Čovjek koji izgubi dugme/I.

← Sadržaj

Čovjek koji izgubi dugme autor: Vladimir Nazor

II. →

I.

I otac nam je jedne večeri pričao, gledajući ponajviše u me:

»Bio jednom neki čovjek, koji je gledao uvijek u nebo.

Gledao je u nebo već ujutro rano, stojeći uz prozorčić svoje sobice. Gledao je i govorio:

- Pozdravljam te, Zoro jutarnja, seko naša ranoranka! Pozdrav ti i hvala! Ti svanjuješ svima, ali nikoga ne razveseljuješ kao mene. Drugi gledaju u ono malo svjetlosti, što je liješ i na ovu našu zemlju, punu sjenâ i tame; a ja gledam u rijeke svijetla, što ga razliievaš putovima, kojima će sunce proći. Vidim vrtove sa zlatnim stablima i bisernim plotovima, iz kojih izlaziš na istoku. Osjećam svu radost tvoje vječne mladosti. Gledam u te i ne mogu nikako da se nagledam. Jer ti otvaraš svaki dan jedna nova vrata i pokazuješ mi nove krasote.

I onaj je čovjek hodao prijepodne po polju gledajući samo u nebo. Gledao je i govorio:

- Oblaci! Oblaci! Jedni bijeli, lagani; drugi sivi, teški. Što vi sve ne gradite i ne razgrađujete na poljanama nebeskim! Koje vi sve putove ne znate! Grade i razgrađuju nešto i ljudi na zemlji, ali uz kakvu muku i uz kakvi napor! A sve, što oni grade, glomazno je i teško. Jadna, smiješna slika onoga, što vi začas napravite, začas porušite, da stvorite nove, još ljepše oblike.

Gledao je u sunce, kad je ono sjalo na vrhu neba. Gledao je i govorio:

- Drugi ljudi i ne dižu oči k tebi. Obaraju pogled u zemlju. Vele, da ih oslijepljuješ. Ne će ili ne znaju gledati u te. A ja vidim tvoje dvore od zlata i tvoje ljude velike, dobre i slavne, pa ne marim za sve ono, što se zbiva na zemlji.

Hodao je predveče po stazama gorskim niz brijeg riieke, pa od ušća njezina do svoje kućice, i gledao uvijek u nebo. Gledao je i govorio:

- Ja volim suton. Predvečernje vatre u oblacima. I prve zvijezde, što niču na vedrini. I mjesec, koji ističe. Kako je ondje gore sve krasno, veliko, vječno; a kako je tu dolje sve ružno, sitno i prolazno. Koliko života i koje bogatstvo na nebu; a koliko mrtvila i koje siromaštvo na zemlji! Nebesa su prenatrpana čudesima, a zemlja je pusta. O zvijezde! O mjeseče! O planeti!

I on je išao po zemlji, gledajući uvijek u nebo. Spotaknuo bi se o kamen, propao katkada u jamu, srušio se gotovo u ponor, al u zemlju ne bi ni onda pogledao. I ne bi se ni potužio, jer ona nije vrijedna ni da se na nju ljutiš. U ljude je jedva gledao; nije ih ni volio ni prezirao. Od braće se tuđio. Sa starim ocem i s majkom govorio samo onoliko, koliko je baš trebalo. Svoje je poslove zanemarivao. Hranio se svakako. Odijelo je na njemu bilo kukavno.

Sljedeća stranica→