Irina Aleksandrova Giga Barićeva —  Likvidacija
autor: Milan Begović
Advokat Mika (ulje)


III. Likvidacija

Nije Irina Aleksandrovna ni ispušila svoju cigaretu, a već je gospođa Giga došla kući. Irina joj pođe u susret i zagrli je s emfazom, ali odmah opazi, da je Giga nešto zbunjena i zabrinuta.

- Kako ste, draga gospođo? - klicala je Ruskinja svojim kreštavim načinom, i ne čekajući na odgovor: - Otkad vas nisam vidjela! Šta mi radite, mila moja? U čemu mogu da vam poslužim? Ne izgledate mi baš najbolje! Šta vam je?

- Sjedite, sjedite! - reče žurno Giga otevši se iz Irinina zagrljaja. Naredivši Franciski, koja je skidala ogrtač, da donese vino i kolače, obrati se Ruskinji:

- Nemamo mnogo vremena, a imam mnogo da vam kažem. Važno, sve vrlo važno, Irina Aleksandrovna.

- Samo pričajte, mila moja - prihvati Ruskinja. Sve vas slušam.

I sjede uz okrugli stol, na svoje prijašnje mjesto. Giga joj sjede vis-a-vis, na divan, uzme šibice i zapali sebi i njoj cigaretu.

- Imate li sa sobom vaše karte? - upita Giga.

- Imam, imam, mila moja! I karte, i kocke i sve što treba. Samo govorite.

Giga je govorila. Govorila je kako sve mora da se promijeni. Dosta je bilo čekanja i odlaganja. Ali sada najedanput više ne ide. Dok je mogla, držala se.

- Vi znate, Irina Aleksandrovna, kakva je bila moja vjera!

- Znam, mila moja, vjera do bezumlja!

Možda bi to išlo i dalje, a možda sve do potpune rezignacije, do starosti, do smrti. Vrlo lako bi se našlo još nekoliko gospode, koji bi također nastojali da je predobiju za se. Irina Aleksandrovna zna za njih sedam.

- Ja znam samo za pet.

Da, jest, lani ih je bilo pet. A Irina Aleksandrovna nije dolazila k njoj ima već godinu dana. Jest, jest, sad ih je sedam. I bili su složni u tom, da onda pođe za jednoga od njih. Za koga hoće. Smiješno je kako su složni međusobno. Samo onaj, koji je došao posljednji, nije pristajao ni na kakva ograničenja.

- U osjećajnim stvarima nema pogađanja ni popuštanja - rekao je on. - Gospoda mogu tjerati svoju galanteriju, dokle god žele, i pristati da se povuku, ako vide da su njihove šanse slabe ili nikakve. Ali ja se ne predajem. Žena, za koju se borim, moja je ili - ničija!

Ona je ostala u prvi mah zabezeknuta kad je to čula. Ali onda je odmah odgovorila:

- Žena je samo od onoga, komu se sama dragovoljno preda.

- Žena se otima - izazovno prihvati on.

Ostali su prasnuli u smijeh, a kroz smijeh padale su ironične fraze kao: - Polako, mladiću moj! - Ne živimo u vrijeme Ričarda Lavljeg Srca! - Ni Pipina Maloga! - Žena nije marvinče! - Tko će oteti ženu, kad žena neće! - Za otmicu se ide u Lepoglavu! - Tamo ćete naučiti, kako se pletu košare!

Ona, Giga, nije mogla podnijeti tog izrugivanja. Razumjela je vrlo dobro da je to bila otvorena ataka na njezino raspoloženje prema novom takmacu, koji je samo slušao, blijed i prkosan, čekajući da se protesti stišaju.

I ona glasno zavikne:

- Gospodo, mir. Gospodin Pero (tako se zove onaj posljednji, koga je još poznavala kao gimnazijalca, ali ga je kasnije izgubila s vida). - Gospodin Pero ima pravo. On zacijelo ne misli na otmicu u stilu srednjeg vijeka ni u stilu naše balkanske romantike, ili ako hoćete nešto moderno: ni u stilu wild-westa - on samo drži, da je ipak potrebita neka posebna moć, kojom se voljene žene otimaju bilo kome. Ta moć ne treba da se istakne argumentima, kao što su buzdovani, mačevi, kubure, revolver ili lasa. U personalnosti pojedinca leže neshvatljivi razlozi simpatiji, koja nas osvaja, mami i ako baš hoćete upotrijebiti onu ponešto brutalnu riječ, otima. Na koncu konca žene su većinom otete. Nekome, pa bilo kome: otete su.

I čitava je večer prošla u toj debati. Pero je briljantno branio svoju tezu. Ona je uživala. Pogotovo zato što je situacija oko nje zadobila posve novo lice.

Ti kavaliri sa svojim pretenzijama, sa svojim galantnim kontraverzama, paktiranjem, mafijskom solidarnošću podsjećali su je previše na nekadanje kotiljonske šablone, gdje su se kavalirski otimali tko će kleknuti na jastuk postavljen pred damu, ili na spiritističke seanse, gdje se čeka da se oglasi nevidljivi duh sa svojim odlukama.

Pero je donio veliku promjenu i u odnose gospode prosaca među sobom i u odnose prema njoj, a i u njezinim raspoloženjima. Gospoda nisu više bila onako lojalna među sobom kao prije. Počeli su pred njom ogovarati jedan drugoga. Intrigirali su. Dojavljivali joj sve što su mislili da bi moglo onim drugima naškoditi.

Postali su zanimljivi. U svom nastojanju da budu »otmičari«, imali su dražesnih momenata. Ona bi se bila vanredno svim tim zabavljala da se nije i u njoj počelo nešto mijenjati.

Pero je bio dosljedan u svojim principima. On nije propustio nijedanput, kad god se s njom sastao, da je tjera na odluku. Isticao je kako joj njezin »prosački ansambl« daje, tako reći, neku liniju frivolnosti, tumačio kako je to što ona čini samo taština, dokazivao kako je taj, iako pristojni intimitet s tolikim muškarcima, ipak neka vrst prostitucije i da ona pri tom gubi onaj šarm nepribliživosti, koji je ono najljepše što ima žena.

Njemu je na primjer odvratno primiti se telefona, nazvati njezin broj i čuti onaj mukli zvuk, koji znači: okupirano. Ona u taj čas, naravno, govori s nekim, pa svejedno s kim.

Odvratno mu je također dolaziti k njoj i sjedati uvijek na grijane fotelje, koje odaju da je maloprije netko tu sjedio, s kojim je ona bila jednako ljubazna kao i s nj im.

Odvratno mu je kad čuje kako joj jedan od one gospode svaki put, kad je tu, bar jedanput reče: - Giga, Giga, kako možete živjeti tako dugo bez muškarca! - a pri tom, naravno, misli da bi on bio najpodesniji da bude onaj, bez koga ona ne bi mogla živjeti.

Odvratno, kad je onaj drugi naziva »Ženom jedne noći« i pri tom aludira na prvu i jedinu bračnu noć, koju je ona provela sa svojim mužem.

Odvratno, kad onaj treći diže čašu i ispija u zdravlje one, koja je jedina dostojna da nosi mistično ime »Virgo virginis«.


- Sve mi je odvratno, gospođo Giga - govorio je Pero, - i ako to tako potraje, ja ću jednom otići i više se neću vratiti.

U prvi je čas ta Perina odlučnost izazvala njezin prkos, Pomislila je: - Aha, »otmičar« je već na poslu! - I već joj je bilo na jeziku: - Pa sretan put!

Ali odmah se ugrizla za usne. Prestrašila se. On bi uistinu mogao otići. I više ne doći.

Nije joj bilo mnogo do toga da netko prestane dolaziti, pa bio to on ili tko drugi, ali se bojala da se s Perinim odlaskom ne bi vratila ona prijašnja jednoličnost, u koju je bilo upalo njezino društvo. Tako je bar mislila u onaj čas.

Kasnije se uvjerila da je baš Pero bio onaj za kim bi joj bilo žao da ode. Radije bi pregorjela svakoga drugog nego njega. Možda ne toliko što bi joj on bio draži od ostalih, nego zato što je s njim nastao u njoj neki pokret, s kojim, je započelo uzlaženje iz mira i stagnacije.

Osjetila je da se približuje čas kad treba da obračuna s onim što je bilo, i da računa s onim što dolazi, Mnogi njezin čin bio je posljedica tih misli. Katkad je naglo učinila nešto, o čemu nije ni razmišljala, ali bilo je jasno da se odluka o tome već davno stvorila u njezinoj podsvijesti.

Sve su to bile stvari, koje su otkrivale kako se u njoj budi želja da pođe novim stazama.

Tako je prije malo vremena, bez ikakva prethodnog razmišljanja ili bilo čijeg utjecaja, dala službeno potvrditi smrt svoga muža, Marka Barića, o kome nije ništa čula ima već osam godina.

Kad je držala u ruci onaj službeni akt, osjetila se prvi put u životu slobodnom, neovisnom, gospodaricom svoje volje.

Kroz tolike je godine sa strahom pomišljala na to, da bi na ikojem komadu papira mogla pročitati vijest o Markovoj smrti, a sada je mirno gledala u ono službeno uvjerenje, koje to konstatira hladnim, neporecivim kratkim rečenicama:

»Marko Barić... proglašuje se mrtvim.« Dakle: nema ga više. I da ga ima, za nju ga više nema: ona nije više njegova žena. Da je i živ, za nju je mrtav: ona je samo njegova udovica.

Premišljala je zatim - bi li obukla crninu. Činilo joj se to vrlo ispravnim. Na koncu: on je za nju sada umro, ona je tek od ovog časa udovica, pa ne može da se odijeva u svijetle haljine, da nosi zlatno prstenje ni da se kiti cvijećem i vrpcama.

I obukla se u crno.

U svojoj bračnoj sobi, u kojoj nije nikad spavala, gdje je već osam godina čekao spreman bračni krevet na povratak muža, upalila je uljenku pred njegovom slikom. I okvir je omotala florom.

Sve, dakle, kao da je ovaj čas bio njegov ukop. Da izbjegne upitima i radoznalosti znanaca i prijatelja, otišla je na nekoliko nedjelja iz Zagreba, ne javljajući se nikome iz svoga utočišta.

Tamo je nastupila reakcija. Umjesto da se primiri i uravnoteži, stalo je mučiti grizodušje. Beskonačna predbacivanja, gađenje pred samom sobom. Dala je ukopati živa čovjeka, ubila ga vlastitim rukama, samovoljno ga izbacila iz svoga življenja.

Po čitave je noći plakala za njim i dozivala ga, kao da je može ćuti. Samo neka dođe, samo neka se javi, neka se vrati. Ništa ne znači onaj papir - samo da je on živ. Niti je ona udovica, ako je on živ. Kajala se za sve što je učinila protiv njega. Ne samo zbog proglašenja da ga više nema među živima nego i zbog površnog i frivolnog načina, kojim je ispunjala dugogodišnje iščekivanje na njega.

I poslije desetak dana nije mogla dulje podnositi boravak izvan kuće. Besanica je ubijala, a ono malo što je spavala bilo je ispunjeno tlapnjama i košmarima; zato je ili naglo skočila iz sna i kao mahnita hvatala daha, ili se budila polako kao iz letargije, sva slomljena, kao da je bila isprebijana, s okrutnim pritiskom u mozgu i u srcu. Možda će joj u vlastitom domu i vlastitom krevetu biti bolje.

Jednog jutra, a da se nije nikome najavila, vratila se kući. Čim je ušla rekla je Franciski:

- Franciska, tka god pita za me, mene nema u Zagrebu. Vi ne znate kad ću se vratiti!

- Gospoda su neprestano pitala za vas. Po čitav dan je išao telefon.

- Franciska, tko bio da bio, mene nema u Zagrebu. Jeste li čuli, Meni nije dobro i neću da vidim nikoga.

Zatvorila se u svoj stan i nije izlazila nikamo. Apatična za sve nije otvorila ni jednog pisma, koja su se kroz dane njezina odsustva sakupila u čitavu hrpu na njezinu stolu.

Uzalud je kušala da nešto čita, nije mogla slijediti sadržaja, a knjiga joj je ispadala iz ruke. Telefon je svako malo vremena cinkao, ali ona ga je ostavljala neka cinka. Ni Muči, razmaženi i toliko milovani Muči, nije uživao ni trunka njezine pažnje: pokunjen, uvrijeđen, vucario se okolo po danu, legnuvši sad ovdje sad ondje, ali ne nalazeći nigdje prave udobnosti. Više puta usred bijela dana spustila bi rolete na prozorima i uvukla se u najcrnji mrak.

Ništa ne vidjeti, nikoga ne čuti.

Kao da nema vremena, ni svijeta ni sunca, kao da nema ni nas, a ovo što smo mi, to je netko, koji gleda kako nas nema.

Najedanput se sjeti Markovih pisama. Otvorila je pretince na tabernakulu i izvlačila sveščiće lijepo poredane i konopčićem povezane. Na svakom sveščiću datumi: »Od - do -«. Na jednom uz datum: »Prva pisma«. To joj je on pisao iz Zagreba u početku kad se ono nisu mogli sastajati, i slao kriomice po sluškinjama ili prijateljicama.

Na svim ostalima uz datum: »Iz rata«. Ima ih nekoliko. Pisana većinom olovkom, na kojekakvom papiru i ratnim dopisnicama. Strašno i lijepo vrijeme!

A onda još jedan, posljednji sveščić: ispod datuma: »Prije vjenčanja«. Onda, kad je kao mlada gospođa došla u svoj prazni stan, silom rastavljena od muža, očajna, ali puna pouzdanja i vjere, očekujući, kad god je zazvonilo zvono na vratima, da je to on, koji dolazi, ili bar vijest od njega.

Sad je ponovo stajala nad tim ispisanim hartijama, ali s drugim raspoloženjem. Nije više živ onaj, koji je to pisao! Mrtav je - tako glasi službeni akt, mrtav je: potvrđuje čitav svijet.

I u njezinu srcu, gdje je dosada uvijek bio živ: mrtav je!

Onda je ulazila u spavaonicu, bacala se na netaknuta bračna uzglavlja i posipala ih udovičkim suzama. Sve jednako onako, kao što to biva, kad ženi umre muž: suze, očaj, praznina.

Nitko ne muže reći da ga nije oplakala. I pokopala. Sa svim onim što tome pripada: mrtvačka misa za upokojenje njegove duše, kojoj je ona prisustvovala, duboka žalost, napokon i korotni listovni papir. Jednoga jutra - bio je slučajno baš utorak - iznenadi je Franciska s velikom kitom cvijeća i pismom. Od Pere, koji piše da ju je vidio s jednog od prozora vladine palače, gdje se zadržavao po poslu, kako izlazi iz crkve. On će joj se a podne najaviti telefonom. U prvi mah odlučila je da se neće odazvati. I skinula je slušalicu s aparata, samo da ne čuje poziva.

Ali šta se više približavalo podne, postajala je nemirnija. Htjela je izaći da prošeta Tuškancem, samo da odoli napasti. Onda je odustala i stavila slušalicu na aparat.

Na koncu konca: zašto ne bi s Perom razgovarala? Reći će mu da se vratila, ali da želi neku vrijeme biti sama. Pa to će reći i drugima.

Samo: oni se neće dati otpraviti. Molit će, moljakat će napastovat će je, zvat će je neprestano na telefon, kucat će po njezinim vratima.

Najbolje je dakle, ne javljati se. I ponovno je skinula slušalicu.

Ali kad je bilo oko podne, uznemirila se kao iglica na busoli. Vrzla se amo-tamo oko stola, pritiskala prst na aparat, i svakih nekoliko minuta prisluškivala na slušalicu i napokon čula dva-tri puta:

- Halo! Halo! Halo!

Perin glas.

I tako je opet počelo.

Slijedećeg utorka imali su se svih sedam sastati kod nje. Kao da se nije ništa dogodilo. Pero je doduše izjavio na telefonu da neće dolaziti k njoj kad su ostali kod nje, ali ona ga je molila neka dođe samo još avaj put.

I sve one dane do slijedećeg utorka - a bila ih je još sedam - komešalo se u njoj koješta. Sve neke odluke, neki planovi, promjene. Sve nova, novo sve, što ima da dođe.

Budućnost! Budućnost! Budućnost!

O prošlosti ni spomena. Samo jedan mali humak negdje daleke, u pozadini, s tankim križićem, što se gubi u magli,; od humka hrli naprijed široka, bijela, ravna cesta, a uz njezine krajeve kameni signali poput onih što broje kilometre, ali na njima nema brojeva nego samo posmijeh. Svaki se smješka. - Posmijesi života! - mislila je ona. Otkad-dokad i po koji stup s tablom, kao oni natpisi što putnicima pokazuju smjer, a na njemu stoji ruka s upravljenim kažiprstom, kraj nje je natpis: - Ne okreći se! - Ne okreći se! - A guste brzojavne žice ječe s visokih stupova: - Vrijeme prolazi, požuri se! Požuri se!

Sve one dane makinalno, besvjesno činila je koješta, i tek sada shvaća zašto je to učinila.

Tako bi na primjer sjedila kod ručka i između dva jela nervozno čekala da Franciska donese slijedeće. Onda bi se digla, da uzme cigaretu i vraćajući se zaključala vrata svoje bračne sobe, a ključ stavila u jedan od pretinaca tabernakula. Odonda do danas nije više tamo ulazila. Uljenka se zacijelo ugasila pred Markovom slikom, ali ona nije na to mislila. Kad je drugi dan Franciska htjela pospremiti sobu, tražile su obje posvuda ključ. Ana se nije sjetila kamo ga je sakrila. Drugi put je prije spavanja, nakon što je ugasnula svijeće, skinula vjenčani prsten - koji nije nikad skidala s prsta - i stavila ga među stranice knjige, koju je čitala. Tu je ostao dva-tri dana, dok nije ponovo uzela knjigu u ruke. Začudila se otkrivši među stranicama prsten: sve te dane nije osjetila da ga nema na ruci, a nije mogla da se sjeti zašto ga je uopće skidala.

Tako je, prvi put nakon toliko godina, neki dan zaboravila proslaviti sa sobom godišnjicu prvog sastanka s Markom i prvog njihovog poljupca. Ta slava, doduše nije se izražavala ni u čemu svečanom ili bučnom, ali bi se još ujutro, u postelji, sjećala bolnim ganućem onog februarskog popodneva, kad se njih dvoje po gustom snijegu prošetalo oko Cmroka, gdje joj je obećao da će je čim prije oženiti. Drugi dan je odlazio u rat.

- I eto, Irina Aleksandrova - reče Giga tonom, kao da sama sebi nešto teško predbacuje. - Ja sam na taj dan zaboravila.

Još bi mogla nabrojiti nekoliko takvih stvari, koje su za nju dokazom da ima neka sila u njezinoj nutrini, koja tjera iz nje sve što je s Markom u vezi. Nekakav okrutan duh, koji bez pijeteta iznosi iz nje ono najljepše što ju je dosada ispunjalo.

Međutim se namjesto toga uvlačilo nešto drugo. Kako je ono maloprije rekla: planovi, kombinacije, sad ovakve, sad onakve, sad s ovim sad s onim čovjekom. Sve to onako na mahove, na preskoke, bez intenziteta, bez fiksiranja. Momentane predodžbe, koje bi izmjenjivale jedna drugu. Dvoumice, ispitivanja, mjerenja, kalkulacije, priviđanja, poređivanja, uvjeravanja, razuvjeravanja, kratke debate, pro i kontra: - Kako bi bilo ovo... Kako bi bilo ono... A što da je ovako... Šta opet da je onako...

I sve to nešto materijalističko, eksteriorno, bez nadiranja u dublje...

Kasnije se stvar izvrnula. Počela je da pretražuje, što ona znači za njih, za svakog pojedinog od onih sedam, koji čekaju na njezinu odluku. Koliko je koji voli, koji je voli više, koji najviše. Secirala ih je, prispodobljavala, sjećala se svega što su joj govorili, žrtava koje su joj pridonijeli ili htjeli pridonijeti, usluga, odanosti, obećanja. Pitala se koji će biti ustrajniji, vjerniji, nježniji.

Tu je onda zastajala. Tu ih je redom odbijala. Svi su joj strani i neugodni. Kad je samo pomislila da joj se netko približi usnama k licu, odmah je odvraćala glavu. Stresla bi se od jeze kad se sjetila da bi njihove ruke magle milovati njezine tijelo. Uhvatilo bi je gađenje na pomisao da bi morala biti potpuno njihova, pa i na trenutak.

Živjeti s kojim od njih, drugovati, snositi brige i svagdanje nevolje, njegovati ih, služiti im, oh da, to bi možda išlo, to bi se dalo, svakako - ali da te netko od njih uzme...

Za to valja voljeti. Bez ljubavi ona ne može biti ničija. Samo ljubav pomaže da se može podnijeti ono grubo, brutalno, životinjsko, što se u čovjeku javlja u takvim časovima. To joj je jutros potvrdio i franciskan.

- Ne čini se, Irina Aleksandrovna, i vama, da je to tako? - upita Giga iznenada Ruskinju, koja je gledala u nju sumnjivo žmireći očima.

- Sve žene ne misle kao vi, gospođo Giga. Mnoge možda misle, ali im je to teško ostvariti. Ne zavisi o nama kako se razvija naš život.

- Ja žalim takve žene - reče Giga. - Ja bih se radije ubila nego da budem nečija, čija neću da budem. A ubila bih i svakog onoga tko bi me htio uzeti na silu. Irini Aleksandrovnoj preleti smiješak preko napudrana lica. Giga je primijetila, ali nije ništa rekla. Prešla je dalje na svoje razlaganje. Pričala je sada, kako je kušala doznati kakvo je njezino raspoloženje prema svakom pojedinom. Voli li ona ijednoga, i koliko ga voli? Je li prema ikome njezin osjećaj nešto jači od simpatije, od prijateljstva?

Istina, neki su joj bili bliži, ako hoćete i draži od drugih, ali kako je sve to daleko do ljubavi.

Možda ima koji od njih koga bi mogla i voljeti, ali nije nikad na to pomišljala. Možda Pero, a možda i koji drugi. Valjalo bi ih bolje upoznati, biti s njima nasamo, a ne na tim njezinim sastancima, gdje je sve samo igra riječi, isprazna šala i površna zabava, da prije prođe vrijeme.

I ona odluči da ih pozove redom jednog po jednog, da ih prouči i iskuša, i da vidi kako se ona sa svakim pojedinim osjeća. Možda se između nje i jednog od njih stvori neko raspoloženje, koje bi moglo dovesti do kakve odluke, ta ona zna kako to biva, kad se nekog zavoli?

S Markom je bilo nešto sasvim posebno. Prije svega ona je bila još dijete, kad ga je zavoljela, nije uopće ni znala kako sve to izgleda u ljubavnim odnosima, niti je ikad zaustavljala svoje misli na tome kako izgleda u intimnosti muža i žene. Sjeća se vrlo dobro, da je često o tom počela misliti, a onda bi se njezine misli prestrašile i razbježale kao jato vrabaca, kad netko baci kamen među njih. A što se tiče Marka, on je išao za njom, pisao joj, čekao je pred školom davno prije negoli je ona s njim govorila. Ona ga je i voljela, prije negoli je s njim govorila.

Danas je ona potpuno druga, a oko nje je sve drugo. Muškarci koji joj se približuju, nastupaju odmah s nekim pravima i zahtjevima. Ima nešto nepodnošljivo i uvredljivo u onom njihovu: »Promislite dobro«... »Kajat ćete se«... »Vi ne znate šta gubite sa mnom«... »Molim vas, pa bit ćete moja žena!«... »Imat ćete sve šta zaželite«...

Ta je njihova prepotencija odbija i straši u isti mah. Osjeća da bi bila u njihovu životu uvijek nešto nuzgredno, a nikad glavno. Za onog advokata zanimljiv slučaj, za bankara vrijednosni papir, a za Dalmatinca orhideja u zapučku. I tako dalje. I tako dalje.

- Još smo manje mi za njih, mila moja! Stvar smo mi za njih! - usklikne Irina Aleksandrovna, evocirajući možda u sebi doživljena razočaranja i ponižavanja.

- Ali ja se ne dam, Irina Aleksandrovna! - čvrsto naglasi Giga. - Ja neću da budem ičija stvar, pa ne znam kako dragocjena, niti bih htjela da je čovjek moja stvar. Radije ako ga volim, da mu robujem, da mi bude gospodar. Moj gospodar, jest, ali ne vlasnik. Irina Aleksandrovna prinese čašicu s vinom k ustima i gucne dvije-tri kapljice, a onda držeći čašicu u ruci, reče:

- Sve je to lijepo, mila moja, samo kad može biti tako.

Giga se nije osvrnula na tu primjedbu. Odmah je nastavila dalje.

Onog istog dana kad je Pera telefonirao, javili su se i drugi. Ne što bi znali da se vratila nego jer su se kao obično propitkivali kad će se vratiti. Ona se javila i njima kao i Peri. Nije ni s jednim dugo razgovarala; izmijenila je sama nekoliko riječi i navijestila im veliki sastanak u slijedeći utorak, za osam dana. U taj će dan biti iznenađenja. Ona im ima reći nešta vrlo važno. Svi su, naravno, htjeli znati što, ali ni ona sama ne zna što:

- Vidjet ćemo!

Uz put je još svakom napomenula kako bi željela da dođe jedno veče prije toga k njoj. Sam, bez drugih. Htjela bi se onako malko razgovoriti, u četiri oka, prijateljski. Samo ne smije drugima ništa reći. I sa svakim je utvrdila koje će veče to da bude. Neka više ne telefoniraju, neka ništa ne pitaju, samo neka dođu u devet sati.

I svi su došli, svaki u urečeni dan. Prvi je bio Pero. Zahvalio se što mu je dala prilike da bude s njom nasamo. On je odavna želio da se s njom razgovori, da vidi kakva je ona to žena, šta hoće, šta misli i na što smjera tim svojim življenjem. Već joj je unekoliko natuknuo kako ne može shvatiti što ona radi. I kako joj je već saopćio, htio se povući. Jednostavno izostati. Usprkos tomu, što on nju vrlo voli i što bi mu bilo teško ne sastajati se s njom. Ali on nije zato tu, da bude jedan od onih, koji vuku kola njezine taštine. I koješta još, onako u metaforu.

Kratkim gestama ruku pratio je svoje riječi: pri tom su njegovi prsti izgledali kao živa, razumna stvorenja. Električno svjetlo ispod abažura igralo je na njegovim bijelim zubima, a oči su sjale sad življe, sad slabije, kao svjetiljke na jurećem automobilu, kad mimo njega prolaze drugi automobili.

Ona je šutjela, pustila ga da govori, da se otkrije potpuno.

Katkad ga nije slušala, jer su je vlastite misli zauzimale. Pitala se, bi li ga mogla voljeti i potvrđivala da bi. Onda je pokušavala iskonstruirati kakav bi mogao izgledati život s njim. I to je izgledalo kao kakav »puzzle«: ona igra, u kojoj se slažu komadići jedan uz drugi. Pa je govorila u sebi: ovo ide, i ovo ide, i ovo ide potpuno, ovo pristaje, ovo se slaže, ovo spada ovdje. Tačno... tačno... tačno...

Po koji put je nešto zapinjalo, mala dvoumica, ali onda opet: ide, savršeno...

Samo kad je pomišljala, kako će je on uzeti i obljubiti, onda je hitro odbjegla od tih misli i slušala ponovo ono što on pripovijeda.

Napokon joj se prohtjelo da nešto pobliže sazna o njemu, kako je živio, šta je sve doživio, je li se ikad razočarao. Zato ga zamoli da joj kaže štogod o sebi.

On je na to rekao:

- Sve što ću vam povjeriti o sebi i o onom što sam proživio i osjetio, sve to malo znači. Ja sam danas drugi čovjek, jer hoću da sam onakav, kakvog vi želite. Naravno, ako vam je do toga da budem takav. Moje je uvjerenje da svi mi postajemo jedan po drugom i da se izgrađujemo jedan prema drugom. S jednom ženom čovjek živi na jedan način, s drugom na drugi. A isto, mislim, i žena. Vi ne možete biti ista s ovim ili s onim, da nije nizašto drugo, a ono radi toga, što će jedan željeti da budete ovakva, a drugi onakva, već prema tome što je u njemu. Ljudi su kao i knjige; jedna knjiga nekom govori nešto, što drugome ne može reći. Zato ću vam, iznijeti čitavu istinu o sebi, i što sam bio, i kakav jesam. Kakav ću biti sutra to će ovisiti o vama.

Ona se začudila i rekla:

- Kako, o meni? Vi ne znate uopće što ja namjeravam!

- Svejedno - odgovori Pero. - namjeravali vi ovo ili ono, svejedno ćete odlučiti o meni.

Nato joj je predao dugačko pismo, u kom je opisao svoj život.

Ona to neće sada čitati Irini Aleksandrovnoj, jedno, što joj ona ima još koješta kazati prije nego oni dođu, a drugo nije važno da ona njoj govori kakvi su svi ovi ljudi nego kako ona stoji prema njima.

- Meni bi bilo drago - reče Irina Aleksandrovna, - da znam o njima što više, ali svakako bih htjela da ih vidim kako izgledaju. Naravno, dosta je i u slici.

- Imam ja i to - reče gospođa Giga - i pokazat ću vam ih. Ostane li vremena, možda vam režem i štogod detaljnije o njima. Samo da svršim kako su protekli njihovi separatni posjeti.

Pero je, dakle, ostao dugo kod nje. Mogla su biti tri sata u noći, kad je otišao. Čitavo to vrijeme nije se dotakao ni njezine ruke. Nije joj se ni približio. Samo su se dotakle njihove čaše, kad je on napio u njezino zdravlje i dobru sreću.

Ona je uzdrhtala na taj doticaj čaša. Pogledala je u taj čas na njegove usne i pomislila, da se on sada digne i nasloni svoja usta na njezina: poljubila bi ga. To joj se nije dogodilo ni s jednim muškarcem, otkad je postala žena.

Prije odlaska htio je da mu odgovori na ono što joj je govorio, htio je znati, može li bar s malko nade otići odavde i hoće li se nada povećati do slijedećeg viđenja.

- Ne znam - rekla mu je ona. - Znam samo da ću vas vrlo rado vidjeti.

- Sama ili s ostalima? - upita on.

- Najprije s ostalima.

- A onda?

- Onda: do viđenja:

Kad je zatim legla, strovalile su se na nju misli kao kakva oluja. Opet je nastavila zamišljati svoj eventualni život s Perom. Igra »puzzle« razvijala se bez ikakvih poteškoća. Nije zapinjala nigdje. Bez ikakva: »ali« - bez i jednog jedinog: »ako«. - I veselila se što je tako.

Vidjela se kako sjedi na njegovu krilu, kako drži glavu na njegovim prsima, a njegove oči nad njom svijetle sad jače sad slabije kao ono lampe na jurećem automobilu.

Drugi dan je došao drugi na red A onda u slijedeće dane, jedan za drugim, ostali. Kako su ti njihovi posjeti bili za nju bez dubljeg značenja, kako nisu bili kadri izbrisati dojmove što ih je Pero u njoj probudio, to ih ona neće pobliže opisivati. O njima se može reći samo to da su svi imali više-manje isti karakter. Svaki od gospode imao je samo jedno na umu: da se nalazi u noći sam, s jednom mladom gospođom u njezinu stanu. I svaki je to kušao iskoristiti. Jedan malko opreznije drugi brutalnije, već kako je tko drskiji, poduzetniji ili temperamentniji.

Prema tome su i trajali ti pohodi. Jedan je ostao sat i po kod nje, drugi nešto manje, slijedeći još manje, a jedan je nakon samih deset minuta frknuo napolje.

Zacijelo je njoj, Irini Aleksandrovnoj, jasno, kako su tekli ti sastanci. Ona će joj ispričati sve u malo riječi.

Jedan je najprije sjeo u fotelj i govorio kako je voli, kako bi sve za nju učinio, kako će je, ako hoće, odmah uzeti - i pri tom se od stolca do stolca približavao, dok nije prešao k njoj na divan, primio je oko pasa i htio da je poljubi.

Nju je to komično putovanje preko stolaca vrlo veselilo. Nije nikako mogla da uhvati onaj ozbiljni ton, s kojim je on izlijevao svoje osjećaje. I uhvatio je takav smijeh, da je on malko povrijeđen rekao:

- Ja se ne šalim, gospođo Giga.

Onda zasta, pa reče svečanije:

- Ja vas ozbiljno pitam: hoćete li postati moja žena?

- Drage volje - odgovorila je ona - samo uz jedan uvjet.

On je čitavo vrijeme, sjedeći na rubu divana, držao jedno koljeno gotovo na zemlji, kao da se sprema da će kleknuti, što je još više potcrtavalo komiku momenta. Na njezinu primjedbu reče odlučno:

- Pristajem na svaki uvjet.

- Ako mi obećate da me nećete nijedanput poljubiti - reče ona - onda ću poći za vas.

Što je bilo poslije toga: samo neko ženantno nadmudrivanje, dosadan razgovor, sve bez svrhe i povezanosti.

Napokon je gospodin otišao, rekavši pri odlasku:

- Meni je jako žao što ste baš danas tako slabo raspoloženi. Ali, hvala bogu, svi dani nisu jednaki.

Slijedeći je bio još komičniji. Taj je neprestano govorio o vanredno savršenoj formi njezina tijela. Doduše, to se ovako pod haljinom daje samo naslućivati. On bi je tako rado vidio bez haljine.

Pa je pri tom puzao od stolca do stolca, kao i onaj jučerašnji, dok nije dopuzao do nje i počeo joj milovati ramena.

Treći je bio savršeno bezobrazan. To je onaj, koji joj je darovao onu crnačku plastiku. Freddy. On je uzeo plastiku i stao joj tumačiti sve moguće skale erotike. Bavio se on godinama tim predmetom. Govorio je koješta u očitoj namjeri da je razdraži, a u stvari dražio je samo sebe. Pod konac dobio je malene sitne oči, kao praščić, kad ga češu iza uha.

Napokon ga je prekinula i stala pripovijedati o kućanstvu, o haljinama, a konačno prijeđe na svoje sne; pri tom je sama izmišljala, razmišljala, kao Šeherezada u »Tisuću i jednoj noći«.

I druge posjete bile su samo varijante ovih prvih. Jedan je cijelo vrijeme pijuckao i postajao sve to poduzetniji, drugi je govorio samo a njihovom eventualnom bračnom putovanju: talijanska jezera - Pariz - Španija - Egipat - Monna Lisa - toreadori - kraljica Nefretete itd, a trećega je odmah, nakon što je stupio u sobu, uhvatio napadaj, sličan onome, što ga je doživio junak Maupassantove novele Ce cochon de Morin, samo s nešto blažim posljedicama. Međutim se približavao i današnji utorak, kad su napokon imali čuti njezinu odluku. Ona je ta već svakome posebno rekla i zamolila ih da neizostavna dođu. I onoga, koga je sinoć izbacila napolje.

Uza sve to što je ona svaki dan doživljavala dosta zabave i rastresenosti, nije to vrijeme prošlo tako jednostavno ni bez velikih unutarnjih nemira. Ni sada, u posljednji čas, nije još odlučila šta da učini. Današnji dan bio je samo očajna borba. Natezanje, kolebanja, prekopitanje, kao da je duša njezina pelivan ili clown, koji se trenira za svoju odlučnu produkciju. Počevši od časa kad se probudila - a to je bilo vrlo rano, još je bila potpuna noć - pa sve do sada: da to potraje dulje, poludjela bi ili bi skočila u vodu. Ona je kroz tih nekoliko sati prošla i proživjela sve faze svoga života, pretrpjela još jednom sve boli, osjetila sve strepnje, sumnje, očajanja, neutjehe, od djetinjstva od ovoga užasnog preloma.

Doduše poslije podne provela je neko vrijeme na telefonu razgovarajući s onom gospođom, ali sva njena dobra volja bila je namještena, sve je bilo samo tako da se nešto kaže i sakrije pravi obraz.

Ali inače...

Sad se Giga dosjeti da bi moglo biti već vrla kasno, a htjela je pokazati Irini Aleksandrovnoj njihove slike i reći joj nešto o njima prije negoli joj ona baci karte.

- Neću vam dulje pripovijedati, Irina Aleksandrovna - reče ponešto umorna, s naporom se dižući s divana. - Vrijeme je prekratko.

Onda pođe do tabernakula, izvadi nekoliko omota i fotografija, nekakav etui i jednu malu statuetu od terakote, stavi sve na stol pred Irinu i reče s malko prezirnim i malko porugljivim akcentom:

- To vam je moja galerija.