Začuđeni svatovi/X.
| ← IX. | Začuđeni svatovi X. autor: Eugen Kumičić |
XI. → |
X. uredi
Pozlaćeni križ na crkvenom krovu, stari bršljan napolak porušenih zidina, što pašu Lučici, svi prozori mornarskih kuća na istočnoj strani gradića, sve se već sjaji i kupa u rumenoj sunčevoj svjetlosti. Sunce je planulo sjajno i veličanstveno iza modroga Velebita. Vesela je nedjelja. Iz dimnjaka se lijeno diže sivi dim, pa se povlači pocrnjenim krovovima, te se gubi i rasplinjuje u čistom i prozirnom jutarnjem zraku. Tiha Lučica probudila se već iz slatka sna. Na niskim ognjištima kipi već voda u lončičima za kavu; mornarske kćeri umivaju si pred kućama svježa lica i oble lakte; starci gledajući u prozore; mole jutarnju molitvu i opipavaju si brade, da se osvjedoče, jesu li se čisto i glatko obrijali, a mladi mornari trgaju najljepše kite sestrina bosiljka, kojima će izmamiti stidan osmijeh na rumene usne svojih ljuba, kad im zadjenu te kite na cvatuće grudi.
Zvonar Franina tetura uskim, pomno pometenim gradskim uličicama, idući iz svoje kuće u zvonik, da pozove pobožni puk k prvoj sv. misi. Starac kašljuca, trpa šiljasti nos samljevenim duhanom, kiha i sam si nazdravlja: Zdravo, Frane! Ljudi, koji ga čuju, vele: Franina ide u zvonik. Zvonar susretnu putem nekoliko ljudi, koji mu kazuju, da se je u Lučici dogodilo nešto, na što ne bi nitko ni u snu pomislio. Kad sazna Frane, da su razbojnici ubili onoga mladoga gospodina s humka, zažmiri, povuče vrat u ramena, pa naglo napuni nozdrve duhanom. Zureći zapanjeno u ljude, kihnu, strese se i promrmlja: A, Bog ga pomiluj! Ja mu ne mogu pomoći!
Ljuljajući se na iskrivljenim nogama, dolunja napokon u klanac, u uličicu, gdje je Šabarićeva kuća. Vrata su širom otvorena. Franina ispruži glavu, zaviri u kuhinju, pa pozdravivši Jelu i Mariju, nazove, im dobro jutro i izmuca:
— E, je li kava gotova? Lijepo miriše po kuhinji! Popijte, popijte zdjelicu, ta i onako nemate ništa dobra na svijetu!... Dakle ubili su ga, ubili! Bit će tuđi ljudi. Što se sve po božjem svijetu ne klatari!
— Frane, što to govorite? Ubili, ubili? — začudi se Jela.
Frane kihnu.
— Na zdravlje, Frane!
— Bog daj, kumo Jele. Dakle vi ništa ne znate?
— Sad se baš ustasmo. Što ćete, nedjelja je! — odvrati Jele.
— E, nisam ni ja ništa znao; ma sad, ovamo dolje u klancu, rekoše mi ljudi. Kumo, prije bih vjerovao, past će do godine Božić na Veliki petak! Da, da, ako je istina, bit će tuđi ljudi.
— Frane, tko da vas razumi?
— Ma puče glas, da su razbojnici ubili Salettijeva sina.
— Što mi to govorite — prekriži se Jele od čuda.
Marija problijedi.
— E, tako vele ljudi — hoće starac smičući ramenima.
— Ma je li to istina? Oh, dragi, Bože, što moram čuti! Ubili, ubili!
— Ako je istina, nema ga više! I onako imasmo od njega malo dobra! — umovaše Frane mahnuvši rukama.
— Frane, nemojte tako; Bog će vas! Oh, neka mu se smiluje! Dosta mi je tuge zadao, dosta sam suza prolila — zalomi Jela.
— Kad, gdje su ga ubili? — upita Marija bojažljivo.
— Noćas, negdje iza kuće; no kad ću početi zvoniti? Kumo, Bog s vama! — pozdravi Frane i otetura dalje.
Žene pođoše u sobu k bolesnom Antunu i kazivahu mu, što su čule od Franine. Stari Šabarić ne može da se prečudi. Kad se naklima glavom, glasno se pomoli za Alfredovu dušu.
— Marko, jesi li se već probudio? — poviknu zatim Jela sinu, koji je spavao u drugoj sobi, kraj očeve.
— Jesam. Što želiš? — odvrnu sin tiho.
Jela i Marija uniđu u sobu, i stanu mu kazivati grdnu novost. Marko, podvivši si pod glavom ruke, gledaše u majčino lice mirno i sabrano.
— Marko, svuda ima već zlotvora! I Franina veli, da ga nisu ubili naši ljudi — reče Jela.
— Tko da to znade! Gle, tomu se glasu nisam nadao! — odvrnu mladić gledajući u strop.
— Ti si valjda i noćas do kasna šetao; zar nisi čuo ni vike, ni pucanja? — upita sestra.
— Nisam.
— To su učinili putnici. Jao meni, velik to mora biti grijeh — šapnu Marija.
— Da, da putnici — potvrdi Jela.
— Moguće — slegnu Marko ramenima.
Žene izađu iz sobe.
Marko bijaše u licu vrlo blijed. On običavaše čitati i učiti do kasno doba noći, a da je izlazio na šetnju poslije učenja, tomu se nisu njegovi ni najmanje čudili. Svi mišljahu, da on izlazi iz kuće radi svježa noćna zraka da se malko od naporna učenja odmori.
Marko leži nauznak. Velika sumornost pala mu je na krasno lice. Sve crte toga lica mirne su i spokojne.
Oko mu se miče lagano, bez sjaja i života. Cijele noći nije o ničem mislio, nije htio misliti, nije htio da raskine crnu koprenu, kojom ga bješe sudbina obavila. Samo slika Elvire lebdi mu pred očima, no negdje daleko, u nedostiživim visinama. Čini mu se, da je propao u grdan bezdan: prizor prošle noći spušta se na nj kao težak i olovan pokrov onoga bezdana. U svojoj duši osjeća neizmjernu i pustu prazninu i čudi se onomu miru i hladnoći svojoj. Volio bi, da je nesretan, tužan i skršen od boli i jada. Ogledava se i promatra sličice po zidovima, a sve mu se pričinja novo i nepoznato. U grudima oćuti nešto, no samo na časak, a to nije ni bol, ni tuga, ni slast, ni radost. Lešina Alfredova pričinja mu se kao visok stup, obasjan tužnom mjesečinom. Taj stup diže se pred njegovim duhom i stoji na granici dosadanjega mu života. Kad prvi traci mladoga sunca u sobu sinuše, stanu se proti njegovoj volji raspredati čudnovate misli u izmučenim mu moždanima. Sav tečaj toga razmišljanja, toga snatrenja, spor je i zamršen. Elvira se pomalja u daljini, lice joj se blista, sva se pretvara u sunce, a on vidi, kako traci toga sunca prema njemu zrakom struje, kako se zaustavljaju na po puta, kako ne mogu da dopru do njega, da probiju mrak, što ga zaokružuje, da ga ogriju, da mu srce ožive. On zna, da mora biti nesretan, on zna, da jest nesretan, pa se ljuti, što mu je srce bešćutno i ledeno. Želio bi, blažen bi bio, kad bi ga morilo crno očajanje, kad bi mu tuga srce cijepala.
Marko dohvati malenu knjigu, što ležaše na stoliću do postelje. Otvori knjižicu i uze čitati neumrle stihove, kojima nam pjesnik opisuje veličanstvenom grozotom muke i patnje jadne raje. Riječi, riječi, prazne riječi i ništa više! Marko prevrće listiće, no svud nerazumljivo, svud pusto, ništa ne nalazi odaziva u njegovom srcu. Sjeti se, da su mu toliko puta suze na oči navrnule čitajući one stihove, i pomisli na prošlost...
Tužna slika razvi se pred njegovim duhom: sve goli krš te bijedan, potlačen i gladan narod. Marko pročita: »Hljeba, hljeba, gospodaru! Ne vidjesmo davno hljeba!« Uzdahnu teško, kao da mu je srce puklo, cijelo mu se biće uzdrma, knjižica mu pade iz ruke na prsa, a on, stisnuvši pesti, bolno izlanu: Elviro!...
Sedam je sati. Pred crkvom se sakupilo mnogo puka. Jošte zvoni na misu. Svi razgovaraju o istoj stvari, o Alfredu. Jedni pripovijedaju, jedni pitaju, svi znaju nešto, svima se vidi na licu neka neizvjesna bojazan i briga. Žene se zaustavljaju sve putem, klimaju, lamaju rukama; starice uzdišu i slušaju mlađe. Djeca se miješaju među pukom, povlače se kroz hrpu mornara, bulje u njih zapanjeno i slušaju pomno svaku riječ. Dva Lučičana pripovijedaju, da je Alfredo bio pripit; da su ga vidjela dva noćna stražara, kad je išao kući kasno u noć. Pred crkvom među mornarima nalazi se i Mato Bartolić. Dan prije, u subotu, došavši sa svojom lađom s Rijeke u Jelenšćicu, bješe saznao, da je mladi gospodin Saletti bio napao u gori njegovu zaručnicu, te da ju je htio silomice osramotiti. Mati uskipjela krv u srcu, pa je stoga uranio nedjeljom i uputio se hladom u Lučicu, da se popita, da razvidi, što je na stvari, i da utješi svoju Mariju. Što se je pročulo i u Jelenšćici, da su Antonio i Joso mladom Salettiju puške oduzeli, nije nikakvo čudo, jer te dvije župe graniče, a zao glas se brzo prenese i raširi.
Mato sluša Lučičane pred crkvom i snebiva se. Velik je tu žamor, no razabiru se riječi: — Tim bolje, oslobodili smo ga se, Bog ga je kaznio, i vrijeme je bilo, imat će djevojka mira, doskora će i stari protegnuti pete, čudo i pokor; Bog neka mu se smiluje...
Među pukom šuljaju se i dva domaća omražena čovjeka, lukavo propitkujući ljude, no svako im odgovara, da ništa ne zna. Neki prijatelj Murellijev opazi Matu i odmah otklipsa na brežuljak, a kad se uvuče u kuću Salettijevu, upita ga načelnik:
— Što se govori po gradu?
— Ljudi svašta nagađaju i naklapaju.
— A Marko i Antonio?
— Nisam ih vidio, no Mato Bartolić bijaše malo prije pred crkvom.
— Onaj trgovčić iz Jelenšćice?
— Da; on je zaručnik Marije Šabarićeve.
— Razumijem, razumijem! Pametno si uradio da si mi došao javiti, da je ovdje. Idi opet u grad i da se nisi vratio, dok ne saznaš štogod o onoj dvojici, Marku i Antoniju.
Načelnik potraži staroga Salettija i javi mu, da je Mato u Lučici.
— Tko je taj Mato? — upita stari plemić.
— Jedan trgovac iz Jelenšćice, onaj, što mu se zimus lađa razbila.
— Da se nije razbila, ne biste vi imali onoga zlatnoga križića.
— Vama moram zahvaliti, jer da nije vaše preporuke... — nasmiješi se načelnik slatko i nakloni se.
— No što je s tim trgovčićem?
— On je zaručnik Markove sestre; mladić nagao i naprasit. Gospodine, poštenja mi, okladio bih se, da nije čist, da...
— Mislite?
— Bez dvojbe! Saznao je u Jelenšćici o onim puškama, pa došao noćas amo, da se osveti. Jest, ne može...
— I na nj valja paziti! Svu trojicu ćemo okovati. Jedan je sigurno od njih. Jeste li što dočuli?
— Ništa do sada.
— No dobro bi bilo, da ih odmah uhvatimo.
— To je vrlo teško! — smiješio se načelnik, ispričavajući se.
— Zašto?
— Tko da ih uhvati? Općinski sluga pošao je u Volosko, pa da je i ovdje, malo bi nam koristio. Lučičani ne bi dirnuli u Marka, da ih zakolješ; da sam car dođe, ne bi ga oni poslušali, da im naloži, neka ga svežu.
— Nije dakle moguće?
— Nije, gospodine! Valja da se ustrpimo, dok dođu žandari — slegnu načelnik ramenima.
U crkvi kod prve mise vladaše velika tišina. Stari župnik čitaše tiše negoli obično; glas mu podrhtavaše, a kad bi se okrenuo prema puku, oko bi mu nestalno bludilo nad glavama Lučičana. Ljudima se pričinjaše, kao da se je nešto teška nad Lučicu sleglo; crne slutnje križahu se u njihovim dušama, svima bijaše teško pri srcu, a zlatne sunčane zrake veselo i bezbrižno dopirahu u crkvu, gdje se mirno sjahu po glavama, po šarenim haljinama, po bijelim zidovima i pa malenim žrtvenicima.
Kad se misa svrši, pođe Mato Bartolić k Šabarićevima. Malena obitelj sakupila se u sobi oko postelje bolesnoga Antuna. Mato uljeze u sobu, a Marija obori stidljivo krasnu glavu.
— Dobro jutro, ljudi! — pozdravi zaručnik.
— Bog daj, Mato — odvrnuše mu.
— Kako vam je, Antune?
— Bolje, bolje — pohvali se stari mornar.
— A jeste li čuli za čudo? — upita Jela.
— Ma čuo sam! Zar je zbilja istina, što ljudi govore?
— A što vam mi znamo? — reče Jela.
— Kako si ti, gospodine Marko? A vi, Marijo?
— Dobro! — odvrnuše brat i sestra u jedan mah.
— Ma baš se presenetih, kad mi rekoše pred crkvom, da su onoga gospodina ubili.
— Mato, kad ste došli u Lučicu? — upita ga Marko.
— Malo prije negoli je na misu odzvonilo.
— Crna nam je danas nedjelja osvanula! — glavinjaše Jela.
— A zašto? — upita začuđeno Mato.
— Ma ta nagla smrt! Ta otkad sam živa, nije se šta takva u Lučici dogodilo.
— E, draga moja Jele, ne plaća Bog svake subote! Baš mi se srce rastužilo, kad sam dočuo da je pokojnik na Mariju u gori...
— Antonio i Joso uzeli su im puške, njemu i Luki. Svršio je svoje dane, a Bog zna, kada ćemo i kako ćemo i mi naše. Ostavimo ga u miru! — reče Antun, dignuvši desnu ruku uvis i spustivši ju mrtvo na pokrivač.
— Marijo, vi ste se sigurno naplakali? Zaboravite i oprostite mu — govoraše Mato, gledajući u njezine crne oči.
— Što mi koristi plakati? — nasmiješi mu se djevojka tužno.
— Čujte me, bit će bolje, da se porazgovaramo o drugim stvarima. Čovjek je poginuo, a svijet neće još rad toga propasti. Škoda je, kad pogine čovjek dobar i čestit, ili otac mnogobrojne djece, no ludo bi bilo, da za ovim žalimo. Lučičani su dosta pretrpjeli od one kuće; znamo, kakav mu je otac, a vjerujte, sin bi bio još gori — reče Marko, gledajući kroz prozor u more.
— Sinko, pravo imaš. Umro je, bilo mu je tako suđeno; ta jedan ovako, drugi onako, ne znamo ni ure ni časa! — puhnu Jela.
Antunu bilo okrenulo na bolje; Marko se ne bojaše više da bi mu otac umro. Mato i Šabarićevi ostanu duže vremena na okupu, razgovarajući o smrti Alfredovoj i nagađajući, tko da ga je usmrtio. Marija ne bijaše vesela kao obično; čudne misli smućivahu joj dušu svaki put, kad bi pogledala u mirne i spokojne crte bratova lica. Nešto nesnosna i neotkidljiva bješe se prihvatilo njezina srca, koje bi časomice stalo naglo tući, da se onda umiri i pritaji.
Marija se bješe silno u gori preplašila, u onom dolcu, te od onoga časa osjećaše u sebi veliku promjenu. Teška i neprestana uzrujanost zavlada njezinim bićem; iznenada bi se trgnula, svakoga se štropota uplašila, noću pako ne mogaše mirno usnuti, a ružni ju sni mučiše.
Jela pođe u kuhinju, da pripravi ručak, a Marko i Mato posjetiše trgovca Stipu. Male uličice u Lučici bijahu sve puste. Svijet se u kućama pozatvarao.
— O, Mato, kako vam idu poslovi? Dobro jutro, Marko! Što rade drage u Beču? — šalio se Stipe, rukujući se s prihodnicima.
Marko mu se nasmiješi i kimnu glavom.
— Ah, dragi Stipe, kako se možeš danas smijati? — ukori Tonka sina.
— A zašto da plačem? — hoće Stipe.
— Opet će zlo na Lučicu! Tko bi znao, što znači ova smrt? — jadikovaše Tonka.
— Stara, ne čavrljaj! Škoda, da ga nisu prije poslali pod lipu. Koliko se je boljih i poštenijih od njega u moru utopilo, kad su se mučili da si koju krajcaru za starost prigospodare i da si obitelj prehrane? A koliko ih palo nevinih u ratu? Što znaš ti, stara! Na hiljade, na hiljade! — svrši pjevajući stari Tomo, Stipin otac.
— Ma da, briga Lučičane za onakve ljude! — potvrdi Stipe.
— Tomo, stari smo, nema ni vama mnogo do groba! — našali se Marko prisiljeno.
— Što! Stari! Čujte, pet takvih, kakvi ste vi, mogao bih baciti preko mora na otok Cres! Što, ja star? Tonka, pazi na meso! Ja, ja, pod lipu? Tra la la, tra la la... veseli se, zemljo Bosno ravna, eto tebi lipo...
— Tomo, vi ćete pjevati i na smrtnoj postelji — prekinu ga Marko.
Tonka klimaše slušajući svoga muža, koga se nije doimala svaka trica. Tomo bješe doživio koješta u svijetu, po moru i po kopnu.
— Marko, molim vas — pozove trgovac mladića u svoju pisaću sobu.
Kad bjehu sami, zatvori Stipe vrata i reče tiho:
— Čujte me, prijatelju, umirite me!
Marko ga pogleda u čudu.
— Bojim se, da, vrlo se za vas bojim...
— Vi se bojite?
— Marko, umirite me! Vi znate, iskren sam vam prijatelj.
— Što vam je Stipe?
— Jučer, znate, pred poštom... Ja znam, da ste pošten čovjek; dajte mi vašu ruku i recite mi, da li štogod znate.
— Ja da vam kažem!... Što da vam kažem?
— Govorimo iskreno; znate li vi, tko je ubio Alfreda?
— Tiho! — trgnu se Marko, obazrev se po sobi.
— Ovdje smo sami, nitko nas ne čuje. Molim vas, zaklinjem vas, da mi srce umirite. Znate li vi, tko ga je ubio?
— Ne znam zasigurno, ne bih mogao priseći no mislim...
— Što mislite?
— Antonio — šapnu Marko.
— Antonio?
— Da; barem tako nagađam.
— No Alfreda su i porobili, kako čujem.
— Ako je istina, porobili su ga njegove vlastite sluge.
— Odakle vi to znate? Jeste li govorili s Antonijem? Gdje je Antonio?
— Nisam ga vidio od jučer... Stipe, amo vašu desnicu! Znam da ćete šutjeti.
Trgovac ga pogleda i položi desnicu na prsa, pa reče kao da je uvrijeđen:
— Marko!
— Poznate li?
— Prijatelju, vi blijedite, vama nije dobro.
— Nije ništa, da, ništa — odvrnu mladić, prošavši rukom preko čela.
Trgovac se silno uzruja.
— Poznate li Elviru?
— Kako da ju ne poznam!
— Dobro, evo znajte, ja ju... da, meni je mučno pri srcu...
— Marko, sjednite, evo vam stolice, sjednite.
— Ja ljubim, da, ljubim Elviru — šapnu i spusti glavu na naslon stolice.
— Vi Elviru? Elviru?
— Plemenita je duša. Da; već se dvije godine ljubimo... Često se s njom razgovaram u šumici iza kuće. Da ljubim Elviru, zna jedini Antonio. Jučer sam bio kod nje, Antonio je stražio na cesti, da me tko ne zateče...
— Marko, što ja čujem!
— Elvira je nesretna!
— Umirite sebe i umirite mene.
Marko mu ispripovijeda sve, što je znao i vidio. Stipe se čudio. Kad Marko svrši reče trgovac:
— Vi ste dakle vidjeli sluge, kad se vraćahu kući?
— Da, vidjeli smo ih, ja i Elvira.
— Sad pojmim: Antonio ga je valjda ubio, a sluge su ga oplijenili. Marko, ne bojte se ništa.
— Nemam razloga da se bojim, no izgubio sam zauvijek...
— Što ste izgubili?
— Elviru...
— Vi dakle ne znate, gdje je Antonio?
— Ne znam.
— Oh, jadni moj Antonio, Bog bi znao, što će biti s njim? Eh, valja čekati, vidjet ćemo! Murelli je sigurno već javio sudu. No sad hajdemo, Marko, ne bojte se!
— Rekoh vam, da nemam razloga. Stipe, molim vas! — opomenu Marko, metnuvši kažiprst na usta u znak, da šuti.
— Ne budite dijete! — obrani se trgovac, podignuvši desno rame.
Oko četiri sata popodne zaustave se dvije velike kočije na cesti pred Lučicom. Iz kočija izmota se više gospode. Svih je skupa šestorica. Lučičani se čude. Malo zatim uniđu gospoda u načelnikovu kuću. Murelli se klanja, skakutajući i slatko se smiješeći. Četvorica one gospode uljeznu u sobu, gdje je općinska pisarna. Bijahu to: sudac, dva liječnika i pisar. Pred sobom, na hodniku, stahu dva žandara. Načelnik ispripovijeda sucu sve, što se bješe dogodilo, no na svoj način. Kad ga sudac upita, da li sumnja na koga, odvrati mu: — Ja mislim, da su ga ubili Marko Šabarić, Mato Bartolić i Antonio Marola.
Sudac ga nato upita, da li je njegova sumnja osnovana, a on mu reče, da je jedan od one trojice mora da je izveo onaj zločin, pa mu onda sve razjasni, pripovijedajući mu na svoj način o Mariji, o puškama i o svađi na cesti pred poštom. Murelli ponajviše navraćaše na Alfredovu novčarku.
— Molim vas, gospodine načelniče, da mi kažete, gdje se nalaze ljudi, kojih mi spomenuste imena? — upita sudac.
— Ovdje u Lučici. Imam nekoje vjerne ljude, koji su danas pazili na svaki njihov korak. Da, za jednoga ne znam, za Antonija Marolu. To vam je pravi lupež! U njega ćemo naći bez sumnje Alfredovu novčarku, Molim vas, gospodine suče, jeste li poznavali nesretnoga Alfreda Salettija?
— Od vida.
— Kad su ga ubili? — upita liječnik.
— Noćas, gospodine doktore, noćas.
— Ima li više rana na tijelu? — hoće opet liječnik.
— Samo jednu, da, samo jednu. Vjerujte, gospodo, vjerujte mi, pokojnik bijaše duša od čovjeka, kao što mu je i rascviljeni otac. Ovaj jadni puk obožavaše ga do skrajnosti, ma kao svoga oca, kao svoga brata.
— Gospodine načelniče, vi ste vrlo mekana srca — primjeti jedan liječnik zamišljeno.
— Ma puca mi od boli, jer znam, koliko su Lučičani izgubili s ovom nesrećom. Ta pod nebom ne bijaše većega dobrotvora za...
— Molim vas, dragi načelniče, gdje stanuju oni ljudi, u mjestu ili u okolici? — upadne mu sudac u besjedu.
— U mjestu. Nadam se, da ćemo ih lako pohvatati.
Sudac se zamisli, pa umoli načelnika, da pošalje općinskog slugu sa žandarima, da potraže ljude, na koje je pala sumnja. Žandari pođu sada k Šabarićevima, a sudac, liječnici i pisar k plemiću Salettiju.
Dok se je to zbivalo u kući gospodina načelnika, razgovarao je Mato Bartolić s obitelju Antuna Šabarića. Vrijeme im je prolazilo dosta brzo, jer se je bilo dogodilo koješta u Lučici od ono doba, otkad su se bili rastali. Njihov prijateljski i srdačni razgovor nije zapinjao, no ipak nisu bili veseli onako, kao one nedjelje, kad je Mato djevojku isprosio. Vanredna spokojnost na Markovu licu zadavala im veliku brigu.
Marija pogledavaše čas na brata, čas na zaručnika. Svaki joj osmijeh bijaše turoban i kao prisiljen. Jela, sjedeć na nisku stolčiću, uprla lakte o koljena i podbočila rukama glavu. Antun se u postelji pridigao.
— Mato, ostanite još časak; ta nije ni sjenotok; vidim kroz prozor Cres. Ima još dva sata dana — govoraše Antun.
— Neću još poći; pa kad sam već došao s prijateljima, hoću da se s njima i vratim — privoli Mato, koji bješe došao iz Jelenšćice s dvojicom seljaka.
— Jeste li im rekli, da vam se oglase, kad svrše svoj posao? — upita Jela.
— Jesam, draga Jele, jesam. Bit će oni kod Stipe; došli su, da mu ponude svoje vino.
— Još nije kasno — osmjehnu se Marija sjetno i stidljivo.
— U mene su dobre noge. Idem kao vjetar — pohvali se Mato. — Nut gle, Marko, što ste se to zamislili? Zar ste danas lijevom nogom ustali? Kad ste vi zle volje, ne možemo ni mi da budemo dobre. Koga si bijesa neprestano glavu razbijate? E, vi mi nećete zamjeriti; ne znam ja, što su te vaše debele knjige, već znam, što je veslo i jadro.
— Ništa, dragi Mato! Vjerujte, ništa! — odvrnu Marko, izbjegavajući sestrinu pogledu.
— Ma kamo se zabio onaj Antonio? Čitav dan nema ga kod kuće — čudila se Jela.
— E, ribari. Ta nemoj se za nj brinuti! Zar ne znaš, kolik je čudak? — reče Marko.
— Marko, bojim se... — počne Marija.
— Ta šuti, molim te. Čega da se bojiš? — ukori je brat.
— Tko je to unišao u kuhinju? — šapnu Jela i pogleda u lica, začuvši teške i nepoznate korake.
Marko ustane naglo. Netko pokuca na vrata, koja se napola otvore. U sobu pruži glavu Miro Tompić, općinski sluga, i pogleda Matu i Marka. Ne izustivši ni slova, ustegnu glavu i reče nekomu u kuhinji: — Unutri su.
Dva žandara s bodežem na puškama uniđu. U sobi svi protrnu, svi se skamene osim Marka, koji upita žandare:
— Izvolite, gospodo?
— Je li ovaj? — upita jedan žandar općinskog slugu.
— Jest, taj i onaj drugi — odvrnu sluga, pokazavši dršćućom rukom na Matu.
Žandari se pogledahu važno i kimnu jedan drugomu. Pristupivši svaki k jednomu od mladića, izvade u tren oka lance iz džepa i rekoše hladno:
— Amo vaše ruke!
— Oh, Bože! — vrisnu Marija i Jela.
Bolesni Antun, spustivši glavu na uzglavlje, zastenje i onesvijesti se.
— Što? — problijedi sada Marko.
— Molim, nije nam do šale. Amo ruke! — otrese se žandar.
— Želim znati, zašto hoćete, da mi okujete ruke? — upita Marko mirno.
— To će vam kazati drugi ljudi; mi vršimo svoju službu! — zakriješti žandar.
— Ako treba, idemo s vama, nije nužno, da nas vežete. Mi se drage volje pokoravamo; je l' te, Mato?
— Da, mi se pokoravamo. Mi nismo lupeži, vi nas ne smijete svezati! — vikao je Mato.
Marija uhvati ga za ruke, pa ga jecajući umoli:
— Mato, poslušajte žandare; neka rade što ih volja. Vi ste nedužni kao i Marko.
— Ne šalite se! Amo ruke! — zagrmi žandar.
— Nemojte, ako ste kršteni! Nisu to razbojnici! To je moj sin, a ono je Mato! Ljudi, smilujte se siroti ženi! — moljaše Jela, cvileći i hvatajući za ruke žandare, koji je odrinuše od sebe.
Jela si pokrije lice rukama, nasloni se na postelju i očajno zarida:
— Antune! Antune! Oh, sramote! Jadne li mene!
Antun ne odgovori. Žena, opazivši ga blijeda i onesviještena, prestravi se i ciknu:
— Muža su mi ubili! Marijo, daj octa! Oh, crni dane!
Žandari svežu mladiće i viknu:
— Hajdmo!
— Marko! Mato! Oh, Bože, što smo ti sagriješile — vriskahu žene, očajavajući i lamatajući rukama.
— Majko, Marijo, umirite se! Doskora smo slobodni.
— Ne plačite! Ja ne znam, zašto su me svezali — poviknu Mato, gledajući u Marijino prestravljeno lice.
Žandari gurnu mladiće iz sobe. Marko promjeri ih sažaljivo i odsiječe:
— Molim vas, da postupate s nama, kako se pristoji! Kako vidite, mi vam se pokoravamo.
Za nekoliko časaka skamene se Lučičani, videći okovane mladiće. Kad su ih žandari gonili pred sobom kroz gradske uličice, čulo se sa sviju strana škripanje vrata i vratnica. Ljudi ispružavahu glave iz svojih kuća, nagibahu se na prozore i ne vjerovahu svojim očima. Nešto dječurlije iđaše šuteći za Matom i Markom i buljeći u one svijetle bodeže na puškama.
Jela i Marija plačući i naricajući trle su Antuna i kvasile mu sljepoočice, da ga dozovu k svijesti. Sirote žene drhtahu cijelim tijelom od plača i boli.
Stari Saletti šetao se naglim koracima po svojoj sobi. Oči su mu crvenije negoli obično. Lice mu se trza. U kući mu, prizemno, paraju liječnici lešinu sina. Starac se šeće, a Elvira sjedi na jednom divanu. Bijelim rupcem pritiskuje si oči. Prestala je plakati, no gospodska joj ramena dršću od tiha jecanja.
— Elviro, ne žalosti me! Molim te, prestani s tim jecanjem... Ah, ne mogu više — uzdahnu Saletti i spusti se srvan u jedan naslonjač.
— Oče, ti ne znaš, kako sam nesretna!... Jadni Alfredo!
— Milo moje dijete; molim te, umiri se! Molim te; ja ne mogu gledati tvojih suza.
Iza kratke šutnje nastavi Saletti: — No čudnovato! ne znam, što je to, da mi ne javljaju, da li su uhvatili žandari one lupeže. Naložio sam, da mi se odmah javi.
On u riječi, a netko pokuca. Saletti na vrata i oštro poviknu:
— Naprijed!
Općinski sluga uniđe.
— Stupi bliže!
— Molim, molim...
— No?
— Dvojicu! — odvrati Miro i dignu uvis dva prsta lijeve ruke.
— A treći?
— Nema ga — šapnu Miro sada, te ispruživši desnu ruku, zavrti s njom u zraku.
— Koje su uhvatili?
— Matu Bartolića i Marka Šabarića iz Lučice. Žandari su ih doveli okovane gospodinu načelniku.
Elvira bolno kriknu.
— Idi! — zapovijedi Saletti slugi, a kad ovaj ode, priskoči k Elviri i upita ju zabrinuto:
— Kćerko mila, što ti je? Dušo, ti sva dršćeš. Elviro, tebi je zlo!
— Oče! — uzdahnu djevojka i pritisnu si srce rukom.
— Elviro, dobra moja Elviro, govori, reci svom ocu, reci, što ti je?
— On je...
— Elviro!
— On je nedužan... on je...
— Tko je nedužan?
— Oče!
— Elviro! Govori!
— Smiluj mi se, ubij me... on je nedužan...
— Kćerko, ja te ne razumijem! — izlanu otac prestrašeno, pa ispustivši joj ruke; ustane i udalji se od nje dva, tri koraka.
— Oče, smiluj mi se! — uzdahnu djevojka i pade na jedno koljeno, a na drugo spusti glavu.
— Elviro, ne muči me! Govori!
— On je nedužan, ja se s njim razgovarah, on vam je javio, da Alfredo u krvi leži...
— Što! S kim si se razgovarala?
— Marko Šabarić je nedužan. Oče, zapovijedi, da ga oslobode. Ja ga...
— Elviro!
— Ja ga ljubim...
— Gromovi nebeski pucajte, evo vam moje glave! — riknu Saletti.
— Milost, milost! On je nedužan! Ubijte mene!
— Nesretnice! Ti si mi pogazila srce.
— Ja ga ljubim... On je plemenit, on je dobar... Razgovarasmo se u šumici, kad...
— Govori, jadni stvore!
— Da, razgovarasmo se i začusmo trku s ceste... Ja ne znam, tko je Alfreda...
— Nosi mi se ispred očiju, besramnice! Ti moja kći, ti moja Elvira? Ne... ne!
— Oče, milost! Milost!
— Još jednu riječ, pa si mrtva! Ti braniš onog lupeža, onoga skota? Ti... ti, moja kći!
Elvira naglo ustane i osovi se. Gledajući neustrašivo u oca, izusti:
— On nije ni lupež, ni skot. Marko mi je sve, što imam najmilijega na svijetu. Oče, ljubim ga, otkad ga poznam, ljubim ga iz dna svoje duše. Za svjetske predstave malo se staram. Njegova il ničija! Marko je nedužan! Oče, Bog je nad svima, nemoj si ogriješiti duše.
Saletti uhvati se objema rukama za sijede kose i izađe iz sobe uzdišući: — Moja kći! Moja Elvira!
Djevojka, gledajući za njim, zamisli se na časak. Licem joj nešto sijevnu, zadrhta i potrči u svoju sobu. Omotavši si glavu velikom koprenom, ogrnu se šalom i izađe iz kuće. Naglo idući kroz šumicu jednom samotnom stazom uputi se u Lučicu. Župnik don Jure Ratković bijaše joj duhovnim ocem. Ona ga je silno ljubila i štovala. Vidjevši, da joj se ne bi otac smilovao, odmah bješe pomislila na dobroga župnika, jer je bila uvjerena, da joj on može pomoći dobrim savjetom. Kad je prelazila Lučicom, ljudi je u čudu gledahu sažaljujući je, jer bijaše vrlo obljubljena među pukom radi dobra i milosrdna srca. Elvira dođe pred župnički stan i tu nađe zvonara Franinu. Starac turio je cijelu lijevu ruku u jednu dugačku župnikovu čizmu, pa uprijevši ju o nizak zid, lijeno je vukao po njoj četku, duhajući svaki čas u kožu, da mu bude što sjajnija. Opazivši Elviru izvuče ruku iz čizme, pogladi si nos hrptom te ruke, pa ispruživši vrat promumlja:
— Gospodina nema doma.
— Kamo je otišao?
— K Šabarićevima, da ih utješi. Ja sam mu govorio, da ne ide, no on me nikad ne posluša. Žene uvijek plaču.
— Gdje je kuća Šabarićeva? — upita Elvira posve tiho.
— A? Glasnije! — opomenu nagluhi zvonar, zaokruživši rukom uho.
— Gdje stanuju Šabarićevi? — ponovi Elvira glasnije.
— Gle, mišljah, da ste iz Lučice, kći onoga gospodina na brežuljku; posve ste joj slični!
— Da, iz Lučice sam; da, kći Salettijeva.
— Ma to i ja velim! Naravno da jeste! E, poznam vas dobro! Svaki put, kad istresem crne krajcare iz škrabice na klupu u sakristiji, odmah znam, da su vaši bili oni bijeli, one šestice. E, e! Milostinja, elemozina! Najveća zadužbina! Pa kako, da ne znate vi, gdje je Šabarićeva kuća?
Elvira porumeni pod crnom koprenom.
— Počekajte malko, pokazat ću vam ja — ponudi se zvonar i odnese čizme u kuću.
— Je l' daleko kuća? — upita Elvira, kad se otputiše.
— Ovdje gore. Ma što da bude daleko u Lučici? Ja sam vidio u Maršiji trg, na kojem bi mogle plesati tri naše Lučice! E, e, kad je to bilo! Čekaj, Frane, čekaj! Da, pedeset godina ima tomu. Šabarićevi dobri su ljudi, mirni ljudi. Jela vrijedi zlata, no škoda da nije Marko pop. Ni vašem ocu nije dobro kao gospodinu plovanu. Da, ni vašem ocu! Ma vidite mene, ja nisam ni kapelan, pa što bi mi manjkalo, da su mi noge u redu? Krajcarić kaplje ipak za krajcarićem, a napokon nakapa i do forinte! Škoda, vječna škoda za Marka! Dakle i vi... i vi idete ih tješiti? Vidjet ćete samo suze i plač. Jadni ljudi! Ma nečastivi ne bi se izmislio! Sad je žandarima na um palo, da je Marko ubio vašega brata! Oprosti im Bože! E, ljudi su gotovo pomahnitali. Tako je, kad im se ruka nikada ne dotakne blagoslovljene vode. E, e, govorit ću ja sa starim Tomom; kazat će on meni, kako je došlo do te pometnje. Zar ne poznate Tome? Dobar čovjek! No vi... vi ne pijete rakije, onako u zimi jednu čašicu, znate, kad čovjek legne u postelju. Da, žao mi je, da se je to u vašoj kući pripetilo. Neka se Bog smiluje duši vašega brata, no da rečem istinu, nije baš živio po božjim zakonima. E, i ja sam bio mlad, ali pačati se, dirati u poštene djevojke! A, evo nas, gledajte tamo ona vrata, da, ono su Šabarićevi.
Elvira zahvali zvonaru pa koraknuv još nekoliko puta, stupi na prag skromne mornarske kuće. Tu popostane malko, a onda uzdahnuvši uniđe u kuhinju. Pokuca i začu dva, tri glasa: Naprijed! — no osta kao okamenjena pred vratima sobe. Sad otvori Stipe iznutra. Svi se presenete, videći na pragu krasnu bijelu djevojku.
— Gospođice! — povikne radosno župnik, pa došavši k njoj uzme ju za ruke i povede do jedne stolice. Elvira sjedne i pokrije si rukama lice. U sobi nasta tišina. Stari Šabarić bješe se već osvijestio. Bijahu tu župnik, Stipe, Jela i Marija. Žene bijahu zaplakane. Soba se punila ljupkim sutonom. Marija gledaše bijele Elvirine ruke. Župnikovo se lice razvedrilo.
— Gospođice Elviro, vi sami trebate melema utjehe, a ja vidim, da ste došli amo, da druge tješite. Dobra gospođice, milinom u srcu pozdravljam vas u ovoj tužnoj i čednoj mornarskoj kućici. U sretan čas nam došli! Budite ovim dobrim ljudima anđeo utješitelj, budite im osvitak sreće i božjega blagoslova! Govorite, draga gospođice, ublažite bol ovoj rascviljenoj obitelji...
Elvira jecaše tiho...
Njezina tajna i sveta ljubav bila je poznata župniku.
— Gospođice, umirite se, uzdajte se u Boga, vi znate, kako je on dobar.
— Gospodine župniče, pomozite mi jadnoj! Recite mi, što da učinim...
Jela ju gledaše zapanjeno i bojažljivo.
— Gospođice, ja vas slušam i nadam se, da ću vam pomoći savjetom — izusti župnik utješljivo i primi ju za vruće ruke.
— On je nedužan, on je sa mnom govorio, kad su mi brata...
— O, hvala ti, dobri Bože! — uskliknu župnik radosno, te podignu ruke i oči prema nebu. — Jelo, Antune, Marijo, umirite se! Marko je slobodan!
— Marko! — drhtnu tri glasa.
— Da, on je sa mnom govorio, kad mi je poginuo nesretni Alfredo.
— S vama! S njom! — začuše se opet tri glasa.
— Ne znate li, tko je počinio zločin? — upita Stipe.
— Ne znam — šapnu Elvira.
— Za Matu Bartolića znate da nije? — hoće opet Stipe.
— Za Matu?... Tko je to?... Da, znam, znam, ne vjerujem — odvrnu Elvira i milo pogleda Mariju suznim očima.
Marija primi Elviru za ruke, sagnu se nad nju i zajeca:
— Oh, draga gospođice, vi ste naš anđeo! Govorite, vi znate, zar ne, da znate, da je moj Mato, nedužan? Recite mi, da će ga pustiti žandari...
— Draga djevojko!... Marijo, vidite, ja poznam vaše ime... Da, mnogo sam puta radi vas plakala!... Marijo, umirite se, vaš je Mato sigurno nedužan. Ne bojte se, dušo moja!
— Znala sam, da ste dobri! — uzdahnu Marija, htjede pred nju kleknuti, no ona ju ogrli, veleć dršćućim glasom: — Amo, Marijo, amo, na moje grudi!
Stipe si otare suze.
Djevojke dulje vremena ostanu u naručju jedna drugoj. Jela kao da je onijemjela. Župnik gledaše blagim pogledom u one dvije krasne glave, što se nježno dodirahu. Njegove usne šaputahu svete riječi, dozivajući nebeski blagoslov na one glavice...
Elvira obuhvati objeručke Marijinu glavu, izvinu ju natrag, pa zagledavši joj se bolno i zanosno u lice, tiho šapnu:
— Marijo, koliko si slična bratu!
Taj Elvirin pogled bijaše trajan, pun tuge i miline. Njena krasna duša zrcalila se u tom trenu u dubokom joj, sjajnom i vlažnom oku. Njezin glas bijaše drhtaj, srh cijeloga bića njezina; svaki je zvuk imao u sebi nešto topla i ranjena, kao da je za svako slovo morala puknuti i zazujiti jedna žilica njezina srca, živac njezinoga dražesnoga tijela. Licem Elvirinim bješe preletjelo nešto nadzemna, sva se bješe preobrazila i u onom zanosu poljubila Mariju usred usta. Marija stojaše pred njom presenećena, zatravljena i uznesena. Onaj vrući, vlažni i trajni dodir cjelova bješe ju uništio, srvao i opojio.
Elvira opet utonu u Marijine oči. Trgnuvši se, izlanu:
— Marijo, i tvoj brat ima takve oči! Da, u takvoj zjenici otvorio se je raj mojoj duši! Oh, mila djevojko, znaš li ti, što je ljubav? Peče li tebe u srcu? Sapinju li se tvoje grudi? Čuj, dušo, jučer, noćas; krasna je bila noć, nebo bilo se osulo sjajnim zvijezdama... Marijo, zar se ti nikad s njima ne razgovaraš? Nemoj, dušo, varav je njihov sjaj, daleko su one, ne čuju hlapat našega srca, ne znadu, što je ljubav... Krasna je bila noć, mjesečina bajna bila planula, drhtala je zrakom sjajna joj svjetlost, ja sam bila na prozoru, i moje je srce drhtalo. Kad dođe tvoj brat... Oh bijedne li mene! Ja idem, on je okovan, idem, sudac će mi vjerovati... da, on, Marko me je cjelivao...
— Gospođice, ne valja čekati. Marko je... — prestane župnik, jer se naglo otvoriše vrata.
— Antonio! — uskliknu svi.
— Gdje je Marko? — upita hladno.
— Kod Murellija, u lancima! — odvrati Stipe.
— On je nedužan. Alfreda ubio sam ja. Hajdmo, da me vješaju.
— Da!
— Gdje si bio cio dan? — upita ga Stipe.
— Kod Martina Kožulića. Josu poslasmo u Lučicu. Kad je vidio, da su žandari uhvatili Marka i Matu, dotrčao je kući, da mi to javi. Evo me! Neću da idu drugi za mene na vješala. Ja sam nahod — svrši hrapavim glasom.
Oči mu neprestano sijevahu. Pogledavši u Mariju smrče mu se čelo.
— Jadni Antonio, što si učinio! — reče mu župnik.
— Branio sam se. Ja sam nahod, kopile, mulac. Na vješala!
— Antonio! — šapnu Marija.
Antonio zadrhta na njezin glas, pogleda ju i trže se korak natrag, kao prestrašen lav.
— Hajdmo! — šapnu Elvira.
— Hajdmo! Marko je nevin! Hajdmo, da Marija ne plače... — izusti Antonio utrnulim glasom.
Antonio uhvati Elviru za ruke i povuče ju za sobom. Djevojka stupiv na prag, okrenu se, svrnu pogledom po sobi, mahnu rukom Mariji, Jeli i bolesnom Antunu, te iščeznu. Jela gledaše preplašeno za njom. Ona htjede nešto reći, no riječi joj zapeše u grlu, nabiše se u njemu.
Župnik i Stipe pozdraviše Šabarićeve, pa se i oni upute k načelniku. Putem stignu Elviru i Antonija.
Dok se je to u Lučici događalo, bješe povjerenstvo obavilo svoj neugodan posao u Salettijevoj kući. Liječnici revno pregledaše Alfredovu lešinu. Razgledavši mjesto, gdje se bješe ubojstvo zbilo, pa ispitavši i ono i ovo, sve metnuše pod pero. Kad se povratiše u gradić, već se je mrak hvatao.
Sudac se nemalo začudi, a tako i liječnici, kad opaziše Marka Šabarića, koji čekaše na njih u hodniku pred općinskom pisarnom, sjedeći među žandarima s nesretnim zaručnikom svoje sestre.
Gospoda i Marko hladno se pozdrave, kimnuvši glavom. Sudac uniđe u pisarnu i odmah se lati posla. Mato dođe slučajno prvo na red. Sudac uze ga ispitivati, a malo zatim začu poznate glasove s hodnika.
Elvira, župnik, Stipe i Antonio bijahu banuli u načelnikovu kuću. Djevojka pritrči k mladiću i ranjeno uzdahnuvši: — Marko! — baci mu se u naručaj i ogrli ga. Žandari se pogledaše u čudu. Sudac otvori vrata, te opazivši župnika i Stipu, porukova se s njima, gledajući djevojku i govoreći:
— Da ste mi zdravo, gospodo! Kako Bog pomaže, gospodine župniče? A vi Stipe, kako ste?
— Borme zlo! — odvrnu trgovac.
— Nesreća, nesreća! — kimnu župnik.
— Nije ni prva ni zadnja! — odvrati sudac gladeć si veliku bradu.
— Gospodine suče, u Lučici šta takva! — reče župnik.
— Čija je ovo gospođica? — upita sudac tiho.
— Kći Salettijeva.
— Tako!
— Ljubav... plemenita srca... — uzdahnu župnik.
— Smijem li u pisarnu? Valja svakako, da s vama govorimo! — izusti Stipe značajno.
— Izvolite, gospodo, izvolite... Eej, kako je, dragi Stipe? — upita sudac ponovno, kad uljeze u sobu, potepavši ga prijateljski po ramenu.
Načelnik, videć to tapanje, lecnu se; pričini mu se, da sudac ne tapa trgovca po ramenu, nego da njega ćuška.
— Kako rekoh, zlo! Gospodine, dozvolite, da vas prekinem u vašem poslu, ta što da uzalud tratite vrijeme! Sve ćemo vam razjasniti i na najbržu ruku. Da, gospodine suče, ta nesreća, ta nagla smrt, to vam nije za nas knjiga sa devet pečata. Zar ne da je tako, dragi gospodine župniče?
— Da, tako je — potvrdi župnik.
— Govorite; slušam — kimnu sudac.
Župnik i Stipe opaze sada Murellija, koji je pisao u jednom kutu sobe. Načelnik nakloni im se i nasmiješi, a oni stanu pripovijedati sucu, sve što su znali o Alfredovu ubojstvu.
Sudac umoli djevojku, da uniđe. Elvira mu ispripovijeda sve, kako je bilo i sjede do župnika. Mato se pozove na svjedoke, na ona dva čovjeka iz Jelenšćice, veleći, da je on s njima otišao iz Jelenšćice oko pete ure ujutro. Oni seljaci čekahu na Matu pred načelnikovom kućom, pa kad stupiše pred suca, izjaviše, da je Mato istinu govorio.
Kad je došao red na Marka, ne zataji ni jedne okolnosti, već otkrije i opiše cijeli događaj, baš sve, što je znao, golu istinu.
U sobu stupi Antonio. Svi se ganu. Sudac ga upita:
— Kako vas zovu?
— Kopile.
Sudac se trže, te pogledavši Stipu i župnika, ponovi:
— Vaše ime pitam? Kako se zovete?
— U Lučici Antonio Marola, u nebu Antonio Saletti.
Svi se osupnu i presenete. Elvira usta naglo i opet spusti se na stolicu. Glava joj klonu na grudi.
— Otkle ste rodom?
— Iz Lučice.
— Iz Lučice? — ponovi više glasova tiho i začuđeno.
Antonio mrko gledaše sucu u oči. U jednom kutu sobe drhtaše prestravljeni Murelli.
— Jeste li oženjen?
— Mulci ne imaju poroda.
— Antonio! — ukori ga župnik.
— Vi dakle priznajete, da ste prošle noći ubili Alfreda Salettija?
— Da, ubio sam ga nožem.
— Zašto ste ga ubili?
Antonio stupi k Elviri, položi joj ruku na rame i muklo i hrapavo izusti:
— Čujte, ako govorim, sve će se saznati...
Elvira podignu glavu i šapnu:
— Kažite sve...
— Da, sve... — ponovi Marko.
Antonio ispripovijeda hladnim glasom sve, što je znao; kako je čuo razgovore Alfreda sa slugama, kako je nosio listove Elviri, i kako je Alfredo na nj htio pucati. Njegove riječi bijahu izražene silnom i neodoljivom moći istine.
— Vi rekoste, da ste ga proboli, pa da se niste na nj ni osvrnuli, nego da ste odmah otišli k nekom mornaru; no niste li vi uzeli lanac, uru i novčarku onomu, koga ste ubili?
U kutu sobe ganu se nešto — Murelli.
— Nisam.
— Što mislite, tko ga je orobio?
— Valjda sluge. Oni su sigurno vidjeli, kad sam ga probo.
Sudac pogleda župnika i Stipu i kimnu im više puta, kao da će reći: Da, da, stvar je posve jasna.
— Gdje je gospodin načelnik? — upita jedan liječnik.
— Izvolite, izvolite? — odvrati Murelli, približivši se smiješeći.
— Načelniče dragi, kako nam ono kazivaste, kako nam pripovijedaste o tom ubijstvu, kad stupismo u vašu kuću? — hoće liječnik s posmijehom.
— Molim, molim... — nakloni se načelnik nekoliko puta.
Sudac ga promjeri prezirnim pogledom te mu reče:
— Govorit ćemo sutra! Sad shvaćam vaše izvješće.
— Molim, gospodine suče, pisao sam, kako mišljah, da je najbolje — ispričavao se načelnik ponizno.
Stipe se od gnjeva sve vrtio na stolici. Krv bješe u njemu uskipjela. On se silio i silio, da priguši svoj bijes, a kad provali oluja, upre oči u načelnika i navali na nj:
— Huljo! Ništarijo!
Načelnik osmjehnuvši se najprije, protrnu i odvrati:
— Molim vas, vi ste u mojoj kući!
— Nije istina! Ovo je općinska pisarna! — suzbi ga Stipe.
— Molim, gospodo, molim! — primetnu sudac pomirljivo.
Kad se Stipe utiša, počne kazivati o kočijašu Lovri, kako je kod njega promijenio stotinjaču, te o cijelom onom prizoru, zbivšem se u dućanu.
Sudac naloži žandarima, da uhvate Luku i Lovru. Miro Tompić odvede žandare na Salettijev humak. Za pol sata eto ti u pisarnu okovanih slugu. Blijedi su, prestrašeni, dršću. Sudac ih promjeri očima i nasmiješi se ostalima. Opet ispitivanje. Sluge sve poriču, taje, koprcaju se, pletu, protuslove si, znoje se. Vrata se otvore. U sobi osvanu stari Saletti. Ne videći Elvire kod kuće i sjetivši se jadu, odmah se bješe uputio u Lučicu. Bijesan je stari plemić; sav dršće, oči su mu krvlju zalivene, lice mu je tamno, ožareno, guste obrve stisnute nad velikim nosom. Sve su oči u nj uprte. Antonio probada ga svojim pogledom. Elvira se strese.
— Nesretnice, ubila si me! — ruknu Saletti, spopav se za glavu.
— Ne huli Boga! — istisnu Antonio muklo.
— Šuti, kopile! — zakriješta plemić.
— Bogomrski čovječe, ne bi mene na svijetu bilo, da nisi prisilio na grijeh moju pokojnu majku, ženu mornara Martina Kožulića! Da, grešni starče, ti, ti si mi dao ovaj jadni život! — Svi se skamene. Elvira grozničavo zadrhta i protrnu. Marko stupi k njoj. Djevojka klonu mu u naručaj, a on lagano spusti ju u jednu stolicu. Stari plemić stajaše na svom mjestu prestravljen, ukočen i kao prikovan o pod. Antonio koraknu pognuto k Elviri, kleknu pred nju, upre velike i sjajne oči u njeno blijedo i tužno lice, pa izusti tronuto i zanosno:
— Krasna i dobra djevojko! Vi ste tako slična onoj slici svete Marije, koja je na velikom oltaru u našoj crkvi... Molite ju, da me sačuva od grijeha!
Antonijeva kuštrava glava klonu na Elvirina koljena...
Elvira položi svoje bijele ruke na njegovo tjeme. Ružičasti nokti i nekoji punani prsti sakriju se u vrane, bujne i rude mu kose. Osjećajući dodir kose i toplinu te nevoljne glave, uzdahnu Elvira:
— Antonio, molit ću se...
Srca sviju tiho biju, svi su ganuti, više očiju suzi. Načelnik iz kuta sobe zablenuo se u ljude. Antonio kleči pred Elvirom. Sunce preplanulo je njegov jaki vrat, na širokim leđima po crvenoj košulji sve je zakrpa do zakrpe; stare modre hlače zasukane su do čvrsta debela lista, a bose mu noge na više mjesta ogreble su se po kamenitim stazama i lominama.
Tišinu u sobi prekinu ruk plemića. Stari Saletti, uzdrmav se i stresav se kao u srce ranjen lav, skoči k Elviri, uhvati ju za ruke, podignu je, bijesno vičuć: — Ovo kopile laže, laže! — povuče ju za sobom, otvori vrata i naglo iščezne.
— Moj otac! — uzdahnu Antonio očajno...
Kad kazivaše zatim, što bješe saznao od Martina Kožulića, svi se u sobi zgražahu. Jošte iste večeri budu pušteni na slobodu Marko i Mato. Župnik i Stipe jamčili su za njih svojim imetkom i životom, no toga nije trebalo, jer je sucu bilo sve jasno kao na dlanu.
Slijedećega dana budu preslušani Martin Kožulić i sin mu Joso kao svjedoci, no samo u stvari Alfredova ubojstva. Obojica iskažu, kako je Antonio k njima došao i kako im je ispovjedio, da je plemića ubio. Pri premetačini našla se novčarka u jednoj Salettijevoj staji, a lanac i ura u kočijaševoj sobi. U novčarki bilo je nešto preko pet stotina forinti. Načelnik Murelli, koji bijaše prisutan premetačini, kao i stari Saletti, videć novac poviknu u naglosti i nesmotreno:
— Ovo su moji novci!
— Kako to? — začudi se Saletti.
— Da, moji novci... — uzbuni se načelnik.
— Vaši novci?... Govorite!
— Prekjučer, u subotu, posudio sam Alfredu pet stotina...
— Vi ste Alfredu posudili novaca? Ne vjerujem!
— Molim vas, dragi gospodine Saletti, nemojte se ljutiti, znate, mlad čovjek, htio je siromah u Pariz... Nemojte se ljutiti, toliko me je molio. Pokazat ću vam njegovu... — zapne Murelli.
— Što ćete mi pokazati?
— Njegovu ob... obveznicu — nasmiješi se, načelnik gledajući u zemlju.
Opet bruke i sramote po Murellija. Saletti veli: — Neću da platim! — A jadni načelnik pokaže obveznice Alfredove. Plemić ne da ni novčića, nego grdi i psuje lihvara i grozi mu se, da će ga tužiti. Murelli da poludi! Ima još popare! Sudac, razgovarajuć se s trgovcem Stipom i župnikom, navrnu riječ i na onaj brodolom pod Lučicom, i na Murellijev križić. Kad začu da nije bilo Murellija u Lučici, kad se je razbila lađa, što će sudac, nego da se čudi? Sudac veli: — Prijevara, zavedenje viših vlasti! Stat ću ja na rep toj lisici!
Murelli gotovo pomahnitao i pobjesnio. Anastazija čupa si kose, te vičući i grozeći se mužu, da će se utopiti, da će od jada skočiti u more, razblažuje mu time donekle bol i čemer i oslađuje mu gorke časove. Ida plače, grdi roditelje! ćuške, ćuške i ćuške. A Lučica grohotom se smije.
U ponedjeljak po podne sakupi se mnogo svijeta na cesti pred Lučicom. Gospoda članovi povjerenstva izrukuju se s plovanom i Stipom, pa sjednu u svoje kočije. Ljudi ne gledaju toliko na kočije i konje, koliko u jedan dosta odaljeni brijeg, na čijem se boku uvija carska cesta.
— Eno ih opet! — viču djeca. — Vidite, kako se sjaju na puškama oni dugi noževi! Da, ono su, pet ih ima; dva žandara a pred njima sluge i Antonio. Do noći će doći u Volosko; idu brzo. Gle, sad će opet zamaknuti u potok. Siromah Antonio! Meni je rekao otac, da ga neće vješati, jer da se je branio, kad je ubio onoga gospodina. Ja sam vidio krv na cesti; još se jučer vidio trag, gdje je ležao. Mene je strah u noći, da me onaj mrtvi gospodin ne izvuče iz postelje. Noćas sam spavao s ocem. Gle, kako veliku bradu ima onaj gospodin! Jest, ono je sudac! Gle, opet se vide oni noževi na puškama!...
Kočije se maknu i odjure glatkom cestom. Sudac zapali smotku, uvali se u ugao kočije, te stane razmišljati o predistrazi. Nakon dužeg razmišljanja dođe do uvjerenja, da je Antonio listove nosio, da je ubio Alfreda i da će ga porota, po svojoj prilici, proglasiti nevinim. Bio je nadalje uvjeren, da su Lučičani dobri ljudi, da su Marko i Mato posve nedužni, da su Alfreda porobile sluge i da je Murelli veliki lopov, varalica i lihvar: Sjetivši se napokon izvrsnog vina Stipina, zaključi u sebi, da još u svom životu nije vidio krasnije djevojke od Elvire, te blago smiješeći se zadrijema.
| Sljedeća stranica→ |