Bijeg/I.

← Bijeg

Bijeg —  I. autor: Milutin Cihlar Nehajev

Bijeg/II. →

Kišovit, mutan dan utapljao je u poluprozirnu maglicu velegrad. Jednolične, ogromne plohe kućnih pročelja pojačavale su dojam mrtve težine što se slegla na ljude i stvari.

"I baš na ovakav dan moram da putujem" - mislio je Đuro Andrijašević uspinjući se sa malom prtljagom na tramvaj. Kroz mokra stakla tramvajskih kola još se jadnijom vidjela ulica predgrađa kuda vodi put na kolodvor južne željeznice. Vlaga kasnog jesenskog dneva upijala se u same kosti i odražavala se pače na licima suputnika koji su, drhtureći od zime, sasvim zaboravljali svoju navadnu bečku brbljavost.

Andrijaševiću je od mladosti ostala neka čudna odvratnost proti svakom putovanju: I inače on je volio mir, pa se je veoma lako složio s davnim običajem đačkim: prosjediti čitave dane u kavani i kretati se na uskom prostoru između sveučilišnih zgrada i stalne gostione. Sa smijehom znao bi pričati kako je tek poslije tri mjeseca boravka u Beču bio pošao da vidi glavnu ulicu carskoga grada.

No ova njegova lijenost nije ni samomu njemu mogla razjasniti zašto ga se tako silno doimlje svaki odlazak. Spremanje odijela, rublja i knjiga, neprilično putovanje u trećem razredu željeznice - sve je to bilo neugodno; ali povrh toga: Andrijašević bio je kod svakog odlaženja upravo bolesno nervozan. Najluđe misli o putu u neku nesigurnu i strašnu neizmjernost, o beskućništvu, o vječnom nepokoju - dolazile mu na um. Dobro se sjeća kako je posljednji put, kad su ga Hrabarovi pratili u Beč, na kolodvoru u Zagrebu bio prema svima, pa i prema svojoj zaručnici, upravo nepristojno hladan. Silio se da sakrije nervoznost, a nije mogao. U samoj gostioni kolodvorskoj, kad je već sve bilo u redu i samo se čekao odlazak vlaka, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da mu je to Vera kasnije u pismu spočitnula. Đuro je odgovorio i mučio se da joj objasni "to svoje nesretno raspoloženje", ali ni sam nije mogao da nađe pravih riječi. "Meni se pričinja kao da je u svakom odlaženju nešto užasno tajnovito; kao da zbilja iza nas ostaje komad života koji nigda, nigda više ne možemo dostignuti. I strah me hvata - strah, kao da ću u onom novom svijetu u koji hrlim naći nešto nepoznato i novo na što se neću moći priučiti. Možda je sve to posljedica dojmova iz djetinjstva; ja sam svoga oca viđao vrlo rijetko, po dan-dva, i uvijek se taj susret svršavao odlaskom kod kojega smo svi imali vlažne oči. Otac se je već bio privikao na to da neprestano "odlazi", kako zahtijeva služba pomorskoga kapetana. No u mojoj duši ostale su jako upisane te slike vječnih suznih oproštaja"... Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila i umirila se; no gospođa Hrabarova nije još dugo vremena poslije toga htjela da razumije Andrijaševićevo ponašanje i u slijedećoj zimi energično zahtijevala da Vera ide na plesove, što djevojci nije bilo pravo makar zaruke nisu još bile javne.

- Ja sam uvijek bila protivnica tih đačkih ljubavi. A kad već hoćeš da bude na tvoju, ipak ne trebaš da se vežeš odviše.

Kad je Andrijašević dobio obavijest da će Vera ove godine ipak ići na "samo tri" plesa, nije znao da je toj odluci gospođe Hrabarove najviše kriv njegov posljednji oproštaj u Zagrebu. Zato je na ovo pismo Verino odgovorio tek iza tri tjedna, ispričavajući se prilično hladno da ju "nije htio smetati u zabavi", što je Verinu majku još jače utvrdilo u uvjerenju o pogiblima "đačke ljubavi", a Veru stajalo dosta suza u korizmi.

Današnji odlazak činio mu se još težim nego obično. Jedva je izdržao da ne sađe sa tramvaja. Zatvoren u uskom prostoru sa mnogo suputnika koji su se gurali da dohvate kožnat pas što služi za odupiranje, osjetio je najednom takav nemir da su mu se svi ljudi pričinili kao neka sasvim strana bića koja su poslana tek zato amo da mu smetaju. Morao je izići van i tu je, tresući se od zime i gotovo očajnički uživajući u vlastitoj boli, čekao kad će kondukter opet udariti o zvono. Činilo mu se da svaki udarac prolazi kroz mozak i jedva se malo savladao našavši zabavu u tom da s nekim ironizovanjem samoga sebe broji udarce.

Smirio se jedva kad je vlak prešao prvu od bezbrojnih stanica bečke okolice. U pretoplom kupeu obuzme ga doskora ugodni umor; začas upane u polusan, čujući kraj svega toga sasvim jasno jednaki štropot kolesa. U buku miješale su se svježe uspomene prošle noći kad se je oprostio sa drugovima, spomen na bezbrojne nazdravice i konačno "hodočašće" po svim noćnim lokalima kuda je njegovo društvo obično zalazilo. Baš kad ga je usred ovih sjećanja stala hvatati omaglica iza koje dolazi san, osjeti na svom ramenu ruku konduktera koji je tražio kartu.

Andrijašević se u taj par sjeti da nije Hrabarovima ništa javio o svom odlasku. "Ah, šta, pisat ću kartu iz Pešte" - umiri sam sebe i smjesti se, kako je bolje mogao, u kut, naturivši šešir na oči.

  *  

Kad se je probudio, bilo je vani već sasvim tamno. Pri nemirnom i slabom svjetlu plina Andrijašević opazi uza se nova lica. Dva mladića stajahu na suprotnoj strani kupea, razgovarajući hrvatski. Andrijašević doskora dozna da su također đaci, vraćajući se kući u južnu Ugarsku. Premda inače u željeznici nije rado sklapao poznanstva, učini mu se da će biti zgodno proboraviti u društvu dosadna dva sata čekanja na peštanskom kolodvoru. Tek što se bio razvio razgovor (naravno o politici, o čem je Andrijašević doduše nerado govorio ali ga zaokupili mladići), vlak stigne na središnji kolodvor. Ure prođu dosta brzo, Andrijaševiću pače bude ugodno kad se kasnije pokazalo da jedan od dvojice njegovih suputnika pozna njegove književne radove. Doduše - iza toga morao je da odgovara na dosadne upite o književnim prilikama i da sudjeluje u razgovoru o "kulturnom zbliženju" u kojem se mladići pokazaše silni idealiste; no ipak - kad su se obojica iskrcali tri sata od Pešte, Andrijaševiću bude žao što ga ostavljaju. Imao je da se vozi još čitavih dvanaest sati, a znao je dobro da mu neće uspjeti prospavati veći dio toga vremena.

San mu zbilja nije više dolazio na oči. U posljednje vrijeme, iza napravljenih doktorskih ispita proživio je toliko proslava, da je svaki dan dolazio kući u zoru. Makar je sad bio umoran, nije mogao da zaspi, vičan probdjeti noć. Uza to ga stala mučiti misao da ni iz Pešte nije poslao kartu u Zagreb. "Napokon, to im moram javiti... A ako me čekaju?... Poslije doktorata sigurno su držali da ću najprije do njih"...

Malo - pomalo, Andrijaševiću stanu se narivavati misli koje je već dugo odbijao. U sve zadnje dane svoga boravka u Beču nije htio da se "tim" bavi; ali sada je "to" sve oštrije istupalo preda nj. Znao je da valja nešto učiniti, da treba "riješiti stvar". Bio je sebi svjestan da ne radi lijepo što evo putuje u Slavoniju k prijatelju a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno računali da će kao doktor doći i službeno zaprositi Veru.

Zapalivši cigaretu, ustane i pokuša da gleda van. Ali neprozirna noć nije davala razaznati ni zidove kuća uz prugu. Samo gdjekad, u dugim razmacima, zabljesnula bi koja svijetla točka.

"Crn je to put" - pomisli Andrijašević i sjedne opet na klupu, zagledavši se u plameni jezičac svjetiljke.

..."Čudno je da baš ja moram ostati sam u vagonu. Da je bilo tko tu, govorilo bi se... ne bih trebalo da mislim... Napokon, prije ili kasnije... Svakako - nije lijepo od mene; ali što da radim? Doći pred nju i reći joj da još uvijek nije ništa postignuto?...

"Glupe brige uostalom. Koliko ima ljudi koje zateku i jače nevolje - pa se ne ubijaju od skrbi. A ovo je ipak tako jednostavna i naravna stvar. Ne može biti drugačije - i eto! Valja misliti da se sve nekako uredi...

"Istina je, ja bježim od njih. Ovo putovanje u Slavoniju oni će upravo tako shvatiti. Osobito stara. Imat će i pravo".

"Ipak je ovako bolje. Da sam sutra u Zagrebu, išao bih k njima kao obično. Svi bi čestitali a onda bi sigurno stara predložila da odemo u šetnju ili bi već štogod smislila da ostane sa mnom nasamu. Tu bi onda došlo odmah na red pitanje o zarukama. To je još najmanje; ja Veru ne mislim... (tu se Andrijašević sam trgne u mislima; bojao se dokrajčiti: ja Veru ne mislim ostaviti), ja znam što sam joj dužan; ali stara će opet doći s istim pitanjem, kao što je bilo onda kad joj je Vera priznala našu ljubav. "Od čega živjeti?" A ja ću morati reći da ne bih bio svršio tako naglo nauke nego bih bio odmah pravio i profesorski ispit, da nije umro taj nevoljni stric Toma. "Profesorska plaća, to je, dragi moj, ništa", veli stara i ima pravo. A sad? Stric Toma je umro i ostavio zaduženu kuću, a mi smo svi mislili da će za njim ostati imutak...

"Strašno je biti ovako odvisan. Englezi sigurno ne računaju tako na baštine. Glupost! Što meni tu na um dolaze Englezi! Svejedno, prava je sramota: ja sam eto čitav svoj budući život osnivao na toj misli o imutku kojega sad nema.

"U što je stari stavio svoje novce? Sigurno je za života prokartao polovicu. Ili ne; možda nije nikad ni imao ništa. Kod nas u Primorju ljudi imaju pedeset forinti penzije i dvadeset rente, pa vrijede za imućne. A on je k tomu bio samac. I sad nisu ostale iza njega ni dvije hiljade. A blaženi čovjek slao je meni na mjesec četrdeset forinti.

"U našim obiteljima je jako zlo što se nikad ne zna koliko posjedujemo. Otac ne kaže sinu ništa o svojim poslima. (Ja sam najednom strašno poslovan.) Da mi je pokojni Toma bar što kazao... Bilo bi svejedno kasno...

"Ipak sam trebao pisati prije nego što sam otišao iz Beča. To nije ni pristojno. Do đavola, da nema toga lumpanja! Danas rigoroz, sutra proslava, prekosutra skupština i tako dalje; nikad časa mira da bih mogao lijepo razmisliti.

..."Pa što da se i misli? Nevolja se tim neće promijeniti. Zbilja je dobro što ne idem u Zagreb. Stara me ionako ne voli; znalo bi se još dogoditi da mi spočitne koješta. Ona je čekala da ću ja već ove godine doći po Veru; mogla bi me još i oštro dočekati. U pismu se sve dâ bolje razložiti. I stara i Vera vidjet će da je zasad najbolje ovako kako sam ja učinio - pa će se umiriti, dok napravim ispit. Vera će već pred materom braniti moje razloge; da ja sam govorim sada sa starom, mogao bih se još i posvaditi s njom. Da, bolje je što idem u Zdence. Ali iz Broda ipak moram da im pišem kartu."

Andrijašević imao je navadu sve svoje misli izražavati riječima; tako je i sad gotovo glasno završio razgovor sa samim sobom. I rekavši sam sebi da će se sve još dobro riješiti i da će poslati kartu, baci cigaretu i zaklopi oči. Ali je i sam dobro znao da ovi razlozi što ih navodi pred samim sobom kako bi bar donekle uljepšao svoj postupak, nisu ništa drugo nego nevoljne isprike, kojima sebe zavarava. U dnu duše govorilo mu je nešto: to nije nikakvo rješenje, ti samo odgađaš stvar, a znaš da o tom ovisi Verina sreća. Na ovo je odgovarao glasno da zatomi neugodnu misao: Ta ja ne mogu drugačije raditi!

I kad nikako nije mogao da nađe mira, zapali opet cigaretu (uzak prostor bio se već sasvim napunio dimom) i stane sebi u mislima govoriti upravo kao da sâm svoju obranu kazuje pred nekim nepoznatim slušaocem.

"Stvar je sasvim jednostavna. Đak Đuka Andrijašević u trećoj godini sveučilišta i gospođica Vera Hrabarova upoznaju se i zaljube. Gospođici je dvadeset i jedna, đaku dvadeset i jedna i po. Ljubav, priznanje majci. Dozvola dopisivanja. Inače pred ljudima mora ostati sve tajno. - "Kako ćete živjeti?" - "Imam strica koji će mi namrijeti nešto." Đak Đuka još je mlad; gdje da on računa koliko treba mjesečnog dohotka za brak! "I moj književni rad nosi nešto". (Bože, kako sam onda još mnogo vjerovao!) Dakle sve skupa: plaća i ostalo neka bude oko sto pedeset forinti. "Vjerujete li vi to?" Đuka je svojoj budućoj punici kazao da je to sigurno; no ona je jednako ostala nekako vrlo nepovjerljiva. Ali Vera je kuražan dečko i tako nije bilo druge nego da se dopusti dopisivanje.

"To je bilo pred četiri godine. (Hu, već su četiri godine od toga - strese se Andrijašević usred svoga plaidoyera.) Đuka je malo zakasnio s ispitima, i sad je napravio doktorat samo da bar nešto svrši i da ode u službu, jer stipendije više nije mogao dobiti: stric Toma je umro. Umro i ostavio dvije tisuće otprilike, i to majci Đukinoj a ne sinovcu.

"Sad je jasno da se mora što prije otići u službu i napraviti ispit; onda je opet sve u redu. ("Onda" znači dvije godine, možda i tri - istina je; ali je sigurno). Poslije toga stignut ćemo ipak do sto forinti plaće, pa zato ne koristi ništa rezonirati.

"A ako to staroj bude predugo?"

Andrijašević se tu strese: prvi put sasvim jasno predoči sebi da još ima jedno rješenje: da mu Hrabarovi vrate obvezu i udadu Veru za koga drugoga.

  *  

Zaludu, ta nova misao nije se dala otjerati. Drugi dan, kad je vlak prije podneva (dva sata, kad ima da stigne u Brod, nikako nisu htjela da se približe) hrlio po beskrajnoj ravnici, prekinutoj načas šumama koje su od debele kiše i olovnatog neba bile sasvim tamnozelene, gotovo crne, Đuro je promatrao okoliš, pust i sumoran, i bivao sve žalosniji. "Nisam više mlad, pa zato me se sve tako doimlje. To je zbilja bila luda ideja, drndati se dvadeset i četiri sata do Broda. A najluđe je, što nema nikakva vidika; ravnica još samo zgušćuje misli. Svakako: moj ulaz u život nije najljepši."

Putnici se mijenjali, ulazili i izlazili; ali Andrijašević nije bio od volje da se s kim upozna. Sasvim se podao sumornosti pa je na mahove kao zaboravljao da će uopće ikad stignuti na cilj. Činilo mu se da to putovanje zbilja nema kraja - i taj domišljaj najednom mu se pače svidi. Brze i nesvezane misli stanu mu se vrsti glavom: o putovanjima u Sibiriju, o nekom filozofu koji je uvijek šetao po željezničkim tračnicama, pa odmah zatim o dvojici - trojici profesora iz gimnazije, zatučenih u malogradskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama. Padne mu na pamet kako je negdje u Turgenjevu čitao ovakvu otprilike izreku: "Mladići sjedjeli su u društvu, pili čaj i jeli stare kifle; kako se tu govorilo o idealima, o budućnosti! - a nisu ni slutili jadni da će taj i onaj od njih preturiti život ig- rajući preferans i pravdajući se sa malogradskim ljudima."

"Valjalo bi uopće malo više promozgati sve što me čeka. Ja sebi o životu nikad nisam pravo davao računa. Ide dobro - i basta, kako bi govorio pokojni Toma. Ali sad je počelo zlo ići. Zlo? Nije baš strašno, ali je preobično. Uh, samo da dođe Brod! Toša je veseo filozof: on bi odmah našao za sve to svoju formulu. Samo je istina i to da se život ne da strpati u formule. I moj je položaj sada vrlo jednostavan; - a ja se to sate i sate mučim bez uspjeha da pogodim što bi bilo najbolje.

"Najbolje bi dakako bilo prepustiti se vremenu. Kad bi se ticalo samo mene, bilo bi lako; ali ovako..."

Andrijaševiću dođu na um ljudi s kojima je svezan njegov život. Slike začnu se redati, budu življe; i cijela prošlost preleti mu ispred duše brže nego što je iza prozora nestajalo drvlja i kuća.

  *  

... Kapetanu Bartolu Andrijaševiću rodio se sin kad je poslije dvadeset i pet godina potucanja po svim morima konačno došao kući i ostao kod kuće. Prijateljstvom jednog višeg činovnika na riječkom gubernijatu dobio je službu lučkog kapetana u Kraljevici i tu završio dane, obavljajući dosta nespretno službene formalnosti i dajući sinu, čim je dorastao do pučke škole, ispisivati arke o svjetionicima i barkama. Inače ga se Đuro slabo sjećao; visoka, tvrda prikaza sa licem široka smijeha i silnih zubi, nije se pravo ni upiljila u njegov mozak: otac je umro kad je "malomu" bilo tek osam godina. Mati nije poslije smrti očeve izišla iz crnine, preselila se na Rijeku i tu iznajmljivala sobe đacima. Za Đuru bilo je od prvih dana škole određeno da će ga dati na nauke. Nitko nije ni sumnjao da će od dječaka biti nešto izvanredno. Sa pet godina Đuro je već razumio i znao više nego "đaci" koji su svršavali pučku školu. Sve je gledalo u njem neko gotovo čudovište, osobito otkad su u gimnaziji profesori potvrdili da takva talenta nije bilo za njihova vremena u školi. Još jače se raširi to uvjerenje kad su u omladinskim listovima počeli izlaziti neki Đurini književni pokušaji; sa sedamnaest godina vrijedio je već i u očima sudrugova i kod profesora kao sigurna buduća veličina.

Više od svih bila je o tom uvjerena njegova mati. Kći negda imućne trgovačke obitelji, bila je odgojena u tršćanskom zavodu i postigla naobrazbu veću nego što je potrebna običnoj našoj građanskoj ženi. Napori života izbrisali su mnogo što od negdašnjeg sjaja o kojem su govorile njene svjedodžbe; ali ipak je u nje ostalo veliko shvatanje upravo za sve ono čim se najradije bavio njen sin. Kad joj je ostao jedinac (dvije starije sestre, udate u Primorju, pomriješe u istoj godini), njen osjećaj za Đuru i briga za njegov napredak još porastu. Koliko je mogla, podupirala je sama sina, kupovala mu knjige, dala ga izučiti glasovir; a pomagao joj je i stric Toma koji je bio bez obitelji, pa je Đuku zavolio kao svoje dijete. Njemu za volju zvali su ga i Đurom, što nije obično ime u Primorju (jer je Toma, budući prije trgovac drva u Lici, htio na svaki način da ga tako krste i ljutio se kad bi Bartol viknuo svoga "Juru"). U obitelji bilo je već kao stalno da će od tjelesno inače dosta slaboga dječaka postati slavan muž; a to je potvrdila i teta Klara koja je - sjećajući se da se je sa majčine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvitih ljudi što su ipak više ili manje pustolovno završili život - važno kazala: Od ovoga dječaka bit će ili nešto ili ništa.

Život je Đuri u gimnaziji prolazio naokolo bez potresa; u osam godina on se upoznao sa čitavom bibliotekom knjiga i kad je - još pred maturu - u Vijencu izašao njegov prvi oveći rad, svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. Samo silnom vježbom i neprestanim čitanjem svih mogućih knjiga koje je mlada, znanja željna, duša upravo gutala, dalo se to postići. Nije čudo što je uz takvo nastojanje vanjski život mladiću protjecao sasvim mirno, te ga nisu osobito privlačili pothvati pustopašne mladosti u kojima bi njegovi drugovi (Primorac đak razvija se naglo i rano) nalazili zabave. Smisao za lijepu knjigu i muziku (u svojoj šesnaestoj godini bio je već priličan glasovirač) vezao ga uz kuću. Ipak - unutrašnji život Đurin bio je bujan i raznolik; makar da nije doživljavao nikakvih silnih događaja, mladenačko doba bilo je za nj vrijeme jakih kriza koje su udarile biljeg svemu njegovu kasnijemu naziranju na svijet.

  *  

Dvije su stvari kroz sve godine mladenaštva mučile dušu Đurinu. U dvanaestoj godini, kad je prvi put iz razgovora starijih drugova sasvim jasno razabrao odnošaje između muža i žene, strašno je ta novost potresla čitavim njegovim bićem. Mati koja ga je uzgojila kao samotnu biljku, čuvajući dječačića od dodira ulice, bila je u nj ulila jaki religiozni osjećaj koji je još narastao pod dojmovima sve jasnije shvatanih obreda i primljenih vjerskih utjeha. A spoznaja o toj užasnoj tajni, koju - tako se činilo dječaku - skrivaju svi ljudi jer je gadna i nedostojna čovjeka, ta je spoznaja došla baš iza prvi put primljene svete pričesti, gotovo neposredno iza dana kad se je Đuri činilo da zbilja stoji u krugu anđela. U ekstazi išao je tada, na dan svetoga Alojzija, sa drugovima u ophodu ispod trijemova starinske crkve, osjećajući blaženstvo dodira sa samim Bogom.

Je li moguće da taj veliki, svemožni, predobri Bog trpi takvu strahotu? Činjenica rasploda priviđala se mladiću profanacijom duše, žigom čovječanstva. Užasna je lomljava nastala u njegovoj unutrašnjosti; načas bilo mu je da on - pravo još dijete - posumnja u istinu o božanstvu koje je tako istočnim grijehom ponizilo ljude. "Ne, ne - to nije moguće", govorio je sam sebi i mučio se da bilo u koga nađe potvrde da to zbilja nije moguće. Da pita koga od svojih bliskih, nije se ufao; činilo mu se da bi morao zamrziti majku ili otići od nje kad bi od nje doznao da zbilja takvom uređenju svijeta ima zahvaliti svoj opstanak. Ne iz znaličnosti dječaka u koga se razvija prvi poriv muževnosti, nego upravo od bijesne želje da dokaže svojim drugovima i svojoj sumnji: ne, nije tako - dao se na traženje po svim knjigama koje bi mu o tom mogle što reći.

Dugo nije htio da vjeruje izrekama koje su potvrđivale sumnju. Gotovo dvije godine trajao je u njegovoj duši boj između misli o nebeskom, netaknutom životu koji postižu ljudi čista i dobra srca, i sve jačeg uvjerenja da je taj život nedostižan, jer je vlastiti naš organizam, udešen od boštva, podvrgnut zakonima prirode. A kad je konačno iz svojih grešnih sanja i iz knjiga kojima nije mogao reći da lažu, doznao istinu, sva njegova religioznost prometnula se u pravo mladenačko razorno maštanje. Pohlepno se bacio na čitanje Büchnera i sličnih knjiga, jer mu se činilo, da dvoje - Bog i tako strašna priroda - ne može postojati jedno uz drugo. Sasvim drugačijim očima stao je gledati svoju majku, rođake, sve ljude; a riječi o veličini nauke Spasiteljeve, koje su negda iz usta duhovnika na nj silno djelovale, slušao bi sa neprestanim porugljivim referenom u duši: jest, kad ne bi "onoga" bilo...

A "ono" stalo se javljati i kod njega sve snažnije. U to vrijeme sprijatelji se silno sa jednim svojim drugom koji je vrijedio kao gotov književnik, jer su od njega u podlisku pokrajinskog listića bile izišle neke ljubavne pjesmice; gotovo se zaljubi u nj, prateći ga kao vjeran satelit i pazeći na svaku njegovu riječ. Tad mu dopane ruku knjiga o spolnom razvoju, u kojoj bijaše pisano da se prvi porivi nagona obično obrazuju u takvim prijateljstvima; Đuri bude užasno, i gotovo zamrzi na svijet. Postane melankoličan; i doznavši za običan grijeh mladosti, stane sumnjati u vrijednost svakog života. Nedozrela svjetska bol, što se tako često rađa iz neupotrijebljene mladenačke energije, prometne se kod njega u neku vrstu mizantropije koja ga je pomalo opet dovela k izgubljenom Bogu. Religija, sa uzvišenom mišlju o odricanju i o čistoći, sa trpećim Kristom i neokaljanom Djevicom, privuče ga opet; i kad se je prvi put zaljubio ("ona" nije nikad ni doznala za tu ljubav), spojio je u svojoj mašti s tom ljubavlju misao o nekom čistom, od svijeta odaljenom čuvstvu koje nema nikakve veze sa "običnom" ljubavi ljudskom.

Tada se prvi put u njemu smirio život sa idejom o Bogu: uredba svijeta ne učini mu se više strašna, jer se - kako mišljaše - može iz nje izbrisati "ono" i jer život tek po takvom anđeoskom osjećaju dobiva ljepši, pravi smisao. Idealna strana ljubavi nije gotovo nimalo trpjela od toga što su njegova čuvstva ostala odabranici nepoznata i po tom neuzvraćena; tu svoju muku mladić je pretvorio u stihove i zadovoljio se - kad se "ona" udala u Trst - uspomenama na slatke časove prošlog ganuća.

U to vrijeme opčini ga žeđa za slavom. Prvi književnički uspjesi podadu njegovu mišljenju novi pravac. Misao o radu za dom i rod, koja se je prije lijepo dala složiti s nazorom o životu čistom, životu za druge, u prvom redu za svoje sunarodnjake, ta je misao sada dobila sasvim izrazit oblik: raditi na književnom polju, koristiti općenitosti svojim slavnim djelima. Pred tim novim idealom sasvim uzmakoše stare sumnje; - i tako je Đuro Andrijašević dočekao svoju osamnaestu s nešto taloga u duši, ali sa mnogo nada i mnogo vjere u vrijednost svoga budućega djelovanja.

  *  

Praznike iza sjajno položene mature proveo je u Kraljevici, u kući strica Tome. Toma, poput svih gotovo Kraljevčana, iznajmljivao je preko ljeta sobe kupališnim gostima. Te godine stanovali su u njegovoj "vili" (nazvanoj tako radi loggie nad ulazom i smještaja na povisokom osamljenom brežuljku) gospođica Zora Marakova i njen brat Marko, nešto mlađi od Andrijaševića. Mladići ubrzo postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama kojima je valjalo prikraćivati vrijeme što ostaje od kupanja. Gospođica Zora pridruži se doskora tim izletima (ribanje zanimalo ju je osobito, kao i svaki drugi sport); i poslije par susreta Đuro je osjetio da blizina djevojke na nj djeluje neobično.

Njegov pojam o ženi kretao se između dva kontrasta. Jedno bila je djevojčica lijepa i umilna, vrijedna ljubavi čiste i prijegorne - takvom je smatrao gotovo svaku djevojku koju je dotada bio sreo. Drugo bila je žena, mati, požrtvovna i brižna, kojoj za volju velike njene dobrote valja da zaboraviš "ono" neugodno što ju je činilo ženom. Andrijašević čitao je sila toga o ženi svih mogućih vrsta, nisu mu bili nepoznati ni plodovi naturalista ni ženski tip francuske komedije. Ali sve to priviđalo mu se više ili manje maštom; u svojoj okolini nalazio je - bar mu se tako činilo - potvrdu samo za svoju misao; pa je bio nekoliko dana nezadovoljan kad je netom pročitao da je njegov omiljeli Turgenjev - tvorac Lize, Jelene i Đeme - držao svojom najboljom pripoviješću Prvu ljubav, u kojoj Đuro nije nikako mogao da shvati realnost tipa Zine.

Zora Marakova bila je kći doseljenog Čeha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka, s opaljenim od sunca licem i zvonkim smijehom, nije se mogla nazvati lijepom, ali je - uza svih svojih devetnaest godina - sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začaravala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i bila uvijek spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo, malo mučno i osobito.

Đuro je iz početka osjećao neku antipatiju prema njoj, osobito mu se nije sviđalo što ona tako "muškarački" samostalno govori i radi. Instinktivno je osjećao da ta žena ne spada ni u jedan ni u drugi razred koji je on sebi bio stvorio u svojoj fantaziji, pa ju je susretao s nepovjerenjem.

Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost; Đuro se nije nećkao da je uz brata uzimlje sa sobom "na ribe". Ona je, na moru, uz pljusak vesala u ranu zoru, bila vedra i vesela kao ptica; nije bilo poteškoće koja bi joj mogla smesti dobru volju (jednom pokisnuše do kože; a njoj se baš to svidjelo što su u malom ribarskom mjestu morali proboraviti nekoliko sati i, da se osuše, preobući se u mornarska odijela - sama je sebi izabrala ogromne pantalone od nankina). Kajkavski dijalekt izvrsno je pristajao njenoj bezbrižnoj brbljavosti; Đuro se već iza par dana općenja privikao da ona Marka njega zove "moji dečeci" i nije ga vrijeđalo što s njim, kojega su i vlastita mati i drugovi profesori susretali s nekim posebnim poštovanjem, govori kao sa neiskusnim mlađim rođakom. Razgovarali su napokon uvijek o sitnicama, o zabavi i igri, pa tako se taj familijarni ton i Đuri samom pričinjao nečim sasma naravskim.

Jedne kasne ljetne večeri sve se to promijeni. Na maloj terasi pili su njih troje u slavu Zorina rođendana domaću vodicu (stric Toma ispričao se i otišao po svom običaju u gostionu na partiju treseta). Mjesec, kakav imaju samo južne naše noći, bio se razlio u punom svjetlu preko Kvarnera. Kao da su svi osjećali da se u divnoj večeri, mekoj i širokoj poput tihe čežnje, ne može razgovor iskretati na običajnu šalu; zabava je zapinjala. Najednom zašutješe; i Zora, regbi spominjući se nekog već jednom proživljenog osjećaja, dobaci: "Kako bi sada krasno bilo da netko zna čitati pjesme". Iza par časova sjedjeli su ona i brat nepomični, zagledavši se u iskričavu rijeku mjesečine na vodi i slušali Đuru kako čita Heinovu Nordsee u hrvatskom prijevodu. Đuro je čitao iz vlastitog rukopisa, i kad je svršio, morao je priznati da je prijevod njegovo djelo. Razgovor se svrati na književnost; pokaže se da Zora čudnovato dobro pozna to najmilije Andrijaševićevo polje. Dugo u noć sjedjeli su na terasi, raspravljali o sasvim novim stvarima kojih se još nigda nisu bile dotakle njihove riječi; djevojka je zadivila Đuru svojim sigurnim, duboko proćućenim sudovima i svojim znanjem. Prvi put nije se govorilo u dijalektu - a drugi dan riječ "moji dečeci" već je tvrđe zvučala iz Zorinih usta. Prođoše dani u kojima Zora i on sasvim zaboraviše Marka - dani zajedničkog čitanja i raspredanja i sve se svrši, naravno, ljubavlju.

Kao san bijaše ta ljubav. Bura zviždaše oko crvenih pećina uz more, a Đuro je pratio Zoru (kako mu se sad lijepa činila u uskom odijelu od štajerske tkanine sa muškom kapom!) po strmim nogostupima osamljenih golih rtova uz more. I onda - noći, razbludne noći primorskoga ljeta na izmaku, kad se more svjetluca a zrak i sam kao da dršće od požude! Marko bio se razbolio od groznice (obične bolesti stranih ljudi koji se odviše kupaju), pa su njih dvoje mogli sasvim nesmetano usisavati sav čar naglo rođene ljubavi. Rujan, mjesec krvavih i ljubičastih boja, kad je more u predvečerje zbilja - kako Homer pjeva - kao žarko vino, donese im strah prvoga rastanka...

Ujutro iza pretposljednjeg takvog predvečerja Andrijašević nije se ufao izaći iz svoje sobe. Čitavu noć probdio je uz svijeću, ubijen od strahote pređašnje večeri. Gadno, gadno! - šaptao je u sebi i mučio se da nađe još goru riječ. Sam, on sam ubio je tu veliku ljubav koju je tako krasno pratila bogata priroda! I ona, kako je samo ona mogla izgubiti svijest i u tmini vrta zaboraviti svetost čuvstva, oblaćenu odmah užasnim časom, kad su se oboje otrijeznili ne više kao dvoje idealnih drugova (tako je uvijek Đuro smatrao svoju ljubav) nego jednako kao cijelo to poniženo čovječanstvo, kao "običan" muž i "obična" žena! Bio je blizu toga da pobjegne, da je ne vidi nikad više - i kad je ipak morao da konačno izađe, da joj pogleda u oči, bilo mu je još groznije što ona nije imala nikakva prikora za nj nego još veću ljubav. Hvala Bogu - ona i brat otišli su treći dan; Đuri se činilo da bi morao ubiti nju i sebe kad bi još imao ostati uz nju. Strašnih je muka prepatio u ta dva dana; i kad se morao pretvarati na odlasku, hiniti tugu (činilo mu se da sam zavređuje prezir, a prema njoj osjećao je upravo mržnju) tako ga se to dojmilo, da je na užas strica Tome čitavo vrijeme do odlaska u Beč proležao u groznici, ne trpeći uza se nikoga, pače ni rođenu mater koja je došla iz Rijeke, bojeći se za njegov život.

Kad je oslabljen ustao iz postelje, želio je jedino da ode i jedva je dočekao dan kad je imao da otputuje u Beč da se upiše na sveučilište. Svaka, negda tako bliska, gotovo živa uspomena prošle ljubavi, svaki kamečak, smilje uz grič, ubirano nedavno njoj za ures, kameni stol na terasi, svjedok plahih prvih čežnja, sve ga je to uzrujavalo do bolesti.

I on, on sam da je morao razoriti sve to! Znao je da nije svjesno ništa kriv - ali ta spoznaja još je uvećala njegovu bol. I mržnja na svijet, na nju, na sve u što je vjerovao dotada, tako ga zaokupi da je, kad je od nje stigla prva karta iz doma, sio na stol i napisao joj u groznici par stranica, proklinjući je gotovo i u isti mah strašno je samilosno žaleći. A kad na to pismo nije bilo odgovora, gotovo je odahnuo kao da se je riješio neke strašne more.

Osjećao se preslabim da u prvi čas uopće i razmišlja o tom kakav je njegov postupak prema njoj; i kad je pokušao da se sam sebi izjada u pjesmi u kojoj je htio svim ljudima kazati kako su niski i slabi, osjetio je prvi put da nema vjere u pisanu riječ. Napiše par, deset puta isprekrižanih stranica, i stane; "ta to je sve samo deklamacija i fraza koja ne može da izbriše onoga što je zbilja bilo" - rekne sam sebi i razdere ispisane arke. Prvi put rodi se u njem sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života - i te sumnje nikad se kasnije nije mogao potpuno da riješi.

  *  

Njegov mir, mir nesmućenih mladih zanosa, bio je pokopan zauvijek. U velegradu Andrijašević se prometnuo sasvim u drugog čovjeka. Iza prve navale boli radi jadnog svršetka ove druge ljubavi dođe pokajanje. Dane i dane je čekao neće li od Zore ipak doći kakav odgovor, jer - tako se ipak nije mogao svršiti njihov roman. Osjećao se vezanim uz tu djevojku koja bijaše postala njegovom ženom, a nije znao kako da popravi što je bio skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razočaranja. Zora nije odgovarala. Ćutio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drži kukavicom, slabićem, koji je uzmakao kad je došao čas ozbiljnih obveza. Tražio je načina da piše barem Marku - ali se nikako nije mogao da odluči. Prođoše mjeseci očaja u kojima je spremno zalazio u najgora đačka društva i doskora došao na glas sasvim pokvarenog čovjeka. Njegovo živovanje stane se kretati u uskim, dosadnim granicama između beskrajnih probditih noći i lijeno prosjeđenih dana. Izmučivši živce, izgubi interes za nauku i stane tražiti načine da sam sebe ponizi još gore, podavši se dokraja misli da nije vrijedan života. Godina dana prošla mu u pravoj magli u kojoj bi tek načas zasjala misao: "Zora će ipak pisati". Nije sam sebi davao računa što će biti onda, kako će se dalje razviti njihov odnošaj, ali je osjećao da s tim teretom na duši ne može živjeti. A - Zora nije pisala.

On pače nije mogao ništa ni da dozna o njoj. Pokuša i posljednje: opiše u prekrasnoj crti svu svoju muku. Književni uspjeh bio je velik - ali mu nije olakšao jada. Zora se ni na taj bolni poziv ne odjavi. Na praznike nije se ni ufao kući, bojeći se da nisu do majke i strica Tome doprli glasovi o njegovu životu; a na kraju trećega semestra nađe se u društvu starih kuća, osjećajući se i sam star, propao, nesposoban za ikakvu odluku, ranjen na duši i tijelu.

Ružna su bila ta vremena. Dođu i materijalne brige, neplaćeni računi, bježanje u udaljena okružja Beča, stid pred drugovima. "Svršiti, svršiti treba sve" - tu je misao izgovarao gotovo svaki dan i sasvim zapao u tromost, ne brinući se ni za što, pače ne odgovarajući ni na materina pisma. Stane se sasvim uklanjati đacima i tražiti društvo po predgradskim gostionicama, sastajalištima malih ljudi. Bilo mu je ugodno kad su ga tu kao "doktora" (u Beču je svaki đak doktor za gazdaricu i kelnere; kad zbilja dobije doktorat, ovi gu promaknu na "profesora") cijenili i pažljivo slušali. U ljetu druge godine pače ne upiše se ni na sveučilište, govoreći sam sebi da je ionako "sve svejedno." Privikne se na duge večeri u začađenim blatnim lokalima, na društvo stalnih pivopija i pomalo i sam dođe na to da se umiruje alkoholom. Uloga očajnika postane mu drugom naravi - i gotovo s deklamatorskim gestama stane se opijati noć na noć, brinući se jedino za to kako će provesti sutrašnji dan bez dosade. Ustajao bi poslije podneva, objedovao i opet ležao do podvečer, krateći vrijeme čitanjem svega što bi mu došlo pod ruku. Par puta pokuša da što piše, da stvara; - ali uvjerenje o beskorisnosti svega tako ga bilo zaokupilo, da je svaki put iza uzaludna napora bacio pero i sa još ojađenijom dušom išao u gostionu da svoj nemir utopi u alkoholu.

Bojao se samo jednoga: da se taj njegov mahinalni život ipak mora jednom izmijeniti, da će morati kući ili će ga sastati netko od znanaca. Naučio se izbjegavati susretaj sa svim ljudima koji su ga prije poznavali, držeći da je svima jasno kako je duboko i zauvijek propao. "Čekati svršetak", s tom mišlju zakapao je sve svoje negdašnje namjere.

Pred praznike dobije pismo od majke da ga stric Toma svakako želi vidjeti i neće ni pod koji način da mu pošalje novac za boravak u Beču preko ljeta.

Krajem srpnja, otegnuvši koliko je više mogao svoj odlazak, otputi se kući. Andrijaševićka dočeka sina u veselju i bez ikojeg neugodnog upita; ali Đuro odmah spazi da je silno ostarjela, pače da je tomu po svoj prilici taj uzrok što ona zna kakav je njegov đački život. Mati bila se prometnula u silnu bogomoljku; stric Toma i ona kao da su dogovorno čekali od njega da im nešto reče, da im objasni u što je potratio dvije godine. Treće večeri, kad je sa stricem zašao u duge razgovore koji se ipak nisu dotakli njegova boravka u Beču, opazi kako mati s nekim tihim prikorom nosi na stol treću bocu vina. Još istu noć odluči da neće ostati kod kuće, napiše pismo drugu Toši iz gimnazije, s kojim se gdjekad dopisivao, zamoli neka ga taj pozove pod bilo kojom izlikom u goste, i otputuje za osam dana u podravsko selo gdje su Tošini roditelji imali imanje.

  *  

Na selu, u društvu s ljudima koji su o njem znali samo dobro po Tošinu pričanju, oćuti Andrijašević prvi put poslije dugo vremena da mu se vraća volja za život. Obzir prema gostoprimcima (Toša je imao oca udovca i strinu koja je vodila kućanstvo) učini da se doskora okanio svojih tromih navika: stao ustajati rano i zanimati se za gospodarske brige Tošina oca; navika prevelikog uživanja alkohola navečer prestala je sama od sebe. Toša je odmah opazio veliku promjenu koja se sa Đurom dogodila u posljednje dvije godine, pa ga je - s početka u šali a kasnije i ozbiljno - stao koriti što je sasvim zapustio svoj književnički rad. Tako se dogodi da je Andrijašević jedne večeri prijatelju, koji ga je još u školskim klupama bio osvojio svojim veselim i vedrim temperamentom, otkrio velik dio svoje nevolje.

- Ta ti si, sokole sivi, doživio malo razočaranje u ljubavi, pa odmah kukaš kao dijete. Eh, pjesnik, vidi se! Ja bih ti odmah odredio lijek, da me hoćeš slušati: počni ti raditi kao ja ili moj otac (Toša je svršio maturu, bio godinu dana na nekoj višoj gospodarskoj školi i vratio se kući da pomaže ocu), pa ćeš vidjeti kako nestaje melankolije.

- Ti govoriš kao seljak. Što misliš da bi mene baš i to ljubavno razočaranje (Đuro je samo natuknuo bio prijatelju nešto o Zori) bilo tako srvalo? Nije to, moj dragi, nego ima tu dublji uzrok: čemu da uopće radiš i napinješ se kad nisi načistu ni sa najjednostavnijim životnim problemima! Ja sam dane i dane u Beču igrao šaha; - istina, s tim je prolazilo vrijeme i ja nisam imao kada da mislim na svoje muke; ali uza sve to, nećeš valjda tvrditi da je sa igranjem šaha bilo riješeno pitanje čemu ja živim. A tvoj rad i moj šah baš su - pogledaš li sa strane - od jednake vrijednosti.

- Zaboravljaš na to da život nije jednostavan. Dobro: tebi se dogodilo nešto neugodno. Zato si izgubio energiju, izgubio dvije godine, naučio se piti. Neka bude. Ali zar misliš da je ta tvoja nesreća jedino što ti se u životu ima da dogodi? Eto vidiš: i kraj svega toga od tebe je u ovo dvije godine izišla tvoja novela (mi seljaci, kako vidiš, imamo smisla i za to) i pronijela ti ime. Pa konačno imaš mater, strica, koji štošta čekaju od tebe; a onda - zar misliš da je mali grijeh prevariti sve nas koji smo od tebe očekivali nešto veliko? Sjeti se samo kako smo mi kao đaci gutali svaku novu stvar koja bi izišla, pratili svaki napredak naših književnika. Pomisli: koliko sad ima mladih srdaca koja od tebe čekaju nastavak - i gledaju u tebi budućeg našeg romansijera? Ti si odviše egoista, to je sve.

Ne, ne - ja naprosto ne mogu. Moja volja i spremnost ne bi tu ništa odlučivala.

Varaš samoga sebe. Veliš da si u Beču prospavao sve dane; a gle, kod nas već imadeš smisla i za poslove moga oca.

Posljedak svih tih razgovora bio je da je Đuro poslušao savjet Tošin i treću godinu sveučilišta upisao u Zagrebu.

  *  

Iza par mjeseci stanu sa šifrom "Đ. A." izlaziti u dnevnim zagrebačkim novinama prikazi i kritike kojima se odmah priznala vrijednost; a prvi književni list počne donositi "novelu od Đ. Andrijaševića".

Nego taj preokret nije bio samo djelo Tošino; Đuru je na nov rad potaklo nešto sasvim drugo.

Udovica majora R., kod koje je u Zagrebu stanovao, strpala je u njegovu, pokućstva ionako prepunu, sobu (od penzije nije mogla držati velik stan, a opet nije htjela da u bescjenje prodaje stvari) glasovir, na kojem su se, do odlaska u samostansku školu u Kranjskoj, vježbale njene kćeri. Isprva tek katkada slučajno znao bi Đuro otvoriti stari instrumenat kojemu su tipke već bile sasvim omekšale. Doskora dade mu se nažao što je mnogo zaboravio ne vježbajući dvije godine, i stane svirati redovito, a napokon upiše se i u glazbenu školu u Zagrebu dobro poznatog majstora. Ovaj, živeći jedino za glazbu, dočeka veselo čovjeka koji se u tim godinama još htio da podvrgava mukama vježbanja, i zavoli Andrijaševića vrlo. Za tri mjeseca upozna ga sa naprednijim svojim učenicima i uvede u društvo kojemu je najvažnija briga bila priređivanje glazbenih five o'clocka. Tako bude Đuro Andrijašević uveden u kuću višeg vladinog činovnika Hrabara, bolje reći u kuću njegove žene, jer je Hrabar sve vrijeme što mu je ostajalo iza ureda probavljao u kavani uz tarok, a skrb za kćer Veru prepuštao sasvim gospođi Nini.

Andrijašević je tek polako stekao sigurnost da se kreće u toj kući. Kroz dvije bečke godi- ne sasvim se bio zapustio i postao plah u općenju s ljudima boljega društva. A obitelj Hrabarovih - to jest majka i kći - brojale su se zbilja u viših deset stotina glavnoga grada.

Zagreb dobio je u zadnjim godinama prošloga vijeka čudnovatu društvenu strukturu. Grad sveučilišta, višeg činovništva, svih mogućih škola, centar svega duševnoga života, nagomilao je u sebi skorup inteligencije što je uopće imademo. To mu je i dalo vanjsku polituru velegrada koju osjećaš u gostioni, kavani, na ledu i na fashionable - plesovima sezone. Doista - ovo gomilanje inteligencije više je bilo posljedica dovoza željeznicom nego svršetak naravna razvoja; tako je i došlo do sve jačeg nerazmjerja između životnih potreba te inteligencije i njenih ekonomskih sila. Građanin, koji bi jedini mogao da bude čvrsta baza tom naglom napretku, ostao je purgar Vlaške ulice i Donje Ilice, tražio i nalazio zabavu još uvijek u svojim krugovima i u patrijarhalnim krčmicama. Ali sin toga građanina nerijetko postajaše zbilja čovjek sa sasvim zapadnjačkim potrebama profinjene kulture; a još više kći. Tako se razvio i poseban ženski tip: djevojka koja nije od malih nogu saznala za zahtjeve višega društva, ali su joj školski odgoj, znanje jezika i darovitost rase olakotili da sebi stvori ideal, stojeći daleko od drage i dobre mame koja je ostajala stup obitelji i vječni anđeo čuvar, ali - nije znala pisati šiljastim ogromnim slovima po engleskoj modi i gdjekad prilično malo razumijevala o temama razgovora u kazališnoj loži ili na kućnoj zabavi.

Takva je otprilike mamica bila i gospođa Nina Hrabarova; udavši se prije trideset godina za muža, pristava u njenom rodištu, nije imala kada da sama pravo usiše duh koji ju je u Zagrebu, kuda su bili premješteni, stao okruživati. Vera bila je već sasvim plod toga duha; djevojka darovita, svršila je čitavu gimnaziju, naučila izvrsno govoriti tri tuđa jezika, svirala na glasoviru za diletantiku izvrsno, a u društvu znala besprikorno voditi konverzaciju. Nedavno bijahu stigle u Zagreb dvije - tri učiteljice Engleskinje, koje Veri i njenim družicama postadoše uzor comme il fauta. Naobrazba i fine manire: to se djevojačkom svijetu činilo najprečom potrebom života. Tu i tamo stali se javljati odsjevi sjevernjačkih zahtjeva o samostalnosti žene; ali zasada težnje ženske generacije poprijeko bijahu skromnije i neodlučnije, pače u glavnim stvarima, u odnošaju muža i žene, u pitanju braka, sve te svjetski odgojene i naoko sasvim sigurne gospođice bijahu prava djeca, miješajući zaruke, ženidbu i brak, držeći to sve skupa nekim pitanjem etikete ili najviše nečim što s vremenom samo od sebe dolazi, kao i prvi ples.

Andrijašević iza prvih susreta nije mogao da prodre u dušu Verinu. Više po instinktu osjećao je da je ta "djevica" (u mislima ju je uvijek tako zvao) neizmjerno daleko od onoga ponora u koji je njega samoga potislo bilo očajanje radi prijeloma sa Zorom. Prijelom bio mu je sad već tek kao daleka uspomena; ali uvjerenje da je život u svojoj cijelosti nizak i ružan, pojačano još čitanjem prirodoznanstvenih knjiga koje su istinu o čovjeku - životinji konstatovale bez uzrujavanja, to uvjerenje tako ga je svega proniknulo, da mu se Vera učinila gotovo nekim nerazumljivim bićem. I vanjska njena prikaza - ovisoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima - sasvim je pristajala u tu sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio.

"A ja u dvije godine nisam u Beču ni govorio sa ženom, osim sa kelnericom ili s uličnom djevojkom!" - mislio bi sa gorčinom i bio vječno u strahu da ne bi krivom riječju ili inače kakvom nespretnošću povrijedio "sveto" Verino biće. Kad ga je na jednoj glazbenoj večeri upitala što misli o Ani Karenjinoj, gotovo mu bude neugodno što Vera hoće da čita tu knjigu i odgovori joj da bi knjiga mogla smesti njenu dušu.

- Ta ja nisam više takva mala djevojčica, kakvom me vi držite!

- Svaka velika knjiga je proživljena; i onaj koji ne može da na sebe prenese tu piščevu emociju bolje da ne čita knjige.

- Drugim riječima: ozbiljna literatura je samo za takve ozbiljne i tmurne muškarce, kao što ste vi; a mi - nedozrele kevice - valja da čitamo uvijek Andersena. Do koje godine, molim vas? - Ja sam već dosta stara.

- Starost se ne mjeri po godinama nego po zimama života. (Đuro osjeti da je kazao frazu i zacrveni se.) Bolje da ne govorimo o tom, gospođice; ja ne bih htio da budem prvi čovjek koji u vas uzbuđuje interes da se prošećete po jednoj takvoj zimi. (Crvenilo na licu, osjećao je, biva još jače.) Ja se nespretno izražavam; ali svakako je ovako bezbrižno poslijepodne sa glasovirom više vrijedno od čitanja svih ozbiljnih knjiga.

  *  

Veru je iza ovoga razgovora stao zanimati taj mladi gospodin koji je do tada po njenom mišljenju imao neoprostivu pogrešku da nije htio plesati i uvijek odviše lagano govorio. Ljutilo ju je što je drži tako "bedastom"; pa bi, da mu vrati milo za drago, u sebi zlobno stala izbrajati njegove pogreške, osobito tromost, pače malu nespretnost u općenju, nešto komičnu strogost kojom je kritizovao jednu Verinu prijateljicu kad je ova sasvim u plesnoj maniri bila odsvirala Chopinovu mazurku, napisanu malo pred smrt. Odluči da će "sada baš" čitati Tolstojev roman, i pri prvoj uri kod maestra (s kojim se - od djetinjstva njegova najbolja učenica - bila navikla otvoreno razgovarati) zapita ovoga: "kakav je čovjek taj Andrijašević". Maestro pohvali Đurinu inteligenciju i rekne: "Čini mi se samo prestar za svoje godine". Taj sud uzbudi još više Verinu znaličnost i kod prve prilike ona ispriča Đuri dojam lektire. Od nekog straha da ne bi možda bilo sasvim u redu upuštati se s muškarcem u razgovor koji je morao sam po sebi zaći ispod površine običnih društvenih odnosa, a nešto i od želje da vidi kako će Andrijašević pred cijelim društvom govoriti o istoj stvari, navrne Vera pred svima razgovor na Tolstoja. U društvu bili su poznati glazbeni entuzijasta, profesor M., koji je neprestano spočitavao gospođi Nini što nije kćer dala sasvim naobraziti za glasoviračicu, mladi odvjetnik G., daljnji rođak Hrabarovih, a do ušiju zaljubljen u gospođicu Milku (onu istu što nije shvaćala Chopina), gospođica Milka i još dvije Verine drugarice, od ovih jedna vrlo emancipirana gotova licejka, učiteljica na gradskoj školi, spremna uvijek da lomi koplje za ideje Ellen Keyove; napokon dvije starije gospođe koje su sa domaćicom raspravljale na koje plesove valja ići, a inače puštale mladeži da se po volji zabavlja.

Gospodin M. nije mogao ni čuti Tolstojeva imena a da ne usplamti; Kreutzerove sonate i osude Beethovena nikako nije mogao da oprosti ruskom apostolu. Zato odmah navali na Tolstoja, dokazujući da u Ani Karenjinoj nema ništa umjetničko. Vera je slabo branila Tolstoja (roman bio se nje silno dojmio, ali bi jedva bila sama kadra reći čega radi) i kad je stala uzvisivati figuru Kitty Ščerbacke, obrati se Đuri koji je sa šutnjom pratio razgovor, za potvrdu i pomoć.

- Glede figure Katarine i Levina gotovo bih dao pravo gospodinu profesoru. Tu je Tolstoju očito smetala simpatija a možda i koja proživljena uspomena.

- Zar su Kitty i Levin figure iz života! - upita važno emancipirana gospođica.

- Umjetnici nikad ne kopiraju narav; ni onda kad im je to umjetničko evanđelje; ali Tolstoj sam negdje kaže da je prizor kad se Levin i Kitty sporazumiju u vrtu, ravno uzet iz života: - tako je Tolstoj zbilja bio otkrio ljubav svojoj ženi. Uostalom, to su sporedne stvari; aspostol Tolstoj - crtao je Levina i njegovu ženu, umjetniku Tolstoju bilo je glavno opisati Anu i njenu ljubav. A u tim opisima ima poezije, pače muzike, makar se gospodin profesor ljutio - nasmiješi se Đuro. Ona i Karenjin upravo su živi.

- A Vronski? (Vera je osjećala u sebi neku antipatiju proti Vronskomu.)

- Vronskoga ne razumijem. Kasniji njegov postupak, događaji njegove ljubavi za Anu jasni su mi; ali početak te ljubavi ne pojmim: duša Vronskoga strana mi je i tamna.

Sam od sebe razgovor dođe na ideale muškarca, na ljubav, na ženu. Andrijašević poslije dugo dugo vremena osjeti ugodnost slušati vlastiti govor, zaboravi gotovo posve svoju plahost, i stane široko, jakim riječima crtati ideal žene u ruskoj pripovijesti, koji mu je bio najbliži. Razgovor svrši se sa disonancom, jer su svi ostali osjećali da je Andrijašević u svojim pogledima superioran, da mu se ne mogu opirati. Ženske oćutješe preozbiljnost razgovora, a oba muškarca, profesor i odvjetnik, zlobu i srditost.

Vera tu noć dugo nije mogla da zaspi. Sama se sebi čudila da je istom danas opazila kako je krasno lice u Andrijaševića. Kako su mu samo sjajne bile oči! Kako jasno umije razložiti svoju misao! Zbilja - nije od običnih ljudi. I čudno, da mu se baš taj antipatični Vronski ne sviđa!

- Vera, ti ne spavaš, a?

- Ne, mama.

- To ti je sve od tih preveć pametnih razgovora. Andrijašević je danas pokvario cijeli žur. Vidjela sam da se profesor ljuti.

- Andrijašević nije kriv što drugi nemaju svojih misli ili ih ne znaju braniti.

Hrabarica začudi se odlučnom glasu svoje kćeri; ali joj pospanost nije dala da dalje o tom misli.

  *  

U velikim trzajima proživio je Đuro sljedeće tri sedmice. Sve snažnije ćutio je da mu se Verina duša približuje; već kod onoga razgovora o Tolstoju opazio je jasno kako ona samo u njega traži potvrdu za svoje nazore, kako prati njegov govor. U danima zatim nevidljivi vez između njih dvoje sve se je više stezao, i mrtvo, uspavano srce Đurino stalo se buditi, kucati jače i hrliti "njoj" u susret.

- Ja je ljubim, ljubim! klicaše u sebi; i ne prođe sunčani dan a da ne bi zašao u prirodu (on, koji je inače sasvim već bio utonuo u kavanski život); činio se sam sebi dijelom rosne trave, širokih sjena i cvrkutavih jata.

Ali iza sunčanih dneva dođoše i magle (proljeće se te godine rađalo polako), nastupiše blatna, prohladna jutra sa zgaženim snijegom po pločnicima i kaljužama tamnozelene vode na zakretima.

Sva smjelost i dobra volja Andrijaševićeva gubila se učas; sam bi sebe uvjeravao da je odviše star i odviše grešan za tu novu, veliku ljubav; da se ne da izbrisati prošlost koja ga čini nevrijednim Verina nagnuća. Dvaput ne dođe na žur i opazi u Verinim očima pitanje puno prikora. Stare uspomene okružiše ga kao strašilo, a kad jednom opazi promjenu u ponašanju gospođe Nine (brižna majka brzo je pogodila da se dotada mirno srce njene kćeri burka) i kao udarac usuda osjeti njen hladni pozdrav, povuče se u svoju sobu i ležaše tri dana, neprestano ponavljajući jednaku frazu: "Što se ti, pokvareni, izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti u njen nepristupni svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?"

Plod tih sumnja bude pjesma, posljednja koju je Đuro dao štampati. Naslika Veru kao kraljevnu priče, uspavanu stoljetnim snom u začaranu vrtu. On, vitez, dolazi iz nepoznatog svijeta borbe, krvi, otmice i grijeha, i staje pred živicom koja okružuje njen vrt, lomeći svoj okrvavljeni mač, ne usuđujući se da pohrli k njoj...

Kad je pjesma izišla naštampana (znao je da će je Vera dobiti u ruke), gotovo se bojao ići pred nju. Premda je htio da u stihove salije svoju cijelu ispovijest, plašio se pomisli da će Vera razumjeti njegovu pjesmu. Htjede da otputuje kući, da ode iz Zagreba, da je ne vidi, da u zametku uguši tu ljubav - i tu ga iznenadi pismo maestrovo, poziv da dođe k njemu.

Maestro mu iza okolišanja kao slučajno preda biljet, na kojem bijaše napisano ovo:

"Znam da će Vam se čudno, možda i odviše smjelo učiniti što Vam pišem. Moram govoriti s Vama i ne nalazim drugog načina da Vas zamolim da dođete u četvrtak k nama.

V."

Slovo "V" - početak samoga imena - kazivao je Đuri sve. Koliko je put poljubio oslabim mirisom nahukanu hartiju! "Sveta, draga djevice moja!" ponavljaše bez prestanka, u omaglici sreće, i ne misleći šta će dalje biti.

U četvrtak dočeka Andrijaševića kod Hrabarovih oveće društvo, ali bez Vere. Ova se ispričala nekim silno prešnim kupovanjem (Đuro je odmah shvatio razlog njena postupka: ona se stidi i boji današnjega dana, draga djevica!) i došla tek kasnije, regbi sva zažarena od posla i nagla hoda. Đuro odmah opazi duboke kolobare ispod njenih očiju i spopane ga silna samilost; osjećao je da mu suze naviru na oči. No cijelo Verino ponašanje bilo je taj dan do skrajnosti strogo i gotovo hladno; činila se da ga i ne opaža i izmučila ga do skrajnosti svojom brigom oko ostalih gosti.

Profesor M. sjedne za glasovir; to je bio znak da ima umuknuti opći razgovor. Sjene večeri stale se spuštati, no nitko ne zatraži svjetla, slušajući svirku. Dvoržakova legenda zabruji, kao prava muzika polumraka.

Iza posljednjih akorda društvo se okupilo oko svirača i tražilo od njega bučno da ponovi. Tu priliku upotrijebi Vera i dođe sasvim blizu Andrijaševiću.

- Krivo sam učinila što sam Vam pisala. Ako se dade popraviti, ja Vas molim da zaboravite to.

Andrijašević upre oči ravno u nju. Crte njena lica nisu se raspoznavale u sumračju; ali je dobro vidio da ona nema snage izdržati njegova pogleda. U jedan mah, kao da ga neka čarobna šipka svega promijenila, rodi se u njem bijes, oholost, zloba. Učini mu se da bi mirne duše mogao zgrabiti je za ruke i stisnuti joj zglobove, veseleći se njezinoj boli. Čudan njemu samomu nepoznat glas iziđe iz njegova grla; kao da i ne govori on, nego neki drugi mefistofelski duh, hladno, odmjereno, sa prizvukom smijeha:

- Možete računati na moju diskreciju. Mi se ionako valjda više nećemo vidjeti; ja odlazim iz Zagreba.

Njene oči pogledaju ga, trepeće, pune suza.

- Zašto ste ono napisali!

Sav njen stid, ljubav, strah pred tim što otkriva - sve je to bilo u jednostavnom ovom upitu o vitezu koji se boji probuditi uspravnu kraljevnu.

Za odgovor nije bilo vremena; unesoše svijeće i društvo ih povuče u svoje kolo. Andrijašević nije bio sebi pravo svjestan što proživljuje tu večer. Sjeća se da je otišao, gotovo pobjegao iz društva i zalutao ravno kuda je produljena ulica vodila na poljsku cestu. Spominjao se kasnije da je negdje kraj Save sjedio u maloj, sasvim praznoj, krčmici i da je u mrak (u kazalištu bila je još predstava, to je znao) došao u svoj stan, legao na divan i plakao, kao što plaču djeca, gušeći se u suzama i ne sustavljajući ih.

Kad se malo smirio, zapalio je lampu i sa strašnim naporom (u sljepočicama mu je od uzrujanosti i vina krv tako tekla, da je neprestano rukama pritiskao čelo) na prvom komadu papira koji mu je došao pod ruku stao pisati njoj pismo. "Vera! Ovo je ludost i zločin što ja radim, ali tako to ne može ostati među nama....."

I dalje pisao joj je sve; svoj život, lijen i mrtav, sagrađen na jednom ogromnom razočaranju, svoju ljubav za nju i svoj strah radi te ljubavi.

Svršivši, zapečati pismo i, ni ne misleći da li smije tako činiti, pođe u kavanu, kupi marku i baci pismo u poštansku škrinjicu.

Adresa ravno Veri.

Čitavu noć skitao se po kavanama, u rano jutro dospio na kolodvor i odvezao se prvim vlakom u selo kraj Zagreba. Vrativši se u noć kući, slomljen i bešćutan, dozna od gazdarice da je služnik ostavio za nj pismo. Na stolu nađe kuvertu s maestrovim monogramom i u njoj olovkom, očito u velikoj brzini, napisane riječi:

"Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja sam spremna."

Ta je izreka Andrijaševića učinila drugim čovjekom -

............................................................................................................................................................  
............................................................................................................................................................  

  * * *  

Svega ovoga sjetio se Đuro zureći u okoliš koji je brza vožnja stapala u neku jednoličnu masu granja i zidova. Spomenuvši se prvoga poznanstva s Verom, bude mu najednom sasvim lako pri duši i zadovoljno pomisli: "Ipak je to moja puca!" - riječi koje su mu se uvijek nametale kad bi što lijepo čuo o njoj.

Ljudi stanu spremati svoje koševe i kovčege; vlak doskora stane.

Toša sav razblažen dočeka prijatelja.

- To je baš bila krasna misao od tebe! A bit će ti lijepo kod nas; moja žena nije mogla da te dočeka; imamo curicu od dvije godine, pa je ne možemo pustiti samu.

- A tvoj stari?

- Još uvijek jednako. Neće da mi to oprosti. Nije mi bilo lako svađati se s njim, a i kod kuće bilo je ljepše nego u mojim Zdencima; no što ćeš, stari si upiljio u glavu da me ženi za Dikićevu kćer; nije mu dala mira misao da će se tako složiti u jedno dva susjedna imanja. Ja moje Anke nisam mogao ostaviti i tako eto postao učitelj. Bilo bi zlo da nemam majčina dijela; no ovako - u kući svega dosta, a zadovoljni smo i Anka i ja i sretni s malom Micikom; pa što ćeš više!

U gostioni do kolodvora Andrijašević brzo nešto založi i pošalje Veri kartu, potkrižavši riječi da "piše odmah potanje". Za kratak čas (Toši je očito bilo teško ostati dugo od kuće, pa nije htio ni da pođe razgledati preko mosta bosansku stranu) kola krenu.