Zagorko i Divjak
| Zagorko i Divjak autor: Ivan Bunić Vučić |
Zagorko:
Davori, Divjače, što si se zareko
ter bježiš, lud mlače, od vila daleko.
Svaki ti od druga svoju vil dragu ima,
samo s' ti sred luga u lovu sa psima
Divjak:
Lovac se ja rodih, lovac ću umrijeti,
u lovu dni vodih i zimi i ljeti.
Ćud moja obljubi samo ove zabave,
a grdi i grubi vil vami gizdave.
Zagorko:
U lovu a ti stoj, nu s drugom ljubljenom,
trudnu ti ka će znoj otirat koprenom.
Koju ćeš podražu željeti moć drugu
izmjenu: i stražu, i dragu i slugu?
Divjak:
Bolje se služiti negli bit zlo služen,
bolje je sam živiti negli zlo sadružen.
Mrzim ih ko napas, nijedna mi nije mila,
draži mi je stražnik pas negoli sto vila.
Zagorko:
Velika je to nesvijes i ludos očita
ka t' rađa taku bijes i tebe mahnita.
Na put se upravi, ne srni najpreče;
ah, tko te zatravi, tko li te ureče?
Ah, što te smami, vaj, zaludi i uze,
u vilah nije zmaj, u vilah nije guse.
Žena je stvorena, vjeruj mi, druže moj,
da nam je odmjena i pomoć i pokoj.
Kad Višnji sva stvori, prve dni od vijeka
naredi da dvori svaki stvor čovjeka.
Nu ne bi mu obično kad pomno sve zgleda,
er ništa prilično on sebi ne ugleda.
Tijem u svoj raskoši njemu se činjaše
da je sred pustoši bez družbe najdraže.
Nu tada samiri sve želje u sebi
kad drugu zamiri, lijepi dar od nebi,
u koje pozoru podraže i slađe
neg svemu u stvoru uza se iznađe.
A sada odveće na tvoje viđen'je
tebi je mrzeće toj lijepo stvoren'je,
ter puštaš, luđače, s ludosti tvojome
za divjač, Divjače, sve vile pitome.
Divjak:
Kô živjeh dosle sam, na hrbat neću bat
ni stavit pod jaram me grlo i moj vrat.
Zagorko:
Kô mladoj travici i miloj zeleni
drazi su daždici, draga je ona meni.
Ja kroz nje razblude, dan i noć ke želim,
pokojim me trude, mu mlados veselim.
<poem>
Divjak:
Meni lov omili, pas i hrt, luk i stril,
nijesam drag ja vili, nije draga meni vil.
Ti vile tej slidi! Pustoš mi jes draga,
gdi se vil ne vidi, gdi vile nije traga.
Zagorko:
U prvi ludi vijek, kad mlad svijet divjaše,
svaka zvijer i čovjek sami se skitaše,
nu ko svijet objači i dođe na znan'je,
ostaše divjači da pase iman'je.
Tere se skupiše družina vesela
ki sebi zgradiše gradove i sela.
Svak obstrije sebi dvor i obra susjede,
tuj posta razgovor i lijepe besjede,
tuj pjesan zače se, zavrže kolo se,
tad se plav odveže, tada trg našo se;
tad uzdu konj primi, a jaram vô na vrat,
ki ljudim divjimi čini se dotle brat.
Po ljudckoj hitrini od tad se nahodi
sve ruka što čini i narav što plodi;
tad nauk izvrstan bi kô ćeš imati
sebe, a pak kućni stan, pak druzijeh vladati.
Tada se odijeli što je kripos, što je zloba,
tada se razdijeli ljudcki vijek u doba.
Godišta je tad bitje na dijele raznijeto:
u zimu, prolitje, u jesen i ljeto.
Crkva se tad zgradi za slavu Višnjemu,
u koj se ne radi u vijeku divjemu.
A ti si sada rad raspršat neredno
ljudcki trag koji sklad poskupi ujedno,
čijem bježiš družinu pastira i vila,
a išteš pustinu, sama t' je ka mila.
Svom voljom svak živi, ugodan jes meni
ovi vijek, ne divji, negli vijek zlaćeni.
Ko je s grcijem ustima, grko mu je najslađe,
a ko svijes ne ima, nije čudo da zađe.
Divjačnom Divjaku divje su i želje,
neće piću on svaku, divjačno neg zel'je.
Nu divjoj vijek kozi ne vežu rog, druže,
razborni razlozi, neg konop i uže.
Razokoj pameti u svojoj svevolji
razoci svi svjeti čine se najbolji.
Tim, lovče razumni, pameti sred tvoje
što ti se bolje mni od ovo od dvoje?
Ali ti tražiti vepra ali medvjeda,
ali ti grliti vil slađu od meda?
Divjak:
Ti vile tej grli, puste im namjere,
moj stupaj da hrli na zvijeri potjere.
<poem>
Zagorko:
<poem>
Ne ima prem posla ko stado broji vuku,
a pere ko osla, gubi trud i muku.
Da ali ljepše je goru i lug obhodit,
al s vilam drazime tanačce izvodit?
Divjak:
Divjačna gora i lug zvjeren'je ka goji,
i lovni pas, moj drug, tanci su svi moji.
Zagorko:
Za osla nije sedlo, neg ošlji samari,
tko hoće sebi zlo, za dobro ne mari.
Da ali je draže umrit ubjenu od vuka,
al blago liječen bit snježanijeh od ruka?
Divjak:
Bolje je ubjena da t' nađu u gori,
nesvijesna neg žena da te vas vijek mori.
Zagorko:
Zvijer taku nije vila rodila ni pastijer,
neg te je rodila planinska koja zvijer.
Tijem, zvijeri, pođ' zvijerim, sred hridi boravi,
a sdrazijem pastijerim lijepe vil ostavi.
Ili bez razbora s tom tvojom ćudinom
živi sred obora s ostalom živinom.
|
Ovo je djelo u javnome vlasništvu svugdje u svijetu jer autorska prava istječu nakon 100 godina od autorove smrti. |