"Ecce homo!"/VI.

← V.

"Ecce homo!", VI. autor: Janko Polić Kamov

VII. →

VI.

Majka ih je vidjela. Da se je Mijo dospio okrenuti, da je on uopće znao da ih ona gleda onim istim prezirnim ogorčenjem, pri kojem joj je vazda nos izgledao tanji, veći i iskrivljeniji, možda ne bi bio tako bliz Micinome dahu. Ali pred njim bijaše sunce, zaduvena svježina i posljednje zelenilo. Njezine se nasmješljive oči bacakahu pogledima, obijesnim. Ona ih sustavljaše na profilu svoga ljubavnika kao ptica, što zasjeda granu, iskoprca se na njoj, pijucne i odleti. Išli su bez stisaka i bez cjelova; išli su kao jutarnji ljubavnici, zaljubljeni u petice svojih cipela, čavrljanje i šaputanje zavidnika.

Pa kad je Mijo došao na objed, prvo što je čuo (a majka je i više toga rekla) bila je majčina rečenica, duboko promišljena i izvrsno naperena:

– Fina roba! Vidjela sam je danas s tobom, a pred nekoliko vremena s jednim drugim.

I sad odmah, bez ikakvog premišljanja, Mijo je razumio da to nije istina. Da mu je to rekao tko drugi, bio bi možda posumnjao; ali saslušav to od majke, bijaše mu jasno da ne može biti istina. Majka je dakle slagala – i to mu se pričini sasma prirodnim. Zato je samo slegnuo ramenima i rekao: "Pa?" – a onda, sutra, prošao i opet.

On nije znao da izaziva, makar je pošao samo da izazove. Išao je sasma uz Micu, govorio intimnije i smiješak, što mu je pritom titrao na usnama, osjećaše da je usiljen i neprirodan, ali ga nikako suspreći nije mogao.

Vrativši se kući dobro je čuo sve; on je i došao više zarad toga da čuje majku, negoli rad objeda. I kako je dosad dolazio mašinalno ne gledajući majke i ne razbirući njezinih pitanja, tako je danas došao navlastice pomnjivo joj motreći lice i prosuđujući svaku riječ.

On nije nikad kasnije mogao opredijeliti ondašnji izraz njezina lica, ali ga je vazda gledao. A tako je bilo i s njezinim razlaganjem. Ona je sve znala! Ta njegova Mica! Fina roba! Pitati valja samo gospođu N. I sve druge!... On je protuslovio porugljivo, i ona je govorila porugljivo. Ali oni su rasli u izrazima, akcentima i činjenicama. Kroz taj dijalog pogledavahu se naizmjence: blijesak očiju iskazivaše slavodobitno zadovoljstvo. Jer oni gledahu naizmjence samo svoje lice. Pa u tom porastu riječi, fakta i naglaska ispolji se jedno:

– Djevojčura...

Sva zloba, zavist, muka i prezir, što se prikrivaše slavodobićem najedamput provali.

– Nakazo...

I oni se rastadoše. Mijo je reagirao i rekao: "Nakazo". Ova je riječ sama po sebi spuzla s njegovih usana i on je nije ni mario zadržati. U nabujalosti osjećaja mogao je biti nepravedan; ali on i kasnije morade priznati da je ona riječ sasma dobro i točno izražavala ustuk na onu: "Djevojčura". Rasuđujući ponašanje vlastito priznade i opet da je bilo bez prigovora. On je opazio na svoju veliku radost da je majka zablatila sjenu očevu koja je dotada bila sveta, i isto tako izustila sada riječ koja dosada nije imala pristupa u njihovu kuću. I sravniv ovo dvoje postane mu jasno: ona je slagala. To je dokazano! Slagala je bila preko oca da mu otuđi Micu; slagala i preko nje da mu i opet otuđi – nju. I postane mu očito i razumljivo da se je cijela ova borba od tjedan dana vodila oko nje, mirne i nasmiješljive Mice: jedan je branio, drugi napadao. Protivnik je upotrebio sva sredstva i onda ispustio posljednje – a on, Mijo, reagirao i – održao pobjedu. Jer Mica bijaše njegova – on se raskrstio s majkom.

Sljedeća stranica→