Bijeg/III.

← Bijeg/II.

Bijeg —  III. autor: Milutin Cihlar Nehajev

Bijeg/IV. →

Ivane, ja bih s tobom imala nešto govoriti. Savjetnik Hrabar pogleda svoju ženu i začudi se. Oni su se izvrsno slagali: on, živeći po svojim navikama, ona, brinući se za kući i za Veru. Njegov saobraćaj sa ženom ticao se uvijek stvari koje su od godina bile već sasvim točno određene: mjesečnog prinosa za kuću (Hrabar je za svoje potrebe trebao razmjerno vrlo malo), poslova sa vlasnikom kuće, dobave vina (to je Hrabar uvijek sam obavljao); uopće bile su to sitnice radi kojih nije trebalo trošiti ni mnogih ni velikih riječi. Kad su radi Vere porasli troškovi u kući, pomnožao se i dohodak Hrabarov - tako da bi Hrabar sam sebi veoma teško bio mogao pomisliti nekakav neočekivani događaj, veću potrebu novca ili tako nešto što bi ga prisililo da sa ženom govori drugačije nego obično.

Nema sumnje - sad se je nešto dogodilo. Hrabaru se žurilo u kavanu, ali ipak nije htio da to rekne, nego samo nesigurno odvrati:

- Je li potrebno da to bude odmah?

- Što prije, to bolje. Veru sam upravo zato poslala Golubićevima.

- Ja sam spreman, draga.

Gospođa Nina sasvim teatralno pođe do vrata i otvori ih, kao da bi tko mogao prisluškivati. Nije bila afektirana; ali sad joj se nekako činilo da će razgovor s mužem radi toga dobiti veću važnost.

Hrabar je frkao cigaretu i čekao.

- Stvar je veoma ozbiljna. Mi ti dosada o tomu nismo ništa govorile, osobito ja ti nisam ništa kazala premda sam htjela već više puta. Tiče se Verine udaje.

- Što, da nije Andrijašević - -? -

Hrabarova prekine naglo muža.

- Što misliš - da je on ostavi! Kako ti to može pasti na pamet? Ja ne bih nikad dala da do toga dođe. Ako se ima razvrgnuti ta osnova, onda ćemo to učiniti mi, ali nikad on.

- Dakle - ti hoćeš razvrgnuti, šta li?

- Slušaj. Andrijašević je prije tri tjedna pisao Veri da je napravio rigoroze, ali da ne može načiniti profesorskoga ispita jer nema novaca. Prije je uvijek (bilo je to samo jednom kad ga je pitala; ali sad je Hrabarova osjećala nekakvo veselje da Đuru pred svojim mužem ocrni) govorio o nekom stricu koji da je bogat - i zato sam ja popustila Veri i pristala da budu ovako napola zaručeni; sad piše da je taj stric umro, a nije ostavio ništa.

- No, pa mladić će načiniti ispit...

- Kud ti misliš, molim te! "Načiniti ispit!" oponašaše Hrabarova muža. Dragi moj, taj ispit može biti načinjen tek iza godinu dana, možda dvije. A Vera je danas već u dvadeset i petoj godini. Dvadeset i pet i dvije su dvadeset i sedam. Profesor M. mi je rekao da su sad šanse slabe, pa da se poslije ispita još mora čekati dok se dobije kakva - takva plaća. To ti je dvadeset i osam.

- Čekali su se toliko vremena -

- Da, ali sad je toga previše. A da je na koncu ostavi, što ćemo onda? Mi nismo bogati; a Vera je ponosita djevojka. Jedino dijete ne smije se tako lako prepustiti sudbini. Ukratko: ja sam puno mislila o tom i na koncu sam pisala Andrijaševiću da dođe k nama. Zato sam ti htjela reći da ne budeš odviše ljubazan i intiman s njim ako bi možda prije tebe sastao.

- A djevojčica? (Hrabar je Veru zvao uvijek djevojčicom makar je već bila i punoljetna).

- To prepusti meni. Hoću da budemo načistu.

- Dobro, draga. Samo nemoj bez razloga žalostiti djeteta.

Hrabar ustane, poljubi ženu, što gotovo nikad inače nije činio, i ode u kavanu.

  *  

Hrabarova nije svomu mužu kazala svega: nije mu rekla naročito to da je njena čvrsta namjera na svaki način što prije razvrgnuti te zaruke. "Pa to i nisu nikakve zaruke; uopće je s tim Andrijaševićem sve išlo nekako bez reda. Kao da se moramo stidjeti toga, tajimo pače da je Vera zaručena. On je nije ni isprosio, nego mi je ona sama sve rekla. Svakako je bolje da smo držali sve tajno i da nismo dali štampati objave".

Đuro nije Hrabarovoj bio nikad pravo u volji. Znala je da je silno naobražen, čula ga je hvaliti, bila u kazalištu kad se predstavljao Đurin komad. Ali upravo to nekako ju je sililo na nepouzdanje. A osim toga: uvijek je sanjala o kakvoj lijepoj partiji za Veru, htjela je svoje dijete vidjeti u dobrim rukama i sigurno računala da bi se za nju našao i lijep i uman i bogat muž, samo kad ne bi bio došao na srijedu "taj" Andrijašević. Još dok je bilo govora o njegovu imutku, hajde de - ali sad!

Pa opet - te su se zaruke, koje nisu bile zaruke, strašno oduljile. Gospođa Nina računala je pred tri godine da Andrijašević za dvije i po godine najdalje može već doći po Veru. A kad tamo, prošle su i četiri godine - i opet ništa. Što sad hoće s tom izlikom o rigorozima i o ispitima? Mogao je već sve svršiti, pa bi se dalo sad nekako još govoriti o tom braku. (Hrabarova nije računala na to da je Đuro upravo Veri za volju napustio pravnički fakultet, u koji je bio upisan već četiri semestra, i pošao na filozofiju samo da brže svrši).

"Svakako - skrajnje je vrijeme da se nešto odlučno učini. Uzmimo najbolji slučaj da on i napravi ispite. Kako će oni živjeti poslije toga? A kraj svega toga mi riskiramo da još na kraj kraja ostavi djevojku. Vera će za dvije - tri godine već prijeći dobu kad se još može računati na prosce. A onda?"

Hrabarova plašila se užasno pomisli da bi se moglo dogoditi da joj kći ostane "neopskrbljena". Znala je doduše da Vera sa svojim naukama može služiti sama kruh, ali to je držala pravom nesrećom, mnogo većom nego što bi bio brak makar s kim.

Jedino - bojala se kćerine odlučnosti. Zato je i htjela govoriti najprije s mužem da skupi malo smjelosti za objašnjenje sa Verom. Kad bi samo malo bilo moguće odvratiti djevojku od Andrijaševića, ostalo - mislila je gospođa Nina - došlo bi već samo po sebi.

I pri tom je uvijek izbrajala svu gospodu koja su se zanimala za Veru prošle sezone kad je, unatoč kćerinu opiranju i hladnoći sa Đurine strane, mati ipak uspjela da kćer povede na neke zabave.

  *  

Obavijest Đurinu primila je Vera sasvim mirno. Osjećaj prema njemu bio se je već u nje sasvim ustalio; iz mlade nagle ljubavi koja ju je bila sasvim potresla prije četiri godine, razvilo se tiho i sigurno uvjerenje o budućem zajedničkom životu.

Svi muškarci koji su do susreta s Andrijaševićem s njom dolazili u dodir, bili su poprijeko nekako jednaki. Besprikorno odjeveni, u društvu više ili manje duhoviti, više ili manje muzikalni. Upravo kao i ona sama, svi su ti muškarci živjeli u atmosferi neke odmjerene etiketnosti; govorili su uvijek o kazalištu, o ledu, o putovanjima, o literaturi - jednakom lakoćom, sa istim posmijehom, sa istim mirnim gestama.

Andrijašević očito nije bio čovjek iz toga svijeta; redovito nije govorio mnogo, a kad bi što opazio, vidjelo bi se da sâm puno ozbiljnije od drugih shvaća svoje riječi. Isprva se Veri činilo da to nije sasvim u skladu s pravilima općenja; no iza razgovora o Tolstoju, koji joj se živo i zauvijek usjekao u pamet, znala je da taj Andrijaševićev način izbija zbilja iz dubljine duše, da je posljedak proživljenih i promozganih časova. Ali njene djevojačke misli nisu stale pri tom; odmah je u sebi stvorila neku legendu o njem - njegova inteligencija, koja ju je od prvog časa privlačila, sad joj se priviđala konačnim rezultatom života, punog borbe i muka. I odmah je, kako su rasli njeni osjećaji za nj, zamislila sebe u prilici neke vrste milosrdne sestre ili uopće blage prijateljice koja želi da olakša nevolje tomu stranomu i nejasnomu čovjeku.

Riječ "ljubav" nije joj dolazila na um; a još manje sve ono što je dosada držala da se spaja sa zaljubljenošću: ples, posjeti u kući, pa zaruke itd. Svoje osjećanje tumačila je jedino kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne historije o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno poznanstvo s Andrijaševićem, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu.

Kad Andrijašević poslije razgovora o Tolstoju više dana ne dođe blizu, pače propusti ispričati se što nije došao na žur, Vera osjeti da je njena "simpatija" veoma jaka. Stane sve više razmišljati o njem i tumačiti njegovo izbivanje, pogađajući da Andrijašević također opaža u sebi veliko nagnuće prema njoj i da to nagnuće želi zatomiti. Zašto - nije mogla da dohvati. Pokuša pače kriviti samu sebe, smišljajući sve moguće uzroke radi kojih bi se on bio mogao "rasrditi" na nju - no ne dosjeti se ničemu ozbiljnomu.

Đurina pjesma, ta jasna i bolna ispovijest ljubavi, dojmi se nje kao prava oluja. Sto se čuvstava ganjalo u njenim grudima - i konačno se sve složi u ogromnoj nekoj samilosti prema njemu, koja je nagna da se na pisamcu potpiše prvim slovom svoga imena.

No što se više približavalo vrijeme sastanka, Vera je više gubila svoju smjelost. Na kraj kraja stane koriti samu sebe što je mogla počiniti takvu netaktičnost i pisati mu. Odluči da bude hladna prema njemu; - no sve njene odluke padoše u vodu u čas kad je razabrala da je Andrijašević ljubi. Nije ni trebala njegovo pismo koje joj je drugi dan donijela pošta: - čitavu noć Vera nije stisla oka, spočitavajući sebi svoje ponašanje, s bolju se spominjujući iznakaženih, izmučenih crta Andrijaševićeva lica i njegovih očajnih riječi o rastanku. Taj čas otkrio je i njoj svu obmanu u njenom mišljenju o "simpatiji" i "prijateljstvu" prema Đuri; - i iza suza i molitava u kojima je prošla noć, Vera ustane sa novom spoznajom da je njen život vezan uz Andrijaševića snažnije i dublje. Nije više ništa neobično vidjela u tom da sakrije njegovo pismo pred majkom koje slučajno nije bilo kod kuće kad ga je listonoša donio; sasvim mirna, uvjerena o nužnosti svega što radi, otišla je poslije podne k maestru i poslala Andrijaševiću svoje priznanje.

  *  

Ti prvi dani bijahu najburniji u njenoj ljubavi. Način njena općenja prema Đuri izvana se veoma malo promijenio poslije toga; oni su znali da se vole i živjeli u toj sreći, zadovoljni susretima kod Đurinih posjeta, toplijim stiskajima ruke i tihim razumijevanjem kojim su oboje pratili razgovore društva, glazbu i sve ostalo što je i prije spoljašnji njihov život ispunjavalo. Tek par puta mogli su da se duže porazgovore nasamu; Andrijašević nije od nje nikad tražio ni duljih susreta ni ičega što bi je moglo natjerati u strah jer je "nekorektno". Do ponovnog odlaska Đurina u Beč nitko nije znao za njihovu ljubav; oni si pače nikad ne bijahu rekli "ti!" Tek kad je trebalo otkriti sve majci, Đuro je prvi put smio tako zvati Veru i tu, na sam dan odlaska, njihove se usne prvi put nađoše u cjelovu.

Kasnije tek, kroz dugo dopisivanje, oni upoznaše sasvim jedno drugo. Đuro je Veri slao čitave arke, ispisane dojmovima, osjećajima, uspomenama; a Vera je - makar mnogo suzdržljivija od njega u očitovanju vlastitih čuvstava - odvraćala jednostavnim događajima svojega života koji je u svakom času bio pun ljubavi za nj. Naučila se pitati ga za savjet u svem, priopćivati mu rodbinske novosti, opisivati nova poznanstva; - i baš to, da se njihova ljubav sve jače razvijala upravo u dopisivanju, dalo je njihovu odnošaju neki zreli i ozbiljni biljeg.

Mati Verina bila je zadovoljna bar tim što je ta Verina obveza tajna za čitav svijet; a nije ni slutila kako Đuro i Vera u svojim listovima prave stalne osnove u životu koji će doći i mirno, sigurno gledaju u budućnost. Vera postajaše kraj toga sve ozbiljnija, prestale je zanimati zabave i prijateljice - i gospođa Nina par puta - sama se u sebi plašeći svojih riječi - nađe priliku, da je ukori, što je "već sasvim kao stara frajla."

I zbilja - u djevojke se osjećaj ljubavi za Andrijaševića sam od sebe prometnuo u neko uvjerenje o dužnosti. Strogo odgojena, nalazila je najljepšu stranu ljubavi upravo u toj odluci: biti vjerna, pomagati kao družica života mužu. Njen osjećaj dobije s vremenom nešto oporo, stalno; užitak neposredna dodira s muškarcem bijaše Verinim mislima nepoznat; a što su dulje trajale zaruke, to je mirnije i sabranije ona posmatrala svoje buduće živovanje.

Djevojka nije opažala da je njenom miru glavni razlog to što se sve više odaljuje od cvata djevojačke dobi. Tim više osjećala je to gospođa Nina: ova je nezadovoljno gledala kako Vera pomalo dobija navike gospođice koja nije više mlada. Drugarice bijahu se poudale; a za društvo mlađih od sebe Vera nije više imala smisla. Uz majku stala se sve više zanimati za kuću, postala sasvim skromna u svojim zahtjevima glede toaleta, navikla se čitati preozbiljne knjige i razgovarati sa starijom gospodom. Pred godinu dana, kad joj je Đuro pisao kako bi žena ipak u brak imala da stupi kao neodvisan čovjek, imajući zvanje i zaslužbu, uhvatila se bila knjiga i napravila ispit za učiteljicu. Nina Hrabarova, ostarjevši i sama, grizla se u sebi što se njena kći tako pomalo sve jače odaljuje od one budućnosti koju je mati htjela da spremi svojoj jedinici: da je vidi sretnu mladu gospođu, udatu za muža koji joj može dati bar ono na što je kod kuće bila naučena. Time što se je Vera dan na dan više sprijateljivala s mišlju da će morati živjeti skromnije nego dosada, odmakla se daleko od shvatanja svoje majke ne samo u tom pitanju: - i tako je u posljednje vrijeme (osobito, otkad je Đuro opet morao u Beč jer "još uvijek nisu svršene te njegove nauke koje konačno ionako ništa ne nose") došlo više puta među majkom i kćeri do jačih nesporazumaka. Vera koja je negda sve povjeravala majci, stajala je kod svih tih razgovora o Andrijaševiću tako čvrsto na strani svoga zaručnika, da je to ostavilo duboki trag u odnošaju s materom. Slijedili su dani neugodne šutnje, neizrečenih prikora - i Hrabar je sam češće znao oćutjeti da u njegovoj obitelji nije sve onako lijepo i veselo uređeno kao negda.

  *  

Gospođa Nina odlučila je ovaj put ne popustiti - i kako - tako svoju kćer osloboditi od upliva Andrijaševićeva o kojem sada, poslije njegove zadnje obavijesti, nije govorila drugačije nego "tvoj đak" ili "on". Bojala se Vere, pa je - makar joj je pisanje pisama, a osobito ovako odlučnih pisama, bilo prava strahota - smislila da će biti najbolje ako sama pozove Đuru u Zagreb i tu se s njim "ozbiljno porazgovori". Veri nije bila ništa ni kazala o svom pismu; no kad je Andrijašević najavio svoj skori dolazak, znala je da valja obavijestiti kćer.

Sva u strahu radi toga razgovora odgađala ga je od dana do dana; no pošto je već bio blizu čas Đurina polaska u Zagreb, upotrijebi prvu zgodniju priliku i iskaže se Veri.

- Zašto si to učinila bez moga znanja, mama? Ja ne vidim nikakva razloga da se pri tom što skriva.

- Oprosti, Vera; no ti valjda vjeruješ da ja sve što činim činim samo od ljubavi za te i od brige za tvoju budućnost. A ova stvar ne može ostati tako kako ti hoćeš.

- Kako to da ne može ostati?

- Lijepo. Ti si tomu đaku obvezna, kloniš se društva, ne ideš nikamo. A on nema prema tebi nikakvih obveza. Najprije je govorio da će svršiti za tri godine, pa nije učinio ništa. Sad opet nije svršio sasvim. Prije je pripovijedao o nekakvom imutku; a sad nema od toga ni novčića. Na koncu će reći da ga nije za tebe briga; i ti ćeš, draga moja, ako tako bude dalje išlo, ostati neopskrbljena i biti velika žalost mojih i očevih starih dana. A sve je to moglo drugačije biti da si mene slušala...

Mati je tu stala plakati, najprije gutajući suze, a onda sve jače spočitujući kćeri. Vera nije znala što zapravo mati hoće (ova joj se nikako nije ufala reći da želi razvrći zaruke), ali su je zaboljele majčine suze - i napokon je, više da umiri mater nego od ozbiljne namjere, pristala da majka sa Đurom govori i da "uredi stvar".

- Samo mi obećaj jedno: da se nećeš protiviti mojim odlukama.

- Što bude Đuri pravo, bit će i meni - odgovorila je Vera.

  *  

Tri dana iza toga sjedio je Andrijašević navečer sam kod stola u hotelskoj gostioni i razmišljao o svom posjetu kod Hrabarovih.

"Sa kakvom ozbiljnošću govorila je stara - gotovo kao u kazalištu. Kako je samo lukavo udesila da nisam s Verom ni čas bio nasamo! Stari je pače morao ostaviti svoju partiju taroka; sigurno mu nije bilo sasvim pravo; ali badava, morao se podvrgavati da sudjeluje kod naše zanimljive rasprave".

"Ja sam se negdje kukavno morao priviđati kod toga razgovora. Uzalud, nisam ja za to stvoren da dođem odviše u blizinu mnogim ljudima. Sam biti sjajna je stvar. Eto, sad mogu da o svem tom što se dogodilo mislim i studiram; a poslije podne tako su me zatekli sa svojim dramatskim prizorom, da nisam imao ni sjenke misli u mozgu. Ispitivali su me kao đaka na ispitu!"

Riječ "dramatski prizor" svidi se Andrijaševiću; i najviše radi te oznake učini mu se - ali samo načas - ne tako užasnom scena kod Hrabarovih.

Dogodilo se ovako:

Na kolodvoru dočekali ga Vera i otac. Djevojka mu je odmah iza pozdrava saopćila da se nadaju vidjeti ga još danas kod njih i kasnije mu prišapnula da je mati spremna na ozbiljne razgovore. Hrabar nije znao pravo kako da se prema njemu drži; i konačno su nekako svi bili zadovoljni kad je Đuro zašao u hotel.

Kod Hrabarovih nađe staru i oca; Vera će kasnije doći jer je "morala" nekamo u pohode. Gospođa Nina potužila se Đuri na glavobolju, zapitala ga u nekoliko nesvršenih izreka o boravku u Slavoniji, i odmah stala govoriti o svom pismu.

- Pisala sam vam zato što ćete i sami uvidjeti da mi sreća moje kćeri mora biti na srcu. Ja i moj muž hoćemo da kao roditelji jasno znamo na čemu smo.

- Molim, molim - (Đuru je ovaj nagli nastup sasvim bio smeo; kad je dalje Hrabarova govorila, njemu se stala vrsti glavom misao: Pa što ona hoće reći tim "na čemu smo?" Ta ja još ni sam ne znam na čemu sam!)

- Mislim da nije nikakva uvreda - umiješa se stari Hrabar - ako hoćemo da budemo načistu s vama. Clara pacta, boni amici. Mi smo dosada imali pouzdanja u vas...

- Držim da nisam učinio ništa što bi me ponizilo u vašim očima.

- Stvar je svakako postala malo neugodna za nas. (Gospođa Hrabarova stala je najednom govoriti oštro i gorko). Ja sam držala da ćete već ove godine sigurno biti u takvim prilikama te ćete moći ispuniti svoje obveze prema Veri.

- Nije moja krivnja što to nije zasada još moguće.

- Naša krivnja sigurno nije - naglasi gospođa Nina. Vera nije više djevojčica da možemo tako pustiti stvar...

Iza toga dođoše na red stari i Andrijaševiću dobro već poznati upiti o budućoj egzistenciji. Ali ovaj put mati Verina nije mirno slušala njegovo razlaganje, pače se nije žacala s ironijom govoriti o njegovoj mogućoj karijeri. Đuru je pri tom neugodnom raspredanju sasvim ostavila srčanost i na kraj kraja samo je spokojno slušao riječi roditeljâ iz kojih je sve jasnije razabirao kako je malen u njihovim očima. Niski - strašno niski pričiniše se opet njemu oni dok su govorili o svoj toj ljubavi kao o nečem što se dade izbrisati kao stavka u trgovačkom računu. Nije osjećao ni boli ni srdžbe - jedino je htio da se što prije oprosti od njih da ih ne mora slušati.

Konačno je gospođa Nina iznijela svoj zahtjev ("i to je najmanje što od vas možemo tražiti") da Đuro dođe k njima tek kad svrši ispite, a dotle da Veri ne smije ništa pisati.

- Moja je kći gotovo kompromitovana radi vas. Svi se čude zašto ona ne ide na zabave. Dok ste još bili đak, ja sam stisnula jedno oko; ali sad vam otvoreno kažem da mi nije pravo što mi se kći radi vas zapušta. Obećali ste svršiti nauke, a svršili ste samo napola... i tu je gospođa Nina opet stala redati svoje prigovore, ne pazeći mnogo da li njene riječi ne diraju samu ozbiljnost, zrelost, pače poštenje Đurino.

Bujicu ženinih riječi prekine Hrabar kojemu se ipak nije činio opravdan takav sasma grubi način.

- Vi ste, gospodine doktore, u dobi kad vam sigurno ne treba više tumačiti kako su ozbiljne i važne obveze koje su sadržane u paktu zaruka. Vi niste sa našom kćeri vezani tom službenom svezom, pa ni još sad ne može se na to misliti jer nemate osigurane egzistencije niti je možete pružiti Veri. S druge strane, vi ste našom popustljivošću dobili neka prava, osobito to da se dopisujete sa Verom...

Đuru je to mirno razlaganje boljelo više nego Hrabaričino očito neprijateljstvo.

- Recite jednostavno, što želite od mene - sasvim je suvišno razlaganje. Vi imate pravo da me bacite van ako hoćete; ja dakle ne mogu nego da slušam. Vi hoćete da ja ne pišem Veri...? Koliko? Godinu dana? Dok svršim ispit? I za to vrijeme vi ćete je voditi na zabave, tražiti joj muža - je li?

- Molim da pustite na stranu takav ton - uozbilji se Hrabar. Ne uzrujavajmo se bez potrebe. Stvar je jednostavna: mi hoćemo jedino da prestane dopisivanje između Vere i vas za vrijeme dok ne budete mogli doći po nju.

("Ah, da je samo pobjeći odavle! Ja ću im još reći što ludo - uvrijediti ih! Sve, sve, samo da me ne muče, da me puste!")

- Dobro. Ja moram pristati na sve i pristajem na sve.

U taj čas ušla je u sobu Vera. Mati je odmah, ne sakrivajući svoga zadovoljstva, saopćila kćeri da su se oni, roditelji, upravo eto sporazumjeli sa "gospodinom Andrijaševićem" glede načina kako će se "čekati dok gospodin doktor bude mogao doći po Veru."

- I ti si pristao na to da mi ne pišeš ništa?

Vera mu je prvi put pred ocem i majkom rekla "ti".

Andrijaševića to potrese dokraja.

Pogleda u nju - i susretnu ga dva oka, puna zadržavanih suza.

- Morao sam pristati, Vera. Ja nemam na te nikakvih prava osim onih koja mi se daju.

- Molim, molim - mi poštujemo vaša čuvstva; ali ovako je ipak bolje - javi se Hrabar.

Vera je, ne skidajući krzna, stajala kod vrata.

- Đuro, kako će to dugo trajati?

- Par mjeseci...

Đuri su riječi tek preko volje prelazile preko usana; nekako strano, tuđe, učinilo mu se sve što sluša i što sam govori.

- Eto vidiš, Vera, sad odvisi sve od volje gospodina doktora prekine Hrabar neugodnu šutnju koja je nastala iza riječi Andrijaševićevih.

Vera još uvijek nije pogledala svraćala s njega. Mati očito se bojala neke provale čuvstva kod nje i nije htjela utjecati u razgovor.

Ali kći nije ni proplakala ni stala da se tuži. Pošla je polako k Đuri, stala uz njega kao da hoće označiti svoje mjesto u kući, i rekla, više majci nego onomu koga su se ticale njene riječi:

- Kad si ti pristao, ti znaš da se ja neću opirati dalje. Mama se boji svijeta. Neka joj bude. Ti znaš o meni, i ja o tebi, da se u ovih par mjeseci nećemo promijeniti. Dao si riječ da nećeš pisati. Dobro. Držat ćemo je i ja i ti. Ali onda kad prođe to kratko vrijeme, odlučivat ćemo samo mi, ti i ja.

("Ah, ti govoriš o kratkom vremenu - a kako će to dugo biti! I što je cijeli taj zahtjev nego komedija! Kad bi samo drugi otišli, da ti ja to mogu reći - potužiti se!" - pomisli Đuro u sebi.)

Verina odlučnost sasvim je smela majku. Osjetila je odmah da valja umanjiti dojam Verinih riječi (Hrabar je sasvim začuđeno gledao "djevojčicu") i stala govoriti kako je naravno da se "gospodin doktor" ne smije čuditi ako bude ona Veru vodila više u društvu itd.

Tu je Andrijaševiću postalo jasno: Ovdje sam suvišan. Ne trebaju me, tjeraju me. I kad je Vera stala odgovarati majci a Hrabarova nato opet prelazila u prijašnji oštri ton govoreći o "nesigurnoj budućnosti" - Đuru je stala upravo fizički boljeti svaka riječ. Na mahove mu se pričinilo sve smiješno - i Verin plač i očeve utjehe. Morao je da sluša prekoravanje Verino i odgovore gospođe Nine - i tu je prvi put potpuno i jasno razumio da ga Verina mati samo trpi, da već dugo pripravlja razvrgnuće. Bilo ga nekako stid što mora da čuje te obiteljske svađe i nabrajanje svojih pogrešaka kojim je Hrabarova odgovarala na Verino spočitavanje. Što je Vera više naglašavala svoju vjeru u njega, on se osjećao bespomoćniji, bjedniji.

"Pobjeći, pobjeći" bila mu je jedina misao. I kad je Vera napokon pala u naslonjač i stala se gušiti u suzama, jedva je smogao snage da je pomiluje po kosi, da joj reče da će skoro doći, da se to tako neće svršiti.

Izišavši na ulicu, udahnuo je duboko zraka i lagano, ne misleći u prvi čas ništa, uputio se u kavanu. Kao da ga je netko riješio ukletog kola, zaboravio je u prvo vrijeme sasvim što se dogodilo. Našavši par znanaca, stao je razgovarati o bilo čemu i tek kad su u kavani zapalili svjetiljke a vani se u sumračju zimskoga predvečerja stali kao sjene kretati ljudi po pločniku, osjetio je nemir i potrebu da bude sam.

Potražio je gostionu s malo ljudi i sad sjedi već dva sata tu, u uglu kraj stupa, proživljujući po stoti put prizor kod Hrabarovih.

  *  

Ipak je sve to neiskazano gadno! Četiri godine života, ufanja, mira - sve to oni misle otpuhnuti smiješnim razgovorom o egzistenciji... Zar je uopće moguće da se na taj način prekida jedna veza koja je dva čovjeka spojila i bez svih tih službenih karika jače nego što može spajati krv? Ljubav, snovi, budućnost - sve je to ništa. Našli su valjda za Veru kakvog ugojenog bonhomma u sedmoj dijetenklasi - i sad ne mogu da pojme da se dade živjeti bez prava na veliku penziju.

"Opskrbljena" - koliko su puta rekli to danas poslije podne! Radi te opskrbe valja dakle da se zaboravi sve što je bilo među nama... Da je došla smrt - bolest - potres - da je došlo makar koje novo jako čuvstvo, da je Vera osjetila ljubav za drugoga - neka bude, ja bih stisnuo zube i šutio. Ali ovako! Zahtijevati od mene da se maknem samo zato što treba dvije - tri godine prije doći do toga da možeš imati svaki dan voće poslije objeda...

"Da, da se maknem... Oni to hoće. Stara je to otvoreno kazala. Sve je drugo izlika: i taj uvjet da joj ne smijem pisati, i Hrabarovo tješenje da se nada za dvije godine vidjeti u meni gotovog profesora s titulom, sve je to laž. Njima je na umu da mi je otmu, da me ponize, pritisnu u kut".

Osjećaji mijenjali se u Andrijaševićevim grudima naglo i bezrazložno. Čas bi se zgrozio nad tim kako Hrabarovi postupaju s njegovom i Verinom ljubavlju; a čas opet stao bi ironizovati samoga sebe i svoje nade.

"Ta da, stara pjesma. Rođen bez sreće... Što je uopće i trebalo micati se onda iz Beča? Čemu dolaziti u Zagreb, naći nju, buditi se na nov život? Danas ja bih već bio davno, davno svršio. Bio bih možda kakav odvjetnički pisar, pio svaki dan svoju mjeru i čekao smrt. U što svi napori i muke?

"I to sve radi jedne fatalne gluposti, radi smrti Tomine. Da Toma nije umro, ja bih još jedan semestar ostao gore, napravio ispite... Miruj, miruj, luđače! Sve je pisano u zvijezdama, vele istočnjaci koji su sfingu života ispitali prije od nas... Što ja tu ludo sanjam kako bi sve drugačije moglo biti! Naravno, i na lutriji bih mogao dobiti; ali to su budalaste dosjetke..."

Na mahove pričinjalo bi mu se sve smiješnim. Nerazmjer između veze koja ga je spajala sa Verom i tričavoga pitanja o suplentskoj plaći činio mu se tako ogroman, da je čitav događaj postajao komičnim. Poslužnik je dva - tri puta iz svoga kuta (gostiona bila je gotovo sasvim prazna) čudno pogledao stranca koji se od vremena do vremena podsmjehivao.

"Prvi dodir s tim takozvanim životom - i eto ti ga: suze, poniženje, gorčina. Jadna Vera - ona sigurno trpi... što su samo njoj morali govoriti ove zadnje dane!... A sad?"

"Otići kući - zatući se u kakvo malo mjesto i učiti... Otkud naći snage da izdržiš godinu dana napora i dosađivanja? Njoj se ne smije pisati - baš su krasno smislili svoj uvjet..."

Poslužnik nosio je, već i ne čekajući zapovijedi, novu - bogzna koju čašu.

"Ah. To je jedina istina što se dade uhvatiti rukama... In vino veritas... Luđaci misle da to znači da pijani ljudi govore istinu... Vino je istina, to ti je smisao... Alkohol opija sigurno, omamljuje, svladava sve. Tomu ne odoli ništa. Ne treba ni fantazije ni osjećaja; - sam od sebe pretvara te u drugog čovjeka, trza te iz ružne sadašnjosti..."

S užitkom alkohola rasla je i ironija. Andrijaševiću se sve besmislenijim pričinjao sav njegov rad u zadnje godine; piljeći u dim cigarete, zapane u otupjelost, gledajući sam na sebe kao na nekog uboga prosjaka koji je bio tako lud i nadao se naći milosti kod dobrih ljudi.

"Prosjak, prosjak... budala koja je vjerovala da se život dade uopće učiniti nečim snošljivim... I sad si pred vratima... putuj dalje, bokče, dok te ne proguta noć..."

Potkraj napane ga bijes - očajna, krvava srdžba na sebe samoga, na svoju lakovjernost, na uludo snovane sne. Činilo mu se da plače od toga bijesa - ali ne da plaču oči, nego kao da se negdje duboko u unutrašnjosti kao suza za suzom lomi nešto i boli ga i peče...

"Lenauovi stihovi... kako je ono pjevao u tri ciganina: wie man's verspielt, vergeigt und vertrinkt und es dreimal verachtet... Prezreti treba sve, stisnuti šaku, izgrepsti iz mozga..."

Poslije dugo vremena Andrijašević se te noći, pijan do besvijesti, našao u društvu žena na koje iza prvog susreta s Verom nije mogao da gleda bez gnušanja.

Ujutro otputuje prvim vlakom na Rijeku k majci.

  *  

Lijeno i dosadno proživi dva mjeseca. Rješenje molbenice nije htjelo da stigne; kad se sasma bio već primakao početak druge polovice školske godine, pomisli Andrijašević pače da možda i nema praznih mjesta.

"I to bi bilo sasvim u skladu sa mojim nedaćama".

Posljednji dan siječnja dobije brzojav da je namješten za suplenta u Senj. Vijest ga razveseli; ali se odmah sjeti da ni toga ne smije javiti Veri ("Ona tek iz novina mora da dozna za moje namještenje!") i bez prave volje spremi se u svoje novo boravište.