Đuka Begović/16

← 15

Đuka Begović autor: Ivan Kozarac

→

Prolaze dani... Selo kao selo. Kako mijene danâ i vremena, tako i njegove. Sve po selu živi s težnjama nekakovima, bori se kako tko, napreže u ovom i onom, onemaže ovdje, pobjeđuje tamo. Tek ni u koga do smrti same sustajanja nema. Izim u Đuke, dakako. I njemu doduše prolaze dani, prolaze, idu, ali on ne osjeća njihovo prolaženje niti onoliko koliko nekad. Prolazili, ne prolazili, mijenjali se, ne mijenjali -Đuki svejedno. Đuka Begović ne slijedi selo, on ne slijedi dane, ne ravna se po njima, ne mijenja se po vremenu. Za njega kao da i nema više mijene. To on ne vidi, al u njemu je to, u njegovu biću. Na mrtvoj je točki njegov život. I kao na kraju je. Čini se barem, zapao je u jaz, zadnio do dna i sad više - ni makac. Da, on je sad sluga. Čoban je on u Andre Mijaljeva, u onoga Andre čiji je on život prezirao i ne poimao, u onoga krvopljuce kojega nigda nije trpio. Đuka se više ne miče iz sela. Nikud on iz njega. Ni u najbliži grad na vašar neće. Čini se, rekao bi, stišao se, upokojio; za svijet i ni za koga ne mari. Čini se... Rekao bi i upravo ga živa u selu nema. A nije, ne. Ipak - živ je on. Dakako, ono prije, ono je bio život od komada, od sile i snage, život u zlu, rasipanju i bećarenju, a ovo?... Ko i ništa. Kao, uistinu, da i ne živi. Onaj je život bio razmetljiv i raspojasan, razgradio je jedno kućište, otkinuo ciglu s cigle, razbacao do posljednje brazde i stope tolike njive i livade, učinio Đuku jednim bokcem i beskućnikom, čobanom. Ali baš zato to i bio - život! Još i sad njegovih je tragova! Eno! Evo ih, tih tragova, eno ih sada, na licu Đuke Begovića. Tamo se sav onaj nekadanji život ispisao. Ispisao se, duboke brazde urezao od očiju do usta i poprijeko preko čela. I onda nakrcao se sumor sâm na njega, na to lice; viri mu taj iz očiju, dršće na usni, trepće na dugoj vlasi sijede kose. Obrazi mu žuti i tamni: ko sirotani bez zdravlja i dobra. I sama su koža. Sve u svemu: to lice sa pognutim još tijelom, sa tapavim korakom, s riječima, izgovaranim na slogove - bol je jedna, bol bez olakšavanja i trzanja, bez suze i očaja. To je bol jednaka u sve dane, kad ulazi i zapada sunce, u snu i na javi. To je bol koju ne prati čuvstvo žalosti, osjećanje pregaranja, kojoj ne daje jači izražaj spoznaja i misao o njoj. U njoj je samo jedno: tupost. Da. Tupa je to bol. Rezignacija. Suvišnost...

On danjiva i noćiva vani u njivama uz čopor ovaca. Obično je sam samcat. Nit će tkogod k njemu, nit on traži koga. Nit se mije, nit se brije. I ne presvlači se. Na njemu sve kao jedna te jedna odjeća. Sav je u putnjici. Kad se sunce rodi, istjera ovce iz letava i - sa dva kuštrava psića do podneva prehada s noge na nogu za njima. Gdjegod uz živicu sprži si slaninu, ruča, na kojem izvoru uz potok ili na stanarskom bunaru napije se vode i to mu - sve. Do večera opet za ovcama ide bez misli prave i bez razgovora. Okolo čavrljaju ptice, dive se suncu i danu, miri poljsko cvijeće, zujikaju kukci, šareni lijeću leptiri - a on kao da to i nije. On samo s časa načas povlači iz svoje lule, zagriza zubima u kamiš i popljuckava preda se. To pušenje jedino osta iz onog prijašnjeg života. I za to se ne skrbi on, nego ručkarica koja mu donosi večeru iz sela, kći Andre Mijaljeva. Ona vodi brigu s njegovom plaćom, s kupovanjem duhana i drugim potrebama. A kad dođe večer, zapad okrvari, sjene se po poljima isprotežu, šuma u pozadini - crna i silna, ko golem gorostas - u drijem pane, tada ovce same od sebe kreću svomu noćištu predvođene ovnom. Ovan podrmava glavom i udalj šalje turovnu jeku zarđale klepke... Kod letava čeka ručkarica, prostire Đuki večeru, on šutke jede i pojede, zatim doji s njome ovce i - mrak je. Slazi noć... Ćuti se na svakoj travki i na svakoj busici, prodire u svaki kutić i u svaku zaklonicu. S neba se prosipa bljedilo mjesečine i strašljivo-varljive i čarne slike slika u daljinama. Ovce se stišću u kut letava, psi se kutre, s ovna ovda-onda drhtne i pojekne kratak udar mutne klepke i - mir je. Mir je, dok se otkuda ne dosluhne žamor kakav, ne javi ptica noći, ne zapoju cvrčci, ne uzbukaju bukavci na dalekom ritu, ne zasvira tambura u selu, ne popijevne sitno i glasovito u čeznuća i prosnive utonuo konjar na livadama...

Đuka Begović leži u to doba na daskama u čobanskoj kućici, zapravo kolicima na dva točka, puši, pljucka i odihava... Ne žali on niti za zemljom, niti za kućom, niti za onim životom bećarenja i kerenja, ne žali ni za čim. Nego sve do zaspiva leži i motri parčad zagasitog neba, treptaj zvijezde, čar bljedila mjesečeva kroz luknjice natrkova svoje kućice - tup kako svagda.

Nego, bog zna hoće li on u tomu završiti. Teško je to rasuditi na Đuki Begovićâ. Ne da se to. Zagonetka je on. Možda će se on i opet izmijeniti, možda već sutra, prekosutra... Možda će se i opet dati na opijanje, i bećarovanje, a pošto ne ima imetka, varat će, krast će...

Možda će...