Božje i čovječje/VIII.
| Božje i čovječje/VII. | Božje i čovječje/VIII. autor: Lav Tolstoj |
IX. → |
VIII
Jedan od vođa revolucionara terorističke partije, Ignat Meženecki, upravo onaj koji je bio uvukao Svjetloguba u terorističku aktivnost, bješe poslan iz gubernije u kojoj ga uhvadoše u Peterburg. U tom istom zatvoru bijaše i starac raskolnik, svjedok smaknuća Svjetloguba. On i dalje razmišljaše o tome gdje bi i kako mogao doznati u čemu je istinska vjera i ponekad bi se sjetio tog vedrog mladića, kako sa radosnim smješkom ide u smrt.
Saznavši da u istom zatvoru s njim sjedi i drug tog mladića, čovjek iste vjere kao i on raskolnik se obradova i zamoli čuvara da ga povede k prijatelju Svjetloguba.
Meženecki bez obzira na sve stroge mjere zatvorske discipline i dalje bijaše u kontaktu sa ljudima svoje partije i svaki dan isčekivaše izvještaje o miniranju, koje su bili osmislili i razradili kako bi digli u zrak carski vlak. Sad je, sjetivši se nekih detalja koji su im promaknuli, smišljao kako da ih poruči svojim istomišljenicima. Kad je čuvar ušao u ćeliju i tiho ga i oprezno obavijestio da se jedan zatvorenik želi s njime vidjeti, on se obradova nadajući se da će mu taj sastanak otvoriti mogućnost komunikacije sa svojom partijom.
- Tko je on? – upita.
- Iz seljaka.
- Što mu treba?
- Želi razgovarati o vjeri.
Meženecki se nasmiješi.
- Pa dobro, pošaljite ga – reče. «Oni, raskolnici, također mrze vlast. Možda mi to i dobro dođe», razmišljao je.
Čuvar otiđe i za par minuta, ovorivši vrata, pusti u ćeliju suhog, niskog starca s gustom kosom, rijetke sijede kozje brade i dobrih, umornih plavih očiju.
- Što trebate? – upita ga Meženecki.
Starac ga pogleda, i spustivši pogled pruži malenu, energičnu, suhu ruku.
- Što trebate? – ponovi Meženecki.
- S tobom da porazgovaram.
- O čemu?
- O vjeri.
- O kakvoj vjeri?
- Kažu, ti si iste vjere kao momak što su ga u Odesti Antikristovi sluge užetom zadavili.
- Kojeg su mladića zadavili?
- No u Odesti ga jesenas zadaviše.
- Valjda Svjetlogub?
- Baš taj. To ti je prijatelj? – starac se pri svakom pitanju svojim dobrim očima upitno zagledavao u lice Meženeckog i odmah spuštao pogled.
- Da, taj mi je čovjek bio blizak.
- I iste vjere?
- Po svoj prilici iste – odgovori Meženecki smješeći se.
- Upravo o tom ja i želim porazgovarati.
- A što vama u biti treba?
- Vjeru vašu doznati.
- Vjeru našu... Pa, sjedite se, – započe Meženecki slegnuvši ramenima. – Vjera je naša u sljedećem. Mi vjerujemo u to da postoje ljudi koji su zgrabili moć te muče i obmanjuju narod, te da ne treba žaliti sebe i da se treba boriti s tim ljudima kako bi oslobodili od njih narod koji oni eksploatiraju – po navici nastavi Meženecki, - muče, - ispravi se. – I zato ih treba uništiti. Oni ubijaju pa treba i njih ubijati sve dok se ne opamete.
Starac raskolnik uzdahnu ne podižući pogleda.
- Mi vjerujemo u to da treba ne žaleći sebe svrgnuti despotsku vlast i uspostaviti slobodnu, izabranu, narodnu vlast.
Starac teško uzdahne, ustade, raširi skute ogrtača i kleknu pred noge Meženeckog dotaknuvši čelom prljave daske poda.
- Zašto se vi klanjate?
- Ne obmanjuj me, otkrij u čemu je vaša vjera, - reče starac ne ustajući i ne dižući glavu.
- Rekao sam vam u što vjerujemo. Ustanite ili se s vama neću dalje razgovarati.
Starac ustade.
- I u tomu je bila vjera tog momka? – reče stojeći pred Meženeckim i tu i tamo mu pogledavajući mu u lice svojim dobrodušnim očima, odmah ih potom obarajući.
- Upravo je u to vjerovao, i zbog toga su ga i objesili. A mene sad zbog te iste vjere šalju u Peterburg.
Starac se pokloni u pojasu i šutke izađe iz ćelije.
«Ne, u tom nije bila vjera tog momka, - razmišljaše. – Taj momak je znao istinsku vjeru, a ovaj se ili hvasta da je iste vjere s njim ili je neće otkriti... Što ćeš, trudiću se. I tu, i u Sibiru. Svugdje je Bog, svugdje su ljudi. Na putu si stao, o putu i pitaj», - razmišljaše starac i opet uze Novi Zavjet, koji se sam od sebe otvarao na Otkrivenju, i stavivši naočale sjede se na prozor i poče čitati.