VII Fiškal —  VIII. Inter duobus
autor: Ante Kovačić
IX


Ti imaš samo kobi zahvaliti da sada živ i zdrav putuješ u pitomu pustoš ravne Slavonije. Jer udes Podgorskoga računao je na tebe - spotakne Mato prijatelju Vilku kod oprosnoga sastanka dan prije nego se odseliše ilirci iz tuđeg grada praznikovati u domovinu.

- Samo što ja ne bih bio nikada doktoru Laci izašao na mejdan. Ako se i ne poznamo, obojica smo Slavonci, pa tada ne bi došao mak na konac - odvrati Vilko.

- Ne govori, molim te. Ti ne bi išao na dvoboj za groficu Olgu!

- S verzima možda! - umiješa se matematik. - Ne razumijem na kakav bi dvoboj Vilko mogao izaći. Osim kada bi pištolje od bazge bile, a sablje istesane od bukova kova, ili od onoga na kom žir raste.

- No! Baš onakav mejdan bi mogao podijeliti s njim kakav si ti s Podgorskim kada si se ono okupao bio u jezeru! - uštine Mato svoga predgovornika.

- Zbilja. Šalom u kraj. Je li istina da je Podgorski već ustao i, mjesto da ide u Zagorje potražiti svoje zlato za koje je prolijevao krv, on je s onom lijepom udovicom kod koje je stanovao i koja je sve žrtvovala da se samo izliječi otputovao u glasovite toplice?... - reče jedan u društvu.

- Istina. On ja otputovao s udovicom Elvirom u toplice. Kažu da je ona, otkako ga je tetošila ranjena, upravo poludjela za njim. A njemu također da se mile jake grudi i graciozan stas u one zaista krasne žene... - reče jedan u društvu.

- Evo, i to je znakom kako je pošteno mislio s groficom Olgom! - cikne razdraženo pjesnik Vilko.

- Nesretniče! On se još brine za nju! Ona ima ljepšega, brate moj, nego si ti ili Podgorski. Nije zaman grof Laca sabljom otpustio mudru krv gospodinu Podgorskomu! - reče Mato.

- Šta Laca? Ta bog te stvorio, on je njezin rođak. Podgorskoga je stoga pozvao na dvoboj jer je držao da Olgi prijeti pogibao. Da on time što je zavodio mladu groficu na samotne sastanke misli zlo s djevojkom i vrijeđa čitavu obitelj - pusti se u razglabanje Vilko.

- Vana verba! Što jošte ne? Laca je njezin rođak kano i meni japanski car što nam se šukundjedi grijahu na jednom suncu! Doktor Laca je lijep čovjek, grofica Olga baštinica silnoga imetka. K tomu mnogo joj je bliži po tobožnjem rodbinstvu od ikoga drugoga. I tu je zametak bio dvoboju. Podgorski je maknut, štaviše u svojoj je bolesti pao u mreže zamamljive udovice, dok će grofica Olga u srcu zagorske romantike prigrliti pristala lijepa momka i zaboraviti na svoja fantaziranja, ilirstvo, pjesnika Vilka, Podgorskoga, i eto ti doktora Lace duba, uz koga se napokon privila prpošna grofica! - reče Mato.

- Inter duobus certantibus tertius gaudet! A Vilko neka pjeva sonete, makar srokove iz peta čupao! - nasmije se matematik.

- Zbilja, što je s našim ženskim genijem ilirstva, s učiteljkom Karolinom? - upitat će netko.

- S Vilkom je puno općila otkako je otpustiše, dapače posjećivala ga u stanu. On bi dakle mogao znati što je s njom.

- Otputovala u svoje rodno mjesto, u Varaždin.

- A nije se ni rastala od svojih političkih jednomišljenika.

- Dosta da je svomu kumpoeti Vilku rekla zbogom. Ta vazda je govorila da je on jedini koji je može razumjeti. Jesi li razumio, ha? - izbeči se s komičnom ozbiljnošću matematik na Vilka.

- I tako se naš tabor raspršio. Kada ili nikada ćemo se već sastati - udari Mato u sentimentalnu žicu.

- Ah, zaista, kada ili nikada! - uzdahne matematik Miško i iskapi do dna čašu.

- Ja, na primjer, ne dolazim nagodinu ovamo - reče Vilko.

- Tebe će valjda Gaj posaditi tamo u Zagreb na ilirski Olimp - doda Miško.

Vilko ne odgovaraše na matematikova ujedanja, jer mu je već u narav ušlo da baš na Vilka udara.

- Zbilja, Vilko, je li istina da te je Gaj svojim posljednjim listom pozvao u Zagreb da budeš na ognjištu ilirstva? - upita jedan od družbe.

- Pa jest! - potvrdi Vilko. - Piše mi da upravo uživa u mojim pjesmama. Da je šteta gubiti se po tuđim gradovima.

- Hvala lijepa. Ilirstvo će napredovati! Jedan drveni stihotvorac više će biti u Zagrebu!

- Dakako, ti ćeš valjda i samomu Gaju prigovarati da piše drvene stihove? - sada ravno matematiku odgovori Vilko.

- No pa što misliš da ja ne smijem izreći suda makar i o istom Gaju?

- Molim te, ti da sudiš Gaja!

- Čujte mandarinstva opet. Baš vaše metanisanje krivo je da vam sve što mažete po papiru ne vrijedi, osim što će pozniji vjekovi kazati: da je bio vrlo jeftin papir, dok je mogla ilirska literatura slavna, uzvišena, nenatkriljiva, dapače jedina biti koja vrijedi! - zlosrdnu se matematik Miško što mu nije pjesnik priznao prava suditi Gaja.

- Gospodo! Već je dosta oficioznog razgovora i krstarenja misli. Sada ćemo otvoriti zabavni dio ove večeri. Sutra se raspršismo. Naša družba se uzdržavala evo do posljednjega dana. Bilo je zavadica, ali genij sloge i prijateljstva bdio je vazda nad takvim peckanjima da se ne izvrgoše u strast i neprijateljstvo! Ja, gospodo prijatelji, dižem prvu čašu našemu prijateljstvu i prijateljskim uspomenama! - započe Mato.

Sada će drugi od iliraca:

- Dižem čašu, prijatelji - nastavi govornik. - Nazdravljam na rastanku svu sreću u daljnjem njegovu životu. Taj običaj, gospodo, sakriva za mene osobiti čar. Vinskom kapljom poželjeti prijatelju na rastanku sreću! Vino kano da upija tu želju, ono je ponese u srce ljudsko, a odanle se u prilici uspomene na svoga čovjeka razlije po svim žilama, čitavoj krvi.

- Nešto tamno razlaganje - mrmnu Miško.

- Dižem čašu, prijatelji - nastavi govornik. - Nazdravljam našemu vođi, pjesniku Vilku. Mnogi čas nam je prikratio u mladom našem živovanju svojim dakako živim romanom. Sve je prošlo, govori se ne bih baš dobro znao gdje.

- U Svetom pismu! - prekine govornika Miško.

- Sve je prošlo - nastavi ilirac - i mi ćemo proći! Grofica Olga, taj divotni pojav na pjesničkom obzorju našega Vilka -

- Jedna brojka, da staviš na lutriju! - zanovijetat će opet Miško.

- Makar i to, grofica Olga bijaše pa je prošla, nema je... Iza nje trepti neka bijela prozračna magla, koja naviješta pustoš i prazninu, no ipak s poraznim napisom inter duobus... Ali, gospodo, svijet je naš, mi smo njegovi. Jedna djevojka bijaše pa je nije. Svijet nam dovikuje: "Deder zabrodi, mladiću, dalje u moje carstvo. Što si snužden? Takva blaga sipljem ti ja na pregršte. Ajde za novom čari! Tko se sprijatelji sa mnom, otvorena mu je moja riznica, nikada se zasititi nećeš, dalje, samo dalje!..." Mi, prijatelji, ostavljamo ovaj tuđi grad. Hrpu kamenja. Spilju u kojoj nam je plamtjela sjajna zublja prijateljstva našega i druga sjajna zublja ideje naše, mislim ilirstva. Sada se pak razilaze naše staze. Doći ćemo na nova poprišta. Ej, ima li proroka, da gađa kakav će koji dovijati vijek! Zato ja dajem našemu Vilku u tom novom životu idealni dio. Živio ga bog s prvom djevojkom za koju bude ovih praznika uzdahnuo onom ljubavi štono mu plamćaše u grudima za groficu Olgu!

- Olina iks! Hvala lijepa na rješavanju takve jednadžbe - pridoda Miško.

- Prijatelji - odvratit će Vilko - kano da ćutim da se vremena ove godine nikada povratiti neće. Dok u jednom trenutku proživimo čitave vjekove, držim da smo uzeli svoje od svijeta. Često pak naš život vuče se monotonim korakom preko dugih i pustih vjekova, a sve to ne bi dalo ni pola onoga trenutka: to znači da nijesmo bili sposobni živjeti.

- Ah, poeta! - kimne ozbiljno Miško.

- Slutim da mi je ona prva doba bila ove godine. Drugu da počinjem otkako se rastajemo. Kada je pak spomenuo prijatelj o grofici Olgi i inter certantibus... dopustite da se sjetim i našega suborioca. Matematik Miško, svaka mu čast, nije junak na dugim govorima, već na djelima. Kano da ga još vidim kako se mokar vuče iz onoga jezera, matematički prozaično rečeno, bare. Otada posta on ironičan, bodljiv i ujedljiv. Otada poče on razmišljati o ništavilu ovoga svijeta. No pri svem tom on pak vazda ostaje naš vjeran i dobar prijatelj.

Matematik brisaše rukavom suze od tobožnjega dirnuća.

Ovaj skoči na noge i strese runjavom grivom.

- Zar hoćete da mi tvrda mišica u grudima pukne i prije reda? Ja ne vjerovah ni u srce, ni u suze - nakrivi komično govornik lice. - Srce držah komadom mesa, suze nepotrebnom vlagom. No sada ćutim da se tu - udari u prsa rukom - nešto miče, kano da se valja piškor po pepelu. A suze? Ta nepotrebna vlaga navire na oči. Ah, suze valja progutati, piškora zadaviti! - I matematik prinese čašu k ustima. - Ne mogu drukčije... - iskapi kupu. - Tako! - Bura se slegla. - Ah, zlatni poeta, daj cmoknimo se! Evala! Zlatni moj poeta! Kada bi te olina iks barem jedared tako zagrlila bila! Svjedočite, ilirci! Poeta, čisto zlato i živo srebro, cmoknimo se! Evala! Zlatni moj poeta! Kada bi te olina iks barem jedared tako zagrlila bila! Svjedočite, ilirci! Poeta, čisto zlato i živo srebro, cmoknimo se još.

I vatrena četa ostavila je tuđi grad i razletjela se u svoje domove na praznike. Bijahu mladići onoga doba sjajne luči što su imale potpaliti zamrlu otadžbinu svoju na sve strane. Narod protiraše oči iza duboka sna. Genij njegov spokojno je sklopio ruke i gledao te žive plamenke štono lijetahu poput divljih ognjeva po zemlji. Ne polagaše on velikih nada u te usplamtjele duše, no njegova usta šaptahu: "Ipak se kreće!" Nije nosio taj pokret strog biljeg hrvatskoga značaja. Ne bijaše pravim izrazom naroda. Ne bijaše to plamen komu je podloga čvrsta i golema žeravica štono se nijetila godine i godine na mučeničkom srcu naroda. Nešto eterično, nešto nestalno bijaše u čitavom ilirskom pokretu. Ipak je on razbudio narod i prodramio ga na radnju i opreznost. Da je bio utemeljen na historiji i na pravu hrvatskoga naroda, taj pokret bio bi danas zajednički život svih Hrvata. Mi bismo drugdje stajali u ovo kritičko doba. Kada je dakle onomu pokretu manjkao pravi temelj, nije ni čudo da ih se i među samim mladim ljudima našlo koji ne prianjahu uz one nejasne ideale. Među takvim nađosmo i Jakoba Podgorskoga. I zato zgrada pokreta ilirskoga na hitru ruku podignuta stala se skoro i rušiti. Znamo što je nastalo u onim ruševinama. Ostaci zgrade potamnješe, prilagodivši se vremenu i prilikama, postaše materijalom drugih zgrada. Neki se opet razmrviše u prah i pepeo i nestalo ih. Svi se suvremenici djetinjskom nježnošću sjećaju onih nejasnih ali fantastičnih vremena. "Ono bijaše vijek, ono bijaše mladost, ono bijaše borba i rad!" - vele. Ipak nijedan suvremenik ne može nam podati nešto pozitivno, nešto određeno, konkretno u pokretu tom. Doduše, ima i nesuvremenika koji se napinjahu ono doba opisati sa svim svojim bujnim životom. Ali nijesu uspjeli. Zašto? Jer je ono doba san sladak, ali bespredmetan. Neko lepršanje na zlatnim krilima. Neki, recimo, život, ali bez sadržaja...

Ovo se zato spominje, jer bilo naše pripovijesti udara u ono doba. Neke osobe kojima se bavismo u dosadanjem toku pripovijesti rastaju se s nama i ne dolaze na poprište, osim jedne. Osobe te prekinule su svaki vez s dotičnom poviješću - a i u samom životu nestalo ih je onako otajstveno kano i onih ideala o kojima smo govorili. Ustopice sa svojim pobornicima iščezlo je ilirstvo s obzorja u isto doba, ne ostavivši jedno drugomu nikakva baštinstva...

Netko posve treći ukazao se iza svega toga "gvozdenom rukom" - a Hrvati, ugledavši prikazu, trgnuše se iz djetinjstva u muževnost...