linije njezina tijela i glatkost njezine kože. Najednom zaključi: Nekad je to imala biti njegova sreća.

A sada?

Banalna senzacija jedne noći.

Sutradan je pukim slučajem doznao, da je Zdenkin muž već davno dao nalog svome advokatu, da zatraži rastavu braka. Našao je kod nje neka pisma i ulovio je in flagranti s nekim studentom.

- Komedijašica! - raskolači Bikica oči.

- Jest, - potvrdi Bela, - sad vidiš i ti.

Moglo je biti nešto nakon ponoći, kad je on ostavio sestrin stan u Draškovićevoj ulici i ušao u Gjorgjićevu. Nekoliko ga je kokota, koje su se, rasijane, šetuckale lijevim trotoarom, diskretno atakiralo.

- Drugi put, draga moja, večeras ne, - odgovarao je stereotipno i ne gledajući ih u lice.

Došavši iz mračne ulice na Zrinjevac, privuče ga svojim svijetlom kavana »Zagreb«. Danas uopće nije vidio novina. Samo četvrt sata, dok ih prelista i dok popije tursku kavu.

Pred kavanom je sjedilo još nešto svijeta. S ovog ili onog stola pozdraviše ga neki. On uđe unutra.

Jedva je sjeo, kad mu se približi jedan gospodin, njegovih godina.

- Servus, Bela, - reče neobično srdačno, - šta se ti vucaraš po kavanama u ovo doba?

- Lebensüberdruss! - odgovori Bela.

- Ho, hooo! - još se benevolentnije zainsinuira onaj gospodin. - S tvojim šansama!

Beli nije bio simpatičan taj susret, niti je bio u taj čas imalo disponiran, da se igra nadmudrivanja s bilo kim. Štaviše, po svim je znacima slutio, da taj gospodin hoće nešto od njega. Po svoj prilici kakvu informaciju ili intervenciju. Zato je bio kratak i hladan u replikama.

Uto kelner donese dvije tase s crnom kavom. Jednu stavi pred Belu, a s drugom u ruci okrene se k onom gospodinu:

- Gdje želi gospodin doktor?

- Ovdje, ovdje, - pokaza onaj na Belin stô. U isti se čas obrati Beli:

- Dopustit ćeš samo, dok popijem kavu. Ako ti baš ne smetam.

Taj je gospodin bio poznat kao jedan od najbezobzirnijih i najneindiskretnijih zagrebačkih advokata. Nije ga ženirao nikakav korak, kad je trebalo do nečega doći.

Bela pogleda oprezno preko novina svoga napasnika, kao da je htio otkriti njegove namjere. Nesimpatično, neotmjeno lice, s malko razročnim očima, uskim pačetvorinastim čelom, i s brutalnim posmijehom, imalo je u sebi nešto od kambriolera ili makroa. Iz prsnog mu džepa visi čipkasti okrajak rupca. Pompozna kravata, disharmonira s kariranim odijelom i prugastom košuljom.

Natačući kavu iz fildžana reče Bela prilično nehajno:

- Molim, molim. Izvoli.

- Sad imaš puno posla, - nastavi advokat i stisne ono svoje manje oko. - Hoćeš li brzo biti gotov?

- S čime? - upita Bela, kao da ne zna, na što onaj misli.

- Pa s »Industrijalnom«?

- To nije lak posao, - reče Bela, samo da nešto kaže. Trajat će to još.

- Vjerujem. Ali bit će ipak već tako daleko, da ćeš znati, tko je kriv.

- Ne, tako daleko nisam.

- Generalni direktor Sobotnik je uvjeren, da ne će biti progonjen.

- Zar je našao milijune za pokriće? - upita s malicioznim očima Bela.

- To ne vjerujem, - odvrati advokat, - ali on tvrdi, da je poslovanje bilo korektno. Force majeure!

- To bolje za nj, ako je bilo korektno.

I stane čitati naslove u novinama i okretati listove. Ali onaj drugi započe opet plaho:

- Inače mu ne fale dvije godine.

Kad Bela ne odgovori, on će opet:

- Šta misliš?

Sad se Bela uznemiri:

- Znaš, dragi prijatelju, šta ću ti reći, ja sam po čitav dan na sudu. A i kod kuće mi leže na stolu toliki akti. Pa bih bar sada htio ne misliti na njih! Kako bi bilo, da i ti uzmeš jedne novine?

- Pa dobro, - reče advokat poklopljen, sileći se na šaljiv ton. - Uzet ću i ja novine. Ali u njima ne stoji ništa ni o Sobotniku ni o Industrijalnoj banci.

- Sve u svoje vrijeme, - prihvati Bela, a u njegovu je glasu bilo prilično zlobne prijetnje.

Kad je advokat vidio, da ne će ništa doznati, ispio je ostatak kave, pružio Beli ruku, platio i otišao. Malo zatim ostavi i Bela kavanu. Na ćošku Zrinjevca čekao ga je opet advokat. Pričinio se, naravno, kao da je taj susret samo slučajan, a Bela mu nije mogao izmaći.

- Ako ideš kući, pratit ću te do Kaptola, - reče advokat.

- Samo izvoli, ali molim te, ni riječi o poslovima.

- Ni riječi! - prihvati onaj drugi.

No uspinjući se Bakačevom ulicom on malo zakašljuca, pa zamuca:

- No da, ti uistinu radiš kao pas, ali zato i imaš nešto od svoga života.

- Ah šta bih imao! - odvrati Bela, - ovako kako ja živim?

- Ti misliš, da se ništa ne zna! - zaškilji advokat na nj. - Ali se zna sve.

- Zagrebački trač.

- Pa naravno, da je trač. Jer šta bi drugo bilo, nego trač, kad se na pr pripovijeda, kako je nedavno na vrtnoj zabavi, žena predsjednika automobilskog kluba lijepa Giulietta, dok si ti iza jednog oleandera sjedio s nekim novim flirtom, bacala na te ljubomorne poglede i srdite serpentine?

- Šta, i to se već zna? - upita Bela, začuđen.

- Kako vidiš, i to. Opći je glas, da si voljen od najljepših žena. A kad bi bilo i polovica istina, morao bi ti čovjek zaviđati.

Nasta mala pauza, izazvana možda nenadnim udarom vjetra, koji je dolazio sa Sljemena.

Advokat opet zastruže grlom i reče:

- Jučer se u jednom društvu govorilo, kako je Sobotnikova sreća, što je slučaj s Industrijalnom Bankom u tvojim rukama.

- Zašto? - upita interesirano Bela.

- Sobotnik ima prekrasnu ženu. Bečanku.

- Nisam je nikad vidio, - reče Bela.

- Šteta! - usklikne odvjetnik. - Doduše, oni su se uzeli prije malo vremena, a ona dolazi rijetko u Zagreb, jer oni imaju nekakav dvorac u Zagorju. Kažu, da je on izabrao taj dvorac samo da ona bude što dalje od svijeta. Ljubomoran je kao Otelo. Ako ga zatvore, crknut će za njom.

Bela je šutio. Vidio je, kako advokat hoće svakako nešto izvući iz njega, što se odnosi na krah »Industrijalne Banke«.

- Da je samo vidiš, - nastavi advokat s afektiranim patosom, - melanholična bečka ljepota sa začuđenim crnim očima i finim rukama, kao da su elfenbajn. Kose altgold-brokat, prsi kao u kakve konfirmande, a noge, velim ti, noge...

- Koji broj cipela? - prekine ga Bela s namještenom ironijom.

- No da, amice, ti se šališ, - reče onaj spustivši krila svom entuzijazmu, - ali da je poznaš, priznao bi i ti, kako bi zbilja bila grjehota, da nastrada takva žena.

- Grjehota za svakoga, tko strada, - prihvati Bela ustavivši se, - ali šta ćemo. Tu ne pomaže ni mudrost ni ljepota.

I pruži mu ruku:

- A sad laku noć. I hvala ti.

- Laku noć.

Advokat krene iza frančiskanske crkve s rukama u džepu, zadovoljno zviždukajući motiv »Valencije«.

Kad je Bela došao kući, otvorio je akte Industrijalne Banke, koji su ležali na njegovu stolu. Pregledavao ih je, konfrontirao, ispitivao, tražio u njima nešto, a ni sâm nije znao što.

I to je potrajalo još dugo u noć.

Bio je umoran, oči su ga pekle. I zatvori ih. U isti čas pričini mu se, kao da su mu se na sklopljene veđe naslonili nečiji prsti, tanki, hladni, kao od bjelokosti. I ne puštaju da ih više otvori.

Slijedeće je jutro pozvao advokat generalnog direktora Sobotnika u svoju kancelariju.

- Važno, žurno, neodgodivo, - uvjeravao je na telefonu temperamentnim klimaskom advokat.

Generalni je došao s mjesta.

Advokat mu ispriča, što je govorio sa sucem Balaškom o njegovoj stvari. Dojam nije najutješniji. Čini se, da stvar stoji zlo. Nije isključeno, da će u dogledno vrijeme doći do uhitbenog naloga. Sudac, doduše, još nije završio proučavanje akata, ali se čini po svemu, da već sada ima gotovo mišljenje.

- Kako bi bilo, da se sklonem u inozemstvo? - upita blijed i izgubljen generalni direktor.

- To bi značilo priznati se krivim, - reče advokat. - Vi znate vrlo dobro, da je mnogima, i to vrlo važnim čimbenicima stalo, da se stvar povoljno riješi. Odvjetnici obređuju sve instancije. Šanse su svagdje dobre. Samo je nesreća, što je dr. Balaško istražitelj. On se ne će dati nagovoriti ni od koga.

- Pa šta onda? - zapita beznadno Sobotnik.

- Možda ima jedan izlaz, ali se ne usuđujem da vam ga predložim, - reče s malim perfidnim smiješkom advokat.

- Samo govorite. Koštalo šta koštalo, - požuri se generalni, spreman na najveće žrtve.

- Obećajte mi, da se ne ćete srditi na me, - rufijanski zaškilji advokat.

- Nipošto. Ja sam uvijek dao sve, šta ste tražili.

- Ne radi se o tome.

- Govorite već jednom, - klikne nestrpljivo Sobotnik.

Advokat zakašljucne, onda zine, prijeđe otvorenim dlanom preko usta i izmuca:

- Hm, da. Pokušajte dru Balaški poslati vašu gospođu.

Generalni skoči s fotelja i primi advokata za prsa:

- Vi ste jedna ordinarna hulja! - istisne kroz zube. - Zavrijedili ste da vam pljunem u lice. Vi... vi! - I odgurne ga, da se strovalio u fotelj, što je stajao daleko iza njega.

Advokat se s komičnim iznenađenjem zaljuljao na fotelju. Uhvatio se obim rukama za ručke i zavikne:

- Pa vi ste poludjeli!

Onda se digne i učini nekoliko koraka u obzirnoj distanci prema Sobotniku.

- Uostalom, ako vam je milije sjediti u tamnici...

- Radije u tamnici! - prekine ga generalni. Zatim poleti k njemu i približi mu do nosa svoje zajapureno lice: - Jeste li čuli? Radije u tamnicu!

I uzevši svoj šešir izleti napolje.

Po starim alejama ljubljanskog Tivolija, koje su sa svojim raskolačenim granama u ponoćnoj samoći izgledale kao špalir ogromnih vješala, vrludao je gore dolje bez cilja neki čovjek. Svaki je čas dizao s glave svoj žirardi, obrisao znoj najprije sa čela, a onda u nutrini šešira, i opet ga stavljao na glavu. Katkad bi požurio korake, katkad opet zastajao. Jedamput je došao do kraja jedne aleje, drugi put do polovice i vratio se. Sad bi mučno uzdahnuo, sad opet nešto progunđao. Svako malo vremena pripaljivao je cigaretu, koju bi onda, nakon prvih dimova, opet, kao da mu ne prija, srdito odbacio.

Najzad je sjeo na jednu klupu.

Noć se misteriozno javljala kroz bezbroj drhtaja lišća i ritmički piskut kukaca. Zemlja je pod nogama teško disala.

Čovjek je sad odbacio svoj žirardi na klupu, pokrio dlanovima lice s vrhovima prsta u kosi. I ostao tako nepomičan nekoliko minuta.

Iznenada spusti ruke, pokrije dlanovima koljena, zaklima amo tamo glavom i glasno reče:

- Sve je propalo.

Na to, kao da se prestrašio svoga glasa ili radije svoje očajne konstatacije, oglednu se desno i lijevo, da ga nije tkogod čuo. Poslije nekoliko sekunda izvadi iz doze novu cigaretu, stavi je u usta. Zapali šibicu, izvuče uru i osvijetli je pogledavši, koliko je sati. Onda baci šibicu, diže se i pođe sa zapaljenom cigaretom u ustima prema gradu.

Sad je najedamput jurio, kao da mu se žuri.

Pred »Emonom« bilo je još dosta gostiju. On nije gledao ni na koga. Sjeo je uz jedan izolirani stol, uz kavanski plot, obrašten nekom biljkom, što se po njemu penjala. Dohvati prve novine, što su mu bile do ruke. Po svoj prilici da se sakrije, jer mu se pričinilo, da ga neko malo društvo s jednog stola na drugoj strani promatra i nešto o njemu govori.

To je bio Sobotnik.

Poslije jutrošnjeg razgovora i sukoba s advokatom, uvidio je, da valja tražiti izlaz iz situacije. Sjetio se, da ima u Ljubljani dva, tri čovjeka, kojima je nekad pomogao, da dođu do uplivnih, velikih položaja. Oni su danas gospodari banaka i industrija. Oni bi mogli pomoći. Bilo mu je teško i neugodno obraćati se na njih. Znao je vrlo dobro, da su obično najčvršće zatvorena ona vrata, za koje smo sâmi kovali zlatne ključeve. Ali što mu je drugo preostajalo? Pa možda i ne zakuca uzalud.

Istog popodneva stigao je u Ljubljanu. Potražio je i našao svoje prijatelje.

Ali svuda: uvijanje, izvinjavanje, slijeganje ramena, klimanje glavom, dizanje i spuštanje očiju. Sve sama mimička predavanja kao u kakvoj glumačkoj školi.

Jedan ga je pozvao na večeru. Pristao je. Uz čašu vina i kućni intimitet ljudi su bolji i darežljiviji, mislio je Sobotnik.

Kod večere uistinu: izvrsna jela, dobro slovensko vino, šarmantna kućedomaćica u čijim se ustima romonila slovenščina kao kakva Mozartova sonatina za violinu. Sve same triole.

Ali kad su prešli u salon, na kavu i cigaru, umukle su triole. Zvrncale su brojke po zraku kao jato muha. Milijuni, milijuni. Domaćin je između dimova svoje »Fleur de Cuba« istiskivao kratke rečenice:

- Kako je to moguće!

- Tu ja ne mogu ništa!

- I ja sam onda bankrot!

I tako dalje.

Sobotnik je napokon uhvatio dršćućom rukom čašicu konjaka, koji se do polovice prosuo prije, nego je došao do njegovih usta. I otišao. Otišao i lutao i očajava kroz aleje Tivolija i došao eto u »Emonu«, da dočeka uru odlaska u Zagreb. Jedini vlak bio je Orient-Express, koji odlazi u dva i nekoliko minuta. Pa ići će tim.

Međutim još čitava dva sata čekanja. Vrpoljio se već sada na svom stolcu, uznemiren od nerava i ženantnosti zbog onih tamo preko, što su o njemu govorili. Poznavali su ga zacijelo i pretresali njegovu aferu.

Diže se i sađe dolje, u podzemni lokal. Sobotnik sjedne u jedan bok. Muzika je pomalo gladila njegove nerve i unijela nešto blagosti u njegov ukrućeni mozak. Na trenutke je zatvarao oči i počivao s mislima. Plesačice su se mijenjale jedna za drugom. On je nehajno gledao kako prolaze, ostajao bez ikakvih dojmova, ne plješćući poput ostale publike.

Nakon jedne pauze nastade najednom jako pljeskanje. Drvenim stubama silazila je neka plesačica u španjolskom kostimu. Krupni, crveni češalj u crnim kosama, kastanjete među prstima. Nešto obično i banalno.

Sobotnik, degutiran, pogleda program:

Juanita de la Redondela.

Ali kad je zaplesala, nije mu uspjelo da potpuno potisne svoj interes. Naprotiv što je više plesala, taj se interes povećavao. Zaboravljao je na ponor, pred kojim je stajao i do maloprije u nj gledao. Blijeda, transparentna Juanita de la Redondela, s neobično dugim crnim trepavicama i obrvama u savršenom luku od 180° savijala je u rastućem ritmu fragilno svoje tijelo. Kao dva nemirna razdražena reptila trzale se njezine ruke čegrčući kastanjetama. Iz mora svilenih pliseja i čipkastih falta igrale su dvije rasne temperamentne noge.

Sad je pljeskao i Sobotnik. Punim rukama.

Iza replike pljeskao je opet:

- Bravo Juanita! Bravo Juanita!

I podigao svoju čašu prema njoj:

- Bravo Juanita!

A sav lokal prihvatio:

- Bravo Juanita!

Ona mu je zahvaljivala, a kad on nije prestajao, objema je rukama bacala k njemu poljupce.

Sobotnik joj pritom pokaže rukom na mjesto u boku kraj njega, na što ona trene glavom, kao da je rekla, da će doći.

On pogleda na uru. Pozove konobara i nešto mu prišapne.

Njegove su oči oživjele i pokrile se intenzivno modrim smiješkom. Još prije, nego je počela nova točka programa, došla je Juanita, preobučena, u njegov bok. Na sebi je imala jednostavnu popodnevnu haljinu od krepa. Ona mu pruži ruku i reče slabim francuskim akcentom:

- Bon soir, Monsieur.

On je povuče na fotelj i reče francuski.

- Sjednite malko kraj mene, da popijemo jednu čašu.

U taj je čas došao i konobar. Donio je čaše i bocu šampanjca u ledu. I natoči.

- Senorita, u vaše zdravlje, - digne Sobotnik čašu.

- U vaše, - reče Juanita i naglo ispije. Onda ga pogleda koketno i zapita:

- Govorite li njemački?

- Htio sam, da i vas to isto zapitam. Vi ste Bečanka? - reče on njemački to drugo pitanje.

Ona se nasmije i odgovori u nepatvorenom bečkom dijalektu:

- Pa naravno. Ravno iz Hernalsa. Otale su sve Španjolke, što plešu po noćnim etablismanima.

- To je onda sve u redu.

- Što je u redu? - upita Bečanka začuđena.

Sobotnik pogleda na uru:

- Imamo još tri četvrta sata do odlaska ekspresa. Gdje su vaše stvari? Gdje ste odsjeli?

- Pa valjda ne mislite...

- Juanita, - reče rezolutnim glasom Sobotnik. - Vi morate sa mnom. Ne ćete se pokajati.

Ona je mislila, da je pijan:

- Vi niste pri sebi, gospodine. Ja ne mogu nikamo. Prije svega angažman...

- Ludost? - klikne on. Pođete li sa mnom, vrijedit će vam više, nego angažman u pariskim Folies Bergeres.

- Daleko? - radoznalo ga pogleda Juanita.

- Ne daleko.

- Orient-Expressom?

- Orient-Expressom.

- Ja se nisam nikad vozila Expressom, - reče ona s nekim naivnim produživanjem.

- Ako se hoćete voziti, požuriti se.

Poslije pola sata sjedio je u kupeju Orient-Expressa bivši generalni direktor Industrijalne Banke u stečaju Sobotnik s pseudo-španjolskom plesačicom Juanitom de la Redondela, recte Elzom Miller iz Hernalsa, vozeći se put Zagreba.

Rano u zoru trgla se iz svog nemirnog sna gospođa Suzi Sobotnik. Pričinilo joj se, da čuje, kako se izdaleka približuje njihov automobil. Prepoznavala je sirenu, koja je razdirala prostore. Odmah zazvoni posluzi, skoči iz kreveta, navuče na se jutarnju haljinu i poleti k otvorenu prozoru.

Zagorski je pejsaž pomalo oživljavao kroz svježe ljetnje jutro. Nad malim uvalama visila je sitna magla, mliječna i prozračna kao tyfansko staklo. Cesta se vijugala među brežuljcima, sad se sakrivala, sad opet pokazivala.

Suzi je nadigla ruku nad oči i tražila automobil, koji se od časa do časa javljao spiralnim zviždukom.

Patos, kojim je nedavno advokat opisivao Beli Balaški Sobotnikovu gospođu, nije uza svu svoju afektiranost bio ni najmanje lažan. Ona je bila uistinu lijepa. Štaviše i sada, s pospanim tromim vjeđama i blijedim usnama, bez ikakvih kozmetičkih i parfimerijskih retuša, sa zlatnom, raščupanom kosom, u nemarnom negližeju, s golim nogama u papučama, bila je puna dražesti.

Kad je opazila dolje u uvali automobil, koji je iza jednog brijega istupio na cestu, pograbi nekakav šal što je ležao kraj nje na jednoj škrinji i mahne njime nekoliko puta. Iako su kola bila dosta daleko, ona je vidjela vrlo dobro mužev rubac, koji je odzdravljao.

Znala je, po što je išao u Ljubljanu. Znala je, jer je telefonirao, da nije poslije podne ništa obavio. Znala je također, da je imao poći na večeru, koja je značila posljednju šansu.

Kad se auto sakrio za posljednji brijeg, sašla je pred kapiju. Sa strane padalo je na nju rano, crveno sunce. Sva je bila u svijetlu kao na kakvoj pozornici, pod reflektorima, imajući duge sjene stabalja za pozadinu. Teint joj je bio prekriven čitavom naslagom zlatne prašine, mekan u boji poput pastela.

Tek kad je auto ulazio na čistinu pred kapijom, vidjela je, da kraj njezina muža sjedi jedna mlada žena. U prvi je mah mislila, da je kakva gošća, jedna od poznatih iz Zagreba ili Ljubljane, koju nije raspoznavala. Ali kad je Juanita izašla iz kola, prišla je začuđeno k njoj, s malo neugodne zebnje u srcu, misleći na to noćno putovanje nje i njezina muža.

- Juanita de la Redondela, - reče s nešto persiflaže u naglasku Sobotnik, nakon što je poljubio ženu i držeći je dalje za rame, okrene se k Juaniti:

- Moja žena.

Dvije se lijepe ruke uhvatiše retardirajući malko, kao da se boje jedna druge.

Međutim je Sobotnik ublaživao situaciju:

- Senorita nije nikakva senorita, nego prava Bečanka, iz Hernalsa. Zacijelo ćete se dobro slagati.

- Vaš me je muž jednostavno ugrabio, - opravdavala se Juanita. - Nadam se, da me ne ćete otjerati.

- Sada ste ovdje kod kuće, - reče Suzi. - Dobro nam došli.

Dok su uzlazili u prvi kat, govorila je Suzi:

- Vi zacijelo niste ni oka stisnuli. A tako je rano. Sad ćemo popiti čaj, a onda da se ispavate.

Kad su muž i žena bili sami u svojoj sobi, ispričao joj je on najprije o svojim uzaludnim nastojanjima u Ljubljani.

- A ova iz Hernalsa? - prekine ga već na početku Suzi.

- Samo čekaj.

Desperirao je tumarajući Tivolijem i više neg jedamput pomišljao, kako bi bilo najbolje da se objesi na ovu ili onu granu, koje su štrljile nad njegovom glavom. Ali poslije u baru, kad je vidio Juanitu s onim dražesnim licem i temperamentnim nogama, pala mu je na pamet spasonosna ideja. Sjetio se savjeta, što mu ga je dao advokat. I plan je bio gotov.

Juanita de la Redondela pretvorit će se u Suzi Sobotnik i intervenirat će kod nepodmitljivog istražnog suca, koji ne pozna ni jedne ni druge. Hazarderska ideja, ali što mu drugo preostaje? Ili - ili.

Oko osam sati odvezao se Sobotnik u Zagreb. Oko deset sjedile su obe Bečkinje u parku iza dvorca i obrađivale naumljeni plan. Oko jedan pozvala je Suzi telefonski Zagreb, stan dra Bele Balaška, 38-92.

Kad se Bela javio, držala je Juanita slušalicu i zapitala njemački:

- Je li tamo dr. Balaško?

- Jest, ovdje sam. Molim, tko tamo.

- Suzi Sobotnik.

- Ljubim ruke, milostiva gospođo, u čemu vas mogu poslužiti? - umekša se njegov ton u aparatu. - Po svoj mu je prilici u podsvijesti vibrirao patos advokata: - »Melanholična bečka ljepotica... prsi kao u konfirmande...«

- Ja bih vrlo rado s vama govorila. Je li to moguće? - pitala je toplim bečkim žargonom Juanita.

- Molim, molim. Kad god želite.

- Gdje vas mogu naći? Ja ne bih htjela u uredu, - trilirao je Hernals.

- Ni ja, - odgovarao je Bela.

- U kakvu javnom lokalu možda vam je također neugodno?

- Hm, znate, stvar je delikatna, - mučio se Bela.

- Ja bih došla rado k vama, ali ne bi li to bilo napadno? rastezala je svoje meke tonove melankolična konfirmanda.

- Moj je stan u velikoj kući i napučenoj ulici, tu ne upada u oči ničiji dolazak ni odlazak.

- Dobro, - prihvati Juanita, - jedan dan slijedeće nedjelje najavit ću se telefonski. Ne srdite se na me?

- Ni najmanje, milostiva gospođo. Bit će mi vrlo drago, ako vam mogu biti na usluzi.

- Onda do viđenja.

- Do viđenja.

Već po načinu, kako je mala telefonirala, vidjela je Suzi, da će ona odigrati savršeno svoju ulogu. U njezinu je glasu bilo neobično mnogo dražesti i primamljivosti, a svaka replika u dijalogu bila je rafinirana kvačica.

Kad je malo kasnije telefonirao Sobotnik i najavio, da će doći posljednjim vlakom, neka mu pošalju auto na kolodvor, rekla mu je Suzi:

- Nisi mogao naći spretnijeg stvora. Da si je samo čuo, jednostavno genijalno! Za osam dana bit će ona više ja, nego ja sama.

Sobotnik odgovori:

- Za svakoga, samo ne za mene.

Poslije podne sjedile su obe Bečkinje u parku kraj ribnjaka, iza koga je prskao visok vodoskok i nostalgično fantazirale o gradu, gdje su se rodile. Jedna kao kći siromašnog hausmajstora negdje tamo u Kalvarienberggasse, u blizini Sv. Bartolomeja, a druga iz bogate tvorničarske familije, iz jednog prvog kata u Wohllebengasse, na Wiedenu.

I povjeravale se jedna drugoj.

Jednu je otac izbacio iz kuće, kad joj je bilo 15 godina, jer se noću kradomice izvukla iz kreveta i pošla k Gschwandneru ili Stahlenhneru, da se dvaput zavrti sa svojim dečkom, a drugoj je njezin kupio, kad se udavala, ovo lijepo zagorsko imanje, gdje će se sada njen muž, ako se izvuče iz škripca, zakloniti s njom zajedno.

- Otići iz Beča znači ostaviti svoju sreću, - govorio je Hernals.

- Ah da, tamo je najljepše, - uzdisala je Wieden.

U taj čas izađe iz obližnjeg grma od ribizla velik kos, u svojoj svijetloj i crnoj paradi kao elegantan gospodin u fraku.

- Kako je lijep! - usklikne Juanita.

- Moj vjerni popodnevni flirt, - reče Suzi. - Znate, da je ljubomoran na moga muža. Ne dolazi nikad, kad on sjedi ovdje kraj mene. Ali čim on ode, odmah je tu.

- Čini se, da na me nije ljubomoran, - prihvati Juanita.

- Da čini se, - potvrdi Suzi i nastavi sa smiješkom: - Zna da mu vi niste konkurentkinja.

Tako je tekao razgovor sve do večeri. Sad ovaj ili onaj motiv ili upadica prekinuli su glavni tok njihova govora, ali one su se odmah opet navratile na nj. Reminiscencije iz prošlosti, sad vesele sad tužne, vezane uz draga mjesta, iskrsavale su pred njima. Čudna jedna smjesa drastike, u kojoj se je razvijao život curice iz suterena i otmjene jednoličnosti gospođice odgojene u »Sacre Coeuru«.

Ovamo avantire po dornbachskim i grinzingaskim krčmicama, gdje se toči »Heuriger«, pjeva i jodla i pleše stari valcer, i gdje ju je jedne večeri našao neki agent i angažirao kao girl za veliku reviju u »Apolu«, a tamo izleti automobilom u Rodaun, gdje se večeravalo kod Stelcera ili gore na Kobenzl, odakle se vidi kako bliješti noćni Beč. I Bože moj, svuda ljubav. Ona, Elza Miller, i nije ništa drugo radila, nego ljubila. Od djetinjstva još. Koliko njih i kako se sve zovu, ne zna ni sama. Ali to je nuzgredno. Glavno je ljubav. A Suzi je upoznala samo jednoga. Flirtala je tu i tamo s ovim ili onim, u pauzama između dva plesa, na dinerima kod prijateljica ili u dobrotvornim komiteima, ali voljela je samo svoga muža.

- Pa dobro je i tako, gospođo Suzi, - reče Juanita, - pa nek je samo i jedan: glavno je ljubav.

Poslije malo došao je i Sobotnik. One mu pođoše ususret. On im je pokazivao izdaleka bocu, umotanu u crveni satinirani papir, kao da je uzeta u apoteci.

- Što je to? - upita Suzi.

- Oksigen. - Onaj advokatski idiot rekao je dru Balašku, da imaš zlatne kose.

Onda se okrene Juaniti:

- Ne preostaje vam drugo, nego da se i vi pozlatite.

Juanita se nasmije:

- Drage volje. Sad i onako ne moram da izgledam, kao da sam iz Andaluzije.

Poslije desetak dana sjedila je Juanita u momačkom stanu Bele Balaška, u biedermajerskom altfaterštulu, na čijem je naslonu stala prebačena skupocjena modra lisica, koju joj je posudila Suzi. Bila je odjevena u jednostavnoj crnoj toaleti s dugim izreskom na prsima, a pod tokom virila su joj dva-tri čuperka zlatne kose. Na jednoj ruci nekoliko modernih narukvica, koje su kod svake geste zakuckale.

Bela je sjedio prema njoj s leđima prema svijetlu, tako da je mogao vidjeti i najmanje pore na njezinu licu. Imao je na sebi sivi sako bez prsluka, malu papillon-kravatu i košulju od oksforda. Njegov crni Henri Quatre bio je skrupulozno postrižen, ni jedna dlačica nije stršila u stranu.

Bilo je oko šest popodne.

- Srela sam dva gospodina na stubama, - reče Juanita sjedajući na fotelj. - Ne bih htjela...

- Ne bojte se, milostiva gospođo, - umirivaše je Bela. To su dva brata, što stanuju gore nada mnom sa svojom majkom. Oba su trgovački putnici.

- Znate, ne bih htjela da moj muž ikad sazna, da sam amo dolazila...

- Ne vjerujem, da je to moguće. Ali kad bi i saznao, vaš je dolazak k meni imao najnedužniju svrhu.

- Pa i jest, - reče Juanita s uvjerenjem.

Nastade mala pauza. Juanita je sjedila malko pognuto naprijed, s rukama na ručkama od fotelja i s naprvo ispruženim nogama.

Bela je sa sekundama svoga pogleda kritizirao sad ovaj sad ovaj detalj tog ženskog stvora pred sobom. Čim je više na njoj otkrivao, tim se više iznenađivao što je ona tu, u njegovu stanu, sama s njim. Tako rekući na dohvatu njegove ruke.

Međutim da sakrije svoja opažanja i svoje misli, reče:

- Vi ste, milostiva gospođo, htjeli sa mnom govoriti u stvari vašega muža.

- Jest, - izusti ona polako, gledajući vrhove svojih cipela od zmijske kože. - Htjela bih znati, šta će biti s njim.

- Slučaj je vrlo težak. - pogleda je Bela u oči, koje su širokim pogledom iščekivale šta će on reći. - Jest, neobično težak. Ja bih morao u najkraće vrijeme izdati uhidbeni nalog.

Juanita krikne i baci se u naslonjač. Trepavice su joj u tren bile pune suza, a ruka je drhtala tražeći rupčić.

- Nije moguće! - reče i prijeđe rupcem preko očiju.

- Žao mi je, - prihvati Bela. - Ja sam stvar proučio i pomnjivo ispitao.

- On nije kriv, - zavapi Juanita, kao da je upućena u tančine čitave afere. - On nije kriv!

- Moglo bi tako i izgledati, - reče Bela otežući, - onima, koji ne bi znali, da se u banci nije ništa događalo bez njegova znanja. Ali...

- O mnogočemu on nije imao pojma, - energično se uspravi Juanita, - on je bio žrtva...

- Čija?

- Čija, čija, - ugrije se ona, - šta ja znam čija. Još su tu dva tri, čovjeka, za koje vi znate bolje, nego ja.

- Kakva dva, tri čovjeka? - opet zapita Bela i prevrne začas svoju memoriju, ne bi li našao te ljude.

Sad se Juanita digne:

- Šta pitate mene? - reče jakim tonom. - Zar sam ja sudac istražitelj?

Onda, kao da joj se pričinilo, da je otišla u tonu predaleko i da će čitav razgovor zaći u čisto stvarnu i hladnu diskusiju, koja bi mogla presjeći sve prelaze, nadoda s bolnim tremoliranjem:

- Ako se vi stavljate na takvo stajalište, onda smo propali.

I sjede ujedan klupski fotelj iza njegovih leđa. Bela se digne i priđe polako k njoj. Sad je spustila glavu na lakat i jecala.

- Nemojte plakati, - reče on blago i primi njezinu ruku, što joj je ležala u krilu.

Ona je to pustila i klonula rukom, koja je ležala u njegovoj kao mrtva bijela ptica.

- Nemojte plakati, - ponovi on.

- Ja moram plakati, - reče ona dignuvši glavu, pogleda ga suznim pogledom i izvuče svoju ruku iz njegove. - Šaljete mi muža u tamnicu, pa bi valjda htjeli da se smijem!

Beli je očito bilo žao te žene. Nije rekao ništa, samo je, stojeći nad njom, gledao u njezin zatiljak.

- Volite li vašega muža? - upita on iznenada.

Sad se Juanita uspravi, pogleda mu ravno u oči.

- Mnogo? - nastavi on s pitanjem.

- Spasite ga! - reče ona polako. A onda dvije tri sekunde za tim još polaganije:

- Spasite ga!

Bela ne reče ništa, samo slegne ramenima, odalji malko ruke od tijela i spusti ih opet naglo natrag uz bedra.

- Vi možete ako hoćete! - nastavi ona. - U svakoj takvoj aferi ima uvijek neki izlaz. Vi ste pametni, pa ćete ga naći. Budite dobri, spasite ga. I mene s njim.

Njezin je glas drhtao kao molitva. Bela pomisli na izlaz, koji je već davno i sâm tražio, ali nije nalazio.

Ipak reče:

- Mislit ću još o svemu. Ako se ikako nađe kakva mogućnost...

- Ne, ne, - prekine ga ona, - obećajte mi, da ćete ga izbaviti. Obećajte mi odmah. Jer ja znam, ako izađem odavle bez vašeg obećanja, da je sve propalo. Kad me više ne budete imali pred sobom, opet ćete postati onaj kruti čovjek zakona...

- Ja vam obećajem, - stavi Bela ruku visoko na prsi ispod svog Henri Quatre, - da ću, ako mi ne uspije naći izlaza, zamoliti predsjednika, da mi oduzme ovu stvar.

Sad je Juanita osjetila, da se situacija savija. Valjalo je zahvatiti i s druge strane. Još malo i iz svega toga izaći će prekrasan luk, kao duga.

I prihvati temperamentno:

- Ne, ne, to nipošto. Vi nas ne smijete ostaviti.

- Drugi će možda biti manje skrupulozan.

Juanita stisne trepavice i pogleda ga malim pogledom s dražesnim, koketnim smiješkom:

- I vi ste kadri, da se sa mnom igrate Poncija Pilata!

Na to skine hitrom gestom toku s glave i reče:

- Uh, što je vruće!

Kao zlatni vodopad rasuše se njezine kose oko glave. Bela je brisao znoj sa čela.

- Mogu li dobiti čašu vode? - zapita ona.

Dok je Bela bio vani, ona se je malko retuširala. On se vratio u času, kad je prelazila ružom preko usana.

- Zar već odlazite? - upita.

- Pa mi ćemo se doskora opet vidjeti. Kad se stvar svrši, doći ćete valjda k nama u Zagorje - reče ona koketno.

- Ali ako se stvar ne svrši? - prihvati on njezin ton.

- Onda ću ja doći k vama.

- Nastojat ćemo da se svrši, - nasmiješi se galantno Bela. I ohrabren iznenadnom ležernošću njihova razgovora, nadoda:

- Ostanite još malo.

- Dok telefoniram. Hoćete li mi dopustiti?

- Samo izvolite. Trebate li knjigu.

- Molim, zovnite vi interurban. Ja ne znam hrvatski.

Ona mu reče broj i mjesto.

- Ovdje Suzi, - telefonirala je ona. - Jest, ja sam. Još sam u Zagrebu. Ah, srce, ovo i ono. Zabrbljala sam se kod Irene. Još sam tu. Ona drži, da će stvar ići. Auto me čeka kod »Gradskog podruma«. Jest donijet ću. I »Novosti« i »Jutarnji«. Jest. Ne boj se, ne će me nitko odnijeti. Servus.

Kad je spustila slušalicu, reče Beli:

- Moj je muž ljubomoran kao kakav orijentalac.

- Na njegovu bih mjestu bio i ja.

- Pa i vi ste orijentalac! - nasmiješi se Juanita.

- Ja sam štaviše ljubomoran, iako nisam na njegovu mjestu, - raskuraži se Bela.

- Bježim, bježim, - reče Juanita prebacujući lisicu preko pleća, - inače će u vama kavalir kompromitirati suca istražitelja.

I poleti prema izlazu, koji joj Bela otvori. Najednom se ustavi. Pogleda ga punim, svijetlim pogledom, u koji je ležeran posmijeh urezao fasciniran izraz. I pruži mu ruku:

- Nadam se, da ćete mi ostati prijateljem?

- To je i moja želja, - reče Bela uzevši njezinu ruku i poljubi je dugim dodirom usana.

Prije nego li je zaokružio poljubac, ona istrgne ruku i hitro izađe.

Još iste noći do u rano jutro pregledao je sudac istražitelj Bela Balaško sve akte u poslu Industrijalne Banke. Prevrtao je, pregledavao, konfrontirao, bilježio, čitao, pa opet čitao, izlučivao, pa opet umetao. I sve to jedamput, i drugi put i treći. Zatrčavao se fanatično prema izlazu iz toga labirinta u želji da se ne prekine nit, koju mu je popodne pružila ona dražesna Ariadna. Na momente mu se pričinjalo kako je sve to uzaludan posao i kako se tu ne da ništa učiniti. Više nego jedamput bacio je spise u stranu i pregorio sve odlučivši, da prepusti sve svome udesu.

Ali onda je pomislio, da će ta žena opet doći k njemu sa svojim molbama i suzama i sjajnim očima. Doći će i otići, a da se više nikad ne vrati. U svim svojim katastrofama i poniženjima ne će vidjeti, nego samo jednog neprijatelja, samo jednog čovjeka, koji ju je mogao spasiti, a nije htio: a to je on.

Kako bi bilo lijepo, kad bi mogao još sutra telefonirati:

- Gospođo Suzi, spavajte mirno. Sve će biti dobro. Ima jedan izlaz.

A njezin glas sa svojim zvučnim registrima i mekanim kadencama miluje kroz slušalicu njegovo lice:

- Jesam li vam ja rekla, da ima izlaza. Znala sam odmah, da ste mi prijatelj. Dođite, da vam se zahvalim. Dođite odmah.

Kad je legao u postelju, pokušavao je da kombinira, kako bi sastavio konačni akt, u kojemu bi isključio i namjeru i dolus i svaku drugu krivicu. Običan slučaj jedne force majeure, koja se nije mogla predvidjeti. Sveopća kriza. Sticaj okolnosti. Osiromašenje pijace. Ali poslovi su vođeni korektno. Ni jedna para nije otišla kamo nije trebalo. Poduzeća su zatajila samo iz vanjskih uzroka. Ovdje štrajk, ondje enormno povećanje carina, tu katastrofalna poplava, ondje slom franka. Sve se urotilo, čitava bujica nedaća i neprilika, pa uzaludno je bilo išta pokušavati da se stvar spasi. Pa i to se pokušalo špekulacijama na burzi. No i te su izdale. Ali stradale su tu stotine i stotine malih ulagača i veliki vjerovnici, oštećene su banke i poduzeća. Jest. A nije li stradao i sam generalni direktor? Sav njegov imetak bio je uložen u banku. On nije spasio ni pare, a da je htio, mogao je. Ali on i danas živi kao velik gospodin s dvorcem i automobilima? Jest. Samo to je miraz njegove žene (i ovdje začuje Bela ponovo registre i kadence njezina glasa, tako da su i njegove misli podvostručile svoj intenzitet), dvorac je njezin, auto je njezin. Sobotnik je siromah. Ako tko u to sumnja, to se da ispitati i utvrditi. Dokazi moraju biti tu. I još koješta.

Kad je svršio, opet je počinjao. Samo nije dovršio. Negdje u polovici svladao ga san.

Drugi dan oko deset sati zvao je na telefon gospođu Sobotnik. Sudac istražitelj želi s njom razgovarati. Juanita je uzela slušalicu. Suzi je uzbuđena stajala kraj nje.

Trebaju mu neki dokumenti. Kupoprodajni ugovor o imanju u Zagorju. Eventualno i dokaz, da je automobil njezin, ako je njezin. Sobotnik je doduše stavio sudu sve svoje pokretnine na raspolaganje, ali ne smije pasti sumnja, da je išta prenio na nju.

Juanita je odgovarala poduprta svojom suflezom. Otac je kupio imanje, dvorac i auto. Dokumenti su kod nje. Ako hoće, donijet će mu sutra i originale i prepise.

- Molim, još danas, ako je moguće.

- Pa dobro, dragi doktore, danas. Popodne ću biti kod vas kao i jučer, - zacvrkutaše registri.

Belu je sada spopala samo jedna želja: da joj kad dođe, može reći bar nešto, što bi izgledalo kao nada u konačni uspjeh.

Otišao je k predsjedniku s aktima i razložio mu čitavu stvar od početka do kraja.

Ipak: ne izgleda sve onako, kako mu se činilo ispočetka. Ipak: možda i nema povoda da se itko progoni. Ipak: nisu krivi pojedinci, nego izvanji utjecaji, kojima se nije bilo moguće othrvati.

Predsjedniku nije bio neugodan taj uzmak suca istražitelja. S više strana, i vrlo uplivnih, htjelo se izbjeći procesu. Ali je ipak ostao začuđen, kad je čuo što govori Bela, koji je do jučer držao tu aferu oštrim zubima kao buldog svoju kost.

- Ja ću sutra ostaviti na stranu sav posao, - reče on, - i razložit ćete mi stvar potanko, s aktima u ruci. Moramo se napokon odlučiti.

Juanita je popodne ušla u Belinu sobu kao svjež, mirisan vjetar. Nasmijana i parfimirana, u lakoj svijetloj, stilskoj haljini s volanima, pod širokim florentinom. Sjela je opet u onaj bidermajerski naslonjač.

Bela pomisli: - Motiv iz »Dreimäderlhausa«. I reče:

- Čudnovato. Danas ste mlađi, nego jučer!

Juaniti se svidio kompliment:

- To je vaša zasluga, - reče ona, - uistinu, danas se i osjećam mlađa, nego jučer.

Međutim mu je pružila dokumente, čula od njega kako se on nada, da će naći nekakav modus, da se stvar povoljno riješi i izjavila kako ima posla, pa mora ići.

Bela ju je pokušao ustaviti. Ali ne, ide. Ima rendes s mužem, koji večeras ostaje u Zagrebu. Nekakva poslovna večera ili nešta slično. On bi htio bilo kako da spasi i poduzeće. Ali njoj je glavno da ona spasi njega.

I već su se držali za ruku, kad se ona najedamput dosjeti:

- Vidite, - reče, - ako nemate večeras kakve druge obveze, mogli bi me malo ispratiti. Ne doduše do kuće, ali do jedne štacije na zagorskoj pruzi. Odatle možete onda vlakom u Zagreb.

Henri Quatre se raširio od zadovoljnog iznenađenja kao morski jež na suncu.

- Pričekajte me oko devet, - nadoda ona, - na posljednjoj štaciji tramvaja u Černomercu. Tu ću vas uzeti u auto.

Na to još jedan pogled ispod florentinca. Pa posmijeh. I nestade je.

Između deset i jedanaest sati iste večeri na šestoj ili sedmoj štaciji zagorske pruge, u zagušljivoj, mračnoj, praznoj čekaonici sjedi u jednom ćošku Bela i čeka na vlak u Zagreb. Bit će skoro četvrt sata, što ga je Juanita de la Redondela, ili kako je on mislio, Suzi Sobotnik iskrcala tu iz svoga auta. Ostao je sam na milost i nemilost voznoga reda, koji ne bilježi brze vlakove ili eksprese.

Tek onda, kad je auto odjurio, zapitao se on, hoće li ili ne će u to doba biti veze sa Zagrebom. Otišao je na peron, gdje nije gorjelo nikakvo svijetlo. Zavirio kroz staklena vrata u ured glavara, ali tamo je stajao na podu samo željezničarski fenjer, čiji je fitilj već dogorijevao.

On pokuša otvoriti vrata. Ali bila su zaključana. Vrati se i stupi na tračnice. Pogleda gore i dolje. Nigdje ni žive duše. Da mu je bar nekoga zapitati, kad ide vlak u Zagreb.

Ta briga oko povratka i tjeskoba osamljenosti na tom mjestu učiniše, da je Bela potpuno zaboravio na dojmove svoje noćne ekskurzije s lijepom gospođom. Još se jače uzbrinuo, kad je opazio, da su oblaci zastrli zvijezde, da munje sve to češće i jače sjeckaju horizont, i da se negdje iz daljine valja grmljavina.

Na sreću čekaonica je bila otvorena. Ako počne nevrijeme, zna bar gdje će se zakloniti. Munja mu je pokazala drvene klupe naokolo, na koje bi se, eventualno, mogao i poleći, ako zadrijema.

Kod jednog bljeska opazi i nekakav oglas na zidu. Bit će to valjda vozni red. Bela nije bio pušač, ali je nosio uvijek šibice sa sobom. On zapali šibicu i pretraži vozni red: odozdo gore i odozgo dolje. Prvi vlak, koji polazi odatle u Zagreb: 6.09. Kako je šibica dogorijevala, mislio je da se možda prevario. Pa zapali drugu. Ali i ovaj put pročita 6.09.

Šta sada?

Vani su munje sve više bljeskale i pojačavala se grmljavina. Bilo mu je vruće. Prosuo mu se znoj po čelu, za vratom, ispod košulje.

Stao je sama sebe koriti, što je bio tako glup pa pristao na tu vožnju, a nije se prije informirao za vozni red. Pa i ona, Suzi, znala je zacijelo, da vlakovi u to doba ne voze. Gotovo se rasrdio i na nju.

Ali onda mu negdje pod vjeđama iskoči florentinac, a pod florentincem posmijeh lepršav kao dvije rumene tračice. I nije se više srdio na nju.

Sad mu padne na pamet: možda ide koji vlak iz Zagreba. On će se odvesti u Varaždin i odmah će natrag. Radije provesti noć u vlaku, gdje će se komotno izvaliti, nego ovdje u toj smrdljivoj čekaonici.

Ponovno zapali šibicu. Ponovno prođe s njom preko voznog reda. Slijedeći vlak iz Zagreba dolazi u 6. 41. Ne preostaje drugo, nego prenoćiti ovdje na ovim klupama.

Baš mu je trebalo sve to. Čitava je noć pred njim. Da ga samo tkogod vidi u toj situaciji. Njegov predsjednik na primjer. Ili koji od kolega. Oni na primjer, koji ga nisu podnosili. Ili advokat, ona banda. On ga je i naveo na to. S onim svojim škiljavim deklamacijama: sentimentalna bečka ljepota, altgold-brokat, fine ruke kao elfenbajn...

Sad se Bela malo pomakne na tvrdoj klupi i postavi se nekako komotnije, uz ručku, u kut. Kraj uha mu zazuji komarac, ali on je već slušao tanko, sitno, hitro Juanitino brbljanje, i nije mario za onaj zuj.

- Dođite, dođite, - klicala je večeras u Černomercu praveći mu mjesta u autu i povlačeći se na drugu stranu. - Oprostite, malo ste morali čekati, ali nisam mogla prije. Sad je sve u redu. Sad sam tu.

On je podigao njezinu ruku na svoja usta. Ona je naglo odvuče. Nasmije se i zapjevucka:

- To me škaklja. Dan danas su svi muškarci obrijani, pa nismo naučene na bradu.

Sad on počne da iskonstruira čitavu avanturu. Da premeće i klasificira sve detalje, da izmjeri koliko je došao naprijed, da izračuna što će biti sutra, kad se s njom opet sastane, a što prekosutra.

Negdje na vratu, međutim, ubô ga je komarac. On je samo instinktivno digao ruku i počešao se, ali nije imao svijesti o toj kretnji. Upravo u taj mah sagibao se, da vidi ispod florentinca njezino lice. Tako lijepa nije bila još nijedna žena, s kojom je on imao kakav odnos.

On je segnuo za njezinom rukom.

- Nemojte, - rekla je ona, - u ogledalu nad sobom šofer vidi sve, što se ovdje događa.

- Da nema svijetla, ne bi vidio, - rekao je on.

- Ali jer ga ima, vidi, - prihvati ona. Zacerekala se, kao da mu se ruga.

Pritom je podigla glavu, električna je lampica s krova kupeja zaigrala svojim refleksom na mokrim njezinim zubima i osvijetlila joj pune, libidonozne, pod afektiranom krivuljom usana.

Bela se opet pogrebe po vratu. I prebaci nogu preko noge. I nastavi s reminiscencijama.

Najedamput je digla šešir s glave kao ono jučer kod njega. Kosa se prosula kao vatromet u zraku. Osjetio je njezin miris. Pogledao je sprijeda na šoferova leđa. I pomislio, kako je u željeznici mnogo ljepše. Mašinist je tamo daleko i nema ogledala nad sobom. On bi, da je u vagonu, uturio svih svojih deset prsta u onaj vatromet.

Ona je nešto govorila. Počela opet o aferi svoga muža. Spominjala one dokumente što ih je popodne donijela. Pitala nešto. I još nešto.

Odgovarao je, ne mareći da odgovara. Čitava ta afera nije ga u taj čas ništa zanimala i nastojao je, da se što prije prede preko nje. Sutra je odlučan dan, kad će on referirati predsjedniku. Sutra će stvar krenuti odlučnim putem.

- Ja se mogu zakleti, da moj muž nije ni najmanje kriv, - repetirala je ona svoj psalam.

Da je generalni direktor Sobotnik upropastio trista banaka, izgledao bi Beli u taj trenutak nedužan kao novorođenče.

- I meni izgleda, da je tako, - potvrdio je on.

Ona je na to stavila naglo svoju ruku na njegovu:

- Već ste se i vi uvjerili?

On je pokrio njezinu ruku svojom:

- To nije bilo lako.

Ona je za nekoliko minuta ostavila svoju ruku među njegovima. I rekla:

- Ovo je svijetlo tako sekantno. Hoćete li da ga ugasim.

On je jače pritisnuo njezinu ruku:

- Onda vas ne ću vidjeti, - rekao je s jezuitskom galanterijom, a u duši joj je bio zahvalan za ideju.

- Pa valjda imate pred očima moju sliku i bez svijetla, - pogledala ga je koketno, nasmiješila se, istrgla ruku i zatvorila kontakt.

Kod tih misli vidje Bela jasno Juanitu u svojoj fantaziji. Nije ni osjetio komarca, koji je u taj čas ispod uha vampirski sisao njegovu krv. Ruka mu se diže spontano i pređe nervozno preko ubodena mjesta. Upravo je spominjao onaj čas, kad je bio podigao ruku, stavio je iza njezinih leđa i približio se njezinu licu u namjeri, da je poljubi. Ona je zaokrenula glavu na drugu stranu i stavila u obrani ruku na njegov Henri Quatre.

- Ne, nemojte.

- Samo jedamput.

- Kad stavite aferu Industrijalne Banke ad akta, - onda.

A on je dohvatio njezine prste i posuo ih poljupcima, i ruku i puls, pa sve do lakta.

- Doktore, šta radite? - otimala se ona. - Ako tako nastavite, otvorit ću svijetlo.

Kad ju je pustio, zapitala je šofera kroz cijev:

- Ima li još dugo do stanice?

On je čuo jasno, kako je cijev dahnula:

- Još deset, dvadeset minuta.

- Znate, gospođo Suzi, šta ću vam reći, - govorio je on, - mene je onaj vaš iznenadni dolazak u moju kuću, u moj posao, jako smutio. Sve se bojim, da sam vas vrlo zavolio. Ali vidim, da se sa mnom igrate. Vama je glavno, da ja izbavim vašega muža. A pritom ne pomišljate, da mene možete dvostruko upropastiti.

- Kako to? - upitala je ona.

- Ako se ogriješim o svoju dužnost, to je prvo, a drugo, ako se u vas zaljubim.

Ona ga onda pogladi po ruci, kao kad se umiruje malo dijete. I reče:

- Sve to nije tako tragično. Malo prije ste rekli sami, kako i vi vidite, da je moj muž nedužan. A da se u me zaljubite, to nije za mene ništa novo. Niste vi prvi ni posljednji. A po svoj prilici nisam ni ja za vas ni prva ni posljednja.

Juanita je to govorila hitro, utanjivajući glas, savršenim glissandom.

- Ali ako vas ja zavolim, - govorio je Bela dršćući glasom kod svakoga »a« u svojoj izreci, - onda bih htio, da i vi budete malo drukčija prema meni.

- To bi svaki htio, - odgovori ona. - Samo, kud bi onda mi žene došle, kad bi morale na sve reagirati. Premda...

Tu je zašutjela.

On je bio vrlo radoznao na ono, što nije izgovorila. I rekao je:

- Premda?

- Mi žene reagiramo uvijek, - nastavi ona, - ali vi ste muškarci osjetljivi samo za najgrublje iskaze. Pa i čekate samo najgrublje. Tako mimoilazite ono najljepše, što vam jedna žena može dati.

Onda je malo stala i uzdahnula:

- Ah, bogzna, da l' vi to možete razumjeti?

Na to su oboje zašutjeli. On bi bio najvolio, da je može primiti i poljubiti, ali njezine su riječi potpuno slomile njegovu agresivnost. Ona je zatvorenih usta pjevala tiho nekakav bečki motiv. Auto je nemirno poskakivao.

Najedamput se ustavi auto.

Pjesma se prekine, a u isti čas osjeti on oko vrata njezinu ruku i njezine usne na svojima. To je potrajalo sekundu. Odmah zatim otvorila se vratašca i šofer reče grubim glasom:

- Milostiva, stanica je tu.

Sad tek dođe Bela k sebi od svog fantaziranja. Opazi, da leži na klupi, na ručki i da mu je vrat ukočen, kao da je i on dio te klupe. Začuje oko uha sitno zvrndanje komarca i osjeti, da je po rukama i licu sav izboden. I uspravi se tarući dlanom izbodena mjesta. Vani je još uvijek mrak. Kiša je prestala, samo pomalo sijeva, bez grmljavine. On se protegne, zijevne dva puta, zapali šibicu, pogleda na uru i legne opet na klupu samo na drugu ručku.

I tako je zaspao. Probudio se, kad su došli prvi putnici u čekaonicu: Nekoliko seljakanja s nešto bučne dječurlije. Sunce je već davno bilo izašlo.

Izvadio je džepni češalj, uredio njime poremećenu frizuru i svoj Henri Quatre. Pa izašao na peron.

Prošlo je nekoliko nedjelja, a Juanita se nije više sastala s Belom. Odmah slijedeći dan nakon one noći telefonirala mu je, da joj nije dobro. U postelji je. Temperatura. Pozvali su i liječnika. Drugi dan poslije toga: reumatična upala zglobova. Artritis deformans. Liječnik preporuča tople kupelji.

Ali ona ne ide nikamo, dok ne zna, što je s njezinim mužem. Žao joj je, što ne vidi njega, Belu, i htjela bi da dođe jedamput van. Ako se desi prigoda, javit će mu.

Ali prigoda se nije dešavala. Muž je uvijek kod kuće. Temperatura ne popušta. Doduše ne osjeća se zlo, nema ni boli. Samo se hrani aspirinima i salicilima.

Rad bi već otišla u kupke. U Baden, gdje su joj i roditelji u ovaj čas. Samo kad bi već stvar konačno svršila. Ona mu je tako harna za sve, što je učinio za njih.

On to ne zna, ali ona ga i voli nešto malo. Možda i više, nego nešto malo. Vrlo često misli na nj. Usprkos temperaturi.

Jedan dan mu je i pjevala kroz telefon nekoliko taktova one pjesme iz automobila. Usprkos aspirina i salicila, što ih je imala u sebi.

Tako je to išlo dan na dan. Nekoliko nedjelja.

Bela je živio od onih razgovora i očekivanja. Opijao se kadencama i glissandima, koje je Juanita cvrkutala kroz telefon.

Napokon je došla i abolicija procesa. Nije bilo mjesta optužbi ni progonu. Sve dakle: ad akta.

Bela je odmah javio to u Zagorje.

A Juanita i Suzi grlile se i klicale kod spuštene slušalice s očima punim suza.

Uzalud je Bela čekao, da netko nastavi razgovor: čuo je samo neke krikove i smijanje, ali nije ništa razumio.

Kad je navečer došao kući, našao je ogroman buket crvenih ruža i jedno pismo, u kome nije bilo ništa drugo, nego nekoliko taktova one bečke pjesme iz auta.

Sutra je telefon javljao:

Odlazi se u Baden. Na jedan mjesec, na dva, a možda i tri. Valja se pripraviti za zimu. Valja ozdraviti. Ispraviti zglobove. Za tango. Za prvi tango s njim.

Putovat će automobilom. Ne će se ni svraćati više u Zagreb. Ne će se tako više ni vidjeti. Sve do zime.

Pa naravno da će mu pisati. Ne bogzna šta, ni kakve duge listove. To se nikad ne čini. Pisma nisu kao riječi, za koje trebaju svjedoci. Pisma prolaze kroz toliko ruku prije, nego dođu u prave. A i u pravima nisu zaštićena od tuđeg oka. Najbolje dakle: nikakva pisma. Ali zato: karte. S dvije tri indiferentne riječi. Katkad možda i s notama: onako dva tri takta iz kakve poznate pjesme.

Nek se ne žalosti. Možda je bolje, što je sve to prekinuto. Svakako je bolje. I ljepše. Ona bi ga mogla i voljeti. Kad je sve tako. Bez skrupula. Daljina je najbolje mjerilo za prave osjećaje. Strast onda ne sudjeluje. Strast zavodi, vara, laže, preobraća, razobličuje. Časovi strasti nisu nikad časovi ljubavi. Strast je u krvi, u mozgu, u nervima, u mesu, u materiji. Ljubav nije u materiji. I tako dalje, i tako slično, kako je to valjda negdje čula ili čitala ili iz kakvog pisma naučila, skandirala je Juanita de la Redondela u aparat.

Bela je samo slušao i opajao se više onim glasom, nego riječima. Nekada je i on držao, da je tako, ali mislio je sada, sve to nije tako. Ipak nije protivuriječio. Neka samo ona misli, da je tako. I molio je:

- Pošaljite mi vašu sliku. Ako je ikako moguće u onoj haljini i florentincu, kako je bila obučena onda, kad se s njim vozila.

Razumije se, da će dobiti i sliku. Baš onakvu, kako želi. A sada do viđenja. Hvala mu još jedamput. I nek joj oprosti. Na čemu - pita. Pa na koječemu. Uvijek ima čovjek, da nekomu nešto oprosti.

Ne, ne, ne smije joj pisati u stan, ako već piše. Ni karte. Može: poste restante. Wien, Postamt IX. Schwarzspaniergasse. Pod imenom: Juanita de la Redondela. Jest, to je španjolsko ime. Zašto baš na to ime? Pa tako. Kaprisa. Spleen. Lijepo zvuči: Juanita de la Redondela. A sad još jedamput: Addio. Au revoir. Leben sie wohl!

Kad je Juanita stavila slušalicu na aparat, vidjela je gospođa Suzi, da ona ima suze u očima. Ona joj prebaci ruku oko ramena i reče:

- Mi smo bili okrutni s vama, Juanita.

- Ah, šta, - odgovori Juanita, - nije to prvi put, što se rastajem s nekim koga volim.

- Zbilja ste ga zavoljeli? - upita Suzi.

- Onako, malo, - nasmije se kroz suze Juanita.

- Pa možda se ipak nekad negdje sastanete?

- Usprkos svega? Ne, ne, nije moguće. To i jest ono, što mi je žao. Sve što je god bilo među nama, sve je bila laž. Počevši od imena i kose, pa sve do aspirina i salicila.

Onda se snuždi, s novim suzama među trepavicama i reče s mnogo žalbe:

- Samo jedna stvar nije bila laž: onaj poljubac u automobilu.

Slijedećeg jutra odmah nakon izlaska sunca, vozile se autom put Beča Suzi i Juanita.

Suzi je išla k roditeljima, gdje će ostati sve do Božića, a Juanita u tvornicu Suzina oca, gdje će biti namještena i postati ponovno mala Elza Miller iz Hernalsa. Nosila je sa sobom bogate darove, garderobu kao kakva primadona i onu modru lisicu, vanredan egzemplar, na kome bi joj zavidjela i mnoga princeza.

Na Belinu stolu u njegovu stanu, stajala je u srebrnu okviru velika Juanitina fotografija. Ispod florentinca nasmijane oči i malko zavinuta usta, kao da nešto govore.

Bela katkad jasno čuje šta govore:

- Da se u me zaljubite, to ne bi za me bilo ništa novo.

Ili:

- Ljubav nije u materiji.

Ili:

Pjeva. Jest. Činilo mu se katkad da pjeva. Onaj motiv iz automobila. Prije poljupca.

Pisala mu je, kad je poslala sliku:

- »Stavite je na svoj stol! A ako Vam ikad bude išta krivo na mene: oprostite!«

To je bilo posljednje. Više se nije javljala.

Prolazili su mjeseci, zima se približavala. Od nje ni traga. Bela je samo znao, da je u Beču. I ona i Sobotnik. Čuo je od nekoga, da se uopće ne će više ni vraćati u Zagreb. Da će on zamijeniti tasta u tvornici čokolade. Kad je zatim čitao negdje u novinskim anonsama, da je ono imanje u Zagorju na prodaju, onda je znao, da se je sve svršilo.

Tko zna, s kim će ona te zime zaplesati prvi tango? Tko zna, tko će je pratiti u automobilu i s kim će opet rezonirati, kako ljubav nije u materiji?

Netko drugi će joj reći, kako se u nju zaljubio, a ona će mu odgovoriti:

- Pa to nije ništa novo, gospodine moj.

Jedne večeri u decembru bila su kod njega tri-četiri prijatelja. Dogovarali su se, kako bi bilo dobro da se osnuje »Društvo za promicanje interesa Panevrope«. Male taštine i prazne ambicije uvijek nešto izmisle, da se upadljivo plakatiraju.

Taj je slučaj bio i tu. Sve neko diplomatsko kibiciranje. Neko paradiranje s međunarodnim problemima. Flirt s velikim parolama. Lepršale su tu fraze kao: Liga naroda, konferencije ambasadora, mirovni ugovori, reparacione komisije, internacionalne kulturne veze, Youngov plan, arbitraža i mnogo toga još.

Netko je superiorno rastezao: - Brijandizam! - Drugi je opet kao u kakvoj pirueti vrtio: - Kudenovkalerdži! - A treći važno šušljao: - Snouden!

I sve to u Zagrebu, u novoveškoj kućici pekara Balaška, pred fotografijom bivše varijetske balerine Juanite de la Redondela, recte Elze Miller iz Hernalsa. Među tim provincijalnim diletantima svjetske politike bio je naravno i Freddy. To je opet bilo nešto novo, čime se on mogao istaknuti. Opet jedan tip za nešto ekstra.

I kad su već bili pretresli koješta toga, sastavili programe, redigirali pravila, popisali ličnosti, koje će biti pozvane, da sudjeluju, našli jedno pompozno ime, koje će uzeti za predsjednika, opazi Freddy Juanitinu fotografiju. Svidio mu se onaj fini ovalni obraščić i nasred njega dvije pikantne rupice u pravilnom nosu, pa se svaki čas tamo zagledavao i samo čekao priliku, da upita Belu, tko je to.

- Ne smijemo pustiti s vida ni pitanje nacionalnih manjina, - govorio je kao kakav ambasador kakve velike vlasti na kakvoj mirovnoj konferenciji neki mladi advokat s amerikanskim cvikerom.

- To je vrlo važno, - reče Freddy zagledajući se tamo pod florentinski šešir i sjedne za jednu stolicu bliže Belinom pisaćem stolu.

- Stvar je vrlo delikatna, - primijeti neki savjetnik s malko izbočenim zubima i vječno slinavim usnama. - Tu bi mogli doći u konflikt s ministarstvom vanjskih poslova.

- Mi ćemo već prisiliti ministarstvo, da se tim pitanjem pozabavi nešto intenzivnije, - nadoda Freddy i pođe za stolac naprijed.

- Ja mislim, gospodo, - reče Bela, - da ova naša stvar nije ništa drugo, nego neke vrste okupljanje simpatizera u borbi za čovječanska prava i da mi ne možemo usvajati sebi nikakvu posebnu inicijativu.

Na što se začuše protesti sa svih strana:

- Varate se.

- Zašto smo se onda sastali?

U toj se buci približio Freddy tako do stola, da je mogao doseći Juanitinu fotografiju. Uzme je i pogleda. Tko je? Odavle nije. Kako je došla ovamo? Odakle je Bela pozna? Ako je u Zagrebu, on ga mora njoj predstaviti.

Bela je motrio ispod oka, kako se Freddy zanima za njegovu izgubljenu prijateljicu. Odmah je pomislio, da je on možda pozna. Sobotnika je poznavao, pa valjda i njegovu ženu. Kad se debata malo slegla, pristupi on k Freddyju, koji je međutim ponovno uzeo u ruku sliku i promatrao:

- Izgleda, doktore, da vas zanima ta dama?

- Šarmantna? - zanese se Freddy. - Da nije indiskretno, zapitao bih vas, tko je ona?

- Kad ne znate, suvišno je da vam je spominjem. Premda to ne bi bila nikakva indiskrecija.

Freddy nije insistirao.

Ali ipak mu radoznalost nije dala mira. Čitavo je vrijeme studirao, kako će navesti Belu, da spomene ime one dame i kako će ga zamoliti, da ga s njom upozna. Kad je dogovor bio pri svršetku, reče on Beli:

- Kad svi odu, imam nešto da vam predložim.

A kad su ostali otišli:

- Doktore, hoćete li upoznati jednu neobično interesantnu gospođu?

- Zašto ne? - odgovori Bela. - Interesantnih žena nema na pretek. Samo pazite, ako me prevarite, osvetit ću vam se.

- A ako vas ne prevarim?

- Revanširat ću se.

- Držim vas za riječ, - reče zadovoljno Freddy i primi slušalicu:

- Halo. No, pogodili ste odmah. Pa naravno, da ću doći. Do deset minuta. Zašto vam onda telefoniram? Sve ima svoj razlog. Smijem li vam dovesti večeras jednog gosta? Oh, jest, vrlo. Kako se zove? Ne ćete radije da vas iznenadim? Ne volite misterioznih kavalira? Pa dobro: dr. Bela Balaško. Ne poznate ga, ali čuli ste za nj. Bit će vam drago, ako dođe. Pa dobro, doći će.

Kod Gige Barićeve bilo je već sakupljeno malo društvo, ne ono običajno, od svakog utorka, nego nekoliko dama iz Gornjeg grada i nekoliko kavalira, među kojima i dva-tri njezina prosca.

Bela je već prije nešto čuo o Gigi, ali je nije poznavao. Nije je nikad ni vidio. Ona mu je ponudila mjesto kraj sebe i između dva gutljaja čaja i dva sendviča izmijenili su nekoliko misli. Njoj je to bilo dosta, da ga pozove da prisustvuje i njezinim utorcima, a on se radovao, što će je češće vidjeti.

Kad su Freddy i Bela, kasno u noći, izašli iz Gigina stana ponudi Freddy Beli, da dođe malko k njemu na jedan whisky.

Sipajući sodu u whisky zapita Freddy, gledajući ispod oka na Belu:

- No šta velite, nije li gospođa Giga šarmantna?

- Sjajna! - pogladi Bela svoj Henri Quatre... - Takvih je malo u Zagrebu. Sad mi bar ova očajna zagrebačka zima ne će biti dugočasna.

- Drago mi je da ste zadovoljni, - reče Freddy, zadovoljan i on, što je našao načina da može podsjetiti Belu na revanš. I prihvati odmah:

- Obećali ste i vi meni revanš, ako vam se svidi novo poznanstvo.

- Molim, molim, čim se desi prilika, - odgovori Bela, spreman na protuuslugu.

- Rado bi upoznao onu damu, čija fotografija...

Freddy nije dovršio izreke, jer ga je Bela prekinuo s bučnim smijehom.

- Nemoguće, - reče on, - ona nije više u Zagrebu. Ah, to vam je čudnovat slučaj i čudnovato poznanstvo. Njezin je muž bio na čelu jednog poduzeća, koje je propalo, i bio je pod istragom. Ja sam imao stvar u rukama. Na sreću nije bilo na njegovoj strani nikakve krivnje.

- Aha, razumijem, - reče Freddy s ironijom, - i ona vam je iz zahvalnosti dala svoju fotografiju.

- Nije baš tako, - hladno odbije Bela Freddyevu indiskreciju. I htjede, da o tom više ne govori. Ali se onda dosjeti, da je bolje nešto reći, što će dati čitavoj stvari nedužniju liniju i nastavi: - Kad se državni odvjetnik na moj prijedlog odrekao progona, došla je ona gospođa k meni da mi zahvali. Tako sam je upoznao. Bio sam poslije često kod njih. I rado sam tamo zalazio. Imali su lijep dvorac u Zagorju, ali prodali su sve i otišli u inozemstvo. Na polasku i na moju molbu darovala mi je svoju sliku. Iz zahvalnosti, kako ono rekoste i vi malo prije.

- Ona je Zagrepčanka? - upita Freddy neumorno radoznao.

- Ne, Bečkinja. Nije znala ni riječi hrvatski. U Beč su i otišli. Tamo njezin otac ima tvornicu čokolade, kojom će sada upravljati njezin muž.

- Čudnovato, - usklikne Freddy, - vaša je historija na vlas slična historiji nekadanjeg generalnog direktora bivše »Industrijalne Banke, Sobotnika.

- Poznavali ste ga? - zapita Bela.

- Izvrsno. I njega, i gospođu Suzi, i njihov dvorac u Zagorju i njezina oca čokoladnog magnata u Beču. Prije odlaska u Beč ona je oboljela...

- Arthritis deformans, - upade mu u riječ Bela.

- Točno, - reče Freddy, - i nije primala nikoga. Uostalom vanredna žena! Grjehota za one krasne noge. Ja sam je najvolio kod tennisa. Onaj elan, ona linija...

- Meni se čini, - reče zavidnim tonom Bela, - da ste je vi bolje poznavali od mene, pa me čudi, što ste od mene tražili, da vas s njom upoznam. Po svoj prilici htjeli ste me staviti na kušnju.

Freddy nije razumio, na što cilja Bela. On je raskolačio svoje kataralne oči i začuđeno upitao:

- Kako to mislite?

Bela je znao, da je Freddy stari renomist i pomislio je, da on samo renomira s poznanstvom lijepe Suzi Sobotnik. Veselio se, što ga je ulovio i upita:

- Koliko ste puta igrali tennis s gospođom Suzi?

- Ne znam. Ali vrlo često. I ručavao sam tamo vrlo često.

- I u onoj fotografiji na mome stolu niste prepoznali gospođe Suzi? - reče Bela, kao da u jednoj interesantnoj partiji izbacuje najbolji adut.

- Dragi doktore, ono nije bila nikad, a ne će ni biti nikad Suzi Sobotnik.

- Šta ne velite! - usklikne Bela.

- Ono je jedna druga žena. Neobično lijepa, ako slika ne vara, ali nipošto Suzi.

- Vi me držite za luđaka? - skoro uvrijeđeno reče Bela.

- Ja sam to upravo htio reći vama, - primijeti Freddy. Mogli ste odmah otvoreno kazati, da ne ćete otkriti ime one dame, i ja bih poštovao vaš kavalirski gest.

- Ono je slika gospođe Suzi Sobotnik! - naglasi izazovno Bela.

- Ono nije Suzi, - reče tvrdoglavo Freddy.

- Dokažite, da nije! - razljuti se Bela.

- Dokažite vi da jest! - ražesti se Freddy. Onda nadoda mirnije:

- Uostalom potrudite se sutra ili kad hoćete do gospođe Gige. Ona ima niz slika, što ih je sama snimila na imanju Sobotnika. Nek vam ih pokaže. Naći ćete tamo i gospođu Suzi i njezina muža u stotinu poza i situacija. Pa konfrontirajte.

Bela je slijedeći dan prevrnuo Gigine snimke. Ona mu je pokazala gospođu Suzi u različnim pozama. U bašti, na tennisu, u autu, na konju, u kućnoj haljini, u pijami, u kupaćem kostimu.

Tko je dakle ona?

Na to on odmota Juanitinu sliku i pokaže je Gigi:

- Poznate li ovu damu?

Giga se zagleda u sliku i reče:

- Jest. Dan prije Suzina odlaska bila sam vani, da se s njom oprostim. Mi smo bile dobre prijateljice. I tamo sam upoznala tu gospođicu. Prekrasno stvorenje.

- Tko je ona? - upita Bela sav konfuzan od iznenađenja.

- Mala jedna Bečanka. Čini mi se, da su rekli, da je namještena u tvornici Suzina oca. Ne znam ni kako se zove. Svi su je zvali Juanita.

- Juanita de la Redondela, - šapne Bela.

- Jest, jest. Juanita de la Redondela.