Hranio se svakako. Odijelo je na njemu bilo kukavno.
II.
Al on je bio sretan.
- Taj je čovjek luđak, - govorili su jedni.
- Neki je mudrac ili pjesnik, - kazivali su drugi.
On nije slušao; nije mario zato.
Hodao je mnogo, tražeći proplanke i vrhunce, otkuda se nebo najbolje vidi, i obikao se držati uvijek rukom gornje dugme na haljetku. S rukom na prsima bilo mu je nekako lakše i hodati i gledati. Kad se najviše divio, on je najčvršće stiskao i najviše okretao palcem i kažiprstom ono puce, pa konac poče polagano popuštati.
I dogodi se jedne večeri, da čovjek vidje, e mu je dugme negdje ispalo. Dade sašiti novo; ali zora onog pramaljetnog dana pričini mu se siva, oblaci bez ikakva oblika, sunce obična kugla od plamena, u koju se ne da gledati, zvijezde hladne i daleke, mjesec nalik na srebrnu pustinju.
Čovjek izmijeni dugme.
Ali je sada bilo još gore.
Nije štedio dugmeta. Kupi koštanih i kovinskih, gospodskih i siromaških, ali sve badava. On se ražalosti; otuđi se još više od sviju. Osjeti, da će mu život postati nešto jadno i pusto, mnogo gore od smrti. Zatvorit će se nebo i pred njegovim očima; i on će biti nevoljniji od drugih ljudi, jer oni i
