Božje i čovječje/VII.

Božje i čovječje/VII.
autor: Lav Tolstoj

VII

Bilo je tmurno jesenje jutro. Sunce se nije vidjelo. S mora je puhao vlažni topli vjetar.

Svježi zrak, pogled na kuće, grad, konje, ljude koji su ga promatrali, sve je to pružalo Svjetlogubu veselje. Sjedeći na klupi velike, dugačke kočije, leđima okrenut kočijašu, nehotice se zagledavao u lica vojnika i prolaznika.

Jutro je još bilo rano, ulice kojima su ga vozili bile su skoro puste i susretali su samo radnike. Zidari u pregačama poprskanim vapnom išli su žurno u smjeru prema njemu, zaustavili se i vratili natrag, ravnajući se sa kočijom. Jedan od njih je nešto rekao, mahnuo rukom i svi su se oni okrenuli i pošli nazad svojim poslom; kočijaši u velikim teretnim kolima punim željenih šipki uklonili su svoja kola u stranu kako bi cestu ustupili kočiji, stali su i s čuđenjem ga pažljivo promatrali. Jedan je među njima skinuo kapu i prekrižio se. Kuharica sa bijelom pregačom i malom noćnom kapicom izašla je kroz kapiju sa košaricom u ruci, no, primjetivši kočiju brzo se vratila nazad i istrčala sa drugom ženom te su obje bez daha širom otvorenih očiju pogledom pratile kočiju sve dok su je mogle vidjeti. Neki je neuredno odjeveni, neobrijani sijedi čovjek sa energičnim gestama tumačio pazikući nešto, očito neodobravajuće, i pritom pokazivao na Svjetloguba. Dva su dječačića trkom dostigla kočiju i s okrenutim glavama, ne gledajući pred sebe, koračala po trotuaru usporedo s njom. Jedan, stariji, išao je brzim korakom; drugi, maleni, bez kape, držeći se za starijeg i prestrašeno gledajući kočiju, kratkim je nožicama s trudom, spotičući se, sustizao starijeg. Susrevši se s njime pogledom, Svjetlogub mu je klimnuo glavom. Ta gesta strašnog čovjeka, prevoženog u kočiji, tako je zbunila dječaka da je on izbuljio oči, širom otvorio usta i zaplakao. Svetlogub je na to poljubio svoju ruku i prijazno mu se nasmješio. I dječak mu je neočekivano uzvratio milim, dobrim smješkom.

Tokom cijele vožnje spoznaja toga što ga čeka nije narušila spokojno-slavljeničko raspoloženje Svjetloguba.

Tek kad se kočija dovezla k vješalu i kad su ga skinuli s nje, te je vidio stupove s poprečnom gredom i uže koje se na njoj od vjetra lagano njihalo, osjetio je nešto poput fizičkog udarca u srce. Odjednom mu se smučilo. No to nije trajalo dugo. Oko stratišta je vidio crne redove vojnika s oružjem. Ispred vojnika su koračali oficiri. Kad su ga počeli skidati sa kočije zatutnjili su sitnom treskom bubnjevi od čega je na tren zastao i zadrhtao. Iza redova vojnika Svjetlogub je vidio laku kočiju s gospodom i damama koji su očevidno došli vidjeti prizor. Slika svega toga u prvi tren je začudila Svjetloguba, no on se odmah sjetio kakav je i sam bio do tamnice i bilo mu je žao da ti ljudi ne znaju to što je on tada znao. «No saznati će. Ja ću umrijeti, ali istina neće. Oni će znati. I kako bi samo svi – ne samo ja, nego bi svi mogli biti i biti će sretni.»

Odvedoše ga na skelu i za njim pođe oficir. Bubnjevi zamuknu i oficir neprirodnim glasom, koji nakon treske bubnjeva, usred širokog polja, zvučaše osobito slabo pročita tu glupu smrtnu presudu koju je već čuo na sudu: o lišenju prava onoga kojeg ubijaju i o bližoj ili daljoj budućnosti. «Zašto, zašto rade sve to? – pomisli Svjetlogub. – Kako je žalosno da oni još ne znaju i da im to sve ne mogu predati, no oni će saznati. Svi će saznati.»

Svjetlogubu priđe mršavi svećenik s dugom, rijetkom kosom, u ljubičastoj odori, s jednim malim pozlaćenim križem na prsima i drugim velikim srebrnim križem, koji držaše u slaboj, bijeloj, suhonjavoj, mršavoj ruci koja je virila iz baršunaste crne podstave rukava.

- Milosrdni Gospodine, - svećenik započe, prebacujući križ iz lijeve u desnu ruku i podnoseći ga Svjetlogubu.

Svjetlogub se strese i odmakne. Zamalo nije bio izgovorio ružnu riječ svećeniku za to što u isto vrijeme sudjeluje u onome što rade nad njime, i uz to još govori o milosrđu, no sjetivši se riječi iz Evanđelja: «Ne znaju što čine», učini napor i neodlučno progovori:

- Izvinite, meni toga ne treba. Oprostite, molim, ali meni stvarno ne treba! Zahvaljujem vam.

Pruži ruku svećeniku. Svećenik nanovo prebaci križ u lijevu ruku i rukujući se sa Svjetlogubom staraše se ne gledati mu u oči, nakon čega se spusti sa skele. Bubnjevi ponovo zatreštaše, zaglušujući sve druge zvukove. Odmah poslije svećenika, tresući daske skele, brzim koracima Svjetlogubu priđe čovjek srenjeg rasta sa spuštenim ramenima i mišićavim rukama, u kratkom kaputu preko ruske košulje. Taj mu čovjek, brzo ga odmjerivši pogledom, priđe sasvim blizu i zapljusnuvši ga neprijatnim zadahom vina i znoja, dohvati kao kliještima snažnim prstima za ruke iznad šaka takvom silinom da ga one zaboliše te mu ih zavrnu iznad leđa i čvrsto zaveže. Zavezavši ruke, krvnik na minutu zastade i tobože nešto sračuna pogledavajući čas Svjetloguba, čas nekakve stvari koje je sa sobom donio i odložio po skeli i užetu učvršćenom za gredu. Kad je dokučio to što mu je bilo potrebno, priđe užetu i napravi nešto s njim, nakon čega primakne Svjetloguba bliže užetu i rupi u skeli.

Jednako kao što prilikom objave smrtne kazne Svjetlogub nije mogao shvatiti značenje riječi što su mu izgovorili, tako i sad nije mogao shvatiti značenje onog što mu predstoji i začuđeno je gledao krvnika kako predano, hitro i vješto radi svoj užasni posao. Lice tog čovjeka nije djelovalo zlo već usredotočeno, kako i inače izgleda kad se ljudi trude čim bolje obaviti nešto važno i složeno.

- Još priđi tu... ili priđite – krvnik progovori hripavim glasom, gurajući ga prema vješalu. Svjelogub se primakne.

- «Gospode pomozi, smiluj mi se!» - reče.

Svjetlogub nije vjerovao u Boga te se često ljudima koji vjeruju u Boga čak i smijao. On i u tom trenu nije vjerovao u Boga, nije vjerovao stoga što nije mogao ne samo da ga opiše riječima, već i da ga obuhvati mišlju. No to što je on podrazumijevao pod onim kojem se obratio – on je to razumio – bilo je nešto najrealnije između svega što je znao. Znao je i da je to obraćanje bilo važno i potrebno. To je znao po tome što se tim obraćanjem isti taj čas smirio i ojačao.

Približio se vješalu i nehotice prešao pogledom preko redova vojnika i šarolikih gledatelja te je još jednom pomislio: «Zašto, zašto to oni rade?» I bilo mu je žao i njih i sebe, i suze su mu došle na oči.

- I nije ti žao mene? – reče uhvativši pogled živahnih sivih očiju krvnika.

Krvnik na tren zastade. Zao izraz pojavi mu se na licu.

- Gle vas! Razgovarati! – promrmlja i hitro se sagnu te je sa poda podigne svoj dugački ogrtač i nekakvo grubo platno, te vještim pokretima obje ruke, primivši straga Svjetloguba, natakne na njegovu glavu platnenu vreću i brzo je povuče do polovine leđa i grudi.

«U ruke tvoje predajem duh svoj», - sjeti se Svjetlogub riječi Evanđelja.

Duh njegov nije se protivio smrti, no mlado, jako tijelo odbijalo je primiti ju i pokoriti joj se, te se željelo boriti.

On htjede kriknuti, istrgnuti se, no u isti čas osjeti udarac, gubitak uporišta, životinjski užas gušenja, šum u glavi i nestanak svega.

Tijelo Svjetloguba, njišući se, visjelo je na užetu. Ramena se dva puta digoše i spustiše.

Sačekavši dvije minute, krvnik, mračno se mršteći, položi ruke na ramena trupla i snažnim ga pokretom ruke povuče. Svi su pokreti trupla prestali, osim polaganog ljuljanja forme koja je visila pod vrećom, s glavom nejasno isturenom prema naprijed i ispruženim nogama u zatvorskim čarapama.

Sišavši s mosta, krvnik obznani zapovjedniku da se leš može skinuti s užeta i sahraniti.

Kroz sat vremena leš je bio skinut s vješala i odvezen na neposvećeno groblje.

Krvnik je izvršio to što je htio i na što se obvezao. Međutim, provođenje toga ne bješe mu lako. Riječi Svjetoguba: «I nije ti žao mene?» nisu mu izlazile iz glave. On je bio ubojica, robijaš, i krvničko zanimanje davalo mu je relativnu slobodu i raskoš u životu, no tog dana unaprijed odbi dalje izvršavati preuzetu odgovornost i isti taj tjedan propi ne samo novce koje je zaradio smaknućem, već i svu svoju relativno skupocjenu odjeću i nadođe na to da ga baciše u samicu, a iz samice prevezoše u bolnicu.