Šarko/XII.

← XI. Kamen, koji pjeva

Šarko XII. Gost-avet autor: Vladimir Nazor

XIII. Smećojeda →

XII. Gost-avet

Tko bi zapravo znao, što je to bilo? Je li me snašao neki čudni san — san više čovječji no pasji —, ili se avetinje počeše iznova javljati u ovom negdašnjem samostanu? Ja ću kazati, što sam vidio, a i sve ono, što sam mogao nesamo čuti, no — bar donekle — i razumjeti.

*

Kako to, da nisam čuo ničijih koraka još prije, no je ono čudno čeljade otvorilo vrata i ušlo u sobu, pa se također nisam prenuo, i prvi ga dočekao? Ja, čijem uhu ne izbjegne ni griskanje miša u obližnjoj sobi; ja, čiji nos osjeća već iz daleka došljaka, pa makar i spavao — bio sam dakle, u onom času, i gluh, i bez njuha! Sada znam samo, da sam najednom otvorio oči i vidio ga, gdje sjedi, za stolom, lice u lice s mojim gospodarom i baš na onoj stolici, na kojoj je onomadne stajala ptica Sova. Prvo mi je bilo, da ga — makar izdaleka — ponjušim. Al taj čudni gost nije vonjao po kiši, što je u noći tiho padala na lišće pergole pod otvorenim prozorom. Svoje vonje kao da nije ni imao. Najednom se malko i prestraših. Ležao sam na svome mjestu, pokraj hladne peći iza njegovih leđa, al ipak nisam bio u pravoj sjeni. Viđao, sam, kroza nj, svijeću na stolu, a bila je okrugla i nečim zastrta, nalik na svijetlo ribarskih čamaca, kada love u noći, na moru pokrivenu maglom. — Njegov mi se pak glas pričinjao šumorenjem teške vode, šuškanjem suha lišća, i mogao sam ga jedva razabrati od pljuštanja kiše ispod prozora. Gospodar je još uvijek čitao iz knjige. Kao da nije ni viđao onoga pred sobom. I što je više čitao, njegov je »gost« bivao nekako vidljiviji, stvarniji, življi. Sad mi se čak pričini, da se došljak vuče iz knjige, po kojoj gospodar kao da brazdi očima, a iz nje nešto izlazi i naglo raste. Moje čuđenje i moj nemir bivahu još veći; no kad gospodar dignu oči i pogled mu padne na Onoga prema njemu, ne trgnu se ni žilica na njegovu licu. Promatrao ga, kao da ga već zna, i da mu se ne čudi, i da mu se samo nadao. Ja se tiho maknuh, da budem bliže i vidim — bar donekle — i lice gostovo. Spočetka ne razumjeh ni riječi njihova razgovora: moj gospodar kao da tepa a došljakovo je šaputanje još uvijek i preveć nalik na glas kiše pod prozorom i na šumor talasića dolje na šljunku kraj našega gata. A došljakovo je lice neko čudo. Staro je, mnogo starije od lica moga gospodara. Koje su to oluje prošle kroz one sijede vlasi i kroz onu bradu? Što je izrovalo sve one bore na njegovu čelu i na obrazima? U što su sve gledale one duboke oči? Miče ustima, iz kojih se meni čini, da bi mogao duhnuti vjetar, i provaliti rijeka, i prosuti se vatra. Šapat im biva sve glasniji, prve riječi već padaju - razumljive — iz njih, i gostov govor odvaja se od šuma kiše i od pljuskanja mora.

I on veli:

- Jest, ja sam! Sjećaš li se prvog puta, kada ti ono dođoh. Stanovao si u osamljenoj kućici, u predgrađu neke varošice, s one strane luke. Bila je jesenja noć. Vjetar je duhao kroz dvorište i drmao tvojim vratima. Ušao sam i stao prema tebi. Gledao sam te ne progovorivši ni riječi. Samo si ti govorio. Prozvao si me Ahasverom i Vječnim Prognanikom.

Urlikanje vjetra u noći, pričinjalo ti se lavežom paščadi, koja čeka pred tvojim vratima da me svijetom goni. I pitao si me koješta. I reče mi, prođem li opet onom pustinjom, da ću te iznova ondje naći. U njegovu je glasu — više no u riječima — bilo neko predbacivanje. Gledao je u moga gospodara, kao u čovjeka, koji prekrši ugovor, ne održa riječi. A gospodar reče:

- Selio sam se, ali noseći uvijek sa sobom svu onu pustoš. Ne izađoh nikada iz nje. Što rekoh i uradih. Al što čekah, ne dočekah. Sve se u došljaka smrknu. Svijeća, što je prosjajivala kroz njegovo tijelo gotovo se ugasi. Glas mu postane dubok i treptav.

- Bio si rekao: »Ja sam pustinja žedna od iskona, a ti si oblak kišni, što ga vjetar tjera s visa u nizinu.« I još reče: »Svalit ćeš na me sve svoje uspomene, pa nek plačem i klikćem pod tvojim bremenom!«

- Al kiša se ne prosu. Bremena ne osjetih.

- A što je onda to? — klikne gost upirući prstom u knjigu još otvorenu pred gospodarom.

- Tijelo bez duše. Mreža bez plijena.

- Al to je tijelo svijeta, tajanstvena, živa put čitave Zemlje! Mreža bačena od zapada do istoka, od juga do sjevera!... Proputovao sam sve ceste zemaljske; vukao brazde po svim morima; prošao sam preko mostova i gazova svih rijeka i potoka. Znam trpkost i sladčinu svih plodova poljskih, tečnost svih izvora zemaljskih. Moje su uši i sad pune glasova ptica i zvjerinja u džungli i na preriji, šuma vode na katarakti, rike lavova u pustinji, udaranja gonga u naselju urođeničkom i huke ljudskih gomila u gradovima. Znaš li, što sve nosim na dnu svojih očiju, u naborima svojih nozdrva? Noge me bole, jer doznaše za sve drače i kamenje; duša mi trepeće, jer je upoznala Vječni jad i Vječni nemir; a na dnu moje biti ima jedan kutić, miran i svijetao, gdje i sad miriše cvijet bran na klisuri šutnje i sjaja pod samim vrhom Himalaje... I ti prezre moju poruku! Tako je govorio. Ja zapravo ne znam, je li on sve to izrekao riječima. Meni je bilo kao da trčim po čitavoj zemlji, a za petama njegovim. Osjećao sam vonju sad nekih bijelih, sad nekih žutih, sad nekih crnih ljudi. Nikad viđene trave, cvijeće i drveta liju naokolo čudne mirise. Čujem glasove golemih mačaka, grdnih guštera i ptica; vode huče, a sad opet nešto tanko psiče u mrtvoj gluhoj tišini, od koje mi se hrbat ježi. — Došljak je najedamput vonjao, al po svemu i svačemu; a njegov je glas bio tkan od svih žamora na zemlji. Bio sam tako omamljen, da neko vrijeme ne mogoh pratiti njihov razgovor. Najednom počeh razabirati iznova došljakov glas.

- I kad dođoh blizu svim ljudima i svim stvarima, pa od svakoga i od svačega jezgru u se i primih, ja stigoh i pred Boga svojega. A ti? Što uradi od mladosti svoje? Čekao si, al ne znade i dočekati. Pijesak se žedne pustinje zgusnu u kamen, na koji će se uzalud prosuti kiša iz oblaka. Tvoje je lice i sada ono prvašnje, samo što je usahlo i ostarjelo. Gdje su stope nogu tvojih? Gdje su otisci palaca tvojih? Glas mu je sada bio dubok i jak. Njegovo je tijelo bacalo na me crnu gustu sjenu, kao da ležim pod klisurom, što se ustremila prema suncu. To nije više bila avet no čovjek, koji ojača i nabuja u vjetru, žegi i oluji, pa u njemu sve bije i kipi. Hvatao me strah; mislio sam, da je to čeljade došlo suditi i meni i gospodaru. Njušio sam opasnost i bio bih nešto uradio, da me ne začudi mir gospodarev. A gospodar poče:

- Svega se dotaknu i koješta upi u se. Duša je ljudska ponor, što može progutati svjetove. A sve ti uroni u nju, al ti ona osta ipak prazna. Ni bi ti šta izgubio, nit bih ja što dobio, da se breme tvoje na me svali. A Boga si svoga tražio po svim putovima zemaljskim ne znajući da je On na glavi svake, i najbliže nam, ceste. A kad napokon osjeti, da si ispred Njega, ti ga i ne vidje... Pitaš me za stope nogu mojih, za otiske palaca mojih. Oni nisu ondje, kuda si ti lutao. Ja sam tražio drukčije i drugdje...

— ?

- Jest. Sjedio sam uvijek sam u svojoj pustinji, i sveđ na istome mjestu, i vezan i prikovan, a pro- putovao sam kroz sve predjele duše, kroz sve pra- šume strasti, uza sve rijeke vremena. I pio sam vodu na izvorima stvari. Spavao na lotosu i pod dafinom. Nisam išao k stvarima, da ih ogledam i da ih opi- pam pa da rečem: »One su takve i takve«. Prilazile su same k meni, da ih razgrađujem i ponovno gradim; da ih trem u prah pa da ih iznova mijesim uz kvas duše svoje. Ja ih nisam gutao u ponor svoj; dao sam sebe svima njima, da ponesu dio bića moga na sve granice zemaljske. I ti si me svuda sretao; a ni u čemu me nisi vidio, otkrio, prepoznao...

— !

- Jest. Ne čudi se... Moje je tijelo ležalo uvijek ovdje i čekalo na te, al je moja mladost prošla ipak svijetom. Prošla je, no drukčije od tvoje. Bio sam ušao u kolo bogova i vila, što pletu zrake sunčane, i grade oblake, i prosiplju proljetnu zemlju cvijećem, i užižu vatru na ognjištu i radost u srcu čovječjem. I vodio sam s njima borbe s bogovima tame i studeni. ... I bio sam čovjek među ljudima, zrno u gomili pijeska, što njime vjetar vitla. Gutao sam blato, hranio se muljem i srkao otrove, dok ne postah sav crn i sav opak. ... I onda započe moja duga muka, moje ljuto trpljenje.

- Da. Proživio sam zatim čitav niz preobraženja. Gubav dušom i tijelom, izagnan iz stada ljudskoga, sam i jadan u pustom močvarnom gradiću nasred ostrvca, strugao sam crijepom kraste sa tijela svoga, a bolom mržnju iz duše svoje. I ostah ondje, dok sve i ne ostrugah, i ne očistih mrtvu vodu, i ne osušili močvaru, i ne oživjeh onaj grad, i ne postavih dušu svoju na dlan neke djevojčice. . . . . . — A onda? pitaš. Dizah se i padah. Nekoliko puta. Sve naizmjence. I bjeh mladić žestok i grješan u svojoj puti. Nosio sam košulju od vatre: u njoj sam sav gorio, a da nisam mogao i izgorjeti. I bio bih doživio Crvenu smrt, da se ne nađe djeva mrzlih ruku, koja tu ognjenu mrežu i razdere, i postavi mi svoje studene čiste dlanove na prljava vruća prsa... Oh, svi su tvoji lavovi rikali onda u mojoj krvi. U meni, a ne pred tobom, ležahu tada oni.

. . . . .

- Jest. Nije glavno ono, što si iza duga traženja i putovanja svojim tjelesnim očima vidio i ušima čuo! Stvari su zapravo onakve, kakve one iz nas izlaze. Ti si ih znao samo tražiti i naći; ja sam ih stvarao. Bog je radio kroza me...

. . . . .

- Oh, ne! Bilo je i drukčije. Umro sam i uskrsnuo više puta. A najljepša smrt snađe me na vrhuncu gore.,. Nosio sam Himeru sa dna doca do navrh planine. Bila je teška kao klisura. Kamenje mi sjeklo meso, i drače ga trgale režući žile moje. Sva je krv iscurila onda iz mene, sva opaka nečista krv. Umro sam, blažen, na vrhuncu gore, gledajući u Prečistu, koja se napokon bijaše preobrazila u ono, što zbilja i jest.

- A onda? Bjeh onaj, koji prevali Maglenu planinu i siđe u Nav, da svrne korito Zelene rijeke u zemlju golu i studenu pa da vrše pšenicu na gumnu oca svoga. Sam više ne znam, što sve bijah i doživjeh. Sjećam se, da sam dugo nosio na rukama nešto mrtvo, a ipak živo. Nosio sam taj teret skrušeno, uz sitne korake, uz napetu pažnju: kao svežnju. A netom poslije toga mogoh prtiti preko Rijeke života breme svoje najmanje, ali najteže, teret svoj najmiliji.

- Ne, nije tako! To nisu bile sanje. Osjetih sve, u duši i u puti. Vidjeh očima. Opipah rukama. San je i tlapnja sve ono, kroza što si ti prošao; i sve ono, čega se ti dotaknu. Zato sam i uzalud čekao na breme tvoje. Ja sam živio, a ti si sanjao! Ja sam Čovjek, a ti si — Avet!

. . . . .

- Ni toga ne vidiš. Moja se put mijenja. Stvaram sam sebi novu krv i novo meso. Ti se raspadaš u prah i u maglu; ja jedva sada počimam graditi svoje pravo tijelo: ono, kojega će mladost biti vječna. I glas je gospodarev rastao, dok je šaputanje došljakovo bivalo takvo, da ga više nisam mogao ni čuti. Sad sam kroz gostovo tijelo viđao nesamo plamen no i čitavu svjetiljku. I dok se meni činilo da opet gledam u dječaka, što sam ga onomadne motrio u vodi iza željeznoga mosta i u borovoj šumici pokraj doma, prikaza je noćnoga gosta sve više tanjila i blijedila, dok je sasvim i nestade. Ne znam, da l' se rasplinu, ili se, možda, nekako uvuče u knjigu, što je gospodar, u onaj čas, pred sobom sklopi i baci daleko od sebe.

Sljedeća stranica→