Fiškal/VII
| ← VI | Fiškal — VII. Doktor radi autor: Ante Kovačić |
VIII → |
Ozbiljna odluka doktora Lace da sklopi brak sa svojom rođakinjom groficom Olgom oživjela je još više kada je saznao da je djevojka stupila u neke odnošaje s Jakobom Podgorskim. Dok bijaše dosada svojoj rođakinji tuđ i nepristupan, počne joj se najednom približavati i općiti posve finim i ljubeznim tonom s njom. Osim toga uhađao je, neviđen njoj, sve njezine putove i znao, od mnogih pak i slušao, za skoro sve njezine domjenke i sastanke s Podgorskim. Sa starcima općio je dan na dan sve više i pouzdanije, a oni mu postadoše punim srcem i iskrenom dušom skloni i odani. Učiteljki Karolini ugibao se kao da se nikada poznavali nijesu. Složio se sa starcima da se krene iz tuđega grada na imanje u Zagorje. Ova pak odluka ravnala se po izviđajima doktora Lace o namjerama Podgorskoga prema grofici Olgi i sklonosti Olge prema Podgorskomu. Doktor Laca nije se mogao dosta načuditi sastancima Olginim s Podgorskim. Sudeći po njima, sklonost Olgina za Podgorskoga ne mogaše se razabrati da li je uopće kakva sklonost, ili su pak to samo puki sastanci i trošenje riječi od običaja, od dosadnosti, jer nema drugih. Stoga nije Laca požurivao odluke da se krene iz grada na selo... Bilo mu je teško ostaviti udovicu Elviru kod koje je još uvijek stanovao Podgorski... Ipak je upozorio starce da djevojka izlazi iz kuće bez svakoga pitanja i da vodi sastanke s nekim kuljavim studentom dolje od naših strana. Starica Mare stala se krstiti ljevicom i desnicom i moliti boga, dok je Martin tresao pepeo iz svoje lule i uputio Lacu da je njegova briga biti sretnim, a zato neka pazi da djevojka ne posrne stranputicama...
Jednoga lijepoga proljetnog jutra zaputi se Olga sama u grad.
- Dopusti, Olgo - približi joj se Laca - da pođemo zajedno. Ili sam ja bio neoprezan, ili ti nijesi marila za mene, ali je svakako dolikovalo da smo se više družili, da ti ne izlaziš bez mene...
- Pravo imaš, Laca - hladnokrvno će Olga. - No da se tuđiš od mene, uzrokom će valjda biti studija i tvoji društveni poslovi izvan kuće. Mene pak, kano stariji i ozbiljniji, držiš jošte djetetom, pod vladom učiteljke svoje. Međutim ja bih rado da sam još dugo, dugo djetetom...
- Oprosti, mlađano si jošte stabalce, ali ti si tako ozbiljno dijete da bih te ja odriješio već od egide učiteljkine. Međutim, kako mi pripovijedaju, ti si u praksi već i sama mojega mnijenja.
Olga nije na ovo ništa odgovorila. Laca skrene razgovor na drugi predmet.
- Za koji dan krećemo na imanje u Zagorje.
- I ti ćeš na ladanje s nama.
- Kako ne? Već je i vrijeme da napustimo te zidine. Osim toga, ja još nijesam bio u Zagorju. A stric mi ga lijepo opisuje.
- Ti valjda ne mariš za romantične krajeve?
- Kako to o meni sudiš? - promrmlja Laca.
- Pravedno. Jer si uvijek mrk i na sve s prezirom gledaš iz neke visine.
- A, a! - zine Laca dosta nježno. - Dakako, ne poznaš me!
Razgovor se opet prekinuo. Nakon duljega mučanja iznenada će Olga:
- Ti poznaješ Podgorskoga?
Laca oštro pogleda Olgu.
- Podgorskoga? Kakvoga Podgorskoga?
- On je iz Zagorja. Moj dobar prijatelj, pametan i ozbiljan čovjek. Ti me pratiš, zar ne?
- Bar mi je čast.
- A, pa dobro. Predstavit ću te Podgorskomu da se upoznate.
Na Lacinu izlaštenom licu drhtale su izrazite crte i pokazivale začuđenje i tjeskobu pomiješanu s pakošću.
- Ja se nadam - istisne on napokon nekom zloradosti - da je gospodin Podgorski iz viših krugova kada ga moja rođakinja usrećuje svojim prijateljstvom.
- Što ti misliš pod višim krugovima?
- Valjda me razumiješ. Tko se diči našim prijateljstvom, bit će nam podrijetlom i naobraženjem jednak.
- A, podrijetlom? Gospodin Podgorski je sin krapinskog zanatlije. Ljetos završuje nauke. Izvrstan je pravnik.
- I ti, Olgo, prijateljuješ s takvim ljudima?
- I ja, Laca, prijateljujem s takvim ljudima - odlučno odvrati Olga.
- Takvoj zabludi mogu samo biti uzrokom nauci i odgoj kojima te je nadahnula frajla Karolina.
- Zar držiš zabludom moje poznanstvo s Podgorskim? Zabludom stoga što on nije grof ili barun?
- Jest, potpunom zabludom upravo s tih razloga.
- Gospodine Laca - promjeri Olga pronicavim okom svoga pratioca - zato se vi tuđiste od mene dosada. Varate se. Ja nijesam taka nadutih nazora, i Karolina tomu nije kriva.
- Ne razumijem te potpuno, Olgo.
- Ja mislim da sam ti tuđa dosada bila stoga što si mislio da su meni grofici ravni samo grofovi. A ti također nijesi niti grof niti barun.
Doktor Laca pocrveni, a zatim problijedi i sav se zguri. Po naravi nadut, a u dnu savjesti uvjeren da nije ono kakvim su ga naslovom nazivali, sada mu bijaše kao da si ga iznenada polio studenom vodom.
Doktor Laca snađe se ipak brzo, otare lice i počne tiho, ali jetkim glasom:
- Rođakinjo draga, jer sam ti po krvi najbliži, reći ću ti pravu istinu koju bi se možda tko drugi ustručavao izjaviti. Prijateljuješ s tim Podgorskim, vjerujem. Ali u tom prijateljstvu zaboravljaš sama na sebe i na svoje biće. Što može svijet o tebi misliti kada te viđa s takvim studentom šetati i pouzdano općiti na zakutnim šetalištima? Mislim da si se također dovoljno uvjerila kako je promijenjen naš kućni život. Baka i djed ne znadu sami što im je raditi. Da li bi otjerali Karolinu, da li bi tebe jednom pozvali na red ili bi poduzeli korake protiv samoga tog tvojeg prijatelja? Ozlojeđeno im je brižno i pošteno srce. Sve nade stavili su u mene. Olga pozorno slušaše svoga rođaka. A kada je ovaj prestao, upita ga ona posve spokojno:
- Imate li jošte šta, moj gospodine dušobrižniče? Možda ste zapeli? Izvolite samo.
Doktor Laca bijaše dosta rutiniran u razgovorima s protivnim spolom, ali sada se upravo ustobočio. Nasta mučanje slično onomu kada gledamo nekoga koji se sprema preskočiti široki jaz.
- Ja čekam, gospodine Laca! - prekine djevojka mučanje.
- Nemam ništa više.
- Ništa više? Tebe dakle to nuka da se što češće družiš sa mnom, osobito da ne izlazim iz kuće bez tebe? Rekao si da bi me odriješio učiteljkine egide, no ja sam ti opet slobodna reći da nipošto ne bih željela informatorice zamijeniti kakvim stražarom.
- Oštro šibaš, Olgo. A ravno po meni. Budi ti dopušteno. Ali bilo tebi milo ili nemilo, znaj da više bez mene nećeš izlaziti na ulice i šetalište. Ako je i tvojom glavicom zavrtjela neka čudna i vihrovita vijavica, no ti ipak jošte sama nijesi svojim gospodarom. Dok si malodobna, pod štitništvom si svoga djeda i babe, i oni imadu i pravo paziti na tebe i zapovijedati.
- Zapovijedati? - stane Olga.
- Jest, zapovijedati! - ponovi oštro doktor Laca, šibajući očima po malenoj Olginoj noški koju je ona dražesno ispružila naprijed. - Neka je i zapovijedati. No zašto ne zapovijedaju sami starci koje ja vazda štujem i ljubim kano jedine i najbliže zastupnike mojih roditelja. A zaista nijesu imali uzroka potužiti se na mene kao na neposlušnu. Zašto zapovijedi šilju preko posrednika, preko tebe? Uostalom, što se tiče Podgorskoga, niti ima povoda a niti mi može ma bilo tko nešto zapovijedati...
- Moja Olgo, ne znam što bih i o tebi mislio. Najblaže da si krenula stranputicom...
Podgorski neopažen približio se u susret te prekinuo tako ovaj razgovor. On pozdravi, a Olga mu poda ruku nešto uzbunjena. - Gospodin Laca, moj rođak... gospodin Jakob Podgorski - reče ona.
Laca se nakloni gledajući prezirno Podgorskoga u koljena, dok se Podgorski posve ravnodušno pridruži na lijevu stranu Olge, tako da ona bijaše u sredini.
- Da vam, prijatelju Podgorski, istaknem, evo vam Hrvata, moga rođaka Lace, koji nije Ilir, možemo ga dakle brojiti u našu stranku. - Ah, stranku! - mahne doktor Laca. - Kakvu stranku? Ja barem ovdje ne znam za drugu stranku do Ilira.
- Podgorski i ja ustrojismo čistu stranku Hrvata - reče Olga.
- Podgorski i ti... stranku! Ha, ha, ha - zahohoće prisiljeno Laca.
- Ne mislim da sam nešto smiješna otkrila. I ne držim da sam što takva kazala da me nijesi razumio. U ova dva slučaja se smije čovjek... inače... A zar ti, Laca, nemaš nikakvih političkih ideja u ovo vrijeme gdje se to i od najneznatnijega Hrvata traži?
- Ja nemam baš nikakvih, milostiva gospodična rođakinjo. Taj posao je za beskorisna preklapanja i za ljude koji nemaju posla ili se barem ne bave ozbiljnim stvarima.
- Dakako, vi imate pravo. Ljudi se mogu podijeliti u dvoje kano i pčele: u trutove i radiše. Tu se zna da radiše vode gospodarstvo i pčelinju politiku i njihove financije: jednom riječi sve. Trutovi spavaju, jedu i brundaju oko kuće. Pa se ipak događa da trutovi prisvajaju sav red i bogatstvo u pčelinjaku svojoj tuposti i lijenosti, dok ih napokon radiše ne izbace na smetište.
Doktor Laca najprije slegne ramenima, zatim utakne štap u džep i stane fićukati nekakvu pjesmu. U takvom bi stanju doktor Laca vazda nešto novo smišljao. Nijesu baš njegove misli brodile po kakvoj beskonačnoj i neograničenoj pučini ideja. Oko jednoga predmeta u vrlo uskim granicama vrtjele su se i radile dugo i oprezno dok nijesu svoju žrtvu posve pronikle, nadvladale je. On je pustio Olgu da se razgovara s Podgorskim o kojekakvim stvarima, nije se više ni u šta pleo, ničemu prigovarao, ništa pitao, tako da je Podgorski držao svoju svrhu današnjega razgovora s Lacom postignutom. On ga je naime htio uvrijediti i tako izazvati na polje polemike, ili ga odagnati u tminu i samoću mučanja. "U ovom drugom" - mislio je Podgorski - "uspio sam." Međutim je Laca upravo sada zamišljao drugu osnovu, da se, naime, što čvršće sprijatelji sa svojim suparnikom. Zato je Podgorski našire otvorio oči kada ga je na rastanku iznenada zamolio Laca da mu odredi mjesto i vrijeme gdje bi se mogli sastati na prijateljski razgovor. Olga se pogotovo snebila, sjetivši se kakve je nazore malo prije njezin plemeniti rođak razvijao. Podgorski prihvati Lacinu ponudu objeručke. Odmah je pomišljao na to kako će prijateljskom svezom s Olginim bližim rođakom prije postignuti svoju svrhu.
- Dakle ja ću sutra k vama u stan doći, gospodine Podgorski - stisne Laca posve prijateljski na rastanku ruku Podgorskoga.
- Otkuda znaš za stan Podgorskoga kada ga do danas poznavao nijesi? - padne Olgi na um pitanje kada se već rastaše s Podgorskim.
- Otkuda?... - ugrize si Laca donju usnicu ne odgovorivši na takvo pitanje.
Navečer istoga dana sastali se u jednoj od pokrajnjih soba doktor Laca, starac Martin i njegova bračna družica Mare.
Starac je na širokom i drevnom kožnatom divanu brojio nešto po zraku i prekrstio ruke preko trbuha. Starica hodala dosta brzo sobom sve od stola pa do vrata, dok je doktor Laca naslonio glavu na podbočenu o lakat ruku i ispod oka čas pogledavao starca, čas staricu.
- Što potom misliš, Laca, s tom našom učiteljkom Karolinom? - mrmnu starac s divana.
- Pisala je i Oljuški pismo - reče starica.
- I Olgi? - začudi se Laca. - Dakle tri lista najedanput! Pisala je i meni list. Ja držim da joj na tri lista možemo jednim odgovoriti.
- Kako dakle? - stane starica.
- Putujemo u Zagorje. Olga više ne treba učiteljke. Karolini dajmo odmah otpusnicu.
- Dakako da Olgi ne treba učiteljke. Valja već ozbiljno misliti o tebi i o njoj - reče stari. - No kako je odmah otpustiti?
- Plaću ćemo joj dati za po godine unaprijed i kazati pismeno da držimo, kako primi naš list, da za tri dana više nije učiteljkom u našoj kući - razloži Laca.
- A ti joj piši u naše ime kako govoriš - reče stara.
Iza toga uhvati doktor Laca pero i napiše ovo pismo:
Štovanoj gospodični Karolini!
Primite na Vaša tri pisma slijedeći odgovor: Mi se selimo za koji dan na imanje u Zagorje. Olga neće trebati dalje informatorice. Mi vam ovim javljamo da možete iza primitka ovoga lista dignuti polugodišnju plaću unaprijed i napustiti svoje učiteljsko mjesto u našoj kući. Priznajući Vašu marljivost i uspjeh kod uzgoja naše štićenice, ostajemo sa štovanjem...
Ovako napisan list pročita Laca nešto tišim glasom, što starac dakako dobro čuo nije, no pristao je jer je vidio da starica s odobravanjem klima.
- Stani, jošte nešto. Zar ne bismo mogli odmah listu priložiti plaću za po godine? - domisli se starica.
- To će biti dobro, da ne bude više s njom posla.
- E, pa to se može. Ja ću dakle ovo još dodati: "Prilažemo Vam u listu spomenutu plaću za po godine unaprijed."
Iza toga bude list potpisan, novac privit i zapečaćen, i konferencija svršena.
Doktor Laca posjetio je Podgorskoga sa svoja dva druga štono se izdavahu plemićima. Fina odijela, rukavice i pretjerano uglađena kosa pokazivala je razliku njihova stališa od drugih krštenih ljudi. Oni osobno i dobro poznavahu Podgorskoga. Kada stupiše u stan njegov, pođe im on u susret.
- Osobito mi je milo...
- Za svaki slučaj i na svaki način itd. - klanjahu se, izgovarajući i druge suvišne riječi. Nakon izmjene ovakvih fraza bez svakoga značenja, počne doktor Laca nekim ukočenim prezirom:
- Gospodine Podgorski, zamolio sam vas za prijateljski sastanak, nu to prijateljstvo smjera onamo da se porazgovorimo o vašim odnošajima prema mojoj rođakinji grofici Olgi. Vi znate da je ona još malodobna, a pod štitništvom. Vi znate naš otmjeni stališ - tu je zapeo doktor Laca.
Podgorski je ponešto u čudu rastvorio oči kod prvih Lacinih riječi misleći da će to valjda biti uvodom u njihovo novo prijateljstvo i spoznanje, ali kada je čuo predmet o kojem se vodi riječ, baš onda kad je Laci zapela riječ, ponudio je svoje goste finim smotkama.
- Izvolite samo nastaviti - hladno će Podgorski, upalivši smotku.
- Vele da ste vi pametan čovjek. Ako je tako, ne pojmim kako se slaže s ovim mnijenjem vaše lakoumno titranje s neiskusnom djevojkom našega roda i stališa.
- Lakoumno titranje? Gospodine? - uleti u riječ Podgorski.
- Ne samo lakoumno titranje, već i zavođenje na stranputne i zakulisne sastanke.
- Gospodine rođače moje prijateljice, vi imate posla s mirnim čovjekom, osim toga ste moj gost. Međutim ja vidim da vi sami ne znate što vam plete jezik.
- O, o! - ustadoše oba pratioca doktora Lace.
- Podgorski, vi ste nepoštenjak i kukavac. Zavodite djevojku našega grofovskoga podrijetla, dok ste inače tako malodušni da se ne usuđujete ni primaknuti u našu kuću i obitelj. Vi i sami znadete da komu djedovi i najbliža krv zaudara smolom...
Podgorski problijedi, naglo ustane i pokroči do vrata otvorivši ih širom:
- Izvolite, gospodine pseudogrofe, napolje! Inače bio bih prisiljen dirati pravo svoga gosta.
- Usuprot, mi ostajemo ovdje da svršimo s vama račun. Ako ste i plebejac, tako daleko ne ide vaša kukavština da nam nećete odgovarati! - skoči jedan od Lacinih pratilaca k vratima i zatvori ih.
Podgorski se osupne.
- Vrlo lijepo, gospodo aristokrati, vi me napadate u mom stanu kao gosti moji. Takvi gosti jednaki su presvučenim hajducima! Birajte neutralno zemljište da od mene tražite račune, a ne moj stan.
- A? Dakle mislimo umaknuti! - podrugljivo se nasmije Laca ne maknuvši se s naslonjača.
- Nastavite, gospodine grofe! - osobitim naglaskom nešto tiše izreče Podgorski naslonivši se na obližnji stolac.
- Ponajprije, kako vi mene možete nazvati pseudogrofom?
- Tko nosi ime koje mu ne pripada, i govori u ime stališa iz koga ne potječe, i tko sebi pripisuje naslov grofa što on nije, jest pseudogrof - odrješito će Podgorski uprvši ukočene oči u svoga protivnika.
- Kako vi, gospodine, možete tako? - umiješa se jedan od pratilaca. - Vi nam nećete poricati aristokratskoga podrijetla! Grof Laca je naš drug!
- Sačuvaj, bože! Čast, gospodo, vašemu podrijetlu. Dok se nijesam uvjerio o protivnom, dopuštam da ste grofovi. Ali ovaj goso - pokaže strašnom porugom na Lacu - ovo je plebejac od glave do pete, kano da si ga od samoga kupusa složio. Nego taj kupus hoće silom i milom postati tropička naranča.
- Gospodine! - skoči Laca. - Tko vam to reče?
- Podgorskim me zovite. Gospodina igrati prepuštam vama. A da ste vi aristokratičke krvi, dokazuje to što vaša najbliža loza još i dan-danas šljive vari dolje u Slavoniji, kako i moj otac čizme šije u Krapini. Da je tako, pitajte moju prijateljicu groficu Olgu. A ja njoj vjerujem. Vi uostalom znate basnu o onom šarcu konju što po močvarama rže glasom "kvak-kvak" i pomalja iz blata svoje kopito obrašteno plivaćom opnom da mu ga kovač potkuje...
Lacu poli po obrazu mraz, a oči mu se zališe krvlju. U tom se hipu obori na Podgorskoga kano da je pobjesnio. Podgorski se sili silom odrvao sa dva udarca. Pratioci Lacini rastave ih, a na pozorištu pokaže se komičan prizor. Doktoru Laci teče iz nosa krv kano da si otčepio vrelo. Podgorskomu su istrgnuta oba rukava od kaputa i košulje, i zabijeljela se gola ramena.
- Vi ćete dati zadovoljštinu! - vikaše doktor Laca hoteći stisnuti pesnice, no morao je šakom loviti krv koja bi mu bila curkom cureći drugačije zakrvarila košulju i odijelo.
- Budite uvjereni, u svako doba, ali ne kao grofu nego kao plebejac plebejcu, šoštarski sin sinu požeškoga šijaka. Međutim, izvolite na umivaoniku oprati nos i očistiti lice!
- Ne trebam vaše uslužnosti! Vi ćete već točiti krv za krv!
- Bilo kako mu drago, vi valjda nećete ovako krvavi i zamrljani izaći iz moga stana. Tko zna kako bi krasna udovica Elvira tumačila tu šalu. Svakako ne bi po vas njezino tumačenje ugodno bilo. A vi imate interesa ne dati povoda nikakvu nepriličnu tumačenju kod nje...
Doktor Laca je zaista i nehotice morao do umivaonika. Ali nove neprilike. Ne bijaše ni kapi vode.
- Izvolite samo! - opet će Podgorski. - Da sam ja sada u vašem stanu, ja bih tražio prije košulju i kaput nego bih pošao kući. Izvolite samo bez svakoga sustezanja.
Laca izbulji oči. Nije znao što bi radio. Da li bi tražio vode ili odstupio natrag od umivaonika.
- A, pardon! Nema vode. Vidite, služavka ne računa s izvanrednostima - reče sarkastično Podgorski i pozvoni silno.
- Koga đavla radite! - skoči jedan od pratilaca. - Služavka da vidi takav prizor! - No već bijaše kasna ta opomena. Služavka u tren dotrči.
- Vode! - reče spokojno Podgorski.
Služavka je odrvenjela gledajući Lacu u krvi, a Podgorskoga golih ramena te istrgnutih rukava.
- Vode, jeste li čuli? - viknu sam doktor Laca.
Služavka ode. Podgorski otvori ormar i presvuče kaput. Kada bijaše donesena voda, oprezno je Laca isprao nos i gunđao dva puta: - To je ipak ludost.
- Podgorski, vi ćete mi dati zadovoljštinu.
- Već rekoh, u svako doba.
- Do viđenja!
- Zbogom! - I Podgorski otprati do vrata svoje goste. Vrativši se natrag, baci se smrknut na divan. - Eto gromova s vedra neba! Najprije ilirci, a sada ovaj nazovigrof. Ali, kako vidim, taj će biti mnogo opasniji. Zadovoljština!... E, pa bene. Zadovoljština? Dakako dvoboj. Ta uzvišena igra luđaka. Sredovječni božji sud. Bog i duša, mačevati umijem, ali u praksi još nijesam iskusio. Međutim... Sve to dosta hitro napreduje i više nego sam mislio. Kakav li još može biti rezultat mojim matematičkim formulama! A bih li njoj otkrio? Nipošto. Kada se žene umiješaju u takve poslove, onda pogotovo nastaje tragedija. Nadam se da ću gospodina grofa od šljiva malo kresnuti po prstima, pa je svemu kraj... Iza toga se Podgorski preobuče te izađe iz kuće.
- Gospodine Podgorski! - začuje on poznati glas iza sebe, što ga je vanredno iznenadilo. Bijaše Olga.
- Grofice!
- Ah, šta se zbilo? što je Laca radio kod vas sa svojim drugovima?
- Jednostavni posjet, Olgo!
- Ne tajite. On s drugovima nije me vidio malo prije na ulici, a ja sam nehotice čula: "Ludo bijaše i prostački, Laca, onako na njega navaliti u njegovu stanu", reče jedan od drugova. "Pametno, posve pametno je bilo. Drukčije ne bi došlo do dvoboja. Na riječima mu nitko ne doskoči. Ja sam mislio da i ovako neće biti uspjeha", suprotivio se drugi pratilac Lacin. Dakle, Podgorski, to ne bijaše jednostavni posjet.
- Držao sam umjesnim zatajiti vam istinu.
- Podgorski, moja je odluka da ne smije među vama i mojim rođakom sukoba biti.
- E, pa neka on uzmakne.
- Ne on, vi ćete uzmaknuti, Podgorski, i to meni za volju.
- Olgo, nikada! Vi me znate.
- Da ste pametni i da riječ držite.
- Mislim.
- Ali kada ste pametni, nećete valjda za volju ludosti držati riječ.
- Ovdje moram.
- A mislite li na posljedice, Podgorski?
- Vidite, sve se to zbilo u tako kratko vrijeme da na posljedice još pomišljao nijesam.
- A ja, otkako sam čula one riječi, sve posljedice su preda mnom razvrstane.
- Laca je vrlo vješt budi kojoj vrsti dvoboja. Dvije-tri brazgotine na čelu i vratu svjedoče da mu je to često posao. On neće pustiti dok se ne svrši s vašim ili s njegovim životom, jer vas strašno mrzi.
- Dopuštam. Ali sam se uvjerio da se svoje krvi silno plaši.
- Otkuda ste se uvjerili?
- U mojoj sobi porvasmo se poput šegrta, a ja sam gospodinu rođaku kucavicu žilu na nosu otvorio. U naglosti bijaše i nužna obrana. Dok je on meni poderao kaput...
- Ah, za boga svetoga, zašto sve to biva? - počne Olga rukama lomiti.
- Zaklonimo se na šetalište - upozori je Podgorski. Krenuše oboje šuteći uzanom ulicom.
- Pitate - nastavi Podgorski na samotnom šetalištu razgovor - koji je povod njegovoj mržnji i srdžbi? Vi ne pogađate?
- Znam. Tobože radi časti našega stališa i časti moje.
- Olgo, vaš bratić vas ljubi.
Olga se zamisli udarajući prstima po sjenilu.
- On mi toga nikada rekao nije. Držim da se varate.
- Nipošto.
- Pak da me ljubi?
- Bije se za vas i predobit će vaše srce.
- Gospodine Podgorski?
On je šutio i mukom gledao u zemlju. Sjednu oboje na najbližu klupu.
- Dakle, Podgorski, vi se pobiti nećete?
- Hoću.
- Onda sam se prevarila u vama.
- Bijem se za vas.
- Vi me ljubite, Podgorski?
Podgorski joj za odgovor pogleda u lijepe velike i modre oči.
- Kada me ljubite, onda nećete poći na dvoboj.
- A što je vama stalo, grofice Olgo, ako čovjek koji vas ljubi dvoboje dijeli.
- Meni je stalo do vas, jer i ja vas, Podgorski, ljubim!... - Ona je ove riječi izgovorila tako iskreno i razgovijetno.
- Olgo! ogrli joj Podgorski ruke. - Olgo! Ti sada prvi put ove riječi izgovaraš. Olgo! Još jednoć, još jednoć...!
- On dosada nije znao da ga ljubim... Nesretniče...
Podgorski je privine na grudi.
- Dakle, dvoboja neće biti? - upita ona tiho.
- O, sada će biti dvoboj s nebom, s paklom, sa zemljom! Sa svim elementima koji bi stali na put ljubavi Jakoba Podgorskoga! Ja ću, Olgo, poći s njima na dvoboj, ali se ne boj ništa zla, evo ti moje desnice. Ništa zla niti po njega, niti po mene. Ti znaš da su moji nazori takvi da se ja ne mogu kano kukavica grijati na suncu ljubavi tvoje. Niti mi se rači bježati u samoću pustinje...
- Ali mi ćemo se odmah sastati iza dvoboja?
- Odmah ćemo se sastati i ne boj se nikakva zla.
- A sada, Podgorski, zbogom, do viđenja... A kad će biti?...
- Kada pošalje svoje drugove, onda ću znati.
- Mi ćemo se prije vidjeti.
- Valjda. Ali toga nemoj zahtijevati da ti kažem vrijeme dvoboja. Po mene bi bila nesreća. Mislio bih uvijek: na, sada će ona doći... Nipošto toga ti kazati neću.
Kada je Olga podala Podgorskomu ruku, ova joj je uzdrhtala, a lice problijedjelo. Podgorski se hitro okrene od nje i zaputi protivnim krajem šetališta. Oboje se u tren ogledaše i vidješe se još jednom. Tajna bol i teška, mračna slutnja pala je na njihove duše. Bilo im je kano čovjeku kada sniva da mu navališe na srce golem i težak kamen. I zaista, kada čovječje biće zaokupe bolne slutnje, život mu postane sanen i umoran, te kano da se pita: "Bože moj, da li ja sada snivam ili zaista čujem?" I te bolne slutnje lagano, tiho, nadugo se izvlače iz ozlojeđene duše kano ono jesenske magle što se viju po dolinama čitave dane napinjući se samo začas u visine. I tada čovjek vidi: "Nije san, nije, java je..."
Drugi dan dođoše k Podgorskomu oni isti pratioci koji su ga prijašnji dan posjetili s Lacom. Razgovor bijaše veoma jezgrovit i lakoničan.
- Gospodine Podgorski, stvar znate?
- Jest.
- Oružje?
- Po volji.
- Tu je na vama izbor.
- Kad je tako: mačevanje.
- To je i za našu stranku povoljnije.
- Vrijeme?
- Što prije. Sutra ujutro, jer sam zaokupljen i drugim, mnogo prešnijim poslovima.
- Bene. A mjesto?
- Kažite, gospodo, gdje vas volja, neka bude samo nešto dalje od grada.
- Stari brlog za dvoboje. "Gabrijelov lug". Sat vožnje odavle.
- Pristajem. Ostalo izvolite s mojim svjedocima. Molim vaše adrese.
Obojica izvadiše posjetnice.
- Poslije podne u četiri sata, "Papperova kavana".
Gosti ustadoše, pokloniše se, a Podgorski ih isprati. Zatim napiše dva lista, zapečati ih i pozvoni. Uniđe sluga.
- Nosite na adresate. Ako ne bi bilo kojega kod kuće, tražite dokle nađete.
- Na službu, gospodine.
- Podgorski je stao šetati sobom gore-dolje tako zamišljeno da mu se svaki čas trnula smotka.
Netko pokuca, i uniđe u sobu krasna gospođa. Stas joj bijaše vitak. Grudi jake i visoke. Lice bijelo, fino i puno. Kosa bujna i mekana kao svila, crna joj boja prelijevala se poput baršuna na suncu. Ramena i bokovi bijahu joj dražesno zaobljeni.
- Koja čast, milostiva gospođo... Prvi put...
Ona mu pruži mekanu ručicu i sjedne na divan, a male noške kano da su joj nehotice ispuzle ispod odijela.
- Ne, gospodine Podgorski, vis a vis, evo, pokraj mene ima mjesta... - smijahu se milostivo Podgorskomu njezine vragoljaste crne oči.
- Milostivo gospođo...
- Zovite me jednostavno gospođom Elvirom, ako mi hoćete ugoditi. To "milostiva" tako mi po starinama zvoni... No, sjedite bliže do mene - koketno je maknula na stranu glavom da joj bolje može vidjeti zaista prekrasan vrat.
- A recite mi, prijatelju, kakve se to jučer razmirice dogodiše u vašem stanu s onom gospodom? Ne znam je li služavka snivala ili joj se priviđalo... Bilo je i krvi. Nadala sam se da će me danas grof Laca posjetiti...
- On je gospođi Elviri stari prijatelj... - primijeti Podgorski.
- Jest jedan od starijih i boljih prijatelja... - odvrati mu ona ozbiljno, što joj je tako dobro stajalo.
- Ergo? (Ovo bijaše njezina omiljela riječ.) Ergo? - okrene se pouzdano k Podgorskomu.
- Neznatna šala. Kušasmo si mišice, pa je neopreznošću gospodina grofa zatekao udarac po nosu, i to vam je vrelo krvi.
- A nije li vas grof Laca radi takve šale na dvoboj pozvao?
- Na dvoboj? - zabuni se, ali samo začas Podgorski. - Što još neće pasti gospođi Elviri na um? Radi takve malenkosti dvoboj!
- Ej, pamtite da Laca rado duelira! O, zato i jest on moj stari prijatelj. Takvi muškarci vrijede nešto! Duel, vino, ples, žene, i to je zadaća mladiću, a ne uvijek ta vječna mudrovanja! Na primjer, vi, prijačku moj, vi ste mi odviše zadubljeni u studije. Ne valja to! - udari ona lagano Podgorskoga po ramenu. - Tako vi u mojoj kući stanujete, pa skoro da se i ne poznajemo. No ja mislim da će sve nabolje okrenuti odsada kada nauke svršujete... Život vam je dražestan, prijačku moj, svijet čaroban! Dok je knjiga laž, a studij opsjena. Odonda vam je zagospodovala laž među ljudima kada se prvo slovo napisalo ili natiskalo...
- Ali pristaše knjiga i studija opet tvrde da je život laž, a svijet opsjena - izmuca Podgorski dok mu je čelo gorjelo. Njegovo oko paslo se neobičnom požudom na lijepom udovičinu tijelu. Ona je katkad lukavo ispad oka pogledavala na nj. Čudna, nova neka struja oživjela je u njegovu biću. Njezini mlazovi kano da su se valovito gibali po svim žilama, a najjače su udarali u žile kucavice. Bijaše to pojav požude, koja u jedan tren umara i oživljuje, truje smrtonosno i hrani životom slatkim, no kratkotrajnim. Požuda je raj, dok je u rascvatu. Pakao, kad dolazi do svrhe. Pustoš i praznina, kada je došla na vrhunac svrhe i prevalila se preko nje na drugi kraj. Za udovicu Elviru ne bijaše ništa novo gledati svoje žrtve kako im mozak kipi što dulje pasu oči na njezinu raskošnom tijelu.
- Gledajući vas, gospođo Elviro, imate pravo. Život je dražest, a svijet čaroban i divan! - zapenta Podgorski dosta nespretno i bez saveza.
Udovica mu ne odgovori na to, nego mu malenom rukom pokrije čelo.
- Vi sijevate od vrućine. Čuvajte se, prijačku, groznice... Vi ste još tako mladi...
Taj "prijačku" tako je zamamljivo izgovarala...
Elvira strignu poludivljim okom kada je pokucalo na vratima Podgorskoga.
- Vidite, ne dopuštaju nam niti ovoga domjenka! - prošapta ona tako pouzdano kano da se već odavna poznadu.
U sobu uljeze silna trbušasta ljudina, debela, obrijana obraza, glave do kože ostrižene. Iza ovoga drugi, nešto viši i tanji, bijelih zalizaka.
- Doktor Podgorski, "serrrva-a-asss!" - reče prvi, bezobrazno mjereći udovičine grudi. - De gustibus non est...
Udovica skoči, poda ruku Podgorskomu, nakloni se strancima i ode.
- Haj, haj! Broder Podgorski!... Baš nijesmo došli u zgodu... - ispričavaše se debeljčina.
- Doktor Johan! Doktor Karl! - pokaže Podgorski na sjedala.
Doktor Johan bijaše đački veteran, dušom i tijelom Nijemac. Njegovo glupo lice odavalo je prevelike zasluge za kulturu hmelja... Bila je to jedna od onakvih figura kakvih na stotine donose njemački kulturno-humoristični listovi, kojima se mora kraj sve bljutavosti tobožnjih dosjetaka dati ona prednost da dajčera u svima fazama neće nitko od njih bolje pogoditi. Od poglavitih uzora ovakvim dajčerima može se brojiti i doktor Johan. Drugo ne bismo imali o njem ništa reći.
Podgorski ukratko razloži stvar i zamoli pridošlice da budu svjedoci i da s protustrankom sve urede.
- Bravo, doktor Podgorski! Bravissimo! - primi Johan s aplauzom časnu ponudu sekundanta kano i njegov drug.
- Na mačeve dakle. I najzgodnije. Rasporiš trbuh. Odlupiš nos. Pristrižeš uha. Pak punctum! Čovjek je žaba, ništa nego žaba. Da mu je barem dana ta slast da pliva u jezeru piva. Zaista je ogavno svaki dan najprije navlačiti na sebe odijelo, onda na pivo. Kada se vratiš, ne znaš već za sebe. Eto slugi muke dok poskida opet s tebe te prnjke. Zatim ustaješ i opet po starom nastaviš. Onako čovjek-žaba pliva, pije, spava u blatu i opet pije i pije i pije...
Johanu se kod toga umnoga razglabanja tako rastegnulo obrijano lice kano da već pred sobom oživotvorenu svoju dosjetku... te će sad skočiti u jezero piva...
- Sutra navečer pripremite na moj račun u "Goldnerovu hotelu" gozbu. Ako budem neznatno ranjen, doći ću sam. Budem li jače, proveselit ćete se s drugovima u moje ime, ako vam ne bude dvoboj teka pokvario - reče Podgorski.
- Broder Podgorski! Nijesmo mi kod ovakva seciranja prvi put! - zahohoće dajčer na sav glas. - Zadnje bijaše prije osam dana, kada je Talijan Piccolamini rasjekao krupan nos i debelo uzvinute brke mađarskomu plemiću Esterhazu. Ranjenika mazahu kod kuće liječnici, a mi smo i te kako slasno ispijali u njegovo zdravlje. Bilo je tu dakako i tokajca baš iz ravne Ungarije. Napokon se tako udobrovoljismo da je Talijan Piccolomini morao s čitavim našim provodom ići cjelivati izlijepljeni nos i brkove Mađaremberu. Za nekakvu primadonu se potukoše koja je izgubila glas pa se bacila u naš hatar.
Još je koješta napričao dosjetljivi dajčer, a onda se rastadoše obećavši Podgorskomu da će sve u najljepšem redu izvedeno biti. Istoga dana spremahu se starac Martin i njegova družica Mare iz grada u Zagorje. Navečer navijestiše Olgi da drugoga dana odilaze. Onaj dan bijaše prekasno potražiti Podgorskoga i javiti mu to.
Drugoga dana u sedam sati ujutro putovahu dvoja kola iz grada brzim kasom put određena mjesta.
Bijaše tiho i blago jutro. Tanke pahuljice oblačića plivahu po nebu. Sunce sumorno sada je prevuklo koprenom tih tankih oblačića zažareno lice, sada ga je opet pomolilo na čistac. U prvim kolima vozio se doktor Laca sa svojim svjedocima i liječnikom. U drugim Podgorski sa svojom pratnjom. On bijaše vanredno živahan i razgovorljiv šaleći se s niskim, okruglim i grbavim liječnikom, komu je časnu staračku glavu pokrivala skupa i dosta teška baroka od bijele kose kao janjeća vuna.
- Clarissime, ako mi odsiječe uho ili komad nosa, gledajte da budete što brži i da što prije otpadak sastavite sa svojom maticom. Tamo kod nas u Hrvatskoj, premda nas krste barbarima, ipak nisu vični gledati osakaćena čovjeka. A skoro se vraćam u domovinu. Staračac kimnu dobrodušno glavom, kano da kaže: "Vidjet ćemo već što će nam trebati da radimo."
- Gospodina Eskulapa ne treba opominjati. On će te svezati, sašiti i namazati, makar ti čitav trbuh odrubi sablja. Doktor Laca uostalom izvrsno mačevati znade. A k tomu si ti danas prvi put na bojištu - reče Johan.
- U svemu je to komično kada čovjek drži nešto najvećom ludošću pa joj se ipak podvrgava.
- Vi ste, dakle, u teoriji protivnik dvoboja? - umiješa se Eskulap, a grbava leđa kano da su mu se nadigla kod toga pitanja.
- Sasvim protivnik.
- Onda najbolje da svoju protivštinu u praksi pokažete.
- Kako u praksi?
- Ne dijelite danas dvoboja.
- To se baš nikako ne da.
- Posve lako. Vratimo se kući - slegne ramenima praktični Eskulap.
- Pa onda nositi žig kukavice?
- To je pitanje za načelo.
- A komu ćete dokazati da ste samo zbog načela odustali od dvoboja, a ne zbog straha?
- Eh, kada bi ljudi bili uvjereni da ste samo zbog načela odstupili od dvoboja, onda vam se ne bi moglo ništa upisati u trpljenje za načelo; jer se ono u tom sastoji da vi za sebe nosite uvjerenje da niste odstupili od dvoboja od straha, a od ljudi ipak nosite žig sramote jer nećete nikoga uvjeriti da niste kukavica.
- Za danas ću ostati samo u teoriji protivnik.
- Po volji - svrši Eskulap razgovor te zamukoše svi.
Svjedoci pogledaju na ure i zapovjediše da se jače potjera.
Tišina u naravi uznemiri se laganim povjetarcem koji dizaše u vrtuljcima po cesti prah.
Napokon su dospjeli do označenoga luga. Kola stanu, a gospoda krenu pješke prema sredini luga.
Laca sa svojom pratnjom odvezao se dalje za četvrt sata i krenuo također pješke, no drugom stazom štono vođaše u sredinu luga.
Tu vladaše narav u svoj svojoj divljosti. Nekoliko jutara daleko pružala se ravnica. Trava nikada pokošena, jer valjda i ne bijaše za kakvu porabu, bila je visoka do pasa. Rosa bijaše upravo obilna. Sredinom ruljaše divljim bukom potok, koji je naličio na pustinjaka štono pjeva monotonu i melankoličnu pjesmu i sam je sluša i sam se naslađuje njome. Nema živa stvora koji bi se s njim u glasu natjecao. Tako bijaše i spomenuti potok. Ako bi struj vjetra zašumio drevnim dubovima, to bijaše jedini glas uz buk potoka. Inače se on vazda sam čuo kao pogorelac kada se pravda s podrtinama na garištu izgorjele kuće.
Dođoše na čistinu od nekoliko hvati. Tu ne bijaše trave. Šljunak i sićušni pijesak razastro se beživotno te je naličilo to mjesto u onoj bujnoj travi na pličinu morsku. Baš kano da bijaše priređeno za kakvo trkalište.
Svjedoci i liječnici ukratko se posavjetovaše. Kada se pokaže krv, dvoboj je svršen.
Protivnici stadoše usuprot. Sablje zasjale. Dao se takt, to počne ono tjeskobno zveketanje koje napunjuje užasom. Đavo i smrt lijepo li se negdje kese nad takvim prizorom!
Doktor je Laca bio blijed kao krpa, i mrk. Nasuprot, lice Podgorskoga žarilo se i sijevalo.
- Vi ste vrlo oprezni. Uvjerio sam se prekjučer u svojoj sobi da se bojite krvi - reče smiješeći se Podgorski svomu protivniku. Laca ne odvrati ništa.
Zveket se nastavi. Dajčer je izbuljio oči u borce. Najednom dirne grbavoga Eskulapa: - Naš se dobro drži.
Istom što je dogovorio, sablja kresnu, a Lacino desno uho ostade visiti na neznatnoj sponi, ali niti da bi kap krvi kanula.
- Weiter - cikne Laca. - Krvi nema jošte.
- Bene - odgovori Podgorski.
Svjedoci se nijesu protivili.
I nanovo počne ljuto zveketanje.
- Vama je mnogo stalo do moga trbuha i do grudi - reče Podgorski i kresnu Lacu po lijevom uhu. Objesi se i ovo, ali da bi se samo kaplja krvi pokazala.
- Weiter - cikne Laca. - Krvi nema jošte.
- Bene - namrači se Podgorski.
- Doći će do nosa - šapne Eskulapu dajčer. - Onda će valjda doći do krvi. Uha mu se baš ljudski objesiše. Ja ne bih više dao ni po vrča piva za njih.
Laca počne vijati sabljom poput zmije. Podgorski odbijaše vješto. Zmija od sablje plaznu otrovnim jezikom. Podgorski se uhvati rukom ispod slabine i problijedi nasmrt.
- Satis! - viknu svjedoci. Prije nego prispješe na poprište, Podgorski se smota nauznak stisnuvši grčevito usne. Doktor Laca baci sablju i pogleda još jednom svoga protivnika na zemlji. Krv je mlazovima puzala po žitkom pijesku.
- Clarissime, muka! - prošapće grčevito Podgorski. Grbavi Eskulap slegne ramenima, uhvati se posla i ne odgovori ništa.
- Broder Podgorski, žalimo, vas neće biti danas u "Goldnerovu hotelu". Pa da nije čovjek žaba. Evo kako joj rasporiše trbuh.
- Smrtna rana - šapnu Eskulap na uho dajčeru.
- Zato i njemu uha krpa liječnik, kako vidimo - reče drugi svjedok.
- Ono nije ništa, gospodine moj - uputi ga grbavi Eskulap.
Doktoru Laci omotaše preko čela i ušiju crnu svilenu maramu i zaputiše se svojim kolima. S Podgorskim bijaše mnogo više posla. Napokon, kada je grbavi svršio posao, načiniše svjedoci nosiljku i dosta teškom mukom ponesoše ga na kola...
U dolini luga ruljaše i dalje potok istom spokojnošću. Dva gavrana stala se naletavati iznad mjesta dvoboja, a napokon se sigurno spustiše onamo na ljudsku krv žaleći da nema barem jošte moždana kada su već luđaci tamo tratili vrijeme...
Podgorskoga uhvati lagana groznica još na putu. Kada ga donesoše u stan, padne u vrućicu.
Udovica Elvira dohrli u njegovu sobu. Razvali lijepe oči na grbavoga liječnika.
- Ergo? Ranjenik?
- Smrtonosno.
- Ubogi mladiću! Znala sam ja da je došlo do dvoboja, a on mi je tajio.
Eskulap poškilji ispod sumorna oka na dražesnu žensku put udovice Elvire i s nepouzdanjem upita na po glasa:
- Možda ste vi povod današnjemu jutru?
- Ja povod?... - zarumeni se ona tobože stidljivo oborivši oči. To joj je laskalo. Uostalom, ona nije imala uzroka dvojiti ne bi li zaista bila baš ona povodom. A zato je odmah, a možda upravo samo zato, prionula svom brigom i nježnošću oko ranjenika... i sve više plivala u tu misao da se dvoboj dijelio zbog nje.
Podgorski se posve onesvijestio.
Doktor Laca prispio je kući u podne.
Starac, starica i grofica Olga bijahu već otputovali u Zagorje.
- Nijesam mislio da će baš do dvoboja doći. Ali kada sam se varao u njezinim čuvstvima. Ona ga zaista ljubi. Njega je dakle valjalo ukloniti, jer inače do vraga moje osnove! Oni odoše! Sve je uspjelo kako sam osnovao. A sada ću još proboraviti nekoliko dana u gradu, dok mi pozacijele uha, a tada za njima u Zagorje. Stvar moram odmah privesti kraju. Prije no bude dva mjeseca, valja mi sklopiti brak... - govorio sam sebi Laca bacivši se na stari naslonjač u opustjelom stanu grofice Olge i njezinih rođaka te napokon umoran zaspao.
Prema večeri se Podgorski opet osvijestio. Po sobama se već rasprostiralo slabo svjetlo svjetiljke.
- Vode mi dajte ako je koja duša ovdje. Mene tako pali u grudima.
Udovica Elvira mu poda čašu.
Podgorski se zagleda u nju i bolnim posmijehom osu mu se blijedo lice.
- Zar se vi brinete za mene? Primite moju veliku zahvalnost.
- Vas muči, prijačku, silna bol?
- Ovaj čas ne toliko, osim što sav gorim.
Ona mu položi mekanu ručicu na čelo.
- Zašto mi tajiste, prijačku moj, kadno vas pitah? U mojoj je vlasti stajalo otkloniti nesreću od vas. Ja bih bila već grofa Lacu upokorila. Vi se nijeste bavili pustolovinama već knjigama. Dobro sam ja to znala. Nasuprot, grofu Laci sve je prije na umu nego knjiga. Napose kada se o meni radi, čemu ne dadoste da posredujem.
Podgorski je u čudu pogleda.
- Da, prijačku moj, ne tajite. Sve znam, radi mene dijeliste dvoboj. No vi ste posve nevina duša. Ta što ste u kući, jedva progovoriste pokoju riječ sa mnom. On pak, strastveno obožavajući mene, mislio je stoga što sam mu često vas spominjala kano uzor-mladića, da među nama postoje nježniji osjećaji.
Elvira ga u tom trenutku iznenada zagrli vlažnim, opojnim cjelovom.
- Da se nijeste opravdavali, prijačku moj! Čemu suvišno tepanje i izvinjavanje... Pitajte mene, ja ću vam sama najljepše znati razložiti kakav je to samosilnik! - pokaže ona na srce.
Dok se Podgorski, koje ranjen koje opojen blizinom toga lijepoga, mladoga i razbludnoga tijela, niti snaći ne mogaše, nastavi odmah Elvira, samo ženi prirođenim brzorječjem, razgovor prešavši na drugi predmet.
- Jedan list imadem za vas. Ujutro, čim odoste na kobno ročište, tražila vas premlada djevojka kojoj služavka nije mogla vidjeti lica ispod guste koprene. Pitala je gdje je vaš stan. Zatim je razgledala obje sobe i udaljila se, služavka je pripovijedala, nekako bolnim i teškim srcem.
- Molim, podajte mi ga.
- Evo, prijačku moj! - nadnese ona ružičastu listovnu omotnicu nad njegovo blijedo lice.
On je prelomi i nemilo se trzne. Čitao je ovo:
Dragi Podgorski!
U hitnji vas tražih. Mislila sam na slučaj da vas neću naći kod kuće pa već doma napisah ovo pisamce da vas obavijestim o nenadanom odlasku iz grada. Jučer mi se navečer priopćilo da danas jutrom odlazimo. Prije nego mi je bilo poći, pohitjeh k vama, ali nije suđeno da se vidimo. Oprostite mojoj smjelosti. Tako se rastajemo a da i ne znam kako će se dvoboj svršiti. Laca je samo radi toga dulje ostao u gradu. Tek nakon nekoliko dana polazi na ladanje u Zagorje. Vaše riječi su mi velikom nadom. Dao bog da se dobro svrši! Da ne bude nesreće ni na jednom kraju. Tješim se da ću poznati po povratku Lacinu da nije zlo. A vi se žurite na selo, u naše ubavo Zagorje. Bog vas štitio. Kada uščitate ove retke, ja ću već biti na putu.
Olga
- To je prvo pismo, prvi reci njezini na mene. Ne potpisuje se groficom, to je karakteristično. Meni za volju možda ne pridaje naslova - šaptaše sam sebi.
Elvira ga gledala radoznalim i pitajućim okom. On smota natrag u omotnicu list i položi ga kraj sebe.
U taj čas unišao je neopaženo u sobu grbavi Eskulap.
- Dražesna čuvarice bolesnika moga, kako vidim vi savjesno vršite dužnost anđela čuvara. Vašu pažnju je zavrijedio mladi bolesnik! No, pa kako je? - obrati se k bolesniku prihvativši mu ruku.
Bolesnik sažme ramenima.
Sada zamoli liječnik gospođu da se udalji. Iza njezina odlaska pregleda ranu. Malo se zadubi u misli, napiše nešto na papir, pokrije bolesnika i pozvoni slugi.
- Da ste odmah išli u ljekarnu. Upozorite ljekara da je velika nužda za lijek! - Sluga ode, a on se šetaše lagano sobom.
- Nemojte se, amice, razdraživati. Budite što mirniji. S gospođom Elvirom malo ili ništa se ne razgovarajte. Međutim, ja ću je i sam na to upozoriti.
Podgorski mu ništa ne odgovori.
Eskulap nastavi svoju šetnju pogledavajući svaki čas na uru. Trajalo je to dosta dugo.
Podgorski stane najednoć teško disati i stenjati. Liječnik korači do njega, položi mu na glavu ruku i popipa bilo.
- Opet vrućica! Gdje je, do vraga, tako dugo? - promrmlja s velikom objektivnočću pa opet nastavi šetnju.
Sluga je unišao i ponamjestio na sto nekoliko raznobojnih bočica. Liječnik ga pridrži da mu bude na pomoć. Podgorski je već stao nerazumljivo buncati. Eskulap izvadi naočale sa zlatnim okvirićima. Salije oprezno tekućinu iz crne bočice poput žiška u čašu i promiješa je. Zatim naspe u to crveni prašak, od čega se odmah sva tekućina pretvorila u jednu jedincatu pjenu, kano da si velikom silom istepao bjelanjak od jajeta. Tu smjesu pokrije i počne nešto na hartiji računati. Izvadi sat te ga položi na stol. Onda uhvati drugu neku bočicu i korači do bolesnika, raskrene mu usta te mu stane oprezno kapati veoma gustu tekućinu u grlo. Svaka kaplja vukla se iz bočice kano da si žute konce potezao iz nje. Bolesnik je s velikom mukom gutao ove kapljice. Na licu mu se pokazala najprije rosa od znoja, koji je za malo časova curkom curio. Iza znoja počele su i suze teći, a lice se bolesnikovo zgrčilo strašnim izrazom. Liječnik je ledenom hladnokrvnošću dalje kapao tekućinu u bolesnikova usta. Kada se boca ispraznila, uzme ručnik i otare patnikovo lice. Iza toga izvadi iz džepa sitna srebrna kliješta te satre bočicu u sam sitniš, zamota u papir i metne u svoj kaput.
Ona pjenušasta tekućina u čaši posve se slegla i zadobila mnogo manji obujam. Sada je zalije Eskulap opet novom tekućinom iz neke druge boce i čitava smjesa pobijeli poput mlijeka. Liječnik prisuče bolesnikove rukave do ramena, ulije u umivaonik svježe vode, pomiješa je s nekoliko kapi iz treće, četvrte li bočice, nakvasi čist ručnik i naloži slugi da tare ruke i noge bolesnika što mu najjače može. Kada je ovo bilo u redu, stade onom bijelom tekućinom što ju je sam pravio mazati ranu patnikovu, a iza toga je pospe pepeljastim praškom, što je moralo nešto vanredno ljuto biti, jer je Podgorski sve iz nesvjestice nekoliko puta bolno zajauknuo. Sada ga opet zamota. List što ga je spazio kraj Podgorskoga baci na sto. Slugi naloži da pozove gospođu i da sve bočice kao i onu čašu u kojoj je pravio bijelo mazilo baci napolje, osim jedne velike boce u kojoj se nalazila zelenkasta medicina.
- Gospođo - reče liječnik Elviri kada je došla - bolesnik se neće probuditi do sutra osme ure i petnaest časova ujutro. U taj čas mu se neka dade svake sedamnaeste minute kaplja ove ljekarije ulita u kavsku žlicu vode. Gospođo - nastavi posve redovito Eskulap - uvjeren sam da vam je mnogo stalo do toga da ovaj mladi čovjek ozdravi, jer je on bez dvojbe radi čuvstava prema vašoj dražesti, koja medicina inače zove nagonom, zadobio rane na dvoboju. A kada je tomu tako, gledajte da šta manje, a najbolje ništa s njim ne govorite. Njegovi se živci razdražuju sada. To pak samo na zlo vodi. Patnik je u veoma kritičnim prilikama. - Eskulap se nakloni. - Da, slobodan sam vam ostaviti svoj sat, da se po njemu ravnate kod podavanja ljekarije - doda on, položi na stol sat i ode. Elvira stane tik do kreveta i zagleda se u lice Podgorskoga. Bilo je ono žuto poput voska, dok se prije od znoja mokra koža posve osušila.
- Podgorski! - šane tiho udovica. Ali bolesnik se niti maknuo nije. Ona nadnese svoja usta nad njegovo čelo. Poslije toga okrene se k stolu i opazi naslov na lisnoj zamotnici. Poznala je taj list. Radoznalost je prebacila preko granica pristojnosti. Izvadila je listić iz ružičaste zamotnice. - Olga! - ciknu tiho i napolak uvrijeđena. Počne čitati, ali je najednoć zaokupi pomisao da bi i Laca mogao nešto razabrati. Stala je tražiti znakove i po njima tumačiti. No i takvo nastojanje nije rodilo žuđenim plodom.
U njoj se najprije pojavi neka ozlojeđenost. Priličila je zavisti i čudnoj vrsti ljubomornosti. Sada je najednoć zaokupi pomisao da bi i Laca mogao izaći na mejdan za kakvu Olgu.
- Aj, kakve su to puste tlapnje! - dahnu ona napokon. - Ne može se tu dvoboj dijeliti osim radi mene. Podgorski stanuje kad mene, a onaj me ljubi...
I s takvom utjehom izađe udovica Elvira iz sobe Jakoba Podgorskoga. Naruči služavki da bdi nad bolesnikom dok se ona vrati. Preko noći će sama ostati kad njega, zato joj se neka ležište pripremi na velikom divanu u sobi Podgorskoga, dok služinčad ima biti opremnom kada bi začula glas zvonca.
Vani je zamračila crna noć. Prema ponoći obaviše nebo tmasti oblaci te poče rominjati sitna i gusta kišica. U sobi Podgorskoga talasalo stijenama svjetlo svijeća i kano da se traci njegovi obustavljahu čas na problijedjelom licu Podgorskoga, čas na dražesnoj puti udovice Elvire, koja se posve lagodna pružila na divan pribravši u svilenu koprenu svoju bujnu kosu.
- Naša gospođa je pravi anđeo! - reče sluga ostaloj družini kod večere. - Ona je naumila čitavu noć probdjeti kraj mladoga gospodina.
- Ti baš razumiješ zašto se ona pretvara u anđela za toga gospodina.
- A! A! Zašto? - zinu sluga.
- Baš bi se isplatilo tebi naširoko i dugo razlagati. Da ti nešto shvatiš, valja ti prije rastopljene soli naliti, vidiš ovamo! - udaraše se krupna kuharica svojom masnom šakom po čelu.
Elvira, kako se pružila na divanu, skoro joj se zaklopiše oči, a lijepe, velike i vrane trepavice bacale sjenu čak do rumenih jagodica njezina lišca.
Najednom skoči iza sna. Podgorski je nešto govorio. Ona neznatna zadrhta, no hitro se osokoli.
- On bulazni! Ah, možda ćemo štogod čuti. - I ona se prikuči k njemu i nadnese svoja uha upravo iznad njegovih usta.
- Raskošna, dražesna je zaista... pa kako se brine za mene... Otkuda ta privrženost?... Elvira je lijep stvor... nijesam znao... taj pseudogrof... Bože moj... niti se ne vidjesmo na rastanku... rekoh neka se ne boji zla... ne boji... kako je to brzo... zavrtio zmijski sabljom... pogodio... ljuto boli... ah!
- Podgorski! Dragi, ljubezni moj Podgorski! Čujete li? Poznate li mene?
- Tebe? - okrenu on glavu i raširi oči. - Što svijeće plamte? Zar nije dan?
- Nije, prijačku moj, nije dan.
- A, vi ste, dražesna gospođo, kraj moga kreveta... Ah, koliki dug, ja nijesam zavrijedio tolike sklonosti...
- Pst! Tiho... Tiho o tom... liječnik je zabranio mnogo govoriti. Dapače, ništa.
- Dakle bijaše tu. Recite mi samo koje je doba, a ja ću šutjeti. Zar ne, moja pitanja su dosadna, neugodna? Koje je doba?
- Po sata preko ponoći... - dahnu ona. Iz oka joj se odazivalo pravo milosrdno srce...
On uhvati njezinu punu, mekanu ručicu.
- Dopustite, dopustite...
On prinese ruku na svoja usta, zatim se okrene glavom prema stijeni; no njezine ruke držaše sveđ u svojim rukama.
Opet je zaokupila sobe grozna tišina. Samo što je ura na stijeni jakim udarcima udarala u svoj monotoni "tik-tak" i koja kaplja kiše zaletjela se u prozorna stakla kao da je kakav zabludjeli noćni duh kucnuo, zavirio i opet dalje odlepršao...
Elvira je postala nekako vanredno zadovoljna i vesela te se povratila natrag na divan i usnula...
Ona je po onim prekinutim riječima i suviše bila uvjerena da se zbog njezine dražesti dijelio dvoboj i da je samo ona povodom ranjenomu Podgorskomu. Neka se hrani utvaranjem i neka joj raste zadovoljena taština! Zavrijedila je!...
Doktor Laca je doznao da je Podgorski nasmrt bolestan, da je u svom stanu, a napose da ga njeguje brižnošću lijepa udovica Elvira.
- Neka joj bude! - mahne Laca rukom i odluči drugoga dana pohitjeti na imanje u Zagorje za starcima i groficom Olgom. Ali baš toga večera prije svoga odlaska malo da nije zaglavio.
Saznao je za sudbinu Podgorskoga jedan od vjernih mu prijatelja, Wilanski, rodom Poljak. Bijaše to kršna ljudina, široka crnomanjasta obraza iz kojega je tek počeo nicati crni rudež. Pohiti on u stan Podgorskoga i uvjeri se da je doista tako kako je čuo.
- Pa ovakva vucibatina! - škrinu Wilanski, stisnu pesnice, nategne svoj plemićki kalpak na oči i stade tražiti doktora Lacu. Ali uzalud. Razaslao je i svoje ljude da ga uvrebaju. I baš večer prije kako je drugoga dana grof Laca odlučio otputovati, dojave mu razaslane uhode da se doktor Laca nalazi u nekoj ozloglašenoj krčmi gdje se prodaje ženski izrod. Poljak odmah pohiti onamo. Laca bijaše upravo razigran što vinom što stasitom jakom plavkom, djevojkom na prodaju koja mu je sjedila na koljenima i gladila kosu.
Poljak sjedne k istome stolu. Pozove konobara da naruči što želi. Ona plavka ustane s koljena doktora Lace i upita, bestidno se osmješkujući, što želi gospodin.
- Najfinije vino što ga imadete i obilatu večeru za dvije osobe.
Djevojčura ga još prijaznije gledaše smiješeći se sve drskijom bestidnošću.
- Zar vam se, Fräulein, milim da me toliko gledate?
- Tako nekako.
- Prihvaćam. Kako vam je ime?
- Kako! Hm. Onako... Olga!
Doktor Laca se trzne.
- Olga! Ha-ha-ha! - nasmije se grohotom Poljak. - Olga! Kako ste sretni. Za Olge, i to za grofice Olge ubijaju svakojaki blatotepi poštene ljude u ovom gradu!
Doktora Lacu proburaze srsi po čitavom tijelu te počne ravnati tanahnu, jedva vidljivu svilenu prevezicu štono mu bijaše provučena od čela preko vršaka od obadva uha zastirući ih.
- A! A! A! - čudila se na prodaju djevojka.
- No pa kada se već zovete Olgom, sjednite k momu stolu, večerat ćete sa mnom, i vi ste za danas moj gost. Ne bi li mene kakav nitkov radi Olge napao.
Doktor Laca je škripao zubima.
Plavka brzo donese sve na stol što je Poljak naručio, a onda stade kolebati da li bi kod Poljaka ostala ili se vratila na koljena grofa Lace gdje je bila prva ponuda.
- Vi ćete se vratiti amo k meni! - reče Laca, a usta mu se grčevito nabirahu.
- Vi ćete, Olgo, večerati sa mnom. Za danas ste moj gost, pa basta! Makar i ja pao za jednu Olgu u grabežljive pandže kojega lupeža, kao što je i moj pobratim Podgorski. No onaj skot, nekakav lažni grof Laca, odnio žig svoga čina na ušesima i čujem da prevezan luta gradom baš tako kano ovaj delija - pokaže prstom Poljak na Lacu - koji se hoće sa mnom za ovu Olgu otimati.
Laca se propne uvis poput ranjena tigra.
- Tko ste vi, gospodine? - vrisnu on a pjene ga od jeda posule po bradi.
- A tko si ti, rogati delijo, da mene pitaš za krsni list? Ja sam pobratim Podgorskoga i tražim rđu s kojim je moj plemeniti drug dijelio dvoboj. To mu je jedini put što se u životu prevario. Kada me pitaš tako strogo za krsni list i kada te vidim gdje se povlačiš po ovakvim lokalima, valjda mi želiš pomoći te me obavijestiti gdje bih onu rđu našao. Bit će po svoj prilici negdje blizu tebe. Ded, kaži mi ga. Platit ću ti za otkriće u samim dukatima, pa ćeš si moći kupiti drugu metresu. Olga je za danas moja. Poljak još niti izgovorio nije, a doktor Laca zavitla svom silom bocu od debela stakla u njegovo čelo i viknu:
- Znaj, da si našao grofa Lacu! Evo ti odgovor!
I poleti na vrata van.
Poljaku puče koža na čelu. Smrači mu se, i polije ga krv. Međutim stepe glavom, umoči bijeli rubac u vino, ovije čelo, baci novce za naručeno vino i večeru i pohiti u potjeru.
- Preko dvorišta je pobjegao. Na ulicu nije mogao, jer su vrata bila zaključana! - dovikne netko.
- Eno, još se čuje, kako se preko daščana plota penje. Prebacit će se preko njega u bašču i onda odmicati dalje! - uputi drugi.
Poljak poleti u dvorište. Tek što je Laca skočio preko daščana plota, Poljak se već popeo na nj. I za sjenom u potjeru. Ona je već jedva odmicala. Napokon ju je uhvatio.
- Ti si dakle prava hulja!
- Pusti me, bit će zlo! Ja sam grof Laca plemeniti od Zagorja! Pobij se na dostojan način sa mnom.
- Ti si ništarija i rđa, a ne grof! Plemić poljski se ne bije s ovakvim kukavnim individuumom!
I Poljak strese s Lacom, da mu je duša skočila na jezik. Svilena mu preveza na ušima pukne, i stane brizgati krv.
- A, opet će trpjeti magareća ušesa. Ta već im je duljinu pristrigao Podgorski! - naruga se Poljak. - Eh, da ne trpe magareća ušesa, hoćemo magare malo upokoriti, da si ne utvara i dalje da predstavlja bedeviju arapske pasmine.
- I podigne Poljak doktora Lacu uvis poput pera.
- Ako si plemić... na dvoboj!... - mucaše Laca u zraku.
- Dat ću ti ja dvoboja. Ovakav grof kakav si ti mora se i okupati malo, da mu ohladi hrabrost za dvoboje.
- Ah! Molim! Molim! Samo ne u vodu! Ne znam plivati, pa u toj užasnoj noći! - počeo Laca bugariti kada je vidio da nema inače pomoći. - Uči! Vele da nije dubok kanal za otpatke i blato grada. Uostalom, to je tako gusta tekućina da će olovo plivati...
I Poljak strašnom silom sunovrati doktora Lacu u kanal, nekoliko hvati ispod površine.
Pljusnulo, zabrbotalo, uzavrelo. Kletva crna doprla iz kanala do uha Poljakova...
Iz te kletve uvjerio se Poljak da je valjano svršio svoju zadaću te na nju odgovori grohotnim smijehom i napusti zadovoljan mjesto... Slapovi iz kanala nagnaše ga na kihanje i kašalj. Kako li je tada kihao i kašljao onaj koji se borio s valovima i virovima kanala dolje "u dolini plača i škripanja zubi" kad je već nad paklom tako zaudaralo?
U neizrecivom gnušanju sam na sebe jedva se izvukao grof Laca iz kanala. S njega je putem curilo ogavno blato i smradna nečist. Kada je puzao onakav mimo gradske svjetiljke, nalikovao je na čovjeka putnika koga je zadesio prolom oblaka posred polja ili, kako ono običavaju ljudi na selu reći, bio poput vještice koja je pala iz oblaka.
- Samo da sam živ ostao! Nijesam znao da ima tako surove jakosti. No, sutra krećem put Zagorja! - mrmljao je doktor Laca skidajući sa sebe gnus te izušćujući među recima bogumrske kletve...
Drugoga dana već bijaše posve spreman na put i već slagaše prtljagu na kola, kadno bane u Lacinu sobu učiteljka Karolina. - Aj, koje li iznenađenje! Lijepo od tebe. Otišla si iz naše kuće da se sa mnom ni oprostila nijesi!
- Vi ste, gospodine doktore, znajte, prosti lupež!
- Čast, gospodična pjesnikinjo! Danas ste puni baš krepkih, upravo dramatičnih izraza.
- Vi ste krivi da sam navrat-nanos morala iz kuće. Bog zna što starci zanjušiše...
- To ja ne znam. No toliko je istine da je samo staraca volja bila da ostaviš kuću. Meni se pak bilo boriti da ti dadu plaću unaprijed... Dakle bolja strana kod te katastrofe moj je trud. I ti bi mi na tom samo hvalu imala dugovati.
- Hvalu? - nasmije se gorko Karolina.
- A što ti ostaješ u ovom gradu? Ja sam barem držao da si već otišla...
- Upravo zato me evo k tebi u najzgodnije vrijeme...
- K meni?
- Da.
- Dakle?
- Mi ćemo zajedno putovati. Ti imaš velika kola, voziš se sam, a moja prtljaga zauzimlje u svemu jedan sanduk. - Vraga! Pa dokle putuje milostiva pjesnikinja sa mnom?
- U Varaždin!
- Ali, kako vidiš, ja sam posve spreman i ne bih rado otezati s putovanjem iščekujući dok se ti spremiš...
- No, ne treba ti se bojati da bi se mogao i po danu kupati u gradskom kanalu. Međutim, ja sam spremna. Sanduk je već na kolima... Laca iskolači oči.
- Otkuda znaš?...
- Govorit ćemo putem o svemu. Ajde kada si spreman!...
Doktor Laca se nešto namršti. Prebaci preko ramena plašt i zaputi se za učiteljkom na kola.
- Dalek je put! - reče on kada sjedoše u kola.
- A kratak život! - odvrati Karolina.
- Kratak život! Hm! - zaviri joj studeno doktor Laca u oči.
Bič pucne, a vozač potjera konje.