Fiškal/IX
| ← VIII | Fiškal — IX. Podgorski autor: Ante Kovačić |
X → |
U Krapini poznavalo je svako dijete japu Podgorskoga. Naraštaj nije nosio u pameti kako je dugo starac udovcem. Ures na njegovoj kući bijaše bajoslovan cimer: čizma u strašno velikom obliku. Ljudi kazivahu da samo "hajdenjaki" nošahu takve čizme. "Hajdenjak" znači za onaj puk orijaš, golijat.
Podgorski bijaše čovjek malen, nabit i debeo, a začudno okretan. Jakošću tjelesnom bio je nadaleko na glasu. Među Krapincima mu svakako ne bijaše premca počevši od "rakovih vremena". Pripovijedaju da je za okladu mogao podići najjačega živoga vola, podvukavši se leđima pod njegov trbuh.
Nedjelja je poslije Uskrsa. Krasan božji dan. Svijet, mlado i staro, hrli u crkvu. Krapinčanke prolaze mimo prizemne prozore Podgorskoga i bojažljivo zavirivaju u kuću. Krapinci, čisto odjeveni od glave do pete, kimaju nezadovoljno glavama prolazeći kraj drvnoga cimera. Podgorski sjedi na malenom okruglom stolčiću. Ščetinje pristrižene, što su imale značiti brkove, kano da se povukoše pod sjenu široka, mesnata nosa. Preko čela padaše šiljak od kape prikrivajući polovicu nosa. Majstor Podgorski žurio se, potezao kožu da je sve pucalo te nabijao sada kladivom, sada tvrdom šakom, i kada bi ona udarila, učinila bi svoje kano i kladivo. Krapinci prolazeći kašljucali bi, što je značilo isto kano i čuditi se. Podgorski bi tek katkad bacio sitne i oštre oči preko prozora na prolaznike i opet dalje neumorno radio - Žurimo se, dečki - opomenuo bi radnike i družinu svoju - da ne bleji svijet dugo ovamo! - Jedva bi tkogod nešto mrmnuo. A Podgorski: - Ej, delijo, ne brundaj, skoro ćeš tamo među djevojčure na vašar! U mene se još na svetac božji nije radilo. Prvi put je danas za moga majstorovanja. Što ćeš? Za gospodu je. Za gospodske svatove. Zato ćeš, Martine, odnijeti patru gvardijanu na svetu misu da nam izmoli oproštenje grijeha. Šta ćeš, kršćani smo! - I ustane majstor. - Dvadeseti par i posljednji par, dečki. A u svatovima sva gospodska družina benavit će u novim čizmama!
- A majstore, a nećete nikada boga vidjeti, a danas radite, a zar ste zaboravili na nedjelju, na sveti božji dan! Nijedan majstor u Krapini ni igle, ni šila ne zabada u nedjelju! - usudi se kroz prozor ukoravati bekavim glasom krojač iz bliže kuće, komu je i u djelatniku često igla rđala a on se brinuo za tuđe poslove i bio svakomu loncu zaklopac.
- Ne brundaj, pukla ti igla na trista komada! Za gospodu radim, za gospodske svatove. I samoga me duša boli! Na, odnesider cvancigu patru gvardijanu u kloštar, neka moli za oprost naših grijeha! Htjedoh po Martina poslati, a baš si dobro ti došao!
- Valja ti pamet, majstore! Letim u kloštar. Razložit ću časnim purgerima i slavnim ašešorima. Prikričat ću gospi neka ne slomi vrata od nezadovoljna kimanja i neka pričuva oštrinu jezika za druge posle, a ne za majstora Podgorskoga! Sve se to uzbunilo, uzvrpoljilo, uščavrljalo. Zbogom, majstore! U kloštar! - I lako krojačevo tijelo odleti kano da si ga otpuhnuo s prozora majstora Podgorskoga. Nije dugo potrajalo vrijeme kada dojuriše četveroprežna kola i nenadano stadoše baš pred kućom majstorovom.
- Ni đavo, poštujmo sva krštena stvorenja, hvala i dika budi bogu, ako je došao sam grof po čizme za svoje sluge! - nešto se žacnu majstor.
U radionicu stupi doktor Laca i dražesna grofica Olga. Lice njezino, dosada blijedo, zažari se i osupne. Majstor Podgorski pokorno skinu svoju kapicu s dugačkim šiljkom.
- Ej, majstore Podgorski, hoće li posao biti skoro svršen? - vikne Laca naglasivši osobitim naglaskom Podgorski.
- Baš ovaj čas dovršismo, milosti vaša.
- Ej, dobro, moj majstore! - potapša ga Laca po ramenu. - Pa kako živite? - upita kano da se već odavna poznadu.
- Eh, milosti vaša, gospodine grofe; kako već majstor i purger živjeti može, pa udovac k tomu!
- Udovac? A je li od ovih dječaka koji vaš sin?
- Nijedan... Ah, imam samo jednoga sina... ali on je daleko, daleko... Već ga toliko godina vidio nijesam - uzdahne zabrinuto majstor, pogladivši sijedu kosu.
Grofica Olga se isprva lagano trznu, a zatim upilji radoznale oči u starca.
- A šta je vaš sin tamo u dalekom svijetu? - upita Laca preko srca.
- Šta, milosti vaša, velike škole je svršio. Juratuš je, a kažu da bi mogao i fiškal biti danas-sutra. No stalo meni do svega toga! Da samo već jednom kući dođe, da ga moje oči vide prije negoli mi bude poći bogu predati račune! Oh, kako bih volio da je siromašni majstor, kako sam evo i ja, samo da ga imam bliže srcu svomu. Ah, milosti vaša, i mi prosti ljudi ćutimo. Vidite ovdje - pokaže majstor na prsa - tako je teško, teško često puta kada se sjetim jedinca svoga. On u tuđem svijetu. A ja, kano okresano stablo ovdje, sam te sam, bez ikoga svoga...
- Pa što radi taj vaš gospodin sin tamo u tuđini, ili mu se neće više u očinski dom? - nadoveza Laca.
- Ah, milostivi gospodine, jošte jesenas nadah se da će doći. A kada tamo, smotala ga vele, nekakva žena, pa s njom tumara po svijetu. Upravo ovih dana dobivam pismo kojim javlja da se misli ženiti pa tada doći kući. Neka mu bude. Nije moja plesti se u takve posle, samo kada bi već jednom došao...
Dok je majstor Podgorski govorio, pogleda Laca pronicavo groficu Olgu. Na licu njegovu sinuo odraz pobjede i oholosti.
- Dakle, grofice Olgo i rođakinjo?
- Još nije svršeno. Ja želim pismo vidjeti.
- Dobro. Majstore Podgorski, biste li vi htjeli pokazati list svoga sina?
- List? E, pa zašto ne? Oh, da mi ga još jedanput tko pročita. Kada sam ga dobio, najprije mi ga je pročitao pater gvardijan, a poslije nekoliko puta prošlabekova susjed krojač.
I starac, dok je govorio, vadio iz stolne ladice hartiju.
- Ovo će biti. Poznajem ga.
Laca uhvati papir skoro strastveno. Majstor ga sumnjivo pogleda.
- Crno na bijelom! - šapnu svojoj drugarici. - Izgubila si...
- Jest! - hladno potvrdi Olga. - Na čast značaj muškomu spolu.
- A molim - slatko će Laca. - Žao mi je da si se u idealu prevarila. Ali mi je opet milo da je istina pobijedila opsjenu! Zato ipak krivicu nanosiš kada bijediš čitav muškarački rod.
Laca oholo spusti pismo na zemlju. Starac Podgorski namrgodi se. Nije mogao razumjeti takva ponašanja. Ustrpljivo podigne pismo. Grofica Olga napusti radionicu. Za njom pokroči i Laca.
- Da - sustavi se on - majstore, koliko stoji vaše djelo?
Podgorski potraži rovaš i odgovori na pitanje. Laca izbroji zatraženo i ode za Olgom u kola. Konji zagrabili u kas.
- Možda će ipak doći vrijeme kada će moja draga rođakinja potpunu vjeru staviti u mene? - obrati se Laca prikornim glasom k Olgi. Olga mu poda ruku.
- Opravdano sam mogla držati da si htio osumnjičiti mlada čovjeka čiji mi se značaj bio baš za dušu privezao. Sada je svemu kraj! Ja neću venuti ni pogibati. Ti si mi najbliži od svih. Nadaj se da ću zaboraviti sve sanjarije lanjske godine.
Laca se skladno privinu uz krasnu djevojku. Pa i on bijaše lijep čovjek. U sebi šapnu: - Konačno sam uspio i svoj cilj polučio! - Nehotice se zamisli u nedavne dane prošlosti. Vratimo se letimice na njih.
Nakon dvoboja s Podgorskim Laca je otišao za groficom Olgom i za starcima na imanje u Zagorje. Nikada ne bi napuštao mlade grofice koja bijaše s početka nekuda zamišljena i sjetna, a napokon joj nije smetalo drugovanje s rođakom Lacom u ladanjskoj samoći.
Sam Laca promijenio se, da li od zbilje, da li uistinu, tko bi to znao! Nikada ne bi izlazio nikuda a da Olga ne pođe s njim. Izleti njihovi sastojahu ponajviše u lovu. Laca je oprezno od obitelji uklanjao svako znanstvo s gospodom obližnjih imanja. Postepeno pak počeo sanjariti i prema grofici Olgi udarati u posve ljubavne žice. Red je došao i na Podgorskoga. On se dakako nije vratio kući. Laca je saznao sve od svojih prijatelja. Liječnici njegova protivnika izliječiše. On mjesto da pođe tada za groficom Olgom u Zagorje, pao je u mreže graciozne udovice i otputovao s njom u kupke, a iza toga u Italiju. Olga nije vjerovala svomu rođaku. On je napokon sve pokušao da joj izbije Podgorskoga iz duše i srca. Njegovi prijatelji nađoše lijepu udovicu te ishodiše u nje, na prošnju staroga joj prijatelja grofa Lace, da je Jakob Podgorski pisao svomu ocu list kojim mu javlja da je sretan, da je navršio nauke, da ljubi jednu od najdivnijih i najbogatijih žena i od nje je ljubljen. Da će se doskora s njom kano sa svojom zakonitom drugaricom vratiti u domovinu i tamo otvoriti fiškaliju. Sve to bijaše tako umjetno udešeno. List koji je majstor Podgorski dao na čitanje grofu Laci dokazao je da su Lacine osnove potpuno uspjele i došle do svoje svrhe. Uspomena na Jakoba Podgorskoga imala je posve iščeznuti iz Olgina srca.
Na imanju grofice Olge bijaše već sve priređeno za svatove. Laca je imao postati doživotnim drugom Olginim. Starica Mare i nagluhi Martin tako se veseljahu tomu braku. U drvenoj krapinskoj crkvi imalo se obaviti sjajno vjenčanje... Laca je tolikom nježnosti, tolikom ljubavi susretao groficu Olgu da čovjek ne bi nikada u njem prepoznao onoga Lace koga smo dosada znali.
Koji dan prije vjenčanja sjedio je on smrknut i zamišljen u bašči. Čas bi zaduben čitao nekakvu debelu knjižurinu, čas bi nešto bilježio na hartiji.
- Aj, aj! Otkuda tako zanimljiva knjiga rođaku da ga je poozbiljila i, kako vidim, naborima razrovala inače vazda glatko čelo?... - saleti iznenada grofica Olga iskrenom radoznalošću svoga budućega druga.
On se trznu iz sve duše i zaklopi knjigu.
- Ponajprije, Olgo, već je ora da me ne zoveš rođakom Lacom, nego... ja dalje ne govorim...
- Nego?...
- Držim da moja mila družica zna da je ne trebam učiti... - tobože će on stidnom čednošću.
- Ah, pa zar ti ipak ne ostaješ vazda mojim rođakom, i to najbližim rođakom?... Međutim, prepirimo se o tom pri drugoj zgodi, a ti se, prijatelju, predaj sada! Ded amo tu zanimljivu knjigu koja traži samoću i mir!
- A - počne se Laca naslađivati Olginom radoznalošću - baš je nećeš znati! Ne smiješ znati... Jer...
Olga se okrenu. Neka neugodna sjeta proli joj se licem. Laca ju je dobro razumio kod takvih zgoda. Vazda u sličnim prilikama pokazala je ona da joj nije stalo do Lacinih poslova.
- Molim te da ništa zla ne misliš; knjiga što je čitam, zakoni su!
Olga mu ne da odgovora. Lagano nastavi svoj put stazicom vrta. Laca zlovoljno zamrmlja. - Ej, potpisat ćeš ga! - huknu sam sebi. Proučavao je zakone o ženidbenim ugovorima i o nasljednom pravu...
Jošte istoga dneva u prisutnosti staraca Martina i Mare predložio je Olgi, budućoj svojoj supruzi, ženidbeni ugovor po kom ona njemu daje polovicu svoga imetka, kojemu Laca postaje vlasnikom odmah nakon vjenčanja i pripada njemu i njegovim nasljednicima, svršio se njihov brak smrću ili kojim drugim slučajem. Starci razvališe oči nad tolikom opreznošću svoga rođaka. Na njegovo tumačenje priznaše da je to vrlo pametno za budućnost i pristadoše na ženidbeni ugovor, Olga, i ne razumjevši stvari u čitavom svom opsegu i sadržaju, potpisala je ugovor...
- Osnova je uspjela! Ti si napokon pobijedio! - ciknu radosno Laca kada je u svojoj sobi čvrsto pod ključe spravio ženidbeni ugovor. Dok se s Lacom i groficom Olgom takav obrat stvorio komu imade nebrojeno primjera u povjesnici ljudi i njihovih borba, putovao je Jakob Podgorski s lijepom udovicom Elvirom žarkom zemljom Italijom. Neviđene i dosada neuživane čari i ljepote talijanskih gradova i zemalja, neopisiva opojnost strasti i raskoši udovice kojoj neiskusni Podgorski ne nađe premice kuda gođ putovahu, sve je to pomrsilo njegove đačke račune što ih je nanizao da sagradi svoju budućnost u ljubavi grofice Olge. Kada bi i pomišljao na nju, to bijaše jedva nešto više od mračna sjećanja na svoje đačke dane.
Vazda bi se našlo prijatelja koji oblijetahu udovicu Elviru. Jakob Podgorski postao bi tada pravim djetetom. Bijaše ljubomoran do ludila. A to čuvstvo štono grize korijenje mladosti poput neviđena crva odganjala bi udovica divljim smijehom i toplovlažnim cjelovima s lica Podgorskoga. A on bi postao stara njezina lutka. Bacio se k dražesnim joj nožicama, kano poganin pred lik kumirov - i sve bi ostalo na prvašnjoj petlji. Saznala je ona u ljubavi s Podgorskim sve njegove osnove prema grofici Olgi, koje međutim nije poznavala. A Podgorski joj je predočio i Lacine namjere, na što bi ona tek nehajno zagriznula svoju malenu poput pupolja crvenu usnicu.
Udovica Elvira saleti Jakoba Podgorskoga iznenada jednoga dana.
- Prijačku, dozlogrdilo mi ovakvo živovanje. Ja želim da se naš život posveti.
Jakob problijedi i pocrveni. Njegovo srce zalila je radost.
- Da, ukratko, ja držim da moje bogatstvo, da naša ljubav daje čvrst temelj da postanem tvojom suprugom! - odrješito će Elvira. - Oh, je li to zbilja? - propne se šapćućim glasom rob udovičin, Jakob Podgorski.
- Dapače, ja žudim s tobom tamo u tvoju Hrvatsku, u Krapinu, rodno ti mjesto, i to u skoro vrijeme. Ti ćeš biti ondje advokat, a ja... ja tvoja žena! - zažmiri lukavo i zamamljivo udovica. - Uzmi hartiju i papir - nastavi ona - i javi svomu ocu da se ženiš i da ćeš za koji dan doći sa ženom u svoj rodni kraj! Ele, nije lijepo da si uz mene zaboravio na svoga oca... - ona će slatkim ukorom. - Po listu koji ćeš pisati ocu o svojoj ženidbi sudit ću mjeru tvoje ljubavi kojom me ljubiš...
Rob je pisao. Dugo pisao - udovica pročitala i bila zadovoljna. Ovaj list, kako već znamo, prekinuo je svaku svezu mišljenja Olgina na Jakoba Podgorskoga. Doktor Laca nije se zaman uzdao u svoju dobru prijateljicu Elviru da će mu želju ispuniti...
Došlo je vrijeme povratku iz Italije. Na tom povratku upozna Elviru i Jakoba Podgorskoga Dalmatinac Lovro Vidolić. Isticao je da je neimar i austrijski časnik u rezervi. Kano umjetnik putuje Italijom jer je tu vrelo iz kojega se ima napiti svaki koga pozivlju vile u svoje kolo. Vidolić bijaše visok i plećat čovjek. Crna, vragometna oka. Pustopašnost i lukavost igrala je u tom oku. U čitavom ponašanju bijaše Vidolić spretan, okretan i fin. Sa ženama voditi boj i biti pobjednikom bijaše mu svakidašnja zabava. Udovica Elvira motrila je ponajprije novoga prijatelja onako izdaleka. Kasnije stadoše njezine oči susretati poglede Lovrine. Pa njezinu je licu počela lizati rumen, a iz oka joj nova, mladenačka strast kano u djevojke štono je prvi put ugledala mila muškarca. Lovro joj se približio. Njegov je razgovor izazvao buru u njezinu srcu. Elviru su počele zanimati starine kano i novoga joj prijatelja. Sve manje pomišljala na konačni povratak. Kada se imao naći Dalmatinac u njezinu društvu, izmislila bi vazda nekakav posao za Jakoba Podgorskoga, samo da ga ukloni od sebe. Jakob je vidio tu promjenu u svoje buduće žene. Šutio je i strpljivo podnosio da crv ljubomora podjeda njegova srce. Odnekuda, što dosada ne bijaše u njega, saleti ga uspomena na groficu Olgu, na njegove osnove, na dvoboj. Tada mu se stala buditi savjest, uhvatila ga zlovolja, on je sam napuštao udovicu Elviru i tražio samoću. Jednoga dana krene on rano ujutro do neznatnoga jezera sat hoda od ljetovnika u kom se nastanio s Elvirom. Njoj ne kazivaše ništa o svojoj šetnji. Na drugom kraju ljetovnika obitavao je Lovro. Možda je vidio - a možda nije - kuda odlazi Podgorski. Rano posjeti dražesnu udovicu. Ona bijaše u tanahnom i prozirnom jutarnjem odijelu. Kada joj najave posjet Dalmatinca, zaigra joj srce. Dalmatincu je smjesta dozvolila ulaz k sebi.
Oči Lovrine požudno se upiljiše u bujne njezine grudi i obla ramena štono se isticahu ispod tanahnoga jutarnjega odijela kano snježni brežuljci ispod prozirnih maglica. Udovica je bila odviše vješta žena a da ne opazi svoju pobjedu. Lovro plane žarom i neodoljivom snagom privuče na svoje grudi Elviru.
- Propao ili ostao, ali poljubiti te moram! Tolika divota!
- To je baš viteški! Ali, crni, zli čovječe! - zaprijeti udovica takvim načinom koji te tobože kori, a pravo ti misli reći: - Dobro si se ponio...
- Ali Podgorski! - dahnu Lovro na rastanku. - On neće poludjeti?
- Ah, crni zli čovječe! - stisnu mu udovica malom bjeloputnom ručicom prste. - Ti si moj! Ja sam slobodna. Podgorski će biti fiškalom! On neće poludjeti...
Navečer istoga dana bijahu na sijelu Lovro, Elvira i Jakob Podgorski. Lovro je pripovijedao nekako sretan i blažen o svojoj umjetnosti i koliko je za nju našao gradiva i nauke u Italiji.
Udovičine oči bijahu vlažne, lice upaljeno. Podgorski je zlovoljno i skoro neuljudno presijecao riječi svomu nuzljubu, ne vjerujući uopće ni u kakvu umjetnost. Lovro je jedva odolijevao vanredno sofističkim zaključcima Podgorskoga. Dao je razumjeti Jakobu da on nije tu radi prepirke s njim, nego radi nečega drugoga... Elvira ga je shvatila. A na Podgorskoga se tako slabo obazirala kano da ga ondje nije ni bilo, a kada bi i bio, da ga ne treba.
Lovro je otišao u svoj odio vile, a Podgorski ga je muče sproveo.
Kad se povratio, Elvira bijaše već zaključana u svojoj sobi.
Podgorski pokuca. Ne dobi odgovora. Pokuca jače.
- Hoću s tobom govoriti! - reče glasno.
- Ala si dosadan! - odazove mu se leden glas. Udovica otključa i pusti ga u svoju spavaonicu.
- Elviro! - počne ozbiljno Jakob, posadivši se smrknuto na naslonjač. - Mislim da bismo već mogli krenuti put moga rođenoga mjesta, kako ugovorismo i kako sam po tvojoj želji obavijestio oca.
Elvira razvali u čudu oči:
- Što smo ugovorili? U kakvo da ja mjesto krenem? - Podgorski lagano ustane s naslonjača.
- Ugovorili smo da ćeš postati mojom ženom!
Udovica prasne u grčeviti smijeh, u kom bijaše toliko prezira i odurne neke pakosti.
- Podgorski! A, moj Jakobe Podgorski! Osvijestite se. Vaša je pamet dosada bila praktična i trijezna. Ili? Kotači se valjda ne poremetiše? Ja da postanem vašom ženom! Ja? Ah, to je suviše smiješno! Ne, dosadno, velim vam, predosadno!
- O, gospođo Elviro, ja vas ne razumijem! - muklo će Jakob.
- I dakako da ne razumijete! Gospodine moj! Ja ljubim svijet, njegove raskoši i promjene. Ali verige prepuštam vama!
- A što je značila ona vaša nenadana želja da javim ocu...?
- Ha, ha, ha! - prekine ga udovica popošavši sobom. - Što znači? Možda ćete saznati kada se vratite u svoj zavičaj. Ništa. Samo nenadana želja bijaše ono, ali glavno je, ona želja nije moja bila. Jakob Podgorski će je saznati kada se vrati u svoj zavičaj, a to će skoro biti, zar ne, Jakobe?
- To je odviše. Ja ne razumijem i opet! Valjda me tjeraš od sebe?
- Kako hoćete tumačiti. Ali vi ste mi postali dosadni i nesnošljivi... - okrenu se udovica kano da joj je dosta toga razgovora.
- Promjena dakle? - u strašnoj srdžbi i uvredi promrmlja Jakob.
- Nijesam dužna razjasniti.
- Vajar Lovro? - stisne Podgorski svoj šešir. Njegovo lice bijaše nasmrt blijedo. U njemu nijesi čitao više čuvstva ljubomora, nego stari prezir počeo se pomaljati iz toga lica.
- Lovro. Pak? Ako baš hoćete znati? Jest! Ja sam slobodna i svoj gospodar.
- Savršena bludnica! - zaškripi zubima Jakob Podgorski i ćušne svoju ljubovcu tako silno da je ona vrisnula...
- O, ti, ti ćeš mi platiti to! - letjela je nakon toga kano mahnita udovica po svojoj spavaonici...
Drugi dan čitao je Lovro slijedeće jezgrovito pismo:
Poštovani kolega!
Izručujem Vam predmet koji je mene već skoro godinu dana vodio stranputicom. Umjetnosti kojoj se posvetiste neće smetati. Ne, obratno! Savršena je to žena, na ljepoti i čari savršena...
Vi, kako sami vidite, nijeste prvi, nijeste možda niti posljednji. Međutim ona voli promjenu. A što voli, našla je u Vas. Time je minula opsjena koja mi bijaše slatka poput raskošna sna, a pila je moj život poput zmije štono se savije okolo srca. Možda nije kasno da se vratim ozbiljnom životu. Osjećam se vrlo ugodno da sam se trgao iz ovoga snatrenja...
Kad ovo uščitate, ja ću biti već daleko na svom putu. Ništa Vas neće smetati, kamoli moja prisutnost... Svu slast i last!...
kolega
Podgorski
Dalmatinac je stresao vranom kosom koja mu je bila pala preko očiju dok je čitao pismo. Pogladio je dva-tri puta dugačkim prstima, zatim je smotao list, prošetao se svojom sobom fićukajući i zaputio k udovici Elviri.
- Lovro, ah, mili moj Lovro! Ovaj prostak! - jecaše udovica u sav glas. - U tvoje okrilje utječem se ja! Kolika uvreda, kolika sramota! Ti je moraš oprati! - I izjada udovica svoju srdžbu nad uvredom koju joj je nanio Podgorski.
- Žalim, mila moja! - reče slatko i lukavo vajar. - Podgorski je već daleko na putu!
- Oh... - pade udovica jecajući na vajarove grudi...