Šarko/XIII.

← XII. Gost-avet

Šarko XIII. Smećojeda autor: Vladimir Nazor

XIV. Zmijina košulja →

XIII. Smećojeda

Jedina od naših najmilijih predvečernjih šetnja jest hodanje s uvora potoka pokraj doma do željeznoga mosta na gornjim vratima doline. On ide putićem, a ja ili svaki čas svrnem na bregove uz vodu, ili se pak verem kroza šikaru na strminama iznad puta. Katkad me tragovi i vonje tako zavedu, da više ne znam, gdje sam, i samo me gospodarev zov ili zvižduk može natrag vratiti. Meni nije pravo, ne mogu li, svaki dan i na takav način, napuniti svoje nozdrve kojekakvim vonjama; a — rekao bih — da i moj gospodar »lovi« nešto na tim našim predvečemjim šetnjama, i da bi bez njih bilo i njemu gotovo i preteško. On me dakle pušta obilaziti sve šiprage. Dava mi potpunu slobodu. Ali kad stignemo na savijutak ispred pilane, on se uvijek trgne od svojih misli, traži me očima, sve dok me i ne ugleda; i pazi na svaki moj korak. A ja već znam, o čemu se radi. Ondje je, odmah ispod puta, oveća udubina, u koju gradski pometači istovaruju smeće. Gomila je kostiju, krpâ, .masne hartije i gnjilih koža narasla i preko ruba puta. Poslije kiše dimi se i vonja nadaleko. Štakori se u njoj gnijezde; crvi po njoj mile. Moj se gospodar ljuti; nagovara pometače, da je odanle maknu. I sa mnom je zbog nje imao dosta posla. Htjelo se tjeranja, psovanja pa i batina, dok me naučio proći mimo smetišta odolijevši želji da po njemu čeprkam i rujem, tražeći ma kakav zalogaj.

- Šarko, pfuj! Te su dvije riječi izlazile iz njegovih ustiju tako oštre, tvrde i teške da bi zazviždale i pogodile me kao dva kamena. Crvljiva bi mi kost pala sama iz usta, a ja sam bježao preko puta, u šikaru, oborene glave i s repom među nogama. Neko sam vrijeme osjećao to prikraćivanje kao lud hir gospodarev, gotovo kao neku nepravdu; no Njegova volja doskora sasvim nadvlada. Uvidjeh i sam, da je ono smetište zbilja nešto gadno; osjetih da na njemu sve samo — smrdi. Toliko mi omrznu, da nisam više na nj ni gledao, i kad bih čuo, kako se na njemu što živo miče. Al jedne večeri moralo se baš ondje nešto desiti.

*

Vraćasmo se sumrakom kući, i ja sam njušio neki kamen na strmini između puta i borove šumice, kad čuh, da je gospodar najedared stao. Kad ga ne pratim očima ili njuhom, moj sluh kao da broji njegove korake; netom ih više ne čujem, hoću odmah da znam, što se to zbiva. Digoh glavu i osvrnuh se. Gospodar je stajao nasred putića; gledao sad u smetište, sad opet naokolo, kao da me, zabrinut, traži. Raskolačih oči. Crn pas stajaše na smetištu. Ukočio se, ugnuo glavu, spružio njušku, Svinuo je u luk hrbat kao mačka i napeo uši kao lisica. Gleda šutke i nepomičan u gospodara, dok mu se oči sjaju u večernjem mraku. Na njemu sama kost i koža: bokovi mu upali, rebra mu iskočila; kruti mu rep strši uvis, sav istučen i raščihan. Napeo sam se i ja. Neko vrijeme onako stojim pa se onda približavam, al oprezno i polako, ne znajući jošte, hoću li prvi skočiti, il ću već prije osjetiti, da je on jači, pa da se borba mora drukčije započeti.

- Šarko! Amo!

Al sam osjećao, da će smećojeda sad odmah nešto uraditi, pa da mi je navaliti. Moje se šuljanje htjelo pretvoriti u trčanje, kad gospodar dignu kamen i baci ga na smetište. Crni se pas trgnu od svoje ukočenosti i jurnu uz potok. A ja za njim.

- Šarko! Šarko! Glas je gospodarev odzvanjao u tišini, no ja sam ga jedva čuo. Preskočismo neke visoke plotove, minusmo pilanu, udosmo medu borove. Zvižduk je gospodarev bio sada tako dalek, da ga doskora i ne čuh. Crni nije bio brzonog, al me prošla zima bijaše ugojila i utromila, pa je on ipak jurio nešto hitrije od mene. Sad sam mu osjećao i vonj. I bje mi čudno, što njegova vonja nije odvratna i gadna kao što je bio čitav njegov lik. Gonio sam ga ipak dahćući i vičući mu: Smećojeda! Prevalismo golet, spustismo se niza obronak ne- koga klanca i stignusmo na cestu, što je vodila uzbrdo. I baš ondje kao da ga sile počeše izdavati. Morao je i krvariti, jer osjetih vonju njegove krvi, a ta je vonja bila takva, da mi se pričini, e je već znam. Žestina mi počne jenjati; srdžba mi klonu. Još malo, i ta bi se trka bila pretvorila u igru. Smećojeda najedamput stane; okrene se prema meni i sav se nakostruši. Ja trgoh korak natrag, pružih glavu, počeh ga oprezno njušiti. Bilo mi je sve čudnije, dok su mu nakostrušene dlake padale polagano na hrbat, a sijevanje se njegovih očiju sve većma gasilo. Okrenuh se nekoliko puta okolo njega, nanjuših mu i ranu na bedru pa sjedoh pred njime:

- Crnko! Legne i on. Gotovo me dodirnu njuškom. Zamumonji hrapavo, ali bez ljutnje:

- Da. Crnko, Šarkov brat!

On me povede još dalje, mimo slapa niz koji je bučila voda, pa iznad oveće lokve, do otvora pećine skrite između klisura. Crnko uđe u jazbinu, obađe je njušeći pa se vrati, da legne pokraj mene,

- Vonja, kao da u njoj stanuješ.

- Jest. Oteh je lisici. Uštap je izlazio rasvijetljavajući sve više pod nama površinu vode. Kućice nekog sela kao da, bijele, niknuše iz tame na dalekom obronku. Svuda tišina, samo voda lagano šumi nešto niže. Mi smo. ležali jedan uz drugoga držeći i njuške na kamenu, umorni od trke. Kad mjesečina prevali čitavu lokvu i pope se polagano sve do nas, digoh glavu i zagledah se u brata. Izgledao je kao kakva izderana i pogažena crna vreća bačena na kamenje. Njuška duga i mršava, oči krmeljive, koža na bedrima sva poharana od šuge, a na bokovima i na hrptu tako prionula uz kosti da se vidi svako rebro i svaki kralježnjak. Uši i rep kao da su parani nečijim pandžama.

- Crnko, a što je s onim tvojim gospodarom? Sa zidarom, koga si pjana kući vodio?

- Zakopali ga. Već davno.

- A, da. Znam sad i ja, što je to.

- Zakopali ga, a mene dali nekome vozaču. Ja od njega bjež, a on meni konop oko grla pa me veza za kola. Kola sad prazna jure, sad natovarena mile, a ja uvijek za njima, danas trčeći, sjutra jedva mičući nogama. Doskora zavoljeh i čovjeka, i konje, i kola. On odveza konop; postavi me za stražara. Čuvao sam kola, dok bi gospodar pio u krčmi pokraj puta, I bilo je opet sve u redu, dok me jednog dana kola i ne pregaziše. Onda me onaj čovjek gurne nogom, baci me u jarak ispod puta. No ja preboljeh, Uđoh gladan u selo, došuljah se u neko dvorište. Gazda me nahrani. Ja pristadoh uza nj, a on meni lanac o vrat: »Čuvaj mi, Crni, dvorište! Obdan spavaj, obnoć laji!« Privikoh i na to. Oh, duge li su zimske noći, kad kiša pada i vjetar bije! A jedne noći kuja Studen banu u dvorište; zarije mi u vrat svoje mrzle zube. Nešto mi u grlu puče; izgubih glas. Gazda me odveza; udari me nogom; pokaza mi prstom vrata: »Idi, mutavče!« ... I ja pođoh u prosjake i u skitače. Što sve ne vidjeh i ne doživjeh? Naiđoh na nove gospodare, no je iz svakoga izbijao grdan zadah: koji me ne potjera, tome sam utekoh. Jednog dana sunce i meni granu. Pokaza mi ruševine poljske kućice iza hrastika s one strane lokve:

- Granu mi baš ondje, u onoj pojati. Bio sam se doselio u ovaj kraj i noćivao u tom spremištu suhora i sijena, kad jednog jutra uđe u nj neko čudno čeljade. Starčić mršav, prignut. Na njemu je istrošeno crno odijelo, koje kao da i nije prava koža onog suhog tijela. U ruci mu štap, na nosu dva stakla, na leđima koješta. Vuče noge. On na vrata, a ja zarežah u svome kutu. Starac se ne prestraši. Ogleda mene, pa zidove, okna i krov. »Ha! — reče - i to je dobar znak. Moro, jel' da zidovi nisu vlažni, a krov još dobar? Ako si skitalac, onda ti znaš, što nam treba. Hodi amo!« Sjedne na sijeno, skine torbu, otvori i pruži mi komad hljeba. I ne dade mi ga, dok mu ne priđoh. Rezao je nožićem sir i kuhano meso, bacao mi koru i kosti. »Eto vidiš, Moro: nisu svi ljudi jednaki. Tko manje ima, više daje.., A ovaj kraj: lovište i za te i za me. Bara. Šumice. Poljanica. Vlažna šikara. A sve naokolo i kamenje, da se otrovnice na njemu sunčaju. E, pa dobro! Da pokušamo! A mi ćemo se sprijateljiti. Ostani ovdje i čuvaj te moje stvari.« Om objesi torbe o nešto na zidu pa izađe. Ja poslušah... Doskora čuh, gdje netko prilazi. Bio bih skočio i pobjegao, ali raspoznah starčev glas. Tri su žene bile s njime. Nosile su stari željezni krevet, neke daske i dva koša. Metnuše sve to pokraj vrata, a lišće i sijeno iznesoše napolje; pometoše pod i zidove. »Eto! A gdje je nevjesta? Krevet je — za dvoje — malo preuzak« Kad ćete nas pozvati, da i nju vidimo?« — zadirkivale su žene u starčića. »A kako ćete prozvati to svoje novo gnijezdo?« — »Villa Kebar!« vikne najmlađa prasnuvši u smijeh. I žene su hihotale, dok je crni starac prazio pred kućicom koševe. »Pa i jest neki stari crni kebar! Da, pravi šjor Kebar!« Doskora su bile gotove. Naprtiše na leđa lišće i sijeno pa pođoše viknuvši još jednom starcu: »Sretno! Poslat ćemo plovana, da vam blagoslovi villu. A znate: plaćati valja tačno, svake treće subote.« — Starac se nije na njih ljutio, a svoje je veselje pokazivao meni: »Moro, ču li? Villa Kebar! Al to je baš ono, što ja i hoću. Da, kornjaši coleoptera! A kebar, Melolontha vulgaris, na čelu svima! Doskora će naša villa biti puna kornjaša, a stari šjor Kebar kralj među njima... Na posao, Moro! Na posao!« — I on poče uređivati svoj stan. Izvuče koješta iz torba, prometnu se u stolara. Napravio sto i klupu; dignuo uza zidove neke ormariće; objesio po svuda kutijice sa poklopcem od stakla. Radio je dva dana; trećeg me povede onamo gore. Gledaj, baš onuda!

*

Al ja ne vidjeh — a i ne čuh — više ništa, jer me san svlada; propadoh čitav u nj. Najednom se prenuh. Htjedoh skočiti.

- Miruj! Šuti!

- Al ne čuješ?

- Čujem. To je kozodoj. Izletio je iz neke štale; ide k lokvi, da hvata komarce. Mene uznemiri nešto novo. Dva su mjeseca sjala u noći: jedan gore na nebu, drugi u dubini vode. Najedared onaj u lokvi poče da se njija pa da se kida i lomi na kriške, na pruge, na trakove.

- Što je pak to? Da zalajem?

- Šuti. To je bjelouška. Pliva površinom bare. Zatalasala je vodu. Nema ni tu pogibli.

- Pa kako ti sve to znaš?

- Što sve ne čuh i ne naučih od staroga Kebra!

- A što je bio taj čovjek.

- Ne bih ni sam znao. Brao je mnoge trave, čupao neke biljčice. Ogledao ih kroz okruglo staklo pa ih sušio i spremao. Lovio sve sitno što leti, a pjeva ili zuji; sve veliko i maleno što gmiže i pliva, pa nabadao iglom ili punio slamom ili pak trpao u neka stakla.

- I time se hranio?

- O ne! Nosio svako toliko u grad pa se vraćao prteći na sebi hranu i koješta, što mu trebalo da još življe »lovi«. Ja sam ga pratio u lov ili mu čuvao kućicu. Pokazivao mu kuda se može proći; vraćao ga na pravi put, kad bi zalutao. Bili smo uvijek skupa, uvijek sami. I on mi je koješta govorio. »Moro, na tebi su tragovi mnogih udaraca i ugriza. Pod svakim je od njih zakopana po jedna bol. A gle sve ove brazde i bore na mome licu: to su rane koje ne mogu zacijeliti: uvijek su otvorene i bivaju sve dublje i duže.« — »Moro, ima ljudi, koji ne znadu, kako biljke i životinje žive. Za njih sve to hvatam, da im vide barem mrtvo tijelo. Njima tijelo, a meni duša!... Jest, duša. Nema bez nje ničega: ni životinje, ni biljke, pa ni kamena. I ti si dio jedne velike duše, koja upravlja čitavim tvojim rodom. I što više bude tih tragova na tvome tijelu, jače ćeš je osjetiti.« — »Moro brate, zatvori oči pred svime, što te od čovjeka dijeli; gledaj samo u ono, što je u tebe kao i u njega. Kad te kamen ili bič udari, sjeti se, da i ljudska piit zna za bol i muku.« — »Moro, iz istog smo izvora svi istekli, i u isti ćemo uzvor svi uroniti. Al naša voda ne teče nizdd, no uzbrdo: za čovjeka uz glavno korito, za sve druge i za sve drugo uz pritoke sad bistre, sad močvarne.« — Nisam ga pravo razumijevao, al sam osjećao, kako iz njega struji nešto, što me i grije i hrani.

- Pa gdje je on sada?

- Ode. I ne će se nikad vratiti.

- Kako to?

- Doznali ljudi u selu, da stari Kebar nešto i zaslužuje svojom »lovinom«, pa se počeše motati okolo njega. »Stari, ti gaziš po našim poljima i po našim luzima. Loviš na našoj lokvi. Obogaćuješ se na našemu i od našega. Stari, plati nam ovo! plati nam ono!« A žene navališe, da je vještac i uročnik. Kuha trave; vari kebre i zmije. Otrovao je lokvi vodu, pa ovce crkavaju. Otvorio je čini nad obližnjim selima, pa djeca u njima umiru. Jednog dana provališe mu u kućicu. Gledahu — u čudu, a i u nekom strahu — starčeve osušene bube, udjevene zmije, guštere i ptice. Rekoše, da je sve to vražji posao. On zna ukleti i tu gamad. Kao da ju je okamenio. Sve mu robuje; radi što on hoće; dava mu svoj otrov. I ljudi ga povukoše dolje k moru, u varošicu. A kad ondje rekoše, da je sa starcem sve u redu, seljani ga zamrziše još većma. Sad nas počeše tjerati odasvuda: iz šumice, s lokve, sa svakog puteljka, na kojem bi nas sreli. A kad jednom crkne nekoj ženi krava, čitavo se selo dignu i nahrupi. Ščepaše ga kao kakvog lupeža i povedoše ga ravno na daleku stanicu; strpaše ga sami u vlak.

- A što bi s tobom?

- Nađoše me vezana pa me grdno izbatinaše. Pustiše me, kad im se pričini, da su me do kraja utukli. A onda počeše vijećati, što će s onim »vampirima«, što ih »vještac« ostavi u kući. Bojali se dotaknuti ih. Govorili su: »Sve to sada leži kao mrtvo: ubodeno iglama, uronjeno u špirit, pričvršteno na daščice i na štapove, ukočeno i kao da je mrtvo: — al netom mrak pane, sve će oživjeti, poskakutati, izmiliti, odletjeti, da napadne u snu i nas i našu stoku.« Nisu znali, što bi, kad se žene nečemu domisliše. Zapališe »rupu vještačevu«. Da plamen ne izgori prije konopa, stvorih se i ja u šaku pepela.

- A onda?

- Njega nestade. Došli amo neki ljudi da se popitaju, što je to bilo. Spočetka su oštro govorili, al na koncu prasnuše u smijeh; odoše razveseljeni vinom i lijepim darom. Žene u selu kao da se i sad bojahu starog crnog Kebra. Kamen im se svali sa srca, kada kasnije čuše, da je starac nastradao u snijegu putujući sam, jedne grdne večeri, preko neke planine. Al se onda sjetiše opet mene. Rekoše, da se starac povampirio i ušao u me. I počeše me goniti. Tjeraju me kao vuka, podmeću mi otrov, biju me kamenjem. Živim u jazbinama. Hranim se na smetištima. Umuknu, dignu glavu i naćuli uši. Al je svuda bilo tiho. Samo je voda negdje grgoljila, i noćna je ptica kričala daleko, s one strane klanca.

*

- Siđimo k vodi. Žedan sam. Išao je preda mnom. Tek sada vidjeh, da je čak i šepav. Kad stigosmo, on počeka, da ja prvi ločem.

- Šarko, možda i jest otrov u meni. Poslije starčeve smrti, bio sam kao bijesan. Prometnuh se u strašilo. Digoše na me do tri hajke; možda će sjutra i četvrtu. Jedva stojim na nogama, al me se svi ljudi ipak boje. Prestrašio se i tvoj gospodar, kad me ono ugleda...

- On se pobojao zbog mene. Ti ga ne znaš.

- Znam ga.

- Kako to?

- Dvije su godine, što vas gledam i uhađam. Nije ono bio prvi put, što mi prođe mimo. Znam kako vonja.

- Pa reci: kako? Crnko ne odgovori. Htio je u vodu. Al prije no sasvim uđe, povuče se natrag. Svaka se žilica tresla na njemu od zime; zubi mu cvokotahu.

- Svršeno je — reče. Novoj hajci ne ću odoljeti, I rana na bedru dala se opet po zlu. Legne pa nastavi prvašnji govor:

- Znam dobro, kako vonja. Pođe moj starac jednom i dolje k moru, k tvome gospodaru. I ostade kod njega dva dana. A kad se vrati, donije hrane, i odijelo, i neke knjige. Sve je to vonjalo po ruci, koja tebe miluje.

- A, vidiš!

- I nikad nije moj starac bio veseliji. »Moro, jednom ćemo skupa k Njemu, u kloštar pokraj mora. Naručio je kod mene sovu. Al veliku, s pametnim očima. Hoće da je drži na ormaru, nad svojim knjigama. Hoće tijelo nečega, čemu On zna i dušu.« — »Moro, on me je na općini branio od ovih ljudi i kazao, što ja tu zapravo radim.« A sovu nađosmo; i on je uredi, kako je bolje mogao. Bilo je to baš onda, kad su ga oni u selu najviše gonili. »Moro, ako mi se što dogodi, ti ćeš k Njemu, pa mu sve reci. On zna nemušti jezik. Razumije sve životinje. Kaži mu, da sam svoje uradio, da mu i ja nešto darujem.«

- A gdje je ptica?

- Izgorjela i ona. Al ipak... Ja bih sad morao.

- Dođi! Crnko ne odgovori. Ležao je i s njuškom na travi, uz vodu, u kojoj se mjesec opet lomio i kidao praveći po čitavoj površini srebrnu tanku mrežu.

*

Zora je već svitala, kada Crnko napokon pristane, da ga vodim. Išli smo polako, po pustim predjelima, od skrovišta do skrovišta, od grma do grma. Sinoćna trka, a i onaj gospodarev kamen, koji pogodi Crnka u još nezacijeljenu ranu, kao da bijahu utukli posljednje snage psa stradaoca. Jedva se za mnom vukao; a morali smo i prečesto stajati i odmarati se. Kad napokon stigosmo do groblja blizu doma, sunce je već bilo visoko na nebu, i ja se pobojah, da je gospodar već objedovao i obavio svoju šetnju po parku. Kako da prođemo preko ceste, a Crnko uđe, neopažen, u našu baštu ili u dvorište?

- Pusti me.

- Ustani! Zatrči se za mnom.

Prođosmo sretno cestu. Stigosmo pod kulu. Si- dosmo kroz otvorena vratašca k potoku. I povedoh ga, gacajući po vodi, do ispod crkve pa na pijesak domskoga kupališta.

- A sad gore, u park! Crnku kao da je bilo najteže popeti se uz ono desetak basamaka s igrališta u baštu. No kada i to prođe, zatrčasmo se preko parka, sakrismo se u lovo- rikama ispod zida. I ničega se više nismo bojali. Ja sam po žamorima u kuhinji i po tišini u bašti već znao, da su svi u domu kod objeda, i da će go- spodar doskora doći. Na kaznu nisam tog puta ni mislio; bojao sam se samo za Crnka, koji je uza me ležao, sve teže dahtao i uvijek šutio. I ne čekasmo ga dugo. Dođe sa sestrom. Sjedoše nedaleko od nas, na okruglu kamenu klupu.

- Pa što ćeš sada? — upita ga ona.

- Idem sjutra u G. Možda seljaci nešto znadu.

- Nemoj. Sigurno ga onaj drugi, onaj bijesni, ugrizao. Sve je sada i prekasno. Bolje da ga više i ne vidimo.

- O Šarko! Šarko! — klikne on, kao da me žali. A ja ne mogoh više odoljeti. Skočih preda nj, veseo, pozdravljajući. Ustali su obadvoje, iznenađeni. Ali njihovo ve- selje odmah i minu. Trgnuše natrag. Djevojka pro- blijedi, kriknu:

- Gle! Pazi! Crnko je stajao iza mene, nasred putića. Crn, mršav, šugav i izranjen, izgledao je još bijedniji, a i strašniji, na bjelini tankog šljunka, u sjaju podnev- nog sunca. Ona se pope na klupu. Htjela je pobjeći, al je brat pridrža.

- Ne! Bolje mirovati. A Crnko kao da sve to razumije. Spusti se na zemlju, obori i glavu.

- Jest. Baš on... Smećojeda! — reče gospodar. U meni se sve uznemiri.

- Gospodaru! Crnko! Crnko! Moj brat Crnko! Sjećaš li ga se? Nosi ti poruku od starca Kebra. Crnko! Kebar! Sova! Opet sam ludo lajao. Al On me gurnu na stranu; maknu se oprezno naprijed. Djevojka se još većma poboja.

- Vlado, nemoj! Pazi se! Usta su mu sva slinava. A Crnko je ležao kao da je na njemu sve oba- mrlo. Samo su mu oči bile žive. One se bistrile, pu- nile se sve blažim sjajem, dok postadoše umiljate kao u mladog pseta.

- Gospodaru, eto: i on te se sjeća. Crnko! Moj brat Crnko! Kao da je i Njemu nešto mutno sinulo. Prignu se polako i pruži desnu. I njegov se dlan htio baš do- taknuti one bijedne glave spružene na zemlji, kad se ruka povuče opet natrag. Crnko ga pogleda još jedan put pa se naglo stresnu. Prevali se na leđa. Sav se ukoči.

- No, hvala Bogu! — kliknu djevojka, kao da joj se svalio kamen sa srca. A gospodar vikne slugu:

- Ej, hitro amo! Bacite tu mrcinu u more!

Sljedeća stranica→