Đuka Begović/15

← 14

Đuka Begović autor: Ivan Kozarac

16 →

Svako u selu zna kako to Đuka Begović sada živi. Ali svako je znao i to da kod jedinca Šime Begovića ne može ostati pri tomu. Pa i nije!... I opet se on promijenio. I eno - šta bî!...

Bilo to u jesen, onda, kad svanutak dana sviće u tananoj, prozirnoj rumeni, a hladna krupna rosa cakli na svakom povoru po povelim travama, dok se nisko nad zemljom i vodama puše rijetke plavičaste magle. To su bili listopadski dani. Dani mlake vedrine, tiha lahorenja povjetarca, oblačićâ što izrone samo tamo večerom pa plove nisko, uz granicu... Selom dakako sve u poslu. Branje je kukuruza... Povazdan prolaze kola za kolima krcata velikih rudih klipova. Bez ljuske su. Kome ih na njivama, odmah po uzberu. I samo ih nahitaju, uzvrh kola pa: vozide, kočijašu! A kočijaši voze lagano. Težina je u tim kukuruzima. Kola sve škripe i cijuču. I svi su veseli: i berači i kočijaši. Sve njive u sav dan, svi oni: jedna su pjesma, jedan hihotaj i smijeh. A komljenje ljuske samo šuška kroz njive ko šum vodâ u proljeće. Na putovima kočijaši puckeću bičevima i jezicima, mlađi i gundulišu...

Eno, samo tek zamnije kroz škripu i ruženje točkova čeznutljiv stih u otegnutoj i sumorno-toploj melodiji...

Na-mo-luj se, diko, na pa-pii-ru...

Onda opet uspuckaju bičevi, pronese se fićuk i javi drugi stih:

Da te vi-dim kaka si u tii-lu...

Draga, mila mlakost, toplota u jednu riječ!... Sanjanje jedno, uspavkivanje za svu čeljad sela! Svima su ti dani neizrecivo mili. A mnoga se kola još i pred birtijama ustavljaju. Kočijaši ispijaju tamo po decilitar rakije, potresaju glavom i voze dalje... Pred rastvorenim vratima avlijâ očekuju domari, starci i mlađarija, svoja kola.

- Eno ih! - čuju se povici. Svaka kola dočekuju djeca s vikom, a potrkuše pa i razjedrane cure pjesmom... Samo se istom oklizne s bađa na štaglju u zvonkom pojeku:

Lju-bi-lo se...

Ljubilo se dvoje ljubi-telja...

I onda brze ruke sve se jagme u pretovarivanju iz kola na tavane i u štagljeve, u pojatke i u ambare.

Neka ga samo što više. Smjestit će ga oni već i u sobu. Samo: neka ga!

Tako sve do sama večera. I na mjesečini još znadu nekoji, okasnjeli, istovarivati kukuruz. Istom u blijedom svjetlu zavečerja smiruje se ona veselost i hihotanje načas za stolovima, a po večerama i opet kipi i šumi sokacima uzduž i poprijeko, raspasano i nehajno... Ko široka rijeka u preljevu!...

U čič-Marka i bab-Mare bilo isto branje kukuruza. Samo Đuka fali među njima. Dva-tri dana, kako im ne dolazi. Dane i dane bio uz njih, vedar, nasmijan, razgovorljiv, a onda opet počeo omrkavati, pošutivati. I što dalje - sve gore... Konačno, eno ga, postao kakav i prije: razdražljiv i srdit ma za kakovu riječ. Prisnivao je isto... Danas mu se činilo da baba-Mara ogovara njega pred čič-Markom, sutra da mu kod jela mjere očima koliko jede, prekosutra ovo - zaksutra ono. Vidjelo mu se, njegovo prisustvo smatraju teretom iz koga ne crpe nikakovu korist, a pred njim očimice samo hine neku zauzetnost i dobru volju. Zato ojednom on, Đuka, i ne dolazi čič-Marku. Uvukao se u kuću, kao sova u duplje. U selu isto nitko njega ne vidi. Istom u sumrak vidi ga tkogod, ide s njiva ili iz šume. O ruci mu obično sjekirica, o ramenu svežanj pruća, ili snop šiblja. Opazi li da će se sresti sa čeljadetom, odmah se ugne putu i stazi i ide preko njiva i oranja upoprijeko. Dao se ukratko na lutanje i bazdalikanje... To je u njemu i opet uskopalo. Javio se stari nemir i staro nezadovoljstvo sa onim životom u kojemu je. Novac! I on! Dabome! Taj ga pače nadasve tištao. Hiljadu i dvjesta kruna on da pokloni! A komu?... Kćeri? - Ne, neće to biti njoj. Ona će se udati, a muž će joj zapandžiti taj novac ko kanjo pile. I onda - propit će, rasuti... Bude li joj muž šokac, seljak, razbacat će novac na rakiju, na fine konjske orme, iroški sersam; kupit će si srmanu haljinu, čizme što škripucaju, kožnato sjedalo u kolima i drugo... Ništa pametno s novcem neće učiniti. Takvi su već danas ljudi!... Bude li majstor kakav, pogizdat će se uz taj novac još i više. Htjet će svaki dan s općinskom gospodom piti i jesti po birtijama, nositi se kao i oni: gospodski, po sobama će porazmještati kojekakove drndolije, fine krevete, ormare i ormariće, ogledala i slike sa zlatnim okvirima. Možda će kupiti i kakova kolica, okovana i omaljana, onako nešto ko »karuce«. Bajagi, da se on majstor-čovjek ne voza po vašarima i varošima u prostim šokačkim kolima. A svijet kad ga vidi, šta će svijet?! Kazat će: »Eto, to je zet Đuke Begovića, onog belendova i budale! Dao sa kćerju hiljadarku i još dvije stotine, a ovaj se sad voza ko mali »spaija«!« Da, tako će svijet kazivati i smijati se njemu, jednom Đuki Begoviću, možda i u sam brk. A zašto se ne bi smijao? Zašto je bio tolika luda pa dao da se drugi njegovim novcem gospodi i keri!... A možda će Smilja dopasti i kojemu adrenjaku u šake, koji će mile-lale oko nje dok ne protuče i ne spiska tu hiljadarku, a onda, Smiljo, idi ludu ocu neka te hrani... Tako mislio Đuka. I gledao on već na to, kao nešto što se zbilja sutra, prekosutra ima dogoditi. Zato i je kivan na sve oko sebe. U svakom čeljadetu - misli - skriva se neprijatelj, zloba, podmuklost i nenavist. Naročito čič-Marka i baba-Mara. Onaj sa svojim onim kao bajage dobrodušnim pokimanjem glave i sklapanjem očiju, a ova sa ono pomodrelih usana, nategnutih na smijeh u toliko da se krezube čeljusti vide! Oni pogotovo mora da njemu ne misle dobro. Možda i oni računaju na tih hiljadu i dvjesta kruna. Kad bi ih samo dobila Smilja u šake, već bi oni oko nje uzlagali, naoko iz same skrbi; ona bi novac dala u njihove ruke i - razumije se - izvarali bi je ko Ciganin boga! Ali neće, ne, nikad! Neka se nitko ne veseli! Novac Đuke Begovića neće u ruke seoskih drišlja i gramzivaca. Nije Đuka pomjerene pameti! Ta, evo, već i s ovoga, evo, već i to:

- Šta ti sam imaš od toga? - pita on sebe - kraj hiljade i dvjesta kruna živiš kao čordaš ili truljo kaki! Visiš o milosti babe-Mare, njezine trpeze... Jok - tako to ne može dalje! Ti to moraš promijeniti - nalaže on sebi i sve smišlja kako će promijeniti odluku da ono novca ne bude Smilji. Dakako da tu nije trebalo duga promišljanja. U tim stvarima se Đuka snađe brzo. Eno! Skoro potom, za par dana - nedjelja je bila prije jutra i osvita, već on turio knjižicu štedionice u džep i kradom otišao preko njiva do drugoga sela. Tamo sjeo na željeznicu, pa se odvezao u varoš podignuti novac.

Pa šta!... Šta da uradi Đuka Begović, bećar po krvi i životu, kad mu šušnu banke, plave i crvene banke, u džepu, među prstima? Eno! Izišao on iz štedionice, popostao, raskoračio se, turio ruku u džep, zašuštio bankama i kao zamislio se.

- Ko salata! Upravo!

- Ko salate ih! - šaputao on sebi, očito razdragan i uradošćen šuštem banaka. Odmah u njega uskrsla i široka volja, kapa ko sama od sebe spuzla nad jedno uho i poklopila jednu obrvu, naherila se, oči uziskrile, a on sam ponarastao. Eh, Đuka!... Ta, nije on baš bambadava sin Šime Begovića, jedinak njegov, onog Šime koga poznavala sva sela od Kopanice do Vrbanje i od Gundinaca do Korođa, te koji nije propustio ni jedan veći vašar a da se na njemu ne prokeri onako od srca, istinski, i ne napije tamo do groca. Da, taj Šima je njegov ćaća, a ovaj Đuka njegov jedinak. On je, eno, s njime još za malih nogu bećarovao, eno, ko odrastao čovjek, ciktao i napijao, prosipao piće i davao forinte Ciganima kao stara iškolana raspikuća. I sve je onda još posvojio od Šime. Isti način sjedanja za trpezu, isto raskapčanje prsluka, isto natakanje čaša lijevom rukom, pa i isto ispijanje do dna. I pjesme iste njemu omiljele. Kad bi Cigani zapjevali onu glasovitu:

Ej, dok nad carem ne uzbude cara,

nad Šimunom neće bit bećara,

aj, haj, neće bit bećara...

- Šima je svagda iskapio čašu i tresnuo njome ma kuda. Bilo o pod, bilo o zid ili o peć. Đuka isto čini kod iste pjesme. I raširi se on na birtaškoj klupi, baš onako kao njegov ćaća Šima, kao onaj koji nad sobom ne priznaje gospodara. Ruke razbaci lijevo i desno, noge protegne ispod stola i raširi, cigaru turi duboko u usta i čvrsto stisne zubima, kose razbarika uvrh čela, a kapu otisne na sam zatiljak. I kad progovori koju riječ, izriče je tvrdo i brecavo, s visine, a lice mu sama oholost zastire, usne se prče. Brk opet svaki čas zavrće i podiže. Glas mijenja. Sad progovara duboko i hrapavo kao svi oni seljaci koji puno rakiju piju, sad visoko, samim grlom. Naprosto poznati ga ne možeš. Uvelike je različan od onoga Đuke u kući, na sokaku i na njivama. Onamo u njega znade biti po licu tugaljivosti ili susmješljivosti, vedrine ili mrkosti. Već prema čuvstvima u njemu. A ovako za birtaškom klupom ni zere od toga nego ga eto posve u drugom liku.

- I vi... vi... šta vi svi skupa možete, smijete, znate... Ništa! Mene vi trebate viditi. Ja radim tako, živim ovako, kerim se onako. Spaije nuštarski i vukovarski nisu za mene nitko. I okružnik, sud, žandari, općina - sve to za me baš ko i - Ciganin. Ne boji se ovaj ni od šta na svitu! Ta... ja... ja... ja je l' ja... uh!... - Sve to govori njegovo ponašanje, sve to izbija iz svake njegove kretnje. Tako se pijan Đuka izričito i hvali. Upravo tako i njegov pokojni ćaća Šima činio. Pa šta onda da taj i takav Đuka razmišlja, osjećajući kup banaka među prstima? Ne treba Đuka Begović nikakovih promišljaja uz novac. Neće se Đuka Begović zamisliti nad tim, kao Grk u praznu dućanu. Jok! On samo pusti sebe nogama. I uvijek on skoro tako... Noge ponesu kuda treba. A noge - one ga ovaj put ponijele ravno u birtiju »Velika pivara«. Došao, sjeo za stol, razmetnuo noge, raskopčao prsluk kao i svagda, kapu oturio na zatiljak, kako mu već u običaju, i daj: jedi, pij! - Navalio na jelo, kao gladna godina. Kad je to još bilo, kad je on nešto čestito pojeo. U bab-Mare jeo je nezafrigani grah, ukiselo krumpira, kiselu čorbu i onda opet papulu od graha, krumpir uslatko, taranu, i opet: Jovo nanovo!... E, a ovdje sad »paprikaš« pa kako se ne bi na njemu izdovoljio!... Kad se nasitio, razumije se s časa je načas prinosio čašu ustima, ispijao, ispijenu nehajno puštao na stol i pogledao oko sebe, po gostima. Bilo ih svakojakih! Nekakovi majstori, šta li su, građanski obučeni, s cigarama i cigaretama u zubima, s prstenjem po prstima, lancima preko prsluka. Đuka, dakako, ne može da sjedi a da ni s kim ne govori, pogotovo onda kad mu piće malko zavrti mozgom. Zato se on zakratko upustio u divan s ljudima oko sebe, sjeo k njihovu stolu i, da im se oduži za to, što se popije preuzima on na svoj račun.

- Pijmo! Ja plaćam! Šta da štedimo. Umrt je ko umrt, pa nek ide! - obrazložio on ovima, a ovi objeručke prihvatili. Neki ga među njima i poznavali po viđenju, čuli za njegov bećarski život, pa da mu se ulaskaju, hvalili njegovo neprigibanje glave ni pred čim, kao i njegovu raspojas. Njemu to osobito godilo čuti od varoških ljudi. Uživao i iznosio odmah razne zgode iz svoga bećarovanja, voljenja po selu, spomenuo i prodaju zemlje...

- Ah, pa šta će mi ko!... Ja i opet ostajem koji sam. Napio sam se, nakerio, navarao cura, naljubio žena, mnoga za me bila je bijena. Radio sam šta sam god tio. I još ću... Zemlju sam prodo, al zato još uvik moji džepovi puni novaca, ko šipak koštica - kazivao im Đuka i tuckao rukom po džepu.

Vrijeme odmicalo, čaše se često praznile, a iza svake svi oni postajali sve govorljiviji i govorljiviji. I divan među njima već i nije bio govor, nego vika, smijeh, larma, galama. Đuki je godilo društvo tih varošana. Uvijek je on rado hvatao zgodu s varošanima piti i zboriti. I dosta on već poznavao tih varoških majstora i te varoške čeljadi. A na vašaru gdjegod, kad se sastane s njima - odmah oni uzajedno idu pod mehane pa jedu i piju. Njegovi seljani dakako vide to pa po selu pripovijedaju, a to Đuka voli. A onda volio on s varošanima piti i radi toga da im pokaže kako i jedan šokac može i umije da razbacuje novac, kako se i šokac »gospodski« vladati znade.

- Nek vide, krst ih utukao, da i šolja umi razmetati se i razirošiti! - Đukina je riječ.

Nego, došla i večer. Đuka se sa svojim društvom ponapio baš pošteno. Svima se crvenila lica, kao pečeno račje meso. Majstori pronašli da treba poći kućama i uza svu protivštinu Đukinu razišli se. On ostao sam. Pa šta? Zar i on da ide kući, na selo!? Jok! Nije Đuka takovo čeljade, niti takova oca sin. Kad je on još došao u varoš, pa se samo okrenuo na peti i - natrag. Ne. Đuka to ne umije i neće. Zna on dobro da večerom istom i dolazi ono »pravo« u slavonskoj varoši. Onda se istom i počne s pićem, zabavom, lakrdijama i kerenjem. Ta eno, zar je on jedanput osvanuo u kojoj varoškoj birtiji napit ko spužva, uz Cigane i varošane! A pogotovo sad - gdje u njega tolik novac. Hiljada, i još više? Toliko nije nikada još imao u svom džepu, ne, otkad se rodio. - I sve u njemu, on sav, bio je za to da se prokeri onako pošteno, onako kako još nijedan šokac nije.

- Oću, tako ću da se prokerim, da će se spominjati u trideset sela! Crkô, ako neću! Šta mi stalo! Zemlja ošla ko ošla - pa kud ode iljada, neka ide i stotina - govorio sebi. Nije prezao pred takovom ludošću baš ni najmanje, znajući da će sve u njegovu selu uzrogoboriti na to i uzmotriti njega čudljivo, a stara njegova bećarska slava samo će se i opet podići, ojediti sve druge lole i bećare.

- Nek vide tko je Đuka! Znam ja: oni misle: ode Đukina zemlja, sad je Đuka mrtav i skrušen. Jok! Još Đuka diše, još on može prilipiti Cigi peticu na čelo. Još će oni viditi Đuke što ni od koga vidili nisu! - bančila se u njemu strašna rasipna želja i prožimala ga svega, nutkala, nagovarala.

Iz »Velike« je »pivare« otišao; jer tamo bila samo još dva-tri gosta, i ta tiha, ozbiljna. Onda je pošao ulicama, iz jedne prelazio u drugu. Lunjao je bez cilja. I svaku on zna napamet i u svakoj svaku birtiju, od najgospodskije do najprostije. Zna on i gdje svirke biva. A do ove i jest njemu. Jer, gdje bi on, Đuka Begović, pio bez svirke? Ne, to se ne da! Ne može se on bez svirke prokeriti, pa da ga lijepo objesiš. Kakovo je njemu veselje i kakovo uživanje grcati i grcati samo piće! Nije to slatko. U tomu nema ničega. A onda - to se može i u sobnom zapećku, ne treba za to birtija, a još manje varoš. Dakle, kad je već tu, e, onda mora to biti tako bećarski i neobuzdano da svako čeljade mora samo stati, zinuti, pa gledati. Najposlije, kerenje to niti nije opijanje, već samo bančenje, razuzdavanje, i razbacivanje, prosipavanje pića, razmrskavanje stakladi; to je bacanje novca ututanj.

Kod »Stare« je »pošte« Đuka otpočeo. Došao, a tamo nekakovi majstorski kalfe, majstori, varoške sluškinje i još kojetko. Viče se, galami... Nekakav stari odrpanac, kusatih brkova, svira u harmoniku i poigrava pred jednim punim stolom. Đuka sjedne u kut... Zna on tu birtiju. Tu je on s ocem Šimom često puta dolazio. Eno samo ono jedanput... Onda kad su se vraćali s mikanovačkog vašara po Bartolovu. Prodali bili dvoje junadi. I kako počeli piti pod mehanom, tako nastavili putem kroz sela... U varoši opet zašli ovamo: u »Staru poštu«. Tu su utjerali i kola u avliju. A onda - pij i tjeraj kera. Otac Šima dao naredati sedam-osam flaša s vinom na stol, a onda dohvatio ćulu i samo ih porušio na pod. Staklo uzrštilo, vino poteklo, bare cijele uokolo, a ćaća-Šima samo hladno progovara:

- No... no... ništa... ništa... to! Donesi još pet-šest tih flaša. Moram zaliti tu sobetinu. Puna je prašine, a ta škodi zdravlju. Nosi, Rezika!

A Rezika onda opet nosi... I piju oni. I Rezika s njima. Pozna ona svoje mušterije. Eno onda sjela i na krilo ocu Šimi, pa mu zavrće brk, tura prste u kosu i govori:

- Dragi moj: spaijo mali!

A otac Šima, kao da ga zlatom obasipaš. Gode mu te riječi, slatke mu ko šerbe. I oholo se podsmjehava na njih i ponosno izgovara:

- Da. Da. I jesam, spaija sam. I bolji sam od spaije. Ta ni bog sveti s neba meni ništa ne može!... - A kasno u noći otac Šima sav raskokodakan, Rezika pijana, samo što se ne valja. Kosa joj se razbarikala, pala u pletenicama niza pleća i samo tep, plete, posrće... I - drugo...

I još koječega se Đuka spominjao i pio... Rezika tetošila oko njega, iako već sva postarana. Očito je računala: sin kao i otac. Nego, Đuka se nekako poslije onog spominjanja potmurio i osumorio, pa mu nije ni do šta. Ipak je uzeo večeru, par cigara, i dozvao onog s harmonikom, dao mu dvije krune i zapovjedio da nešto posvira, a sam se zamislio. Sve mu tu bilo nekako žuhko i bljutavo: i birtašica i vino i harmonika. Cigane je on htio! Ovo harmonike njemu samo dreči uz uši, ne hvata mu srca, ne uznosi duše, ne buni krv. A ciganska egeda, ona cikne i podvikne, kad ona zajeca i na njoj struna kad neobuzdano pogudi - to je čovjek odmah drugačiji. Mijenja se u srcu i na licu. Drugim, punijim dahom, dahom zanosa i zaborava diše. Sanja i prosniva uz egedu sve dane svoga života, spominje se voljbâ svojih, razočaranja i obmana; sa njom: sa egedom - živi. I eno! Za to se u njemu diže ovo poznato čuvstvo preziranja na to harmonike, na to svijeta što uživa u njoj! I pomisao da ovi isti ne pomisle te je i on njihove bagre čovjek - odmah mu nalaže da zasvjedoči da on nema ništa zajedničko s njima! Da! Oh - s oholim pogledom u očima - eno pruža ruke, pothvaća stol, podiže ga, onda još jedan žestok otisak i - zakršilo kroz sobu. Sve je odmah prenuto. I mir je... Gleđu ga s počitanjem, ćute nadmoć, preimućstvo njegovo, Đukino, nad sobom. On, Đuka, on to vidi i, da još jače sebe istakne, zove birtašicu i hladno, tonom svoga ćaće Šime, pita:

- Šta košta?

Birtašica naračuna par kruna, a on joj dade banku od deset kruna, dodaje da se kod njega ne računa na filire i - odlazi uspravan, s kapom na zatiljku. Za njim ostaju zazinuta usta, podvici, zadivljeni pogledi. On to zna, on zna, tek tako može biti, i to mu olakšava misli, udobrovolji ga, sumor s njegova odgniva lica...

Vani na ulici gluhi mrak, noć bez zvijezda. Ulične svjetiljke žmirucavo svijetle, a korak se čuje. Njegovi opanci šukću na varoškoj stazi. Izdaleka dosluhava se nejasna glazba, ali Đukino uho odmah u njoj upoznaje glazbu ciganskih egeda. I ne misli - kuda to on ide, on samo sluša, a noga korača kao sama od sebe glazbi bliže. I eno njega najednom u starinskom šetalištu, među kestenima i lipama. Uokolo leprši lišće, šuška, šapće, a odsprijeda rivaju se po mekim stazama trakovi svjetala. Glazba je već jasnija, jača. On već vidi i birtiju, čuje jeku i kriku iz nje. I raspojas već vri u njemu. Odmahuje rukama, oveseljuje se i viče poznati: »Aj - haj!« I evo ga na pred birtijom. Na birtijska vrata ulazi kao svagda. Žestoko ih potisne da okna zazveče, a onda na onako rastvorenim stoji i ponosno baca oči po gostima. I sad, čim je žestoko potisnuo vrata i s glavom navisoko zaviknuo supijanim glasom onaj »Aj-haj!«, iz dima se podizalo dvadeset-trideset glava, što muških, što ženskih. A onda stao još čas-dva i tek kad je opazio ciganska lica u kutu sobe, odmaknuo se od vrata. Kljakav vođa ciganske družine trgovački omjeri Đuku, upozna ga, i, očito zadovoljan, priđe k njemu.

- Ej, Đuka, kako je? - Kako zdravlje? - pita.

- Ne pitaj, nego re-ži, znaš, šta j' to: reži, sunce ti cigansko! - razirošeno mu odvraća Đuka, sjeda za jedan stol, naručuje pet litara vina, sebi i svakomu Ciganu po cigaru, podnimljuje se na ruke i - čeka. Cige mažu strune kalafonijem, udešavaju gusle gramzljivom brzinom, nerazumljivo nešto poklikuju na svom jeziku, a onda - stoje. Onaj kljakavi kratko nešto reče, povuče preko egeda i već sve egede cvile, pijujuču i jecaju, klikću; strašću i sumorom ječe ujedanput; smiju se i plaču u jednom istom glasku.

Bećarac je... U Đuku hitro silazi nešto sa tom glazbom, ide mu žilama, drma mu tijelom, u poklicima prodire na usta. I omamljuje, pali njega. Ćuti: glazba egeda obgrljava i stišće kao jedra ruka raspaljene cure, poji i opaja, kao poljubljaj njen u vatri požude. Usta mu se suše; žeđa... Pije zato... pije čašu za čašom, a onda se opet podnimljuje i bulji u Cigane, u gudala, u hitre im prste na strunama. I sluša on... Cige i pjevaju...

Išla cura pa išla,

Na Bačvana naišla,

u Bačvana kožuh bački,

»mider« devojački...

I slave Đuku, podražuju... Radi toga su izazvali u njemu raspojasu rasipnost, stanje u kojem će čovjek na egedu i košulju dati svoju.

Đuka je takav, znadu Cigani, naročito Gliša. Oni mu to čitaju s lica. Zato oni i popraćuju bećarac pjesmom, upravo Đuki namijenjenom...

Kad se Đuka bećariti pođe,

sto banaka nestade i prođe,

Što je Đuki za malo talira,

kad mu Gliša sve bekrijski svira;

šta je njemu i za stotinjarku,

kad u džepu nosa iljadarku.

Ne zna Gliša da je u Đuke »iljadarka«, da on zna za to da će Đuka shvatiti te riječi kao porugu pa će izvući sav novac što ga ima da pokaže Ciganima i svima da on nije istom kakva šolja. I ne vara se Gliša. Pecnulo je to Đuku. I eno, odmah je potegao iz džepa kup banaka, trgao između njih par stotinjarki, podrmao njima uvrh glave i zavikao:

- Šta? Mislite li, Arapčadi, Đuka nema, on nije kadar svirku platit - oca vam ciganskog, a?... Reži!... Svu noć samo meni sviraj! Za svu te noć plaćam!...

Gliša i družina, čim vidješe onaj kup banaka, odmah zamrmoriše nešto o »devla... devla« i zagudiše, zarezaše slađe i mamenije. »Primašu Gliša, lukav ko Grk, sve se stopu po stopu primiče Đuki i sve tišu provodi glazbu. Konačno eno ga nad samim Đukom, eno se nad njegovo sagiba uho, eno postavio čašu uz strune, da positni glas egeda. I eno sad se povija oko Đuke i tiho, tijano, od najtišeg tiše ćuha, svira narodnu pjesmu, mutnu ko jesenje kaljave vode, tešku ko olovo, žalosnu ko umiranje...

Sićani glasovi prve strune Glišine kidaju se sa egeda kao očajni glasovi gdjegod nadaleku, gdjegod u planinama među jelama i kamenjem, plaču kao što djeca plaču mala, a oni jači, s drugih egeda, stižu ove ko plač kakve ostarjele majke...

Onda ciknu i kroz goru viknu,

al tvrd kamen odazvat se neće.

I sve se čini, sad će glazba prekinuti, stati, sad... Đuka kao izvan sebe... Za svakim glaskom njegova se potresaju ramena, pesti se grče, usne krive a tijelo nagiba egedama, bol s lica progovara. I daha ne čuješ od njega. Gliša opet sve i dalje udešava... Sve se stopu po stopu unatrag odmiče, a Đukina glava za njim... Đuka kao očaran.... Ide za strunom ko za izgubljenom srećom. Srce će mu - čini se - prestati kucati, dah će njegov zamrijeti, život se zanavijek prelomiti - odmakne li se Gliša predaleko. Zato Đuka hitro pruža ruku i ne da Gliši natrag...

- Ne id'!...

Gliša i sve jače svira, skida čašu tamo ponad kobilice, nek sve strune punim cikom cikću, a Đuka vadi banke: petice i desetice, pruža jednu Gliši, i treptavim glasom šapuće:

- Tiše... tiše... onako ko prije!...

Gliša se onda i opet stopu po stopu Đuki primiče i iznova usitnjava, a onda opet ide unatrag i pojačava glazbu, dok se i opet Đukina ne pruži ruka i u njoj banka, i dok Đuka i opet čisto ne zašapne:

- Tiše... tijanije! Majku ti... dicu ti... Cigane, Gliša...

Đuka je sav u golemom čuvstvu, što ga porodila ta silna, a tiha svirka. On i ne zna, a suza mu se krade između trepavki i nečujno se runi niza obraz. Pa šta su sve te banke, šta zemlja, kuća, kći, rodbina, cio svijet, šta sve to prama tomu golemomu čuvstvu! Za Đuku to - ko i ništa! Da, on bi zbilja i košulju dao svoju sa sebe, samo da ne stane Gliša, da ne utihnu egede!

I gosti svi naokolo pod dojmom su te tužne glazbe. I oni svi ćute, miruju, puštaju se titrajima struna iz konjskoga repa. Osvojeni su...

Noć prolazi... Blijedilo prije prve zore već povire kroz mrak... Đuka se jedva jednom naužio glazbe i pošao dalje... Otišao eno uz blatnu rijeku u zabavište. Čim stupio unutra, uzvrtjele se oko njega raspustite polugole djevojke, obojadisanih obraza, raskudrane kose, previslih grudi... Naročito kad su opazile da on plaća kavu krupnim novcem, uzjagmile se oko njega. Ljube ga, grle... a on, pijan od vina i svirke, samo se pušta... I krv mu se buni... Strast navire u žile...

- Dolje... dolje sa odićom! - zapovijeda on, raspušten ko nikad u životu, baca banke po podu, a one kupe banke i slušaju sve do jedne.

- Sviraj ti! - kriči na glasovirača, baca i njemu novac i pilji u ono nago plešuće kolo, uživa u razvratu cura...

Dolazi zora... Sunce izbija iz granice na istoku, a Đuka se zasitio cura i njihova plesa i eno ga i opet u onoj birtiji uz Cigane... Sprema se... Ide kući, na selo... Cigani moraju s njime. Naručio je i dvoja kola... Dolaze kola, sjedaju u njih, voze se, jure... sve ršti sitan kamen pod kotačima.

Đuka sjeo sam u jedna kola, a u druga smjestili se Cigani... Dolazi i njegovo selo... Eno prvih niskih kuća s bijelim odžacima!... Eno nešto čeljadi po sokaku! I eno još čeljadi izlazi. Čuju svirku...

- Šta je to? - čude se.

- Tko je? - pitaju.

- Đuka je! Goropad ga rastrgala - bekrija, juj! - govore, zakreću glavama, uzvraćaju očima i dojavljuju dalje, naprijed.

- Đuka je! - viču oni pred kućama ukućanima po avlijama.

A Đuka se samo izvalio na sjedalo, ruke razbacio lijevo i desno, kapu navukao na oči, u zubima mu cigara i ne gleđe u čeljad. Šta da gleda!

Zna on, to ih zadivljuje, zna, psuju ga, al šta za to! To će se barem pripovijedati dok god bude sela i seljana. A to je ono što on hoće.

Pred birtijom, »kod crkve«, stanu oboja kola. Đuka i Cigani udu u birtiju. Kočijaši potjeraju u dvorište. I - udri sada!... Pridošlo i nekoliko beskućnika i badavadžija pa s Đukom u bratstvo, u veselje, u piće! Konačno došle i dvije tri što su »svačije« i podigao se u birtiji rusvaj jedan... Bezum nehaja, pusta oholost, strast za uništavanjem i rasipavanjem carovala do u kasni mrak... Carovala do zadnjeg Đukina filira!...

Prije negoli je i po drugi put selo utonulo u mrak večera - Đuka je prodao i kuću i nastavio gdje je u jučeranju večer prekinuo...