"Ecce homo!"/VII.

← VI.

"Ecce homo!", VII. autor: Janko Polić Kamov

VII.

"U čemu bijaše dobro?" – mišljaše, "nitko ne ide u propast; a ja vidim i osjećam da je moj život nepojmljiv bez Mice. Nepojmljiv! A zašto mi onda ona otima – nju? Zašto?"

Došavši do toga pitanja uvidi odmah da to prestaje biti pitanje i nikako ne može ostati pitanje. Odgovor je bio u samom tečaju njegovih misli koje su to pitanje postavile. I odmah je uvidio da se je borba vodila oko njega samoga. Mica je tu bila kao jedno s njim, a majka se je borila za – njega. On je njoj bio život, Mica smrt – a Mica njemu život i majci smrt! On je dakle bio majci život i postajaše smrt!

"Moja je majka mrtva" – prošapta onim dubokim šaptom koji je šumio kroz grudi, grlo, usta i uši. "Moja je majka mrtva" – prošapta na pragu svojega života, pravoga, velebnoga života. Izašao kao pobjednik, što je preko mrtvoga heroja iznio svoju pobjedu. I u ovome momentu, kad je počitanje drhtalo nad umrlim i živim, u momentu uspomena i nada, u zadnjem spoju prošlosti i budućnosti, u mirnoj formuli vječitog bitka - bijahu suze; suze što ukazivahu lice, osjećaje i prirodu – suze ogromne, pijane, histerične.

Mijo je ridao.