Zapisnik s 25. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
| < Zapisnik s 24. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika | Zapisnik s 25. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika |
Zapisnik s 26. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika > |
|
Rasprava o Prijedlogu Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika; Provedba mjera Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova. Dana 18. svibnja 2010. |
VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA
Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 18. svibnja 2010. na svojoj dvadesetpetoj sjednici.
Dnevni red bio je:
1. Rasprava o Prijedlogu Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika
2. Provedba mjera Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova
2006. – 2010.
3. Razno.
Na početku sjednice predsjednik Vijeća obavijestio je članove da je prva točka dnevnoga reda dvadeset i pete sjednice trebala biti Rasprava o ujednačivanju pisanja stranih zemljopisnih imena, ali je početkom prošloga tjedna stigla molba iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa da se Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika hitno očituje o Prijedlogu Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika koji je u saborsku proceduru krajem travnja uputio predlagatelj, saborski zastupnik Dragutin Lesar.
Istaknuo je da predloženi Zakon propisuje kada treba rabiti hrvatski jezik, a ništa ne kazuje o tome kakav taj hrvatski jezik treba biti. To dakle nije ono što se u nas obično podrazumijeva pod “zakonom o hrvatskom jeziku“. Ne radi se ni o kakvom propisivanju jezika koji se smatra ispravnim niti o standardima jezične kulture, o čem smo se u ovom Vijeću lako složili da ne treba donositi zakon, nego o tome da se u Hrvatskoj svi javni i službeni poslovi moraju obavljati i na hrvatskom jeziku, a ako je potrebno ili poželjno da tih jezika bude više, hrvatska se verzija ima smatrati izvornom i autentičnom. To se u ovom prijedlogu zakona ne traži radi njegovanja tradicionalnih vrijednosti i čuvanja nacionalnoga identiteta, nego zbog radničkih prava kako bi se spriječilo da se komunikacija i poslovanje u Hrvatskoj odvija na jeziku koji hrvatski radnici i zaposlenici ne razumiju. Time se oni stavljaju u neravnopravan položaj i u svojoj vlastitoj zemlji postaju kao „gastarbajteri“. Ne razumiju što se oko njih dešava i što njihovi nadređeni o njima govore, ne razumiju odluke koje se o njima donose i spise koji im se ispostavljaju i uručuju. A upravo takve tendencije se u posljednje vrijeme očituju u Hrvatskoj. Strani ulagači osnivaju poduzeća i u njima sve poslove vode samo na svojem jeziku. Od svojih zaposlenika traže da i između sebe komuniciraju na stranom jeziku, pa im čak i zabranjuju da u radnom vremenu govore hrvatski. To je, dakako, potpuno neprihvatljivo i zahtijeva zakonsku regulativu koja će pomoći da se to suzbija. Stoga predsjednik misli da Prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika koji je ušao u saborsku proceduru treba poduprijeti.
U diskusiji je prva govorila dr. Dunja Brozović Rončević. Rekla je da je u travnju ove godine na poziv predlagatelja ovoga Zakona, zastupnika Dragutina Lesara već sudjelovala u javnoj raspravi organiziranoj u Hrvatskome saboru. Nakon te rasprave inicijalni je prijedlog Zakona donekle izmijenjen i poslan u službenu saborsku proceduru. Istaknula je da ovaj prijedlog Zakona ne treba miješati s prijašnjim prijedlogom Zakona o jeziku, u prvome redu onim koji je Saboru 1995. g. uputio zastupnik Vice Vukojević. Protiv toga prijedloga i sličnih inicijativa i sama se višekratno javno očitovala. Ovaj se Prijedlog Zakona temelji na ustavnoj odredbi o hrvatskome jeziku i latiničnome pismu kao službenima u Republici Hrvatskoj (članak 12. Ustava RH). Međutim, ni ta temeljna ustavna odredba o hrvatskome jeziku, ni pojedine odredbe o uporabi hrvatskoga jezika u zakonima o osnovnome i srednjem školstvu, zakonu o trgovačkim društvima, zakonu o parničnom postupku i dr., ne predviđaju nikakve mjere za provedbu temeljne ustavne odredbe o jeziku niti predviđaju sankcije za one koji te odredbe ne poštuju. I upravo je stoga ovaj zakon potreban kako bi pružio podlogu za reguliranje uporabe hrvatskoga standardnog jezika u javnoj i poslovnoj komunikaciji u Republici Hrvatskoj i time omogućio njezinim državljanima da se u vlastitoj državi ne osjećaju kao stranci.
Takav je stav dobio potporu od velike većine članova Vijeća, o njem su se izričito očitovali prof. Turk, prof. Tafra, prof. Mamić, prof. Kolenić, prof. Zoričić i prof. Pavličević-Franić. Pridružio mu se i profesor Mislav Ježić i pri tome razjasnio mnoge tančine svojih prosudaba. Prema takvu je mišljenju bio suzdržan dr. Mirko Peti. On je izrazio mišljenje da taj Prijedlog zakonski regulira stvari koje su u nas već uređene, a mnoge i samorazumljive. Smatra to nepotrebnim i zato je protiv Prijedloga. Prigovorio je i formulacijama, koje su mu na mnogo mjesta nerazumljive, a i pojmovi nisu dovoljno strogo određeni. Profesor Joško Božanić izrazio je bojazan od prekomjerne regulacije, što izvršnim instancijama omogućuje samovoljne ocjene i etiketiranja. Vijeće je glasovanjem zaključilo da Prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika treba poduprijeti. Za taj zaključak glasovali su svi članovi Vijeća, samo je dr. Mirko Peti bio suzdržan. Nakon toga glasovanja detaljno se raspravljalo o tekstu Prijedloga Zakona pa su stavljane primjedbe i predložene neke izmjene.
U drugoj točki dnevnoga reda Vijeće je utvrdilo da jest primilo poziv da se očituje o provedbi mjera Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova 2006.–2010. S obzirom na to da Vijeće nikada nije primilo odluku u kojoj je propisano da je ono određeno za nositelja te Nacionalne politike, niti su mu dostavljeni ikakvi radni materijali, Vijeće se o tom pitanju nije ni moglo očitovati.
Pod točkom Razno nije bilo predmeta.