Giga Barićeva/1.1
←Uvod | Giga Barićeva — Ispovijed autor: Milan Begović |
Irina Aleksandrova → |
I. Ispovijed
Što se više smanjivalo danje svjetlo u predvečernjoj praznini Markove crkve, to su više rasle freske Joze Kljakovića i naduvale se do sablasne glomaznosti. Figure se pretvarahu u nekakve misteriozne orijaše, koji su bili spremni da se svaki čas usprave i razvale zidove i lukove, što su se hvatali negdje gore visoko u tami.
Tako se bar pričinjalo Gigi Barićevoj, koja sjedi tu u jednoj od posljednjih klupa ima gotovo tri četvrta sata, u očekivanju ispovjednika i stenjući pod hitrim i nasrtljivim mislima, koje su se mahnito prekopitavale jedna preko druge i udarale o njeno čelo i sljepoočice.
Napokon spusti tešku glavu na klupu i tako pognuta ostade nekoliko časaka.
U crkvi je bilo hladna. Osjećala se mokrina kišnoga februarskog predvečerja, studen kamenog poda i ukočena, svečana samoća.
Da je tkogod slučajno ušao i opazio nepomičnu i svinutu siluetu te žene, zacijelo bi pomislio, da su je najveće duševne boli i najteži grijesi doveli ovamo pred božje lice, od kojeg evo traži utjehe i oproštenja.
Ali tko pobliže poznaje Gigu Barićevu, taj bi se samo začudio i pitao, kako to, da se ona u ovo doba, kad nikoga nema u crkvi, nalazi ovdje, ona, koja je uopće rijetko kada pohađala svetišta i crkvene obrede. I ne bi mogao sâm sebi dati odgovora ni razjašnjenja. Ne bi nikad došao na pomisao, da je ovaj Gigin pohod u crkvu i pristup k svetoj ispovijedi više plod nekog sujevjerja, nego iskrene pobožnosti, više neko ispitivanje udesa, nego predavanje Onome, od koga svako skrušeno kršćansko srce očekuje najveću utjehu i posljednji spas. U konačnoj svojoj svrsi slično obredu, što ga izvodi ona ruska gatalica u karte, kad joj čita iz njih buduće zgode njezina života ili tumači njezine zapletene sne i košmarske vizije.
Stoga nije nikakvo čudo, što je ona danas u pet sati došla u ispovjedaonicu, a u sedam očekuje Irinu Aleksandrovnu Bessmertnu, u zagrebačkim boljim krugovima poznatu i vrlo traženu proročicu.
Ali Giga se prevarila.
Doduše pošla je jutros u župni dvor, ispričala župnikovu pomoćniku, nekom suhonjavom, dugom franciskanu, čitav svoj život, povjerila mu, u kakvoj se nalazi dilemi i zaželjela da je on uputi i svjetuje. Sve je to bilo ne zbog toga što bi ona možda tražila i trebala savjeta i upute, nego upravo zbog toga što se pouzdavala više u slučaj nego u svoju odluku. Mislila je: šta joj franciskan reče to će i učiniti. Dakle: kao kakva hazarderka.
Pad kad joj je fratar rekao neka predvečer dođe na ispovijed, jer on joj može svjetovati samo nakon ispovijedi i u ispovijedi, onda je ona jednako lakoumno pristala, kao što je lakoumno i pokucala na njegova vrata. I čitav dan nije više na to mislila. Zapravo nije joj preostalo vremena da na to misli. Pošto je izašla iz župnog dvora, sašla je u Donji grad, obišla nekoliko dućana, zavirila kod svoje krojačice, naručila voća i jestiva, jer danas je utorak, a svakog utorka, poslije večere, dolazili su njezini običajni gosti: prosci.
Da prosci. Njih sedam.
I to ne kojekakvi udvarači i kavaliri, koji samo flirtuju i traže zabave i očekuju ovu ili onu, manju ili veću milost - ne, nego pravi, realni prosci, koji se uporno i ustrajno, ima već nekoliko godina, otimaju o njezinu ruku i čekaju, svaki na svoj račun, da Giga napokon reče:
- Da i amen!
- Jednoga ćete utorka čuti moju odluku! govorila je ona i odugovlačila već godinama da se konačno izjavi. A na njihov konačni i stereotipni upit:
- Kada će doći taj utorak? - odvratila bi ležernim, pjevuckajućim tonom:
- Možda za osam dana, a možda i nikada.
Popodne joj je prošlo vrlo hitro. Poslije ručka, kao obično, spavala je dosta dugo, dok je nije probudio telefon. To je bila vrijeme kad su telefonirala. Gospoda prosci.
Katkad se javila dva-tri, a drugi put bi se opet izredalo svih sedam. Lovili su spoj jedan za drugim, strpljivi kao sedam Jobova, čekajući trenutak kad će predgovornik odložiti slušalicu pa da preteknu slijedećega. Giga je ležala na divanu, palila cigaretu za cigaretom, slušala je njihove brbljarije, komplimente, budalaštine; plitke dosjetke, izjave i izljeve, reagirajući konstantno duhovitim primjedbama, persiflirajući njihove najsvečanije izjave, bagatelizirajući najozbiljnija uvjerenja.
Čim je digla slušalicu, znala je odmah po glasu tko je na telefonu. Odmah bi I ona svoj glas karikirala i asimilirala onome, koji se javljao, ozdravljajući na pozdravu i nazivajući njegova vlasnika posebnim nadimkom, od nje izmišljenim i konstantno upotrebljavanim. Danas su se javili svi. Čitava dva sata držala je ona slušalicu mijenjajući je s jednog uha na drugo, koja su se razdražena od dodira i dugog trenja, zacrvenjela i užarila.
Pri kraju bila je već umorna, tako da je sedmom, kad se najavio, odmah rekla:
- Budite kratki, umorna sam!...
Za nekoliko se minuta preobuče, nasadi hitro malu toku na glavu, navuče krzneni ogrtač i izađe na ulicu, od koje nije bilo daleko do Markova trga i crkve. Putem je još uvijek bila lakomisleno raspoložena, gotovo frivolno, kao da ide na kakav sastanak ili u kupnju nečega što će je razveseliti. Sav njezin interes bio je koncentriran samo u jednoj stvari: hoće li fratar sa svojim savjetima biti u skladu s njezinim željama?
Ali kad je ušla u crkvu i sjela na klupu, uhvati je čudnovat strah, neka postiđenost i ženantnost. Osjetila je odmah da su i mjesto i način i čovjek, koje je izabrala za svoj eksperimenat, preveć uzvišeni i sveti prema njezinu sujevjerju. Izgledaše joj ono, što je poduzela, kao svetogrđe. I začas je postala mala i kukavna zajedno sa svojim željama i nadama. Sve ono površno, frivolno, zemaljsko što je bilo na njezinoj duši, počelo je da je tišti.
I glava joj se spusti na klupu, a usne stadoše tepati nekim čudnim, gotovo dječjim šaptom već davno zaboravljenu molitvu.
Ostala je tako nekoliko trenutaka ponavljajući neprestano ono malo izreka kratke molitve, ali svaki put sve to iskrenije i to uzbuđenije. Katkad je koja riječ nasrnula na usta kao prigušeni krik, a koja i kao suzdržan jecaj.
Skrušila se potpuno. Ne možda zbog grijeha i prestupaka, koji bi joj teretili savjest i koje nije mogla tako naglo ispitati, uopće ni sjetiti ih se, nego najviše zbog toga, što je napustila da dolazi ovamo, gdje sve ono, što joj se u životu čini tako važno, postaje ništetno i isprazno. Tako je sada osjetila stid radi priznanja, koje je jutros dala fratru, da se nije ispovjedila otkad je izašla iz škole. Ni onda kad se udavala. I za tren projuri mislima kroz sve te godine, da nađe svoj najteži grijeh. Tražila je i prekopavala po prošlosti, koja je pred njezinom fantazijom; letjela, kao kakav ludi film, strelovitom hitrinom.
Vidjela je samo nekakve isprekidane slike, nagomilane, iscerene, tako da ih nije razaznavala, natpise, koji su tako žurno prolazili da ih nije mogla ni pročitati. Možda je sve to nekad bile i postojalo, ali jedno je pretjecalo drugo, brisalo, uništavalo, ne dopuštajući da se išta izgradi i fiksira u njezinoj pameti. Samo se jedna predodžba ponavljala, vraćala i bila savršeno jasna. Nešto, što je i inače, kad god se toga sjetila, izazivalo u njoj, ako ne baš grižnju savjesti, a ono ipak neku vrstu samooptužbe.
Bila je to jedna mala tragedija, u kojoj je baš ona igrala ulogu neumoljivog fatuma. Doduše, ona je tu postupila iz potrebe, a možda i iz samilosti, ali ipak nije nikad mogla uvjeriti sebe da nije bilo na koncu konca posrijedi i nešto egoizma i okrutnosti. Kad je njezin vjerenik u svoje doba polazio u rat, ostavio je kod nje svoga Nera. Divan i razuman vučjak, koji se potpuno preobrazio pošto je nestalo njegova gospodara. Postao je razdražljiv, neposlušan, divlji. Giga je bila na sto muka. Htjela ga je pokloniti bilo kome, ali svak se ustručavao da uzme ljuto i neukrotivo pseto. Kušala je da ga drži van kuće, ali Nero se neprestano vraćao k njoj, kao da je osjećao da je njegovo mjesto kraj nje. Nije joj doduše iskazivao bogzna kakve privrženosti, nije je nije slušao, a kad bi podigla na nj korbač, katkad bi zarežao i iscerio svoje oštre zube.
Giga je sve to podnosila. Mislila je: priviknut će se, pripitomit će se. Ali što je više vrijeme odmicalo, to je Nero postajao prema stranom svijetu sve suroviji, a prema domaćima sve apatičniji. Ležao bi povazdan sakupljen na svom ležaju, indiferentan i turoban, a čim bi tkogod strani zakucao na vrata, zarežao bi spreman da ga zaskoči.
Tako se jednom dogodilo da je Gigi došao u pohode neki znanac. I dok je u predsoblju pred ogledalom popravljao valjda svoju kravatu ili zakapčao posljednje puce na kaputu, šćapi ga Nero za nogu i zadre mu u list svoje plemenite zube.
To je zapečatilo Nerovu sudbinu.
Sutradan je došao živoder i odveo ga. I baš taj prizor Nerova susreta s njegovim krvnikom ostao je neizbrisiv u Giginoj uspomeni. Pseto je očajno jaukalo, čim je vidjelo onoga dugog, hladnog čovjeka s malim žmigavim očima ispod žutih trepavica, i savilo se Gigi oko nogu, kao da moli za milost. Lizalo je njezine cipele i stenjalo kao dijete.
Ona je onda srdito, glasom punim okrutnosti, rekla čovjeku:
- Odvedite ga već jednom! - i izašla; a da nije ni pogledala životinje.
Eto i sada, u času kad je prekopavala prošlost i tragala za svojim najvećim grijehom, iskrsavala je ta uspomena pred njenom fantazijom.
Vidjela je jasno Nerove oči s pogledom punim prijekora ili možda molbe, neka ga pusti da dočeka svoga gospodara.
Film života strujao je i letio u vrtoglavu tempu, miješale se i naganjale slike, slomljene u sitne detalje, u blještave momente, u kaotične reljefe, glave, lica, trupovi, noge, kuće, sobe, ulice, automobilski kotači, vagoni, dimnjaci lokomotiva, drveće, a onda natpisi mali i veliki kao električne pomične reklame. Hitro, hitro, hitro: ne razaznaje se ništa, ništa se ne da pročitati. Samo u razmacima pojavljivala bi se vučjakova glava, zastala na trenutak jasna, s velikim očima punim molbe, a kad bi je nestalo, hitio je za njom natpis, čitljiv, sa svijetlim velikim slovima: NERO - NERO - NERO - NERO...
I u jednom takvom času osjetila je Giga na ramenu nečiju ruku i miran muški glas:
- Gospođo!
Ona se uspravi.
Pred njom je stajao franciskan. Prema velikom prozoru koji je filtrirao slabo svjetlo posljednjeg sumraka, odražavala se njegova glava s vijencem malko kovrčaste kose i stola, prebačena preko pleća. On zadrži nekoliko sekunda svoj dlan na njezinu ramenu, a onda ga spusti i reče:
- Nešto sam zakasnio, oprostite.
Giga se digne:
- Ne mari, velečasni, - ja imam vremena.
I pođoše u ispovjedaonicu.
Mrak se u crkvi već jako zgusnuo. Ono nešto mrtvog večernjeg svjetla, što se izvana umorno naslanjalo na prozorna stakla, pomiješano s odrazom fenjera na trgu, i nemirno treperenje jedne lampice negdje u koru nisu mogli da dadu reljefa stvarima u crkvi. One su stajale naokolo većinom bez kontura kao velike sjene, nepomične, nepokretne. I veliki oltar izgubio je svoj profil: samo su svijeće na srebrnim kandelabrima mutnom svojom bljedoćom izgledale kao apsurdni, glomazni prsti neke nakazne i misteriozne ruke.
Iz ispovjedaonice se sipao u tišinu crkvenog prostora šapat Gigina pričanja. Neko sitno zviždukanje, kao pjevuckanje ptičice, koja se sprema da zaspi. Neko meko premetanje slova »p« i »š« između jezika i zubi u monotonim i kratkim intervalima.
Giga se ispovijeda. Govori, govori kroz limeno rešetkasto okance bez odmaranja, dugo, dugo u jednoličnom tonu, bez kadence.
Svećenik je približio okancetu uho i upija njezin šapat, sluša i ne prekida je. Nema šta da je pita, jer ona nabraja sve svoje grijehe i prestupke, opisujući ih potanko, više puta do u najmanje sitnice, ne propustivši ni povode, zbog kojih su nastali, ni posljedice, koje su izazivali. Žalila se ujedno, ponižavala i osuđivala, govoreći katkad o sebi s prezirom i prebacivanjem, što je bilo u velikom nerazmjeru s onim što je ispovijedala. Ali uhvatila je neka mahnita volja samomučenja, febrilno ekshibiranje nutrine, čudnovata, gotovo perverzna bestidnost, tako da su se njezine psihičke oči pretvorile u dva golema konkavna ogledala u kojima je vidjela svoj intimni život u silnim i iscerenim dimenzijama. I baš u času, kad je sebe tako iznakazila, da je izgledala potpuno razobličena, nekako onako kao umjetnica na trapezu po cirkusima ili one pelivanke naslikane na stranim grčkim glinenim vazama, koje se tako savijaju da im se glava pokazuje među nogama - prekine je ispovjednik.
Giga zašuti i ne dokončavši izreke. I nastade duga pauza, raskidana muklim udaranjem crkvenog sata; to se udaranje pričinjalo da dolazi ne s visine tornja nego negdje iz podzemlja; pauza potcrtavana hrapavom i fanatičnom škripom jednoga crva, koji je dubio staru hrastovinu ispovjedaonice. Napokon progovori franciskan.
Njegov je jasan i topli glas punio čitav prostor malene crkve i ječao, kao da hoće da uđe u sve zakutke, pod svaki svod, i u najtamniji ugao. Čitava ona strana ispovjedaonice, na kojoj je Giga klečala, rezonirala je od toga glasa, drhtala poput metala, što je proizvodio neko neugodno strujanje u Giginim koljenima i tibijama.
Kod prvih tonova malo se iznenadila, jer je svećenik govorio glasno i razbio ono misteriozno i pobožno raspoloženje, u kojem je ona šaputala svoja priznanja. Ali se poslije malo privikla: mekoća njegova akcenta milovala ju je poput kakve drage ruke.
- Bio je malko mučan put, kojim ste, drago dijete, morali prolaziti. I vidim, kako vam nije bilo lako izdržati i ne smalaksati. Nije pravo što ste strogi prema sebi, kao što ne bi bilo razumno da ste zadovoljni svim onim, što ste u životu poduzeli i učinili. Svakako istina je, da od tisuća žena ne bi možda nijedna u takvim okolnostima bila toliko jaka i odlučna, toliko izdržljiva u svojoj vjeri u nešto što je već izgubilo oblik i izraz, i napokon toliko odana ljubavi, koja se već nalazi preko granica života. I ja ću u ovaj čas prijeći preko svih onih različnih zabluda i slaboća, koje bi zapravo morale biti predmet ispovijedi, ja se neću ovdje prizivati na vašu kršćansku savjest, kako da se od njih čuvate, niti ću vas opominjati na otpor, na borbu protiv njih. Ne, jer ja vidim da se ovdje radi o nečem drugom. Meni se čini da se u vama završava proces jedne likvidacije. Vi obračunavate s nečim što je dosada vodilo, ispunjalo, izdržavalo vaš život. Vi se oslobađate. Vi se izvlačite iz ropstva. Ne zato da izbjegnete dužnostima nego možda da ih proslijedite, ali prema nekome, tko ih uvažava, prima, nagrađuje i koga one usrećuju. Ali likvidacija jedne tako velike i zamašite osjećajne zgrade, oslobođenje od dugogodišnjih spona, koje su se čvrsto zamrsile oko srca - ne ide tako lako. Doduše utanjili su se i istrošili osjećajni rezervoari, konci se pokidali, ali to ne znači da tu i tamo ne postoji mnogo toga, što je neistrošivo i nepopustljivo. A s tim se uhvatiti ukoštac, s tim se lomiti, od tog se otrzati - znači: teško krvariti, čupati komade živoga mesa...
I govorio je franciskan nižući jednu za drugom slike i metafore, aludirajući na ovu ili onu pojedinost iz Gigina života, koji mu je ona jutros ispričala.
Ali kako on dugo nije dolazio do zaključka, zapravo do onog što je ona htjela čuti od njega, njezin se interes pomalo umanjivao i postajalo joj je sve to dugočasno. Umaralo ju je njegovo ljeporječje, otromilo njezinu pažljivost, odbijao njezine misle, koje su skrenule svojim posebnim putem i kondenzirale se u neko unutarnje monologiziranje.
Gigi je opet iza zatvorenih trepavica strujao u najvećoj brzini natpis sa svijetlim slovima: NERO - NERO - NERO - NERO.
Iskrsavao je u njoj čudnovat paradoks: kao što je nekad dala ubiti onog psa, koji je, izgubivši gopodara, izgubio sadržaj i smisao svoga življenja, tako ona danas traži tko će joj pomoći da ubije nešto što je u njoj tako dugo živjelo, životarilo, iščezavalo, a nije se dalo potpuno uništiti. Ali bez toga potpunog uništenja nije moguće započeti novo. Valja najprije dotući ono jedno - dotući nemilosrdno. Postati krvnikom svega što je sačinjavalo njezinu sreću: željâ, nadâ, očekivanjâ, drhtanjâ, osjećanjâ, odricanjâ, velikog jednog sna, slatke i fanatične zablude, tvrdoglave fiksne ideje za jednoga jedinog i radi jednoga jedinog čovjeka. Zar nije to uistinu sve samo puka fantazija? Monstruozni delirij, koji ju je zahvatio u vrijeme postajanja i dozrijevanja, i ne ostavlja je ni danas, kad je nestalo njegova uzročnika?
Šta znači sada njezina vjernost, njezino čekanje, njezino robovanje? Vjernost - kome? Na koga čekanje i kome robovanje.
Ali ne, ne! Tko kaže i tko hoće da je on nestao? Zar ako ga nema uza nju, ako možda nije više živ, ako ga ona ne može dotaknuti rukom ni vidjeti okom, zar da ga zato više nema? Sad najedanput, kad je već toliko godina uz nju, nevidljiv doduše, ali nazočan i uvijek jednako važan.
Bio je, živio, sudjelovao u svemu, jer ona ga je u sebi nosila, podržavala i dijelila s njim svoje dane i godine, savjetovala se s njim, razgovarala, debatirala i prepirala se, a katkad i svađala. Bilo je dana kad je bila s njim nezadovoljna, prkosna, gruba, a s drugima susretljiva i ljubazna baš iz inata. Doduše, te su svađe ispočetka bile rijetke, ali kasnije su učestale dok se napokon nisu razvile u velike i zajedljive razmirice. Život je postao pravi pakao.
Pa to se ne da više izdržati! Sad je sve to nesnošljivo. - Prekinuti - prekinuti...
A franciskan je neprestano govorio u jednakoj monotonoj kadenci, valovi njegova glasa naganjahu se u praznini crkve, a Giga je samo otkad-dokad nehotice čula koju riječ.
Stereotipnost tih riječi nije mogla zadržati njezine pažnje, koja je bila rezervirana samo za zaključak:
- To valja dobro promisliti - sve je u božjim rukama - čistoća je prva kršćanska krepost - možda bi se našao i koji drugi put - glavno je doći do spasenja - u prolaznosti i ništavilu svijeta očituje se istina drugoga života - čovjek učini nepromišljen korak i eto razočaranja - samo u Bogu nema razočaranja - križ, koji nosimo, nije vječan...
Prekinuti, prekinuti - monologizirala je Giga sve to upornije. Za to ima bezbroj razloga. To nije tek od danas, od jučer: godine i godine da se to obnavlja, gomila, nasrće. Od onog dana, kad se vratila s vjenčanja, pa neprestano do danas nije bilo minute bez prigovaranja, bez prijekora, zahtijeva i zabrana.
Već onda, kad je došla k njemu i kad mu je ispričala šta se dogodilo s Nerom, Marko je prigovorio:
- Kako si ga mogla dati ubiti? Ali bolje da je mrtav. Onaj, tko voli, radije je mrtav, nego ostavljen. Ja bih, vidiš, radije umro, nego da znam da ćeš me zaboraviti. Ako umrem, znam, nećeš me zaboraviti. Ni ostaviti. Samo se žive ostavlja i zaboravlja.
A kad se morala sama vratiti kući i živjeti bez njega, i uopće bez znanja gdje je on, je li živ ili mrtav, uvjerila se da je samo onaj mrtav koga više nema u nama. Mi, samo mi, možemo nekoga uzdržati na životu, samo mi možemo nekoga predati smrti. Koliko živih stvorenja hoda svijetom;, pa tko je od njih za nas živ? Onaj samo, koji nam treba, koji nas hoće, koji nas traži, goni, mrzi, ljubi, uhodi, srdi, veseli, zove i mami, vara i vjeruje u nas, misli na nas, miluje nas i udara, kori nas i oprašta nam, iskorištava nas i dariva i tako dalje, u vječnom nekom dobrom ili zlom odnosu, sve do trenutka, kad nije više kadar da nam išta učini. Kad ga dakle za nas više nema.
Ali kada je to, da nekoga više za nas nema? Da li ikad nestaje majke, koja nas rađa? Da li ikad umire dijete, koje smo nosili u sebi? Može li ikad poginuti onaj, komu smo darovale boli našeg djevičanstva? Uz čiji smo život prislonile naš, da mu služimo, robujemo, djecu rađamo i borbe olakšavamo? Može li umrijeti za nas onaj, koji nas je spasio od propasti? Oslobodio od patnja, izbavio mučeništva i digao iz poniženja? Umire li ikad za nas onaj, tko nas je trovao, gnječio, lomio, blatio, povlačio kroz poniženje i kaljao gnusom? I mržnja i ljubav daju sadržaj i pravo na opstanak ljudima oko nas. Podržavaju i one, koji ne postoje u fizičkom životu. Dok god su u nama, a mi smo još tu, dotle nema mrtvih za nas ni oko nas. Groblje je samo ondje, gdje je i naš grob.
Zato: kamo sada?
Prekinuti, prekinuti!
Franciskan, sav zbunjen, prekine svoju govoranciju i nadoveza odmah, u drugome tonu, na njezin usklik, koji je on shvatio kao prigovor na njegovo rezoniranje:
- Pa u ime božje odlučite se za ono, što vam se čini najbolje! Meni je potpuno jasno da vi dalje ovako ne možete. Kao što mi je jasno da vam nije lako iskočiti iz dugogodišnje mirne povučenosti u nov odnos bilo s kim. Ja vas samo još jednom pitam: jeste li odlučili da prekinete?
- Prekinuti, prekinuti! - istisne se Gigi usklik iz prsiju.
- Onda pođite kući i kad se ona sedmorica okupe kod vas, pretražite još jednom u sebi, koji vam se čini najvredniji, možda vam je taj i najbliži i najdraži, i odlučite se.
- I vi, sveti oče, držite, da se neću nikada pokajati, što sam napokon prestala da živim za čovjeka, koji je već davno mrtav i koga nije više moguće nigdje naći?
Franciskan se za trenutak zamisli. Možda mu je palo na pamet, kako je čuo za tolike slučajeve, gdje su se izgubljeni i nenazočni nakon dugo godina vratili, a proglašeni mrtvi - uskrsli. Možda se sjetio, kako je bilo i takvih, koji presađeni u drugi ambijent, među druge ljude, nađoše nove odnose i obveze i potpuno se odrekoše svega što je nekad sačinjavalo njihov život, pa je zaostao s odgovorom. Na koncu konca ova žena ne zna pouzdano je li njen muž poginuo ili nije, i vjerojatno joj je teško priznati samoj sebi da ga više nema među živima. A on sam zna vrlo dobro, kako je život pun najluđih mogućnosti i ne može izreći tvrdnju, koju bi danas-sutra mogao najnevjerojatniji slučaj opovrći.
I napokon, kao da je čuo maloprijašnje Gigine misli, reče:
- Ako ste uvjereni da on više nigdje ne postoji, pa ni u vašem srcu, onda nema razloga da živite za nj. Giga nije ništa odgovorila. Protrnula je, pograbljena hladnim ježurima.
Konačno je stajala pred odlučnim časom: da proglasi mrtvim čovjeka, koji je do maloprije bio u njoj živ, koga nije nestalo prije toliko godina nego tek sada kad se njoj prohtjelo, da ga više nema. Ona polaže vlastoručno u grob čovjeka, koji još gleda u nju otvorenim očima i čiji je dah još zamahuje.
Jest, ona vidi jasno, potpuno jasno nad sobom one oči, velike kao u detaljnoj filmskoj slici, s vlažnim rožnicama, lijenim vjeđama i sluzavim trepavicama, a na zatiljku osjeća hlad njegova daha. Međutim struji hitra negdje duboko u njezinu mozgu plameni natpis: NERO - NERO - NERO - NERO.