Šarko/X.

← IX. Mali Ivica

Šarko X. Sova autor: Vladimir Nazor

XI. Kamen, koji pjeva →

X. Sova

I mog je gospodara spopala duboka sjeta. Sve ono veselo i svijetlo, što bijaše donio, u sebi i na sebi, u dom, kao da trne. Sjedi ponajviše uza sestru. Oboje govore samo o prošlim tužnim događajima, a njihova lica postaju pri tome gotovo jednaka. Predveče me pušta iz kuće. Nek se sam malko prošetam. A ja idem u obližja šibljičja i šumice. Sad kišica pada; sad se magle vuku; sad opet prouji vjetrić, za koji ne znaš, da li te — nestavši ga — prožeo toplim ili mrzlim srsima. Nove vonje idu naokolo. Ja ih hvatam, slijedim. Kad mislim, da su me do nečega dovele, one se gube ispred mene; a nove me dočekuju i sile na duga naporna traženja. A ja se šuljam, i verem, i trčim — sad šutke, sad kvičeći - dok napokon i ne legnem, umoran i drhćući još uvijek nozdrvama.

*

Jedne sam večeri ležao tako pod velikim poluusahlim stablom na strmini nedaleko od doma, kojemu su na prozorima već sjale večernje svijeće, kad osjetih vonju mišjih dlaka i ptičjeg perja.

Digoh se, da odgonetam nosom, u polumraku, i tu tajnu. Verao sam se, njušeći, okolo debla, kad čuh nad sobom i srdit i porugljiv glas.

Nešto mračno i malne okruglo sjedilo na goloj grani i gledalo u me krupnim svjetlucavim očima.

- Ha, ti si to, bućoglava! U tom ti je gnjiležu, dakle, rupa, krvnice pticâ i miševâ! Digla si se da loviš, potajno, u mraku: kao lupež. Bez mnogo truda, ali izdajnički. I ja joj rekoh koješta. Ona nije odgovarala. Stojala je nepomična upirući uvijek u me svjetlucav pogled. A kad još jače navalih, ptičurina šanu:

- Ja ne vodim nikada razgovore, a pogotovo sa... psima!

- Al ću ja ovdje ostati; i vrebati na tvoj let; i probuditi lajanjem čitavu šumicu, netom se ti u nju makneš. Kao da ta prijetnja ne promaši. Do tri se puta ugasiše zrake iz njenih očiju pa se iznova spustiše, još svjetlije, na me.

- Znam te. Ti si Šarko iz Kloštra.

- Sjećaš se parka, čempresa i ptica bjegunica okolo basena.

- Znam te predobro. Još od prije.

- Kako to?

- Ja sam negda stanovala u staroj domskoj kuli, što je Onaj i u nju dirnuo...

- I tebe odanle potjerao. Zrake se utrnuše. A kad iznova zasvjetlucaše, njihov je sjaj bio tamnozelen kao pogrušana žuč.

- Al ću se i vratiti. Gradio je novo na staru A novo će se porušiti. Ostat će stari zidovi i bršljan na njima. Gdje se davno rodih, jednom ću i svršiti.

- Crknut ćeš doskora. U toj gnjiloj rupi.

- O, ne! Pamtim čak i Bijele fratre samostanske. Vidjeh prvo zidanje te »Njegove« kuće, pa ću gledati i njeno posljednje rušenje. Onda ću tek ja svršiti.

- Pa što si? I tko si ti?

- Sova. Kćerka Mraka i Tišine. Ona, koja sve pamti; i sve zna; i sve ...

- Šuti! Ti si samo noćna krvnica. Ona, koja pije ptičju krv i jede gadno mišje meso. Ptičurina ušuti. Mislio sam, da ne će više progovoriti, i htio sam otići, kad se iznova javi.

- Glupi lajavče! Ne znaš ni da si živ! Da, hranim se pticama i miševima, al sam ona, što i Njega — tvoga gospodara — pitam sanjama. Kad on stignu od nekuda amo, prepoznah odmah onoga, kome je suđeno, da od mene žive i da od mene i pogine. Svaki je čovjek u vlasti kakve životinje, a on je u mojoj. Od toga svi oni njegovi krikovi za suncem. I njemu se hoće mrak i tišina. I on čezne za nekim pticama, a mora se hraniti i gadom svakojakim. Ja sam ga prikovala za sto, da radi — da nešto traži i lovi — uz malenu svijeću, dok je svuda naokolo tama i muk... O ti jadno njuškalo, koje raspoznaješ samo vonju ljudskog znoja i ljudskih izmetina! Što ti zapravo znaš o svome gospodaru?

- Znam, da ga volim.

- Ja znam, da ga mrzim. Mrzim ga, jer je jedan od onih, koji tjeraju druge k zori i k suncu. U što on to pretvara sve one sive ptice, što mu ih šaljem? Koje on to svjetlo baca na sve one aveti, što ih obnoć vodim pod njegove prozore?«.. Mrzim ga, jer je odmetnik i čarobnjak. Njegovo je korijenje u noći, al se nagnuo preko zida pa nosi cvijeće i plodove u carstvu dana. I moju je kulu dignuo visoko k zvjezdama i k suncu. I doveo je smijeh i pjevanje ondje, gdje bi moralo biti sve tiho, gluho, svečano... Jadno njuškalo i trčkaralo, ti ni vidje ni nasluti, što se onomadne desilo. Proletjeh nad njegovim krovom, jauknuh pod njegovim prozorom; i on se obuče u crno« Al i od te svoje crne tuge htio bi izvući zraku svjetlosti«., Bez mene ne može ništa. A što mu davam, patvara. No zidovi kule već pucaju. Njegovo se tijelo naglo troši; koješta se u njemu mrači i suši. Ne zaglavim li ludo doskora, njegova je propast blizu. Ja sam je jedva razumijevao. Njezin je glas bio tako mukao i njene se oči blistale tako ružnim sjajem, da sam ipak razabirao neku prijetnju protiv gospodara. Uznemirili se. Gnjev me svlada.

- Umukni! Lajao sam nasrćući na deblo, dok je bućoglava mirno stajala na grani. Pričinjalo mi se, da biva sve krupnija: tako golema, da bi mogla napasti i jakog čovjeka, pa i kuću, kao što je naša. A njene su oči izgledale sada kao dva zelena uštapa na nebu bez zvijezda.

- Umukni! Prestani. Bio sam se tako ražestio, da i ne čuh, kako su dva dječaka dotrčala do mene.

- Pa to je Šarko!

- Ha! Kukviža! Eno je. .

- Ušla je u rupu. Gore. Ulovimo je!

- Ovog nam puta ne pobjegnu. I jedan od njih skoči drugome na leđa; uhvati se nogama i rukama za deblo. Ja sam nadalje lajao htijući im reći, nek se žure; da je ona još gore, u rupi, i da joj osjećam vonj. Od tame sam jedva mogao šta i vidjeti. Moj je nemir rastao, jer sam znao, da će od toga nešto i biti. Doskora dječak siđe noseći pticu. Imali su sa mnom posla, dok me ušutkaše i umiriše.

- Što ćemo sada s njome?

- Prodati.

- A kome? Neko su se vrijeme gotovo svađali, dok jedan reče:

- Onome u kloštru!

- Zar sada, odmah?

- Pa da. Kazat ćemo, kako ju je njegov Šarko nanjušio.

I mi pohitasmo prema domu.

*

Nađosmo ga, gdje piše uza sto, koji je bio pokrit knjigama. Kada dječaci izađoše, gospodar ostane sjedeći, a bućoglava prema njemu, s one strane stola, držeći se čvrsto pandžama za gornji rub naslona suknom odjevene stolice. Buljila je sad u Njega, sad u svijeću, od koje ju svjetlost — rekao bih — i mamila i odbijala. Stajala je sva siva i nepomična, samo se njene oči bliještale staklenim sjajem. Gospodar je šutio i gledao dugo u nju. Znao sam, da mi je mirovati i samo što tiše gledati. Pa i što bi pomoglo, kad bih ovdje, pred Njime, nastavio s tom dušmankom razgovor načet u šumici? On nas ne bi razumio. Viknuo bi mi i sada: »Ne laji! Idi!« Lice mu je bilo takovo, da sam već znao, kako joj on ne će ništa zla uraditi. A ona reče: »Ne zaglavim li doskora, njegova je propast blizu.« Čemu sam je onda nanjušio, otkrio joj rupu, i dozvao — ma i ne htijući — one dječake, i pomogao im da je ulove, i poveo ih k Njemu? Da sve to tako prođe? Ne moram li uraditi još nešto? Ono glavno? Htio sam skočiti; ščepati iznenada krvnicu; rastrgnuti je: začas, prije no gospodar i ustane: kad se vrata otvoriše, i Njegova sestra uđe. U prvi se čas gotovo prestraši; zatim se začudi.

- Zar živa?

- Živa i zdrava! — odgovori on. Vidiš, došla mi je. Baš u ovakav dan. Dok radim, pri svijeći, uz knjige.

- Al to je vjesnica nesreće, podmukla noćna zlotvorka.

- Minervina ptica! Simbol učenosti i mudrosti! Nevidljiva družica moga noćnog bdjenja i rada! — klicao je gospodar.

Djevojka je gledala nadalje i sve većim nepovjerenjem u sivu ptičurinu.

- Sjećam se tvojih stihova: »Athene noctua.« Veliš u njima, da te baš ona odbila od života: da je kriva, što ti uza stol i uz knjigu usahnula mladost. Tužiš se, da te još drži; da je i nadalje hraniš svojim najboljim sokovima; i da njezin bijes samo raste. I veliš jošte, da je moramo potjerati, utući, jer da će ona — stignemo li prekasno — postati još jača i pisati jednom nešto po tome stolu svojim okrutnim kljunom, a krvlju mozga tvoga. ... Sjećaš li se?

- Sjećam se. I vidim, da sam sve pravo kazao. Tako je sa mnom uvijek bilo. Mislio sam, da koješta izmišljavam, da »fantaziram«, a sada vidim, da sam - i ne znajući — govorio samo istinu... Pa gle: eto i nju: Athene noctua!

- I ti je ne mrziš?

- Ne. Ja je na dnu duše svoje, možda, čak i volim. Stigla je, kad je i morala doći. Sestra se uznemiri:

- Al čovječe!... Potjeraj je! Tresni njome o pod! Pusti mene. Ona pruži ruku, koju gospodar odmah prihvati.

- Ne! Bili su neko vrijeme oboje uznemireni, dok je bućoglava stajala i nadalje nepomična na naslonu stolice i buljila u gospodara. Doskora su sjedjeli gledajući šutke u pticu. Bijahu se smirili, al sam se ja meškoljio; htio sam opet pokušati da što rečem ili uradim, kad me gospodar pogleda.

- Šarku je dodijalo. Pita, da ga povedem na spavanje. I on ustade; otvori mi vrata.

- A što ću ja s ovom ovdje?

- Ugasi svijeću i otvori prozor. Sjutra uveče, dok je mrak padao i kiša sipila, čuh sovin glas, što se javljao na dnu parka, iz krošnje čempresove. Bio sam tako zlovoljan i utučen, da i ne pođoh onamo.

Sljedeća stranica→