Giga Barićeva/1.4.5

←Bela Balaško (karikatura)

Giga Barićeva —  Mister Kvit (pastel) autor: Milan Begović

Angelus Posthumus ( fotografija)→

5. Mister Kvit. (Pastel)

- Prije šesnaest godina, - nastavi Giga, pošto je srknula malo vina i zapalila cigaretu, - bila sam u ljetu s pokojnom majkom u Topuskom, gdje je ona uzimala radi svoje reume blatne kupelji. Nisam bila nimalo oduševljena, kad sam čula, da se te godine ne će ići na more. Mi smo obično išli u Opatiju ili Lovran, i ja sam voljela da plivam, da se sunčam na morskom pijesku i da donesem u Zagreb tamnu kožu, na čemu su mi zavidjele školske drugarice. Još sam se više ražalostila, kad sam došla u Topusko. Najprije ono putovanje sporednom prugom, muka s prtljagom, vožnja od kolodvora do mjesta u klimavom, prašnom fijakeru, pa primitivno stanovanje i jednostavna gostionica učiniše da sam se snuždila kao bolesna ptica. Uzalud me je mama tješila i apelirala na osjećaje dječinske ljubavi. Njoj prinosim žrtvu, govorila je ona, bolesnoj svojoj majci, koja, eto, jedva hoda, a ako propusti to kupanje, u zimi se ne će moći dići iz naslonjača. Bila sam preveć mlada, zato i egoistična, pa nisam bila mnogo dirnuta svim tim apelima. S druge strane sva moja nećkanja ne bi i onako ništa koristila. Nije mi drugo preostalo, nego da mrzim iz čitave svoje duše Topusko, a da jednakim žarom čeznem za morem. Mama mi je često s lirskim akcentima govorila o kraju, u kom izvire spasonosno vruće blato, hvalila tamošnju prirodu, dozivala u pomoć historiju i kojekakve patriotske reminiscencije, samo da ublaži moj očaj.

- Eto vidiš, - govorila je, - ovamo je dolazio Jelačić, naš veliki ban; i Preradović je bio tu, naš veliki pjesnik. Bili su očarani ljepotom prirode i romantikom kraja. Jesi li vidjela onaj gotički portal u parku? Tu je bio nekakav samostan i nekakvi fratri. A šta veliš na onu platanu gore, koja je stara nekoliko vjekova?

- Ali meni je bilo malo stalo do Jelačića, koga uostalom imam svaki dan i kad hoću u Zagrebu, jednako mi nije ništa imponiralo ni to, što je Preradović liječio tu svoje reume. Onaj gotički portal nije za me imao nikakva smisla, i sva me je ta romantika ostavljala potpuno indiferentnom. Ni vjekovna platana nije u mojim očima mogla poljepšati Topusko. Pogotovo je bilo očajno društvo, što se tu sakupilo. Stari, hromi, iskrivljeni svijet, podbočen batinama i štakama, neprijazan, tmurav, neveseo. Nigdje mladosti, osim nešto dječurlije. Nijedna curica mojih godina, nijedan dječak, s kojim bi se mogla sprovesti ili razgovoriti. Dok je mama sjedila u svom blatu, a poslije toga ležala u svojoj sobi, ja sam se šetkala po parku ili po šumici na Nikolinu brdu. Brala sam cvijeće i trgala biljke, lomila grane i ubijala mrave i kukce, višeput bijesna kao razjarena osa. Proklinjala sam Topusko, i maminu reumu, i bana Jelačića, i platanu od nekoliko vjekova i ono blato, što se kapriciralo da baš tu izvire, a ne negdje u Primorju, gdje bih i ja u taj čas najradije boravila.

Nekoliko dana nakon našeg dolaska sjedile smo ja i mama kod ručka u restoranu. Čekale smo na pečenku. Juha je bila neutješno slaba i poslije dvije-tri kašike čekale smo, da konobar odnese tanjure. Muhe su se vrzle po stolnjaku, po kruhu, po tanjurima, a ja sam ih razganjala servijetom prigušujući ponešto svoje gađenje, samo da opravdam svoju averziju protiv ljetovališta, u koje me je udes konfinirao. Ni mama nije podnosila muha. Osjećala je pravu idiosinkraziju protiv njih. Dosta je bilo, da se jedna samo trenutak prošeta preko komadića hljeba, nije ga više jela. U našem stanu u Zagrebu uopće nije bilo muha, a ako je koja nesretnim slučajem tamo zalutala, to je zacijelo poslije malo svoju smjelost platila životom. Tako mi je u ovaj čas, prvi put što smo se nalazili u Topuskom, dala pravo. Doduše ne direktno, jer je inače neprestano hvalila taj blatni raj i uzimala ga u obranu od mene, ali s jednim uzdahom, koji je u tim okolnostima značio više, nego drugda najveći protesti:

- »Samo da nije tih muha!«

Međutim je došao konobar i odnio tanjure s preostalom juhom. Pečenku će donijeti odmah - primijeti i ode.

Uto se približavao, idući ravno prema nama, jedan gospodin u kome sam, na svoje veliko iznenađenje, prepoznala glumca Žarka Babića. Eno, onog ondje, pokaza Giga na malen okvir, što je visio iza nje na zidu i nosio pod staklom glumčev portret.

Ona skine okvir s čavla i pruži ga Irini Aleksandrovnoj:

- Valjda ga poznajete.

- Kako ga ne bih poznavala, - zatalasa Irina Aleksandrovna svojim glasom kao radio, kad traži spoj sa kontinentima. - Idem ja vrlo često u kazalište, mila moja, i Babić je moj najdraži glumac.

I gledajući sliku nadoda:

- Samo je ovdje još dječak.

- Jest, - prihvati Giga, - to je slika iz onih vremena, kad sam ga ja upoznala. Onda je on tek došao u Zagreb. Negdje je iz provincije, iz neke putujuće družine. I odmah kod svoga debuta osvojio je publiku. Poslije nekoliko mjeseci bio je razmaženo mezimče najboljeg zagrebačkog društva. Nije bilo kod nas u kući nijedne zabave, a da ga mama ne bi pozvala. Dolazio je na sve žurove. Pohađao nas u loži, kad nije igrao, a često je i večeravao kod nas. Ja sam onda, kako sam vam rekla, bila mala djevojčica i nisam imala mnogo prilike da s njim govorim. Kod zabava i žurova samo bih se pokazala gostima, a onda sam morala iščeznuti.

Njegov dolazak u Topusko preokrenuo je moje raspoloženje. Jer, morate znati, da sam ga od prvog časa, otkad sam čula o njemu govoriti, a govorilo se o njemu samo u superlativima, zavoljela, iako ga još nisam bila ni vidjela. Kupovala sam njegove slike, sakupljala kazališne cedulje, na kojima je bilo štampano njegovo ime i izrezivala novinske članke i vijesti, u kojima je bilo o njemu govora. Ako nije dugo bilo predstave, na koju bih ja smjela ići, a u kojoj je on igrao, to sam s neopisivom čežnjom i nestrpljenjem čekala takvu priliku. Neke moje drugarice, kojima su roditelji dopuštali da pođu u teater i na komade, koji nisu bili baš podesni za mlade djevojčice, još su više uzbuđivale svojim pričanjima moju radoznalost i moje nemire.

Napokon se i taj san ispunio. Vidjela sam ga kao Jaga u »Otelu«. Ja i danas ne razumijem kako je sve to udešeno s psihičkim procesima mladih i nerazvijenih djevojčica. U meni se u taj mah sve uznemirilo, poremetilo, prevrnulo. Nekakvi apsurdni i paradoksalni afekti, koji su bogzna gdje imali svoje izvore i pobude. Jer ja ne samo da sam bila zanesena glumcem, koji je toliko vremena ispunjavao moju bezgraničnu čežnju, nego baš onaj Jago postao je za me prototip čovjeka, koga bih ja jedinog htjela i mogla voljeti i cijeniti. Nije me nimalo ganuo udes kreposne Dezdemone, nit sam išta osjećala za ljubomorno urlikanje zaljubljenog Arapina, koji mi je bio odvratan, jer je bio tako slijep i nerazuman. Uživala sam s okrutnom nasladom u perfidijama i lukavštinama Jaga, njegovim trikovima, smicalicama i psinama i na koncu mi je bilo žao, kad su ga raskrinkali.

Kad sam poslije teatra došla kući, moj otac, koji je bio vrlo uravnotežen i nimalo kompliciran, ostao je u pravom smislu riječi preneražen, kad je čuo, kakve sam dojmove donijela s predstave. Gledao je u mene raskolačenim očima i slušao, kao da ne vjeruje, da su moja dvanaestogodišnja usta, koja to govore.

Razumije se, da više nisam smjela ići na »Otela«. A i za druge predstave bilo je uvijek debata i studiranja, da li smijem ili ne smijem da ih vidim.

Ali kad je bila repriza »Otela«, onda sam predala u kazalištu za »neodoljivog Jaga« nekoliko ruža i u jednom privješenom kuvertu nekoliko riječi, koje su morale biti vrlo besmislene, no ja ih se više ne sjećam. Sjećam se samo riječi »neodoljivi Jago«, koja može biti i glupa i banalna koliko hoćete, ali je za mene predstavljala najjači izraz, s kojim sam onda raspolagala. O »neodoljivom Jagu« pričala sam drugaricama u školi, roditeljima kod kuće, a samoj sebi više neg ikom drugom.

Poslije nekoliko nedjelja najavio se Žarko Babić za majčin žur. Mene je uhvatila prava panika. Ona tri-četiri dana prije žura nije bilo u meni nerva, koji bi bio miran i sekundu. Ja sam zaplakala zbog najmanje sitnice, hvatali su me napadaji bezrazložne srdžbe, onda bih se smijala, pjevala, vrtjela, trčala, ludovala po kući i u školi, da sam i s ove i s one strane izazvala ukore, proteste, pa i kazne. Jedna starija profesorica upozorila je majku na moje ekscese, za koje, reče, razlozi moraju biti dublji nego što se čini.

Majka je odmah pozvala kućnog liječnika. Došao je stari, otmjeni gospodin s bradom i čudnovatim staromodnim cilindrom s ravnim, uskim krilom, koji je stanovao na Markovu trgu, naložio mi je da se svučem i pregledao me. Osjećam još i sada njegovo glomazno, hladno uho na svojim leđima, kao da se kakav vlažni amfibij zakačio za moju hrptenicu. Upamtila sam dobro, što je govorio majci, koja je uzbuđeno čekala rezultat pregledbe, iako ga onda nisam shvaćala. On reče, dok sam se oblačila:

- »Budite mirni, draga gospođo, sve to ne će dugo trajati. Prelazi su u prirodi katkad mirni i nezapažljivi, a katkad opet eruptivni i siloviti. Naša je Gigica dobra i pametna, pa će sama nastojati da vam zadaje što manje briga i neugodnosti.«

To isto popodne bio je žur. Ja sam bila kao kaplja živog srebra: u mojoj se nutrinji sve vrzlo i drhtalo, a uda nisu mirovala ni sekundu. Bezbroj puta silazila sam u prizemlje, da se ponovno isto toliko puta vratim u prvi kat, neprestano zvirlajući na ulicu kroz svaki prozor. Napokon sam opazila na početku male ulice svoga Jaga s nekom gospođom Engleskinjom, što je također k nama dolazila. To je bila stara, mršava dama sa slamnom kosom i s malo baroknim ukusom u odijevanju. Govorilo se o njoj, da potječe iz otmjene engleske porodice, a to je bilo glavno, kad se uzme da je podučavala engleski jezik ekskluzivno u patricijskim kućama. Sve ostalo, što bi se moglo na nju odnositi, bilo je irelevantno, jer se za nju malo tko zanimao.

I Babić je s njom vježbao u engleskoj konverzaciji. On je nastojao naučiti taj jezik, jer, molim vas, »tko hoće da dobro interpretira Shakespearea, mora da ga može čitati u originalu«.

Babić je imao na sebi tamni zimski kaput, u pasu nešto uži, s ovratnikom i manžetama od srebrne lisice. Cilinder, svijetle žute rukavice, lakovane cipele i štap sa zlatnom glavicom. Deklamirao je rukama, u kratkom, elegantnom patosu, a dama ga je idući kraj njega, s interesom slušala. Kad su ušli u trijem, dočekao ih je Štijef, naš momak, ali ja sam u isti čas pritrčala i oduzela Jagu batinu i rukavice. Ta moja gesta, energična, buršikozna, komična, začudila je glumca: svratila njegovu pažnju na me. Dama je međutim dotjeravala svoju frizuru u sobi, što je služila kao garderoba.

- »Vi ste, Gigica, ako se ne varam?« reče Jago i pruži mi ruku. »Znam ja za vas«, - nadoda i pruži Štijefu šešir.

- Ja sam, začudo, najedamput postala potpuno prisebna i mirna. Pogledala sam ga malko koketno i sasvim hrabro rekla:

- »Oh, i ja za vas.«

- »Onda smo kvit!« - prihvati on nasmijan i podigne ruku zatvorivši palac i kažiprst u malen kolobar, a istodobno ispruživši uvis ostala tri prsta. Tad skine kaput, koji mu Štijef oduze. I pojača svoj posmijeh:

- »Samo nisam znao, da ste već tako velika gospođica. Vaša mama izgleda kao da je jučer maturirala.«

- »Mama će se vrlo veseliti, ako joj to kažete«, - rekla sam s dobrom dozom zlobe.

- »Zbilja?« - upita on tonom, kao da mi se ruga. »Vas to ne veseli?«

- »Vrlo« - odgovorih ja. - »Ona bi uistinu bila kao kakva djevojčica, samo da je katkad ne muči reuma.«

- »To ne znači mnogo. I mene gnjavi moj išijas« - reče on i uhvati se za bedro.

- »Tako ste i s njom kvit!« - upanem mu bezobrazno u riječ.

On me pogleda začuđeno i prasne u smijeh:

- »Izvrsno, izvrsno.«

Uto je došla k nama Engleskinja.

- »Hoćemo li, Mister Babić?« - upita ga engleski rastezljivim, pilećim glasom.

- »Ja sam gotov«, - odgovori on također engleski. I pođoše oboje gore.

Ja sam ostala, s njegovom batinom i rukavicama u ruci i čula sam, kako je on rekao:

- »To vam je pravi enfant terrible, ta Gigica.«

Onda sam ušla u garderobu, stavila njegov cilindar na glavu i imitirajući njegove geste sa štapom i rukama karikirala ga: - »Gospođo, vi kao da ste jučer maturirali!«

Štijef se previjao od smijeha, a ja sam nastavljala hvatajući se za bedro: - »Gospodo, i mene muči moj išijas!«

Štijef se nije više smijao, nego groteskno krkljao. A ja sam se postavila preda nj seriozno i dostojanstveno: - »Mala gospođice dopustite da vam se predstavim: ja sam Kvit.«

Štijef je urlikao kao životinja.

Odonda Žarko Babić nosi svoj nadimak - Kvit.

Mister Kvit.

- Zato, kad sam vidjela Žarka Babića u Topuskom, bila sam vrlo sretna. I mamu je to jako razveselilo. Njihov je razgovor bio vrlo srdačan:

- »To je lijepo iznenađenje« - govorila je Reuma, pružajući mu ruku na poljubac.

- »Divota« - prihvati Išijas. - »Sve će muke biti lakše, kad ste vi ovdje!«

- »U koje doba vi idete u blato?« - pitala je Reuma.

- »Rano, vrlo rano« - odgovarao je Išijas. - »Prispijem onda da se i malo prosunčam.«

- »Ja tek u deset« - nastavi Reuma. - »Poslije toga ležim do ručka. Moći ćete onda da malo zabavite Gigicu. Ona je prije podne potpuno sama.«

On je tek sada svratio pozornost na me. Ali to me nije ni najmanje uvrijedilo. Pogledala sam ga neobično ljubazno i pružila mu ruku.

- »Htjela je na more, a evo, zbog mene, prisiljena je da se ovdje dosađuje« - reče Reuma.

- »Već ćemo je mi zabaviti« - prihvati Išijas, držeći moju ruku u svojoj i kuckajući drugim dlanom po njoj.

I zbilja za nekoliko sati Topusko je poprimilo za me drugi izgled. Priroda, ah, divna priroda! me oduševljavala. Romantika stare gotičke ruševine kapacitirala je moj sentiment. Vjekovna platana, Jelačić, Preradović probudiše najednom moj interes i zadužiše moj respekt. Ni muhe nisu više bile tako sekantne. One na moru još su sekantnije.

Oko deset sati dolazio je Mister Kvit u park. Ja sam tamo bila već odavna. Donijela sam u našoj termosici vode s Molinarijeva vrela, koja mu je toliko prijala. Čim sam ga vidjela gdje dolazi, odmah sam napunila čašu, koja bi se odmah zaparila od svježine.

I što da vam dulje pričam, Irina Aleksandrovna, između mene i Babića, male trinaestogodišnje curice i za ono vrijeme još afektiranog, umišljenog razmaženog komedijaša, nastade pravi pravcati flirt. Ja sam flirtala s takvom sigurnošću i rutinom, kao da sam kako ono reče Mister Kvit za moju mamu, jučer maturirala. Zapravo, bar sada vidim, nije mi toliko bilo stalo do kavalira, koliko baš za onaj flirtski trening, kod koga sam se, kad sam vidjela kako mi ide od ruke, demonski radovala. Upotrebljavala sam svu silu trikova, ekspedijensa, lukavština, koketerije, kaprisa, ludorija, da što jače zaludim komedijaša, koji je sa svoje strane bio uvjeren, da će najprije s jednim migom maloga prsta, a kasnije blještavilom svoje umjetničke aureole predobiti neiskusno i ludo djevojče. Zacijelo nije bila njegova namjera da me možda pokvari ili zavede, ne, toga mu ne bih ni danas oprostila, nego je bila sama njegova neizmjerno osjetljiva taština, što ga je gonila, da se poigra sa mnom i s mojim srcem, koje je bilo tek u buđenju.

Među nama je nastala neobična igra: sa zasjedama; provociranjem, nadmudrivanjem, okolišanjem, blufovima, navalama i obranama, kao kod partije šaha. A s riječima i pogledima i malim skladnim gestama, u kojima je kod njega bilo vrlo mnogo opreza, a kod mene proračunane distance.

- »Znate li, Gigice?« - govorio je on - čovjek ne zna kako bi se s vama razgovarao. Kao s malom curicom, kao što jeste, ili kao s gospođicom, za kakvu se držite.«

- »Kako vam drago, Mister Kvite« - odgovorila sam ja. - »Mala će vam curica odgovarati za se i za gospođicu u isti mah.«

- »Pa dobro« - prihvati on. - »Šta bi rekla curica, kad bi joj Mister Kvit rekao, da ga poljubi?«

- »Pitala bi mamu, da li smije.«

- »A šta bi rekla gospođica, kad bi je Mister Kvit poljubio?« - nastavi on.

- »Gospođica ne bi rekla ništa, ali bi Mister Kvit dobio zaušnicu prije, nego bi to i pokušao.«

- »Zgodno, zgodno«, smijuckao se on nekako kao da je blamiran. - »Boga mi, vrlo zgodno.«

Drugi put smo šetali nekakvim koridorom od drveća u parku, koji spada također među senzacije Topuskoga. Ja sam ga zvala »tunelom uzdisaja«. Mister Kvit je išao uza me i bio neobično nježan i govorljiv. Čitao jedan monolog o mojim očima. I jedan drugi, s više patosa o mojim ustima. A onda velika tirada o prvoj ljubavi. Ja sam mirno slušala idući polako uza nj i gurkajući vrhom od cipele kamečke na putu. Kad ja nisam ništa odgovarala, zapita on:

- »Šta velite vi na to, Gigice?«

- »Ništa ne velim, Mister Kvit.«

- »Kako to?«

- »Tako, Vi imate vrlo lijepu dikciju. Čini mi se, da sjedim u loži i slušam kako govorite vašu ulogu.«

- »Kad se prvi put zaljubite« - reče on povrijeđenim tonom, - ne ćete misliti na dikciju.«

- »Oh, ja sam već bila prvi put zaljubljena«, - pogledala sam ga ribljim pogledom, tako da je on rastopljen kao u vatru bačen komad voska, odmah reagirao:

- »Znam. U mene.«

Ja sam se nato utrirano nasmijala. Nekakav par, što je bio ispred nas, okrenuo se radoznalo prama nama.

- »U vas?« - prijucnula sam ja, da mi je iz grla zazviždao moj dječinski farset. - »Čudnovato! Svi bi vi htjeli da budete prve naše ljubavi.«

- »Kako vi to znate!« - otvori on široko oči, koje je čas prije stisnuo, jer ga je kroz krošnju, gdje je nedostajala jedna grana, zabliještio mlaz sunca. - »U vašim godinama! Šta vi još možete znati o nama?«

- »Pa sami ste malo prije, prije pola sata o tom deklamirali. Uostalom, nemojte misliti, da ja ne znam baš ništa o vama, o gospodi muškarcima. Dosta se ovako dva-tri dana razgovarati s jednim od vas, pa se nauči mnogo toga.«

- »Na primjer?« - upita on i ustavi se pogledavši me u oči. - »Šta ste vi od mene naučili?«

- »Naučila sam prije svega«, - a onda sam malko zastala, ne što ne bih znala reći, nego da pojačam dojam svoje impertinencije, pa sam nadovezala, - »naučila sam, da vam ne valja vjerovati sve što govorite.«

- »Bravo! Bravo!« - poskakivao je Mister Kvit u ritmu svoga akcenta i smijao se punim licem.

A ja da repariram bar donekle ono, što sam rekla, prihvatim:

- »Vidite, Mister Kvit, ja ću vam priznati, da ste vi bili moja prva ljubav. Još prije nego sam vas vidjela, bila sam očarana od vas. Sve po onom što sam čula i čitala o vama. Kad sam vas vidjela prvi put u teatru, obolila sam. Da, nemojte se smijati, upravo obolila od ekstaze i šta ti ja znam, šta li je sve to još sa mnom bilo. Liječnik me je pregledao i propisao mi nekakve pilule. Triput dnevno po jednu, sa sodom ili mlijekom. To su bile pilule protiv vas, Mister Kvit. Ja sam ih prozvala: 'Pilule Kvit'.«

Sad se glumac rasrdio. Bio je crven kao najcrvenija i najmesnatija georgina tamo u parku. Dva, tri puta je zinuo, da nešto kaže. Bilo je očito, da je svaki put htio nešto oštro reći, ali bi progutao riječ i tražio drugu blažu. Znoj ga je osuo po čelu, a na sljepočici mu je stala, baš u taj čas, konjska muha. Nije je ni osjetio. Napokon se odlučio:

- »Vidite, Gigica, sad ne govori iz vas velika gospođica, nego ona mala curica, koja...«

Bilo mi ga je žao, pogotovo radi one odurne muhe, koja mu se sva rasplamtila na koži. I prekinem ga:

- »Eto vam na čelu konjske muhe!« - rekoh i odmaknem se, da ne doleti na me.

On zamahne, ulovi insekta i oprezno ga zgazi nogom. Izgledalo mi je, da se njegova srdžba slegla. Ali ipak, da ga potpuno udobrovoljim, pogledah ga nježno i rekoh:

- »Znate li, Mister Kvit, da sam vam ja na reprizi 'Otela' poslala nekoliko ruža i k tome još nešto napisala.«

Mister Kvit zasja.

- »Ah, vi ste mi to poslali, Gigice! Znate da mi je to bilo najljepše iznenađenje, što sam ga doživio. Dopustite, da vam naknadno poljubim malu, pametnu ručicu.«

- »Jednoj mladoj gospođici ne ljubi se ruka, Mister Kvit«, - i ja istrgnuh ruku, koju je on već bio zahvatio oko pulsa.

- »Imate pravo, djeca se ljube čelo«, - reče on i poljubi me ispod uha.

Mogla sam mu se oteti, ali nisam, jer sam već prije bila odlučila, da ću ga zavesti na to. I mislila sam; ako se uhvati na ljepak, prisjest će mu. I uhvatio se, ali tako glupo kao trtak na ljepak. Gornjom stranom ruke i prstiju prekrila sam ono mjesto pod uhom. Pogledala sam ga prestravljeno i rascerila lice, kao da ću zaplakati. Nato sam udarila nogom o tle i stisnula bijesno zube:

- »Ja se ne dam ljubiti na silu! Izvolite potražiti nekog drugog za to.«

On me je prekidao, sav zbunjen i ponizan kao kakvo đače, zatečeno u krađi u voćnjaku:

- »Ali Giga, Gigice.«

- »Ja ću reći mami, da se s vama više ne šetam. Reći ću joj i zašto.«

I ostavila sam ga, ni ne okrenuvši se za njim. Odlazeći zamišljala sam ga, kako stoji na mjestu, gdje sam ga ostavila, okamenjen, i kako ne zna, bi li nastavio šetnju sâm ili bi poletio za mnom. I uživala sam sa čitavom perfidijom svoje zlobe, kakav će biti njegov pristup k našem stolu, kad dođe na ručak.

Mama je još ležala poslije svoga kupanja, kad sam ušla u sobu. Začudila se, što sam se tako rano vratila, ali ja rekoh, da ću se preobući, jer sam malo uprljala haljinu, koju imam na sebi. Uzela sam za prvi put u Topuskom svoju intenzivno crvenu haljinu. Znala sam, da u njoj izgledam drska i izazovna. Gjalski, kad je jedamput bio kod nas i vidio me tako odjevenu, nazvao me »malim Mefistom«. To mi je vrlo laskalo.

Sad sam se toga sjetila i mahnito se veselila sceni, što će se odigrati za vrijeme ručka. To će uistinu biti napeto: Jago i Mefisto.

Mi smo već sjedile, kad je Mister Kvit pristupio k stolu. Vidjela sam ga izdaleka, kako balansira opreznim korakom držeći na prsima svoj panama i gledajući prema nama. Meni se pričinilo, kao da ispituje, kakav je teren: je li ravan kao uvijek, ili se možda nešto ustalasao ili uklizio i postao za njegove noge nesiguran, pa sam se podmuklo smijala.

- »Eto ide Babić«, - rekla sam majci. - »Bit će me uzalud čekao u parku.«

Ona odgovori:

- »Reci mu, da sam te ja zadržala.«

Glumac, dva-tri koraka prije, no što je došao k nama, rastegao je svoje lice u licemjerno-ljubažljiv posmijeh. Majka je pogledala prema njemu, držeći laktove na stolu i sklopljene ruke, i prijazno mu se smiješila. Ja sam kapriciozno gledala preda se, kao da ga i ne vidim.

- »Ljubim ruke!« - pristupi on k majci i poljubi joj ruku, koju mu ona ispruži umornom gestom, tešku u zglobovima. - »Kako vam je prijalo blato?«

- »Očajno« - odgovori Reuma. - »Znojila sam se tako, da sam potpuno iscrpljena. Jedva dižem uda.«

- »I sa mnom je isto« - reče Išijas temperamentnom buršikoznošću, koja je bila u kontrastu s njegovom banalnom frazom.

Ja sam osjetila taj ton zabašurivanja i razumjela sam odmah, kako kuša da se insinuira u slučaju, da sam ga ja denuncirala. I rekla sam maliciozno:

- »Nisam baš opazila, da su vaša uda i malo umorna. Malo prije u parku ubili ste jakim udarcem onu konjsku muhu, a vrtili ste se oko mene s takvim elasticitetom...«

On se prestraši, prekine me, ali se zamota u jeziku, kao onda, kad se dogodi da mu partner na pozornici u velikoj sceni uskrati »štihvort«:

- »Jest, jest, naravno, naravno, onih desetak minuta bio sam uistinu neobično svjež, ali to je hitro prošlo.«

- »Jest, vidjela sam«, - prihvatim ja spontanom perfidijom, koja je i mene samu iznenadila, - »to je bilo onih deset minuta, kad ste onoj gospođici čistili puder ispod uha.«

Nasmijala sam se nato tako sonorno kao kad dvije kristalne čaše udare jedna o drugu. Nasmijala se i Reuma. Išijas je rastegnuo lice, kao da ima gumenu glavu, koju je netko pritisnuo odozgo i odozdo u isti mah. Pa izmuca, kao da se opravdava:

- »Neka mlada dama, kojoj se na jednom mjestu na licu istreslo malko više pudera. Pa sam ga stresao prstom.«

- »Molim, s dva prsta«! - ispravim ga ja priljubivši palac uz kažiprst, kao da prikazujem dvije usne.

On se vrtio na stolcu, znojio, miješao i pravio grimase kao da repetira sav svoj mimički kompendij. Na sreću konobar je u taj mah počeo da kupi tanjure i moja je replika pala u vodu. Istodobno je on već skočio na drugu temu:

- »Dobio sam iz Zagreba novu ulogu. Nekakav domaći komad, koji će se igrati odmah početkom sezone.«

- »Interesantno?« - zapita Reuma.

- »Vrlo« - odgovori Išijas i pogleda ispod oka na me.

Valjda se čudio, što se držim kao da mi za sve to nije ništa stalo. Ali ipak mene je mučila radoznalost i rad bi ga bila upitala, kakva je to uloga, kako se zove komad i tko mu je autor. Samo sam se suzdržala, jer sam namjeravala da što prije nastavim započeti dvoboj.

Kad je konobar otišao, zabrbljao se Išijas tempom bez pauza:

- »Radi se, naime, o jednom čovjeku, koji ide u Ameriku, jer kod kuće nema zarade ni mogućnosti da uzdržava porodicu. U Americi nađe mjesto u nekoj tvornici i šalje svu prištednju mladoj ženi, koju bezgranično voli. Ali taj život u tuđini, u teškim naporima, s nepomirljivom čežnjom za ženom, navodi ga na očajan korak. Da dobije osigurninu, koja se plaća radnicima unesrećenim kod posla, jednom zgodom hotimice turi ruku u stroj. Osigurnina mu je isplaćena i nakon kratkog vremena vraća se bez ruke kući. A kod kuće stara pjesma: žena i onaj treći, i tako dalje i tako dalje.«

- »Vrlo interesantno«, reče Reuma.

- »I dobro pisano. Izvrstan dijalog« - primijeti Išijas i samo je žmirkao na me očekivajući, da ga i ja nešto zapitam.

Ali ja sam tvrdokorno šutila.

Reuma zapita opet, usprkos konobara, koji je stao između nje i Išijasa i servirao:

- »Vi igrate, naravno, Amerikanca?«

- »Jest, Amerikanca.«

Sad i ja nisam mogla da ne zapitam:

- »Bez ruke?«

- »Bez ruke«, ljubazno odgovori on kao na šlagvort, - »Hoćete li i vi doći na premijeru?«

- »Ne znam. Ako me mama povede.«

- »Povest će vas zacijelo«, - reče on, s očitom namjerom da me udobrovolji.

- »Ako je stvar podesna za male djevojčice«, - reče s rezerviranim smiješkom Reuma držeći čašu sa špricerom pred ustima.

- »Pa Gigica je čitava gospođica«, - reče on vrlo hitro i zaljulja se tijelom naprijed, pa natrag, kao da mi hoće reći: vidiš, kako se zauzimam za te.

- »Ne uvijek« - primijetim ja. - »Ta je čast meni rezervirana samo za stanovite prigode.«

Reuma je razumjela moju aluziju. Ali je već bila turila u usta stog zelene šalate i hrskala je među zubima, pa nije mogla odgovoriti. Međutim je Išijas dalje kapacitirao moju naklonost i smješkao se benevolentno:

- »Izvrsno! Izvrsno!«

Uto je i Reuma progutala šalatu:

- »Sve u svoje vrijeme«, - reče s docirajućim patosom, koji me je nervirao, pa sam postala drska.

- »Ah, draga mama«, - rekoh, - »tamo u parku u aleji uzdisaja čovjek doživi mnogo gore stvari, nego u teatru.«

Išijas je problijedio, kao da je od sadre, pogledao me nadignuvši nabore nad obrvama i spustivši donju usnu, svu masnu od pečenke. Ja sam uprla oči ravno u njegove i zlobno sam klimala glavom, kao da sam htjela reći: Čekaj, sad ćeš čuti! Reuma se međutim mučila da prereže jedan žilavi komadić mesa i reče, gledajući u tanjur:

- »Onda ne treba ostati u 'aleji uzdisaja', nego se odlazi.«

- »Ja sam i otišla«, - prihvatim, »i to smjesta. Je li, Mister Kvit?«

Išijasu se donja usna potpuno izvrnula kao ona velika žlica, s kojom se vadi blato iz mora. On reče s očajno glupim izrazom:

- »Jest, jest.« A onda nakon jedne panične pauze nadoda: »Otišli smo oboje. Smjesta.«

Reuma je jela i šutjela. Ja sam već davno bila gotova. Smješkala sam se perfidno i pravila Išijasu grimase. On se najednom raskuraži i zagrabi jedan zalogaj gledajući u me molećim pogledom. Kad je progutao, reče sav gladak kao glicerin:

- »Znate, Gigice, da vam crvena boja izvanredno dobro pristaje.«

- »I moram se crvenjeti u ovaj čas«, - rekoh ja jezuitski.

On je znao, da ja opet na nešto ciljam, pa nije pitao dalje. Ali Reuma zapita:

- »Zašto baš u ovaj čas?«

- »Pa zbog onog što se malo prije dogodilo u 'aleji uzdisaja'.«

Sad je i Reumi počela stvar izgledati sumnjiva. Pogotovo kad je ulovila pogledom glumca, kako pomalo miče glavom, kao da mi veli, ne, ne, ne.

- »Pa šta je to bilo u toj blaženoj aleji?« - upita ona.

Meni je upravo stajala riječ na vrh jezika i htjela sam izdati svoga Jaga, ali onda, jedno zbog njegove dezolantne grimase, koja je izgledala poput tragične maske, a drugo zbog toga, što bi Reuma razlila pred nas čitav svoj katekizam, koji sam već znala napamet, samo sam prasnula u smijeh i rekla:

- »Konjska muha!«

Našto se i on nasmije i reče, oslobođen:

- »Jest, jest, konjska muha.«

- »Čudnovato«, - začudi se Reuma našem odgovoru i smijanju i po svoj prilici htjede da pita za razjašnjenje, ali u to je došao konobar s računom i stvar je ostala in suspenso. Ona je samo rekla, vrlo autoritativnim tonom, koji je kod mene uvijek izazivao prkos:

- »Već ćeš mi pripovijedati, kad dođemo gore.«

Vraćajući se u hotel, ustavi Reumu neka majorica, s kojom se razgovori nisu tako hitro završavali. Ja i Išijas pođosmo naprijed uzlazeći polako uza stepenice.

- »Gigice«, - reče on - »nije moguće da ćete reći mami za onu glupost.«

- »Zašto ne? Pogotovo kad i sami velite, da je to glupost.«

- »Vi ste, bogami, poludjeli! Šta mislite, to bi moglo izazvati čitav skandal.«

- »Znam«, - odgovorim ja kapriciozno, »ali tko je tome kriv?«

- »Ja sam kriv, jest«, - prihvati on ozbiljno, ali onda promijeni taktiku i nadoda galantno: »- Zapravo vi ste krivi, da vi niste tako neobično dražesni i provokatni...«

- »Sve vam to ništa ne koristi, Mister Kvit«, - nastavim ja s istom gestom. - »Ja ću gore u sobi mami sve priznati.«

On me srdito pogleda. Izgledalo je, da će mi reći nešto uvredljivo. Ali za čas se ublaži njegov izraz i reče vanredno lukavo i oprezno:

- »Vidite, Gigice, takvo šta ne čine nikad odrasle djevojke ni žene. On ne izdaju muškarce, koji su galantni prema njima. One s njima obračunavaju same. Samo djeca trče k mamici i denunciraju. Kad postanete velika djevojka, bit će vam svega toga žao i stidjet ćete se toga.«

- »Zašto?« - upitam ja zavrtivši glavom uvis. - »Vas će biti stid, što ste napastovali ovako mladu curicu, kao što sam ja.«

Već dugo smo stajali pred vratima moje sobe, a Reuma nije dolazila. On je brisao znoj sa čela. Vidjelo se, nije mu bilo ni lako ni ugodno pri duši. Ja sam onda poletjela do gelendera i vidjela, kako se Reuma svojom teškom nogom polako penje gore. Vratila sam se k njemu, pogledala desno i lijevo po koridoru, hitro ga primila rukom za zatiljak i poljubila.

- »Ne bojte se, Mister Kvit«, - već ću ja nešto izmisliti za mamu!

I prije nego što je mogao da se snađe, sletjela sam u sobu i ostavila ga pred vratima.

U beogradskom Dorćolu, u ulici, koja je onda bila sastavljena od malih prizemnih zgrada, za jesenjih večeri, jedne od prvih godina ovoga vijeka, postajkivali su prolaznici pod pendžerima jedne kućice.

Iznutra se čulo nekakvo deklamiranje, koje je na časove izgledalo da potječe od više ljudi. Glasovi su bili sad viši sad dublji, sad nekako kao ženski, a sad opet kao starački.

Kako je pred kućom bila drvena ograda, a između kuće i ograde uski komad obrađene zemlje, s dvije-tri voćke i nešto cvijeća i ružičnjak, nije se moglo vidjeti, tko sve iza onih pendžera govori.

Ali stanovnici one ulice znali su dobro, što se u kući događa. I neki su se ustavljali, da čuju to deklamiranje. Tko nije znao, taj je pitao, pa bi mu se reklo:

- To je, brate, mali Žarko Jocine udovice i govori materi nekakve komedije iz pozorišta, kao tamo oni glumci, a ona ga sluša.

I da je tko zavirio mimo pendžera unutra, vidio bi Jocinu udovicu kako sjedi na nekakvu starom fotelju, a pred njom njezin Žarko, bez knjige ili bilo kakve hartije, govori i gestikulira, igra i interpretira kakvu glumu što se igra u pozorištu.

Jedamput je to kakav Cvetićev ili Subotićev junački komad, drugiput melodiozni ritmi »Maksima Crnojevića«, onda opet Otelova ljubomorna srdžba ili Romeova patetika.

Sve to mali govori napamet: sve uloge, muške i ženske, varira glasove, u glasovima akcente, u akcentima prelaze, da bi rekao: nisu to jedna te ista usta koja govore, ni jedno te isto srce koje trepeće.

Katkad bi markirao kostim glavnog junaka, jer na koncu konca do njega mu je najviše i bilo. Ostale su uloge bile samo stafaža. Opasao bi nekakvu staru krivaču, što se vucarila po kući od kuta do čukalja, od čukalja do kuta, nitko i ne pamti otkada. Omotao glavu peškirom ili kakvom šarenom maramom. U petu usadio zarđalu mamuzu, jednu jedinu, jer druge nije bilo, koju je negdje našao. Prebacio preko ramena malen pirotski ćilim poput kraljevskog plašta ili poderano ćebe kao hajdučku kabanicu. Služio se noževima, štapovima, drvenim buzdovanima, kacigama od hartije, krunama od kartona i jačermama od kakvih god puceta, otrgnutih sa starih očevih čakšira i koporana, pokupljenih po smetlištima i sabranih kod drugova sa čaršije.

Namaže katkad ugljenom brkove i obrve ili priveže oko glave neku bradu od onog povjesma iz fotelje, pocrni lice ili pocrveni na njemu jabučice - i eto ti Miloša i cara Lazara. Maksima i Segedinca. Otela i Franca Moora. Sve kao u kazalištu.

Tako je Žarko Babić stvorio svoj teatar, u kome je on sam bio direktor, scenograf i garderobijer, i prvi i zadnji glumac, primadona i sluškinja, a njegova stara hroma mati: publika i kritika u isti mah. Oduševljena publika i oduševljena kritika.

Neke su večeri bile iznimne i svečane, neke opet pučke i đačke, a onda je stara morala da se drži kao ona publika, kojoj je ta večer namijenjena. Je li bila pučka ili đačka predstava, onda se ona naivno čudila, smijala i bučila, na koncu činova žestoko aplaudirala i udarala onom jednom zdravom nogom po tlima kao u pravom kazalištu studenti i mali ćifte iz čaršije. Na svečane je predstave dolazio kralj i kraljica, ministri, poslanici, dvorska gospoda i gospođe, đenerali i đeneralice. Onda bi Jocina udovica sjedila uspravno u svom naslonjaču kao u kraljevskoj loži, uzela neku papirnu šarenu japansku lepezu, kojom se inače ljeti branila od muha i hladeći se njom dostojanstveno slušala Žarkovu predstavu. Kod potresnih bi mjesta kimnula glavom, a kad je došao konac čina, tapšala bi rukom o ruku lagano i oprezno, kao što to čine velika gospoda.

Za te bi se prigode i obukla svečanije, stavila na se dva tri zlatna nakita, što je negdje čuvala među robom, a što nije bogzna koliko vrijedilo, malo pocrvenila lice i osula ga nekim važnim smijehom, samo da izgleda što gospodskije.

Tako je mali Žarko dobivao iluzije, da je pred njim krcato kazalište publike, koja ga pobožno sluša, oduševljeno mu odobrava i s njim sve ono proživljuje, što stoji u njegovim ulogama. Tu je postojao onaj idealni »kontakt između glumca i slušaoca« o kome toliko razglabaju kazališni teoretičari pa zato je i uspjeh bio »velik i trajan«.

Da iluzija bude potpuna, svako jutro iza predstave čitala je o njoj Jocina udovica sinu kritiku. Još bi oboje ležalo u postelji, a stara bi uzela kakav god broj novina i s poznatim frazama i klišejima kazališnih kritičara improvizirala referat o predstavi.

Onda bi Žarko odlazio u kazalište, molio da ga puste k upravniku i nudio se za glumca. Za sve uloge. Male i velike. Uz vrlo malu plaću. To toliko da nešto donese materi, barem onoliko, koliko dobiva sada od sarafa Pante, kod koga obavlja neke poslove trčkaranja i pisanije. Upravnik se smijao ludom dječaku. Dolaze k njemu takvi svaki dan, dječaci i djevojčice, i sve to misli, da kazalište nema drugoga posla, nego samo čeka na njih. Kud bi on došao da uzme svakoga. Imao bi onda više glumaca nego gledalaca.

Nek on radije nastavi kod svoga sarafa Pante. To se više isplati, nego u kazalištu maltretirati Hamlete i Don Karlose. S vremenom će i on, bude li imao sreće i pameti, otvoriti sarafsku radnju i imati kuću negdje na Terazijama, što ne bi, da je glumac, nikada, pa da je slavan i velik kao Zonental ili Koklen.

I vraćao se Žarko k sarafu Panti, pa je opet trčkarao i piskarao, i k svojoj hromoj materi, s kojom je podržavao svoje vlastito kazalište i brao u njemu staru slavu veću od svih onih Koklena i Zonentala, o kojima je trabunjao upravnik.

Jednoga dana, baš kad je mali držao pod kabanicom nož i spremao se da raspori trbuh caru Muratu, zakuca netko energično na vratima. Kao da kuca gvozdenim zglobom. Mati i dječak se trgnuše, iznenađeni i tek nakon ponovnog udarca skoči dječak da vidi tko je.

Pred vratima je stajao visok, impozantan gospodin, s cilindrom, u crnoj suknenoj redingoti s bijelim žileom, bijelim uskim pantalonima i crnim cipelama na elastiku. Pod masnim podvoljkom lepršala umjetnička kravata, preko trbuha debeo zlatan lanac s nekakvim berlokom, na kažiprstu prsten s modrim kamenom, pod pazuhom batina sa srebrnom ručicom.

I zapita dječaka:

- Je li ovde stanuje udovica Joce Babića i jesi li ti onaj njezin čapkun Žarko?

- Uđite, gospodine, uđite, - zavikne stara.

- Dobra veče! - reče gospodin ulazeći, skine cilindar, stavi ga izvrnuta na stol i batinu kraj njega, izvadi iz stražnjeg džepa svoje redingote maramu, obriše čelo i dlanove, pa nastavi s važnim akcentom:

- Ja sam Brana Tajković, direktor putujućeg pozorišta.

- Drago nam je, gospodine, - reče devotno starica. - Daj, sinko, stolicu. Ne zamerite, što sedim, al eto noga...

- Samo vi sedite, kumo, koliko hoćete. Ali da, što sam ono hteo, - i pređe dlanom preko nosa i šmrkne najprije kroz jednu a onda kroz drugu nozdrvu. - Reče mi neko, kum neki, da bi, evo, ovaj vaš dečak u glumce, i dođoh da ga vidim i čujem. Pa ako je i za što, da mi ga date. Mi vam idemo, kumo, kroz tri, četiri države - i opet on dlanom preko nosa, - U Vojvodinu, Crnu Goru, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Znadu mene gdegod ima Srba i ostalih Slovena. Ručao sam ja kod knjaza Nikole nekoliko puta i imam »Balkansku Caricu« s njegovim vlastoručnim potpisom.

Nato se okrene dječaku:

- Pa daj, momče, reci šta znaš.

- Sve on zna, gospodine, - reče stara, - da ga samo čujete.

Žarko je gledao direktorov cilinder, u kome se odražavalo svijetlo s petrolejske lampe, i na štapu srebrnu ručicu, na kojoj je bila glava od neke aždaje, lava ili kakva ti li je to zvjerka.

- Ne će baš biti sve, - nasmije se stručnjački direktor Brana, - a da i je sve, valja videti kako on to zna. Nije to tako lako biti glumac. Treba tu muke i vežbe, kumo, i nauke i pameti. Nije tu dosta naučiti napamet ono šta imaš da kažeš, nego znati kako se šta kaže. A onda, brate, igra! Sve na tebi treba da radi i da se kreće. I ruke, i noge, i glava i trup. A oči, tekar oči, kumo. To ti je ono. Sad slatke i smeškave, sad strašne i ognjevite. Gde je to još u ovim godinama! I mi, stari glumci, imamo ti muku s tim.

- Bogme, gospodine, Žarko ti i ne radi, nego s očima. Sve mu je očima.

- A ruke, a ruke, - žestio se direktor, - šta da ja počnem s njim, kad on ne zna šta će da počne svojim rukama? Imam ti ja glumaca, koji bi bili prima primissima, samo da im je oseći ruke. Kubura ti je to, brate. Daš mu jesti na pozornici, ništa drugo nego jesti, što radi i kod kuće svaki u Boga dan, a kad mahne rukama, a ono, kumo, ko kopita.

- Pa i u rukama je on majstor, - čupane mu plašljivo stara u riječ.

Sad je mali gledao, gdje se na direktorovu trbuhu, kako god govori, ljuljacka sa zlatnoga lanca nekakav zub, bogami kao zub od divljega prasca.

- Dobro, - reče energično Tajković i prevuče nervoznim dlanom preko nosa, - daj, mali, reci štogod. Znaš li šta iz »Boja na Kosovu«.

- Ih, - usklikne dječak, - sve šta hoćete, gospodine. Hoćete li Vuka, ja l' Miloša, ja l' Cara Lazara?

- Šta je tebi draže i sopstvenije, momče. Nije sve za svakoga. Vuk ti je intrigant, lija, smutljivac, Miloš delija, junak, a Car Lazar mekan, blagorodan. Istina, dobar glumac u svakoj se ulozi snađe, al najvoli ono, što njegovoj ćudi odgovara.

- Pa onda ćemo sve zajedno, - reče Žarko s punim licem najvedrijega samopouzdanja.

I započe najedamput, naglo, bez ikakva okolišanja ili zastajkivanja.

Govorio je mali sve uloge, sve replike, sve monologe, s raznim glasovima i akcentima, varira kolorit i ton, retardira ili akcelerira, sad nagao i nabusit, sad tih i vijugav, onda žestok i neukrotan. Sve je to doduše surovo, nediferencirano, nenijansirano, pjevuckavo, plačljivo, više puta u jednom te istom monotonom ritmu, s klonulim kadensama, katkad bez logičnog veza, bez točaka, bez prelaza, s mnogo, mnogo svakakvih gesta, spontanih ili namještenih, pretjeranih ili jedva natuknutih, s primitivnim mimičkim kapitalom: dva-tri bljeska u očima, dvije, tri srdite crte na čelu, nešto ironičnog smijeha, nešto prezira na usnama, kakva sitna grimasa boli ili izraz začuđenja - ali temperamenat je bio čitav, živ, topao, žestok.

Direktor, stari rutiner, izvalio oči, brisao dlanom nos, šmrkao i puhao, poigravao se s onim prasećim zubom preko trbuha, premještao nogu preko noge, sad lijevu preko desne, pa desnu preko lijeve, kopkao kažiprstom po nozdrvama, čeprkao malim prstom, tresući pritom nemilo rukom, u uhu, kašljucao, pljuckao, češkao se po zatiljku i slušao. Slušao, slušao.

Najednom izvuče direktor svoj sat, i kao da prekida probu, kad je došla ura ručka, vikne:

- Dosta! - Na to prijeđe polako dlanom preko otvorenih usta, kao da nešto studira i reče razvlačeći riječi:

- Znaš sinko, šta ću da ti rečem. Vidi se, da hoćeš, ali je sve to daleko od umetnika. Reči, reči, reči, kako ono kaže, - tu se prekine i onda prihvati naglo: - Tko tako kaže?

- Hamlet, gospodine, - odgovori dječak.

- Pogodio si, - prizna direktor. - - da. Poveo bih te ja sa sobom zato, jer bih te mogao uvežbati da igraš i po dve, tri i više uloga u jednoj predstavi. Neki komadi imaju i po dvaest i po triest osoba, pa čovek ne može sve križati. A s druge strane, ako uzmem previše ljudi, to, bogami, crknusmo od gladi svi zajedno. Za to znaš šta, dat ću ti mesečno 25 austrijskih kruna, sve putne troškove i svake večeri, kad imaš ulogu, još po krunu.

- A kad imam dve? - upita lukavo mali.

- Svake večeri po krunu, - autoritativno digne direktor kažiprst u zrak, jednako kao i drugi glumci.

- To je malo, - odlučno reče dječak. - Drugi igraju samo jednu ulogu.

- Ne govori, kad ne znaš šta je i kako je, - otresne se direktor.

- Ne idem - uzjogunio se mali. - Ne ću da ostavljam matere bez pare.

Stara je htjela nešto reći, ali Tajković pruži prama njoj dlan i stane klimati s prstima u brzom tempu, kao da joj veli, nek pusti njega da govori:

- Ne brini se ti za mater. Direktor Brana Tajković misli na sve, pa će i na nju. Dok si god kod mene, slat ću joj svakog meseca deset forinti. Je li ti sad pravo? - upita i pruži dječaku ruku.

Mali pogleda majku zacaklenim očima, a kad ona ne reče ništa, okrene se naglo direktoru stavivši ruku u njegovu:

- Jest, pravo mi je.

Tako je počela umjetnička karijera Žarka Babića.

Teška kola, što inače nose iz gradova robu trgovcima po malim mjestima zagorske Dalmacije i natrag prevažaju krumpir, povrće ili bale sijena, treskala se po cesti, koja vodi iz Knina u Vrliku. Sprijeda na kolima neka kućica od platna za kočijaša, da ga obrani od sunca ili zaštiti od kiše. Iz nje vise dvije dremljive ruke i mlohavo drže uzde konjima, koji korak za korakom idu naprijed. U kolima, u prostoru između dvije strane, ovaj put nisu ni škrinje sa sapunom, ni vreće sa solju ili pirinčem, nego u hrpi kaputa i pokrivača sve sama ljudska tjelesa, priljubljena i naslonjena jedna na drugo, ispremiješane glave, ruke i ramena, pa kako je jedva počelo svitati, to se ni ne razaznaje koje li je šta od muška, a koje od ženske.

Spavaju i putuju.

Nedaleko od ceste, kojom idu, penje se nijema, tamna Dinara, niz koju klizi oštar vjetar, pa striže među čepčegom i kržljavim kukuruzom, šušlja u sitnom hrašću i po kome brijestu, što je tu i tamo iskvrčio. Pogdjegdje još spava kamena potleušica među dvije-tri jalove murve i šljive, a od života jedva gdje da kukurikne pijevac, il prhne iz blizog strništa ptica.

Škripe dalje vijugavom cestom pospana kola, a na njima se nitko ne miče. Već je rano jutro raščehurilo duge pramove magle, što lebde podinarjem kao bijele vrpce, već je po koji dječak izgurao napolje svoju kravu, nekoliko nazimadi i nešto malo ovaca, a već je i selo tu. Kijevo, s raštrkanim siromašnim stanovima, s crkvom na brdu i školom, kojoj se cigleni krov crveni u dolini. Tu i tamo navalili psi pred konje, probudili one dvije ruke, što se drže uzda i što sada, probuđene, povukoše i pognaše:

- Hiiih!

U kolima se nategla koja ruka ili digla kuštrava glava. Sad se dobro vidi: muška ruka s prljavom manšetom i ženska glava u žutim uvojcima. Al i to opet klone natrag pospano i nezadržljivo.

Daleko, sprijeda, počeli prostori da se pune zrakama ranoga sunca.

Najedamput se ispravi glava sprijeda, upravo iza kočijaševe kućice, podiže platno i vikne unutra:

- Govori, bre, koliko još ima do te tvoje Vrljike.

- Možete još spavati, gospodine, - reče kočijaš. - Bit će dobra ura.

I opet: samo škripa kolesja, zveckanje žlajfa, cvilenje balvana i čatlova.

A gore, na brežuljku, zvono. Rasipa po dalekim prostorima svoj svježi zvuk.

Kad su kola prolazila jednim raskrižjem, stajao je mlad fratar i nekakav čovječuljak na građansku obučen s debelom batinom u ruci i bogavim kratkim nogama. Uz njih seljačko momče s osedlanim konjem, a podalje nešto bosonoge dječurlije u prljavim košuljama.

Kad su djeca vidjela kola, krcata svijeta, poletješe k onoj dvojici:

- Cigani, gospodine učitelju, cigani.

Onaj bagavi pogleda prema kolima i reče, više sam za se:

- Nisu to cigani! To je kar Tode Novakovića iz Knina.

- Bit će kakva fureštija, - reče fratar.

A kad su kola prolazila mimo njih, nastavi on:

- A bogme ni ona ženska glava s onim žutim kosama nije ciganska.

Sad se učitelj dosjeti:

- Pa to su glumci. Sinoć je bio poštar i pričao, da je večeras nekakav teatar u Vrlici.

- Bit će, da je tako, - reče fratar, - onda ćemo večeras u teatar. Daj konja, mali.

I fratar uzjaše.

- A šta ćeš ti, - reče on učitelju, - ako ne bude mjesta u diliženci?

- Bogme, fra Jere, per pedes apostolorum. Ne će to biti ni prvi ni zadnji put.

Fratar se nasmije i reče:

- Onda do viđenja! - i udari petama konja u bokove.

- Do viđenja na predstavi! - vikne za njim učitelj i ostane sjedeći na kamenu.

Fra Jere je jašio korakom za kolima, koja su u istinu bila tespijska.

Ansambl Brane Tajkovića na svojoj turneji po Lici i zagorskoj Dalmaciji.

Ima već pet-šest nedjelja, što su iz Bosne, odakle su ih Kallayevi predstojnici, zbog neke tobožnje srpske propagande, izgurali preko granice, prešli na Kordun, pa u Karlovac, Ogulin, Gospić, Gračac, Obrovac, Benkovac, Kistanje, Knin, da se evo sada jednu-dvije večeri zadrže u Vrlici. Tumaranje po vrućini, u neudobnim vejiklima, po slabim i prašnim putevima, konačenje u primitivnim prostorijama, prljavim i zagušljivim, bez postelje i bez uzglavlja, među muhama, komarcima, švabama, a nakon svega toga mrcvarenja predstave na podiju od klimavih dasaka, bez kulisa, bez pokućstva, bez i najpotrebnijih rekvizita, pred nešto malo publike, s počasnim ulaznicama za načelnike, općinske tajnike i pandure s njihovim gospođama, a za ostale uz neznatne cijene, da se jedva plati hrana i prenoćište, razočaran odlazak u noći, s boljim nadama, u slijedeće mjesto, gdje ima tobože nešto inteligencije, jer je tamo c. k. sud, c. k. porezni ured, općinski nadšumar, liječnik, javni bilježnik, žandarska postaja, dva župnika, katolički i pravoslavni, učitelj i učiteljica i još ovakvih koji su bar nekada zavirili u kakvu knjigu, i čitali u kavani dnevno novine, katkad prevrćali i ilustracije, a petkom se osvježuju vicevima iz »Fliegende Blätter«.

Ipak se ne može reći, da je sav taj »pasji život«, kako ga je nazivao sufler Tref, onaj s uškopljeničkim glasom, rodom srijemski Švaba, koji je bio najciničniji, najmaterijalističniji među njima, koji je stresao sa sebe sve zanose i ideale, kao što strese iza jednog ovakvog putovanja, i u kolima prašinu i stručke slame sa svog izlizanog salonroka, koji nije priznavao da egzistira, nego samo onda, kad je mogao da zaigra na karte, ipak se ne može reći, da je taj život bio puko očajanje i bezutješna borba za svagdanji hljeb. Bilo je tu i mladosti, koja je sve to smatrala pripravom, prelaznom i privremenom etapom, koja se nadala, sanjala, fantazirala, s iluzijama, što su otporne i neslomive, s neumornim zanosima i neugasivim vatrama.

Doduše vrlo je često koji stariji član deprimirao te vatre i zanose svojim rezigniranim uzdasima, brutalnim konstatacijama, kako je glavno, da se čovjek naždere i ispava, kako je sva umjetnost jedna beznadna i očajna prevara, kako je sve svejedno, kad si već glumac, da li se vucariš po palankama i selendrama ili da u Zagrebu ili Beogradu igraš pred banovima i ministrima, i još koješta tako i tome slično.

Ali kad je došlo veče i predstava, kad su se zapalile lampe, pa makar i one petrolejske, s pušećim fitiljom i pocrnjelim cilindrom, kad je Tref zapijucnuo iz svoga suflerskog budžaka a dvaestak-triestak prednjih mjesta, zauzeto gospodom i gospođama, pa makar da ih je trećina s počasnim ulaznicama, dok je prostor za stajanje sav pun, - eh, onda se probude entuzijazmi, funkcioniraju iluzije, nadmeću se taštine.

Samo bi Tref zacmigolio svoje običajno:

- Pasji život.

A čika Tajko - tako su oni međusobno zvali Tajkovića, jer naziv direktora bio bi tu preistaknut anahronizam, kao što je i pompozna riječ turneja bila od njih okrštena skitancijom, - a, Čika Tajko bi mu odgovarao:

- Jest, pasji, može biti. I rat je pasji život. Ali to nije glavno. Glavno je ono, šta to nosi.

- Tri seksera i sedam krajcara! - upadne mu u riječ Tref s ciničkim akcentom.

- Ja tebe razumem, Tref, - prihvati Čika Tajko, - ti tako misliš i govoriš, jer si Švaba, a mi smo Srbi.

- I Hrvati, - oglasi se jedan glumac.

- To je svejedno! - izdere se Tajko na nj. Onda pređe dlanom preko nosa i nastavi:

- Kako bilo da bilo, mi imamo našu misiju. Kulturnu, narodnu misiju.

- S počasnim ulaznicama za narodne oce, - opet se javi Tref.

- Počasna ulaznica vredi kao i kupljena, - uzvisi Čika Tajko svoj misionerski ton. - I jedna i druga imaju isto dejstvo. Onaj koji nas sluša, platio ne platio, samo nek otvori svoje srce.

- Kad bi samo i kesu otvorio! - javi se Tref.

Društvo se burno nasmije, kao da odobrava.

To je Tajka malko smelo i za čas nije rekao ništa. Onda se maši za nutarnji džep od kaputa, pa za drugi, pa u jednom od izvanjih napipa nekakav papir, rastvori ga na stol, udari šakom po njemu i reče žestoko:

- Evo, ovo više vredi, nego da imamo svake večeri rasprodanu predstavu. Ovo najočitije govori, šta je i šta hoće putujuće pozorište Brane Tajkovića - i baci preko stola papir, koji je poletio u vis i spustio se odmah natrag kao ranjen golub.

Netko ga dohvati i pročita na glas:

»Gospodinu Brani Tajkoviću, direktoru putujućeg pozorišta t. č. Travnik.

Kod sinoćnje predstave vašega pozorišta neki su glumci govorili i ona mjesta u tekstu, koja su bila, kao nepodesna za javnost Bosne i Hercegovine, izričito zabranjena. Nekoliko mladića iskoristilo je tu priliku, pa je demonstrativno pljeskalo, što je izazvalo proteste na strani trijeznijega dijela slušalaca. Pozivam vas stoga, da kroz tri sata ostavite vi i vaša trupa Travnik, a kroz dvadeset i četiri sata teritorij Bosne i Hercegovine, inače ćete biti uhapšeni.«

- To je historijski dokumenat! - usklikne Tajko, uprijevši ukočenim prstom prema onom, koji je čitao.

- Stavi ga u ramu, - zasikne Tref kao pile.

Ipak je zato bilo časova, kad je u svakom od njih, a po svoj prilici i u onom pilećem Trefovu glasu i srcu, bljeskalo i treperilo nešto u podsvijesti, što bi se moglo izraziti jednom jedinom riječi:

- Sutra.

Sutra što dolazi, što mijenja, što donosi, što zasićuje, napaja, razveseljuje, oslobađa, podiže, uzveličava.

Sutra života. Sutra uspjeha. Sutra sreće.

Pa su često na tim svojim lutanjima bili dobro raspoloženi, pili i pjevali, družili se sa svijetom, koji ih je pozivao i darivao. Direktor s gospodinom, da zaigra preferans, ili mauš s učiteljem ili popom da im priča o literaturi, o Zmaj Jovi, s kojim je toliko puta govorio, o Lazi Kostiću, s kojim je stari pobratim, o Harambašiću, s kojim je često lumpovao. A glumci, pogotovo oni mlađi, da negdje iza kuća po baštama i šljivicima ili primitivnim šetalištima repetiraju kakve prizore iz »Romea i Julije«, ili »Miljenka i Dobrile« sa sentimentalnim provincijalkama, a glumice da se malo procerekaju, pa možda i izljube s poduzetnim malogradskim Seladonima, koji nisu, iako u drugom razmjeru, nimalo zaostali za velegradskima, nego su pred njihove noge također polagali svoja puna srca i ne baš pune novčanike.

Možda su i potekle one predrasude, koje su kroz toliko stoljeća izopćavale glumce iz ljudskoga društva pribavile im sveopći prezir, donijele im prokletstvo crkve, koje im nije dopuštalo ni kršćanskog ukopa ni groba u posvećenom tlu. A možda je i obratno, možda su im baš taj prezir društva i crkveno izopćenje dali onu privlačivost, koja nije ni onda jenjala, kad su već sve predrasude prestale.

Ni fra Jere nije mogao da svlada interesa, što su ga u njemu izazvala kola, nakrcana zaspalim komedijašima. Mjesto da podbode konja i iskoči naprijed, on je pustio dizgine i kasao za kolima u kratkom razmaku, ne mareći za prašinu, što mu se sipala u lice i na crnu mantiju. On je žmirio i gleduckao na onu žutu, kuštravu, ranim suncem pozlaćenu glavicu, što je izvirivala iz nabora surove deke i naslonila se na bijelu ruku, golu sve do lakta. Zatvorene vjeđe bile su porubljene dugim, gustim trepavicama, a topla, puna usta s uzdignutom gornjom usnicom širila se kao čaša crvenog vina.

Fra Jere je bio dinarski tip, kršan, snopit, s velikim čeonim kostima i pravokutnim snažnim vilicama. Dizgin mu je rezao golemu ruku, a među njegovim čvrstim, krupnim bedrima, koja su se vidjela, jer je mantila bila zagrnuta i privezana otraga, ceckao je mali žustri bosanski konjić.

Neko je vrijeme išlo tako. Oni tamo klimaju uspavanim udima i tromim glavama, u čudnim pozama, s idiotskim licima, a ovdje fratar s tijelom, koje se gura naprijed i natrag u ritmu konjskog koraka.

On izvuče katkad ispod grla veliki modri šudar, pa njime obriše oznojenu glavu, a inače gleda preko na onu zlatnu kosu i drži poluotvorene, mesnate usne, kao da šapću:

- Probudi se. Probudi se.

Uistinu nije prošlo dugo, a ona na čas otvori oči. Sunce ih zabliješti, i one se opet sklopiše kao dvije sedefne školjkice. Onda ih ponovo otvori i zatvori hitro nekoliko puta, još u položaju, u kom je dosada spavala. Napokon ih ostavi otvorene.

I ostale su tako, ne gledajući ni u što.

Najedamput kao da su progledale, raširile se u nekom čudu i promatrale fratra, koji je gledao u njih. Zatim se malo stisnule, zablještile i nasmiješile se.

Fra Jeri također preleti ispod sljepočica jedva zapažljiv posmijeh, dva-tri mala zareza u koži u krajevima očiju i ništa više.

Ona se na to okrene s druge strane i ostane s glavom na istom laktu. Sad joj je vidio zatiljak: koža bijela kao hartija, i žuti čuperci kao mlada vuna. Pogladila bi ih ruka, kao što se gladi prvo janje u proljeće.

Opet modri šudar zaleprša nad njegovom glavom.

Opet se usne otvoriše. Ali tada kao da šapću:

- Okreni se! Okreni se!

Dok je prolazio šudarom preko čela i očiju, dotle se ona ponovno krenula i ostala s licem na laktu. Sad je gledala u nj punim pogledom i nije ni trenula vjeđama.

On se malko zbunio. Spustio je pogled najprije među konjske uši, onda maknuo glavu nešto nalijevo, gdje se nalazio nekakav grabik, pa gledao tamo, kao da traži nešto među granama.

Kad je ponovno svratio oči na kola pred sobom, ona je još gledala u nj. Nepomično, hladno, bez akcenta.

Pokušao je da izdrži taj pogled, ali opet nije mogao. Da se snađe, zakrenuo je glavom nadesno prema poljima, ali tamo nije ništa vidio, jer je na nju mislio.

- Idi ti, mala, k vragu! - pomisli fra Jere. - Eto baš napast u sveto božje jutro.

I već je htio pognati konja. Pogleda je još posljednji put, ali ona se u taj čas nasmiješi, skupi usne, koje se suziše ujedan vrh, pa su izgledale kao pup od maka, makne malo naprijed bradicom i pruži mu poljubac. Fra Jere se potpuno smeo. Vidio je jasno, da je to bio poljubac, ali opet nije htio da to tako shvati. Možda je samo slučajno ispupčila usta. Pa još se zapravo nije ni probudila. Doduše i u očima joj nekakav vrag.

Uto mala zažmuri libidonozno, nasmiješi se opet, i opet zašilji usne, ali ovaj put položi na njihov vrh svoj kažiprst i dobaci mu njime poljubac.

Sad nije bilo više sumnje. Fra Jere je samo raskolačio oči i htio da napravi kakvu gestu protesta ili ukora, kao odgovor na njene bezbožnosti, ali najednom osjeti nešto čudnovato i ugodno u cijelom tijelu, kao da mu je netko usuo u krv mlakog mlijeka. Bilo mu je da sjaše i da sjedne na travu, kraj puta, jer se bojao, da se ne prevali. Onda ga je nešto guralo da potisne konja naprijed mimo kola, baš s one strane, s koje je mogao dohvatiti rukom onu ludu glavu, pa da joj začepuša razbarušene kose. Udari srditim petama konja u bokove. Životinja poskoči i projuri mimo kola naprijed, a fra Jere, niti je digao ruke, niti je zagrabio u one kose, nego je samo, dok je prolazio, gledao kako mu komedijašica maše dugom, golom rukom, a s drugom šalje sitne poljupce sa skupljenih usana.

Odmičući naprijed pred kolima, okrenuo se dva-triput i još je uvijek vidio ispruženu ruku, kako maše na suncu.

Kad je fratar daleko poodmakao i napokon se iza jednog brijega izgubio, ona se uspravi, sklopi ruke iza zatiljka i protegne se. Spustivši ruke prigne se, izvuče negdje ispod sebe svoju tašku, iz taške malo ogledalce. Pogleda se, najprije sredinu lica, pa jedno oko, pa drugo, zatim kosu, napokon usta i zube, i zašilji usnice kao ono malo prije, kad je fratru bacala poljupce. Sjetivši se pritom, kako se fratar prestrašio i pobjegao, zloban joj smiješak nadigne obje jabučice. I pomisli:

- Ne će on meni više pobjeći, samo ako ga sretnem.

Onda uze češalj i prođe njime nekoliko puta kroz raščupanu kosu.

Napokon odgrne pokrivač, što joj je pokrivao donje tijelo, i stavi ruku na jednu mušku glavu, koja je mirno počivala na njezinu krilu. Najprije mu pređe dlanom preko obraza, pa prstima kroz kosu i reče polako:

- Žarko. Probudi se.

Tref, koji je dremuckao, otvori oči, kad ju je čuo govoriti i reče slatko-ujedljivo:

- Začepi to svoje žvalence i pusti ga, da spava. I drugi još spavaju.

- Ne spavam ja, - reče ona napržito. - A meni je dugočasno.

- Hoćeš li, da te ja razonodim? - stisne Tref infamno jedno oko.

- Kad se umiješ, - odgovori posprdno ona. - Još si pun krmelja.

Sad skoči onaj sprijeda, što je jutros u zoru pitao kočijaša, koliko još ima do Vrlike, i izdreči se na njih:

- Šta ne mirujete, i ne puštate svijet da spava!

- Ne treba više nitko da spava, - odgovori ona, - valjda nismo više daleko.

- Kad bi samo sreli kakvu vodu, da se čovjek umije, - usklikne onaj sprijeda. Onda otvori škulju i vikne kočijašu:

- Čuješ, bre, ima li ovdje blizu kakva voda?

- Ima, gospodine, ima. Malo dalje.

- Pa koliko još ima do te tvoje Vrljike?

- Bit će možda ura.

- Pa ima ura, da si rekô ura, - začudi se onaj.

- Jest, ura, gospodine. Prije je bilo malo više nego ura, a sad malo manje.

Sad se i glava na onim ženskim koljenima pridigla. Mala je po njoj neprestano čeprkala, dok je nije probudila.

To je bio Žarko Babić, koga je ono prije dvije godine odveo s Dorćola Brana Tajković i sad ga evo vodi trnjem i kamenjem na putu do slave.

- Sva su mi koljena utrnula, - reče djevojka i digne se na noge. U zgnječenom zelenkastom proljetnom ogrtaču uspravilo se njezino vitko, visoko tijelo sa žutom glavom kao suncokret.

- Past ćeš, - podigne Žarko lice gledajući u nju i obuhvati je preko koljena.

- Samo da se ispružim, - reče ona i izazovno se protegne u njegovim rukama, naslonivši trbuh na njegovo lice. Onda se zacereka i reče:

- Zahvali Bogu, da si držao glavu na mojim koljenima, inače bi me jutros odnio neki fratar.

Žarko se kroz te dvije godine nije mnogo promijenio. Nije se ni postarao. Još i sada ono njegovo dječačko lice s glatkom smeđom kosom, uskim ravnim nosom i punim višnjastim usnama. Samo oči nešto sumornije, nejasnije. Možda je to od nekog pritajenog nezadovoljstva, možda i od slobodnijeg, pustolovnijeg življenja, a možda je to tako samo sada, zbog neispavane noći i površna sna.

Svakako ove dvije godine što ga vuku tespijska kola po neumoljivoj, očajnoj i nedogledno beznadnoj provinciji, uz kojekakve kuburacije, bez uzglavlja i bez krova, uspavale su u njemu mnogi impuls energije i ohromile mladi polet. Ispočetka se zaletio u posao, davao se sav, otvorio srce, kao što se otvaraju vrata onima, što nam nose u kuću najljepše darove. Ali sva ta ravnodušnost, prilike oko njega, otrcana banalnost svagdanjih potreba, nemilosrdni imperativ života prevukoše i preko njega neku naslagu rezignacije.

Premda, gdjegod je dolazio, imao je uspjeha. U trupi je bio najprvi po cijeni, koju mu je davao Tajković. Igrao je glavne uloge. Publika ga je voljela. Bio je i bolje plaćen. I mati mu je sada dobivala svakog mjeseca ne deset, nego petnaest forinti. Mislio je s nadama na Zagreb. U Beogradu, gdje bi najvolio, nisu ga htjeli nikako. A iz Zagreba mu poručivali, nek ostane još neko vrijeme u provinciji, još godinu dvije, pa možda nešto bude. Godinu, dvije, - što će sve dotle biti! Drugi dolaze, oni bliži, sretniji, s protekcijama i kumovima, što vrebaju na zgodne časove i love dobra raspoloženja. Međutim, on će varati sebe i vrijeme sumnjivim uspjesima, što mu ih dobacuje svojim pljeskom naivna, neizbirljiva, čim god zadovoljna provincijska publika, rakijom i vinom, kojekakvom ženskadijom, što se skriva po grabama uz cestu ili kakvom budalastom palančankom, kojoj se hoće malo avanture i uzbudljivih nemira.

Pa eno i ona mala žuta glava, i to je onako nešto, što se negdje u jednom gnijezdu Podravine priljubilo uza nj kao čičak za kabanicu i zavuklo mu se u meso kao krpelj.

Upoznao ju je jedno ljetno popodne, kad je ušao u dućan, gdje je ona prodavala i vodila trgovačke knjige (jer je i svršila nekakvu trgovačku školu), da kupi nova dugmeta za manšete, jer je stara kod sinoćnje predstave raskinuo u jednoj temperamentnoj sceni Halbeove »Mladosti«. U dućanu nije u ono upaljeno doba bilo gazde ni mušterija. Mala je sjedila na kasi i čitala nekakav roman. Kad je Žarko ušao, ostavila je knjigu otvorenu, s hrptom prema gore i pozdravivši ga neobično ljubazno poleti za tezgu.

- Čime vas mogu poslužiti? - upita ga s koketnim smiješkom.

Dok je iznosila preda nj razna dugmeta, raspričala se:

- Kako je to sve čudno. Kad vam se sinoć prekinulo dugme na manšeti, odmah sam pomislila, kako ćete možda doći danas k nama, da kupite drugo. I eto, sad ste tu.

- Ja sam i došao, - reče, - jer sam znao, što ste mislili. I nije mi žao. Kako se zovete?

- Pogodite, - odgovori ona s nešto kaćiperke provincijalne gracije.

- Julija, - reče on.

- Šta vam pada na pamet! - začudi se ona.

- Ja sam Romeo, a ona, koja mene voli, mora se zvati Julija. Inače ne ide.

- Ali pošto vas ne volim, to mogu da se i dalje zovem Ljerka, kao što sam se i dosada zvala.

Međutim mu je ona provlačila dugmeta kroz manšete, a on je držao ispruženu ruku, koja je dopirala upravo do njezine bradice. Pri tom pruži prste i poškaklja je nježno ispod grla. Ona povuče natrag glavu i ulovi mu prste podbratkom.

U taj čas uđe jedna mušterija. Hoće cigareta. Dvaest »Ölgy«. Ona ostavi Žarkovu ruku protegnutu preko tezge s nezakopčanom manžetom i dade onome dvaest ölgy.

Želiš li još štogod? Jest želi, kutiju šibica, dvije razglednice i nekoliko pera sa slovom S.

Ona mu da šibice i karte, ali pera sa slovom S nema. Onaj je vidio, kako se njoj žuri, da ga što prije otpremi, pa stane odugovlačiti kao za inat. Kako to, da nema pera sa slovom S? A kakvih ima? Nek muda, da izabere.

- Tko je taj s perima? - upita Žarko, kad je onaj otišao.

- Neki književnik. Ako katkad čitate »Hrvatsku«, tamo ćete naći članke »Iz Podravine«. To on piše. Zacijelo će sutra, preksutra izaći nešto i o vašim predstavama.

- Taj će me premlatiti, - reče Žarko.

- Nek se samo usudi, - odgovori mala, - ne bih ga više ni pogledala. Uostalom, o vama se ne može zlo pisati.

- Dakle: sviđam vam se? - pogleda je on u oči i uhvati je ispod lakta onom rukom, na kojoj mu je upravo u taj čas provukla dugme na manšeti.

- Jest, kao glumac, sviđate mi se vrlo, - potvrdi ona i tresne žutom glavom kao žutom narančom.

- A inače? - pritisne joj on jače podlakticu.

- I inače, - reče ona i zastane. Poslije malo nadoda:

- Inače ništa. Doći ću i večeras da vas vidim.

- A poslije predstave? - upita on držeći je još uvijek za ruku.

- Šta poslije predstave? - upita i ona.

- Kamo ćete poslije predstave?

Uto se otraga u dućanu začuje neka buka.

- To je gazda, - reče ona i istrgne ruku.

Žarko se okrene i kad ne vidje nikoga, hitro šapne:

- Gde da vas čekam posle predstave?

- U parku, - reče ona tako tiho, da je jedva razumio.

U isti je tren, kroz neka vratašca otraga ušao gazda u dućan. A Žarko izađe pjevuckajući:

- Oh, Julijo, o, slatka Julijo!

Poslije predstave našlo se njih dvoje u parku. Sjedili su dugo, sve do u male ure na klupi, pod krošnjatim, šaputavim kestenjima uz noćni koncert bubica, komaraca i jedne jedine žabe, koja je istiskivala iz sebe neke zloguke glasove kao raspuknuta okarina.

A drugi je dan odlazila trupa Brane Tajkovića iz Podravine s jednim članom više, nego li je tamo došla: s naivkom i sentimentalkom Ljerkom Pavlićevom, koja je jedina od ženskih u tom ansamblu svršila još neku školu osim pučke, pisala na stroju, znala nešto njemački i francuski, a bila vrlo šik i zvala se Ljerka kao i slavna Šramica.

Direktor je Brana bio uvjeren, da će, gdjegod se pojavi s Ljerkom, praviti furore. Uživao je, što se veza između nje i Žarka sve to više stezala, jer tako se nije trebao bojati, da izgubi jedno ili drugo. Takav je tehtl-mehtl, mislio je, jači od svakog ugovora.

Stari je rutiner bio dobar psiholog. Eto, već je prošla čitava godina dana, a njegov Žarko ne može da spava, ako ne drži glave u Ljerkinu krilu. Ljerku pak sve to nije ništa smetalo: ona je ionako flirtovala i koketirala, kako smo jutros vidjeli, i s vragom i s fratrom igrajući neprestano svoju ulogu nevine naivke i ganute sentimentalne.

Najedamput se ustaviše kola.

Kočijaš iskoči iz svojih kola i dobaci onima u kolima, koji su se međutim bili gotovo svi probudili, protezali se, zijevali i brisali krmelje:

- Evo, gospodo, voda.

On otkopča konje s balancima i potjera ih k vodi, da se napiju.

Društvo sađe s kola, spusti se i ono do vode i stade se umivati, prskati, puhati i rasvježavati.

Sad se moglo dobro vidjeti, kako izgleda čitava glasovita trupa Brane Tajkovića. Bilo ih je u svemu devet bez direktora i njegova sekretara, koji su još jučer pošli diližancom u Vrliku, da udese sve, što je potrebno.

Najprije čika Bora, onaj koji je htio sve znati, ljudina neka duga gotovo dva metra, s visokim tankim nogama kao u noja, koje se nisu pregibale u koljenima, i krupnim truplom sa širokim prsima. On je igrao kraljeve, gospodare, vojskovođe, age i begove, očeve i kumove, uvijek važan, dostojanstven, suveren kao i njegove uloge.

Njegova žena u životu, Maca, bila mu je većinom i ženom u igri. Kraljica i majka, mekana, vjerna i poslušna. Neobuhvatljivo debela, nije se ni sada mogla sagnuti, da nagrabi vode, pa joj je Bora punio pregršt svojom pregršti, da opere naslagu prašine, što se nasula u njezine masne brazde i pore.

Onda onaj, koji se brije sve bez ogledala, Zvonko, Zagrepčanin, salonski lav, koji priča, da je bio Fijanov učenik i neprestano debatira o tome, kako bi se francuski moderni komadi morali igrati samo kajkavski, jer kajkavski ima već izgrađen salonski žargon, što štokavski nema. On jedini u čitavoj trupi ima frak i lakovane cipele, i kadgod se igra kakav salonski komad, u trećem činu on istupa uvijek u tom fraku, s rupčićem u manšeti i u lakovanim cipelama, jer takav je običaj, tvrdio je, i u »Komedifransez«.

Još je jednu stvar Zvonko fanatično naglašavao: gentlemensko držanje prema damama. Stare ili mlade, lijepe ili ružne, proste ili otmjene, one su za nj uvijek bile dame. Stoga su one i simpatizirale s njim, pristajale uza nj, a voljele ga katkad. One u trupi išle su mu u svemu na ruku, krpale ga, peglale, četkale, kadgod je htio i trebao, a on im se revanširao malim darovima, iznenađenjima, komplimentima, uvijek spreman da im nešto doda, pruži ruku, pomogne kad su što nosile i tako dalje.

Usprkos svojih četrdeset godina i skrhanoga života izgledao je dosta svjež, s licem bez nabora i crnim vlasima, gotovo bez ijedne sijede. Znao je, da ima lijepa usta, pa kad je govorio, afektirao je malo praveći male pauze, pri čem bi mljacnuo usnama i ostavio ih dvije, tri sekunde otvorene, samo da pokaže svoje dobro uščuvane zube.

Nije pio, ni kartao, a ni trčkarao za suknjama. Istina, najvolio je žensko društvo i flirtovao pomalo, a katkad se negdje i zakvačio, gdje ga je privuklo kakvo izazovno oko ili je situacija tako sa sobom donijela. Ali znao se hitro i otkvačiti, i to sve onako lijepo, neranjivo, neuvredljivo, nebrutalno: gentleman, gentleman.

Njegova partnerica u salonskim komadima bila je ona visoka, suha glumica, neka zúba, bez prsiju, s namreškanim vratom, poput one izdruckane suknje na njoj, i cmizdra, s vječno zaplakanim očima, osjetljiva kao svježe bojadisana klupa, uzdišljiva kao mijeh na staroj harmonici. Vječno je bila u strahu: u željeznici dršće, da se ne dogodi sudar, na lađi je uznemiri i najmanje burkanje vode, na kolima se boji, da se ne poplaše konji. Sada, eno, oprezno umače svoju maramicu u vodu i samo osvježuje lice, izjedeno od šminke i od njezinih okrutnih pedeset godina. A možda ih je i više od pedeset. Ona uvijek veli manje, a bezobrazni Tref tvrdi više. On se, veli, informirao kod župnika u Varaždinu, gdje se je ona rodila i doznao tačno za dan i uru rođenja Terezije Martinčeve, kako se ona i zove.

Tu je još mladi neki klipan, Mita Sokić, što igra uloge razbijača, bundžija, palavorda, palikuća, pijanica, i njegova mala ženica Persa, valjuškasta kao lopta od gumije, s očicama što žmire kroz krupne trepavice kao dva mlada lješnjaka. Ona igra snaše i nevjeste, a kad pjeva dršće i cepti kao ona u ciganskim egedama najtanja žica. A pjeva uvijek, samo ne kad spava. Pa i sad se umiva i pjevuši i kad ruča među dva zalogaja pjevucka. I kad je muž izbije, još suze prolijeva, a već grlo ugađa. Brate: ptica, rođena ptica.

Kad je kočijaš opet upregao konje i čekao, da oni svrše umivanjem, upita ga Bora, onaj šta ga je i prije zapitkivao:

- Čuješ, bre, koliko ima još do te tvoje Vrljike?

- Bit će, gospodine, jedna ura, - odgovori kočijaš, pošto je malo oklijevao, kao da u sebi računa.

- Pa prije si rekô, da je manje od ure, - nasmije se Bora.

- Jest, gospodine, ovuda do Vrlike svi kažu, da ima slaba ura. Pa tako velim i ja.

Nešto malo prije Vrlike ispod Travičinih kuća, kraj Česmice, čekao je Brana Tajković sa svojim sekretarom, nekim žuravim i vižlatim momčuljkom, svoj personal. Čudio se, što ih još nema, pa se malko i uznervirao. Da ih nije kočijaš izdao ili da se nije što drugo dogodilo. On je otišao još jučer u jutro, a oni su sinoć igrali i bogzna, je li sve ispalo u redu. Katkad vrag stavi svoj rep. A bio je i radoznao: koliko je para ušlo i jesu li sve pare na mjestu.

Najedamput izdaleka začuje u zraku, kao da ćurliče ševa, ali on zna dobro, to je Persin glas. Poslije malo začuju se i kola. Glumci su ga vidjeli s vrha Travičina brijega i pozdravili vikom i šeširima.

Tref, koji je zamjenjivao direktora, kad je bio nenazočan, čuvao novce, pazio na red, podmirivao račune, vodio sve ostale poslove, skoči iz kola. I prije nego li je Brana šta upitao, reče vrlo brzo i vrlo tanko:

- Sve u redu. Skoro rasprodano. 165 čistih.

Brani se izravna njegov nervozni nemir kao uljena površina. I reče:

- Dobro, dobro.

Onda se obrati sekretaru.

- Idi s njima i odvedi ih u »Bristol«.

Glumci su odmah razumjeli direktorovu persiflažu i znali su vrlo dobro, kakav ih »Bristol« čeka. Naučili su se oni takvih »Bristola« na svojim turnejama, pa se nisu ni najmanje iznenadili kad su vidjeli svoje vrličko konačište: Na istočnoj strani toga malenog zagorskog dalmatinskog varoša, u jednoj kući naslonjenoj uz brijeg, na kome se otraga podiže čedna pravoslavna crkva, našao je Brana prazan prizemni magazin, pa ga iznajmio za dvije noći. Ulazilo se u nj odmah sa ceste. Imao je još i dva prozora s rešetkama, pa je bio dosta zračan. Ali bio je neokrečen, pa su se vidjeli goli zidovi i na stropu grede i daske prvoga kata, s kojih su visjeli čitavi visuljci pocrnjele stare paučine.

Kvrgast zemljan pod, na kome je poredano desetak kupova sijena, pokrivenih nekakvim ponjavama i čaršavima, guberima i ćebetima, kao deset postelja. Tri kupa dvostruka: to je za bračne parove ili one vanbračne, koji spavaju zajedno. Kod svakoga ležaja jedna stolica, sve različite jedna od druge, kao da su i one htjele simbolizirati razliku ćudi i karaktere onih, što će tu da prenoće. Vidi se, da je to skupljeno s brda s dola, gdjegod se moglo i kako se našlo.

Dan u Vrlici prođe potpuno normalno, bez ikakvih senzacija ili kakvih jačih događaja, kao što već prolaze putujućim glumcima takvi dani u provinciji prije predstave. Razgledaju se malko okolo, prošetaju, nešto popiju i pojedu, tko zapjeva, tko zakarta, ono, što je mlađe, ogledava se i ofrkava, a starije se dosađuje, uzdiše i brebonji. Svijet iz mjesta sreta ih s različnim interesom. Dječurlija se kupi oko njih kao oko čete derviša i leti za njima kao za kalabreskim muzikantima. Prosjaci se i kućarci tiskaju oblijetavajući ih, ne bi li što ušićarili. Od ostalih svaki gleda u njima što i koliko bi mu mogli značiti ti, ovome sumnjivi, onome opasni, a trećemu opet interesantni gosti.

Kako je to bilo početkom augusta, vrućina je bila velika i predstava se morala održati pred kavanom, koja inače služi kao dvorana za sve špektakle: balove, proslave, glume, koncerte, marionete, bušolotijere, prestididjatere i sve moguće mamigaste, koje slučaj i nevolja dovede u Vrliku.

Uostalom mjesto, gdje je direktor Brana podigao binu, bilo je vrlo ugodno, zaklonjeno dvjema dvokatnicama, Općinskim Domom u kome je kavana, i c. kr. Poreznim uredom, a ispunjeno dvostrukim drvoredom od divljih kestenova, pod kojima su bili poredani stolovi za publiku. Binu je sačinjavao ovisok, podij od dasaka s dvjema gredama sprijeda, na kojima je bila razapeta nekakva zagasita krpa sa žutim fransama, što je morala da posluži kao zavjesa, i s dvjema gredama straga, između kojih je visio jedan izmrcvaren »hintergrund«, što je predstavljao nekakav rokoko perivoj sa simetrično podrezanim stabljem i gracioznim vodoskocima. Ta naprava, veliki plakati, na kojima je modrim i crvenim slovima bilo štampano »Turneja Narodnog pozorišta pod vodstvom direktora Brane Tajkovića, bivšeg člana novosadskog, beogradskog i zagrebačkog pozorišta«, otmjeno i gospodsko držanje Zvonka pl. Tittelbacha s lakovanim cipelama i u rukavicama, sentimentalno snuždena pojava Žarka Babića, kapriciozna koketerija neodoljive Ljerkice, koja je rasipala svjetlucave poglede unaokolo poput paunova repa i Persino pjevanje, na česmi, u šumi, tanko, sitno, bolećivo i toplo kao ciganske gusle, sve je to imalo svoj efekt: svijet se spremao na predstavu.

Pogotovo je podiglo prestiž Brane Tajkovića, kad su ga vidjeli poslije podne, na kalauri, gdje šeta s načelnikom, koji je inače bio neobično ekskluzivan i jako ugledan gospodin. Svejedno je bilo ono, što su njih dvojica govorila, glavno je, da su se prošetali zajedno, jer to je značilo, da čika Brana nije kogod.

Međutim i ono, što su govorili, dalo je povoda Tajkoviću, da se pred družinom pohvali. Bit će u zimi nekakva proslava oslobođenja Vrlike od Turaka, pa bi načelnik htio da dođu i oni i, naravno, uz dobru subvenciju, da dadu dvije-tri predstave. Ali samo narodne. Na primjer »Posljednji Abenseraž«.

On je vrlo uvažavao knjaza Nikolu, znao za njegova djela, i načuo nešto i o »Posljednjem Abenseražu«, za koji je držao, da je komad za prikazivanje kao i »Balkanska carica«.

- To je veliko djelo, a još nije nigdje prikazano, - govorio je načelnik.

- Izvrsno, - odobravao je Brana praveći malu pauzu poslije onoga »iz« i okupljajući kožu na čelu u krupne nabore.

A nije imao ni pojma ni šta je taj »Posljednji Abenseraž« ni tko mu je autor.

Ali čim je čuo riječ »subvencija«, odmah se snašao. Kad je subvencija po srijedi, ne imponira njemu ni trista Abenseraža, a nekmo li onaj jadni, jedini i posljednji.

Subvencija! Nedostiživi ideal i neispunjeni san Brane Tajkovića. Koliko se on mučio, tražio, moljakao, na koliko je vrata zakucao, šta je sve obećavao, koliko je molbenica napisao i šta se naantišambrirao - Bogo sveti - to se ne da ni iskazati. Sve je on obišao. I ministarstvo prosvjete u Beogradu i odjelnog prestojnika za prosvjetu u Zagrebu, i c. k. Namjesništvo u Zadru. Pa ništa. Zatim općine, kulturne ustanove, biskupe, vladike, rektore, bogataše, mecene. Opet ništa.

Kakve subvencije! U nekim gradovima ne daju mu ni kazalište. U Osijeku igra u teatru madžarska opereta, a on ide u nekakav pajzl, gdje ne izbije ni trošak. U Splitu u teatru talijanska opera, a on se prebija pred desetero gostiju u »Kavani na obali«. U Šibeniku su Talijani vlasnici teatra. U Zadar, u Bosnu, u Bačku ne smije ni zaviriti. Za Crnu Goru ne mogu dobiti pasoše njegovi članovi, koji su austro-ugarski državljani.

I tko bi još sve nabrojio.

Ni živjeti ne dadu, a kamo li šta drugo.

I sad, eto, iznenada, i njemu neko nudi subvenciju. To nije doduše onako, kao što ima Zagreb, Beograd, Novi Sad i Osijek stalno i redovito od države ili grada, niti je za bogzna kako dugo. Ni za sezonu, ni za stadjonu. Samo za dva-tri dana.

Ali kako bilo, da bilo: subvencija je subvencija.

To znači: novac podignut na propisano biljegovanu namiru, isplaćen unaprijed, koji se ne vraća, ne obračunava, niti se za nj išta daje ili čini, nego se zna i može. Čista, okrugla svota bez odbitka, bez kamata, bez taksa. Izbrojena na šalteru do posljednje pare: Iz ruke u ruku. Divota!

Navečer je bilo sve puno ispod aleje divljih kestenova. Zapremljeno svako mjesto. A i okolo je stalo mnogo slušatelja, od kojih je Tref pobirao po sekser-dva, kako je tko htio dati.

Načelnik je dobio počasne karte za čitavu porodicu, ali prije predstave dao je jednu banku i rekao, da je to njihov abonman za obje večeri. I neki drugi ugledniji Vrličani učiniše to isto, s jednakim ili nešto manjim bankama, već prema tome koliko je tko mjesta trebao.

Među onima koji su se abonirali, bio je i fra Jere. Nije imao nikakvih posebnih namjera, niti je spekulirao, da možda govori s onim žutim vragom, što ga je onako iz kola, u sveto božje jutro draškao i napastovao. Htio je i on da vidi predstavu, a možda i nju, da zna bar, kako se zove.

Fra Jere je sjedio s vrličkim župnikom, nekim debelim dobričinom, i prevrtao cedulju s imenima uloga i glumaca, tražeći među ženskima, koja bi mogla biti ona. Predstava, neka francuska komedija, kakve su bile en vogue koncem prošloga vijeka, s bračnom nevjerom i neshvaćenom ženom, reducirana valjda na polovicu, u kojoj su ostali samo glavni prizori, a i ti su bili puni ex tempora, preskakivanja, utriranja, velikih gesta, besmislenog patosa, oduševila je publiku. Nevjernu je ženu igrala Ljerka, starog vikomta, njezina muža, Bora, a elegantnog zavodnika von Tittelbach. Žarko je imao dvije sporedne uloge: u prvom činu lakaja, a u drugom i trećem markizova sina iz prvog braka, koji idealno ljubi svoju perfidnu maćehu.

Večer je imala dvije senzacije. Tittelbachov nastup u trećem činu, u fraku i lakovanim cipelama. To je bilo za publiku.

Druga je senzacija bila rezervirana samo za fra Jeru. Na početku trećeg čina nevjernica kuša zavesti muževa sina, samo da ne otkrije ocu, da ona ima ljubavnika. U toj sceni ona zavodi mladića istim onim gestama, kojima je jutros izazivala fratra. Ona se tako postavila na bini, da su joj i pogledi i poljupci s kažiprsta išli ravno u smjeru fra Jere.

Nakon predstave predstavljao je Brana Tajković svoje umjetnike boljoj publici, koja je ostala i dalje pred kafanom. Sve je, naravno, htjelo govoriti s Ljerkom, pa ju je direktor vodio od stola do stola.

Prava umjetnica. Bogodana umjetnica. Ona će zacijelo svršiti u Zagrebu. Pred njom je život sreće i slave. Zaboravit će da je ikada bila u tom njihovu od Boga i od ljudi ostavljenom gnijezdu. A ona je, gurana čvrstom Branovom rukom, išla od hvale do hvale, otkidajući se teško od mnogog muškog pogleda, koji ju je s divljenjem gledao.

Napokon je došla i do stola, gdje je sjedio fra Jere. Bila su tu još dva-tri gospodina, kojima je Brana govorio o ponosu svoje trupe, o tom nečuvenom talentu, kako se o nju otimaju svi naši veliki teatri i koješta još.

Međutim je fra Jere govorio s Ljerkom.

- Poznam ja vas još od jutros, - reče ona koketno. - Jašili ste za nama.

- Znam ja to dobro, - prihvati fra Jere, smješeći se. - Vi ste đavolsko stvorenje.

- Zašto? - progovori ona nedužno, kao da je progovorilo djetešce kod krštenja.

- I još pitate! - prihvati fratar. - Gdje se onako igra sa svetim čovjekom. Pa i večeras!

Sad Ljerka napravi lice, kao da se tobože dosjetila, na što on misli:

- Pa nije moguće, velečasni, da vi mislite, da je to išlo vas! Ja sam jutros samo repetirala ulogu, koju sam, kako ste i sami vidjeli, večeras igrala.

- No onda vam dajem odrješenje, - zaključi on, ali u sebi je ipak mislio:

- Reci ti to kome hoćeš, meni valaj, ne ćeš!

Neprozirna ljetna noć, puna vjetra, s mutnim rijetkim zvijezdama.

Branini su glumci već davno legli na svoje postelje od sijena i spavaju. Kroz širom otvorena vrata i male pendžere s rešetkama zamajkuju talasi svježine u vlažnu, mračnu prostoriju, u kojoj se ništa ne razaznaje. Samo se straga u desnom kutu vidi vatrica od cigarete, koja se otkad dokad raspali i pojača. Zvonko von Tittelbach ne može da spava. Uhvatila ga je jedna od njegovih običnih besanica, kad po čitave sate leži nauznak na svom ležaju, s jednom rukom ispod glave, a drugom drži cigaretu, puši i misli. Oko njega dišu i hrču drugovi, poznaje ih sve do jednoga po štropotu, što im izlazi iz grla i nosova. Čuo ih je već nebrojeno puta, pa kako ih ne bi znao.

Eno, ono je Bora, što škripi kao zarđao čekrk, o ono njegova žena, što kod svakog uzdaha otpuhne u zrak kao umorna lokomotiva. A mala Persa, koja stavi jezik iza gornjih prednjih zubi i sitno zvijuka poput prepelice. Njezin Mita zahrče na mahove, pa se presjeti i spava mirno nekoliko minuta, da opet začne iznova. Terezija Martinčeva u većim intervalima histerično zajauče, kao da joj netko skida s tijela namreškanu kožu, a Tref govori u snu pijučući kao pilence u kokošinjcu, koje su velike kokoši stisle među se.

Samo se Ljerka ne čuje. Ona je tu na dohvatu njegove ruke, ispružena uz svoga dečka, koji otpuhiva jake uzdahe, ali eto, ne čuje je ni da diše. I ne vidi je.

Kako je glup i idiotski sav taj život, koji ga je strpao među ove ljude i vucara ga amo-tamo kroz očaj i mizeriju besmisleno i bezizgledno.

Ali što je drugo preostajalo: ili tako, ili da se objesi o prvo drvo.

Jer kud bi i šta bi inače on, izopćen, osramoćen, kad su ga, dok mu je bilo jedva dvadesetčetiri godine, izbacili iz banke, kao činovnika, u koga se ne može imati povjerenja i koji je utajivao podmetnute mu male svotice.

Šta će biti, kad mu dodju do ruku velike? Stotine hiljada? Milijoni?

Nitko mu nije vjerovao, da je žrtva perfidne osvete jednoga zavidnika, besavjesnika, intrigana, koji je naumice dvadesetače i pedesetače, čije je brojeve i serije prije zabilježio, stavljao u biljege, tobože kao da za njih ne zna. Onda ga je lopov prije odlaska iz ureda dao pretražiti i dokazao, da su banknote, kod njega nađene, one što mu ih je on, pomutnjom, predao s drugim papirima.

I otpustili su ga.

Nakon toga su došle strašne godine. Nije mogao nikako da se privikne na pomisao, da on nije više onaj, koji je pred sobom imao životnu perspektivu s uspjesima, usponima, ispunjenjima. Likvidacija svega toga provodila se u njemu sporo, u očajnom traženju nečega, što bi moglo sve vratiti i sve rekonstruirati.

Ali valjalo je živjeti i bez aspiracija i bez perspektiva. Bez gledanja na sutra. Bez pomišljanja na preksutra. Uzdržati goli, materijalni život. Opstati. Necrknuti.

Našao je negdje mjesto trgovačkog putnika. To ga je odvelo iz Zagreba. Nije morao da vidi sve one, pred kojima se morao stidjeti, koje je sretao na svim uglovima i izbjegavao u velikim zaobilaženjima.

Dosađujući se jedne večeri, u nekoj provincijskoj varoši, gdje je gostovala trupa Brane Tajkovića, pođe na predstavu, da se malo rastrese. Davala se i onda nekakva francuska komedija s preljubima, kokotama i kavalirima.

Najedamput je njima ovladala ideja, u koju se sve više udubljivao, da je zaboravio da slijedi radnju na pozornici. Kao da se promatra u ogledalu, otmjenim formama, u elegantnoj nošnji, i čuje svoj glas, kako govori sve one fraze i treperi s njima u svim varijacijama. Iz njega bi po svoj prilici mogao postati dobar glumac. Umjetnik. S tim bi se opet izgradile perspektive. Ne one nekadanje, ali nove. Još ljepše. Umjetnik se ne ocjenjuje po svojima građanskim vrlinama. Tko pita umjetnika: šta je ono bilo sa one tri dvadesetače i dvije pedesetače? Tko bilježi njihove brojeve i serije?

Odlučio je, da odmah poslije predstave govori s direktorom. Mislio je, ako ga primi, ostat će neko vrijeme s njim, a onda, kad se uvježba, izrutinira, istrenira, onda će u Zagreb.

Tako je došao k teatru.

Odmah je nastupio s aplombom i arogancijom. Pa da, molim vas, von Tittelbach. Gospodin. Gentleman. S izgledima na Zagreb. S elegantnom garderobom. Sa savoir-faire. Sa savoir-vivre.

Provizorij s izgledom na Zagreb povlačio se preko deset godina. Traje još i danas. Zatrkivao se on već nekoliko puta ne samo u Zagreb, nego i do drugih stalnih kazališta, u većim provincijskim gradovima. Sve su audicije uvijek svršavale bez uspjeha.

Najočajnije mu je bilo, kad je jednom, izlazeći poslije takve audicije sa zagrebačke pozornice, ušao u koridor i čuo iz jedne ženske garderobe direktora drame, kako nekome govori:

- Koga ste mi vraga doveli na audiciju toga šmiranta!

I vratio se opet k svome Brani Tajkoviću, markirajući još jače svoju umišljenost i ističući i nadalje svoju superiornost, ne zbog toga, što bi bio uvjeren, da je to uistinu tako, nego iz pukog instinkta da se jedino tako može održati i ne propasti.

Međutim jer čekrk čika Bore tako strugao i škripao, da se više nije dalo podnositi. Već je pomišljao, kako da mu baci nešto u glavu i napipao u sijenu pod sobom svoje lakovane cipele. Uzme jednu i stavi je na trbuh. Tad se sjeti, da bi mogao pogoditi njegovu Macu i spusti opet cipelu na tle.

Potraži na stolcu kraj sebe novu cigaretu. Pripali je i ostane s gorućom šibicom u ruci. Onda je digne malko i osvijetli postelju, gdje su spavali Žarko i Ljerka. Ona je ležala nepomično, okrenuta prema njemu, s otvorenim očima, širokim, mirnim i punim refleksa. Žarko je spavao okrenut licem na protivnu stranu.

Tittelbach je začuđeno pogleda, ona se tanko nasmiješi.

U isti se čas ugasi šibica među njegovim prstima. Prošlo je nekoliko nijemih trenutaka, u kojima su u njima dozrijevale hitre neke misli, bez ograđivanja, bez protesta. Sve onako: kako su došle, tako se i fiksirale.

U njemu:

Dosta je ispružiti ruku, pa si je već našao. Neće zacijelo ništa reći. Nasmiješila se, kao da veli: Pruži ruku! Pruži ruku!

U njoj:

Kako smo blizu. Možemo se dohvatiti rukom. Da mu nešto kažem? Pa on i onako zna. Ne treba mu ništa govoriti.

Ona se polako odmakne od Žarka, da ga ne dira. Ili: da se ne bi probudio od njezinih misli. I glavu je nagnula sve do kraja, a ruke prebacila preko stolice, na kojoj su bile njezine haljine.

Tittelbach se nije micao. Pušio je srčući dimove u kratkim razmacima, kao da mu se žuri. Da svrši čim prije, pa da odbaci cigaretu i oslobodi ruku.

Čuo je, kako se ona uskomešala. Sijeno je šuškalo pod njom, kao da netko povlači prste preko svile. A neprestano su mu u mislima njezine oči pune mirnoga smiješka i ona gola ruka prebačena preko runjavog pokrivača.

Sad se maknuo i on. Ugasio cigaretu zgnječivši je na zidu povrh glave. Nije mario za one dvije tri parnice, što su mogle zapaliti sijeno pod njim. Ona ih je vidjela, kako padaju, ali nije ni mislila na kakvu opasnost. Sve je u njoj bilo koncentrirano oko jednog očekivanja: njezina ruka ispružena preko stolca s nepomičnim otvorenim dlanom sličila je na jedna usta šta viču: Gdje si? Dođi!

On se je opet maknuo. Okrenuo se čitavim tijelom prema njoj. Sijeno je zastenjalo pod njim, kao da netko brzo lista kakvu veliku knjižurinu. Ona je tiho rekla: Pst.

Naprezao je oči, ne bi li bar nešto od nje vidio. Ali ništa, ni konture. Tako je bilo mračno, da su se jedva u otvorima pendžera i vrata razaznavali izresci neba s blijedim, rijetkim sitnim zvijezdama.

Ona je postala nestrpljiva. On ne vidi njezine ruke. I htjede da gurne stolac, ali kao da je zasađen u zemlju. Postruže malko grlom, ali on je mirovao dalje.

Toplina onog čovjeka, koji je ležao uz nju sa svojim leđima, i blizina onog drugog pred njom, kome je eto na dohvatu, izazivali su u njoj neobičnu neku draž, stavljali ju u neopisivo ludu napast, opijali je opasnošću, u koju bi se survala bez ikakva premišljanja.

Najednom je osjetila Tittelbachove prste, kako polako puzu po njezinoj podlaktici, kao kraci kakve životinje. Mirovala je, dok su došli do mišice. Onda je skoro vrisnula. I ustegla naglo ruku.

Opet prođe nekoliko minuta. Čula je u sebi srce, kako hitrije žuri i jače udara. Zaokupi je talas vrućine i ponestao joj dah. Legla je oprezno nauzmak, odmakla pokrivač s prsiju i otvorila usta, da primi u se nešto više zraka.

Međutim se spusti čitava njegova ruka na njezino lice. Užareni dlan pokrije joj usta, nije mogla disati. Stisnula je usnice i on je mislio, da mu je poljubila dlan.

Sad on zgrči prste i turi srednji kažiprst u njezine očnice. Ispod vjeđa uzmicale su oči amo tamo kao dvije klizave kuglice, da ne prsnu pod pritiskom.

Napokon joj prijeđe njegova ruka preko vrata i spusti se na prsi. Najprije pokrije i zaokruži jednu sisicu, pa drugu, poput ruke kakvog škrtca, koja miluje dva kupića ljubomorno čuvanih dragocjenosti i požudno osjeća dva najkrupnija bisera na vrhu.

Ona je razbacila ruke na dvije strane. Jednom je primila njegovo rame i zarinula mu nokte u meso, a druga joj pala na Žarkove kose, u koje je nesvijesno turila zgrčene prste.

Tittelbach joj uhvati ruku i povuče je k sebi.

Ona se nečujno odroza niz klisko sijeno i prijeđe k njemu. Mirno, jednostavno, logično, kao kad se kod čitanja knjige prijeđe s jedne strane na drugu.

Već se bilo počelo daniti, kad se Ljerka vratila na svoj ležaj. Tittelbach je već spavao. Hitro, vižlasto, poput lasice zavukla se pod pokrivač.

Kad se ispružila, opazi da je Žarko okrenut licem prema njoj. Ne spava. Leži, miruje s otvorenim očima. Nagne se nada nj i htjede da ga poljubi.

Ali on je tako bijesno pograbi za kosu, da je kriknula, možda više od straha, nego od boli; zavine joj glavu otraga, žestoko hrakne i pljune joj u puno lice. Onda je odgurne i obuzet beskrajnim gađenjem i najdubljim prezirom, zasikće kroz zube:

- Gade jedan kurvanjski!

U nekoliko trenutaka bio je obučen i obuven, pograbio svoj koferić i izletio van i energično zakoračio onom istom cestom, kojom su ovamo došli. Uputio se put Knina.

Nije se obazreo nijedamput. Nit mu je bilo stalo ni za čim. Oslobođen. Oslobođen.

Pošto je već prevalio dva-tri kilometra, začuje da škripe i buče za njim neka kola. Pomislio je: eto potjera za njim. Tajković hoće da ga povede natrag.

Skrene s puta i čučne u neko rašće. Kad viđe, da su to ona ista kola, kojima su jučer putovali, i da na njima osim tovara i kočijaša nema nikoga, iskoči iz svog skrovišta:

- Povedi me, brate, sa sobom. Nek ti je za dušu.

- Dođi, - reče kočijaš i ustavi kola.

Žarko jednim zamahom sjede uza nj pod platneni krov.

- Samo, brate, - nastavi kočijaš, - da me ne pitaš, koliko još ima do Knina, jer ćeš, Boga mi, silaziti.

Konji pojuriše kasom naprijed.

Tajković je ostao konsterniran, kad je čuo, da je nestalo Žarka. I glumci su bili začuđeni. Niko ga nije čuo, kad je odlazio.

Pitali su Ljerku, ali nije ga čula ni ona - reče. Pričinilo joj se u noći, kao da se koprca ali nije imala pojma, da se sprema na odlazak. Bila je pospana i potpuno neprisebna.

Kod ručka ju je dražio Tref:

- Eto, vidiš, da si spavala sa mnom, ja ti ne bih pobjegao.

Tittelbach je srkao svoju juhu i šutio. Njoj se prosipale suze u tanjur, krupne kao babuške. Tajković je brutalno rezonirao:

- Lako je meni za tvoje suze. Naći ćeš ti već s kim ćeš spavati. Ali tko će meni večeras igrati Miloša?

- Ja ću, - progovori Tittelbach.

- A cara Murata?

- Ja ću, - zapijuče Tref.

- Gde je ikada hadum zamenio sultana? - prihvati zlobno Bora.

Svi prasnuše u smijeh.

Ali Tajković je riješio i teže probleme u svom životu nego taj.

Na večer je »Boj na Kosovu« požnjeo silan uspjeh. Publika nije ni opazila, da cara Murata i cara Lazara igra isti glumac.

Kad je Tref sutradan u zoru budio družinu, da se dižu, jer ih kola čekaju, našao je Ljerku i Tittelbacha u jednoj postelji pod istim pokrivačem.

Ona je brisala s očiju, ne zna se, da li san ili stid.

A Tref zacikuta kao šišmiš:

- Küss die Hand, Frau von Tittelbach!

Na zagrebačkoj pozornici poslije prijepodnevne probe stajao je, dva-tri dana nakon svoga bijega Žarko Babić i čekao da sađu u gledalište gospoda od uprave, pred kojima je morala da se održi njegova audicija. Do toga puta nije nikada zakoračio pravom pozornicom. Činilo mu se, da su prostori oko njega nedogledni i beskrajni. Imao je osjećaj, nalazeći se na onoj kosini, da će se odrozati u neki ponor pred sobom, pa se sve suzdržavao prema pozadini.

Jedan trenutak pomisli, kako je bilo glupo dolaziti amo. Gdje bi njega ovdje. U ovakvo kazalište! S Fijanima i Frajdenrajsima. Smrvila bi ga ovdje veličina, kao što ga je kod Tajkovića smrvila jadnoća.

Idi ti, brate, natrag u Beograd k sarafu Panti i bolesnoj materi. Možda bude čovjek od tebe.

I već se ogledavao, kako bi šmignuo odatle. Sofita sa svijetlom za probe stajala je nakoso i slabo osvjetljavala golemu prostoriju. U polumraku je tražio izlaz i smjer, kojim je amo došao.

Sad opazi kulise i dekoracije, prebačene jedne preko drugih, sve dijelove kuća i soba, nekakve stupove, basamake, peći, šta li je to. Sve se to na večer lijepo složi, kao da je živo, a glumac se obuče, našminka i igra među svima tim stvarima, kao da se među njima i rodio.

Kako li je sve ono jadno kod čika Brane. Kako je mogao da izdrži toliko kod njega. Kako da nije prije pobjegao. Onaj Tittelbach i ona njegova Julija mislit će zacijelo, da je on zbog njih otišao. Jok, brate. Nije nego šta. Baš zbog njih.

Samo da se on ovdje svidi. Pa je za sve drugo lako. Ali teško će to ići. To mu je rekao i onaj jutros, onaj dramaturg, komu je i prije već jedamput dolazio.

- Teško je to s vama, što dolazite iz putujućih trupa. Svi ste vi očajno, kako se ono kaže »feršmirt«. Raskoraci ste, kao da ste kilavi. Ruke kao da ste ih posudili, kao da nisu vaše.

Onda nadoda:

- Ali imate zgodno lice. I oči su vam žive i pametne. Onda, što je vrlo važno, govorite lijepim jezikom. To mi, Hrvati, ovdje, ne znamo. Ja ću govoriti s intendantom. Samo pričekajte.

I izađe nekud. Krupan i lijep čovjek sa zaliscima i sitnim brčićem. Valjda će nešto da izradi, kad se pravi tako važan. Nije ni zaguljenac, čini se, kad onako govori.

Poslije malo vrati se dramaturg.

- Sadite dolje na pozornicu i memorirajte još jedamput ono, što ste naumili da nam recitirate. Rekli ste, da znate na pamet čitavog »Otela« i »Romea i Juliju«. Uzmite veliki Merkucijev govor i Jagovu scenu. Kad intendant svrši neki mali razgovor, doći će dolje svi.

A sad, eto, nema ih još. Možda se i presjete, pa odu. Nisu zacijelo ručali, bit će gladni, pa što im je u taj mah stalo za toga dorćolskog mangupa, koji je feršmirt i raskorak, kako ono reče dramaturg, a dolazi iz šmire Brane Tajkovića, dolazi da gnjavi.

Ali ipak, kad su jedamput rekli, da će doći, možda i dođu. On će morati da im pokaže, što zna. Možda i zna nešto. Samo da ne zapne. Da se ne obruka. Ima pravo onaj, što mu reče, da memorira.

I on počne memorirati.

Dva stiha, četiri stiha, a onda čim otvori usta, već će oni dolje početi da jedan drugome došaptavaju: šta veliš? Kako samo otvara usta? Feršmirt ti je to, veli onaj dramaturg. Kakav je to Merkucije, veli onaj drugi. Reci mu neka skrati, zijeva intendant.

Maknut će ruke: gle ne zna kud bi s rukama. Koraknut će: rekoh ti ja, da je raskorak. Dignut će oči: i razrok je. Nasmijat će se: Boga mi, plače. Zaplakat će: eno, smije se.

- Šta si ovo nama doveo? - jauče intendant i misli na ženu, koja ga čeka s gotovim ručkom.

- Čist jezik! Čist jezik! Tvoja fiksna ideja! - naprči nos na dramaturga direktor drame. - Čitava Srbija, Bosna i Hercegovina govori čistim jezikom, pa ne će mi valjda onaj, što prodaje smokve u Mostaru, igrati Hamleta.

Žarko se dosjeti da je prestao memorirati, pa počne ispočetka Merkucijevu tiradu.

Četiri stiha, šest stihova.

- Dajte malo rampe! - vikne netko iza njega punim baritonalnim glasom.

To je onaj dramaturg, dosjeti se on i okrenuvši se vidje ga, kako gleda tamo negdje u prvu kulisu. I onaj opet reče nekome nevidljivome:

- Jeste li čuli? Malo rampe.

Iznenada zablješti Žarka svjetlost iz rampe. Koljena su mu popustila, a grč mu je natezao listove.

Oko stotinu lampičaka kao da gleda stotine naoštrenih očiju u njega.

Uto pristupi k njemu dramaturg. Stavi mu ruku na rame:

- Držte se, momče. Samo van iz sebe, koliko više možete. I ne bojte se.

U isti čas čuo se neki žamor u gledalištu. Pa razgovor. To su zacijelo gospoda. A i dramaturg reče, kao da je osjetio, što on misli:

- Oni su.

- Hoćemo li početi? - zavikne iz parketa pun, melodičan okrugao glas.

- Odmah, - reče dramaturg i otiđe i on k onima dolje.

kad je Žarko svršio Merkucijevu tiradu dovikne mu dramaturg:

- Dosta. Sadite dolje u koridor.

Razumije se, svršeno je. Dosta im je. Nisu ga drugo pitali, jer im se ne će gubiti vremena uzalud. Pa da, šmirant jedan. Vrati se ti k svome Brani il radije k sarafu Panti. K materi u Dorćol.

I nađe se u koridoru, gdje su ga čekala dva tri gospodina, Najstariji, s prosjedom valovitom kosom i punim, mirnim licem, nešto stisnutih usnica. To je zacijelo intendant.

On mu pruži ruku:

- Gospodine Babiću, - reče, - ono što vi znate, nije mnogo, ali po svemu izgleda, da bi mogli s vremenom znati mnogo i dobro.

Žarko je jasno vidio svaku riječ, kako lijepo izvire kroz one uske, stisnute usne. Nije ih čuo, nego baš vidio. Ruke su mu visjele niz tijelo i postale teške, kao da se spuštaju u podzemlje. Znoj mu se cijedio ispod košulje i preko zatiljka u ovratnik.

- Budite samo skromni i marljivi, - prihvati onaj drugi s okruglim glasom.

Divan čovjek s golemim volovskim očima, visokim i širokim čelom poput svijetle mramorne ploče, energičnih usta. U plemenitoj pozi, svijesno ističući svoju ličnost, krut, impozantan, velik, poput prekrasnog lava.

To je bio direktor drame.

- Ja ću vam biti pri ruci, - nadoda i pruži mu ruku.

Žarko osjeti čvrst i vruć stisak njegove ruke.

Sad je tek počeo naslućivati, da je nešto vrlo lijepo, što se s njim događa. I da bi se morao veseliti i nešto reći.

Ali se intendant već okrenuo i pošao prema izlazu a za njim dostojanstveno i onaj lav.

Dramaturg zaostane i stavi svoj dlan Žarku na rame kao i prije, obrazi mu se nategli u prijazan smiješak i pomakli malo zaliske.

- Radujem vam se, - reče. - Dođite pred večer k meni gore, pa da sastavimo ugovor i da se dogovorimo za ostalo. Dat ću vam odmah i ulogu. Sutra je proba čitača.

Iz teatra išao je Žarko ravno u telegrafski ured. Sastavljao je u glavi depešu materi:

- »Dobio angažman u Zagrebu.«

Onda nakon prvih riječi misli su tjerale na drugo. Dosta im je bio samo Merkucijo. A da su čuli ostalo!

- »Dobio sam angažman u Zagrebu.«

Kako će mu biti, kad izađe prvi put pred onu rampu. Pred one poredane svjetiljke kao nanizane zvijezde. Modre, bijele i crvene. A tamo iza njih publika.

- »Dobio sam angažman.«

Sve puni redovi, deset, dvadeset, trideset, i lože naokolo Krcato ruku. I sve to buči, udara, tapše. Pa gle, i zvoni. Neka vika. Galama.

Neko ga uhvati, žestoko povuče i zaviče:

Vidje jedno uzbuđeno lice, izdrečeno na nj. Mislio je u prvi čas: Brana Tajković. Došao, da ga odvede. Međutim su preletjela baš kraj njega tramvajska kola, a kondukter se razdrečio prema njemu:

- Kud gledaš norc jedan bedasti.

Prolaznici gledaju za njim, neki također nešto govore. Ali on ide naprijed, znojan, briše čelo i zatiljak.

I počne opet:

- »Dobio sam angažman u Zagrebu.«

Kako to, da nije vidio tramvaja? Dobro da ga je onaj povukao. Inače ode pod kotač. Ostade bez noge ili ruke.

- »Dobio sam angažman.«

I ona valja da dođe u Zagreb, kad bude premijera. Uopće, da dođe i da žive zajedno kao ono u Dorćolu. Šta bi ona sama dolje.

- »Dobio sam angažman, spremaj se odmah i ti ovamo.«

Pisat će nekoliko riječi Brani Tajkoviću, da se ispriča, što ga je onako iznenada ostavio. Ali inače ne bi ga on nikada pustio. Morao je da bježi. Šta će sada reći Ljerka, ona mala kučkica? Ali šta je njoj stalo. Ni njemu nije stalo.

- »Dobio sam angažman u Zagrebu.«

Dobro bi bilo prodati ono kućice u Dorćolu, pa kupiti ovdje nešto pokućstva i da se obuku njih dvoje. On ne može ovako. Nije više kod Brane Tajkovića. I ne će više spavati u sijenu po stajama i podrumima.

- »Dobio angažman u Zagrebu, propitaj se, može li se prodati kuća.«

Ili kako bi bilo uzeti nešto para kod sarafa Pante, pa otplaćivati. Ne će ni ovdje ostati uvijek kod iste plate, rekao mu je onaj dramaturg, ako ga publika i kritika dobro prime. Zašto da ga ne prime dobro?

- »Dobio angažman u Zagrebu.«

Došavši pred šalter, zatraži blanketu i napiše depešu:

»Udovici Joce Babića, Dorćol, Beograd.

Dobio angažman u Zagrebu na Narodnom kazalištu plaća dobra popodne potpisujem ugovor sutra počinju probe spremaj se ovamo upitati Pantu nek nam dade nešto para na kuću da se ovde uredimo pozdrav tvoj Žarko.«

Kad je predao depešu, izračuna mu gospođica na šalteru: toliko i toliko. Žarko se zgrane i sjeti se, da nema ni polovicu od te sume.

- To mi je previše, - reče u neprilici.

- Zašto ne bi skratili? - upita ga gospođica i pogleda ga interesiranim i malko nasmijanim pogledom.

- Pa naravno, skratit ću, - pristane on.

- Javite samo, da ste dobili angažman, - reče ona držeći na njemu pune, crne oči, - a ostalo pismeno.

- Jest, jest, imate pravo, ostalo pismeno.

I ona potegne blanketu, napiše i pročita mu:

»Udovici Joce Babića Dorćol Beograd Dobio angažman u Zagrebu ostalo pismeno Žarko.«

- Izvrsno, - reče on, - baš vam hvala!

Kad je platio, vidio je, da mu je ostalo još nekoliko seksera.

Upravo dosta za ručak.