Giga Barićeva/1.2

←Ispovijed

Giga Barićeva —  Irina Aleksandrova autor: Milan Begović

Likvidacija→

II. Irina Aleksandrova

Tačno u sedam sati uvela je Gigina sobarica Irinu Aleksandrovnu u salon. Pri tom je surovo odgurnula nogom malo bijelo psetance, koje je kreštavo lajalo na došljakinju.

Neka samo izvoli pričekati, milostiva još nije kod kuće. Milostiva zna da će ruska gospođa doći i svaki čas se mora vratiti.

I zapita pomažući joj da skine ogrtač:

- Izvoli li milostiva gospođa čašicu vina i koji kolačić? Ili možda čaj?

Ruskinja skine šešir i rukavice, pa ih pruži sobarici:

- Možete li skuhati dobru tursku kavu? To bih najvoljela.

- Vrlo rado, milostiva gospođo.

- Zovite me: Irina Aleksandrovna. A vi, kako je vaše ime?

- Franciska.

- To nije teško upamtiti. A onaj mali pas, kako se on zove?

- Muči, Irina Aleksandrovna.

- Kako je to ime?

- Kinesko, Irina Aleksandrovna. Milostiva ga tako zove zbog jednog gospodina, koji ovamo često dolazi i voli Kineze.

- Dobro, Franciska. Pustite ovamo Mučija, a onda mi donesite kavu.

Malo poslije ušao je Muči u salon. Ustavio se kod vrata i zarežao. Irina je Aleksandrovna već sjedila u naslonjaču i držala se, kao da ne mari za nj. Listala je neku knjigu i pogledavala ga ispod oka. Muči je pošao oprezno do divana, zavrtio se dvaput oko sebe i režeći legao, položio glavu na prednje noge i sasvim se smirio. U sobi je bila potpuna tišina. S mirne, uske ulice nije dopirao nikakav glas. Ni koraci prolaznika ni buka bilo kakvih kola. Na oniskom okruglom stolu uz divan stajala je lampa sa širokim abažurom i prosipala svjetlo po predmetima, koji su tu ležali: telefon, puce za električno zvonce, dvije-tri uvezane knjige, dvije pepelnjače (jedna od oniska, druga od brušena stakla), srebrna kaseta sa cigaretama, jedan mali Budha na čipkastom podstavku, bjelokosna doza sa rokoko-minijaturom i nekakva mala drvena nakaza, jedna od onih crnačkih plastika, koje su poslije rata izazvale pravi delirij kod svih snobova velikih evropskih centara. Ruskinja je pogledala redom svaki od tih predmeta, dohvatila crnačku plastiku i promatrala je s velikim zanimanjem. Vidjela je odmah da je to drastičan opsceni objekt, talisman možda ili fetiš. To je navede; da pogleda na pokućstvo oko sebe i na slike po zidovima. Činilo se tako, kao da traži nekakav objekt, za koji zna da je tu, ili kao da ispituje je li tu sve isto onako kao onda, kad je ona ovdje bila posljednji put. Irina Aleksandrovna Bessmertna, ruska emigrantkinja, od nekoliko godina nastanjena u Zagrebu, zaslužujući svoj svagdanji kruh gatanjem u karte i kojekakvim proricanjem sujetnim i nesretnim ženama, bila je iz imućne i plemenite moskovske porodice. Kao mlada djevojka provela je nekoliko godina u Leipzigu, gdje je htjela da uči pjevanje, ali je poslije bolesti izgubila glas. Kroz to vrijeme upoznala se s nekim novinarom Bessmertnim, Židovom, čija je familija, ustravljena pogromima prebjegla još davno prije rata iz Kišinjeva u Njemačku. I vjenčala se s njim protiv volje rodbine, koja je doduše nije posve napustila, ali je nije ni bogzna kako obilno pomagala. Njezin je muž bio u nekoj redakciji kao reporter. T tako je mladi par živio, ako i ne u luksuzu i obilju, a ono ipak pristojnim i čednim životom intelektualaca po evropskim velegradovima. Drugovali su s novinarima i lajpciškom umjetničkom bohemom, zanimali se za sve umjetničke i literarne pokrete u Njemačkoj i u Rusiji. Ona je često prevodila novele i članke iz ruskih revija i publicirala ih u njemačkim novinama, a on je izvješćivao neke petrogradske novine o kulturnom životu u Njemačkoj.

Međutim su kovali planove i bili uvjereni kako neće dugo čekati da se njihov položaj poboljša. Irina je svako pismo svoje majke otvarala s pouzdanjem da joj nosi konačno i potpuno pomirenje s porodicom, što bi joj donijelo mnogo veću apanažu od one, koju je tada dobivala, a Bessmertnom je bilo stavljeno u izgled mjesto stalnog urednika u istoj redakciji, gdje je dosada bio samo reporter. Glavni urednik Dr. Schultze, njihov najbolji prijatelj, uvjeravao ih je da je njegovo namještenje osigurano i da će na prvoj sjednici redakcijskog savjeta stvar biti konačno uređena i zaključena. Onda se dogodilo nešto neočekivano. Uprave dok se u velikoj dvorani redakcije ta sjednica održavala, odjeknuo je u jednoj od telefonskih kabina revolverski hitac. Novinari u drugim kabinama ostaviše svoje aparate i nađoše Bessmertnoga prostrijeljene glave sa slušalicom u ruci. Jedan istrgne samoubojici slušalicu, iz koje je dopirao očajan ženski krik:

- Saša! Saša! Saaaša!

Novinar zapita naglo:

- Tko je tamo?

- Ja sam, Saša... ja sam... Jesi li ranjen?

On posluša trenutak, a onda reče stvarno:

- Ovdje Ehrenberg. Od redakcije. Tko je tamo, molim?

Zatim počeka neko vrijeme, pa zaviče energične:

- Ja vas molim, da mi kažete tko ste i jeste li vi ovaj čas razgovarali s Bessmertnim?

Nakon male stanke odgovori on opet, ali mnogo blaže:

- Vi ste njegova žena i hoćete da znate, što je s njim? Jest... on se ranio... Dođite odmah ovamo. Kad je Irina došla, našla je svoga muža mrtvim na divanu u maloj sobici redakcije. Tu su već bili i ljudi od policije i društva za spasavanje.

Nitko nije znao za uzrok ovog samoubistva. Irina Aleksandrovna je uvjeravala policiju i svakog drugoga, s kim je o toj tragediji govorila, kako nikako ne može shvatiti zašto je njezin muž na tako čudnovat način oduzeo sebi život. On je, najbolje raspoložen, otišao u redakciju i veselio se svome promaknuću, koje je te večeri imalo uslijediti; obećao joj je telefonirati, čim svrši sjednica. Bili su se dogovorili, kako će proslaviti njegovo imenovanje i večerati van kuće, u restoranu »Paegea«, gdje će je čekati on zajedno s glavnim redaktorom Schultzeom. Malo dana iza muževljeva ukopa Irina je ostavila Leipzig i vratila se svojoj familiji u Rusiju. U krugovima, koji su poznavali Irinu, šaputalo se koješta o uzrocima samoubistva Bessmertnoga. Neki su tvrdili, da je on onoga istoga dana, čas prije odlaska iz kuće, našao u njezinoj torbi pismo Dra Schultzea, iz kojega se jasno vidjelo da je ona već odavno u ljubavnim odnosima sa Schultzeom. Tu je Schultze spominjao i restoran »Paegea, u kome su imali da se sastanu. Govorilo se još da je Bessmertni, koji je svoju malu Irinu volio do mahnitosti, ponio sa sobom ono pismo, ne spomenuvši njoj o tome ni riječi, i potpuno miran urekao s njom sastanak kod »Paegea«. Ona se malko osupnula, kad je čula da i on predlaže isti restoran kao i Schultze, ali je brzo prešla preko toga. Međutim je on, čim je stigao u redakciju, otišao u telefonsku kabinu, nazvao svoj stan i rekao Irini:

- Irina, budi tako dobra i pođi u devet sati u restoran »Paege«. Tamo će te dočekati Dr. Schultze. Ja neću dolaziti, jer neću da vam smetam i jer sam odlučio, da još ovaj čas otputujem vrlo daleko. Na to je u telefonu odjeknuo hitac. Irina se nije više sastala s doktorom Schultzeom, ni kod »Paegea« niti igdje drugdje. On nije bio nazočan ni kod prijateljeva ukopa, ni kod njezina odlaska, iako mu je ona pisala da bi ga vrlo rado još jednom vidjela. O njezinu životu poslije odlaska iz Leipziga pripovijedale su se zanimljive potankosti.

Živjela je u Moskvi kod roditelja životom imućne gospodske kćeri, sudjelovala u mondenom društvu, kupila oko sebe literate i umjetnike, pohađala sve izložbe, sve premijere, sve utrke, putovala, flirtala, pisala feljtone i dala se portretirati od modernih slikara. Godinu dana prije rata sprijateljila se s nekim priprostim kaluđerom, koji je živio negdje na selu, gdje se nalazilo njihovo imanje. Ona je tamo ljetovala i upoznala toga čudnog svećenika, koji je uživao velik ugled među seljacima i imao u sebi klice Rasputinova talenta. To je poznanstvo učinilo da je Irinu uhvatio nekakav mistički spleen, pa se s pravim fanatizmom dala na razgovore i debate sa svojim kaluđerom o duhovnim stvarima, problemima i tajnama ovoga i onoga života. Sve do u kasnu jesen, kad su njezini već davno ostavili selo i vratili se u grad, ostala je na imanju na veliko čudo svojih gradskih prijatelja. Je li između nje i kaluđera, kome je moglo biti preko četrdeset godina, bilo kakvih drugih veza osim spiritualnih, teško je ustvrditi. Činjenica je da su njih dvoje bili vrlo mnogo zajedno, da je kaluđer neprestano ručao ili večerao kod nje, da su katkada do u kasnu noć razgovarali, molili, pjevali pobožne pjesme, čitali, slagali nekakva drvca i tumačili njihove likove, gatali igraćim kartama, miješali nekakve masti i mirise, i bog bi znao što još.

Kad se napokon Irina, na ponovne i odlučne pozive roditelja i prijatelja, vratila u grad, bila je potpuno promijenjena. Fascinirana od svoga novog prijatelja, nije marila više nizašto i ni za koga. Napustila je sve i nestrpljivo pozivala kaluđera, da je pohodi u Moskvu. On se nije dao dugo moliti. Najednom je banuo na vrata Irinine roditeljske kuće. Njezini roditelji i braća nisu bili oduševljeni tim posjetom, a pogotovo ne kad je kaluđer počeo da dolazi često i da ostaje dugo. Za kratko vrijeme nametnuo se čitavoj familiji. Sve šta se u kući radilo i poduzimalo, bilo je pod njegovim utjecajem.

Mora se priznati da je u njegovoj ličnosti bilo mnogošta zanimljivo i privlačivo, i može se ustvrditi da nije bio bez nekog šarma, kojim je vezao uza se slabe i snatrive, muške i ženske individue. Njegovo živo, krupno crno oko, potcrtano lukavo-naivnim smiješkom, koji je u isti čas otkrivao savršeno lijepe bijele zube i zavinuto crvene senzualne usne, fasciniralo je svakoga, kamo god je došao i s kim god je govorio, iako je inače bio prljav i mastan.

Irina je one zime sa svojim kaluđerom postala središte društvenog interesa i svak joj je zaviđao na njezinu mističnom vitezu. A dobio je i nadimak: »Mali Rasputin«. Irina je igrala ulogu »male carice«. U dane njezina primanja bila je kuća krcata gostima. Dame se otimale o Irinino poznanstvo i iskorištavale su sve veze, kako bi došle do poziva na njezine sastanke. Sakupljali su se tu i mnogi odličnici, časnici, visoki činovnici, a jednom se govorilo da će biti ondje nazočan i netko od dvora. Jedni su govorili: kakav veliki knez, a drugi opet: kakva velika kneginja.

Kod svih tih sastanaka kaluđer je bio glavna ličnost. Kad bi se društvo malo razrijedilo, onda su se preostali povukli u Irininu sobu, gdje je kaluđer nazočnima gatao i proricao. Čitao je crte na rukama, tumačio znakove na noktima, bacao karte, tresao kocke, palio šibice, nekoje od dama hipnotizirao i ispitivao ih, u jednu riječ tjerao sve moguće vrste mađije i čarobnjaštva.

Ali sve bi to bilo i ostalo puki sport, da nije kaluđer počeo utjecati na intimni život svoje mistične klijentele. S jedne strane njegova su se gatanja i proročanstva, možda i po slučaju često ispunjala do u najmanje detalje i odgovarala tačno realnom stanju stvari, a s druge počele su razne gospođe da ga pozivaju i mame u svoje stanove, na kojekakve intimnije seanse i manje mistične sastanke. Zabavljale su ga, opijale, zavodile i najednom od inspiriranog proroka postade obična raskalašena pijanica.

Po čitave noći čekala bi ga Irina, ne znajući ni gdje je ni šta radi, da se vrati kući - jer on se potpuno ustalio u Moskvi i stanovao u jednom apartmanu kod Irininih roditelja - a kad bi dolazio, pijan i slomljen, pred zoru, onda bi ga obasipala predbacivanjima i grdnjama, koje su malo pomagale.

Znala ga je vrlo često uhoditi, slala je po nj sluge da ga dovedu, čekala ga u kolima pred kućom kakve nevjerne prijateljice, nadajući se uvijek da će ga opet predobiti i odvratiti od nedostojna života.

Ali sve to nije ništa koristilo. Priprosti seoski monah zagrezao je u luksuznu raskalašenost i potpuno se poživinčio. Njegove lijepe oči napuniše se crvenim krvnim nitima i zagasitim mrljama, usne su mu nabrekle od ženskih ugriza, a podsmijeh postao glup i odvratan.

Irinina se okolina spremala da ga otpremi iz kuće, i već je bilo sve udešeno da ga jednom, kad se pijan i neuračunljiv kasno u noći vrati kući, dočekaju kola, koja će ga odvesti u selo.

Ali dan prije toga spopade ga groznica i morao je u postelju.

Irina je cijelo vrijeme ostajala uza nj. Buncao je u deliriju, lomio se i vrtio kao bjesomučnik. Govorio u rastrganim frazama besmislice, izricao psovke i nepristojne riječi i pjevao infamne erotičke pjesme. Pri tom mu se bijela slina prosipala po crnoj bradi i košulji, pa se rastezala i dugačkim nitima.

Irina je očajavala. Brisala mu znoj i slinu svojim rupcima, napajala ga vodom i milovala kao malo dijete. Napokon se primirio i zaspao. Ona je u susjednoj sobi legla na divan i zadrijemala.

Iznenada je probudi kaluđerov krik:

- Irina! Irina!

Našla ga je gdje sjedi u krevetu, obučen, širokih očiju, s rukama preko prsiju, koja su se kidala od naglog disanja.

Ona priđe k njemu i klekne do njegovih nogu. On stavi ruku na njezino tjeme i reče isprekidanim glasom:

- Sve je svršeno, Irina! Propast je pred nama. Jasno vidim: propast, uništenje. Za kratko vrijeme dogodit će se nešto što će donijeti propast, Svima: i tebi i tvojima i carstvu i ruskoj zemlji. Ja to neću dočekati, srećom ja odlazim prije toga. Ali ti ćeš lutati i stradavati, ostavljena i osiromašena, da napokon umreš daleko negdje, među ljudima koji nisu Rusi. To je istina, a ja znam i vidim istinu. Sad me pusti da dobrovoljno odem, prije nego me nasilu odvedu odavde. Uzalud ga je Irina zaklinjala, da ne izlazi onako bolestan i slab, usred noći. Nije se dao nagovoriti da ostane. A nije dao ni da ga prati, ni ona ni itko od njezinih slugu. On joj pruži obje ruke, koje ona, sva u suzama, izljubi, i izađe.

Što se poslije toga dogodilo s njim, to je ostala vječna zagonetka. Neki su govorili da se bacio u rijeku i tako poginuo, a drugi su tvrdili da je pošao k jednoj od svojih prijateljica, pa da se u hodniku sreo s njezinim mužem, koji ga je bacio niz kamene stepenice i dotukao batinom, i nogama obuvenim u teške čizme. Mali Rasputin dočekao je sudbinu velikoga.

Ali njegovo se proročanstvo ispunilo.

Do nekoliko nedjelja izvršen je atentat u Sarajevu, a malo zatim buknuo svjetski rat. Poslije rata revolucija, propast Rusije, bijeg pred boljševicima, rasulo Irinine porodice, a ona sama, osiromašena, bez ikoga svoga, bez mladosti, bez nade, potuca se evo godinama po svijetu u nesigurnoj borbi za svagdanji hljeb. Bježeći iz domovine pridružila se najprije nekoj provincijskoj teatarskoj trupi, koja je išla u mladu slavensku državu Jugoslaviju, gdje su mnogi emigranti našli bratski prijem. No kako nije nikad glumila, a nije ni imala glumačkog talenta; morala je igrati male uloge.

Spretnija je bila u pitanjima garderobe, pri čemu joj je mnogo pomagao rafinirani ukus i iskustvo mondenog društva, iz kog je proistekla.

Trupa je godinu-dvije obilazila hrvatske i srpske gradove i materijalno prolazila vrlo dobro. Ali kad su zatim došle druge teatarske družine, puno bolje od njihove, osobito moskovski Hudežestvenici, onda su takva manja poduzeća raspala. I Irinina se grupa raziđe u Ljubljani Ona je imala još sve manje dragocjenosti i nadala se, kad ih proda, da će moći od toga živjeti, dok se kad kuće ne srede prilike. A da manje troši, povukla se u Kamnik, gdje je živjela vrlo čedno i jeftino.

Vrijeme je međutim, prolazilo, izgledi da se u Rusiji prilike promijene postajali su sve manji, dragocjenosti su komad po komad iščezavale, tako da je Irina Aleksandrovna odlučila da se dade na kakav posao, koji će je prehranjivati i sačuvati od prosjačenja. Prije nego je išta izmislila što bi poduzela, pomogao joj je slučaj do ideje.

Stanovala je ona u Kamniku na Meljinama, kod neke stare gospođe, koja je imala nešto starog, antiknog pokućstva, nekakve komade i sekretere i bidermajerske sofe i naslonjače. Ali sve tako derutno i razbijeno, da ne bi čovjek dao groša za to.

I baš u doba kad je Irina Aleksandrovna smišljala, kakvog da se lati posla, nabasa kod njene gazdarice neki bucmasti Židov Silbernadel, koji je htio kupiti ono nekoliko komada starog pokućstva.

Ali stara gospođa ni da čuje za prodaju. Mislila je: za novac, koji može za to dobiti, ne može kupiti novo i ostat će bez pokućstva.

Silbernadel se nasmije i reče, ako baš neće novac, a on će joj dati novo moderno pokućstvo, ravno dućana, a ona njemu staro.

Kad je posao bio gotov, upita Irina Aleksandrovna Židova, kako mu se to može isplaćivati. I on je uputi u tajne svoga posla.

Ima on u Zagrebu trgovinu antikviteta, pa kupuje za jeftine novce razbijene stare predmete, koje daje stolarima na popravak i preradu, pa ih onda prodaje kao antikne raritete za skup novac. A po Sloveniji ima toga rasijano kojekuda, i to vrlo lijepih i rijetkih stvari, za koje se otimaju sabirači i amateri. Samo kad bi imao dosta kapitala i nekoga, tko bi mjesto njega u Sloveniji kupovao.

- To su dobici, veliki dobici! - reče Silbernadel. - Tristo posto, petsto, hiljadu posto!

Irini Aleksandrovnoj sine ideja: kako bi bilo da se ponudi za kompanjona? Prodat će svoje dragocjenosti, nakupovat će robe i slati Silbernadelu u Zagreb na prodaju. Silbernadel pristane na tu suradnju, oda joj mjesta gdje se može naći lijepih stvari, uputi je na neke posrednike i vještake, napravi s njom nekakav ugovor, po kome bi se dobitak dijelio upola, i otiđe u Zagreb da čeka prvu pošiljku.

Irina se Aleksandrovna odmah snađe u novom poslu. Uspije da nakupi čitav vagon stvari i doprati ih sama u Zagreb. Tu je čekala, dok se sve popravilo, a onda je njezin ortak za malo dana sve rasprodao. Zaslužila je čistoga sto pasto na uloženom kapitalu.

To je bilo dosta da se uvjeri o unosnosti posla i o ispravnosti svoga kompanjona, koji ju je nagovarao da uzme što više robe, ističući opasnost konkurencije, koja križa po Sloveniji u potražnji za najljepšim i najinteresantnijim predmetima. Nato se ona požuri, da proda u Zagrebu sve svoje dragocjenosti, vrati se u Sloveniju i proputuje je s kraja na kraj kupujući staro pokućstvo, gdje god je išta vrijedno našla i do posljednje svoje pare:

Oduševljeno je Silbernadel dočekao robu.

Irina se definitivno preselila u Zagreb. Ovaj put je prodaja išla nešto sporije, a i novci su rjeđe dolazili. Silbernadel je zabrinuto klimao glavom: stolari su preskupi i rade prepolako, mušterije su škrtice, najamnina, porezi, prijenos i sto drugih stvari. Kad je prodao koju stvar, dao bi joj malenkost, koja nije iznosila ni polovicu onoga, što je ona sama dala za to. Tražila je od Židova, da joj kaže, gdje su stolari, koji opravljaju stvari, a on je kazivao neke, kod kojih se nalazio samo kakav stolčić i ormarić. Gdje su se djele one krupnije i skupocjenije, toga nije mogla doznati. Jednako nije mogla doznati za mušterije, kojima je Silbernadel prodavao pokućstvo. Označivao je neke adrese i brojeve ulica, koje nije mogla naći, ili nekoga u provinciji, kamo se njoj nije dalo odlaziti. Irini Aleksandrovnoj bijaše jasno da Židov ševrda i da je kani nasamariti pa odluči raščistiti situaciju. Ili će joj kazati gdje se nalaze stvari, i ako prodane, tko ih je kupio, ili će ga prijaviti policiji. Silbernadel, vidjevši da nema šale s Ruskinjom, uputi je nekim stolarima i dade joj nekoliko adresa kupaca. Ona je obredala najprije stolare i tamo doduše našla po gdjekoji lijep komad pokućstva, ali je Silbernadel svakome bio toliko dužan za razne popravke i prerade, da se to nije isplatilo iskupljivati. Irina je također obišla i neke kupce, među njima i gospođu Gigu Barićevu, s kojom se tako upoznala, i uvjerila se da je Silbernadel prodajom njezinih stvari dobio mnogo novaca, a njoj nije dao ništa ili vrlo malo. Dva-tri dana tražila ga je bjesomučno po Zagrebu i ne našavši ga nigdje pošla na policiju gdje je doznala, da je njezin kompanjon uhapšen zbog provale kod nekog zlatara, a tako je ujedno došla do spoznaje, da je prevarena i lišena svega, što je još imala. Uspjelo joj je doduše dobiti s pomoću policije neke stvari od raznih stolara, a isto taka i ostatke robe od nje kupljene, što se još nalazila u Silbernadelovu podrumu, no to je sve bilo jedva toliko da je mogla sebi iznajmiti i meblirati na periferiji malu mansardu od sobe i kuhinje i prehraniti se neko vrijeme, dok ne nađe opet kakve zaslužbe.

Ali to je išlo vrlo teško. Mučila se, tražila, nudila se za bagatelu modisticama, krojačicama, salonima za konfekciju - no sve uzalud.

U očaju sine joj spasonosna ideja. Dosjeti se, kako je svijet po naravi sujevjeran, a pogotovo poslije onog strašnog rata; i kako je i u Zagrebu gajen i raširen spiritizam, teozofija, mafija, onda je još vidjela tamo na svojoj periferiji, kako ciganke gataju ženama u ruke, pa odluči, da upotrijebi svoju gatalačku vještinu i sve trikove i obrede, kako ih je nekad naučila od svoga malog Rasputina.

Naručila je posjetnice, na kojima je stajala:

MADAME IRINA de BESSMERTNA prophetesse - cartomancienne - magicienne

Jednu je pribila na ulaz svoje mansarde, nekoliko ih dala nekim, emigrantkinjama, da ih porazdijele među znance, a ostavila je po jednu u onim kućama, gdje je Silbernadel prodavao njezine antikvitete. I Giga Barićeva dobije jednu.

Nije prošlo mnogo vremena, i posao je počeo prosperirati. Odmah iz početka imala je Irina Aleksandrovna sreću: nekolike klijentkinje, pa bio to slučaj ili nadahnuće, čule su od nje mnogu istinu iz svoje prošlosti i uvjerile se o tačnosti njezinih gatanja i proročanstva, tako da se ubrzo raširio glas o njezinu tajanstvenom znaju.

Danas prima ona svoju klijentelu od jutra do mraka, njezino je malo mansardsko predsoblje uvijek krcato kao kod kakvog razvikanog specijaliste, podvostručila je svoje honorare, ima konto u banki, a ljeti odlazi na tri mjeseca u gospodska kupališta. Bolje se hrani, ljepše se odijeva, ima telefon, dolazi kući taksijem.

Samo neće da ostavi svoje mansarde. U njoj je našla svoju sreću, a sreća se negdje ugnijezdi kao stjenica i ne da se istjerati. Sreća ne bježi ni za kim, ona radije čeka drugoga!

Svojim prvim mušterijama, koje su raširile njezin renome, ušteđuje put do periferije i na poziv dolazi im u kuću ne zahtijevajući veće nagrade. I gospođa Giga spada među ove. Ona je bila jedna od prvih, koje su konzultirale čudotvornu prorokinju Irinu Aleksandrovnu. I dugo je već, što je nije k sebi pozivala. Tek danas opet.

Nakon nekoliko minuta, što je Irina Aleksandrovna sjedila u Giginu salonu, konstatirala je nekoliko promjena. Sobarica je nova. Muči je nov, crnačka je plastika nova, nov abažur na lampi.

Inače je sve kao i prije: široki, veliki divan prekriven perzijskim sagom, po njemu razbacano mnogo različitih jastučića, pred divanom; nizak i okrugao sto, dva-tri antikna fotelja. U kutu velika starinska majsenska peć, a i kraj nje dva fotelja. Biblioteka puna knjiga, po koji stolić, stolica, stalak, naokolo desetak gravura, a na sredini stropa drveni zlatni luster s osam svijeća.

- Sve je kao i prije - mislila je Irina Aleksandrovna.

Onda je uzela iz kasete cigaretu, ali nije mogla pripaliti, jer nije bilo šibica. Digla se, otišla do peći, izvadila na željeznoj lopatici komadićak žeravice i pripalila.

Muči je digao glavicu i ponovo zarežao.

- Muči, budi dobar! - reče ona tepajući akcentom, držeći cigaretu u ustima i milujući topli porcelan peći. Uto uđe Franciska i stavi na sto tursku kavu s džezvom i fildžanom:

- Zapovijedate li još štogod, Irina Aleksandrovna?

- Samo šibice, Franciska.

Franciska izvadi iz džepa svoje pregače kutiju šibica, i stavi je na kasetu za cigarete i izađe. Irina je ponovno sjela u isti naslonjač, natočila kavu, pušila i pomalo srkala.