Božje i čovječje/IX.

Božje i čovječje/VIII.

Božje i čovječje/IX. autor: Lav Tolstoj

X. →

IX

Prošlo je sedam godina. Meženecki ih proležaše u samici Petropavlovske tvrđave i sad su ga slali na robiju.

Mnogo je toga kroz tih sedam godina izdržao, no tok njegovih misli nije se izmjenio, niti je imao išta manje energije. Prilikom saslušanja, prije zatočenja u tvrđavi, iznenađivao je istražitelje i suce svojom tvrdoglavošću i prezirom prema ljudima u čijoj se vlasti nalazio. U dubini duše patio je zbog toga što su ga uhvatili i što nije mogao dovršiti ono što je započeo, ali to nije pokazivao: čim bi došao u kontakt s ljudima u njemu je rasla energija zlobe. Na pitanja koja su mu postavljali nije odgovarao i svo je vrijeme šutio, osim ako bi mu se pružila prilika da žacne ljude koji su ga saslušavali – žandarskog oficira i javnog tužioca.

Kad bi mu kazali uobičajenu frazu: «Vi si možete popraviti položaj iskrenim priznanjem», on bi se prezirno nasmiješio i nakon kratke stanke odgovorio:

- Ako vi mislite da me koristoljubljem ili strahom možete natjerati da izdam svoje drugove, onda sudite po sebi. Zar vi stvarno mislite da se vršeći to za što mi sudite nisam pripremio na najgore? Pa vi me ničim niti možete iznenaditi, niti prestrašiti. Raditi sa mnom možete što hoćete, ali ja neću govoriti.

I bilo mu je drago gledati ih kako se smeteno pogledavaju.

Kad su ga u Petropavlovskoj tvrđavi smjestili u malenu, vlažnu ćeliju s tamnim staklom na visokom prozoru, on shvati da to nije na mjesece, već na godine i spopade ga užas. Užasna je bila ta umjetno stvorena tišina i spoznaja da on tu nije sam, već da iza tih nepropusnih zidova sjede i drugi zatvorenici isti kao i on, osuđeni na deset, dvadeset godina, čekajući smrt ili od svoje ruke ili na vješalima, silazeći s uma i polagano umirući od sušice. Tu su i žene i muškarci, možda i prijatelji... «Proći će godina i ti ćeš isto tako poluditi, objesiti se ili umrijeti i nitko neće saznati za tebe», - razmišljaše.

I u duši mu je rasla zloba spram svih ljudi, posebno onih koji su uzrokovali njegovo zatočenje. Ta je zloba zahtijevala prisustvo predmeta mržnje, tražila je kretanje, buku. A tamo bješe mrtva tišina, meki koraci šutljiih ljudi koji nisu odgovarali na pitanja, zvuk otvaranja i zatvaranja vrata, obrok u isto vrijeme, obilazak stražara bez riječi te sunčevo svjetlo kroz mutno staklo, tama i jedna te ista tišina, jedni te isti meki koraci i jedni te isti zvukovi. Tako danas, sutra... I zloba, ne nalazeći si izlaza, razjedaše mu srce.

Pokuša se sporazumijeti s ostalima kucanjem o zid, ali mu oni ne uzvratiše i kucanje izazva jedino meke korake i jedan te isti ravnodušni glas koji zaprijeti još gorom ćelijom.

Jedino vrijeme odmora i olakšanja bilo je vrijeme sna. No zato je buđenje bilo užasno. U snu se on uvijek vidio na slobodi i to uglavnom zaokupljen takvim poslovima koji se po njegovu mišljenju nikako nisu slagali s revolucionarnim radom. Čas je svirao neku čudnu violinu, čas je trčao za djevojkama, čas je veslao u čamcu, čas je bio u lovu ili je pak za neko izvanredno znanstveno otkriće dobio počasni doktorat inozemnog sveučilišta i držao govor zahvale za svečanom večerom. Ti su snovi bili tako živi, a stvarnost je bila tako dosadna i jednolična da su se sjećanja na njih teško razlikovala od stvarnosti.

U snovima je bilo mučno samo to što se uglavnom budio baš u tom momentu kad se trebalo ostvariti ono što je priželjkivao. Najednom bi mu zakucalo srce – i sva bi radosna sredina isčezla, ostala bi neispunjena, mučna želja, opet sivi zid s vlažnim mrljama osvijetljenim malom lampom, i pod tijelom tvrdi željezni krevet s malko izgnječenom slamom na jednom kraju.

San je bilo najbolje doba. No čim dulje trajaše zatočenje, tim je manje spavao. Čekao je san kao najveću sreću , želio ga je i čim ga je više htio, tim se više razbuđivao. I on dođe do toga da je samo trebao postaviti pitanje: «Spava li mi se?» - i sva bi snenost isčezla.

Trčanje, skakanje po kavezu nije pomagalo. Pojačano kretanje samo je dovodilo do slabosti i još većeg podražaja živaca, pojavljivala se glavobolja u tjemenu i trebao je samo zažmiriti da se na tamnoj podlozi sa zvjezdicama pojave njuške, dlakave, ćelave, velikih usta, krivih usta, jedna gora od druge.

Njuške su izvodile najužasnije grimase. Potom su se počele pojavljivati i pred otvorenim očima, ne samo njuške već čitave figure koje su umjele i govoriti i plesati. Bivalo mu je strašno, trzao se, udarao glavom o zid i urlao. Otvorio se prozorčić na vratima.

- Vikanje je zabranjeno, - reče spokojni, ravnodušni glas.

- Zovite nadglednika ! – zaurla Meženecki. Ništa mu ne odgovoriše i prozorčić se zatvori. I takvo očajanje spopade Meženeckog da je želio samo jedno – smrt.

Jednom si u takvom raspoloženju odluči oduzeti život. U ćeliji bijaše cijev za ventilaciju na koju se moglo zavezati uže s omčom i objesiti se zakoračivši sa kreveta. Užeta nije bilo pa je razderao ponjavu na uske trake, ali se pokazalo da ih je premalo. Nakon toga on se odluči ubiti gladovanjem te dva dana ništa ne pojede, no trećeg dana oslabi i doživi osobito jak napadaj halucinacija. Kad su mu donijeli obrok bezosjetilno je ležao na podu, širom otvorenih očiju.

Došao je doktor, premjestio ga je na krevet, dao mu brom i morfij nakon čega je zaspao.

Kad se sljedećeg dana probudio, nad njime stajaše doktor i klimaše glavom. Meženeckog taj tren spopade zloba kakvu već odavno nije osjetio.

- I nije vas sram, - obrati se doktoru kad se ovaj nagnuo nad njega kako bi mu izmjerio puls, - služiti ovdje! Zašto me liječite kad ćete me opet mučiti. Pa to je isto kao da me malo nazrežete, zaliječite i odobrite da se takva operacija ponovi.

- Pokušajte se leći na leđa, - staloženo reče doktor, ne gledajući ga i vadeći iz džepa stetoskop.

- Vidate vi rane da se čovjeka može dalje provući kroz preostalih pet tisuća batina. Idite k vragu, k vragu! – povika iznenada Meženecki i spusti noge sa kreveta. – Gubite se, crknuću bez vas!

- To nije lijepo, mladiću, a mi imamo svoje odgovore na grubosti.

- Idite k vragu, k vragu!

I Meženecki bješe tako strašan da se doktor požurio izaći van.