Šarko/XI.

Šarko XI. Kamen, koji pjeva
autor: Vladimir Nazor

XI. Kamen, koji pjeva

»Gospodaru, glog je procvjetao. Kupina pupa. Kos zviždi. I voda u potoku žubori. Proljeće je, gospodaru! Novi mirisi idu po šumicama. Bose dječje noge prođoše puteljkom. Zečje su šape stale na kamen. Zavomjalo je pruće, kroz koje se lisica provukla. Smrečnjak diše po bravenjacima, a brijeg lokve po žabi i po zmijama. Proljeće je, gospodaru! Novi žamori idu po luzima. Djeca traže ljubice u šipražju: dozivaju se i pjevaju. Starica je istjerala kravu i ovce na rub šume pokraj potoka: krava muče, ovca bleji za jagnjetom. Prvi kukci zuje, a voda u potoku pjeva. Proljeće je, gospodaru! Ostavi mrzle sobe, i te sive knjige, i tu žalost svoju. Dođi! I stara je bjelouška bacila jučer sa sebe zimsku košulju pa se, sva blistava, sunča u mladoj travi. Dođi! Znam puteljak, kojim ti još nikad ne prođe. Znam stazicu, kojom nisi još nikada gazio. Znam vrh na brijegu, i kutić u docu, i zapušten vrt, gdje pčele izlijeću iz košnice. Dođi, gospodaru! I pusti, da te ja vodim!« ... A on me gleda. Ovog puta kao da me razumije. Laća se kape; ide za mnom.

Pošli smo preko mosta, pa cestom uz potok, pa uza strminu, gdje na kamenju smeke i borići rastu. Divlji je to kraj. Ljudi ga mimoilaze, i koze ga ne vole. Gospodar se teško penje. Ide, katkada, gotovo poćetvorke i hvata se za grančice grmova, jer se kamenje ruši nizbrdo pod njegovim nogama. Al smo zato doskora visoko, na kamenjaku, otkuda pogled puca na čitavu dolinu. A ona je ravna; oivičena dvjema cestama; negdje crvenkasta od netom kopane zemlje, a drugdje zelena od istom niknule trave. Modar trak vode vijuga se niz nju prema moru. Šljunak bliješti, a prolistali jablanovi redaju se uz njeno korito. Prema nama spružila se, s dolinskih vrata pa sve do uvora vode, strma kosa s ruševinama i seocetom na najvišem vrhu. Tiho je u dolini, pod nebom punim bijelih oblačića, iza kojih sunce sada smrkne, a sad opet — kroz njih — veselo prosjaiva. Neko sam vrijeme ležao uz gospodara, dok je on sjedio na kamenu. Kao da je i mene hvatalo neko lagano ugodno pijanstvo. Al moj umor odmah i prođe, pa stadoh lutati naokolo. Pođoh još naviše; uđoh među smreke. Dizao sam kosove i gonio puhove, koji su nestajali ispod kamenja. Doskora se nađoh daleko, visoko, pod dugim redom pećina izgorenih od sunca, punih bora izrovanih od kiša.

- Gospodaru! Gospodaru! — stade me lajanje. Htio sam da vidi, kako je pod tim klisurama, u zaklonu od vjetara, raslo na prisoju gusto grmlje već prolistalo i procvjetalo, a puno zujanja kukaca, hlada i vonja cvijeća i životinja.

- Gospodaru! A on dođe, gologlav, s haljetkom o laktu, crven u licu, hitar i bodar.

- Bravo, Šarko! To je nešto. Oaza u pustinji! Ja sam pio vodu iz oveće rupe u klisuri i njušio naokolo. Osjetih zvjerinju vonju i sav se uznemirih. Sve se u mene napne. Visok, rezak i kratak poklik lova ote mi se sam iz grla.

- Traži! Traži! — viknu mi gospodar. To me još većma ražesti. Nozdrve su mi drhtale. Moja je čežnja bila takva, da mi se štehtanje pretvaralo gotovo u jauk. Trag me vodio u guštaru. Upadoh u čestu dignuvši jato prestrašenih ptica; prođoh kroz grmenje raščeprkavši u trku nogama svu silu perja i šuškora. Najednom stadoh. Zvjerka šiljaste njuške, žuta krzna i golema repa gledala me keseći zube. Ja skočih; no ona s ukloni, šmignu iz grma, zatrča se gotovo pred nogama gospodara, koji je prilazio.

- Teta lija! Lovi, Šarko, lovi! A ja sam hitao za njom. Jurila je po najgorem kamenju, mijenjala naglo pravac trke, krila se i pojavljivala. Varala me svakojako, dok se ne uvuče u neku rupu. Uđoh i ja. Jedva se proturah kroz mračan, uzak hodnik, gubeći vremena i ranjavajući njušku. A kada izađoh, nađoh se u šiprazi. Zvjerki nigdje više ni traga. Uzalud sam pretraživao grmenje stekćući i njušeći. Htio sam leći rupi pred otvorom, kada čuh gospodarev zvižduk. Jedva se maknuh odanle. Pristupili mu umoran i pokunjen.

*

Sidosmo nekim puteljkom, dolje, k vodi. Prođosmo preko brvi; krenusmo uz sami potok. Voda je, bistra, tekla: sad po šljunku, sad niz dublje korito pod svođem procvalih lješnjaka i vrba. Gospodar najedared stane. Prisluškivao je sve življem klokotanju, negdje pred njim, u potoku. Bio je to glas vode, al ipak takav kao da se u nj uplelo i pjevanje mladog ljudskog grla. I plač i kikot ječe — sad naizmjence, sad uporedo — u šumu vode, što progovara hiljadama hitrih jezika. Kupa li se to netko u potoku pa klikće, i brboće s ustima u vodi, i pljuska dlanima po talasima? Gospodar se življe maknu; ja skočih lajući. No nigdje ništa i nikoga. Naše bi traženje bilo ostalo jalovo, da mi se — a i sam ne znam zašto — ne prohtje lajati na neki bijeli, oveći kamen, što je ležao na šljunku usred potoka vireći malko iz vode. Gospodar priđe; zagleda i on u nj. Promatrao ga neko vrijeme, Najedamput sjedne, izu se, zasuče hlače uza listove i ugazi u vodu. Kad stigne do kamena, uhvati ga objema rukama, digne ga iz vode. Pjesma umuknu,

- Šarko, vidje li? Kamen, koji pjeva. On ga opet spusti, a voda — ili kamen — zažubori, zaklokota i zapjeva jače i zvonkije no prije: I moj je gospodar dizao i spuštao kamen, postavljao ga sad na više, sad na niže, htio da ga svaki put voda udari o druge uglove, A ona je bijela tvrda stvar odmah drukčije pjevala. Kao da gospodar ima u rukama nešto živo: nešto što se smije, klikće ili plače po njegovoj volji, A gospodar kao da je sada neki drugi čovjek. Veliko neko dijete, koje se igra, gologlav, bosonog, dok su mu i haljetak i sve misli i brige ostale ležeći negdje tamo, u grmu na brijegu potoka.

- Šarko, čuješ li? I moje noge zapjevaše. Proljetna je voda udarala i o njegove noge. One se u potoku lomile, i treperile, A meni se činilo, kao da se glasu kamena pridružio i glas gospodareve puti. Nije to bio prvi put, što sam nešto slično slušao. Iz ljudi izbija nesamo neka svjetlost, što je oni — rekao bih — nikada ne vide, no i zvukovi, što ih oni — još manje — čuju: po njima često znamo, što su i kakvi su. Uz kamen, koji pjeva, pjevalo je sada i čitavo tijelo moga gospodara, trepćući svakom svojom česticom. Ne, to nije bio samo glas vode i proljeća. Gospodar je dolazio opet k sebi. Sve se njegove moći budile opet u njemu. Sad sam ga čitava viđao očima, osjećao nosom, slušao ušima. I ja još jače uvidjeh, kako je čovjek čudo neko nad čudesima; i zašto mora biti, da mu robujem i da ga obožavam.

*

Kad stigosmo iza dalekog gvozdenog mosta na gornjim vratima doline, nebo je bilo zastrto oblacima; nigdje ni ćuha vjetra. Sidosmo k poljanici naplavljenoj vodom. šaš. Jablani. Zeleni okrijeci. Vrbe i neki procvali grmovi, što su bujno rasli. Voda nije svuda, mrtva, ležala. Jedan je njezin trak jedva tekao ravnicom, utičući negdje — tromo i šutke — u korito potoka. Gospodar naiđe na zgodno mjestance i, umoran, legne. Ja sam se skitao naokolo. Godilo mi, što mi ne treba dizati glave: u vodi se viđahu i visoke planinske stijene pred vratima doline, i sela na obronku, i borove šumice na strmom kršju s jedne i s druge strane mosta pa i svi jablanovi, što su rasli na poljanici. Sve je to bilo u onoj vodi: stisnuto jedno uz drugo, preokrenuto, al i vidljivo na oblačnoj pozadini odraženog neba. Radost, što je osjećah u »Oazi sred pustinje« i kod »Kamena, koji pjeva«, bijaše me već minula, a gospodar se bijaše tako pritajio, da se pokunjih i krenuh natrag, k Njemu. Kada stigoh, nađoh se uz vodu, pri kojoj je on, s one strane, ležao, nepomičan i sklopljenih očiju. Htio sam pregaziti ili preplivati, kada, začuđen, stadoh. I ne povjerovah svojim očima. Na brijegu prema meni leži i spava moj gospodar, a njegova se slika odrazuje u mirnoj vodi. Ali na brijegu leži starac blijeda, narovana lica, koje me sjeća na lice one starice na smrtnome odru u domu, - a u vodi, ispred mene, leži i spava moj gospodar s licem kao u dječaka. Onaj je na brijegu siv, ukočen mrtvac, a ovaj je u vodi dijete blistavo i živo, što ga san jedva kroti. Ja tiho cvilim i ne znam, što bih. Koji je od ovih zapravo On? Što se to opet zbiva? Voda je od nečega zatreperila: sve je zatreptalo i u onoga u vodi. Budi se i miče. Čini mi se, da je maknuo nogama i rukama. Ustat će; izaći će odanle; uspraviti se na brijegu pa, mlad i pun obijesti, viknuti: »Šarko!« i za trčati se nekamo sa minom. Je 1’ uvijek tako, kad moj gospodar spava? Je li on dijete ili starac? Ili je i jedno i drugo, u isti mah? Koja se tajna to još krije u mome gospodaru? Ne mičem se i ne puštam glasa iz sebe. Kao da osjećam neku Njegovu zapovijed. A slika u vodi biva jasnija, življa, dok onaj na brijegu blijedi još većma, leži kao mrtvo tijelo. Voda trepti, pokriva »dijete« nemirnim zastorom, za kojim se ono miče i — za me sad nevidljivo — izlazi na brijeg. Gdje je? Kamo ode? Znam samo, da nije daleko; da se s gospodarom zbiva nešto lijepo i veselo; i da je meni mirovati, ne buditi ga. Prve kapljice kiše padoše na vodu. Jedan, dva kolobarića, pa onda čitava mreža tijesno isprepletenih kolutića. Onaj, koji je spavao na brijegu, poče se mijenjati u licu. Budio se polagano, kao da mu se ne da istrgnuti se slatkom snu. Kad otvori oči, i digne glavu, i pogleda u me i sve naokolo, on ustade i reče:

- Šarko, žurimo se. Kiši. Prava nas je kišica zatekla tek u borovom lugu.

Topao proljetan dažd, koji kao da vonju zemlje i trave više s neba nosi, no je — zapravo — iz tala mami. Prosipa se na smreke, na borove, u vodu potoka ispod nas, niza stijene klisura na vrhu strmine. I na svakom stablu ili kamenu progovara nekim drukčijim jezikom. Mi ne silazimo na put, što vodi niz potok k domu i k moru: hitamo kroz šumicu, da nas — barem i malko — zakloni. Ali voda teče niz debla; kaplje u nizove s borovih iglica; prosiplje se na nas, kada diramo u grane grmova. Ja sam sav mokar, a prokisnuo i gospodar: lice mu umiveno, ruke mokre. Neko mladenačko veselje ide borikom, spopada i nas. Osjećamo svu radost biljke prožete proljetnom vodom. Gospodar se smije: pruža dlane, da mu ih kiša napuni kapljama; diže glavu i stoji poluotvorenih usta i sklopljenih očiju, da mu kaplje kanu na vjeđe.

- Gospodaru! Gospodaru! — skačem lajući okolo njega. Htio bih da me nauči, kako bih i ja mogao osjetiti tu novu lagodu. Sitno, žitko srebro pada, šumeći i zveckajući, na stabla, na travu i na kamenje; ulazi u nas; teče kapljicama i po našim žilama. Na gornjim vratima doline vitla se tamna oblačina; u njoj sijeva i grmi. Ali dolje, nad našim domom i nad morem, sunčane zrake prodiru kroz razdrte oblake, gađaju nas u oči i obasjavaju svaku kaplju, što s visoka pada. Gospodar trči ispred mene, prema svjetlosti, koja naginje k zapadu. Sunce ga obasjava. Neka ružičista para izbija iz njegova mokra odijela. Sitne, zlatne kaplje padaju sve rjeđe na nj. Onaj mladić, što sam ga danas vidio u vodi potoka, trči sada kroza šumicu. ...Kada stignusmo u dom, moj je gospodar bio kao čovjek, koji netom izađe iz kupatila, a sav je vonjao po smrekama i borovoj smoli.

Sljedeća stranica→