Konte Šime Simeoni (profil) Giga Barićeva —  Freddy (terakota)
autor: Milan Begović
Bela Balaško (karikatura)


3. Freddy. (Terakota)

- A ovo je Freddy! - reče Giga i udari s temperamentom i persiflirajućom gestom jednom statuetom od terakote po stolu.

- Židov? - upita Irina Aleksandrovna.

- Ne, - odgovori Giga, - snob.

Terakota je bila malo remek-djelo od jednog poznatog zagrebačkog slikara, koji se više iz kaprise, nego iz unutarnje potrebe, bavio katkad i malom plastikom. I ovakve su mu stvari vanredno polazile za rukom. Manira, kojom su bile izrađene, bila je puna humora, s jakim smislom za groteskno i paradoksno, tako da su glavne karakteristike bile izvrsno po naravi kopirane, a nuzgredne impertinentno istaknute i karikirane.

Freddyjeva je statueta bila gotovo portret. Tipičan semitski, momački profil, dekadentan i kultiviran, bez degutantnih aluzija na viseće usne ili zakovrčeni nos, sličan malo na profil Stjepana Zweiga, bez inteligentnog Zweigova izraza. Posmijeh, malko namješten, prazan, bez topline, ali licemjerno insinuantan, iza kojeg se vidi, da je sasvim nešto drugo ono, što on misli ili osjeća.

Ali sav je tip istaknut u pozi. Tu je umjetnik bio savršen posmatrač. Vidjelo se: stopostotni snobizam. Nategnute nozdrve, koje hoće da naglase ono nešto primitivno, životinjsko, što ovakvi individui misle da je neodoljivo i privlačno. Ponešto otvorene i naprvo protegnute usnice: rafinirana senzualnost. Ruke, s oštrim kutem u laktovima, pritisnute uz tijelo, s otvorenim dlanovima u džepovima od kaputa, iz kojih izviruju jako savinuti i nategnuti palci, ramena u pokretu, pri čemu se sad drugo zavija malko naprijed, a noge, koje se u koraku libidinozno taru u koljenima, afektirano se lome kao u kakvog lorda.

- Kako to mislite, mila moja? - upita Irina Aleksandrovna.

- Kad se veli snob, - reče Giga, - onda se ne misli više ni na kakvu drugu karakteristiku. To briše sve, što bi inače označivalo jednog čovjeka. Snob je rasa za se, vjera za se, species za se. Njega nalazite u svim zemljama i među svim narodima. U visokim kulturama, kao i u najzaostalijim. Ima ga u svakom zvanju, u svakoj kasti i u svim spolovima. Djeca su vam više puta snobovi kao i odrasli, žene kao i muškarci. Pa i životinje, molim vas. Konji, majmuni, psi, paunovi, papige, pingvini, flamingi znadu biti snobovi kao i ljudi.

Tu se Irina Aleksandrovna od srca nasmije:

- U istinu bih rado vidjela flaminga, koji je snob. Ili pingvina.

Giga je živom suadom uvjeravala Ruskinju, da je ipak tako. Ona to ne kaže samo onako, iz kaprisa ili donkihoterije. Lani, na svom putovanju Njemačkom, bila je kod Hagenbecka. Nigdje, ni u najučenijim psihološkim studijama ne mogu se naći tako lijepo prikazani svi temperamenti, sve mane, smiješnosti, ludosti, poroci, pa ako hoćete i vrline čovjeka, kao kod Hagenbecka. Nema ličnosti iz historije ni osobe iz naše okoline, kojoj se ne bi mogao tamo naći model. Panoptikum je igrarija prema tome.

Ali još više tipovi iz malog svagdanjeg života. Ona, Giga, našla ih je tamo nekoliko, koji bi slobodno mogli nositi svoje čovječje građansko ime, mjesto životinjskog.

Najradije je tražila među tim životinjskim svijetom svoje kavalire. Našla ih je svih sedam, po gdjekoje i u više različnih vrsta i egzemplara. Među sovama, orlovima, majmunima, krokodilima, ovcama, svinjama. Uživala je kad god je napravila kakvo otkriće. Fotografirala ih je sve. Nije zabadava nosila svoj kodak.

Kad se vratila, onda je jednog utorka pokazivala svojim proscima svakom njegov alterego iz Hagenbecka. I proveli su uistinu jedno veselo veče.

Simeoni je najsretnije prošao. Njega je našla među orlovima: jedan kondor, koji je imao rimski profil i Šimino aristokratsko držanje. Ali ipak on je jedini bio malko pikiran zbog tih konfrontacija i upitao je:

- Ali kako to, Adame Giga, da niste i sebe tamo potražili? Gdje smo svi mi, nije moguće da ne bi bilo i vas!

- Točno, Rašpe moj, - reče Giga. - Našla sam ja i sebe. Evo, fotografija je tu.

I pokazala im je jednu pticu, kojoj zna samo latinsko ime. Scopus Umbretta. I uistinu imala je mnogo od Gige. Uspravne noge, veliko začuđeno oko i šubaricu na glavi, koja je stala otraga kao Gigin bubikopf.

- A onda, - reče im ona, - znate li šta veli o Umbretti Brehm? Ima duge, tanke noge, udešene za gaženje po pličinama, tijelo bez sala, oštar kljun, smeđe, jako perje. Njezino je držanje gravitatično, život jednoličan, može spavati i na jednoj nozi. Njezin je glas kreštav, izleže tri do pet piknjastih jaja u nespretno građena gnijezda. Umbretta je savršeno monogamna, iako se mužjaci krvavo bore za njezinu naklonost. Šta velite gospodo?

- Sve kao kod vas, Giga Umbretta, - reče Freddy - I mi se borimo za vas, ali vi ste, nažalost, savršeno monogamna.

U toj zoološkoj reviji najgore je prošao Freddy Giga je iznijela nekoliko snimaka, od kojih su mu neke bile slične eksterijerom i karakterom. Na pr. bergamaskni ovan: pravi portret, sa svinutim nosom i senzualnom gubicom, ili flamingo s lukovitim kljunom i s lordovskim nogama. Društvo je bilo frapirano od te sličnosti i pljeskalo Giginom zlobnom komentaru.

Freddy je pripadao staroj zagrebačkoj židovskoj porodici. Njegovi su bili, tako reći, patriciji među židovima. Bogati, ugledni, s kućama i tvornicama, ordenima i častima, organizatori, liberalni, dobrotvori, mecenati, utemeljitelji kulturnih i socijalnih ustanova. Njihove su dame bile patronese na zabavama, kume zastavama, predsjednice u odborima. Govorile su korektno hrvatski, pohađale kazalište i onda kad su se davali domaći autori, kupovale hrvatske knjige i resile svoje domove slikama hrvatskih slikara, narodnim ćilimima i vezivom, a kad se god desila zgodna prilika, oblačile se kao Slavonke ili Šestinčanke.

Ova tendencija asimilacije ambijentu i priljubljivanje njegovim raspoloženjima, pa iako je bila i proračunana, ublaživala je urođene protivštine kršćanskoga življa prema semitskoj rasi.

Freddy je bio kao dječak ono, što se kaže Wunderkind. U šestoj godini čeprkao je po klaviru i jednog Božića, koji su i oni slavili Kristbaumom i šunkom, odsvirao je iznenada na klaviru »Lijepu našu« i »Narodil se kralj nebeski«, što je u svom paradoksu neizmjerno veselilo njegova oca i majku, stričeve i tetke:

- Gott, wie herzig! Entzückend! Ein zweiter Mozart!

To otkriće, da u malom Freddyju ima tijesta za nešto vanredno, učinilo je, da je familija sve moguće nastojala da se to tijesto i za nešto vanredno umijesi i formira.

To se najprije moralo istaknuti u dječakovoj vanjštini.

U svom samtastom kostimčiću sa čipkastim ovratnikom, lakovanim cipelama sa srebrnom fibijom, dugim, plavim loknima izgledao je on među svojim drugovima u školi kao kakav začarani princ. A kako je bio bistar, i učitelji su imali prema njemu neki obzir. Sve je to u malome Freddyju također učvršćivalo uvjerenje, da je on uopće nešto ekstra.

I on je sam počeo da nastoji, da bude i uvijek ostane ekstra. Najgore mu je bilo, da nešto ne može ili ne zna. U svakoj je prilici htio biti onaj, koji iskače. Kad to nije išlo s njemu prirođenim mogućnostima, onda je kušao obmanjivanjem, pretvaranjem i malim švindlima, s kojima je često uspijevao. A kad mu nije pošlo za rukom, onda je nastojao da svoj švindl pokrije novim švindlom.

Kod kuće je pričao o svojim uspjesima, o neznanju svojih drugova, o svemu što je moglo pokazati, kako je on ono, što se za nj hoće ili o njemu misli, kako je, dakle, on nešto ekstra. Nije bilo malenkosti, koja se kod njega ne bi isticala i koja ne bi bila drukčija, nego kod drugih.

Njegova je torba bila od prave volovske kože, tintarnica najmoderniji i najsavršeniji utensil svoje vrste, koja ne propušta ni kaplje tinte, njegove olovke najskuplji Kohinoor, gume krupne, zelene, što brišu svaki trag, knjige i teke umotane u poseban papir, kutija za olovke čitav mali arsenal, a doza za doručak od nikla i svijetlila se kao srebro; za nju su drugovi i pričali, da je od srebra.

U srednjoj se školi ta tendencija za ekstra vrlo pojačala. Samo tu je manje imponirala. Pa što je Freddy dalje išao iz razreda u razred, to se više gubila njegova ličnost među dječacima, koji su lako ušli u trag njegovim švindlima i nadmetanjima.

Freddyja je sada obuzelo upravo fanatično nastojanje da zabliješti, da začudi, da briljira. Da ostane i nadalje po što po to: ekstra. Ispočetka je to pokušao s arogancijom, bagateliziranjem. Onda je stvarao male čenakle oko sebe, darivao drugove knjigama, slatkišima, markama, novcima. Pozivao ih je k sebi, gdje su gimnasticirali na njegovim aparatima, igrali šaha, nogometa, muzicirali i debatirali.

Ali ni to nije mnogo koristilo. Svojim dobrim instinktom osjetio je odmah, da ga drugovi samo iskorištavaju, a ne uvažuju, ili bar ne onoliko, koliko je on htio. Uvijek je bio netko drugi, tko se nametnuo i vodio glavnu riječ, a on je ostajao osamljen ili u pozadini.

Rezultat svega toga: polupani gimnastički aparati, slomljene egzotične biljke u parku i fakinske konstatacije drugova:

- Prokleti židov, kako mu je Bog dao dobro!

Freddy se sada povukao. Čuo je negdje za frazu splendid isolation i pokušao tom metodom da postane interesantan. Međutim odijevao se što napadnije, nosio kosu kao Liszt, na ruci imao tanku zlatnu narukvicu i pušio cigarete sa zlatnim mundštikom. Bio je s tatom u Beču, odakle je donio dugački proljetni mantl i veliku plastron kravatu, kako su to nosili Przybyszewski i Hofmannsthal, a s mamom u Veneciji, gdje je kupio monokl i dandy-batinu s velikom kuglom na vrhu od slonove kosti. Šetnja po bečkim galerijama - Kunst-historisches Museum - Lichtenstein - Belvedere - i po venecijanskim crkvama i akademiji probudiše u njemu novo uvjerenje: da se razumije u umjetnost. Sabrao je knjiga, monografija i fotografija, naučio silu imena slikara, kipara i njihovih umjetnina, pa je prskao s njima oko sebe kao kakav katalog.

U Beču: Rubens i Helena Fourment. Moretto i sv. Justina. Bernardino Luini i Salome. (Onda je bila Salome u modi!)

U Veneciji: Tizian i Assunta. Giambellino i njegove Madonne. Carpaccio i Santa Orsola.

I masa drugih imena, koja su tako lijepo zvučila, a on ih je izgovarao s oduševljenim skandiranjem.

Još je jedno otkriće učinio Freddy prigodom tih svojih putovanja. Od tate i od stričeva je čuo, kako su u Beču žene lijepe. Iz Schnitzlera je naučio, kako tamo postoji »Das süsse Mädl«. A pjesnik naivno-rafiniranih kevica i djevojčica u pubertetu, Peter Altenberg, uznemirio je njegovu fantaziju, pa je vječno sanjao samo o efebskim linijama i malim grudima.

I za Veneciju je čuo da tamo ima lijepih žena. Ali ne građanke, koliko pučanke, one s crnim šalovima preko ramena. Najbolje se vide, kad je muzika na pijaci sv. Marka.

Sve je to Freddy znao, ali valjalo je doživjeti senzaciju žene.

U Beču to nije išlo. Preko dana je lutao po gradu, pregledavao muzeje, crkve, carske palače i grobnice, Schönbrun, Prater, a navečer po teatrima ili u hotel. Tata je doduše zalazio u noćne etablismane - ali to još nije za Freddya. Tako je naime mislio tata. U Veneciji je išlo drukčije. Mama je bila obično umorna i išla odmah iza večere u postelju. A on je stavljao svoj monokl, uzeo bjelokosnu batinu i flanirao Mercerijom, Rivom dei Schiavoni i pijacom, gdje je svirala muzika. I impertinentno je fiksirao crne oči djevojaka s crnim šalovima. Šalovi su lepršali kao krila crnih anđela, a crne oči reagirale. Svjetlucale se kao mali kristalni kandelabri. Smješkale se kao one u Giambellinijeve Madone u Frari. Zračne kao muransko staklo.

I dobaci Freddy dvjema, što su išle zajedno, kako je negdje čuo:

- Bei occhi!

- Occhi da veneziana, bel putto! - reče jedna.

- Occhi assassini! - primijeti druga.

Kad je Freddy kasno poslije ponoći izašao iz neke glomazne kućerine u nekoj tijesnoj ulici, opazio je, da nema ni novčarke ni zlatne ure ni svoje narukvice. U njegovoj su duši ugasli kristalni kandelabri. Zatvorile se oči Giambellinijeve Madone. Pomutilo se muransko staklo.

Tako je Freddy doživio senzaciju žene.

Kad se vratio u Zagreb, među svoje drugove, donio je nove priloge za ekstra svoje ličnosti: vidio je svijet i upoznao ženu.

U prvi je mah zabliještio. Sa svojim poznavanjem svijeta i umjetnosti nabacivao se u svakoj prilici. Tome su pomogli satovi historije i geografije, jezika i literature, kad je presumptivno upadao u riječ profesorima i nadopunjavao njihova predavanja i školske tekstove.

U pauzama su ga drugovi radije slušali o jednoj drugoj temi, koja je i njih neobično zanimala: žena.

Freddy je pričao o Bečankama i Venecijankama i dražio njihove mlade, nesigurne fantazije primamljivim slikama. Naravno, da je nabrajao mnoge svoje uspjehe, kojih nije bilo, ali u koje je ipak i sâm vjerovao. I sve je to nekako romantično spajao sa svojim umjetničkim doživljajima, pa je tako još više zapanjivao. Jer na koncu i svakom od njih može se dogoditi, da se sastanu i zavole s kakvom mladom ženskom, ali u onakvim okolnostima, kao što je to Freddy doživio, - teško.

On se uvijek sastajao s nekom bečkom »slatkom pucom« u Lichtensteinovoj galeriji, pred Leopardovom »Ginevrom dei Benci« ili kod Beethovenova spomenika. Upoznao je u vagonu »Riesenrada« u Prateru jednu plesačicu iz dvorske opere, koja je poznata kao ljepotica.

A da znadu, kakva je šesnaestogodišnja contessina Morosini, s kojom se za mjesečine vozuckao gondolom po venecijanskim kanalima! A ona pučanka slična Giambellinijevoj Madonni, koja mu je sve usne izgrizla?

Freddy je djelovao na dječake kao erotična knjiga. Ali kako se ponavljao, počeo se opet umanjivati njegov nimbus. Pametniji su ga i persiflirali. Tako jednom, kad nije bio u razredu, a profesor je zapitao za nj, odgovori jedan đak:

- Ima rendes s gospođicom Ginevrom dei Benci.

I sve je prasnulo u smijeh.

Kako je vrlo često spominjao Giambellina i izgovarao to ime malko afektirano sa dž i sa dva mm, prozvali su ga drugovi: Džammbellino, što mu je i ostalo sve dok se iza mature nisu razišli.

Na svojim pričanjima grijao je Freddy i svoju vlastitu fantaziju. Pretvarao se malo po malo pred svojim vlastitim očima u nekog imaginarnog don Juana i stao je da na taj kalup sebe izrađuje.

Otkrio je u Beču jednu knjižaru, koja je bila poznata radi svojih privatnih edicija. Sve skupe, raskošno opremljene erotične knjige, sa indecentnim ilustracijama. Ta knjižara izdavala je i jednu erotičnu reviju, s brušenim imenom »Ametist«, u kojoj su bili publicirani neizdani erotični sastavci mnogih velikih pisaca i crteži Beardsleya, Rowlandsona, Ropsa, Bayrosa i još kojekojih.

Sve je to Freddy dobivao i čitao. I mnogo toga još iz Pariza i iz Berlina. Imao je već toliku biblioteku takvih izdanja, da je zamolio nekog aquafortistu, da mu napravi jedan »ex libris eroticis...«, koji je izvrsno ilustrirao njegovu depraviranu fantaziju.

I postao je, tako reći, još prije ikakvog iskustva, erotman. U godinama, kada je obično žena objekt nježnih čežnja i nedostižnih sanja, on je u srcu nosio osjećajnu kloaku sa svim rafinmanima i perverzitetima.

Kad je došao na univerzu, bio je spreman za život. Sad je trebao provesti u praksu ono, što je već poznavao u teoriji. A znao je mnogo toga. Znao, kako su ljubili i kalašili Sardanapali, Semiramide, Messaline i Heliogabali. Znao je, šta je pisao veseli Boccaccio, naučio napamet Poggiove fačecije i uživao u bljuvotinama poganoga Aretina. Nosio je u džepu malo izdanje novela Antoina de la Salle, a pod uzglavljem »Izgubljene časove« gospodina D'Ouville.

Slušao je na univerzi filozofiju, ali dok su filozofska djela zapremala jedno malo krilo njegove biblioteke, dotle je njezina sredina sjala od blještavih privatnih izdanja. Tu su bili i »Les Bijoux Indiscrets« i »Les Liaisons Dangereuses«, »Memoari« Fanny Hillove i Zaharije Wernera i sve moguće orijentalne zbirke, i japanske slikarnice, a najzad i masa klandestinih modernih tvorevina, koje se diskretno za skupe novce dobivaju po velegradskim noćnim lokalima od sumnjivih kolportera.

U gornjem gradu u jednoj tijesnoj uličici uredio je sebi garsonieru s dvije sobice i kupaonom, nakrcao ju foteljima, divanima, ćilimovima, zastorima. Posvuda lampice s raznobojnim žaruljama, vaze sa cvijećem, zdjele za paljenje tamjana, parfemi i još svi mogući kerefeki, koji su povećavali intimitet i davali štimung. Nisu naravno nedostajale ni reprodukcije umjetničkih remek-djela, koje su visjele uokvirene po zidovima, ali ispod njih, prema zidu, nalazile su se odvratne opscene slike.

- Tu je Freddy živio.

Žedan i gladan ljubavi tjelesne, a duševno već zasićen, nije nikad nalazio zadovoljstva, a uvijek ga je tražio. Žene i ženice prelazile su njegovom garsonijerom kao otvorene kuverte s reklamama: otvoriš, pogledaš i baciš.

Jedino što je ostajalo iza njih, bio je jedan degutantni osjećaj i želja, da se više ne vrate. Ako je koja osjetila potrebu, da ga vidi, da ga zadrži i ne izgubi, onda je brutalno likvidirao sve sentimentalitete:

- Draga moja, ti nisi za me. Servus.

A bilo ih je više takvih. Male zavedene djevojčice, sa glupim srcem i čistim sentimentom, hvatale se kao lude mušice na bljutavu sluz njegova ljeporječja kao na nepatvoreni med, i slomile tamo svoje nožice i krilašca. Kapriciozne, osamljene žene, koje su trebale nadoknadu za ono, što nemaju, prijatelja u osamljenosti, zadovoljstvo za svoj bolesni spleen, upadale su u još gora poniženja, oskvrnjene i obrlaćene. One s ulice, balerine iz barova, djevojke iz novinskih anonsa, koje su čekale pristojni ekvivalent u materijalnoj dobiti, dobivale su kiselo vino, pljesnive kekse i mizernu napojnicu.

Kad je počeo rat, nisu ga uzeli radi katara na plućima. Ali, da potpuno izbjegne asentaciji, nastojao je da se bilo kako skloni. Valjalo je sudjelovati ako ne na fronti, a ono u hinterlandu.

Najprije se žurio da položi doktorat filozofije. Onda je to išlo vrlo lako kod tako zvanih ratnih ispita. Uzeo je za bazu svoje disertacije Schoppenhauerova ćaskanja o ženama i obradio to kojekako nakrcavši sve citatima iz svojih lektira i iskustvima iz svoje garsonijere. Da je ta disertacija primljena, mora Freddy da zahvali iznimnim ondašnjim vremenima, a možda i drugim okolnostima, kojih onda nije nitko ispitivao.

Poslije ispita bacio se Freddy na humanitarnu akciju. Najprije za Crveni Križ.

Da taj nastup bude što ljepši i vidljiviji, stavio je odboru na raspoloženje svoj automobil. Kako je i sam znao šofirati, bio je i šoferom. Nato su i njega izabrali u odbor.

Njegov otac i stričevi dali su neobično velike doprinose, ponudili čitav jedan magazin za depot »Crvenoga Križa«, jednu svoju kuću udesili kao provizornu bolnicu za ranjenike, gdje su dame njihove familije vršile službu nadzornica i milosrdnih sestara.

Freddy je zatim osnovao u jednoj sobi svoje garsonijere biro za potpomaganje porodica nastradalih ratnika i tako je, naoko, njegova mala Suburra postala mjesto utjehe i dobročinstva.

Molio je jednu gospođu iz najboljega društva, kojoj je muž bio u ratu, da mu bude dobrovoljnom daktilografkinjom i sekretaricom. Bar jutrom, ako ne poslije podne. Poslije podne će on sam primati stranke i rješavati akte.

I ona je pristala.

Naučila pisati mašinom, vodila protokole, sređivala i ispitivala molbenice, dopisivala, trčkarala, intervenirala, kupila doprinose, vadila informacije.

Poslije malo vremena vidjela se sva blagodat ove Freddyeve institucije, na koju se obraćalo toliko svijeta i većinom s uspjehom.

Ali i Freddy je dočekao blagodat, kojoj se i sam od nje nadao. Jer kad je napokon ipak bio asentiran, bio je od vojne vlasti odmah i oslobođen kao »unentbehrlich«, pa ostao i nadalje kao »najagilniji član« odbora »Crvenog Križa« na čelu svojeg ureda »za potpomaganje siročadi i udovica ratnika itd.« Dobio je štaviše i kolajnu »za građanske zasluge u vrijeme rata«.

Naoko važan i uvažen, pred svijetom spasitelj i dobročinitelj, nosio je pompozno svoju ličnost, kao da je ona tu, da popravi sve ono, što se lomilo, uništavalo i stradavalo na frontama. On je nenajavljen ulazio generalima, banovima, biskupima, načelnicima. Uvijek nešto zahtijevao, neprestano nešto tražio. I primao, i dobivao. Aranžirao je kolekte, lutrije, koncerte, predstave. Angažirao je za te stvari gospođe i djevojke iz najboljih krugova, koje su ga rijetko odbijale. Nešto iz dobra srca, nešto iz želje, da se malo istaknu, ali većinom od straha, da se ne bi njihovim očevima, muževima ili braći to osvećivalo, pomagale su ga u njegovim akcijama.

Tako se Freddy našao u prilici, da bez ikakve napadnosti upozna mnoge lijepe žene, da ih često vidi, s njima se sastaje ili ih pohađa. To mu je još više uspijevalo, što je uopće bio držan za moćnog i utjecajnog gospodina, koji je mogao preporučiti ili zagovoriti svakoga, tko bi trebao preporuke ili zagovora.

A tko koga u ono vrijeme nije trebao?

Kolike su od onih gospođa imale svoje ljude na fronti, po vojarnama, pred asentacijom? I sve su htjele njihovo oslobođenje, ublaženje njihova položaja ili neko mjesto, gdje bi bili izvan dohvata šrapnela i strojnih pušaka.

Freddy je bio spreman da se zauzme za svakoga, tko je imao kod kuće dva para lijepih očiju, koje su ga za nj molile. I obećavao je, zauzimao se i ne zauzimao, isposlovao što je mogao: glavno je bilo, da može što dublje zaviriti u one oči, koje su ga za što molile.

Jedamput mu je palo na pamet, da priredi za jedan dobrotvorni koncert i jednu pantominu, u kojoj je trebalo da sudjeluje dvadesetak studentica iz viših razreda liceja. On je nekad, u Beču ili gdje drugdje, vidio takve pantomine i ponudio se sam za režisera i učitelja.

Stvar se davala u kazalištu. Uspjeh je bio golem. Novine su donosile čitave stupce o tome, sa zanosnim pohvalama. Pantomina se na opći zahtjev još dva puta ponovila. Na dobrotvornoj blagajni palo je mnogo novaca.

A Freddyju su pale oko vrata mnoge od onih bijelih ručica, koje su se onako lijepo savijale igrajući pantomimu.

Ali njegov humanitet nije kod toga zastao. On je dijelio sakupljeni novac punom rukom desno i lijevo, gdje god je mislio i znao, da ga treba. Često se htio i uvjeriti, kako je onima, koji dobivaju pripomoći, ne dobivaju li je nepravedno ili možda premalo. Onda je Freddy »inspicirao«, kako se sam znao izraziti. Pohađao bi familije nenazočnih ratnika, udovice poginulih i njihove sirote. Naručivao ih sebi, ispitivao ih, povećao im doplatke i uopće se zauzimao za njih.

Najbolji sud o njegovu humanitarnom radu dala je neka mlada žena, kad je čula, da je njezin muž pao na fronti, a koja je dobivala redovitu i obilnu pripomoć od Freddyeva ureda.

U času očaja i nesmirene grižnje savjesti pisala je ona Freddyju: »Gospodine dobrotvore, u današnjim listama palih na fronti pročitala sam i ime svoga muža. Sretan on što je umrô, prije nego li je doznao, kakva sam postala. A sretna i ja, što mogu sada za njim otići. Vama pak šaljem ovaj izrezak novina, u kome se govori o ljudskim hijenama na fronti. O hijenama u pozadini novine ne bilježe nikad ništa. Ne bi li im vi mogli dati podatke? Lišavajući Vas dužnosti, da mi dalje šaljete pripomoć, zahvaljujem se na svemu

Marija S.«

Ovo je pismo ostavio Freddy na svome stolu i zaboravio ga zaključati u ladicu ili uništiti. Njegova sekretarica našla ga je među korespondencijom, koju je imala opremiti. Drugi je dan čitala u novinama, kako se otrovala Marija S., supruga privatnog činovnika, koji je nedavno poginuo u ratu. Nije ostavila nikakvo pismo iza sebe.

Kad je zatim Freddy došao u kancelariju, sekretarica mu je pokazala novine i ono pismo:

- To je, doktore, ona gospođa sa sivim očima, koje su se vama toliko sviđale.

Freddy je u prvi čas ostao zbunjen, ali brzo se sabrao. Prišao je k telefonu i pozvao cenzuru. Pitao je, kako je moguće da se propušta takva vijest, po kojoj je jasno, da se Marija S. ubila od žalosti za mužem, koji je poginuo na fronti. To će zacijelo zlo djelovati na čitatelje, a može i druge zavesti, da se povuku za tim očajnim primjerom. Novine, koje su to donijele, valjalo bi odmah zaplijeniti.

Svi neprodani egzemplari tih novina bili su smjesta zaplijenjeni.

Sekretarici je Freddy rekao:

- Kad bi se sve žene, koje se nalaze u sličnoj situaciji, ubile, ne bi bilo dosta mjesta na Mirogoju. Šta bi, milostiva, vi učinili u ovakvom slučaju?

Sekretarica odgovori:

- Ja bih ustrijelila hijenu, o kojoj piše ona nesretnica.

On pogleda sa začuđenim čelom i tankim, prisiljenim smiješkom. Ne reče ništa, nego pođe k stolu, razdere ono pismo na sitne komadiće i baci ih u pljuvačnicu.

Sekretarica je sjela na svoje mjesto i nastavila s tipkanjem. U maloj sobici rasipao se klopot mašine hitro i oštro.

Freddy je upro laktove na stol, položio čelo na dlanove i pokrio oči. Ispod njegovih vjeđa strujale su u mraku raznobojne pruge, sve ispremiješano crveno, zeleno, violetno, a među tim prugama dvije sive pupile, sive, skoro vodene, umorne.

I sive pupile govore:

- Pustite me, gospodine. Šta će vam oči koje gledaju drugamo? A šta će ove oči, kad dođe onaj, koga čekaju? One će se zatvoriti zauvijek, prije nego se onaj vrati. Gospodine, pustite me. Ja neprestano vidim samo njegovo srce koje on visoko drži u ruci, i oko koga zvižde taneta.

A pisaća mašina kucka kao mašinska puška, i sive se oči polako zatvaraju.

Pljuvačnica se gura k njemu kao živ oduran stvor.

Freddy podigne glavu, da se otrese misli i prikaza. Pogled mu pane na leđa sekretarice i na njezina ramena, koja su se treskala u ritmu, kako je pisala. Pošto je stala malko koso prema njemu, vidio je samo jednu ruku, koja je do ramena bila gola, zaobljena, kao da je ovaj čas izašla iz tokarske radionice. Treskao se kraj njezina čela i čuperak kose, zavinut kao blanjom ostrugani iver, i igra po njezinu obrazu. I otraga na zatiljku dva-tri manja ivera ispod uvijene pletenice. Malen pačetvorinast dekolte pokazuje gornji dio pleća. Poput starinske bjelokosti koža, potamnjela od zraka i sunca, prevlači se preko izbočenog vratnog kralješka i udubljuje se u hrptenični kanal. Prozračno uho bez naušnice ima na rubu intenzivno smeđ i velik madež, i daje impresiju neke čudne životinje s jednim okom.

Freddy zaboravi u isti čas sve. On se digne i pođe prema sekretarici. Kako joj se približavao, tako je vidio, kako rastu pore na njezinoj koži.

Ona je iz očnjega kuta pratila njegove kretnje i malko retardirala tipkanjem. A kad se prignuo hoteći da zagrabi zubima onaj kralježak, ona skoči kao razdražena zmija:

- Freddy! - zasikće. - Rekla sam vam da ja toga ne podnosim. Tražite drugu mjesto mene.

- Ali, gospođo Giga, pa ne ćete valjda...

- Odmah. Stante pede! - bijesnila je Giga Barićeva trpajući neke stvari u svoju ručnu torbicu.

Freddy je samo mucao:

- Ne ćete mi to učiniti. Poslije godinu dana što smo zajedno. Tako smo se dobro slagali.

Sad prasne Giga u bučan smijeh:

- Vraga smo se mi slagali, Freddy! Šta govorite gluposti. Vi ste uvijek htjeli nešto, što ja nisam htjela.

- Ja sam vas uvijek volio. Kao nikoju drugu. Vi ste jedina...

- Molim vas, prestanite! - prekine ga Giga. - Tako me degutira sve, što govorite i što činite...

- Pa dobro, - odgovori on. - Ne govorim više. Slušam vas. Ali ono što mislim...

- To pridržite za se, - ponovo ga prekine ona.

On joj polako istrgne torbicu iz ruke i pogleda je molećim glupim pogledom, užarenih obraza i ušiju:

- Ali ne ćete otići?

- Uz uvjet, - reče ona ozbiljno i odlučno, - ni jedne riječi, ni jedne geste.

- Dobro, - reče on tiho. - Onda radimo dalje. Nek bude sve kao i prije.

Giga je opet sjela uz mašinu. Prije negoli je nastavila s tipkanjem, okrene se Freddyju:

- Bilo bi dobro, da pođete u stan one gospođe, što se jučer ubila. Mi bi je morali ukopati na naš trošak. Čini mi se, ona je živjela s majkom, kojoj bi se također moralo nešto dati.

Freddy je zbunjeno zamucao:

- Da idem tamo, velite? - Gledao je u nju, kao da nešto traži u njezinim očima, koje su bile hladne i neprodirne.

Ona je pustila da prođe nekoliko sekunda i onda, ne skidajući s njega pogleda, reče ležerno:

- Ako vam se baš ne će, idem ja.

Freddy nije znao šta da kaže, samo onako instinktivno izlane:

- Hvala vam.

Onda se sjeti, da je možda tim dvjema riječima nešto priznao, pa hitro dometne:

- Vi ćete i onako sve to bolje od mene urediti.

Kad je prošao rat, prošao je i Freddyja njegov humanitarni spleen. Opasnosti su minule, paravani se sklopili i bačeni su na tavan. On je ostao sačuvan, pošteđen, neozlijeđen, kao kakva dragocjenost, spreman da i dalje sja, da bude i dalje ono, što je zapravo bila svrha njegova života: nešto ekstra.

U vremenu koje je nastalo, u prevrtanju i komešanju i guranju bez skrupula, bez obzira, kad je novac postao popularan kao uš i sipao se u svačije džepove, prljav, pohaban, mastan, kad je sve težilo da nadoknadi ono što je rat uskratio, pa je počelo rasipavanje svega što je nekad bilo ljubomorno čuvano, uživanje onoga što je bilo zabranjeno, uz što veću buku, uz što prostiju viku i besramniju gestu, a divlja se muzika rasula jednako po najparfimiranijim salonima kao i po najsmrdljivijim krčmama, a žene, moderne furije, skratile kosu i suknje i u ritmu crnačkih arija s opscenim tekstom neumorno, noć i dan, i kod kuće i van kuće, plesale indecentne plesove i davale se, pa opet uzimale i prodavale se i dalje preprodavale - u tom vremenu Freddy se odmah snašao s najvećom jednostavnošću i bez ikakvih unutarnjih konflikata.

Prijateljstvo s Gigom ostalo je nepomućeno, ono je štaviše bilo sve intenzivnije. Negativni rezultati njegovih nastojanja samo su ga više privlačili k njoj. Jedino su takvi odnošaji kod Freddyja mogli dulje potrajati. Koliko je god bio labilan i promjenljiv, kad je imao uspjeha, toliko je bio privržen i ustrajan ondje, gdje je nailazio na otpor.

Predobiti Gigu bila je njegova fiksna ideja. Oprezno, s mnogo takta i lukavosti nastojao je, da se što bolje insinuira, da joj postane neophodno potreban. Donekle mu je to i polazilo za rukom. Ali kad god je pokušao, da to iskoristi, onda se Giga reterirala i sve je opet bilo kao i prije.

Još ga je nešto držalo uz nju. Za donjogradske parvenije ekskluzivno društvo gornjeg grada bilo je oduvijek nedostižan krug, u koji bi oni vrlo rado zalazili, da su bili pozivani.

Freddy je s pomoću Gige upoznao mnoge patricijske porodice i rado se vrzao po starinskim bidermajerskim salonima, ljubio mreškave ruke starih grofica i udisavao sa čipkastih milijea stogodišnju prašinu i ishlapljeli lavendel. Bio je sretan, kad je navečer mogao gore odigrati partiju bridgea ili izjutra partiju tenisa s onim damama, što su govorile perfektno francuski i imale male noge kao Pepeljuga.

Malo ga je smetalo, što su ga tamo često puta persiflirali, korigirali njegove forme i karikirali njegov dandyzam. Osobito je u tom bila nemilosrdna neka stara, duhovita barunica, koja mu je jednom, kad je ušao u njezin salon s monoklom na oku, pred čitavim društvom rekla:

- Još nikad nisam vidjela židova s monoklom. Rat je uistinu prevrnuo čitav svijet!

Oko Freddyja je zašumio pravi tornado smijeha. Al on se nije zbunio. Pričekao je, dok je smijeh prestao i rekao samodopadno:

- Gospođo barunice, još prije sto godina židov Benjamin Disraëli nosio je monokl. I nosio ga je dobro.

Našto stara barunica spusti svoj lornjon od kornjačine kore i s finim smiješkom, koji joj se zarezao mimo usana, reče:

- Vi se varate, mladi prijatelju. To je bio Lord Beaconsfield.

Usprkos svega toga za Freddyja je to društvo zadržalo i nadalje svoj čar i on je nastojao, da se tamo šta više aklimatiziran. Kušao je u svemu da oponaša onaj ton, da steče isti ukus, da i on kliče: - oh! - oh! - kad se tamo klicalo: - oh! - oh! - da i on kaže: - pfui! - kad se tamo govorilo: pfui!

I kao one odlične dame koje karesiraju svoje dragocjeno rasno psetance, karesirao je i on konstantno ideju, da postane jednakopravnim članom toga društva.

To se, naravno, moglo samo ženidbom: oženiti se iz onih krugova značilo je postati jedan od njihovih. Nije zagrebačka aristokracija baš tako skrupulozna u svojoj ekskluzivnosti. Niti je baš tako čista od mesalijansa. Znao je vrlo dobro, da u mnogoj onoj modroj krvi ima i dobrih purgarskih krvnih primjesa, a pogdjegdje i židovskih. Znao je također, da bi koja dama iz onih krugova mnogo radije živjela u kakvoj modernoj palači donjega grada s nizom velikih soba, modernim konfortom, slugama i sobaricama, automobilima, ljetovanjima u Ostendi ili S. Sebastijanu, zimovanjima u S. Moritzu ili Nizzi, toaletama iz Pariza, s krznima i biserima, nego u svojim tužnim baroknim jednokatnicama s tradicionalnim sentimentalitetima, s djevojkom za sve, s toaletama sašivenim od krojačice, koja dolazi u kuću i šije za 75 dinara dnevno, s jedinim izletima u donji grad uspinjačom ili okolo Cmroka pješice, zimovanjima uz jedinu doduše majsensku peć, a ljetovanjima kod kakve prijateljske familije na ladanju, - da, sve je to Freddy znao i bio uvjeren, da bi se malo familija tamo našlo, koje ga ne bi rado vidjele kao svoga zeta.

Freddy bi najvolio, da je Giga udovica i da ona bude njegova. Zapravo on je htio već odavno, da ona bude njegova, pa i da nije udovica. Ali Gigino držanje nije mu u tom smislu davalo nikakva izgleda ni nade. O tom pak, da bi ona postala njegova žena, zasada također nije moglo biti govora. Bar ne dotle, dok se ne zna, je li njezin muž još živ.

Freddy joj je doduše rekao poslije rata, da bi je odmah uzeo, čim bi znao da je slobodna. Obećao joj je pače, da će čekati, dok se stvar razjasni.

Giga mu je primijetila, kako ona ne vjeruje, da bi ikad Giga, rođena pl. Remetinec, pošla za jednog židova, a kad je on nato rekao, da bi se već predomislila, onda je zapjevuckala kao češljugar:

- Chi vivra, vedra!

Međutim je Freddy pravio i druge kombinacije. Upadala mu je u oči sad ova, sad ona od ono nekoliko gornjogradskih kandidatkinja za udaju, ali se nije mogao odlučiti, ili ako se odlučio, onda je uvijek bilo nešto, što je storniralo njegovu namjeru.

Jedna salopna i dražesna komtesa rekla mu je otvoreno, da bi ona radije uzela njegov auto, nego njega. Vonj benzina je ne smeta toliko, koliko parfem, kojim on natapa svoje rupce. Druga jedna mlada patricijka, koja je katkad bila i u njegovoj garsonijeri, ostala je nakon jednog takvog tete-a-tete-a silno frapirana, kad joj je rekao, nek se rastavi od muža i nek pođe za nj:

- Dragi Freddy, pa jeste li vi pri sebi? - prasne ona u smijeh. - Ja cijelo vrijeme premišljam, da s vama prekinem, samo da se ne dozna, kako imam s vama odnošaj, a vi bi sada htjeli, da postanem vaša žena naočigled cijelog svijeta!

Sve ga to ipak nije smelo.

Neko je vrijeme bio drug u singelu s blijedom, petnaestogodišnjom unukom one stare barunice, koja je učinila, da je svoj monokl mjesto na oku nosio u džepu od prsluka. Mala je imala proziran i peludan teint kao šljiva, a duha i jezika kao i njezina baka. Znala je flirtati s tako bezobraznim elanom, da se kavalirima od nje vrtio mozak kao od svježe, pikantne bowle.

Za Freddyja bi bilo i manje dosta.

On je igrajući tenis dobio često kuglu u čelo, jer su njegove oči gledale, kako se pod njezinim bijelim jumperom dižu i spuštaju sakrivena mala dva ping-ponga, koja bi se izgubila u njegovoj šaki, kad bi tamo slučajno dospjela. Uživao je, kad bi u svom sportskom dresu, pri čemu su se još libidinoznije trla međusobno njegova koljena, prolazio s njom gradskim ulicama noseći svako svoj raket, ili kad je u mezzaninskoj loži promatrao publiku preko njezine glavice i opazio, da ga tkogod od njegova kruga zavidno gleda. Kad je pak mogao, da se s njom proveze u svom automobilu, sjao je od sreće kao velika električna bogenlampa na Jelačićevu trgu.

Jedamput na jednoj takvoj šetnji mala ga je poljubila bez ikakvih preambula.

- Imam takvu želju, - rekla je s nekom grotesknom koketerijom, - da poljubim kakva god muškarca, pa ste mi dobro došli i vi u ovaj čas.

On je napravio glupo lice, kao uvijek kad je bio iznenađen, i nije znao što da učini. Pustio je, da prođe nekoliko minuta, a onda se odlučio na revanš.

Ali mala ga je odgurnula:

- Na poljupce se reagira kao na dosjetke: ili odmah ili uopće nikad. Sad valja da čekate, dok me opet primi. A bogzna hoćete li baš vi onda biti kraj mene.

I zbilja, kad se to drugi put desilo, Freddy nije bio nazočan, nego neko drugi. A onaj drugi nije čekao. Reagirao je odmah. I oženio se njom.

Freddy se tješio s nadom u Gigu. Ona će prije ili kasnije biti slobodna i bit će njegova.

Međutim su godine prolazile.

On se nije mijenjao. Mijenjala su se samo sredstva i motivi, koje je neprestano tražio, da ga naprave zanimljivim i izvanrednim. Svako malo vremena koncentrirao bi svoj interes na nečem novom i onda je time maltretirao sebe i svijet, dok ne bi opet našao nešto drugo. Obično su to bili kakvi literarni ili umjetnički spleeni, osobito oni najaktuelniji, a često su bila i socijalna i politička pitanja, koja su ga na mahove okupirala. A katkad i manje stvari, prave sitnice, ludorije, snobizmi, koketerije s rafinmanima: gurmanskim i erotičkim, ili poze arbitra elegantiarum i stručnjaka u narkoticima.

Nabrajanje svega toga išlo bi u beskonačnost. Svakako, malo je tko u Zagrebu imao kolekciju lula kao on, iako nije bio nikakav pušač, pa je ispuhivao dim kao kakav đačić. Ali to je pristajalo njegovim engleskim raglanima i dugom profilu.

Pričalo se mnogo o njegovim kokainskim ili opijumskim soareama, na koje je pozivao neke prijatelje i plesačice iz Pick-bara, ali u stvari nije to bilo ništa senzacionalno. Samo skurilne igrarije s banalnim, neopasnim rezultatima i čokoladnim bonbonima na koncu.

Jedno se vrijeme bacio ponovno na humanitarno područje. Ustanovio je nekakvo društvo »Za majku i dijete«, koje je imalo podupirati zapuštene žene i sirotnu djecu. Govorilo se, da je tu bilo majka, koje su baš zbog njega stradale. Ali o tom se nije znalo ništa pozitivno.

Na jednom ga je uhvatila pasija za umjetnost. Nije doduše ni vidio Rima, ali držao je predavanja o Sixtinskoj kapeli s dijapozitivima, pri čemu je isticao pukotine na Michelangelovim freskama i stidljivost onog Signor Braghettonea, koji je golim figurama na »Posljednjem Sudu« navukao gaćice.

Onda je došao na red Giotto, Tintoretto, Goya, kineska umjetnost, pa čak i crnačka. Bila su mu usta puna najegzotičnijih imena i fraza punih oduševljenih adjektiva, ali bez verbuma, koji je uvijek mucajući tražio.

Tako da mu je u takvoj jednoj prigodi rekla stara barunica:

- Dragi doktore, vaš je mozak pravi depôt najljepših stvari, al ne znate šta da počnete s njima. Za Boga miloga, pustite katkad među njih i po koji verbum, da se bar zna, šta rade.

U posljednje je vrijeme zaželio da poduzme jedan izlet u gotiku.

Katedrale.

Kako samo to zvuči: Katedrale!

Izgovarao je tu riječ ushićenim ritmom s rastegnutim drugima, kao da leti uz gotičke tornjeve u Chartresu.

I otišao je na put. U Njemačku i Francusku. Pa i u Englesku. Zavirio je u sve katedrale, penjao se na njihove krovove, donio kući krcate kovčege fotografija.

I onda su nastala oduševljena pričanja. Sve, naravno, bez i jednog verbuma. Od Beča do Regensburga, od Kölna do Reimsa, od Pariza do Londona, od Gloucestera do Chestera. Tu su kružile goleme ruže na fasadama, dizali se vitki tornjevi, kesile se nakaze, šarenili visoki prozori i od mase figura stenjali portali...

A onda, molim vas: »Le Sourire de Reims«!

Izgovoreno u patosu kakvog klasičnog glumca, sa spiralnim i, kao da se otvara čitav omot svilene vrpce, koja pritom tiho cvili:

- »Le souriiire de Reims.«

Mala baruničina unuka, kojoj je Freddyn entuzijazam uvijek išao na nerve, držeći ispod ruke svog muža, koji je također bio tu, reče:

- Eto, vidiš, nisam li ti rekla? Našem Freddyju dosta je samo jedan posmijeh, pa makar bio i gotički, i već je gotov.

A stara barunica, kad je Freddy otišao, oprostivši se s devotnim smiješkom od nazočnih, karikirajući ga glasom, očima i rukom, usklikne za njim:

- »Le souriiire du Snob!«