Giga Barićeva/1.4.2

←Advokat Mika (ulje)

Giga Barićeva —  Konte Šime Simeoni (profil) autor: Milan Begović

Freddy (terakota)→

2. Konte Šime Simeoni. (Profil)

Giga dohvati komad hartije:

- To je u malo minuta skicirao jedne večeri, ovdje kod mene, jedan đak slikarske akademije. Vrlo interesantan profil, Irina Aleksandrovna? Što ne?

Ruskinja uzme sliku:

- Aristokratski tip.

- I jest aristokrat - prihvati Giga. - Dalmatinski konte, koji tvrdi, da je direktni potomak starih Rimljana, pa ne će ni da čuje, kad mu se veli, da je samo venecijanski plemić, čija se porodica prije tri četiri vijeka doselila s laguna na dalmatinsku obalu.

- Nipošto! - bunio se on. - Mi, Simeoni, mi smo dalmatinski starosjedioci. Mi, i samo još dvije tri porodice. Mi smo bili tamo još prije negoli su Slaveni došli na Jadran. Kolika razlika između nas i onih venecijanskih doseljenika! I po tipu i po shvaćanju.

- Mi smo, - reče Giga, - malko ironično dobacivali: - Naravno! Naravno! Ali on je još uvjerljivije prihvatio:

- Svak u Dalmaciji zna, da su moga oca njegovi prijatelji nazivali u šali: Mark Aurelije, jer je baš izgledao kao taj slavni car, iako nije bio tako mudar.

- To vam rado vjerujemo! - upade mu u riječ advokat Mika, koji je također bio nazočan.

- Dalmatinac je, - nastavi Giga, - bijesno pogledao advokata. Pobojala sam se, da ne dođe do sukoba. Zato sam se naglo obratila onom mladom slikaru i zamolila ga, neka mi s nekoliko poteza nariše konteov profil, a onda sam rekla konteu:

- Pošto namjeravam doskora u Rim, ponijet ću sa sobom vašu sliku, da se lično uvjerim o tome, što nam pričate.

Konte se odmah smirio, sjetio se valjda nečega i odgovorio sa smješkom:

- Najvolio bih, signora Giga, kad bi sa mnom tamo putovali.

U prizvuku tih riječi bilo je nešto, što je odavalo tragove pouzdanja i očekivanja u konačni uspjeh i ispunjenje njegovih nada.

Konte Šime je bio uvjeren, da će Giga biti njegova i ničija druga. Ne bi bio čisti, punokrvni Dalmatinac, kad ne bi u to vjerovao. Samodopadnost, koja je graničila sa simpatičnom prepotencijom, arogantno isticanje svoje ličnosti, koja ne podnosi omalovažavanja, velike riječi, još veće geste, gruba neka noblesa, koja je urezivala u kutu njegovih usana dvije prezrive kose crte, čiji bi se vrh, kad bi se protegla, sastao upravo među nosnim otvorima, bile su njegove glavne izvanje karakteristike.

Sva je ona grupa prosaca bila za nj samo čudnovata smjesa snobova, parvenija, barbara, troglodita, ebrejaca, Cimbra i Teutona, kako se on izražavao, kad je o jednom ili drugom govorio: On je na njima kritizirao sve: i dobre i zle njihove strane. Ništa nije moglo naići kod njega na puno priznanje. Sve je stavljao pod mikroskop svoga prezira i svoje suverene sprdnje. Njihove manire, njihove fraze, odjeću, zvanje, govor, znanje, u jednu riječ: sve od čega su bile sastavljene ličnosti njegovih protivnika.

Masom posebnih epitetona, kojima obiluje dalmatinski žargon, opsipavao ih je on, kad god nisu bili nazočni:

- Makako, Tangaro, Cukun, Každrafo, Njoko, Patata, Šempio, Kagapulito, Mužo da žlavadenti, Testa de cavolo, Beštija de San Antonio.

I tako dalje.

Giga je htjela znati, šta sve to znači i on joj je s obilnim deskripcijama objašnjavao svaki taj izraz, među kojima je bilo i nekojih, koji se u pristojnom društvu ne bi smjeli ni izgovoriti.

Uza sve to konte Šime nije bio rđav čovjek. Naprotiv, on je bio čist u svojim osjećajima, nepokvaren i bez cinizma. Trivijalnost izraza nije bila produkt njegova duha, nego navika, što ju je poprimio od ambijenta, iz koga je potekao.

U jednoj tijesnoj trogirskoj ulici, koja vodi na trg katedrale, stoji čedna, prilično derutna, pocrnjela venecijanska - gotička palača, sa šiljastim prozorima i jednom triforom u prvom katu. To je patricijski dom konta Simeoni.

Tu se rodio konte Šime i čitav niz njegovih otaca do u mračne srednjevjekovne dane, kad je ta kuća bila još nova i bijela u svojim kolonama i pilastrima. U onim mračnim odajama, punima prašine i paučine, prošao je i on svoje djetinjstvo uz plačljivu i bigotnu majku iz kaštelanske porodice de Cippico i naprasitog i brutalnog oca, konte Girolama.

Majčina je krv donekle utišala u Šimi naglost Simeonijevih, i on je bio mnogo uravnoteženiji od svoga oca, iako je još mnogo toga ostalo, što je jasno pokazivalo čiji je odvjetak.

Još je nešto poprimio Šime od matere: bogoljupstvo. Bio je i ostao pobožan i onda, kad se obično taj osjećaj gubi ili bar popušta.

Stari Simeoni nije volio popova ni crkve. Radi toga bile su u kući vječne prepirke. Znao je s upravo bjesomučnim fanatizmom grditi katoličke svetinje, što je u njegovoj pobožnoj ženi izazivalo strahovito raspoloženje, koje je često graničilo s očajem. On ju je jednostavno mučio svojim ateističkim ekspetoracijama, pogotovo ako se to događalo u nazočnosti njihova djeteta. Znala je u tim časovima pobjeći s djetetom u najudaljeniju sobu, na tavan, u podrum, samo da ne čuju blasfemije starog bogohulca, koji je onda zapadao u paroksizam i izmišljao najčudnovatije i najkruće svetogrdne izraze. Mati je pritiskala uza se dječaka i zatvarala mu dlanovima uši vičući kroz suze i jecaje:

- Šime moj, ne slušaj! Ne slušaj!

Međutim je stari razbacivao ženine krunice, molitvenike i svece u njima, gasio kandila na kućnom oltariću i prosipao cvijeće, što je stajalo pred drvenom Madonom u velikoj niši, u kućnom trijemu.

Kod jednog od takvih napadaja stari je bio poletio niz kamene stube, da opet izbaci cvijeće, kojim je pobožna ruka okitila kip u trijemu, ali pritom topuze tako nesretno, da je udario leđima o rub jedne stepenice i prebio hrptenicu. Na dva mjesta, kao da je staklena šipka.

Gospođa je Simeoni vidjela u toj nezgodi prst božji. Jedina joj je utjeha bila, što je došla na vrijeme, pa je mogla pozvati opata, koji je uzeo grešniku s umirućih usana pokajanje, dao mu zadnju pomast i pomirio ga s Bogom.

Bila je to vrlo ganutljiva scena. Stari je hroptao i u hroptanju molio, da se donese iz trijema ona Madona, koju je on toliko vrijeđao, zahtijevao ženine krunice i molitvenike, stiskao ih prstima, koje su grčevi savijali, i vikao u užasnim bolima:

- Oprosti mi, Gospe sveta! Gospe sveta, oprosti mi!

A blijeda starinska statua smiješila se ljubazno i opraštala mu očevidno, u svojoj neopisivo milostivoj blagosti.

Taj je slučaj održao Šiminu vjeru. Nikad nije bilo u njemu kolebanja ili sumnje. Vjerovao je čvrsto, bez majčine bigoterije, išao svake nedjelje u crkvu i ispovijedao se u većim razmacima. Nerado je slušao diskusije o vjerskim stvarima, nije nikada psovao, ni onim običajnim, stereotipnim psovkama, koje su inače na ustima velike većine njegovih zemljaka.

Svršivši univerzu u Beču, gdje je studirao romanske jezike, vratio se kući. Imanje je dao kmetovima na obrađivanje, a od prihoda je mogao bezbrižno i udobno živjeti. Ispočetka je htio da bude profesor na gimnaziji. Zatražio je mjesto i bio imenovan u Splitu.

Nekoliko mjeseci išao je u školu i podučavao u višim razredima talijanski jezik i književnost. Najednom mu je sve to dodijalo. Ne toliko đaci, s kojima je rado radio, i koji su ga voljeli zbog lijepog načina predavanja i rado mu praštali sve one drastične nazive, koje im je nadijevao, koliko profesori, direktori, inspektori, birokratski sistem u školama i svi oni apsurdi, koji su se uvukli u nastavu s tendencijama, da mladež bude tijesto za dobre građane, a ne za dobre ljude.

Direktni povod njegova odlaska s gimnazije bio je sukob sa školskim inspektorom. To je bio neki pedant, Slovenac, koga je bečka vlada poslala u Dalmaciju, da ukroti - kako su službeni akti govorili - »razulareno« srednjoškolsko đaštvo, koje je često i vrlo bučno, na ulici, davalo oduška svojim nacionalnim osjećajima. Kod jedne od svojih dugotrajnih i sekantnih inspekcija gospodin je inspektor pohodio i profesora Simeonija, u času kad je on predavao u jednom razredu talijansku književnost. Đaci su bili ispitivani i jedan je tumačio Leopardijevu pjesmu »Italiji«.

U pjesmi se nalazi pasus, koji, preveden, glasi ovako:

           »O domovino moja...
           Koliko rana na tebi!
           Kako si blijeda i krvava!
           Kakva si postala, prekrasna ženo!
           Ja pitam Boga i ljude: recite, recite,
           tko je to učinio iz nje?«

Još dok je đak ove stihove čitao, kostrušio se i crvenio gospodin inspektor kao usplahiren kokot. Gledao je s prijetnjom preko svojih zlatnih naočara sad na đaka sad na profesora u očekivanju, šta će da bude.

Lik raspete Italije u prvoj polovici devetnaestog vijeka, koji je tu prikazao pjesnik, nije bio baš podesan za škole one države, koja je u svoje doba čvrstom šakom pritiskala trnov vijenac na talijansko čelo. Onda je Lombardija i Venecija stenjala pod austrijskim gospodstvom. Pa kad je profesor zapitao đaka, da li zna, tko je raspeo Italiju i tko ju je, u Leopardijevo vrijeme, osuo krvlju i ranama, a đak, koji je još na nesreću bio po osjećajima talijanofil, započe da spominje Bourbone, papu i Austriju kao tirane i krivce raskidanosti Italije, - zajapurio se gospodin inspektor tako, da su njegove pune jabučice, okružene oštrom smeđom bradom, izgledale kao dva dozrela padlidžana, sakrita u požutjeloj travi. Sijevao je očima, u kojima su nemirne pupile trčale amo i tamo, kao dvije mahnite loptice, i kuckao olovkom po katedri u znak protesta.

Napokon istisne ispod spuštenih, od nikotina okatranjenih brkova:

- Dosta, hvala! - i izađe iz razreda.

U pauzi je pozvao Simeonija u direkciju na raport. Mladi je profesor znao već unaprijed o čemu se radi i bio je pripravan na sve.

- Ja sam ogorčen, gospodine profesore, - reče još uvijek uzbuđeni gospodin inspektor. - U prvi čas pričinilo mi se, da se nalazim u kakvom talijanskom srednjem zavodu, a ne našem.

Nisam vjerovao svojim ušima. Rad bih samo znao, je li đak sam, o kome mi veli vaš upravitelj, da je osjećajem Talijan, došao na tu ideju, da onako interpretira Leopardijevu pjesmu, ili ste vi...

- Ja sam, gospodine inspektore, - reče Simeoni prekinuvši starješinu, - protumačio đacima situaciju, u kojoj se onda nalazio talijanski narod.

- To je zločin! Zločin protiv države!

- To nije nikakav zločin, gospodine inspektore, nego sušta historijska istina.

- Svaka istina nije za svaku školu. Već sâm izbor te pjesme...

- Pjesma je jedna od najljepših Leopardijevih...

- Moguće. Ali to je ne kvalificira za školski tekst;. Bar ne za naše škole.

- Lijepe su pjesme za sve škole; - reče s nešto naglašenom ironijom Simeoni.

Na to se inspektor diže iz naslonjača tako naglo, kao da su ga gurnula ocalna pera u zrak:

- Ja ne mislim tako, - reče žestoko, - i vi ćete se morati pokoriti mome shvaćanju.

Simeoni se polako diže sa stolca, i mirno, bez i najmanjeg uzbuđenja, gospodski i suvereno reče:

- Teško, gospodine inspektore. Teško, jer nas dvoje ne ćemo više doći u prigodu, da suprotstavljamo jedan drugome naša shvaćanja.

I izađe.

U zbornici su profesori i direktor nestrpljivo čekali na konac toga razgovora, a kad je Simeoni ušao, saletiše ga pitanjima. On im samo odgovori:

- Inspektor je oduševljen sa mnom. Ugledajte se, gospodo, u me i ne ćete se pokajati.

Kad je počeo slijedeći sat, inspektor opet pođe u razred, gdje je Simeoni predavao. Sjeo je na katedru i čekao na ispitivanje. Simeoni malko prolista dnevnik, a onda iznenada reče đacima:

- Na noge!

Svi kao jedan ustadoše i zapjevaše »Carevku«. Inspektor nije u prvi čas znao, šta će; nakon kratkog oklijevanja digao se i on, postavio se u svečan stav i slušao devotno, kao da to nije ništa neobično.

Kad je pjevanje svršilo, okrene se Simeoni inspektoru i upita ga s najvećim mirom:

- Jeste li zadovoljni, gospodine inspektore?

- Vrlo, - odgovori on i pruživši ruku Simeoniju doda: - Najljepša vam hvala!

Onda se okrene đacima:

- Hvala i vama!

Na to uze šešir i ostavi razred.

Poslije podne je Simeoni otputovao u Trogir i nije se vratio u školu. Ni sutra, ni više nikada.

Na večer toga dana sjedio je sâm s majkom u salonu stare očinske kuće. Ona na Ivanu s nekakvim pletivom u ruci, a on u fotelju pijući crnu kavu i pušeći cigaretu. Na stolu, u srebrnom višeručnom kandelabru drhtali su plamenovi svijeća, koje su krupno suzile voštanim kapljama. Njihov je odraz svjetlucao u velikim, vlažnim Šiminim zjenama i gmilio po alabasternoj koži na staričinim sljepočicama.

Poslije jednog srka iz svoje staro-bečke šalice reče Šime iznenada:

- Bimba mia, ja idem na put.

U kući se govorilo talijanski, kao što je to običaj u mnogim građanskim familijama dalmatinskih primorskih gradova. Šime je rado miješao i hrvatske fraze. Stara je govorila hrvatski samo sa seljacima i služinčadi, a i to trogirskim dijalektom punim venecijanizma i lokalnih uzrečica, koje je bilo teško razumjeti.

»Bimba mia« (što znači »curice moja«) nazivao je Šime svoju mater još iz djetinjstva. Tako joj je običavao uvijek govoriti njezin otac, kad je dolazio u pohode iz Kaštela u Trogir, a mali je to upamtio i jednom zgodom ponovio.

Taj dječji ex tempore izazvao je buru smijeha, pričalo se o njemu kao o nečem vrlo dražesnom i kurioznom. Djed je neprestano nukao maloga Šimu, da to ponovi i pred drugima, pa tako je i ostalo.

- Rašpe dospiveni! - reče užasnuta starica. Pritom joj se spustiše igle pletiva na krilo kao kraci kakva pauka. - Kuda?

»Rašpe« ili »rašpe dospiveni«, lokalna trogirska uzrečica, koja zapravo ne znači ništa, ali izražava začuđenje, iznenađenje, srdžbu, a katkad samo tako da se nešto kaže.

- Ne sjećaš se, vecchia Bimba, - odgovori Šime, - da smo se, kad si ono posljednji put bila bolesna, zavjetovali, kako ćemo pohoditi sv. kuću u Loretu? Valja ispuniti zavjet.

- Ja sam se zavjetovala. Ali s mojim nogama ne mogu ni do Čiova!

- Va benissimo, Bimba mamma, ti i ne treba da ideš. Ali ja moram preuzeti tvoj zavjet.

Stara se Bimba digne na kratku štaku, što je ležala uza nju i zagrli sina:

- Kako bih rado pošla s tobom!

Šime je još počekao nekoliko dana, spremio veliku prtljagu, kao da ne misli tako skoro natrag, i otputova preko Zadra u Ankonu.

Prispio je u Loreto oko deset sati jednoga od zadnjih dana svibnja. Kola su prolazila tijesnom ulicom, što vodi u baziliku, krcatom malih bazara, gdje se prodaju svete slike, krunice, reprodukcije sv. kuće u jeftinom metalu, drvetu, staklu, kosti i t. d. i masa sličnih stvarčica, neukusnih, nezgrapnih, koje hodočasnici kupuju, daju blagosloviti i nose sa sobom kući kao amanet.

Turali su mu trgovci u ruke nekakve cedulje, reklame za svoje dućane i gostioničari za svoje gostionice.

Na trgu pred bazilikom bilo je isto.

I u bazilici je prodavao nešto jedan svećenik i zgrtao srebrne i bakrene monete u visok kup.

Sva ta čudna trgovina sjetila ga je u prvi mah prizora iz Kristova života, kad je ono istjerao trgovce iz božjega hrama. I osjetio je jaku odvratnost. Umalo da nije otišao.

Ali kad je malo zatim stupio u sv. kuću, u onaj čudni uzani prostor, gdje je nekad u Nazaretu stanovala Bogorodica, iščezli su svi ružni dojmovi, što ih izazvaše u njemu ljudska gramzljivost i pohlepa. Oko njega su se natiskivali bezbrojni hodočasnici, žene, muškarci, djeca, svak obuzet pobožnim zanosom i nekom nijemom radošću, što je tu.

Šime kleče pred crnom Madonom apoštola Luke s intenzivnim mislima na svoju staru Bimbu, koja možda u taj čas hramlje po praznim odajama palače Simeoni.

I tako je ispunio njezin zavjet.

Poslije ručka odvezao se u Recanati, u rodno mjesto Leopardija, pjesnika koga je volio i uvijek rado čitao.

Ovo drugo hodočašće također je izvršeno s osjećajem posebne pobožnosti. Kroz prazni, golemi dom konta Leopardi vodio ga je stari, zgureni sluga i pokazivao mu sve, što je god bilo u vezi s doživljajima i udesom nesretnoga pjesnika. Obišao je sobe, gdje se pjesnik rodio, gdje je živio, veliku biblioteku, gdje je Leopardi proveo veći dio svojih mladenačkih noći, učeći, trpeći i pišući svoje bolesne, jadne stihove. Vidio je iz bašte prozore opjevane i beznadne ljubavi pjesnikove, Nerine, plave kočijaške kćeri, koja je svojom ljepotom unosila nešta malo radosti u taj tmurni mir i u mračni život grbavog miljenika muza. I tragove one Silvije, tkalje, s kojom je pjesnik govorio nijemim znakovima, i koja je bila, kao i Nera, njegova nedostižna i zarobljena ljubav. A u bašti zdenac, u kojemu je pjesnik htio dokončati svoje dane.

Odlazeći iz Recanatija, tog »divljeg gnijezda«, gdje je Leopardi bio »osuđen da provodi svoju mladost među surovim i podlim ljudima«, bio je Šime neobično ganut.

Kola su jurila niz brdo natrag prema Loretu. Njega je čvrsto stiskalo u grlu. Hvatali su ga trnci i bilo mu je hladno u gorovitom majskom predvečerju. Zavukao se u kut kola i zakopčio i posljednje gornje puce na svom raglanu. Činilo mu se, da nosi sa sobom velik dio očajne Leopardijeve boli, koja je bila golema kao neizmjerni prostori od njega opjevani.

Vratio se noću kasno u Ankonu, u svoj hotel.

U postelji je neko vrijeme molio, dok nije zaspao, s crnom Madonom u mislima.

Drugi se dan odveze u Assisi, u pohode božjem siromahu, bratu sunca, ševa i razbojnika, svetome Franji. S kolodvora se nije uspeo odmah u grad, koji se je bijelio visoko na proljetnom, jutarnjem suncu, naslonjen na svježe-zelena leđa Subasija, nego je ostavivši prtljagu u nekoj gostioni, gdje se i umio, ušao u S. Maria degli Angeli, koja ga je, dok je još sjedio u vlaku, pozivala sa svojom vignoleskom kupulom. Pod kupulom mala i čedna Porcijunkula, kolijevka frančiskanske legende, ružičnjaci, okićeni lišćem sa crvenim rubovima - tragovi svete krvi božjega siromaha - priprosta ćelija, u kojoj je sv. Franjo umro, svečeva statua u terakoti Luke della Robbia, kojoj svetlucava glazura daje iluziju živoga stvora: sve je to naklonilo Šimin duh mističkim dispozicijama, iz kojih dugo poslije nije mogao izići.

Odatle je poslao staroj Bimbi stručak ružičnjaka s nekoliko krvavih listića i grumečak drveta s vrâta svečeve smrtne ćelije:

»Vecchia Bimba mia, - pisao je, - kolika šteta, što moj nestrpljivi otac nije nikad amo dolazio! Ne bi bilo potreba da prebije hrptenicu, pa da nađe Boga. Ovdje živi Bog i svak ga može naći bez velika truda.«

U Assisiju su se dojmovi pojačali. Mistika ga je potpuno obujmila, kao oblak narkotika.

Stanovao je u Hotelu »Subasio«, koji je bio napučen strancima, najviše Englezima. Nakupovao masu knjiga, koje govore o sv. Franji, i zadubio se u historiju ovoga čudnog čovjeka. I koliko su učinile te knjige za njegovo znanje, toliko učiniše crkve i spomenici za njegovo osjećanje.

»Bimba mia, - pisao je, - kupio sam smeđu frančiskansku mantiju, sandale i uže, pa sjedim tako odjeven po čitave dane u svojoj sobi i premišljam, nije li možda ovaj sveti čovjek našao prave staze, po kojima treba da pođemo.«

U hotelskoj blagovaonici, bili su svi stolovi zauzeti. On je dobio jedva četvrto mjesto uz neku familiju, što se sastojala od oca, majke i kćeri. Predstavio se francuski, čuo jedno ime, koje nije razumio. Oni su međusobno govorili, činilo mu se, engleski.

Nekoliko je ručaka i večera prošlo, a nitko mu od trojice nije nikad upravio riječi. Pozdravili su se nijemo kod dolaska i odlaska, ali inače: ni slova.

Mati je, čini se, bila boležljiva i često je izostajala. Jednom je s njom izostao i otac. Šime je bio s kćeri sam, a s njima i njihova šutnja.

- Ne čini li vam se malko neobično, - reče ona iznenada francuski, bez ikakve koketerije, gledajući u nj sa svoja dva velika, crna oka i držeći lakte na stolu, a spletene prste na toplo zaokruženom podbratku, - da mi, tako blizi susjedi i stalni drugovi, žvačemo jedno uz drugo i ništa ne govorimo?

- Uistinu neobično, - odgovori Šime.

- Jelo ide dvostruko bolje u tek, - nastavi ona, - kad se čovjek razgovara, pa bilo s kim. Ovdje se toliko toga doživljuje, da je upravo potreba s nekim o tome izmijeniti nekoliko riječi. Mama je bolesna, ona je samo radi pobožnosti tu, pa je ne zanima ni Giotto ni Cimabue. Ona je, znate, Irkinja, katolikinja. A otac se opet ne brine za drugo, nego za nju. Pogotovo ne mari da pravi poznanstva. On vam je, znate, stari tvrdoglavi, ponosni Skot i puritanac, u debati žestok, katkad vrlo neugodan. Zato i mi dvije nerado tražimo priliku, da dođemo s ljudima u doticaj, jer to obično svršava sa srdžbom i razilaženjem.

Šimi se činilo, da mlada Škoćanka sve to govori zato, da ga pripravi na saobraćaj s ocem. I mislio je s malko ironije: obaviješten - spasen. A onda je rekao:

- Sa mnom se ne će svađati.

- Glavno je dati mu pravo u svemu, - reče ona hitro i kao da joj je odlanulo, kad je to rekla. - Znate, gospodine, gospodine...

- Simeoni...

- Da, gospodine Simeoni, znate, on vam je onda najbolji čovjek na svijetu.

I sad je Šime doznao sve o njima. Raspričala se.

Oni su iz Pertha. Zovu se Skinner. Ona se zove Jane. Jane Skinner, neka upamti dobro, Jane Skinner. Imaju tamo industriju stakla i prave prekrasne staklene predmete. Ona bi mu, da ikad tamo dođe, poklonila mali vinski servis za neženju. Sa šest čaša za prijatelje. I pokazala bi mu koješta interesantno. Odvela bi ga na brdo Dunsinan, gdje je nekad bio Macbethov dvorac, provezli bi se dolinom Taya, u kojoj se love vanredni lososi, i pošli bi na Brunnar i Tummel, da vide vodopade...

Šime je u taj čas osjetio, kako se njezin tanki glas uistinu prosipa kao vodopad. Sve sâm prsak za prskom, romom, divota.

Navečer je bio nazočan i otac. On je govorio slabo francuski i izvlačio je riječi iz usta, kao da vuče napolje svoje glomazne zube. Riječ po riječ, zub po zub.

Čim je došao, rekao je Šimi:

- Rekla mi je kći, da ste se danas dugo razgovarali kod ručka. Ona voli brbljati. A s nama ne može. Ne zamjerite joj.

Šime je izmucao nekakav kompliment, koji je stari samo naslutio. Jane je zahvalila očima.

- Mi nerado pravimo poznanstva. Pogotovo kad ne znamo jezika.

- Na putu se nikad ne zna, s kim se dolazi u doticaj, - reče Šime kao čovjek obaviješten.

- Ne govorim li i ja uvijek tako? - obrati se stari kćeri, koja ne reče ništa. A onda Šimi:

- Nova mi poznanstva idu na nerve, jer neprestano nešto pitaju. Molim vas, kad me netko pita: »Jeste li vi iz Invernessa ili Aberdeena ili Arbroata?« - šta ima od toga, kad dozna, da nisam ni iz Arbroata, ni Aberdeena, ni Invernessa, nego upravo iz Pertha?

- Imate pravo! - nasmiješi se Šime.

- Ili kad me pita, čim se bavim? Vidim jasno, kako mu je to svejedno, čim se ja bavim, ali samo da pita. Jer, molim vas, šta ima više gospodin X, trgovac cipela iz, recimo, Amsterdama, kad dozna, da ja imam u grofoviji Perth staklenu industriju?

- Samo da pita, - reče Šime.

- Eto, to i ja velim! - prsne kroz svoje buldoške zube stari Škot temperamentno.

Uto je konobar počeo servirati ručak i Mr. Skinner nije više progovorio ni riječi. Jeo je s apetitom i očito je bio zadovoljan Šiminim držanjem.

Jane i Šime od toga dana postadoše nerazdruživi. Među njima se razvila kuriozna idila puna ekstaze i bolećive mistike. Njihov se odnos izradio potpuno u refleksu frančiskanske legende, koju su oni zajedno istraživali i njome se zanosili. Po čitave sate, stisnuti jedno uz drugo, sjedili su u gornjoj ili donjoj crkvi sv. Franje, gdje joj je Šime tumačio freske, njihove sadržaje i alegorije. Mnoštvo svetaca i anđela oživljavalo je iz svoje primitivne ukočenosti pred njihovim omagljenim očima. Pričinjalo im se, da i oni sudjeluju, da i oni pripadaju tim grupama.

Boljeli su ih vratovi od gledanja uvis i utrnula bi im uda. Tako mora da je i onim giottovskim figurama gore, koje gledaju, ukočene, glorificirajući sv. Franju.

»Vecchia Bimba«, - pisao je Šime u Trogir, - Jane je tanka i visoka kao oni anđeli na starim freskama i krhka, kao da je od stakla. Ona možda i nije kći onog starog škotskog vuka; on ju je, po svoj prilici, salio u svojoj staklenoj tvornici.

Katkad su lutali po okolici.

Izlet na Subasio. Strmim puteljkom penjali su se k »Tamnicama« sv. Franje, među mladim hrastovima i starim zgrčenim maslinama, a onda kroz čičke i žutiku.

Daleko dolje: umbrijska svijetla pučina.

Ustavljali bi se na mahove fascinirani. Janine su oči bile mutne od ganuća.

Drugi put su otišli u Spello.

Pinturicchio je na Janu djelovao mondeno, skoro frivolno. »Navještenje« joj se pričini kao poziv na ples. Zbor ugojenih anđela u »Rođenju«: dobrotvorni koncerat u muzičkom hallu u Perthu.

- Vratimo se u Assisi, - reče ona Šimi. - Tamo je ljepše!

Drugi put: Perugia.

Gubili su se u tijesnim, sredovječnim ulicama i prenosili se u sablasna vremena, kad je ono Perugia ratovala s Assisijem, osvojila ga i zarobila mnogo asiških vojnika. Među njima i sina Pietra Bernardona, koji kasnije postade - Sv. Franjo.

I gdje su se god makli, uvijek isto raspoloženje.

»Vecchia Bimba, - piše opet Šime majci, - kad smo danas bili u kripti sv. Klare, Jane je klekla pred mumijom svetice moleći dugo. Vjeruj mi, imao sam impresiju, da su živa i mrtva sv. Klara jedna pred drugom. Janino lice, u svojoj voštanoj prozirnosti, nije imalo na sebi ništa zemaljsko. A s usta mrtve svetice kao da se diže šapat Janine molitve. Majko, ona nije od ovoga svijeta.«

Toga dana poslije večere, pošli su u »Giardino Pubblico«. To je bio prvi i jedini put što su izlazili na večer. Umbrijska uvala, puna mjeseca, činila se kao beskrajno srebrno jezero. Pred njima blizu: nekoliko visokih golih čempresa sa crnim čupavim glavama, u kojima se splitao jecaj vjetra.

Na njegovu naslonila je Jana iznenada svoju ruku, užarenu od vrućine. Vrućica je mrsila i njezine misli. Pa reče, kao da govori za se:

- Šta ću ja, kad odem od vas i kad se vratim u Perth?

Šime nije ništa odgovorio, nego je zagrnuo njezina pleća šalom, koji se odronio s njih. Onda nakon pauze:

- Vi ste u vrućici, Jane. Bilo bi najbolje, da se vratimo u hotel.

Ali ona prihvati s istim akcentom:

- Bilo bi najbolje odreći se svega. Postati Klarisa.

Onda se okrene k njemu s očima punim mjeseca:

- Trapila bi se za vas.

Šime je podlegao čaru trenutka. Uze njezine ruke, koje su u taj čas ležale skupljene na njezinu krilu i spusti svoja usta na njih. Sad su bile ledene, kao da su od porcelana.

Sutradan nije Jane sišla na doručak. On je čekao nestrpljivo. Napokon je došao stari Skinner i saopćio mu, kako je Jane čitavu noć provela u vrućici.

- Sad su mi bolesne obje, - nadoda. - Mislim, da nismo trebali dolaziti amo.

Na ručku je stari Skinner rekao:

- Jane mora ostati u postelji. Liječnik veli, da nije dobro.

Kad je došao na večeru, reče:

- Čekajte me sutra u jedanaest sati na terasi. Jane hoće da vas vidi. Odvest ću vas k njoj. Liječnik misli, čim nestane vrućice, da je najbolje vratiti se kući.

Kad je Šime došao k Jane, ona mu pruži ruku:

- Izdala sam vas, - reče. - Sad se morate dosađivati kao i ja.

I prošlo je tako nekoliko dana. Juni se je približavao kraju. To je bio onaj juni, koji je prevrnuo sudbinu svijeta. Glas o atentatu u Sarajevu zaprepastio je i goste u Assisiju. Već prvih dana jula počeli su se mnogi vraćati kući, osobito inozemci:

- Rat je tu! - bilo je opće mišljenje.

I Skinnerovi su se spremali na odlazak. Vijesti, što su ih dobivali od kuće, imale su samo jedan sadržaj:

- Vraćajte se!

Stara je Bimba također brzojavila Šimi, da se odmah vrati.

Jane se već pridizala i pomalo izlazila. Ako ne bude mogla prevaliti put u jednom mahu, prekinut će ga tu i tamo, dok se odmori. Ni majka joj ne može to izdržati.

Dan prije rastanka pošli su Jane i Šime još jedamput do stare asiške tvrđave. Ona se naslonila na njegovu ruku, šutjela i lako koracala. On je govorio o stvarima, koje nisu imale ništa zajedničko s onim, što ih je u taj čas najviše zanimalo. Sjeli su kraj tvrđave i promatrali pred sobom Assisi. On je pokazivao rozete na pročelju sv. Rufina, koje se odatle potpuno vidjelo i na sv. Klaru, s njezinom izvanjom gotičkom konstrukcijom.

- Pogledajte, Jane, kao skelet kakve nemani...

- Sve su mrtve stvari ovdje žive, - primijeti ona.

I on opet skrene razgovor na indiferentnosti. Samo da ne dođe riječ na ono glavno. Ali ona je neprestano navraćala onamo, kud ju je vodilo srce i misao. Onda izusti:

- Hoćete li mi pisati u Perth? Ako mi budete pisali, odgovorit ću vam na svako pismo.

- A ako vam ne pišem?

- Odgovarat ću vam isto, - reče ona nasmiješivši se rezignirano.

Zapadno je sunce isticalo sitnu, vunenastu prhut na njezinim obrazima i bradici. Kao na svježoj breskvi. Šimi se podiže ruka u želji, da je pomiluje po licu, ali se istodobno ustegne. Netko je upravo prolazio.

- Bog zna, hoćemo li se ikad vidjeti! - reče ona. - Ja k vama ne mogu, a vama sam predaleko.

- Ako baš želite, Jane, doći ću.

Ona ga pogleda vrlo razumno i naglasi svaku riječ:

- Ako me zaželite, dođite.

Išli su natrag niz brdo, polagano, ona nježna, tanka, klecava u koljenima, a on krupan, visok, teškom, odlučnom nogom. Među njima: malo riječi i osjećaj, da vrijeme ludo prolazi. Sutra će biti tu zajedan čas.

Prolazeći kroz uske gradske ulice dođoše do česme: Fonte Marcella. Na njoj je natpis:

PENA UN SCUDO PERDITA DI PANNI CHI LAVA A QUESTO FONTE

Jane je htjela znati, šta to znači.

Šime protumači: Onaj tko na toj česmi pere, plaća škudu globe i gubi rublje.

Jane se nasmiješi i skoro koketno pogleda Šimu:

- A šta se događa onome, koji muti u našim mislima?

- Jane, - odgovori Šime primivši je ispod ruke, - zadržite me samo u svojim mislima. Ja ću drage volje sve dati i sve izgubiti.

Ona je laktom stisnula lagano njegovu ruku i više nisu imali prilike, a nisu je ni tražili, da jedno drugom što kažu.

Drugi dan oko devet ujutro Skinnerovi su čekali na peronu, da dođe vlak, koji vozi iz Rima u Firencu. Šime je bio kraj njih.

Stari se škotski vuk promijenio potpuno. Pažljiv i brižljiv oko one svoje dvije krhke ženske kao majka. I razgovorljiv. Zahvalio se Šimi za cvijeće, što ga je donio njegovim damama i što im je bio tako dobar drug.

- Vi ste jedino poznanstvo, koje sam sreo na svojim putovanjima, a da se nisam u njemu razočarao. Ostanite nam i dalje prijatelj.

Onda iskesi svoje glomazne, četverouglaste zube i reče pogledavši svoju ženu:

- To je i u ime moje žene. Ona vam to ne može reći, jer govori samo engleski, a i to onako, kako mi kod kuće govorimo.

Jane u putnom pepita-mantlu s kratkom pelerinom stajala je uz Šimu, sakupljena u se, kao kakav srebrni ciborij, s križićem svoje boli na čelu. Majka joj je dvaput nešto rekla, a ona je tek drugi put čula i kimnula glavom.

Međutim, se približavao štropot vlaka. Publika se na malom peronu uskomeša. Jane zadrhta u koljenima. Još samo par trenutaka.

Pred otvorenim kupejom primi Šime njezinu ruku i nasloni na nju svoja usta, kroz koja je probio prigušen grcaj.

I dok vlak nije krenuo, visjela je ta ruka s vagonskog prozora i lepršala svoj raskidani pozdrav.

Iste noći stigao je Šime u Ankonu, a drugi je dan bio u Trogiru, kod kuće, kod svoje Bimbe.

Poslije nekoliko dana počela je mobilizacija. A malo zatim i rat.

Atmosfera je bila teška i neprijatna. Ljudi su se gledali sumnjičavo, u grozničavom strahu i nepovjerenju. Jedni su maskirali oduševljenje, drugi ga narušivali i kontrolirali, treći se uklanjali i šutjeli. Mizerije, denuncije, sumnjičenje, osvete, uhođenja, niskoće svake vrste verale se među ljudima kao mikrobi kakve strahovite pošasti. Svaki je preventiv bio uzaludan. Detektivi su njuškali kao pseta i htjeli otkriti, šta je u srcima, a što u mislima.

Šime je bio u crnoj knjizi radi poznate afere s Leopardijevom pjesmom. Nadzirali su ga i lovili indicije.

- Znaš, vecchia Bimba, - reče on jednom kod večere majci, - nisam se trebao vraćati. Bojim se, zatvorit će me, a onda baciti na frontu. Da mi nije bilo radi tebe, bio bih ostao iza granice. Drugi je dan došao k njima načelnik. S mnogim ordenima u zapučku i sivom tegetthoffskom bradom, koja je, kad je išao, lepršala kao dvije zastave.

- Šime, - reče on važno, - ti si »politisch verdächtig«. Vidio sam akte kod kotarskog poglavara. Tvoj dossier je ovoliki! - I nadigne dlan nad stolom u priličnoj visini. - Ali ako hoćeš, možeš se spasiti. Ja ću ti pomoći.

- Hvala, - odgovori Šime. - Ali nemojte se truditi. Ja nisam učinio ništa i nitko mi ne može ništa.

- To misliš ti, - zaklima tegetthoffska brada. - Ali sad je rat. Ne trebaju tu fakti, - dosta su misli. Zato me poslušaj i učini šta ti kažem. Sutra otkrivamo u općini ploču na uspomenu careva boravka u Trogiru. Ti ćeš izreći govor...

- Ja? - nasmije se Šime. - Zašto ne vi?

- Ti znaš, da ja govorim slabo hrvatski, a onda hoću da ti dam priliku...

- Nađite vi sebi drugog govornika, - reče Šime, - mene to ništa ne zanima. Više me zanimaju oni akti kod poglavarstva. Šta se to nalazi u tim aktima? Denuncije? Optužbe? Laži?

- Dokazi, dragi moj, - reče načelnik pogladivši hitro, unakrst, desnom rukom lijevi, a lijevom desni dio svoje brade. Zatim izvuče iz džepa bilježnicu, stavi očale na nos, pročita nešto za se i upita Šimu:

- Ti primaš nekakva pisma iz inozemstva. Piše ti ih neki individuum imenom Jane. Tko je taj Jane?

Šime skoči mahnit uvis i uhvati tako čvrsto načelnika za kaput na prsima, da mu je bilježnica frknula u jedan kraj sobe, a puce od kaputa u drugi.

- Gdje su ta pisma? Tko je uzeo ta pisma?

Otkad se rastao od Jane, nije Šime primio ni jednog retka od nje. Mislio je, da je bolesna, i svaki je dan očekivao njezine vijesti. A kad tamo: eto, ona piše, a njegova se korespondencija sistira i pregledava.

- Ja hoću da imam ta pisma! Odmah, odmah, odmah.

A Tegetthoffu je jurila brada simo i tamo, kao na jakom vjetru kukuruzovi brci.

- Rašpe dospiveni ! - reče on srdit i prestrašen. - Ti xe matto, eh? - I pođe da digne svoju bilježnicu.

Ali Šime poleti za njim:

- Gdje su pisma?

- Kod poglavara, - izmuca načelnik.

- Kako ih je smio zadržati?

- Eh, dragi moj, - odgovori načelnik i digne bilježnicu, - kad se u njima nalaze onakve stvari.

- Kakve stvari? - pita bijesno Šime.

- Samo slušaj, ja sam prepisao dvije dopisnice, jednu iz Pariza, drugu iz Londona. Slušaj:

»Došli smo uz mnoge neprilike u Pariz, gdje ćemo se zadržati dok otpočinemo. Naša ambasada nas svjetuje, da ostavimo čim prije Francusku. U slučaju mobilizacije to bi išlo vrlo teško. Ne osjećam se dobro. Iz Pertha opširnije.

Jane.«

- Idioti! - reče Šime.

- A ova druga, - nastavi načelnik i pročita iz bilježnice:

»Niste se trebali vraćati, jer ćete, ako počne rat, teško moći u Perth. Kako bi bilo da pođete opet u Italiju? Možda to nije neizvedivo. A kad ste jednom tamo, sve je onda dobro. Bez vas mi je vrlo teško.

Jane.«

Drugo jutro bio je Šime kod kotarskog poglavara u Splitu. Zatražio je zaplijenjene dopisnice. Međutim je došlo i jedno pismo, koje je, neotvoreno, ležalo na poglavarovu stolu.

Nakon dugog natezanja i uvjeravanja uspjelo je Šimi da sklone tvrdoglavog birokrata da mu preda korespondenciju. On je to doduše učinio preko volje i sa svim rezervama, ističući kako je već dao napraviti prepise, i uputio Šimu, da se ne odalečuje bez njegova dopuštenja iz Trogira. Uostalom, ne će to ni moći: bit će pod paskom.

- Prokleti Cimbri i Teutoni! - brundao je Šime silazeći niza stepenice kotarskog poglavarstva.

Došavši u Trogir dočeka ga u trijemu zabrinuta Bimba. U ruci joj je drhtalo jedno pismo. Njegovo pismo Jani, vraćeno od pogranične cenzure. Na njemu pečat i natpis: »Postverkehr mit feindlichen Staaten unterbrochen. Retour an den Zusteller.«

Sad je tek Šime vidio, kako su događaji zagrabili u njegov život. Znao je, da je ulaskom Engleske u rat onemogućen njegov polazak u Perth, na koji se u zgodan čas spremao, - ali da ne će moći Jani pisati ni od nje dobivati vijesti, to nije očekivao.

Za čas ostade neodlučan, a onda pograbi staricu ispod koljena i preko leđa; da joj je štaka ljosnula na pločnik, pa je velikim koracima odnese preko stuba. Došavši u salon sjede u fotelj, zadržavši je na krilu kao malu djevojčicu:

- Bimba, - reče kao da vapi za pomoć, - ona može i umrijeti, a ja to ne ću saznati! Htjet će da me vidi, a ja ne ću moći da odem!

- Sve će to brzo svršiti, - reče stara brkajući tankim, suhim prstima njegovu kosu, - a onda ćeš poći tamo i dovest ćeš je kući.

Ali sve su nade bile puke iluzije. Rat je zaintačio i svaki dan donosio nova iznenađenja, nova beznađa, povećavao očaje i podivljavao raspoloženja. Nisi više bio među ljudima, nego među zvijerima. Ne na lijepoj božjoj zemlji, pod suncem i oblacima, nego u paklu, pod mržnjom i otrovom. Šta je Šime pretrpio kroz te dane i godine, koje nisu nalazile kraja, to se ne da opisati. Taoštvo, internacija, fronta, prostrijeljena prsa, lazaret, majčina smrt, kojoj nije prispio ni oči zatvoriti, tifus, sanatorij - i neumorna, desperatna čežnja za Janom, obavitom u potpuni mrak.

Kamo god je išao, stradao i bolovao, uvijek je bila uz njega. Ona ga je vidjela umirati i oživljavati, ona mu je bila hladni napitak u vrućicama i topli plašt u studenim noćima. Hostija u pričestima i sveto ulje u posljednjim pomazanjima. Išla je kraj njega, sitna, s klecavim koljenima, u svom putnom pepita-mantlu s pelerinom, slična na mali srebrni ciborij, kad je prolazio kroz ratnu vatru i pala uz njega, kad je, ranjen, klonuo i zaostao. U tifusnom deliriju ležala je uza nj nepomična u svojoj zračnoj, staklenoj škrinji, ispružena i voštana kao sv. Klara, a on je htio da klekne preda nju. Ali nije se mogao maknuti.

Bezbroj puta čuo je, kako mu govori:

- Tko pere kraj ove česme, plaća škudu i gubi rublje! - Tko je pomutio moje misli? - Ja se trapim za vas! - Ako me zaželite, dođite!

A on se oduševljavao, htio da ustane i da pođe. Ali svuda čuvari i straže, srušeni mostovi, zatvorene granice. A iza granica, neprijatelj.

Neprijatelj tamo, gdje je Jane! Jane, dobra kao kruh od brašnova cvijeta, koga on nije već davno okusio.

Ali ne boj se, dijete, podignut će se mostovi i otvoriti granice, ući će dobri neprijatelj, a vozovi će donijeti kruh od brašnova cvijeta i pozdrave tvoje riječi, i suzne rupce osušene i nade uskrsnute.

Upravo dan prije primirja vratio se Šime u Trogir, u svoju osamljenu kuću. Zeleni su kapci bili zatvoreni: hrastova ulazna vrata zaključana. On primi za glomaznu kvaku i zastade časak. Kao da mu se nije htjelo ulaziti. U isti tren kroz jedan od onih dvaju okruglih otvora nad vratnicama izvuče se napolje žut mačak. Stari njihov Disi-Disi, koga je Bimba toliko voljela. On prijeđe rukom preko nakostrušenog mačkova hrpta. Uto se javi s prozora druge kuće susjeda:

- Joj, rašpe dospiveni! Konte Šime! - I nastavi:

- Subito, subito, konte Šime, u mene je ključ!

Kao zatvoren lav vrzao se Šime teškim ukočenim koracima po praznim prostorijama stare palače. Tražio je posljednje materine uzdahe i činilo mu se, da ih čuje, kako se protežu iz sobe u sobu, kroz koridore, niz stubišta i svejednako lete za njim:

- Šime, Šime moj! Šta će biti s nama!

I bilo je svašta s njima. On je umirao i uskrisivao, poput onih lutčica, koje takneš pa skaču, a poslije malo opet se strovale na zemlju i miruju, - a ona se svemu uklonila, bez protesta i bez žamora. Na njezinu visokom kožnom naslonjaču, porubljenom čavlićima s bijelim glavicama, na kome je umrla, leži i prede stari Disi-Disi.

Šime nije izlazio nikuda.

S ulica je dopirala do njega često buka demonstranata, pjevanje otpuštenih vojnika i grohotan smijeh, koji je nastajao, kad je pala koja ploča ili grb, što su podsjećali na vlast, koje je nestalo. Svaki je čas netko dolazio k njemu. Molili su ga da uđe u provizorno upravno gradsko vijeće, a kad nije htio da se primi predsjedništva, zatražili su, da im dopusti izvjesiti zastave na njegovoj kući.

- Ovdje još leži mrtvac, - reče on, - pustite me, da ga ukopam.

I narodni su izaslanici odlazili respektirajući njegovu žalost. Poslije dvije-tri nedjelje dobio je Šime malen paket iz Pertha. To je bio odgovor na njegovo pismo Jani, koje joj je uputio, čim su se otvorile granice. U paketu je bila drvena škrinjica s ključićem, što je visio o konopčiću, kojim je bila privezana škrinjica. Pod konopčićem pismo s natpisom u dugačkim, klinastim, odlučnim slovima:

Mr. conte Simeone Simeoni.

Pismo staroga Skinnera. U kratkim francuskim rečenicama, u svakom retku po jedna. Samo je natpis bio engleski:

»Dear Conte Simeoni...«

Šime je samo preletio okom hartiju, što je u njegovoj ruci sve to rapidnije podrhtavala. Uhvatio je pojedine izraze:

»Missis Skinner je umrla malo dana nakon povratka iz Assisija. (20. jul. 1914.).

»Jane se onda osjećala dobro.

Bila je preko godinu dana u vojničkoj bolnici, u Perthu, kao sestra.

»Onda je obolila.

»20. nov. 1917. umrla je na mojim rukama, spominjući u zadnjim časovima vaše ime. Ne prezime, samo ime.

»Ona sada leži u našoj grobnici na groblju u Perthu.

»Zakopana je u mantiji Klarise, u staklenom lijesu, salivenom u našoj tvornici. Tako je sama željela.

»Tko god hoće da je vidi, može.«

Ujedan tren napuniše se prazne prostorije palače Simeoni očajnim jaukom. Šime je kričao kao ranjen jelen.

- Jane! Jane! Jane!

U tijesnoj trogirskoj ulici sakupljao se začuđen svijet, a nitko nije razumio šta mu je. Mnogi su mislili, da je konte Simeoni poludio.

- To je od patnja u tamnici i bolnici!

- Žali za materom!

- Ja sam odmah vidjela, da on nije pri sebi! A kroz zelene kapke rasipali se krikovi:

- Jane! Jane! Jane!

Čitavu je noć probdio Šime nad sadržajem one škrinjice iz Pertha. To su bila Janina pisma, što mu ih je pisala, a nije odašiljala. Jer su granice bile zatvorene.

Ona ih je spremala, da mu ih sama preda, kad se granice otvore. Kad dođe k njoj. Jer ona zna, da će on doći, da je vidi. Pa da ona i umre, on će doći, da je vidi.

Na treptaju svijeća strujila su uglasta Janina slova pred njegovim očima. Šaptala čudnim, nečujnim glasom i toplim mislima. On je pritom vidio njezine umne i svijetle oči i osjećao na laktu njezinu umornu ruku.

- Vratimo se u Assisi, - veli ona, - tamo je ljepše.

Kao ono kad su gledali Pinturicchia, u kapeli Baglioni, u Spellu.

Bilo je već jutro, kad je Šime pročitao posljednje pismo. I svijeće drugoga kandelabra već su dogorjele. Kroz kapke se uvlačio dan i realnost. Prestao je Janin šapat. Njezine su oči zatvorene.

»Izdala sam vas, dragi prijatelju, i otići ću prije neg vi dođete. Ali šta ćemo, kad sve traje tako dugo. Beskrajno.«

To su bile njezine posljednje riječi.

Nekoliko mjeseci kasnije bio je Šime u Zagrebu. Očekivao je, da će dobiti katedru na univerzitetu za komparativnu književnost. Odluka se odgađala, jer su, kao što to obično biva, započele neke intrige i protekcije. Ali sve je bilo uzalud. Šime je postavljen za izvanrednog profesora i počeo s predavanjima.

Rad i rezignacija dovedoše ga u kakav takav ekvilibrij. Pomalo se pridizao i osvježavao. I doticaj sa studentima, koji su dragovoljno s njim radili i interesirali se za njegova razlaganja, dao je malo elana njegovim raspoloženjima. Činilo mu se, da mu je onako kao raspucanim zidovima, koje zidar obljepljuje vapnom i učvršćuje gvožđima: pa dok traje, traje. Za život je dosta.

Na mahove je zalazio i u društvo. Ne na zabave ni svečanosti, ali katkad pogdjegdje na čaj ili večeru. Kod kojeg kolege profesora, kod kakve dalmatinske familije, ili najčešće kod jednog slikara, s kojim je bio dobar još u Beču, prije rata, kad su ondje studirali. Tamo je najradije zalazio, jer nije bilo nikad mladih djevojaka. Samo gospođe i gospoda.

Djevojke su ga smetale. Ona arogantno-bučna afirmacija njihove nazočnosti, sa svim atributima koketerije i samodopadnosti, išla mu je na nerve. Pogotovo ona njihova poslijeratna neženiranost, s kojom su govorile o svemu i svačemu s ekvivoknim aluzijama i posmjesima, koji su djelovali na nj kao da je slučajno ušao u garderobu artistica prije špektakla ili u budoare demimondenkinja prije ekshibicije. To ga je uvijek sililo na prispodobu s Janom i srdilo ga, što je, pa makar to bilo samo u mislima, dovlačio u takvo društvo.

Jedamput mu je jedna djevojka rekla:

- Ne čini li se i vama, kad vi muškarci prije braka upoznate toliko žena, da je pravo, da i mi žene koješta doživimo i ne dođemo u brak kao naivne guščice?

Šime je odgovorio skoro brutalnim tonom:

- Ako je to pravo vašem budućem mužu, onda je, vjerujte, pravo i meni!

Druga ga je zapitala:

- Zašto ne plešete? Mene vam ples zna tako uzbuditi, da bi najvoljela zagrliti svoga plesača.

- Takve su stvari rezervirane za bračnu sobu, mlada damo, - reče otresito Šime. - To vam je već davno mogla reći vaša mama.

Kad ga je na jednoj večeri kod onog slikara zapitala jedna gospođa:

- Dragi konte, zašto se ne ženite? U Zagrebu ima toliko lijepih djevojaka!

Šime abruptno odvrati:

- Tražim jednu djevicu.

- Ovdje je ne ćete naći, dolaze same gospođe.

- Možda prije nego među djevojkama, - reče Šime sa sarkazmom. Druga jedna gospođa, koja je to čula, upade u njihov razgovor:

- Začudo, vaš je paradoks najjednostavnija istina. Pogledajte onu gospođu tamo, što se razgovara s onim visokim gospodinom u crno-crvenoj kravati. Poznajete li je?

- Večeras je vidim prvi put, - reče Šime. - Bio sam joj predstavljen, ali nije rekla svoje ime.

- Mnoge žene to čine namjerice. Slijedeće bi se nedjelje moglo desiti, da vam moraju reći drugo ime, - reče zlobno ona druga gospođa.

- Za ovu to ne vrijedi, - prihvati prva. - To vam je gospođa Giga Barićeva. Žena, kakvu vi tražite. Djevica.

- Šta velite! - reče Šime nepovjerljivo.

- Virgo intacta, - šane važno prva.

- Ili: skoro! - nadoda frivolno druga.

Tako je Šime doznao za peripetije Gigina braka. Bar onoliko, koliko se o tom pripovijedalo u društvu, sa svim mogućim glosama i primjedbama, dvoumicama i pikanterijama. On je iz svega toga sam iskonstruirao istinu, koju je zaodjeo u optimistično ruho, jer ga je i tip i situacija te žene vrlo zanimala. To se zanimanje pojačalo, kad je malo kasnije imao prilike da se upusti s Gigom u razgovor.

Pogledavao ju je, kroz stisnute trepavice, na mahove, kao što to čine kratkovidni. Govorila je vrlo prirodno i temperamentno, ali u ugodnoj distanci. Zapravo i nije govorila, nego brbljala u prilično raznolikoj skali tonova, kojih je bilo više nego misli. To mu je ugađalo. Njezine su oči potamnjivale, što su dulje gledale u nj. Svako malo vremena smočila bi jezikom usne, koje bi onda odrazile maličak električnog svijetla s lustera. Tijelom se držala, u večernjoj haljini bez rukava, ponešto kapriciozno i uvinuto, kao kakav barokni svetac bez velike draperije, ali s mnogo šarma.

Prvi put poslije toliko godina što je uopće promatrao jednu ženu. To jest, što se na njoj zaustavio. Možda je to bilo s razloga, što je Giga imala tako čudnovatu prošlost, a možda je i Giga sama djelovala tako, da je nije mogao mimoići i pregledati. Svakako nije mu bilo mrsko, kad mu je tokom razgovora rekla:

- Dođite k meni jedno popodne slijedeće nedjelje, ako nemate ljepše zabave. Dosta da telefonirate i ja ću vas čekati.

Ali Šime nije otišao k njoj ni slijedeće ni ikoje druge nedjelje dugo, dugo poslije toga. Prije svega ona njezina riječ: »Dođite k meni!« - podsjećala ga jednog poziva, koji je odavno primio, a nikad mu se nije odazvao. A drugo: šta će on kod te žene? Zar da bude i on jedan od onih, za koje se pripovijeda, da se otimaju za njezinu ruku? Da se vrze oko nje, kao jedan od prosaca oko Penelopine kudjelje? Da joj prikraćuje vrijeme čekanja slušajući njezina pjevuckala pričanja i promatrajući je, kako oblizuje svoje usne?

- Žao mi je vrlo, gospođo, ali do zime ništa, - rekao joj je na telefonu. - Odlazim sada kući, da prigledam svoje polje, a onda idem u inozemstvo na nekoliko mjeseci.

- Mogli ste bar doći da mi rečete zbogom!

- Ne ćete se srditi, ako vam to rečem kroz telefon? Zbogom.

- Pa dobro je i tako, - reče ona. - Sretan vam put!

Klizao je Orient-Express padskom dolinom tempom najnestrpljivijeg mahnica. Šime je sjedio u vagonrestoranu, polagano jeo svoj ručak, ali u sebi je gonio i tjerao ritam kolesja na što veću brzinu.

Naprijed! Naprijed! Naprijed! To je puž, to nije Express. Lože papirom, a ne ugljenom. Trebalo bi benzina, elektriciteta, dinamita. Trebala bi krila.

Uz njegov mali stolić, njemu vis-a-vis, ručava jedna dama, neodređena doba, s prsima, koje joj prekrivaju tanjur, i podvoljkom, što izgleda kao Dunlop-guma za automobilske kotače. Žao mu je, Madame Dunlop, - ali balast, balast. To zadržava, zakasnit će se. Čitav voz stenje kao umorna životinja i škripi, napreže se, crknut će nasred puta.

Šime baci pogled na druge putnike i konstatira, da ih ima nekoliko, što nisu daleko ispod stotine kilograma. Izgleda kao urota. Balast čitavog svijeta skupio se u taj gracilni vagon, koji izgleda da će se pod tim teretom raspasti kao igračka.

Uto pristupi k njemu poslužitelj s jelom. Šime ga i ne pogleda, samo uzevši onako s reda jedan komad upita:

- Jesmo li u zakašnjenju?

- Ne, gospodine. Točni smo, na minutu.

- Dieu merci! - reče više za se Madame Dunlop. Čini se, da se i njoj žuri. On je mislio: ide ona na ljetovanje, na jezera, u Alpe, na more da se kupa, da smrša, da se ne znoji. Ali eto: i njoj se žuri. Ima i ona nekoga tko je čeka, tko je zove, komu nestrpljivo hiti.

Iznenada, među dva zalogaja, podigne oči na Šimu i upita ga, s posmijehom koji je kao oštar nož razrezao salo njezina lica:

- Putuje li gospodin daleko?

- Vrlo daleko, Madame. Preko Kanala.

- Onda nas vodi put zajedno do Pariza. Imam tamo sina studenta, koji je iznenada obolio. Još čitavih dvadeset sati! Vječnost!

Šimi je bilo žao, što ju je u sebi nazvao balastom. Sjetio se svoje Bimbe, koja bi, jednako kao i ova gospođa, bila prešla pola svijeta da ga obiđe.

Madame Dunlop pojede dva zalogaja i opet diže svoje lice, razrezano posmijehom i crveno kao dinja, prema Šimi:

- Idete li i vi nekome u pohode?

- Jest, Madame.

- Izgledate zabrinuti. Možda i vi idete k nekome, tko je bolestan?

- Ne, Madame. Mrtav je.

Madame Dunlop se ganula. Njezino se meso oko vrata objesilo kao automobilska guma kad propušta zrak. Oči se zacaklile. Male, nabujale ruke sa zdepastim prstićima ispustiše nož i vilicu, primiše servijetu obrisavši njom usta i malko omaštenu bradu. Onda reče sva u neprilici, skoro s jecajem u grlu:

- Ne zamjerite mi. Moj nemir me čini indiskretnom. Da sam znala...

Šime odmahne rukom i ne reče ništa.

Sjetio se u taj čas starog Skinnera, njegovih kvadratnih zubi i idisinkrazije prema poznanstvima na putu. Pa eto, on ga sada zacijelo nestrpljivo očekuje. Njega, koji je također samo poznanstvo s puta. Stranca iz zemlje, o kojoj se malo zna, o kojoj se katkad i zlo govori, a u kojoj bi radije znao svoju Jane, nego ondje gdje je sada, ili bilo gdje drugdje.

Do kraja ručka nije više Madame Dunlop progovorila ni riječi. Ni Šime. Imali su, čini se, dosta svaki svojih misli.

On se prvi digao i otišao u svoj kupe. Pušio je i gledao napolje na pejsaž. Čisti, sunčani ljetni prostori sve do Alpa, koje su modro bjelucale, kao da su od stakla. Prolazio je on već tuda, zna on taj kraj.

Približuje se Verona. Izgleda već prepoznaje tornjeve. I mrke čemprese u Giardino Giusti. Napokon stare zidine i bastione. Dvije tri minute na kolodvoru. I naprijed. Samo naprijed. Još čitava noć. I dan. I opet čitava noć. Još veća vječnost, nego ona od Madame Dunlop.

Čim je vlak pošao, rekao je kad će se pojaviti Garda. Činilo mu se dugo, što ga nema. Ne zna zašto, ali je mislio, da se jezero vidi, čim se izađe iz Perone.

Napokon Peschiera. I jezero u suncu kao velika ravnica od metala. Eno se protegao u vodu Sirmione, kao kakav plivač sa svojom razbarušenom glavom od sivozelenih maslina. Kako je onda bio mlad, kad je kroz njih tumarao i tražio Katullove tragove!

Sad će doći i Desenzano. Sjeća se, kako je nekad kao student putovao u Milan, pa kad se vlak tu zaustavio, iznenada uzeo svoju prtljagu i jedva je prispio da iskoči. Nije se mogao oteti čaru, koji ga je mamio.

A sada? Desenzano je tu. Ali on se ne miče. Jedna minuta čekanja. Vječnost. Dalje, dalje.

Brescia, Milano, - gdje je obećao Jani da će je odvesti, da vidi »Čenakl«, čudo koje umire, - i Lago maggiore s Borromejskim ostrvima, što se u sutonu njišu na površini kao vodene ptice s kljunom pod krilom, zatim duga, duga noć u tijesnoj posteljici waggon-lit-a, s nemirnim snima i besciljnim težnjama.

A onda, ujutro, Pariz.

Tko bi ikada rekao, da će doći u Pariz i da se ne će tamo zaustaviti ni jednoga dana? Da će proći kraj njega kao kraj kakva draga prijatelja, koga izbjegava, da mu se ne mora povjeravati? Pariz, u kome nije nikada bio, a u kome mu je sve poznato, u kome ga je sve privlačilo.

Tko dolazi u Pariz, taj donosi srce puno života. A on u svome ima nekoga, koji više nije živ.

Netko ga je pozdravljao na peronu i trgao iz misli. Madame Dunlop. Jedva se sabrao i odzdravio. Okrenuo se za njom i vidio kako hitro, kratkim korakom, nosi svoje krupno tijelo kroz užurbano mnoštvo. Domalo će biti kod svog sina.

I sjeti se opet svoje Bimbe, i kako ju je nosio na rukama. I kako bi je i sada rado nosio, pa makar da je i onolika, kolika je Madame Dunlop.

Na večer: London. Umorna, nestrpljiva sparna noć u jednom city-hotelu.

A drugi dan Expressom u Škotsku.

I opet jedan dugovječni dan. Sati se rastežu, nervi se rastežu, sav si kao kudjelja, iz koje netko prede bolne niti.

Očajno je takvo putovanje, na kojemu nije ništa senzacija. Svejedno što dolazi, svejedno što prolazi. Gradovi, mostovi, rijeke, tvornice, dimnjaci, zvonici, šume, polja, kolodvori, mali i veliki, sve bez imena, bez interesa, bez historije, bez sadašnjice. On je kao jedno pismo. Ili radije: kao jedna adresa. Jer da je pismo, nosio bi nekakav sadržaj, poruku kakvu, ugodnu ili neugodnu. Značio bi nešto. Otvorile bi ga nečije ruke, čitale nečije oči, i nad njim zakucalo nečije srce. Ovako: adresa. Samo adresa: Perth (Škotska).

Kasno uvečer ušao je vlak u kolodvor. Stari je Skinner stajao uspravno na peronu, s visokom glavom i s izbočenim zubima. Nije se ništa promijenio. Stisnuo je čvrsto Šiminu ruku i rekao francuski:

- Sretan sam što ste tu.

Šime je osjetio, kako starome vuku dršće glas i ruka.

- Ne ću da idete u hotel, - reče vuk, kad su se vozili u grad, - kod mene ima dosta mjesta.

Na stolu je bilo priređeno hladnog jela, ali ga Šime nije ni okusio. Stari natoči whisky.

Sjedili su jedan prama drugom, s netaknutim čašama pred sobom i šutjeli nekoliko trenutaka. Šime se bojao progovoriti, srce mu se zavuklo u grlo i tu lupatalo.

Napokon stari uze čašu:

- Čekali smo vas odavno. Dobro došli!

I ostali su možda čitavu uru tako pijući i monosilabizirajući kao dva posvađena dječaka. Ni jedan ni drugi nisu spomenuli Jane. Ni mrtvih matera. Ni prošlosti. Ni ičega, što je vodilo riječ na njih. Ali njihove su se misli samo njima bavile.

Stari je Skinner mirno sjedio, uspravan, s koščatim šakama na stolu; te su ruke bile visoke kao čaša među njima. Šime se tako zgrbio na visokom stolcu, da mu je nos visio nad čašom upijajući nehotice arom whiskya i držeći sklopljene dlanove stisnute među koljenima.

- Kada ste dobili moju depešu?

- Popodne.

- Inače liježete rano?

- Oko devet.

- Sutra ćete biti neispavani?

- Šta ne velite?

- Je li vaša tvornica daleko?

- Sve je ovdje blizu.

- Samo Trogir je vrlo daleko, - reče Šime malo življim tonom.

- Jest, Perth je vrlo daleko, - prsne stari Skinner kroz svoje kljove.

- Pa eto, sad smo tu!

- Hvala Bogu, tu smo! - zaključi stari i uze čašu.

U onoj tišini jasno se čuo šum njihovih gutljaja. Skinner je skoro grgljao, tako je naglo pio. Šime je odložio čašu prije i vidio, kako je krupna Skinnerova Adamova jabučica skakala naglo gore dolje po vratu kao po konopu onaj limeni majmun, kojim se djeca igraju.

- A sad da vam pokažem vaše sobe, - diže se stari.

I uđoše u dugi koridor. S jedne se strane redala vrata do vrata, a s druge strane vitrine krcate staklenog posuđa. Sve izabrani predmeti, što ih je ikad salila Skinnerova staklana. Ima tu rariteta, starih nekoliko vjekova. Zračne, tanke, fine fantazije u svim formama i bojama. Zdjele, čaše, pehari, kandelabri, lusteri, vaze, tanjuri, figure, groteske, kaprise. Jedan čudan svijet dražesti i hladne, djevičanske, stidljive krhkosti sakupio se tu, kao da se sklonuo od ljudskih ruku i kao da šapće kroz svoju transparentnost:

- Noli me tangere!

Uto otvori Skinner jedna vrata i reče:

- Uđite.

Čim je ušao, Šime je odmah znao: Janina soba. Nije vidio ništa, samo je klekao pred postelju i turio čitavo lice u pokrivač.

Stari je čekao pred vratima. Naslonio tjeme na zid, digao otvorene oči uvis i ostao tako kao drvena svetačka statua, sve dok nije osjetio Šiminu ruku na podlaktici.

- Ah, da, - reče došavši k sebi, - to ste vi.

Drugi dan ga je odveo na groblje.

Obiteljska grobnica Skinnerovih izgleda kao mala gotička kapela, pocrnjela od vremena, s uskim, visokim prozorima i naslikanim staklima. Kad su se brončana vrata za njima zatvorila, prebaci stari Skinner čipkasti stolnjak s oltara i podiže srebrni relijef, što je pokrivao prednji dio. U dubini, osvijetljenoj nevidljivim električnim žaruljama, ležala je u staklenom kovčegu, odjevena kao Klarisa, Jane. Njezine dugačke crne trepavice bacale su sjenu sve do podočnjaka i izgledalo je, da se miču: kao da će sad otvoriti. I prsa kao da dišu i pridižu sklopljene ruke. A i usne se krenuše malko, kao da je u taj čas progutala pljuvačku.

Oba su čovjeka klečala rame uz rame, na kamenoj stepenici pred oltarom i ostala tako dugo, kao da čekaju, kad će ona progovoriti.

Ali ona nije progovorila.

Slijedeće je zime počeo Šime zalaziti Gigi Barićevoj. Najprije onako, da se malo rastrese, a onda, pošto joj je u jednom času neutješenosti povjerio sve peripetije svoje mistične ljubavi, jer je mogao s njom govoriti o onome, što ga je najviše zanimalo.

Osim toga imala je Giga, u bližem kontaktu, nešto što je Šimu privlačilo. Ona jednostavnost i prirođenost, koju je tako volio kod Jane, s mnogim nijansama u gesti i tonu, koje su često bile slične Janinim. Jednako i njezina melankolična dispozicija, u kojoj nije bilo ni trunka poze, s inteligentnim, rezigniranim posmijehom, koji je više bio u očima, nego u crtama lica, kao kod Jane.

Ali i izvan ovih momenata, koji su u Šimi evocirali jednu dragu uspomenu, Giga mu je imponirala prije svega time, što je pokazivala veliko razumijevanje za njegov osjećajni život, koji je on inače ljubomorno sakrivao i dosada jedino svojoj Bimbi saopćio.

On je znao, kako ima vrlo malo ljudi, koji bi njegov sentimentalni roman držali za nešto lijepo i duboko ljudsko. Kadgod je pomišljao na to, šta bi se ovdje ili ondje reklo o tome, vidio je već unaprijed sumnjive i nepovjerljive posmijehe, ironične grimase i čuo porugljive ili frivolne primjedbe.

Jane: molim vas, tuberkulozna fantazija, religiozna manija, histerična i anemična puritanka. Tipičan primjer.

On, Šime: dijete bigotnoga ambijenta, dekadent i raznježen po krvi i rasi s baštinjenim uskim pogledima, koji ne shvaća, da je onaj religiozitet samo plašt, kojim se prikrivaju urođeni instinkti.

Drugi tipičan primjer, molim:

A ono, što su oni doživjeli: romantika i kolportaža.

I sve to još danas, u vrijeme jazza, radija, aviona, otrovnih plinova, Madona spavaćih vagona i raketa do devetog planeta.

A kamo li: Klarise i frančiskani! Staklene škotske djevice i trogirski vitezovi!

Giga, opterećena i sama čudnom jednom historijom, koja je također izazivala kod mnogih ironična klimanja glavom i perpleksna i glupa podizanja čeonih nabora, primila je Šimina saopćenja s toplim suosjećanjem. I ne samo to, ona je zaviđala Jani, što je sa svojom vjerom otišla s ovoga svijeta i znala, da će njezin dragi prije ili kasnije doći k njoj, a ne će očekivati ništa od nje, niti će od nje išta tražiti.

Kako bi ona htjela, da i s njom bude tako!

Sve je to dakle Šimu priklanjalo Gigi i pomalo ga tako privezalo uz nju, da je bio najzadovoljniji, kad je bio uz nju. Ona doduše nije bila Jane. Ali dio Jane bio je u njoj.

Napokon se i taj dio počeo gubiti. Preko staklenog kovčega stala se spuštati čipkasta zavjesa i govorio je sve manje o njoj. Kad ju je Giga spominjala, Šime je rjeđe nadovezivao i onda izbjegavao razgovor. Pogled njegovih misli nije se više tako rado obazirao natrag.

Giga je to opazila i osjetila, da je to zbog nje.

Šime nije nijednom riječi izdao, što se u njemu događa. Ispočetka je i sâm pred sobom bio ženiran. Samo je počeo intenzivnije promatrati Gigu, da vidi, što dosada nije gledao. Ona se pred njegovim mislima poljepšavala. Kao da uskrsava. Kao da se izvlači iz neke mutne patine koja je na njoj ležala. Poput kakve freske, s koje vješta ruka oprezno struže naslagu premazana vapna.

I najedanput je zasjala pred njim. Zabliještila ga. Zrake iz nje stale se prosipati pred njim. Put se protezao pred njegovim nogama i on je gledao naprijed.

To se još pojačalo, kad je u ljetu ponudio Gigi svoju kuću u Trogiru, da tamo provede dva-tri mjeseca. On i onako radi nekih svojih studija ide u Provence-u, a ona nek pođe na more. Nek uzme svoju kuharicu i tamo gospodari, kako bolje zna. Ostavio joj je i svoj auto i šofera, pa neka obiđe svu obalu do Kotora. Neka proživi Dalmaciju. Možda će onda i njega bolje razumjeti.

Kroz ta dva-tri mjeseca razvijala se među njima čudnovata korespondencija.

Šime, u osjećanju, da se u njegovoj kući nalazi žena i tamo zapovijeda, upravlja i, hoćeš ne ćeš, misli na njega, pomišljao je, kako bi bilo dobro da sve to tako i ostane.

A Giga je više nego jedamput osjetila, kako bi rado bila tu domaćica i živjela za nekoga, koga voli. Pa iako ni on ni ona nisu to jasno jedan drugom pisali, a ono se ipak koji put nešto provlačilo među recima, što je odavalo njihova raspoloženja.

Inače su njihova pisma pričala najviše o onom, što su vidjeli na svojim izletima. Giga je uistinu osjetila Dalmaciju. Nije znala da to opiše riječima, koje su tako priručne snobovima, literatima i profesionalnim putopiscima, ali je njezino oduševljenje našlo poseban izraz. Dojmovi su bili direktni, bez afektacije.

»Neobično volim Vaš Trogir, - pisala je Giga, -, gdje se sve drži ruku o ruku. I ljudi, i kuće, i ono što je prošlo i ono što je tu. Čitav jedan lanac malih udesa i snova, u kome bi tako rado bila jedna karika i imala svoj vlastiti san.«

Drugi put piše iz Splita:

»Degutira me među ovim golemim zidinama, koje su stvorene da zaokruže jedan veliki mir, ova nametljiva buka. Ovdje svak hoće, da ga se čim više čuje i čim bolje vidi. Zato su se valjda i popele one moderne kuće na staru Dioklecijanovu palaču.« Šimina pisma bila su također jednostavna, ali opširnija. Ona su se ponešto samodopadno isticala u svojim velikim kuvertama s malom grofovskom krunom. Svaki put, kad god ih je listonoša donio, kao da vele: »Opet smo tu! - Vidite, kako često mislimo na vas! - Svaki treći, drugi, a možda i svaki dan!«

A u pismima opisi provansalskog pejsaža, gradova i spomenika. Ponešto kaleidoskopski, ali s mnogo verva, sve povezano s historijskim aluzijama, bez dociranja, interesantno.

Gigi, kad ih je čitala, pričinjalo se da čuje Šimu kako pripovijeda svojim malo nazalnim glasom, da vidi njegove komotne gospodske geste i gleda u njegove široke pupile. Ali intenzitet toga glasa, tempo tih gesta i sjaj u očima rasli su i padali već prema karakteru predmeta, o kom je pisao.

Tako je Šime predvodio Gigu u papinski Avignon i rimski Nîmes, kažiprstom joj zaokruživao lukove staroga Gardova akvedukta, vodio je k trubadurima na bizarni i zračni Les Baux, tremolirao o Petrarkinoj Lauri i čarobnoj Vaucluse, hodočastio k Svetim Marijama i na terasu, gdje je umrla Mistralova Mireio. Kad se je Šime vratio u Trogir, Giga je već bila u Zagrebu. Prije odlaska napunila je vaze cvijećem, zapalila kandilo pred Masonom u trijemu i ostavila na njegovu stolu ove riječi:

»Hvala Vam! Htjela bih se vratiti! Giga.« U listopadu došao je Šime u Zagreb. Donio je sa sobom dvije košare izabranog grožđa iz svojih vinograda i poslao ih Gigi.

Kad su počeli Gigini utorci, sjedio je i on s trogloditima, ebrejcima, Cimbrima i Teutonima uz Penelopinu kudjelju, prikraćivao njezino čekanje i uživao, kad bi god zapjevuckala nadimak, koji mu je donijela iz Trogira:

- Rašpe dospiveni!

Pri čemu bi uvijek hitrim jezikom prešla preko usana, kao gušterica koja je proždrla mušicu.