Đuka Begović/14

← 14

Đuka Begović autor: Ivan Kozarac

15 →

Sutradan se Đuka Begović digao podosta tmuran i zamišljen. I nemiran je bio. Uzbunjivalo ga nešto...

Njih devetero-desetero ukonačili u jednom štaglju na sijenu. Na te svoje ležaje došli su kasno noću. Dotada su bili u birtiji. Pa eno šta je čovjek, šta žena! Kraj njega legla njegova rođača Ola, udana, ali nepostarana, nego još svježa i narumena snaša. I čim se spustila na sijeno, već se u njemu porodila ona obična misao, a žmarci se razišli tijelom. I bliže joj se primaknuo, posve blizu. A pokasnije i ruku poispružio i njome zagrlio Olu. Ola se nije niti pomaknula na to. I ni riječi nije rekla. Kao da spava. Pričinila se. Drugi su polijegali uzduž štaglja, a njih dvoje sami upoprijeko, pod zabat. Sijena dosta pa su upravo utonuli u njem. Nitko ih od ono čeljadi ne može ni da vidi. A ono svi oni tamo do posljednjega odmah su i pozaspali. Ko poklani.

- Olo! Čuj... - šaputao on, cjelivao joj usne i povlačio ruku njedrima.

- Ipak... ipak, šta si ti to naumio! - trzalo se podjedno u njemu. - Nekoje ti tetke ona je kći. I uvijek ste se vladali kao rodovi, a sad bi ti... Ipak - dignutu ruku nije povukao natrag. Gdje bi to jedan Đuka Begović učinio! Nije on vičan uzmaknuti, suspregnuti se, obuzdati.

- Olo! - zazvao zato i opet kroz šaptaj i nadnio se nad nju. Ona, oćutivši ga nad sobom, napustila je onu pritaju, otvorila oči i zagledala se u nj načas tobože začuđeno, a onda... - Đavole! Ti! - nasmijano šanule usne u nje. I njene ruke samo mu se povile oko vrata. Sijeno, mirisavo i suho, u tišini kasne noći samo je ušuškalo obzirno i ublažljivo, kao da mu se hoće oponašati šapat lišća, priču potočne trske, šum lahora kroz zrele usjeve ravnice. S bađa je onda i mjesečina pobjegla. Pustila se naniže, tamo u pravac potkrovlja...

Đuki to nije izlazilo iz glave. I preokrenulo ga to iz dna.

- Eto, viš, taki si ti! Poštenjar, pokajnik! Đavol si ti! I svi ste vi takovi, svi što vas je. I kakva je Ola, takva je Anka, kakva Anka - takva Seka, takva iz ovoga, takva iz onoga sela. Takva je sva vaša - naša - moja krv! Gadni ste vi - gadan sam ja!... - raspredalo se u Đukinoj pameti to jutro.

- I sinoć! - sjećao se on sinoćnjega u birtiji. Eno, kakav je to svijet tamo! Pije se to, viče, crvenim licima i mutnim plaminjavim očima prosjevava strast i žudnja. Rusvaj!... Sve kao čeka mrak... Onda će zatepati kroz jezike, zagolicat kroz meso, zasvrdliti kroza kosti, udarati o mozak ono - ono, ona luđačka bijesna čuvstvovanja, onaj razirošaj, i sve će se to rasuti po mraku i po sokaku, po kutovima i po štagljevima. I eno!... Tako se to vidjelo Đuki.

I onda - vidi on i to - te lude žene samo šute. Nijeme su da rinu od sebe. Eto, Ola... »Đavole!« - eto, to je sve što je znala progovoriti. I, ni spomenula nije srodstva, svoga muža...

- Pa i ja! - kaže si Đuka. - Znam, rod mi je, a ipak obgrljavam, grišim... Gad! - kudi on sebe. Kasnije, po zajutarku, eno, stao na sokak, zapušio kupljenu dućansku cigaretu, podbočio se i zagledao u kuće, dvorišta, gospodarske zgrade, u ljude, a ono, to od noćas ne ide iz misli... Seoski ljudi, pa oni iz Podunavlja i Posavine, žene im i djeca, usprolazili širokim sokakom lagano, lijeno... Već kao u svečan dan. Djeca uspištala na pištalice, uzvrtjela čegrtaljke i usmijala se. Plave pletene reklje s crvenim protkivom, gaće s vezovima iz vunice i svile i s jednostavnim porubom, ženski oplećci sa čipkastim i golim rukavima, svilene suknje, dereklije, skuti od šotoša u krupnom srozu, zatim oni s velikim svilenim rezom i šljokama, đerdani dukata, mlađa, ljepolika a ipak bojadisana lica ženskinja - šarala jednu veliku pomičnu sliku koja godila Đukinu oku. Drago mu dolazilo te je i on među tim svijetom koji nasmijan i u tijelu razvijen i zdrav, široke volje i raspasana života - kreće u jednom smjeru: Gospinoj crkvi. Nego se u njemu odmah i trnulo to. Morao je da misli o sinoćnjem i noćašnjem... I pitao se: zašto se ti ljudi skupili tu? Na proštenje?! Nije valjda. To nisu. To se ne vidi na njima. U kojem je od njih tvrda vjera?! Koji od njih misli samo na spas duše svoje. Ne misle li oni kako li će se sastati s poznatima i prijateljima, kako li pozabaviti i pogostiti, najesti i napiti, a samo uz put u crkvu poći i preko usana ispustiti Očenaš!? - Ta običaj je ići na proštenja, eto, zato su tu - odgovarao si Đuka. Izjasnio si to. Ali sad zašto je on tu? On nije radi jela i pila došao.

- Da zašto sam? - zapitao on sebe. - Da se pokajem?! Da se pokajem što me rodilo? Šta ja imam okajivati! Ja - pa da okajivam! Bi l' možda morao malko i proplakati i pocmizdriti? - i odmah mu se potom vidjelo ludo što se uputio s tim babama, s Tunom Ilijinim i s djecom. Činilo mu se to bolesnom slabošću, nečim što nije dostojno njega: Đuke Begovića. Podišlo ga i čuvstvo stida, nepriličnosti. Ta on, on - Đuka, hulja prvog reda, bećar da mu para nema, pa on da poklecava, oltar ljubi....? To on neće. Ne, pa da se o životu radi!...

S crkve jecala zvona, medičari i drugi majstori izvikivali svoju robu, pištalice pištale, dječurlija hihotala - on samo stao, pa stoji nekako zablenut. Ovda-onda prođe tkogod od njegovih seljana, zazove ga, a on ni riječi. Kao da ne čuje. Konačno izišla i Ola. Lice si ocrvenila, usne isto, obrve nagaravila. Dukati joj pod vratom. Stala preda nj...

- Ajd, Đuka idemo -

On je samo pogledao.

- Eto, sad ona misli da mora upravo sa mnom ići! - mislio on.

- Ajd, najprvo u crkvu, onda ćemo u bircuz. Ručak ja plaćam - mekano govorila Ola. Njemu se i to gadilo.

- Eto, ona misli mene imati kao »švalera«. Cili bi dan samo uza me pritucavala. Luda! - išlo Đuki mozgom, ali nije ništa odgovorio. Istom kad ga Ola potegnula za rukav, okosio se srdito na nju. Njoj se to dalo nažao.

- Zašto ti...

- Hm!

- Viš, a...

- Th!

- Šta sam ti skrivila? Lipo ti! Najprvo oko mene, zaludiš, a sad rivaš. Ti...

Nije joj dao dalje. S tih riječi u njemu uskipjelo. - Bež' od mene, jer...! - protisnuo on kroz zube i zamahnuo rukom. Ola preplašena i žalosna uzmaknula i zaputila se sokakom. Možda se to nje i nije toliko dojmilo koliko je pokazivala, ali svakako joj je bilo žao ovakova bećara kakav je Đuka. Možda je već smaštala bila kako će se oni kradom sastajati u kojem kutu gumna, na sijenu kakova štaglja, kako će se izgovarati pred mužem za satove što ih bude provađala sa Đukom. Možda je već i na to računala kako bi se dalo muža zaslijepiti kojom čarolijom da nigda ne progleda njezina preljuba. A sad - eto. Dogodi se njoj, Oli, što se često po tim selima ravnice događa. Prvi dan prvoga preljuba i - Đuka je samo otisnuo. Đuka je to bez premišljaja učinio. Došla mu mrska... Šta ga sjeća na ono što je učinio? Zar je on baš tako htio! Zar nije i ona tu kriva!

- Tako je došlo. Bilo pa nije... Zašto se nije otela nego samo »đavole!«, a ruke već oko vrata! - opravdavao on sebe, palio drugu dućansku cigaretu i pljuckao po erlavim daskama mostića pred sobom. - Gore kroz modrinu vozikali se bijeli oblačić, duguljasti i prozirni. Kao da su fino velo kakovo.

Sokakom se pronosio miris pržene masti, čula se zavijanja po avlijama i tuckali kojekakovi željezni predmeti. Đerme isto nisu mirovale. Škripale su uzamance, pa i po dvije po tri skupa. U pozadini mnogih avlija žarile se vatre, dimilo se, i čeljad mnoga tamo uzvikivala i grohotala. To se tamo peku prasci na ražnjevima. Od crkve dosluhavao se čegrtaj i pišt dječurlije, i žamor i šum sličan grgolju brzih voda. Đuki sve to smetalo, sve ga razdraživalo. Preko puta od njega na avlijska vrata izronila neka reduša potpregnuta do koljena, s obrašnjenom maramom na glavi, zasukanih rukava s masnim otarkom umjesto pregače, pa uzvikala: »Ivka, ej Ivka... Pečeno je!« - Očito, to je išlo koju komšinicu koja u krušnu peć one reduše dala svoje tijesto. I to je Đuku ljutilo. Poslije naišao otrcan guslar-slijepac, s debelim crvenim usnama, masnom bradom i sav poguren pod punom torbom, a o ruci musave djevojčice s vlatom sijena u razbrkanim kosama. Pred Đukom pustio kroz gusle - ovčjom kožom opšivene - jednu mutnu i nisku, možda i najnižu notu i zabugario: »Udi-je-li, bra-te draa-gi...« Đuka se samo namrknuo.

- Gle ga - taj bi se pobratio! - mislio. - Bež'! - reko mu s one šokačke ponosne visine. - Ne drombuljaj tu, drombuljane!... - Okrenuo onda i lice od guslara, a iz džepa povukao i treću cigaretu.

Dosadilo mu... Omrzlo. Cio je bio protivan tomu proštenju. Iščuditi se nije mogao odluci koja ga dovela u otu Ilaču. Smalaksalost, malodušnost!... On sebe eto svrstao u isti red s babama, s jadnim Tunom Ilijinim i drugom čeljadi što okajiva svoj život! I pristao među njih ko deveti u plug.

- I ti, još živiš! - kazivao sebi. - Još je život pred tobom. Nemaš ti šta okajivat, ludo. Okajivaju oni koji će sutra u groblje, a šta 'š ti tu! Zar će se sud brigati za tvoje molitve! Molio ti ne molio: sud radi. Eno oglasa na općini, eno ga i na tvom duvaru. Čitaj! A onda, šta se briga bog za tvoju muntu, što li Gospa Ilačka, beno tulumasta!...

Tako se bunilo u njemu. I nije dugo baš... Ta nije se on dao sam pred sobom sramotiti! Ne bi on to ni za sav svijet, a kamoli za to jedno proštenje!... I eno!... Kad je sunce u sutonu probilo kroz natkriveno bađe prazna njegova štaglja i kroz daske baštenoga plota krvavim zrakama ispresijecalo upoprijek dvorišta otegnute sjene kuće, kolnice, đerma i svinjca, a po sokaku se uzvikale reduše dozivljući guske i patke - Đuka je zašao u svoju kuću. Ostavio je Ilaču, svoje suseljane, Olu, proštenje, pokajanje, sve, pa dojurio što željeznicom što nogom, ozbiljan kao nikad. I odmah je odlučno uzradio na prodaji zemlje da se oslobodi duga i dražbe.

- Prodat! - govorilo kroz svaku njegovu misao. Komu? To se nije pitao. Ta deset, dvadeset njih javit će se u čas čim samo lane riječ o prodaji.

Zbilja. Već sutradan bio u varoši ugovor dogotovljen, dugovi isplaćeni i Đuka dobio povrh jednu hiljadu i dvjesta kruna u gotovom novcu. I kuća mu ostala. Konje, kola i drugo gospodarsko oruđe također je prodao. Novac odmah uložio u banku u misli e će tih hiljadu i dvjesta kruna biti Smilji o udaji. Odmah mu i olakšalo. Izvedrio se. Tjeskoba i nezadovoljstvo iščezlo s njegova lica, stas mu se poispravio, izražaj oveselio, usne se podsmijevale. Raditi da je i htio nije sebi imao šta. Stoga je svaki dan od uranka boravio kod čič-Marka i bab-Mare, poslovao im štoto, jeo u njih i razgovarao do kasno u noć. Svi mu razgovori bili tihi, bez rogobora i podvika. I govorio je ma o čemu, ma šta, pretresao sitne seoske stvari i smišljao doskočice kroz cijeli dan. I svaku skoro večer je uz to prosjedio. Pošto bi on to nekad!... O sebi nije govorio, o raspu svog imetka isto ne. Izgledalo je kao da se i za Smilju brine.