ki šareni komadić od polupana tanjura. Djetetu se pričini, da su ga zatekli u krivnji; stade drhtati.
- Ne! Ne! - govorio je čovjek, koji je tražio dugme. Opipa svoje džepove, ali novaca nije kod sebe imao. Nađe komad hljeba, jer je na svojim dugim hodanjima nosio uvijek štogod sa sobom. Dade ga djetetu i reče:
- Ne boj se. Ne plači.
Kad izađe iz kućice, stane ispred vratiju i prvi se put zamisli u nešto novo.
VIII.
I čovjek, koji je tražio dugme, poče da ide od kuće u kuću.
Neki su ga primali i puštali, da ulazi u sobe i da obilazi ljude, žaleći čovjeka još mlada, koji ne bijaše nikome zla učinio. A drugi su pak zbijali s njime šale. Donosili preda nj čitave hrpe dugmeta i motrili, kako ih on pregledava. Vodili ga navlaš u tamne podrume, na tavane, gdje su na osamljenoj gredi stajala dugmeta. Neki ga šaljivdžija čak natjera, da se popne na krov i da izvuče dugme iz dimnjaka. Pokazivahu mu dugmeta siva i malena, slična onom njegovu, ali ga ne mogahu prevariti. Samo bi opipnuo dugme i rekao:
- Nije!
Znao je, da ga žale ili da mu se rugaju, ali on se nije ljutio. On je sada sa zanimanjem gledao po onim sobama: u one ormare pa i u one ljude. Ču-
