Giga Barićeva/1.4.1

Giga Barićeva — Advokat Mika (ulje)
autor: Milan Begović

1. Advokat Mika. (Ulje)

Giga odmota iz zavijena papira maleno platno s uljenim portretom:

- Ovo je prvi. Advokat Mika Peruzović. To je, Irina Aleksandrovna, onaj, koji se sinoć ponio onako sablažnjivo kao Maupassantov gospodin Morin. Ali nemojte ga suditi samo po onoj provali temperamenta. Doduše, nije ugodno sjediti kraj vulkana, kad riga vatru i lavu, ali nije moguće poreći mu poseban čar i zanimljivost.

I Giga je pričala sve što je znala o advokatu Miki.

Bio je jedan od onih ljudi koji idu kroz život sigurno, ali nipošto nabusito. Doduše, s laktovima u džepovima od kaputa, praveći sam sebi špalir kud god prolazi, ali bez guranja i navale. Jedni su mu se uklanjali, jer su ga poštovali, drugi iz one indolentnosti koja goni ljude da se ne suprotstavljaju nigdje gdje ne moraju, a treći su bili oni, kojima je suđeno da se uvijek uklanjaju. Tako je advokat Mika išao ravno i većinom bez zapreka naprijed. A ako su zapreke i došle, odalečivao ih je i izranjavao radije s taktom i blagošću nego surovom naprasitošću. Tek jedno nije znao: ponizno se provlačiti.

- Samo ne zaobilaziti! - bila je njegova deviza i imao je pravo. Njegov je otac bio gostioničar u nekakvoj blatnoj i neutješnoj slavonskoj selendri, gdje je mnogo kartao i ženskario, a nakon svoje smrti ostavio samo dugove i neutjerive vjeresije drugih bećara raspikuća. Odavno udovac, volio je najviše - osim karata i žene - svoga jedinca, kog je svakako htio iškolati i osloboditi »ravne Slavonije«, »zemlje ponosite«, pa makar sâm do smrti prosjačio.

- Bit ću prosjak, samo nek moj Mika bude gospodin! - znao je kliktati držeći na krilu kakvu žensku, dohvaćenu onako s reda, bez prebiranja; udarao je šakom kao za šalu i govorio:

- Moj će Mika u Beč na velike škole i neće on grliti kojekakve ovakve kao ja. Imat će on princesu, na svaki prst po jednu.

A Mika, malom svom dječaku, ako je slučajno bio uza nj, rekao bi:

- Mika, upamti, s kakvom se ženom družiš, onakav si i ti. Ja sam đubre, pa i volim đubre - al ti kad počneš, da ne biraš manje od princese! Stari Peruzović nije doživio da njegovu Miki dođe vrijeme da vodi kući princesu, jer ga je onog istog dana, kad mu je sin postao doktor, kod kartanja udarila kap. Gubio je toga puta, gubio sve do posljednje pare i izbacujući karte svom žestinom govorio:

- Nek vrag nosi sve! Meni više ne treba da dobijem. Nek odsada moj Mika dobiva! Meni samo preostaje da još jedanput zaigram, ali ne s vama lupeži jedni, nego ja i smrt, posljednji ferbl...

I puče mu pijana izreka u grlu kao žica na berdi.

Mika je dobio u Zagrebu mjesto koncipijenta kod jednog od onih starih predratnih advokata, koji su tražili svoje uzore u velikim evropskim reprezentantima svoga zvanja, osobito onima pariskim. To su bili većinom ljudi znanja i duha, načitani, poznavaoci stranih jezika i kultura, izvrsni govornici debateri, verzirani više-manje u svim područjima ljudskoga znanja. Procesi što su ih vodili, bili su dramatske senzacije, na koje je hrlila Publika i vraćala se s njih puna udivljenja. Klijentu, koga su oni branili, pretraživali su sve duševne trzaje i pa makar bio najokorjeliji zločinac, nalazili opravdanja za njegov čin u misterijama ljudskog bića, u neodoljivoj okrutnosti udesa ili neslomljivim zakonima osjećaja. Ali i u sitnim konfliktima svagdašnjeg života, u malim razmiricama i sukobima, znali su upućivati svoje klijente na velikodušnost i strpljenje, obzirnost i čovještvo. Ponosni, odbijali su sve sumnjive poslove i onda kad su vidjeli da im drugi otimaju popularnost i klijentelu. A i oni, koji su među njima bili manje skrupulozni u nastojanju da dođu do imetka i bogatstva, i oni su iskorištavali samo jače i moćnije, a štedjeli slabe i siromašne. Tražili su radije karijeru javnog i političkog života, do kojih su se uspinjali oportunitetom i kompromisima, pa se tako lišavali prigovora da zarađuju na tuđoj nevolji.

Mika je od svog šefa poprimio čitav gospodski stav i ponosnu dostojanstvenost, koje nije više nikad izgubio, usprkos brutalnim ratnim i poratnim vremenima, koja nisu nijednu kastu tako demoralizirala kao njegovu. On je odmah vidio da zvanje, kojemu se on hoće da posveti, uza sve svoje krutosti i tvrdoće, može biti humano i uzvišeno isto kao i liječnička, a katkad možda i više. I nastojao je da steče što više znanja i iskustva, ne samo u svojoj struci nego u svemu što je otkrivalo čovjeka i njegovo mišljenje, djelovanje i osjećanje. Čitao je neprestano, kad god mu je posao dopuštao. Velika biblioteka njegova šefa stajala mu je na dispoziciji. Zanimao se najviše za historiju, memoare, filozofiju, a napose je bio zanesen grčkom tragedijom, Shakespeareom, Rabelaisom i don Quijoteom.

Mika je također imao mnogo smisla za humor. Njegov je duh bio neiscrpno vrelo dosjetaka. Njegova je fraza bila uvijek umotana finom i diskretnom ironijom, njegov izraz bez banalnosti i nametljivosti, a misao puna i logična, katkad, većinom u replikama paradoksna.

Na njegovu krupnom, širokom, uvijek nasmijanom licu gotovo da i nije bilo obrva; s izbočenim zigomima, slavensko, bez balkanske opornosti, u koje su se uvukle dvije sitne smeđe očice, što su se lukavo izgurkavale ispod ponešto komotnih vjeđa, a sred koga se je pametno svjetlucao malen, ćubast i mastan nos. Tanke, obrijane i neizrazite usne otvarale se u razgovoru bez velikog tempa, pri čemu se je u stalnom ritmu dizala i spuštala gola bradica, naslonjena na dva debela podvoljkasta obruča.

Tijelom masivan, sa decentnim trbuhom, koračao je odmjerenim koracima, ne žureći se nikada, nešto zaduhan kao da inklinira na astmu.

Na ulici pozdravljao je dame velikim, galantnim komplimentom, raširivši svoje puno lice u jedan devotno-slatki posmijeh, koji je sezao od jednog do drugoga uha. Muškima bi samo zaklimao svojom mesnatom vrlo malom rukom, i to desnom, koja je uvijek bila gola, kao što mu je lijeva uvijek bila u svijetložutoj rukavici od jelenje kože.

Odjeven elegantno, uvijek po najnovijoj modi, bez ikakva pretjerivanja, osim malko napadnih kravata i koketnog rupca u lijevom džepu od kaputa, preoblačio se vrlo često, ne noseći nikad jutrom i popodnevom isto odijelo. Uopće: garederoba je bila njegova slaboća. Njegovi ormari bili su krcati kao u kakvog velikog glumca. Na tucete kravata, hrpe ovratnika, gomile košulja u svili, platnu, zefirima, popelinima, oksfordima, bezbroj čarapa i rubaca u svim bojama i vrstama. Cipele na desetke, kao kakva mondenka, kabanica, raglana, mantla, u svim formama, odijela za sve prigode osim za sport.

Bio je oduševljen protivnik svakog sporta. Uživao je samo u lijepim gospodskim utrkama, gdje ga je zanosio konj svojim krasnim tijelom, plemenitim elanom i poštenim natjecanjem, bez ljudskog nadmudrivanja i podmetanja. Mrzio je trkače, plivače, osobito plivačice, bicikliste, boksanje, a najviše nogomet. Nogomet mu je bio non plus ultra ljudske gluposti. Njemu je pripisivao svu dekadansu današnjega odgoja i ono besprimjerna neznanje, koje je tipično za današnju mladu generaciju.

- Nekad je čovjek stjecao ugled i popularnost glavom, a danas nogom! - znao je govoriti gledajući po dnevnicima i magazinima slike sportskih šampiona. A onda bi dodao:

- Rat i nogomet su dvije najveće katastrofe, koje su snašle kulturni svijet u početku dvadesetog vijeka. One su podivljale čovjeka.

Još jedan sport bio mu je nesmiljeno oduran: politika. On je i nju stavljao u rubriku sporta. Ne što bi ona po sebi bila nešto nepotrebno ili nezanimljivo nego jer je davala prilike da se istaknu najnevredniji.

- Čudnovato žensko - ta politika - govorio je

- rađa samu nedonoščad!

I držao se daleko od svih pokreta i političkih petljanija. Njega je vrlo zanimao nacionalni život i progres, bio je u duši iskren patriota, a to je i dokazao za vrijeme vrata; ali gadilo mu se društvo svih onih rabagasa, afarista, korupcionera, koji su na račun svoga patriotizma postali bogataši i silnici. On se kao austrijski rezervni oficir, predao Rusima i stupio u dobrovoljačku, četu, sudjelovao u svim borbama protiv centralnih vlasti. Kad je rat svršio, htio je u svom entuzijazmu ući u državnu službu i posvetiti svoje znanje i zanos svojoj zemlji. Ali kad je vidio, kako čitava masa ljudi prezentira domovini račun i traži nagradu za izvršenu dužnost, on je nešto iz bojazni, da ne bi tko i njega držao za vjerovnika domovine, a nešto iz gađenja nad tim, ostavio ministarska predsoblja i vratio se svome šefu u Zagreb. Posvetio se opet zvanju koje je zbog rata morao ostaviti.

Poslije malo mjeseci umre njegov šef, koji je bio udovac bez djece. U njegovu stolu ležalo je na Miku adresirano pismo, koje je ovako glasilo:

»Dragi Mika, kako znaš ja sam uvijek nastojao da svojim klijentima učinim samo dobro. Ima ih među njima i takvih, kojima čitava egzistencija ovisi samo o njihovu advokatu. Ja ih ne mogu prepustiti kome god. Ima nas danas na žalost svakakvih. Ali tebe poznam i znam kakav si, pa ti ostavljam svoju kancelariju sa svim poslovima u njoj, sve svoje pokretnine i knjige, koje si toliko volio. Pokretnine u mom stanu, ono malo zlata i srebra, kućicu i vrt kod Žavera unovči i upotrijebi za odgoj moga malog nećaka, sina moje sestre, i budi mu skrbnikom umjesto mene. U blagajni nalazi se u jednoj niklastoj kutiji 1015 komada zlatnog novca, napoleondora, austrijskih dukata, 10- i 20-krunaša, dolara i njemačkih maraka. To je zlato deponirao kod mene neki mesar, o kome ćeš naći podatke u onoj kutiji, neka mu ga sačuvam, dok se ne vrati iz rata. U slučaju da pogine, ostavlja meni taj novac. On nema nikakve potvrde - nije je htio uzimati. Do danas nisam mogao saznati šta je s njim. Sačuvaj taj novac i vrati mu ga kad dođe. Doznaš li da je poginuo i da nije ostavio za sobom ni žene ni djece, onda je novac tvoj i raspolaži njim, kako ti se svidi.

Ovo je moja posljednja volja.«

Tako se Mika odmah iz početka našao u sređenom i unosnom poslu, kome je on nastojao sačuvati isti onaj renome otmjenosti i besprijekornosti, što ga je imao za života njegova predšasnika. Za malo vremena postao je Mika uvažen i vrlo tražen advokat, proširio je svoje veze, ušao u uprave velikih poduzeća i banaka i stekao velik utjecaj. Nije se gurao ni nudio, ni nametao, ali nije se ni nećkao niti izvlačio dekorirajući se lažnom čednošću. Kad nešto nije htio, onda je to odbijao kratko i odlučno.

U poslovima nije poznavao kolebanja i uvijanja, a najradije se hvatao onih najzamršenijih. Gdje god se isticao kakav problem, tu se on s užitkom zadubio i zakačio. Pa je kao što je volio beznadne i bezizlazne pravne slučajeve i procese, koji su puni misterioznosti i jakih konflikata, tako je rado pred sobom imao vješta i pametna protivnika. Jednom se odrekao zastupanja u korist nekoga mladog branitelja samo zato što je protivnički zastupnik bio takav mediokritet, da mu se sažalio kad je pomislio kakav bi izgledao pred sudom, publikom i vlastitim klijentom, kad bi se on uhvatio s njim ukoštac.

Jednom, dobivši proces, jer je protivnikov branitelj bio potpuno nedorastao svojoj zadaći, uskliknuo je u sudbenoj dvorani, pred svima:

- Dragi kolega, samo šarlatan, kao što sam ja, mogao je dobiti ovakav proces!

Najkomičnije je to, što se taj gospodin, kasnije, kod apelacije, pozvao na ove Mikine riječi. I izgubio je proces r kod apelacije. Na stotine takvih anegdota kola o njemu po Zagrebu; sve one dokazuju njegovu pronicljivost duha i oštrinu zapažanja, zbog čega je toliko voljen i toliko izbjegavan u društvu. Ni suci ni državni odvjetnici nisu se osobito radovali, kad su znali da on sudjeluje u procesima, u kojima su oni zaposleni, jer on nije ni njih štedio. Znao je biti vrlo neugodan. Uhvatio bi se katkad za koji njihov izraz, za frazu, za gest i tako ih vrtio i komešao u smiješnim kapriolama svojih dosjetaka, ironije, sarkazma, paradoksa, da su se više puta osjećali upravo bijedni, usprkos dostojanstvu svoga zvanja.

Jednom je branio neku primalju, koja je bila optužena radi zločina pometnuća, kojim je prouzročila smrt svoje pacijentice, neke sumnjive djevojke. Državni odvjetnik isticao je pogubnost za društvo od djelovanja »tipova«, kao što je ona primalja. Pošao je tako daleko, da je upro prstom na buduće statistike pučanstva, koje će »zbog praktike ovakvih individua« pokazivati takav nazadak, »da će doći u opasnost obrambena snaga naše zemlje«.

Mika se igrao frazama državnog odvjetnika kao da bacaka oko sebe ping-pong kuglice:

- Uzevši u obzir entuzijastični elan rasplođivanja, kojim je obuzeta naša poštena i nepokvarena rasa, ne vjerujem da bi uništenje jednog luetičkog embrija, jer je konstatirano da je ona nastradala djevojka bila luetična, moglo i malo utjecati na statistike pučanstva naše zemlje, ili umanjiti kapacitet naše obrambene snage. Zapriječiti da se takav embrio razvije u čovjeku, visoko je moralno djelo i po tom je ova uboga primalja u pravom smislu riječi dobrotvorka čovječanstva. Ako je imala nesreću, da je pacijentkinja nastradala pod njezinom rukom, to opet nije kriva ona nego siromaštvo one jadnice, koja nije mogla potražiti iskusna liječnika, kao one dame iz boljega društva, koje zdrave i imućne, ne iz nevolje nego iz kaprice, neće da imaju djece ili kako se one u svom otmjenom žargonu izrazuju: »pankertije«.

Primalja je bila kažnjena samo na jedan mjesec zatvora radi prestupka što je nehotice i neoprezom ugrozila ljudski život.

Eto, takav je bio Dr. Mika Peruzović u svom zvanju, u odnosu s ljudima, u javnom životu. Tu ga je pratio uspjeh i, voljela sreća. Više sreća nego ljudi. Jer ne može se baš ustvrditi da je imao mnogo prijatelja. Uzrok je tome možda bio baš u njemu, jer nikad nije osjetio potrebe da se približi i povjeri ljudima, i jer je uvijek izbjegavao svaki intimitet s njima. Odbijao ih je i svojim superiorno-ironičkim načinom, koji iako nije vrijeđao, a ono je imao u sebi neki prikriveni prizvuk omalovažavanja. Već u samom njegovu nagovoru, popraćenom širokom gestom i blagonaklonim posmijehom, bilo je nešto od tog prizvuka. Razumije se da su ga ljudi slabo voljeli i stoga što su ga morali, i protiv svojo volje, vrlo uvažavati. A i što je bio neovisan i što nije trebao ničije pomoći. A, najviše stoga što je u poslovima imao uspjeha. Napokon bilo je još nešto što mu je oduzimalo simpatije ljudi: njegova spremnost da svakome, tko god je to od njega tražio, pomogne bez ikakva okolišanja ili prigovaranja. Pri tom bi se onda uvijek uozbiljio, nestalo bi s njegova široka lica dobroćudnog prezira, pa bi s velikom, mirnom gestom pripravno odgovorio:

- Zašto ne, drage volje! To je bagatela! - A onda kad je onaj odlazio: - Stojim uvijek na raspoloženju! Molim i drugi put!

I tko je jedanput tako dolazio k njemu, nije se više vraćao. Ni onda ako je već kvitirao primljenu pomoć. Mikina spremnost razoružavala je zauvijek i najbezobzirnije molitelje.

Koliko je god advokat Mika bio siguran u životu, okretan u poslu, spretan u općenju s ljudima, sa ženama je bio slab i nesiguran. Ne što on ne bi znao s njima razgovarati ili ih zabavljati i interesirati. Naprotiv, kao duhovit »causeur«, neumoran i galantan kavalir, bio im je simpatičan i voljele su ga vrlo, pozivale k sebi i otimale se o njegovo društvo. Kad je prisustvovao kakvim žurovima ili večerama, okupljale bi se oko njega najljepše i najizabranije. On je onda briljirao među njima: prosipao je svoje lijepe fraze i duhovitosti kao konfete. Imao je pri ruci sav kompendij modernog života i znao je sve, što zanima današnju ženu. On je bio upućen u sve tajne ženske mode i kozmetike, razumio se u sve vrste štofova i krzna, poznavao najmoderniji roman, najsenzacionalniji film, pjevuckao posljednji šlager, naučio najnoviji ples - iako je to bilo prilično naporno za njegovo krupno i neelastično tijelo - prisustvovao svakoj premijeri i znao sve tračeve, koje nije prenosio, ali je bio, kako se ono veli a jour, kad su se pretresali. Je li se takvo društvo nalazilo u kakvu restoranu, to je on častio sve najboljim jelima i pićima, većinom šampanjcem, a kad su se razilazili, sve je već bilo plaćeno. Mika je samo namignuo konobaru i bilo je u redu. Ako se dogodilo da dođe prodavač cvijeća, to je uzeo čitavo cvijeće i porazdijelio ga među nazočne gospođe. Muškarcima to nije bilo prijatno i kušali su da se revanširaju. Ali on ih je u tom uvijek znao spriječiti i rekao:

- Siromašni beskućnik i neženja, kao što sam ja, može samo ovako da se donekle oduži za ugodne večeri sprovedene u vašim kućama.

U takvoj jednoj prigodi netko mu je primijetio kako je ludo trošiti toliki novac za šampanjac, a on je odgovorio:

- Ja ne mogu sjediti kraj dekoltiranih dama i piti: špricer!

I išlo je uvijek dobro i glatko sa ženama, dok je Mika bio u društvu, jer onda je on znao šta će i kako će, ali čim se našao s kojom nasamo, koja ga je zanimala, s kojom je želio biti u društvu, kojoj je nastojao da uđe u milost, onda je to drukčije izgledalo. Postajao je plah, nervozan, ženiran kao kakav seminarist. Pravo čudo, kako se promijenio. I što mu je žena bila draža, to je bila gore. Kao da ga je uhvatila trema. Jednostavno nije nalazio prelaza u razgovoru. Pogotovo se gubio, kad je kušao da iskaže svoje simpatije za nju ili da unese u situaciju onaj intimitet, koji je potreban da se dođe do cilja. Doimao se u tim časovima tako komično da je postizavao obično protivan efekt od onog za kojim je težio.

Mika je bio previše pametan, a da ne bi shvatio kako je tada smiješan. I zbunio bi se potpuno. Desilo se stoga više puta da se digao i otišao, ako ga slučajno nije koji novi posjetnik izbavio iz te situacije ili ako njegova partnerica nije imala toliko nazočnosti duha, da svede u tok poremećenu konverzaciju.

A događalo se katkad i to, da je Mika ostavio sve preambule i ne opipavši prije terena izabrao onu metodu osvajanja, koje najmanje uspijeva, koju žene, sto imaju i malo ukusa, povrijeđene, odbijaju. Postajao je nenadano agresivan. Uhvatila bi ga neka momentana srdžbo na sebe, na ženu koja sjedi do njega, ili je to možda bila neka vrsta neodgovornog ludila ili potreba da se saopći, pa bilo to i najbrutalnijim načinom, i primio bi čvrsto njezinu glavu i obasuo je naglim i halapljivim poljupcima.

Tako je bilo i sinoć s Gigom.

- Dragi prijatelju Mika - rekla mu je ona, iznenađena - pa vi ste totalno poludili! Kako bi bilo da sađete na ulicu i da se tamo rashladite?

Poslije desetak minuta nalazio se na ulici. Možda je baš ta njegova plahost i nespretnost i bila glavni uzrok zašto se Mika nije nikada ženio. Prošao je davno četrdesetu, a još je bio neženja. U nekoliko je navrata htio sebi naći ženu. Pomišljao je na ovu i onu. Ali: ili su mu je spretniji odnijeli ispred nosa, ili je odmah iz početka sve sam pokvario. Ima već nekoliko godina što se bavi mišlju da oženi Gigu Barićevu. Ali tu je prije svega našao neriješene njezine odnose; onda se nekoliko njih, a među njima bilo je i mladih i ljepših od njega, otimalo za nju; napokon činilo mu se da se ona sa svima njima samo igra. A volio ju je vrle, nema sumnje, volio ju je više nego ikoju ženu dotada. To je on njoj i rekao, već nekoliko puta, naravno: na telefonu.

Ona se svaki put slatko nasmijala i gonila ga neka to kaže još jedanput. A on je, hvatajući od nevolje njezin ton, ponavljao jednu te istu frazu, u svim jezicima, koje je poznavao:

- Giga, ljubim vas!

Mika se prvi put sreo s Gigom u svojoj kancelariji. Bilo je to poslije rata, kad je nakon smrti svoga šefa on već bio preuzeo njegov posao i njegove klijente. Među tim klijentima bio je i Gigin otac, koji je umro po prilici u isto ono vrijeme, kad i Mikin šef. Dvije-tri nedjelje kasnije.

Giga je došla k njemu radi svoga nasljedstva, jer on je bio sada izvršitelj oporuke. A i u svim ostalim pravnim stvarima on ju je zastupao, pomogao joj da se oslobodi najamnika, koji nisu htjeli izaći iz njezine kućice, umjesto nje intervenirao kod ureda i vlasti, za porez, za takse, za sve i najmanje sitnice, koje tako besmisleno kompliciraju svagdašnji građanski život i ogorčavaju svagdašnji naš hljeb. Sve je to učinilo da se Giga sprijateljila sa svojim advokatom. On je počeo zalaziti k njoj, ne hoteći da se ona muči dolazeći k njemu i čekajući u kancelariji, ako je slučajno bilo drugog svijeta. Ti pohodi nisu bili strogo poslovni, jer je Mika svaki put nosio svojoj klijentici kitu cvijeća, ili kutiju slatkiša, kakvu knjigu, novu gramofonsku ploču ili kakvu drugu malenkost, sretan, kad god ju je mogao bilo kako iznenaditi i razveseliti.

Prve dvije-tri godine glavni predmet njihovih razgovora i briga bilo je pitanje: kako da se otkrije boravak njezina muža i je li on uopće živ. Veliki intenzitet i skoro fanatična nestrpljivost, s kojima je ona nastojala da se riješi taj problem, njezina žalost za izgubljenim čovjekom, njezina puna vjera, da će se on jednog dana bilo otkuda javiti ili bilo kada vratiti, nisu dopuštali Miki, da i pomisli na neko približenje toj ženi, za koju je već ispočetka osjećao mnogo više od poslovnoga ili društvenog prijateljstva. On je imao toliko respekta prema njezinoj nesreći, da je i sam trpio zbog one strahovite neizvjesnosti, koja je nju toliko mučila. On je doduše računao s time, da bi ona mogla postati njegova, ako se ne vrati njezin muž, pa je katkad i zaželio, da to tako bude, ali je ipak sve učinio i sve pokušao, mnogo se mučio i mnogo potrošio da sazna, šta je s Markom Barićem. On je stupio u vezu sa svim uredima Crvenog Križa, s biroima za potražnju izgubljenih ratnika, poslao jednog čovjeka u Rusiju, alarmirao konzulate i razne prijatelje u inozemstvu. Ali sve bez uspjeha.

To jest, imao je pritom zapravo i jedan uspjeh: našao je onog mesara, čiji je zlatni depot kod njega pohranjen. Poručio je, da bi se rado vratio kući, samo ne zna, hoće li mu biti dopušten povratak. Kad bi ga samo tkogod obavijestio i pribavio mu to dopuštenje. Mika se odmah za to pobrinuo, ali mesar nije dolazio. Možda su mu boljševici zabranili da se vrati, ili se nešto drugo dogodilo, pa sad ne može natrag.

Napokon se Miki učini, da se Giga pomirila sa sudbinom. Kao da je već rezignirala. Kao da su nagovaranja prosaca, a i njegova, da napusti vjeru u muževljev povratak, da se ostavi čekanja i da živi svoj život, ipak djelovala na nju. Ona je postajala veselija, nije ga više toliko tjerala da potražuje za Markom, obećavala je svojim kavalirima, da će se ipak jednom odlučiti da im odgovori na njihova nestrpljiva pitanja. Nedavno ga je zamolila da uredi što prije, da se službeno proglasi, kako je njezin muž nestao i umro. Tako je došlo da je i Mika s punom nadom čekao onaj odlučni utorak. Računao je sa svim onim, što je on za nju kroz ove tri godine učinio, i s time, što joj nitko od svih njih nije bliži od njega. On je već stekao neko pravo na nju. Ta se hipoteka ne da više tako lako brisati. Istina, on nije mlad, ali i ona nije više mlada djevojčica. Neki su doduše i imućniji od njega, ali i s onim šta on ima i zarađuje, dade se živjeti udobno i bezbrižno. A na koncu konca ona ga pozna dobro, zna kakav je čovjek, uvijek se s njime slagala, nikad nije među njima došlo do kakva velikog razmimoilaženja u pogledu životnih pitanja i shvaćanja najodlučnijih problema, pa što bi je moglo navesti da se ne odluči za nj?

Možda mu je u taj mah sinulo kroz svijest:

- Ljubav?

Onda se odmah zapitao:

- Za koga?

I pustio da mu prelete kroz misli onih šest konkurenata i mjerio ih je svakoga pojedince, a onda prema sebi, skrupulozno, s osjetljivom vagom svoga duha. Nije im oduzimao nijedne, ni najmanje vrline, rado je konstatirao njihove pogreške i manjkavosti. Bio je sretan, kad je već prvoga odbacio i zaključio, kako je isključeno, da bi Giga mogla voljeti takva čovjeka. To se isto dogodilo i s drugima.

I klicao je sam u sebi:

- Pa da! Takvi se ne vole!

Ali malo poslije opet se promijenio. Snuždio se, kao da su mu se polomila krila:

- Ali tko zna! Žene su katkad tako glupe!