Bijeg/II.
| ← Bijeg/I. | Bijeg — II. autor: Milutin Cihlar Nehajev |
Bijeg/III. → |
I tako eto mene pri tom da pišem dnevnik. Nikad nisam pravo mogao razumjeti čemu to upisivanje vlastitih misli i osjećaja u knjigu koja nije nikomu namijenjena da je čita. Ako znaš da će netko moći zaviriti u tvoju dušu, stavljenu na papir, - onda - mislim - nije moguće dnevnik pisati bez sustezanja. Hoćeš li pak da razgovaraš sam sa sobom - misli brže lete i više kažu nego što može doseći pero.
Ako curice pišu dnevnik o svojoj prvoj ljubavi, čine to valjda iz one poznate potrebe da nekomu saopćiš svoju sreću ili tugu kad su prevelike. Ali ja - čemu da ja sam sa sobom razgovaram riječima koje sigurno nikad nisu tako iskrene kao što je iskrena meditacija?
Ne znam zapravo što da počnem - pa hoću da utučem vrijeme. Tošini idu spavati sa kokošima; a ja se ipak ne mogu iza osam dana da na to priviknem. Kušao sam prikratiti duge večeri čitanjem (na selu mora da je zima nešto užasno; ona, a ne san, prava je slika smrti - gle fraze!); ma od toga zabole oči. A pisati, početi kakav literarni rad, ne ide. Novembar nije moj mjesec; - a osim toga nema u vanjskom životu ovoga sela ništa što bi me uzbudilo tako da bih osjetio volju za stvaranje.
Uostalom, zao je znak što sam ovako počeo pisati pisma sam sebi. Još pred tri mjeseca znalo se je često slučiti da bih sjeo za stol i pisao ovako isto Veri: ne pismo, nego beskonačne snove, hvatao na papiru vijoglavu igru fantazije. Zašto sam danas zaboravio to, pa eto ne govorim - njoj?
Ja se na nju malo srdim. Ima već pet dana što bi bio imao stignuti kakav glas od nje. Ništa. Ili je uvrijeđena? Ne vjerujem; ja sam joj u pismu izvrsno razložio cijelu stvar: da ću ionako k njima kad budem prolazio kroz Zagreb. To će biti doskora, jer ću odmah predati molbenicu za mjesto.
Samo - da nije upravo to što sam ja primoran ići u službu, razlog njenoj šutnji? Neću da o tom mislim; danas nisam najbolje volje. A kad fali dobra volja, onda je i filozof spreman da okrene svoj optimistički sistem.
Selo miruje - nikad još nisam slušao ovakve šutnje. Badava - ne mogu da pišem. Uvijek mi dolazi na um da je ovo neka neuspjela literarna vježba. Samo da imam bar što lakše za čitanje. Nisam nikad mislio da i novine mogu biti potreba. Tu ih nema; i eto ja se pače počeo zanimati za našu politiku.
*
Kad sam prekjučer išao spavati, sjetio sam se jednog čudnog tipa u Bourgetovu Cosmopolisu. Moj kolega, književnik Julien Dorsenne. Ide po svijetu sa notesom u ruci, bilježi dojmove i uspomene - i onda ih kasnije meće u svoje romane. Ovako bi se dalo opravdati i ovo moje piskaranje.
Nego taj je Dorsenne ipak malo komičan. Svejedno; današnji razgovor sa Tošom vrijedno je zabilježiti.
Govorili smo o selu. Ja još nikad dosada nisam vidio pravoga sela ni pravoga seljaka, onoga što pozna samo svoju zemlju. Naš Primorac, ako i obrađuje vinograd, nije seljak (a nije valjda nikad ni bio); njegovo se zvanje mijenja prema potrebi: u mladosti je mornar, kasnije nadničari sa svojom lađicom ili radi oko vinograda. Uvijek je spreman da dohvati nešto bolje.
Ovdje vidim pravi seljački tip. Ljudi kojima sve naziranje na svijet diktuje zemlja, mati hraniteljica. Nije čudo što ovaj čovjek ne trpi škole; on ne vidi nikakva saveza između pisanih slova i poljskih poslova. I to, što je nepovjerljiv prema gospodi, nema - čini mi se - razloga u tobožnjem nemaru kaputaša za nj ili u pašovanju raznih bilježnika. Moj Pajo ili Nikola ne razumije zašto "gospodin" živi; budući da mu nije jasno da se bez zemlje dade živjeti, drži ovakvu uredbu društva, kakva jest, nekim nepravednim usudom koji mu nije prijatan.
Toša naveo razgovor na literaturu - i odmah došli mi u debatu.
- Vi se svi tužite da se naše knjige ne prodaju, da književnik stradava. Ja ti kupujem gotovo svaku našu knjigu; pa znaš što mi se čini da je krivo svemu? Vi ste svi nekakvi užasni slabići; ne vjerujete ni u sebe ni u drugoga, opisujete uvijek neke nervozne i izmučene ljude. A pogledaj ti nas ovdje što radimo po strani. Jedva ja razumijem to vaše umjetničko raspoloženje; a kako ćeš da se za nj zagrije široka masa puka? (Toša se sav zažari u raspravi i to mu izvrsno pristaje; njegova Anka gledala je u nj kao u svoj idol).
- Ti si, Toša, previdio da ta velika masa puka nas ne razumije zato što nas ne čita, pače što nas ne može čitati. A da ima i manje analfabeta, jedva da bi tvoj seljak iz Zdenaca imao kakav interes za lijepu knjigu.
- Naš je narod zapušten, to je istina; ali zašto Čeh, koji je doseljen amo, čita, pače i kupuje knjigu?
- Ima većih potreba duševnih; i naš čovjek kad bude nas razumio, prestat će biti seljak ovakav kakav je danas.
- A sad je sva vaša rabota zaludna?
- Nije; mi smo mali narod, pa zato i književnik ne nalazi mnogo ljudi kojima može da govori. Osim toga mi smo narod agrikulturan, a tu ti je uopće teško sa prosvjetom. Napredak knjižarstva i svih tih ostalih vanjskih znakova kulture čini mi se uopće samo moguć kod naroda koji je već prešao taj prvi stadij i prometnuo se u industrijalan narod. Radnik je puno bolji materijal za apostole svjetla. Znaš ti da danas izlazi više knjiga i novina u Češkoj nego u Italiji, premda je razlika kulture velika? To ti je sve zato što je Italija poprijeko slabija industrijom od Češke.
- Ali na taj način se uopće ne da ništa popraviti! Ti ćeš opisivati tvoje sumorne ljude, a mi ćemo biti optimiste i nećemo te razumijevati; ti ćeš skapavati od gladi, a mi nećemo imati što da čitamo!
- Pišemo, kako osjećamo. Da ja i hoću, recimo, opisati takav neki vedri tvoj muževni ideal, vjeruj mi, silio bih se: moja bi slika izišla slaba, pa ne bih djelovao ni na koga.
- Ali pomisli - narod hoće da vjeruje, i narod čeka takvu veselu i hrabru riječ od vas.
- Toša moj, ti rabiš veliku riječ: Narod! Eto ti ovdje tvoga naroda. Ja nisam daleko od njega, ja ljubim njegovo kolo (makar se u tom kolu redovito pjevaju pjesme koje su strašno nepristojne), uživam u njegovoj pjesmi; ja znam da se nigdje ne bih tako voljko mogao osjećati kao među našim ljudima, ja imam pače u sebi mnogo starinskog obožavanja našega kraja, rodne grude; ali, brate, priznat ćeš i sam da smo mi kraj svih tih čuvstava samo pjesnici i romantici. Što ovaj tvoj narod, s kojim si svaki dan, zna o Hrvatskoj? S njegovim selom svršen je njegov svijet - najviše da ide još do Broda. A Zagreb - a tek druga naša braća, daljnji naš kraj - što on zna o svem tom!
- Pouči ga, pa će znati (Toša je zaboravio da mi je sam dan prije pripovijedao kako je najteže seoskoj djeci utuviti u pamet zemljopisne pojmove).
- Ti si kazao sam da se u školi teško dade poučiti; a ono što ga kasnije poučavaju naši političari - mani, brate!
Tako smo došli na politiku i tu me je Toša gotovo opsovao što me to tako malo zanima. Ja sam mu spočitnuo da i on nema novina kod kuće; i bome, danas vidim da je od župnika iz drugoga sela dao dobaviti čitav svežanj starih brojeva.
Krasan je on momak! Duša tako puna radosti i ufanja, da je veselje gledati ga. Njegova Anka za nj kao stvorena. Ima samo jedno na pameti: njega i Miciku i možda još čitavu onu brojnu obitelj što će sigurno doći. Kraj toga svježa i prilično lijepa, a nije ni zapuštena kao mnoge naše žene.
I skromna, Bože moj! Meni se čini da Vera ne bi za sav svijet ostala u ovakvu pustom selu.
*
Sve je navika. Danas mi se već čini neobično da idem spavati a da ništa ne upišem u ove bilješke.
Vera mi je pisala. O, sjajna djevojko moja! Kako jednostavno a snažno izrazuje ona svoje misli. Par riječi - a kažu toliko, toliko!
Ona piše: "Pouzdajem se potpuno u tebe, i što si odlučio, držim da je sigurno dobro."
Večeras promatrao sam njenu fotografiju. Da li se je što promijenila od posljednjega vremena?
Dorian Gray Wildeov gleda svoj portret i vidi gdje se mijenja uljem oličeno platno. Misao je perverzna, ali lijepa. Da nema konca, gdje Wilde svoga junaka ubija "kroz platno", držao bih da je fantastični Englez htio kazati kako mi nalazimo u jednoj slici sve što hoćemo.
Istina je: mene danas oči Verine sa fotografije gledaju s mnogo pouzdanja.
Ipak je to moja puca!
*
Ne da mi se više ni metati datuma, jer ionako, čini mi se, prisilit će me Toša i njegova pospanost da svaki dan upisujem svoje dojmove.
Novembar, decembar, januar; u februaru ću sigurno dobiti mjesto. A ispit? Valjalo bi ga napraviti što prije.
Ludo je što nisam sa sobom ponio nikakvih knjiga. Ovdje dalo bi se krasno učiti.
Ja sam inače pravi lazaron što se tiče ljenčarenja - sviđalo mi se u Beču čitave dane sjedjeti u Arkadencafè i buljiti u štogod ne misleći ništa. Vera se srdila na me kad sam jednom nazvao divan jednim od najvećih obreta novoga vijeka.
Ovdje imam čitav dan da se odmaram, pa ipak ne ide. Kao da je ljenčarenje samo onda slatko ako zbilja čovjek ima nešto pametnije da radi.
Vidi se da me je Verino pismo razveselilo. Danas bih imao gotovo volju da nešto započnem, da pišem pripovijesti, što li. Čudna je stvar ta inspiracija. U Beču toliko puta sam prve godine znao uzeti pero u ruke, borio se, napinjao - i nikad ne dovršio ničesa! Naprosto katkad ne možeš da svladaš riječi, - ne možeš da nađeš izraza; izreka kazuje nešto drugo nego što si htio reći.
A u ono sjajno proljetno vrijeme kad smo se našli Vera i ja - kako je onda sve bilo lako! Jedva sam stizavao da perom uhvatim misao - i uvijek se tako jednostavno sama od sebe našla prava oznaka.
Uopće ono je bilo krasno doba. Nikad nije bilo u meni toliko volje za život. Kako je samo lijepo jedno za drugim dolazilo, uspjeh za uspjehom. U ljetu ja sam već bio sasvim u vrzinu kolu naših literata - i sve mi se činilo tako dobro, tako na svom mjestu!
Badava, uspjeh je velika stvar. Znam da sam pri pljesku općinstva u kazalištu (kad ću se opet odvažiti da pišem dramu?) zaboravio sasvim naša kritičarska uvjerenja kojima korimo "ukus naše publike".
Sad bih opet trebao nešto takvo. Malo se bojim doći u kakvo provincijalno mjesto - i biti profesor.
Hm - o svom zvanju ja dosada zbilja nikad nisam razmišljao. Ah - šta bi, imat ću još kada!
Laku noć, Vera - bit će sve dobro!
Nisam mislio da će se mene tako dojmiti ova vijest. Otvorim svežanj novina što ih je Toši poslao župnik, i nekim čudnim slučajem upane mi u oči jedno ime.
Čitam: Imenovanja i premještenja. Zora Marak, učiteljica više pučke škole - na višu djevojačku školu u V.
Dakle - tako je svršila Zora! Učiteljica - uzgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom -
Što je ona radila, kako je proživjela ovih šest godina? Je li zaboravila sasvim na me - i umirila se?
Ja sam joj mnogo, mnogo kriv. Ako je zadržala spomen na našu ljubav - a to sigurno jest jer se nije udala, pače otišla u učiteljice - mora da je to muči. Ružno je misliti na to.
A ništa, ništa se više ne da popraviti. Što bi sad i značilo da joj pišem -
Ne, ne, ta je misao sasvim zla. Pa i ne smijem radi Vere. Možda je uostalom i mirna, zadovoljna svojim zvanjem...
Zašto sam je upravo ja imao susresti na svom putu i tako jadno raskrstiti se s njom?
Moj je život uopće dosada bio vezan uz ženu. Da li zato što mi romantici, senzitivna čeljad, tako jako osjećamo ljubav?
A velike ideje? Kako je malo istine u tom što pričaju filozofi! Govore o uredbi svijeta, o dobru i zlu, o silama i imperativima - a sve to konačno nije ništa drugo nego posljedica temperamenta i dojmova životnih.
Ja sam bio sasvim očajao poslije događaja sa Zorom. Onda mi je bio jasan i Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (natčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva), a kod Schopenhauera još me je i smetao njegov smisao za umjetnost. Gledao sam sve crno - nemilo.
Poslije susreta s Verom brzo sam se promijenio. Da, ostaje to donekle sve u nama, prošlost nas veže i zarobljuje; ali, za sadašnji čas, gotovo da ima pravo onaj naivni Grk što je htio da sve rastumači crnom i bijelom žučju.
Onda kad naša filozofija bude zbilja stabilna, kad imamo stalni smjer i stalan pogled na život - onda prestaje mladost i razvoj. Nastupa indiferentnost prema životu koja se dade izvrsno složiti u "apsolutno istinite" ideje. Kud je to mene zanijela misao - od Zore!
Lijepa je stvar obiteljski život. U njem mali, neznatni događaji koji inače prolaze neopaženi, dobijaju neku posebnu važnost. Tošo i Anka samo udvoje žive; ali objed, večera, šetnja - sve to za njih znači puno više nego što bi značilo za samca čovjeka. Gdje bi meni na um palo da s takvom ceremonioznošću sjedam za stol, pijem kavu i idem u nedjelju u posjete!
Oni to još rade i sa vječnim sretnim posmijehom. Pa kako malo treba za tu svu sreću! Toša je učitelj, ima trideset forinti plaće, od svojih novaca možda još šezdeset k tomu. A živu kao mala vlastela.
Nisam nikad mislio da je na selu život tako jeftin. Možda je to zato što nema ni prilike za trošenje. A mi u gradu - to je već drugo. Tošina žena umrla bi od dosade da se ne bavi kućnim poslima, kuha i sprema čitav dan, i vesela je kraj toga.
Došlo mi je danas na pamet da ovako Vera stoji u kuhinji i viče na Miciku neka ne ide blizu ognjišta. Nasmijao sam se tomu; badava, ne ide mi u glavu.
*
Danas više i ne znam koji je datum. Turci kažu da dani prolaze polako a godine brzo. Svakako, ja sam već tu treći tjedan, a nisam se još ni makao da što poduzmem. I Veri bih morao pisati - i molbenicu poslati, pa ništa.
Za molbenicu ima još kad. Da bar znam kuda će me smjestiti?
*
Nešto se iza brda valja. Eh - znao sam ja da to ne može tako mirno proći.
Piše mi danas stara Hrabarova. Sigurno joj se silno važan čini taj posao; jer ona, koliko ja znam, treba vrlo dugo dok se odluči da komu piše. Vera mi je pričala da se mora uvijek mjesto matere dopisivati s rođacima.
Sad eto piše stara. Pozivlje me da svakako gledam što prije doći u Zagreb, jer ima - veli - važna razgovora sa mnom.
Jesu li to znaci oluje?
Što se moglo dogoditi?
Verino pismo bilo je tako puno pouzdanja - bez ikakva spočitavanja. A stara među recima kori me što nisam odmah išao k njima.
Meni su se od davnine nečim vrlo dosadnim činile sve priprave koje dolaze prije braka. Službeno prošenje, pa zaruke, svadba itd.
Sad bome kod mene još gore; valja ići i na konferencije. Pa - ići ćemo.