te! Grade i razgrađuju nešto i ljudi na zemlji, ali uz kakvu muku i uz kakvi napor! A sve, što oni grade, glomazno je i teško. Jadna, smiješna slika onoga, što vi začas napravite, začas porušite, da stvorite nove, još ljepše oblike.
Gledao je u sunce, kad je ono sjalo na vrhu neba. Gledao je i govorio:
- Drugi ljudi i ne dižu oči k tebi. Obaraju pogled u zemlju. Vele, da ih oslijepljuješ. Ne će ili ne znaju gledati u te. A ja vidim tvoje dvore od zlata i tvoje ljude velike, dobre i slavne, pa ne marim za sve ono, što se zbiva na zemlji.
Hodao je predveče po stazama gorskim niz brijeg riieke, pa od ušća njezina do svoje kućice, i gledao uvijek u nebo. Gledao je i govorio:
- Ja volim suton. Predvečernje vatre u oblacima. I prve zvijezde, što niču na vedrini. I mjesec, koji ističe. Kako je ondje gore sve krasno, veliko, vječno; a kako je tu dolje sve ružno, sitno i prolazno. Koliko života i koje bogatstvo na nebu; a koliko mrtvila i koje siromaštvo na zemlji! Nebesa su prenatrpana čudesima, a zemlja je pusta. O zvijezde! O mjeseče! O planeti!
I on je išao po zemlji, gledajući uvijek u nebo. Spotaknuo bi se o kamen, propao katkada u jamu, srušio se gotovo u ponor, al u zemlju ne bi ni onda pogledao. I ne bi se ni potužio, jer ona nije vrijedna ni da se na nju ljutiš. U ljude je jedva gledao; nije ih ni volio ni prezirao. Od braće se tuđio. Sa starim ocem i s majkom govorio samo onoliko, koliko je baš trebalo. Svoje je poslove zanemarivao.
